DOKUMENTACIJA U NASTAVI TIZO

Vođenje evidencije o radu i školske dokumentacije, sastavni dio koje je i pedagoška

dokumentacija iz područja TiZO kulture, sastavni su i nedjeljivi dio rada i obaveza nastavnika
TiZO kulture.

Evidencija o radu, podrazumijeva bilježenje svega što se radi ili provodi u tom odgojno
obrazovnom području. Vođenje evidencije o radu omogućava nastavniku da stalno i tačno
bude informisan o svom radu kao i o radu i rezultatima rada učenika, te također omogućava
učenicima da od nastavnika dobiju u svako doba odgovor o svemu što ih zanima, a odnosi se
na njihov rad i napredak u TiZO.

U svakodnevnoj praksi postoje tri vste evidencije:

Prethodna evidencija,
tekuća evidencija,
završna evidencija.

Prethodna evidencija njena je svrha da nastavnik prilikom dolaska u novu školu dobije sve
informacije o sredini u kojoj žive učenici, o školi u kojoj će raditi i učenicima sa kojima će
provoditi nastavu tjelesne i zdravstvene kulture.

Tekuća evidencija vodi se radi planiranja i programiranja rada te cjelokupne realizacije rada
učenika i nastavnika.

Završna ili takozvana svodna evidencija provodi se na kraju školske godine da bi se utvrdilo
je li planirano ostvareno, u kojoj mjeri i kakvi su učinci rada.

Osnovna škola dužna je da vodi slijedeću dokumentaciju:

1. matičnu knjigu;
2. registar uz matičnu knjigu;
3. ljetopis škole;
4. knjigu zapisnika sjednica nastavničkog vijeća;
5. knjigu zapisnika o radu komisija za polaganje ispita;
6. knjiga zapisnika organa upravljanja i organa nadzora.

STILOVI RADA NASTAVNIKA U NASTAVI TIZO

Stil pedagoške aktivnosti nastavnika tjelesnog odgoja kao materijalni izraz njegovog
shvaćanja svijeta, života, odgoja i ubjeđenja ima značajno uporište u prethodno
izdiferenciranoj odgojnoj filozofiji. Način ponašanja odražava njegova razmišljanja,
ubjeđenja, shvaćanja i ideje u nekom jedinstvu koje nalazi svoj izraz u aktiviranju sposobnosti
uma i dalje, posljedično, na operativne postupke u svim dijelovima sustava ponašanja
nastavnika u nastavnom procesu. Stil pedagoškog djelovanja može da odražava i dogmatska
objeđenja i shvaćanja o tome kako proces nastave tjelesnog odgoja treba da se planira, izvodi,
kontrolira i organizira (aspekti tradicionalne nastave tjelesnog odgoja).

Eventualne promjene u stavu i ponašanju nastavnika brzo će se odraziti na promjenu stavova i

ponašanja učenika kao i na kvalitete njihovih motornih odgovora. Tendencije sposobnog
nastavnika najčešće su bliske takvim stilovima ponašanja koji promoviraju slobodnu,
neovisnu i humanu ličnost. Takav stil rukovođenja tjelesnim odgojem uključuje,naglašava i
definira drukčiju ulogu učenika u nastavi. Evidentno je da se nastavnici, najčešće, ponašaju
„uniformirano" na satu tjelesnog odgoja.

Tendencije suvremenog i sposobnog nastavnika vode ponašanju koje omogućava stvaranje

slobodne i neovisne ličnosti učenika. Pedagog je taj koji omogućava učeniku da misli, skuplja
podatke i razmišlja o njima da ih sređuje i organizira. Da bi to radio, učenik mora da pamti, da
razmišlja da pronalazi. Proces tjelesne aktivnosti ima smisla tek sa uključivanjem uma i
svijesti.

Spektar alternativnih stilova rukovođenja nastavom tjelesnog odgoja usmjeren je na

afirmiranje individualnih sposobnosti učenika ali i humanističkih težnji nastavnika. Ako
učenik stvori realnu sliku o sebi o svojim motornim sposobnostima i tjelesnoj spremnosti, to
je zasluga nastavnika.

Spektar nastavnih stilova i utjecaja na neke dimenzije ličnosti

Put od zapovijednog nastavnog stila do stila ponašanja koji bi omogućio punu kreativnost
učenika podrazumijeva postupnu promjenu stavova i zahtjeva nastavnika, odnosno
premještanje (prenošenje) njegovih, brojnih funkcija na učenike čime, praktično, započinje
njihovo transformisanje od objekta vježbanja u subjekt obrazovanja i odgoja. Temeljni uvjet
za realizaciju ovog procesa je da nastavnik taj put zna i da hoće tim putem da ide.

Komandni stil rada nastavnika u nastavnom procesu

U području tjelesnog odgoja još uvijek je prisutan jak utjecaj tradicionalnog shvaćanja o ulozi
i zadacima tjelesnog odgoja kao i metodama operativnih postupaka od strane nastavnika.
Uzroke ovakvog stanja, bez sumnje, treba tražiti u stavu nastavnika prema području tjelesnog
odgoja, odnosno u njegovoj odgojnoj filozofiji koja nalazi svoj izraz u načinu rukovođenja
nastavnim procesom, odnosno načinu komuniciranja sa učenicima. Tradicionalna nastava
tjelesnog odgoja izvodi se na temelju jedinstvenog programa koji sadrži sve "atribute"
unaprijed isplanirane nastave po tkz. ''metodskim jedinicama" ili jednostavno nabrojanim
tjelesnim gibanjima po nekom logičko-formalističkom redosljedu.

Nastavniku, "tradicionalnosti", ostaje samo da "po potrebi" to smjesti u nastavni proces pri
čemu ga obično, mnogo, ne zanima da li taj redosljed gibanja odgovara mogućnostima i
potrebama učenika. Takvi programi unaprijed propisuju, prema redosljedu zahtjeva, motorna i
motorička dostignuća učenika. Uglavnom se koriste frontalni i slični oblici organizacije
aktivnosti, koji zanemaruju individualne potrebe učenika a ističu zajedništvo, skupno
vježbanje, poštovanje istog ritma i tempa kretne aktivnosti, estetski i emocionalni doživljaj
zajedničkih napora, vojničku disciplinu kod čekanja na red da se gibanje izvede (čeka se
obično dugo), disciplinirano kretanje i zaustavljanje na znak nastavnika, brojna postrojavanja
i prestrojavanja kod promjene mjesta vježbanja ili prelaska iz jedne faze sata u drugu itd.

Obično se u takvim okolnostima zanemaruje postojanje i drugih, vjerovatno, značajnijih

programskih zadataka nastave. "Sportski“ orijentirani nastavnici skloni su da posebnu pažnju
posvete talentiranim učenicima. Ovo, svakako, ne bi bilo loše da se pri tome ne zanemaruju
svi ostali učenici. Nastava tjelesnog odgoja, u takvim slučajevima, obično se svodi na trening
najsposobnijih uz "statiranje" drugih, sa ciljem da se takvom sportskom pripremom ostvare
sportski uspjesi škole na natjecanjima.

Ove i slične nastavne okolnosti ne idu u prilog razvijanju interesa za tjelesni odgoj. Učenik
jednostavno, nije u središtu tog procesa niti od njega, u budućnosti, sa takvim "utjecajima" ne
možemo očekivati da smišljeno koristi eventualno stečenu tjelesnu kulturu za svoje dobro.
Posljedice takvog komandnog načina rada je "uspješna" organizacija sata tjelesnog odgoja,
kada učenici disciplinirano izvršavaju zahtjeve u potpunoj tišini, poštujući nametnuti ritam i
tempo aktivnosti. Učenik je tu da sluša i da izvršava zahtjeve, bez obzira da li zna ili ne zna
zašto nešto čini i čemu kretanje služi. Zapovijedni način rukovođenja, međutim, ima i svoje
vrijednosti, posebno u početnoj etapi nastave, kod još uvijek "neprilagođenih" učenika.

Od posebnog značaja je sticanje navika za organizirana postrojavanja, kretanja u raznim

formacijama, zaustavljanja, zauzimanja položaja, ulaženja i izlaženja iz dvorane ili sa
igrališta, znak pažnje, predaja raporta, pozdravljanje, higijenske navike i sl. Postavljanje i
kontrola elementarnih zahtjeva vjerojatno će izazvati „otpor" od strane nekih učenika ali uz
objašnjavanje značaja zahtjeva i stalnu kontrolu, moguće je za relativno kratko vrijeme
stvoriti potrebne navike koje će biti u funkciji dobro organizirane nastave.

Homogenizirane grupe
Svaki grupni oblik rada pogodan je za korištenje, a najbolji je onaj pomoću kojeg se najlakše
ostvaruje postavljeni cilj. Formacije vrste, kolone, kruga i sl. predstavljaju odjeljenja, a ne
grupe. Naziv odjeljenje je terminološki čistiji i stručno ispravniji. Dakle, ovakav oblik rada
omogućava svim učenicima vježbanje koje se odvija u okviru njihovih potreba i interesa, što
omogućava brzo napredovanje. Brža realizacija obrazovne grupe zadataka, jer su grupe
formirane prema nivou motoričkih znanja, gdje najkvalitetnija grupa rješava najteže zadatke i
tako redom do grupe sa najskromnijim fondom motoričkih znanja, koja će raditi najlakše
zadatke, a svi imaju mogućnost da napreduju.

Lakša je organizacija i realizacija sata, jer učenici rade u grupama prema njihovim stvarnim
potrebama i mogućnostima što im omogućava veći napredak u radu i svjesnije angažovanje.
One se formiraju na osnovu rezultata dobivenih inicijalnim, tranzitivnim ili finalnim
provjeravanjem. Dakle, grupe se formiraju premakriteriju koji se temelji na sličnosti i
razlikama među učenicima, prema cilju koji se želi postići ili se već postigao. Rad u
homogeniziranim grupama ne podrazumijeva izvršavanje istog zadatka za sve učenike,
odnosno grupe. Svaka grupa radi na izvođenju svog zadatka,tj. na zadatku koji je toj grupi
primjeren.

Prednosti

• Omogućava svim učenicima vježbanje koje se odvija u okviru njihovih potreba i

interesa, što omogućava brzo napredovanje

• Brža realizacija obrazovne grupe zadataka

• Omogućava uspješnu realizaciju vaspitnih zadataka

• Lakša je organizacija i realizacija sata

Nedostaci

• Relativno brži napredak pojedinaca unutar grupe, naročito unutar grupe talentovanih
učenika, može da dovede do smanjenja motivacije pojedinca za radom ili osjećaja
prepotentnosti u odnosu na ostale

• Stalna mogućnost da homogenizirana grupa poprimi elemente heterogenosti. Naročito

ako grupe egzistira duže vremena.

Stil rada u malim homogeniziranim grupama

Izmjene u ponašanju nastavnika, u nastavnom procesu, je prenošenje dijela aktivnosti iz
njegove pedagoške "nadležnosti" na učenike. Učenik bez funkcije u nastavi jeste samo
nezainteresirani objekat te stoga treba razmisliti, šta se može, u početku,bez većih problema,
prepustiti njemu na odlučivanje. Izvjesno je da u fazi programiranja nastave i etapi izravne
pripreme za nastavni sat nastavnik o svemu odlučuje sam, sukladno osobnim procjenama i
odgojnoj filozofiji. Ovo jeste individualna odluka nastavnika, ali na temelju brojnih ranijih
iskustava mogu se identificirati neke "nadležnosti" koje se mogu odmah prepustiti učenicima.
To su: slobodan izbor mjesta za aktivnost, slobodno određivanje tempa i ritma motorne
aktivnosti, slobodan početak kretne aktivnosti i "uzimanje" kratke pauze (oporavak), sloboda
verbalnog komuniciranja (u svezi sa kretnim zadatkom), sloboda obraćanja nastavniku,
sloboda svaralačke inicijative u kretnim situacionim aktivnostima itd. Nastavnik sada mora da
mijenja svoje ponašanje odnosno postupke s obzirom da se rukovođenje nastavom bitno
promjenilo u odnosu na prethodno korišćen tradicionalni nastavni stil - stil naređivanja. Pored
toga, promjene u ponašanju nastavnika, spontano su utjecale na promjenu i njihovog
ponašanja u nastavi tjelesnog odgoja, koje bi se mogle ovako sumirati:

 Učenici postaju značajno odgovorniji za osobni učinak,

 Samomotivisan učenik najbolje uspijeva da prilagodi zadatke svojim sposobnostima,
temperamentu i željama,
 Učenik počinje da uči sam, on se postepeno oslobađa stalnog mentorstva nastavnika i
počinje da djeluje neovisno,
  Samokontrola učenika, oslobađa manevarski prostor nastavnika, koji sada može da
više pažnje posvjeti pojedincima i njihovom podkrepljenju,
 Za razliku od komandnog načina rukovođenja nastavom, nastavnik sada ima više
vremena za odgovarajući pedagoški utjecaj. Ranije je bio prisiljen da "istovremeno"
kontrolira SVU aktivnost (brojanje u cilju obrazovanja ritma i tempa gibanja, kontrola
broja ponavljanja, kontrola discipline u održavanju strojeve formacije, kontrola
istovremenog početka i završetka gibanja, itd.) učenika što ga je značajno iscrpljivalo
a nije donosilo posebne pedagoške efekte,
 Trend oslobađanja ličnosti učenika, aktivnim uključivanjem u nastavu, značajno utječe
na promjenu stava prema nastavniku koji je time, praktično, započeo novu etapu u
njihovom razvoju.

PONAŠANJE I ULOGA NASTAVNIKA

1. Nastavnik je, bez sumnje, najpozvaniji da formira agregate koji posjeduju približno iste
osobine ili kvalitete oblikujući tako homogenizirane skupine. Ovim postupkom, rukovođenje
nastavom postaje drugačije nego u prethodnom stilu zapovijedanja ili "komandiranja" što
znači da je promjena ponašanja nastavnika, u ovom obliku organiziranja nastavnog rada,
neminovnost koja uvjetuje njeno realiziranje.

2. Nastavnik može oblikovati tri kvalitetno različite grupe učenika (pojedine kvalitetne grupe
mogu se dalje oblikovati na razini osnovne podjele) tako da se svrstavanje jednostavno svede
na: napredne grupe, tkz „prosječne“ grupe i grupe kretno zaostale djece (za tu vježbu i u tom
trenutku). Sve grupe mogu u osnovi imati isti kretni zadatak sa različitim stupnjevima težine,
npr. gornje odbijanje (odbojka) u skoku za napredne, gornje odbijanje u vidu dodavanja iz
osnovnog odbojkaškog stava za tkz ''prosječne'' učenike i gornje odbijanje sa
"samonabacivanjem" lopte iznad glave za zaostale učenike. Broj grupa zavisit će od broja
učenika, raspoloživog prostora za aktivnost, broja rekvizita i pomagala itd.

3. Sukladno razini grupe nastavnik će demonstrirati kretni zadatak i dopuniti ga usmenim

izlaganjem.

4. Nastavnik suglasno odluci o prenošenju dijela svojih dotadašnjih nastavnih obveza na

učenike upućuje grupe da odaberu prostor za svoju aktivnost, da se organiziraju i u
"razumnom" vremenu započnu izvoditi kretni zadatak. Ranije imenovani "vodnik" grupe daje
inicijativu za što brže i bolje organiziranje i početak rada.

5. Nastavnik kontrolira rad grupa i pomaže im da uspostave efikasnu suradnju. Potiče

samoorganiziranje i stvaralačku inicijativu članova grupe. Daje dodatna uputstva i
obrazloženja, potiče samostalnost i organiziranost skupine.

6. Nastavnik insistira na aktivnosti grupe kako bi se podigao intenzitet gibanja i mentalnog

angažiranja. Podkrepljuje samodiscipliniranost, samoobučavanje, samoorganiziranje i
racionalno korišćenje prostora.

7. Nastavnik vrši stalno procjenjivanje učinkovitosti grupne aktivnosti na temelju promatranja

i donošenja zaključaka koja se odnose na:
a. Evaluaciju motornih sposobnosti i motoričke spremnosti,

b. Evaluaciju grupnih procesa (uopće),

c. Evaluaciju procesa interakcija u grupi (značajno za dalje unapređenje socijalno-kretne

aktivnosti učenika),

d. Evaluaciju odnosa u relacijama nastavnik-grupa-učenik.

8. Nastavnik javno pohvaljuje ali i kritizira rad grupa. Ukoliko su se grupe međusobno
natjecale, uvijek saopćava rezultate takmičenja.

9. Stanje u grupi, u vrijeme nastavne aktivnosti, može biti radno, stabilno, slobodno, "hladno",
euforično, dosadno, suzdržano, formalno drugarsko, prijateljsko, prisna itd. Nastavnik treba
da regulira i inicira eventualne promjene stanja raspoloženja i odnosa prema tjelesnoj
aktivnosti sukladno karakteru grupnog zadatka i pedagoških normi ponašanja. Nastavnik
kontrolira i spriječava pojavu negativnih grupnih tendencija: grupni egoizam i agresivnost,
zapostavljanje članova grupe i sl.

10. Nastavnik predviđa i obezbjeđuje potrebne rekvizite i nastavna pomagala za rad grupa i
njihovo uredno vraćanje na određeno mjesto.

PONAŠANJE I ULOGA UČENIKA

l. Vodnik sa članovima grupe se odmah, nakon dobijenog kretnog zadatka, samoorganizira.

Grupa slobodno odabire prostor za aktivnost, vodnik i članovi grupe određuju unutarnji
raspored, funkcije, zadatke, ritam i tempo aktivnosti i dr.

2. Učenici maksimalno surađuju za što bolji osobni uspjeh ali i uspjeh grupe, napr. kod
natjecanja: ko će duže zadržati loptu u zraku, ko će ostvariti veći broj pogodaka u metu, ko će
duže vježbati bez greške, ko će ostvariti bolji ritam vježbanja i sl. Učenici mogu izvoditi i
individualne zadatke koji su u funkciji grupnog uspjeha.

3. Vodnik ne zapostavlja ni jednog člana grupe tako da je njihova angažiranost približno ista.
Učenici djeluju zajednički kao jedan tim, ispomažu se i kod obuke ali i kod natjecanja kada
bolji i sposobniji, povećanim zalaganjem, kompenziraju nedostatke slabijih.

4. Učenici sami odlučuju o izboru mjesta za aktivnost grupe ali i osobnog mjesta u odnosu na
druge članove grupe.
Recipročni nastavni stil
Protokom vremena i odvijanjem procesa nastave tjelesnog odgoja učenik, postupno, podiže
razinu svojih kretnih i motoričkih sposobnosti i sukladno tome mijenja osobni stav prema
svom tijelu ("sliku tijela"). Veoma dobro se snalazi u organizaciji nastavnog sata, stječe
izvjesna teoretska znanja o gibanjima, treningu, higijeni sporta te samokontroli motoričke
spremnosti, sve bolje anticipira okolnosti u kojima vježba, izvrsno se uklapa u rad manjih
homogeniziranih nastavnih grupa, gdje je već stekao naviku da primjećuje bitno od nebitnog,
da pravovremeno reagira na situacije (situaciono ponašanje) da donosi samostalne odluke, da
intenzivno surađuje sa partnerom,oslobođen stalnog tutorstva pedagoga tjelesnog odgoja.
Proces daljeg humaniziranja nastave nije moguć bez iznalaženja odgovarajućih oblika
organizacije kineziološke aktivnosti gdje će se pedagoškom opservacijom omogućiti
individualiziran utjecaj nastavnika na učenike ali i vjerodostojna povratna informacija o
njegovom napredovanju i kvalitetnom statusu.

SISTEM AKTIVNOSTI DVOJICE

Sustav aktivnosti dvojice (tandem, parovi) poznat je od ranije u nastavi tjelesnog odgoja, kada
se isključivo koristio u obliku asistencije, najčešće, u početku, kod vježbanja na spravama
prilikom izvođenja raznih preskoka, saskoka, opasnijih vježbi na tlu, vratilu, razboju i sl.

Kasnije se asistencija primjenjivala i kod drugih aktivnosti i sportski usmjerenih kretnih

zadataka (kod plivanja, sportskih igara, borilačkih sportova, raznih elementarnih igara,
plesova itd).

Ovakvi tradicionalni oblici aktivnosti, dvojice, imaju značaj i važnost u nastavi tjelesnog
odgoja ali su sami po sebi ograničeni na pasivne oblike suradnje koja je siromašna socijalnim,
emotivnim, intelektualnim i edukativnim vrijednostima.

Promjene u metodama podučavanja preduzimaju se sa ciljem da učenik izravno i samostalno

u prijatnom emotivnom okruženju a u suradnji sa svojim partnerom, uz puno učešće svijesti i
samoodgovornosti, pomjera granice, svoje motorne sposobnosti na stvaralački način.

Mogućnosti stvaralačke aktivnosti u parovima prevazilazi obično reproduciranje gibanja s

obzirom da se zasniva na zakonitostima smišljene i svijesne aktivnosti a ne samo na
zakonitostima uvjetnih refleksa, proba i pokušaja oponašanja i ostalih nižih oblika učenja.

Proces podučavanja, neovisno od motornog zadatka, odvija se u više etapa - operacija koje
diktira pedagog tjelesnog odgoja u sklopu upravljanja čitavim pedagoškim postupkom a
odnosi se na pripremu, realiziranje i verifikaciju rezultata podučavanja.

FUNKCIJE PEDAGOGA TJELESNOG ODGOJA

Kod podučavanja bilo kog kretanja učenik mora proći kroz više etapa obuke koje postupno
primjenjene omogućavaju usvajanje kretnog zadatka. Odluke koje donosi pedagog, odnose se
na različite etape pripreme, realizacije i verifikacije motornog zadatka.
ETAPA PRIPREME

l. Nastavnik donosi odluku, na temelju osobne procjene, da su se stekli pedagoški uvjeti za

primjenu recipročnog načina podučavanja, u određenim odjeljenjima jednog ili više razreda,
te da treba sukladno tome obaviti pripremne radnje za početak njegove primjene.

2. Nastavnik programira nastavnu temu odnosno vrši didaktičke odabiranje tjelesne aktivnosti
računajući pri tome na optimalno vrijeme trajanja pedagoškog ciklusa i sukladno tome broj
nastavnih jedinica i njihov redoslijed. Nastavne jedinice čine praktično sadržaj kartona
zadataka koji će poslužiti u datom trenutku kao sredstvo u educiranju i motiviranju učenika.

3. Nastavnik obilježava u rasporedu sati vrijeme kada će obaviti upoznavanje učenika sa

novim načinom rada, odnosno njihovim ulogama i obavezama, kao partnerima, u recipročnoj
nastavnoj aktivnosti (1-2 nastavna sata).

ETAPA REALIZIRANJA
Tehnika pedagoškog rukovođenja

l. Nastavnik dirigirane ili slučajnim izborom, ukoliko to neće smetati recipročnoj aktivnosti,
formira parove-tandeme koji će surađivati u procesima uzajamnog podučavanja.

2. Nastavnik, drugo ili treće lice, pokazuje motorni zadatak optimalnim ritmom i usporeno,
nastojeći to uraditi što je moguće bolje.

3. Nakon demonstriranja kretanja i potrebnog obješnjenja nastavnik traži od učenika da

postavljaju pitanja koja se mogu odnositi na bilo koji dio prikazane motorne vještine ili
usmenog obrazloženja.

4. Nastavnik daje dozvolu da se parovi raziđu po prostoru dvorane, slobodno, birajući mjesto
aktivnosti. Izbor mjesta ne smije da ometa rad drugih parova ali prostor mora biti racionalno
iskorišćen o čemu nastavnik vodi računa i po potrebi pedagoški intervenira.

5. Recipročna aktivnost započinje odmah, nakon što su partneri odabrali mjesto, sukladno
osobnoj odluci ko će započeti podučavanje kao asistent posmatrač a ko kao vježbač.

6. Nastavnik obilazi parove, posmatra rad partnera i njihovo "uživljavanje" u zadatu funkciju.
On savjetuje, upozorava, ispravlja i potiče partnere. Primarno uspostavlja komunikaciju sa
asistentom, a preko njega i sa vježbačem, ističući na taj način ulogu posmatrača i svog, u tom
trenutku, saradnika u podučavanju partnera.

7. Nastavnik, na temelju pažljivog posmatranja aktivnosti parova, sukladno prethodno datim

uputstvima, može, ukoliko konstatira pojavu tkz. tipične greške da zaustavi i prekine
cjelokupnu aktivnost i da na temelju zapažanja uputi učenicima dodatna objašnjenja i savjete
koji se odnose na funkcioniranje suradnje partnera, loše izvršavanje povjerenih uloga,
pogrešno shvaćene tehnike kretanja, formalističkog pristupa svojim obavezama i sl.
8. Posmatrajući aktivnost i tempo napredovanja partnera u recipročnoj aktivnosti, nastavnik
može samo nekim ili svim parovima dati znak da mogu promjeniti svoje uloge (vježbač
preuzima ulogu asistenta i obratno).

9. Nastavnik može i treba da mijenja partnere (u paru) ukoliko se teško uspostavlja potrebna
suradnja među njima, ukoliko postoji velika razlika u motornim i intelektualnim
sposobnostima, ukoliko postoji neusklađenost rasta, težine i motoričkih sposobnosti partnera
pa zajednička motorna aktivnost nije moguća.

ETAPA VERIFICIRANJA

Stalnom kontrolom razvoja motornih sposobnosti, nastavnik verificira stečene motorne

sposobnosti učenika. Prema tempu osobnog napredovanja učenik se usmjerava ka složenijim
kretnim zahtjevima definiranim od X1 do Xn vježbe. Kumulativnom provjerom spremnosti
utvrđuje se, na kraju razdoblja, sintetizirana forma složenih struktura elemenata zadate kretno
sportske aktivnosti.

FUNKCIJE UČENIKA-PARTNERA

Recipročna motorna aktivnost ima sve atribute (međusobne, uzajamne, naizmjenične)

suradnje dvojice koja se odvija na višoj razini podučavanja, ritmom i rempom koji najviše
odgovara potrebama oba partnera. Da bi se proces odvijao kako treba značajno je da partneri
savjesno obavljaju svoje funkcije koje će recipročno obavljati u toku aktivnosti.

ULOGA VJEŽBAČA

Partner, kome je u početku dodijeljena uloga vježbač, a započinje aktivnost (izvodi višekratno
zadanu vježbu) kako je to nastavnik, ranije, pokazao i objasnio trudeći se da kretanje izvodi
što je moguće bolje. U toku izvođenja surađuje sa svojim partnerom, od koga očekuje
primjedbe, sugestije i pomoć u savladavanju motornog zadatka. Vježbač upozorava partnera
da smanji ili ubrza ritam asistiranja (napr. kod dodavanja lopte, sprave, pokretanja, promjene
pravca) i da ga uskladi sa njegovim trenutnim mogućnostima. Vježbač pažljivo sluša asistenta
a u slučaju neslaganja posmatrač se konsultira sa nastavnikom.

ULOGA POSMATRAČA-ASISTENTA

Zadaća učenika posmatrača i izravnog suradnika nastavnika, sublimira u sebi brojne

vrijednosti od značaja za uspješnu motornu aktivnost njegovog partnera. Od takve uloge u
podučavanju nesumnjivo ima značajne koristi i sam posmatrač koji učeći partnera i sam uči.
Posmatrač na temelju posmatranja vježbača i dobijenih informacija od nastavnika kao i
osobnog iskustva, pokušava da uoči nedostatke i eventualne greške u tehnici kretanja
vježbača.

Svoja zapažanja saopćava partneru a to može, ukoliko je sposoban, i da demonstrira, čime

ostvaruje na potpuniji način svoju ulogu. Asistent stalno potiče partnera na kretnu - mentalnu
aktivnost. U toku recipročne suradnje partneri podržavaju stvaralačko verbalno
komuniciranje.
OBRAZLOŽENJE

Uspješno podučavanje predpostavlja sticanje neophodnih uvjera koji omogućavaju

realiziranje programskih zadataka. Dakle, nema tjelesnog odgoja bez spremnog pedagoga i
učenika i naravno prostorno-tehničkih i higijenskih uvjeta za odvijanje nastave. Elementarni
zahtjevi odnose se na optimalnu razinu motoričke i motorne spremnosti učenika te stupnju
njihove socijaliziranosti i mentalne spremnosti da se uključe u novu organizaciju nastave.

Iz tih razloga recipročno obučavanje i treba primjenjivati nakon što su učenici prošli kroz
elementarni zapovjedni način obrazovanja i odgoja i "zakoračiti“ u viši nivo organiziranosti i
slobode izražavanja svoje osobnosti u malim homogeniziranim grupama gdje su stekli
potrebno iskustvo za nastavak educiranja inverznom metodom.

OPĆE KARAKTERISTIKE OBUČAVANJA U RECIPROČNOM STILU RADA

PRVA ETAPA

Edukacija motorne strukture započinje podjelom učenika na parove (izbor partnera) i

demonstriranjem tehnike od strane nastavnika (demonstratora). Cilj ove etape je stvaranje što
točnije vizuelno (pokazivanje), logičke (usmeno objašnjenje) predstave o cjelini,
pojedinostima i najvažnijim aspektima zadatog kretanja. Naglašavanje bitnih dijelova kretanja
ili stavova je izuzetno važno s obzirom da se tako pažnja učenika usmjerava na suštinu
zahtjeva i prepoznavanje grešaka koje se po pravilu javljaju u već isticanim dijelovima
složene strukture kretanja, što je od posebnog značaja za nastavak podučavanja recipročnom
metodom.

Misaona aktivnost učenika, u toku posmatranja, slušanja, kretanja, analiziranja, uspoređivanja

konstantno je aktivno usmjerena ka cilju motorne aktivnosti, kvalitetu izvođenja i intenzitetu
gibanja. Nastavnik pokušava da ukaže na moguće putove stvarno produktivnog mišljenja u
svakoj konkretnoj kretno-sportskoj aktivnosti ili organizaciji, koja tu aktivnost prati.
Demonstrator pokazuje zadatak, općom, tkz "školskom" tehnikom, izbjegavajući pri tome
naznake osobnog - individualnog stila.

Osnovno mjerilo usvojenosti tehnike kretanja je učinkovitost. Nakon prvog objašnjavanja,

nastavnik može, motorni zadatak, ponoviti još dva-tri puta (ne više) uz konciznu, verbalnu
dopunu prethodnog obrazloženja. Ovo je trenutak kada se mogu koristiti audio-vizuelna
sredstva za pokazivanje zadate tehnike u interpretiranju najboljih sportaša svijeta.

Na taj način formirane vizuelne i logične komponente će biti sve više u funkciji ispunjavanja
predviđenih uloga partnera u recipročnom podučavanju. Tumačenje i dopunjavanje treba da
bude sugestivno, emocionalno dobro dozirano, razumljivo, racionalno i dovoljno glasno, kako
bi svi učenici bez teškoće usvojili suštinu emitirane informacije. „Teatralni" nastavnik će u
ovoj situaciji više usmjeriti pažnju učenika na svoje ponašanje nego na motorni zadatak.
DRUGA ETAPA

Ranijim postupcima stvoreni su uvjeti da se pristupi podučavanju. Nastavnik daje dozvolu da

se parovi, prema svom nahođenju, rasporede u prostoru za aktivnost i da odmah započnu rad
ne čekajući dozvolu nastavnika za to. Partneri sami odlučuju tko će započeti sa kojom
funkcijom. Nastavnik, u međuvremenu, neupadljivo utječe na racionalan razmještaj parova na
terenu, upozorava neke na potrebu da započnu aktivnost, rješava eventualne ''sporove" među
partnerima i započinje interakciju sa posmatračima registrirajući pri tome dobre i loše strane
njihove aktivnosti.

Nakon izvjesnog vremena nastavnik daje dozvolu za promjenu uloga među partnerima i
nastavlja svoje pedagoško djelovanje. Ritam izmjena funkcija zavisi od raspoloživog
vremena, složenosti kretnog zadatka, tempa usvajanja zadatka, motiviranosti partnera i sl.
Nastavnik se ne ograničava samo na individualne kontakte sa posmatračima nego povremeno
zauzima dominantno mjesto u dvorani ili igralištu odakle ima potpun pregled rada svih
učenika.

Sukladno svojim zapažanjima i prethodnim kontaktima sa posmatračima kao i neposrednim

uvidom u kvalitet motorne aktivnosti učenika, nastavnik donosi eventualno odluku o
prekidanju rada cijelog odjeljenja i davanju dopunskih informacija. Prekid se oglašava
znakom pažnje. Znak pažnje se ne smije zloupotrebljavati i koristi se najviše 2-3 puta u toku
nastavnog sata.

OPTEREĆENJE NA ČASU TIZO

U tjelesnom i zdravstvenom području često se upotrebljava pojam opterećenja. Spominje se
funkcionalno opterećenje kod trčanja, snažno opterećenje tijekom kružnog vježbanja,
intelektualno opterećenje za vrijeme usvajanja motoričkog znanja, emocionalno opterećenje
na satu provjeravanja i sl. Kao što znamo, opterećenje na satu određuje nastavnik a njegov
volumen direktno zavisi od sljedećih faktora: količina i vrsta nastavnih sadržaja, način i
intenzitet njihovog izvođenja. Na satu tjelesne i zdravstvene culture postoje dvije vrste
opterećenja pod koja se sva druga mogu svesti. To su fiziološko i psihičko opterećenje.
Fiziološke i psihičke reakcije učenika na satu značajno su međupovezane. Pritom povećanje
fizioloških reakcija više uzrokuje povećanje psihičkih, a suprotno manje.

Reakcija učenika na fiziološka i psihička opterećenja ovise o unutarnjim i vanjskim faktorima

koje valja uvažavati prilikom provođenja tjelovježbenih aktivnosti. Među njima se ističu:

 Unutarnji faktori (obilježja učenika): zdravstveni status, morfološka obilježja, razina

motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, biološka dob, razina psihičke zrelosti,...
 Vanjski faktori (obilježja okruženja): tip sata, složenost motoričkih zadataka,
materijalni uvjeti rada, mikrosocijalni odnosi u odjeljenju, broj učenika na satu,
raspored sata u dnevnoj satnici nastave, mjesto održavanja sata, atmosferski i
mikroklimatski uvjeti,...
Fiziološke reakcije se mogu direktno pratiti mjerenjem frekvencij srca (palpacijom ili
pulsmetrom). Suprotno tome, psihičke reakcije na opterećenje ne mogu se direktno pratiti, već
samo idirektno procjenjivati na osnovu psihičkih reakcija učenika. Pritom valja istaknuti da je
kod djece predškolske i manje školske dobi reakcije na fiziološka i psihička opterećenja
povezanije, nego kod učenika srednje i starije školske dobi.

Fiziološko opterećenje
Posljedica tjelesne aktivnosti kojoj se učenici izlažu za vrijeme nastave tjelesne i zdravstvene
kulture jest između ostalog niz funkcionalnih promjena u njihovom organizmu. One se
manifestiraju u pojačanom radu krvnožilnog i respiratornog sustava, kao i u intenzivnoj
izmjeni tvari. Fiziološko opterećenje, gledajući općenito, ovisi upravo o intenzitetu izmjene
tvari, što se može kontrolirati, odnosno registrirati utroškom kisika, odstranjivanjem ugljen
dioksida i mjerenjem pulsa. Naime, ukoliko je tjelesno vježbanje intenzivnije, utoliko je veća
izmjena tvari, a time i potreba za kisikom i odstranjivanjem ugljičnog dioksida, što ima za
posljedicu intenzivniji rad pluća i srca.

Koliko će biti stvarno fiziološko opterećenje na satu tjelesne i zdravstvene kulture, ponajviše
ovisi o nastavniku. Planiranje fiziološkog opterećenja na satu sastavni je dio pripreme
nastavnika za sat. Nastavnik bi trebao dobrim izborom vježbi, njihovim pravilnim
rasporedom te prikladnom izvedbom i doziranjem osigurati postupno povećanje fiziološkog
opterećenja na satu. Krivulja fiziološkog opterećenja na satu uspinje od njegova pocetka
do zavrsetka ,,B" dijela glavnog dijela sata, a zatim naglo pada.

Psihičko opterećenje
Na satu tjelesne i zdravstvene kulture učenici se izlažu i psihološkom opterećenju. Za
razliku od fiziološkog opterećenja pri kojemu se može bilježiti potrošnja tzv, mehaničke
energije, potrošnja ,,emocionalne" energije na satu tjelesne i zdravstvene kulture zasad se još
uvijek ne može egzaktno utvrditi.

EMOCIONALNO OPTEREĆENJE

Ako se sat tjelesne i zdravstvene kulture organizira i provodi kako treba, to jest u skladu s
važećim metodičkim načelima, učenici ga obično ne doživljavaju kao obvezu i prisilu, nego
kao radost i veselje, što znači da ne može biti lišen emocija. Prema tome, kakvo će biti
emocionalno opterećenje na satu tjelesne i zdravstvene kulture više ovisi o nastavniku
nego o drugim objektivnim i subjektivnirn činiteljima.

Igra kao sadržaj bilo kojeg dijela sata vrlo stimulativno utječe na emocionalno stanje djece,
pa čak i onda kada ju ne prati preveliko fiziološko opterećenje. Osim toga, za razliku od
fiziološkog opterećenja koje ispunjava svoju ulogu na satu tjelesne i zdravstvene kulture
samo onda ako je optimalno, to jest ako gledajući od početka sata prema njegovu kraju
postupno raste, previše veliko emocionalno opterećenje u svim dijelovima sata nije
poželjno.
Dakle, kada je posrijedi doziranje emocionalnog opterećenja na satu tjelesne i zdravstvene
kulture, očito je da ga ne mozemo planirati kao fiziološko opterećenje ali ga mozemo
usmjeravati, a to treba u interesu ostvarivanja cilja i zadaća sata i činiti. To, dakako, ne
upućuje na zaključak da emocije djece treba ,,stišavati" ili možda potiskivati. Krivulja
emocionalnog opterećenja izraženija u uvodnom dijelu sata te da kulminaciju ima u
glavnom dijelu, tačnije u ,,B" dijelu glavnog dijela sata. Ako se zna da je u uvodnom
dijelu sata kao sadržaj najčešća igra, odnosno da su u ,,B" dijelu glavnog dijela sata igra
ili neki oblik natjecanja jedini sadržaj.

INTELEKTUALNO OPTEREĆENJE

S početkom sata tjelesne i zdravstvene kulture učenici se izlažu i intelektualnom

opterećenju. Kakvo ce biti intelektualno opterećenje na satu tjelesne i zdravstvene kulture
ovisi također o nastavniku, ali i o drugim objektivnim činiteljima kao što su dob učenika,
stanje njihovih sposobnosti, predznanje, tip sata, težina motoričke zadaće, složenost i
obilježje vježbi, položaj sata tjelesne i zdravstvene kulture u dnevnom rasporedu sati itd.

Kada je u pitanju dob djece, treba reći da je za učenike prvog razreda osnovne škole sve
novo, da najčešće nemaju motoričko iskustvo, pa shodno tome treba pretpostaviti da će
intelektualno opterećenje na svim satovima biti dosta veliko.Sasvim je sigurno da će biti
veće intelektualno opterećenje na satovima tipa obrade novoga gradiva nego, npr. na
satovima ponavljanja. Ili, složenija motorička gibanja zahtijevat će veće intelektualno
opterećenje učenika, bez obzira na to je Ii riječ o učenju novih ili ponavljanju već
svladanih motoričkih gibanja u promjenjivim uvjetima.

Krivulja intelektualnog opterećenja na satu tjelesne i zdravstvene kulture naglo penje u

pripremnom dijelu sata, svoj maksimum postiže u ,,A" dijelu glavnog dijela sata, a zatim u
,,B" dijelu glavnog dijela sata postupno pada; u završnom se dijelu sata približava
vrijednostima koje je imala u uvodnom dijelu.

METODE RADA U NASTAVI TIZO

Metode rada koje se koriste u tjelesnom i zdravstvenom područiju su: metode prikazivanja
motorickog znanja, metode učenja, metode uvježbavanja, metode vježbanja, metode
sigurnosti i metode nadzora.

Metode prikazivanja metodičkog zadatka

Metodama prikazivanja nastavnik učeniku, u svim vrstama odgojno-obrazovnog rada u
tjelesnom i zdravstvenom područiju, predočava motorički ili tjelovježbeni zadatak. One se
koriste kod učeniku nepoznatih i poznatih motoričkih zadataka.
U ovu grupu metoda spadaju:

 Metoda usmenog izlaganja

 Metoda postavljanja i rješavanja
 Metoda imitacije i dramatizacije
 Metoda pokazivanja (demonstracije)

Metode učenja
Metode učenja trebaju se sagledavati dvostrano, kako sa gledišta nastavnika koji odlučuje
koju će metodu postaviti tokom učenja određene strukture motoričkog gibanja, tako i s
motrišta učenika koji će usvajati i usavršavati znanje nekom od njih. Učenje motoričkog
znanja se, kao što je već istaknuto, sastoji se od njegovog usvajanja i usavršavanja koje se
temelji na fiziološkim procesima kratkotrajnog i dugotrajnog pamćenja.

U primjenjenoj kineziologiji koriste se četiri osnovne i jedna dopunska metoda učenja:

 Sintetička,
 Analitička,
 Kombinovana,
 Situacijska
 Vizualizacijska

Bez obzira koja će se metoda primjenjivati, vrijedi istaknuti pravilo trojnog učenja
motoričkog znanja:

 Usvajanje motoričkog znanja treba provoditi u olakšanim uvjetima izvođenja jer

omogućuje brže stvaranje osnovnog obrasca strukture gibanja;
 Početno i napredno usavršavanje, te stabilizaciju motoričkog znanja općenito treba
provoditi u standardnim uvjetima izvođenja;
 Automatizaciju motoričkog znanja u početku treba provoditi u standardnim
uvjetima izvođenja, kasnije u otežanim, a na kraju u situacijskim uvjetima u kojima će
se struktura gibanja primjenjivati.

Metode uvježbavanja
Predhodno poglavlje o metodama učenja ukazuje kojim načinima nastavnik može pristupiti
učenju motoričkih znanja/zadataka. Međutim, da bi se stvarno započelo s učenjem motoričkog
znanja/zadatka isti se mora izvoditi. Pritom se pojam izvođenja odnosi na ponavljanje
motoričkog zadatka, a smisleno izvođenje koje osigurava učinkoviti motorički čin učenja
motoričkog znanja naziva se uvježbavanje motoričkog zadatka. Nepoznati motorički zadaci
uvježbavanjem se usvajaju, a poznati usavršavaju. Upravo se po tome i razlikuju metode
uvježbavanja motoričkih znanja.
Metode vježbanja
Pojmovi uvježbavanje i vježbanje samo su naizgled slični, jer metode uvježbavanja
razmatraju izvođenje gibanja sa stajališta njihova učenja, a metode vježbanja razmatraju
tjelovježbenu aktivnost učenika sa stajališta o ekstenziteta i inteziteta opterećenja na satu
tjelesne i zdrastvene kulture. Proces vježbnja u školstvu nije usmjeren prama maksimlnim
individualnim sportskih dostignućima, već prema obrazovnim i odgojnim promjenama
učenika što uzrokuje razlike u tumačenje metoda vježbanja.

Metode vježbanja u školstvu su općepoznate metode iz primjenjene kineziologije. To su:

 Intervalna metoda vježbanja;

 Varijabilna metoda vježbanja;
 Kontinuirana metoda vježbanja.

Metode sigurnosti
Metode sigurnosti procesa vježbanja sastoje se od tri međupovezane metode, a sve se mogu
svesti na smisao narodne poslovice: „Bolje spriječiti nego liječiti“. One su u praksi toliko
zavisne da združeno doprinose sigurnosti procesa vježbanja. A to su:

 Metode sprječavanja ili prevencije;

 Metoda čuvanja ili zaštite
 Metoda pomaganja ili asistencije.

Metode nadzora procesa vježbanja

Da bi se proces vježbanja u redovnoj nastavi tjelesnog i zdrastvenog odgoja i
izvannastavnim aktivnostima učenika provodio po kineziološko – metodičkim i pedagoško –
psihološkim standardima nastavnik ga mora nadzirati. Nadzor vježbanja je zahtjevna, opsežna
i odgovorna aktivnost, koju u nastavi sačinjavaju:

 Metoda praćenja vježbanja;

 Metoda usmjeravanja vježbanja;
 Metoda zaustavljanja vježbanja.

NASTAVNI PROCES
Nastavni proces je i dio i temelj odgojno-obrazovnog procesa. Štoviše, nastava je najplanskiji,
najorganiziraniji i najsvrsishodniji dio odgojno-obrazovnog procesa. Nastava nije aktivnost
koja se odvija proizvoljno (što je slučaj u nekim drugim organizacijskim oblicima rada), nego
sustavno i planski prema važećim didaktičko-metodičkim načelima i u skladu s biološkim,
pedagoškim, psihološkim i sociološkim zahtjevima suvremene teorije i prakse kineziološke
metodike. Nastavni proces kao dio odgojno-obrazovnog procesa iznimno je važan za ukupno
ostvarenje ciljeva i zadaća tjelesne i zdravstvene kulture. S obzirom na to da ima svoje
zakonitosti, tijek, trajanje i strukturu, može se ustvrditi da je riječ o složenu procesu.

Uostalom, to su značajke koje krase i njegove sudionike, subjekte nastavnog procesa, a to su:

 učenik.
 nastavnik.
 ostali sudionici (neposredni - ravnatelj, stručni suradnici, svi nastavnici koji predaju
određenom učeniku, odnosno odjelu; posredni - roditelji, predstavnici različitih
učeničkih i drugih organizacija u školi, predstavnici javnosti, masmedija i drugi).

Organizacija i tok nastavnog procesa

Krajnji učinci nastave tjelesne i zdravstvene kulture ovise o brojnim faktorima medu kojima
važno mjesto pripada organizaciji i provođenju nastavnog procesa. Razloga za istaknutu
tvrdnju ima više, a tu čemo upozoriti na dva najvažnija. Prvi je taj što se nastava tjelesne i
zdravstvene kulture zbiva, u usporedbi s nastavom drugih predmeta, ipak u specifičnim
uvjetima. Ta specifičnost potječe iz činjenice da se učenici za vrijeme nastave tjelesne i
zdravstvene kulture kreču, odnosno da cjelokupan rad ima određenu dinamiku (od početka do
kraja sata), a potom da se sve to zbiva u relativno velikom prostoru i uporabom brojnih
sprava, pomagala i rekvizita.

Drugi razlog proizlazi iz cilja i zadača tjelesne i zdravstvene kulture prema kojima se ta
nastava, odnosno nastavni proces, ne svodi samo na formalno svladavanje određenih
motoričkih gibanja, već i na to da učenjem novih, ponavljanjem i usavršavanjem naučenih
motoričkih gibanja ili, jednostavno rečeno, tjelesnim vježbanjem istodobno utječe na
transformaciju pojedinih dimenzija antropološkog statusa učenika. Neovisno o tome je li riječ
o tipu sata obrade novoga gradiva, ponavljanja ili možda kombiniranom tipu sata, učenicima
mora biti jasno koji se primarni cilj i zadaci žele ostvariti.

Kada je riječ o toku nastavnog procesa na satovima učenja novoga gradiva, on se odvija
putem, uvjetno rečeno, šest etapa, i to:

 ponavljanje prethodno svladanih motoričkih gibanja kao uvod i priprema za učenje

novoga motoričkog gibanja,
 najavljivanje, opisivanje, demonstracija i objašnjenje novoga motoričkog gibanja,
 izvođenje motoričkih gibanja učenika,
 ispravljanje učenikovih pogrešaka,
 ponavljanje, uvježbavanje, individualno vježbanje i
 praćenje, provjeravanje i ocjenjivanje.

Naznačene etape tijeka nastavnog procesa, kao što je rečeno, treba shvatiti i prihvatiti samo
uvjetno. Unatoč činjenici da se nastavni proces odvija prema toj shemi, ipak valja upozoriti i
naglasiti da svaka pojedina etapa nije sama sebi cilj, već da sve zajedno čine organsku cjelinu.
To znači da i njihovo posebno isticanje, kao i opisivanje koje slijedi ima samo jedan cilj, a taj
je lakše i bolje razumijevanje suštine toka nastavnog procesa.

Mjere motivacije, stimulacije i mobilizacije nastavnog procesa

Zbog komparativnih prednosti koje ima tjelesno vježbanje u širem smislu, odnosno tjelesna i
zdravstvena kultura u užem smislu djeca, učenici i mladi obično vole nastavu tjelesne i
zdravstvene kulture. To ne znači da tokom nastavnog procesa nije potrebno pribjeći i
poduzimanju, odnosno primjeni, mjera motivacije, stimulacije i mobilizacije. Naprotiv, u
prilog tome, uz ostalo, govori i činjenica da se u tijeku nastavnog procesa ne provede uvijek i
samo oni sadržaji koje učenici rado i lako izvode.

Sasvim je sigurno da ima jednostavnih i složenih vježbi, vjerojatno zanimljivih i manje

zanimljivih, zatim lakših i težih, što može biti uzrokom (osobito u tijeku procesa učenja) da
pojedini učenici imaju teškoća u radu. U takvim situacijama preporučljivo je da nastavnik
pribjegne primjeni neke od djelotvornih mjera motivacije. Nastavnik mora znati da „samo"
jedna jedina ohrabrujuća riječ upućena učeniku može ponekad više vrijediti nego „hrpa" nekih
drugih „poruka". U svakom slučaju, to moraju biti poticajne mjere, a prvenstveno dolaze u
obzir one koje su po stupnju motivacije bliske dobi sudionika u nastavnom procesu.

U toku nastavnog procesa dolazi u obzir i primjena mjera stimulacije. U radu s učenicima
osobito je primjerena verbalna stimulacija; stoga što se može bez posebnih priprema
primijeniti u svakoj situaciji. Nastavnik može primjenom verbalne stimulacije:

 poticati i hrabriti sudionike nastavnog procesa,

 odobravati način i postupak nekog učenika,
 pohvaliti i odavati priznanja za uspjeh u radu,
 upućivati primjedbe ili možda prijekore za nedolično ponašanje i na taj način
stimulirati učenike na korekciju postupaka.

Mjere stimulacije pozitivno utječu na sve učenike, a osobito na one koji naginju
podcjenjivanju svojih mogućnosti ili možda imaju kompleks manje vrijednosti. Takve učenike
je dobro pohvaliti čak i onda ako pokazuju minimalni napredak. Javna ocjena rada, postignuti
rezultati u nastavi ili nekom drugom organizacijskom obliku rada mogu biti, a po pravilu i
jesu snažno sredstvo mobilizacije tokom nastavnog procesa. Štoviše, pozitivne posljedice
tako uvjetovane mobilizacije vrlo se povoljno odražavaju na rad učenika, poglavito na sticanje
samopouzdanja. Očito je da u radu s učenicima treba ne samo njegovati, nego i što više
primjenjivati egzaktne pokazatelje o njihovu radu jer objektivizirane povratne informacije
podjednako pozitivno utječu i na motivaciju, i na stimulaciju, i na mobilizaciju učenika u toku
nastavnog procesa.
MJERE OSIGURANJA NASTAVNOG PROCESA
U svrhu što uspješnijeg odvijanja nastavnog procesa treba, voditi brigu i o mjerama
osiguranja. Činjenica da se za vrijeme nastave tjelesne i zdravstvene kulture učenici nalaze u
gotovo stalnom aktivnom odnosu prema drugim učenicima u razredu, odjeljenju ili iz druge
momčadi, prema sadržaju koji izvode, prema spravama, pomagalima i rekvizitima, da se ta
njihova aktivnost odvija u različitim prostornim i vremenskim uvjetima, nedvosmisleno
upućuje na zaključak da je potrebno učiniti sve kako bi se njihov rad i aktivnost zbivali u
sigurnim uvjetima. Istina, ponekad se mogu za vrijeme vježbanja dogoditi nezgode ili se
učenici mogu ozlijediti unatoč svim poduzetim mjerama sigurnosti, ali je tačno i to da takvih
slučajeva neće biti ili će ih biti znatno manje, ako se te mjere provedu pravodobno i stručno.
To je potrebno učiniti poradi sigurnosti nastavnog procesa, a na taj način i njegove veće
učinkovitosti, a prije svega radi sigurnosti učenika i očuvanja njihova zdravlja.

U mjere osiguranja nastavnog procesa ubrajaju se:

 zdravstveno-higijenske mjere.
 preventivne mjere,
 čuvanje i
 pomaganje.