/

ELA PEROCI

DJECO, LAKU NOĆ

B I B L I O T E K A V J E V E R I C A
UREDNIK ANA KULUŠIĆ

Naslov originala

ZA LAHKO NOC

Prevela sa slovenskoga

RUŽA LUCIJA PETELINOVA

Ilustracije

DANICA RUSJAN
 E L A PEROCI

DJECO, LAKU NOĆ

Treće, prošireno izdanje

IZDAVAČKO KNJIŽARSKO PODU2EĆE

ili 1 a (I o s I
ZAGREB 1975
 i

Tisak: OOUR Tiskara, mehanografija i galanterija NISP-a »Vjesnik«, Zagreb — 1975.

1
 STARA KUCA BR. 3
Naš je grad iz dana u dan sve ljepši. Popravljene su
ceste, zasađeni parkovi i u njima postavljene klupe za
stare ljude, a ljuljačke za djecu. Sagrađeno je mnogo no­
vih kuća, a sve ostale nanovo su ok rečene. Odlučeno je
da se posve stare kuće sruše.
Takva stara kuća stoji i u Žutoj ulici. Nedavno su
morali stanari iseliti iz nje pa je ostala prazna i tiha.
Zaudarala je po vlazi i nitko se nije nadao da bi se jed­
nom u njoj mogli ponovo naseliti ljudi.
Došla su djeca da je razgledaju.
— Kako će je srušiti? — pitala je Rutiea.
,— Otvorit će najprije krov i svu će opeku i crepove
lijepo složiti u vrtu. Trebat će im kad budu gradili novu
kuću — objasnio je Veljko.
— Pogledajmo ima li još štogod u kući! — javio se
netko i svi jurnuše u vežu i dalje stubama. Razišli su se
po kući, zvali jedan drugoga i slušali kako njihov glas
odjekuje u praznim sobama. Na peći u kuhinji našla je
Rutiea veliku bijelu mačku. Žmirkala je prema suncu
i lijeno se protezala.
— Zar si ostala sama? — zapita je.
— Mijaaau! ... — odgovori mačka.
— Od sada ćeš biti naša mačka — odlučila je Rutiea.
Mačka je zatvorila oči i prela.
5
 Drugi nisu ništa našli, samo gole zidove.
U gradskom su uredu tada izdali radnicima nalog:
— Idile u Žutu ulicu i potražite kuću br. 3. To je
stara, gola, posve napuštena kuća koju ćete srušiti.
Popeli se radnici na kamion i odvezli se. Vozeći se,
prešli su pet raskršća, zatim su krenuli nalijevo a kraj
cvjetnog vrta nadesno te ušli u Žutu ulicu. Budući da
se u toj ulici rijetko kada pojavljuje automobil, djeca
se svakom povesele. Sada su bila na okupu u staroj
kući. Požurila su k prozorima. Kamion se zaustavio pred
kućom. Radnici su je promatrali i nisu mogli vjerovati
da se radi o staroj napuštenoj kući.
— To nije stara kuća. Pogledajte koliko ima u njoj
djece!
Odvezli su se dalje i čitavim gradom tražili drugu
Žutu ulicu i drugu kuću br. 3, ali nisu našli ni ulicu ni
kuću.
Djeca u staroj kući sjela su u kuhinji oko mačke i
stala razgovarati o najljepšim stvarima. Kad su čula da
ih roditelji zovu na ručak, dogovorila su se da će se po­
podne opet ovdje sastati a isto tako i idućih dana. Stara
kuća bit će njihova. Tako je i bilo, i nikada se nisu ljepše
igrali. Uredili su stan. Dječaci su iz podruma i s tavana
roditeljskih kuća dovukli stare sanduke i od njih na­
pravili stolove i stolčiće, klupice, sjedalice i ormariće.
Svatko je dobio svoj ormarić i u nj spremio ono što mu
je bilo najmilije. Srebrne i zlatne papiriće, staklene ku­
glice, slike što su ih izrezali iz časopisa u boji, zanimljive
knjižice, mala pa i napuknuta ogledalca, bočice za lije­
kove, zdjelice za vodene boje, komadićke školske krede,
stare čavle, komad lanca, kladivo, praćku i revolver. Bu­
6
dući da su ormarići imali mnogo pretinaca, mogla su
djeca sve te stvarčice lijepo spremiti.
Djevojčice su pokazale svu svoju spretnost izrezu-
jući male prostirke iz papira. Kutije od konzervi pretva­
rale su u vaze. Donijele su cvijeća i čitava se kuća po­
mladila. I prozore su ukrasile cvijećem.
Gradski ured je po drugi put slao radnike u Žutu
ulicu. Dali su im nacrt našega grada da ga ponesu sa so­
bom i naredili im ovako:
— Staru kuću br. 3 u Žutoj ulici srušite još danas!
Taj posao ne mažemo više odgađati!
Radnici su se dovezli, prošli dvaput ulicom gore-do-
lje, nekoliko se puta zaustavili pred kućom br. 3 a onda
rekli:
— To nije stara kuća. Niti je pusta, niti prazna. Na
svim se prozorima nalazi cvijeće!
Odvezli su se dalje i čitav dan tražili u gradu drugu
Žutu ulicu i drugu staru kuću br. 3, ali nisu našli ni ulicu
ni kuću.
Djeca su uredila i vrt. Posijala su peršin i mrkvicu
a i malo kamilice, da bude pri ruci za slučaj bolesti, pa
crvenu rotkvicu i vrtne jagode. Vrt su lijepo ogradila.
Kad je bilo sve gotovo, pričvrstili su na kućna vrata
popis stanara.
Ovdje stanuju:
RUTICA TANA
VELJKO TONKA
BOB NANA
ŠAŠA SKOK
TIT DJEČAČIĆ
I BIJELA MAČKA.
7
 Roditeljima je jedva us­
pjelo odvratiti djecu od to­
ga da u kući br. 3 i spavaju.
Bijela mačka obećala je
djeci vjernost. Po čitave no­
ći hodala je oko kuće i ni­
koga nije pustila preko
praga.
njaku naložila vatru i pristavila lončić za lipov čaj. Svih
je deset mališana sjelo za veliki stol. Pili su gorki čaj,
ali je ipak bio najslađi.
Pred kućom se zaustavio kamion s radnicima. Bilo
je to već treći put. Djeca su skočila do prozora i dovik-
nula im:
— Zdravo! Zdravo!
Radnici su odzdravili. Bob im je na cesti prišao i za­
molio ih:
— Molim, da li biste nam htjeli dovesti malo bije­
loga pijeska? Željeli bismo njime posuti stazice u našem
vrtu.
— Dovest ćemo vam ga — obećali su, ali su se me­
đusobno čudili: — Već su nas oni iz ureda po treći put
poslali ovamo da srušimo staru kuću br. 3 u Žutoj ulici.
Kad tamo, to nije stara kuća. Ona se iz dana u dan
pomlađuje. Iz dimnjaka se puši, na prozorima cvate cvi­
jeće, kroz prozore gledaju djeca, oko kuće se nalazi li­
jepo obrađen vrt i na pragu sjedi bijela mačka.
Vratili su se u gradski ured i po treći put saopćili
da je kuća br. 3 u čitavoj Žutoj ulici najsrdačnija. Pred­
sjednik odjeljenja za građevinarstvo potražio je popis
starih gradskih kuća koje su određene da se sruše i u
tom popisu staru kuću br. 3 precrtao.

9
 NEDJELJA
Nedjeljom mama i tata ostaju kod kuće. Ali ostalih
dana ima mnogo više nego nedjelja. Trnka i Tonka su
to na prste prebrojile: ponedjeljak, utorak, srijeda .. .
Jednom su tako silno poželjele da uskoro dođe ne­
djelja, te su se usred noći probudile.
— Tinka, hoće li sutra biti nedjelja? — zapitala je
Tonka.
— Jest, sutra će biti nedjelja — odgovorila je Tinka.
— Danas je petak. Brojimo! — rekoše.
— Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, ne­
djelja. Da, sutra će biti nedjelja.
Odahnule su. Do ušiju su se pokrile bijelim pokriva­
čem te ponovo slatko zaspale.
Sutra će biti nedjelja. Mami se nikuda neće žuriti.
Dok bude odijevala Tinku i Tonku, one će poskakivati
na krevetu, zatim će potrčati sobom pa jedna drugu lo­
viti i smijat će se sve tri. Mama će im u šalice naliti slatke
kave i kruh namazati maslacom.
A tata? Čekat će ih već da pođu s njim u šetnju. Poći
će i bakica i svezat će na glavu zeleni rubac. Dok oni
budu šetali, mama će kod kuće pokupiti prljave halji­
nice i oprati ah a i spremiti ručak. Poslije podne bit će
svi zajedno kod kuće i pjevat će, prelistavati knjige sa
slikama i bit će u sobi lijepo jer će kreveti biti uređeni a
i vaza na ormariću puna cvijeća.
Tinka i Tonika su se naspavale. Bacile su pokrivač sa
sebe, Tonka je otvorila prozorske kapke i tada joj se
sunce prosulo kosom i košuljicom i obasjalo sve kutiće
u sobi. Tinka otvori kuhinjska vrata te uzvikne: —
10
Tata! ... Mama! ... — ali gle, nigdje ih nema. Bakica
loži vatru u peći i veli:
— Već su otišli.
— Kamo!? — uzviknu Tinka i Tonka.
— A kamo nego na posao — reče bakica.
— Ta nedjelja je!
— Zar zbilja? — začudi se bakica. — To nije mo­
guće, ta jučer je bio petak.
— Ali danas je nedjelja. Slušaj: ponedjeljak, uto­
rak, srijeda, četvrtak, petak, nedjelja! — nabrojile su
Tinka i Tonka.
— Gle, gle, onda je doista nedjelja. Tata i mama su
se zabunili, a i ja sam mislila da će tek sutra biti ne­
djelja.
— A što sada? — zapitale su djevojčice.
— Odmah ću vam dati zajutrak, a onda požurite k
mami i tati u ured i kažite im da je nedjelja — odgovo­
rila je bakica.
To su i učinile. Požurile su u grad. Usput su srele
mnogo učenika.
— Kamo idete? — pitale su ih.
— U školu — odgovorili su.
— Ta danas je nedjelja! — uzviknule su djevojčice.
— Nedjelja! — poveselili su se učenici, okrenuli se
i požurili kući.
Kod mljekarnice srele su Tinka i Tonka Juricu koji
se baš spremao da kolicima odveze mlijeko na tržnicu.
— Danas je nedjelja — rekoše mu djevojčice i Jurica
je sav sretan odvezao kolica natrag u dvorište, stao zvi-
žditi veselu nedjeljnu pjesmicu i pošao kupiti ulaznicu
za cirkus.
11
 Zatim su djevojčice naišle na mladu frizerku koja je
upravo otvarala salon kako bi mušterije mogle ulaziti
na češljanje i šišanje.
— Danas je nedjelja — rekle su Trnka i Tonka.
— O, nedjelja! — uskliknula je frizerka. Smjesta je
skinula bijeli ogrtač, pred ogledalom se lijepo počešljala,
malo namirisala i zatim požurila u Tivoli da se prošeće.
Srele su i posmonošu. Nosio je veliku torbu punu pi­
sama. Trnka i Tonka zapitale su ga ima li koje pismo za
njih, ali nije bilo ništa. Zatim su mu rekle da je nedje­
lja i pismonoša se vratio s torbom na poštu. Silno se
obradovao neočekivanom dolasku nedjelje.
Onda su još i trgovcima objasnile da je nedjelja pa
su svi pozatvarali trgovine i pošli kući.
U uredu su našle oca. Pred njim se nalazila hrpa
spisa. Tinka i Tonka smele su ga baš kad je rješavao je­
dan težak račun.
— Po što ste došle? — pitao ih je.
— Pođi kući i igraj se s nama. Danas je nedjelja —
rekle su djevojčice i otac je u tren oka pospremio spise,
ostavio račun nedovršen, zaključao pretince svog pisa­
ćeg stola i onda su zajedno požurili još po mamu.
— To je zbilja zgodno što je danas nedjelja — go­
vorio je otac. — Tko će se tome više poveseliti nego naša
mama.
Mamu su našli u knjižnici. Stajala je na visokim ljes-
tvama i tražila neku knjigu na polici visoko pod stro­
pom.
— Jeste li došli po knjige? — pitala ih je mama.
— Došli smo po tebe! — doviknula joj je Tinka.
12
 — Da pođeš s nama kući! — nadglasala ju je Tanka.
— Zato što je danas nedjelja — dodao je tata.
Mama je žustro sišla s ljesitava, zatvorila knjižnicu i
njih četvero je krenulo kući.
Na raskršću je stajao milicioner. Tonka je potrčala
k njemu i zapitala ga:
— Kako to da nemate bijele rukavice? Ta danas je
nedjelja!
— Nedjelja? — začudi se milicioner. — Danas je
radni dan. Sutra će biti nedjelja.
Tanki se pridružila i Tinka pa su obje stale brojiti
na prste:
— Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, ne­
djelja.
— A gdje li je ostala subota? — zapita milicioner.
— Subota? — Oh, kako su se Tinka i Tonika tužno
pogledale.
— A što će se sada dogoditi? — rekle su žalosno. —
Svima smo kazale da je danas nedjelja i svi su pošli
kući: đaci, Jurica, frizerka, pismonoša, trgovci, tata,
mama ...
— Morat ću napraviti reda — rekao je milicioner.
Biio je vrlo zabrinut. — No, sada samo idite lijepo kući,
pa i tata i mama nelka idu. Sve drugo saznat ćete na vri­
jeme.
Tinka i Tonka su milicionera lijepo pozdravile i pu­
tem kući veselo čavrljale:
— Svejedno je nedjelja, pa makar i bila subota! Tata
i mama bit će kod kuće!
Kod kuće su pomogle mami pospremiti kuhinju i
sobu, stol su prekrile čistim stolnjakom i kad su otvo­
13
rile knjigu sa slikama i namjeravale čitati, javio se spi­
ker na radiju.
— Građani, građanke i draga djeco! Kako su se Tin-
ka i Tonka zabunile te čitavim gradom širile vijest da je
danas nedjelja, nastala je zbrka. Svi svetkujete nedjelju,
dok je zapravo tek subota. Ali to nije najveća nesreća.
Najveća je neprilika u tome što bi sutra svi mislili da je
već ponedjeljak i tako bi zbrka bivala iz dana u dan sve
veća. Stoga objavljujemo da je danas subota kako je to
označeno u kalendaru. Budući da ste već svi kod kuće,
svetkujte, ali nemojte zaboraviti da će sutra biti nedjelja
i tek prekosutra ponedjeljak. Poštujte kalendar!
Tako su se stvorile dvije nedjelje, premda je jedna
od njih bila subota. Djeca su bila sretna. Pila su čaj,
grickala kekse i prelistavala knjige sa slikama.

TISUĆU PUTA LIJEPA

Usred doline stajala je kućica i na njezinu se dvori­
štu kočoperila kokoš, najbjelja među bijelim kokošima.
Gospodarica je tvrdila da još nije vidjela ljepše. Voljela
je s njom razgovarati i ponekad bi je pogladila po le­
đima. Kokoš bi svakog dana snijela jaje i svakog je dana
čekala da joj gospodarica kaže da je najljepša. Bila je
već uvjerena da svojom ljepotom nadmašuje i mačku i
psa. Svakog jutra kljunom je raščešljavala svoje perje i
pazila da se ne zaprlja.
— Ja sam najljepša, ja sam najljepša! — javljala se
14
 svojim kokodakanjem.
— Što ti se perje sjaji!
ff — ulagivala joj se mačka.
Pas je volio zarežati na
nju pa bi onda preplašena
skočila na ogradu. Kad su
pas i mačka bili sami, doga­
đalo se da bi svak iz svoga
zakutka uzdahnuo:
— Što je bijela kokoš
sretna! Ona je miljenica
naše gospodarice.
Ali iznenada se sve pre-
okrenulo. Jednoga proljet­
nog jutra gospodarici se
rodila kći i nitko se više nije osvrtao na bijelu kokoš.
Sretna majka uzela je djevojčicu na ruke i rekla joj:
— Tisuću si puta lijepa!
Kad je sunce obasjalo dolinu, stao je vjetar šaptati
travama i cvijeću u polju i pticama u šumarku:
— Rodila se Tisućuputalijepa.
— Rodila se Tisućuputalijepa — ponavljale su trave,
ponavljalo je cvijeće, lelujajući se na vjetru.
— Povijaju je u bijele pelene — šaputao je vjetar.
— U bijele pelene ... — ponavljale su trave i cvi­
jeće.
— Dživ, dživ, u bijele pelene ... — cvrkutale su ptice
i spuštale se s visina. Jedna je sjela na prozor kad je u
kućici zaplakalo novorođenče. — Dživ, dživ ... — za­
cvrkutala je ptica i odletjela.
15
 Kokoš se digla iz gnijezda i zapitala:
— Ko, ko, ko, ko! Tko se to rodio?
— Naša je gospodarica dobila kćerku — saopćili su
joj vrapci.
— Je li lijepa? — zapitala je kokoš.
— Tisuću puta lijepa, tisuću puta lijepa! — odgovo­
rili su joj vrapci.
Kokoš je visoko podigla glavu, raširila krila i užas-
nula se:
— Je li ljepša od mene? Ljepša od mene?
— Dakako, dakako, dakako! — odgovarali su vrapci
tako žustro i glasno da se kokoš uvrijeđena sakrila u ko-
košinjac.
Gospodarica je nosila svoju kćerčicu na rukama,
s vremena na vrijeme lagano pomilovala njezine nježne
obraze i položila je zatim na mekani jastuk u košaru.
Onda je brzo oprala pelene i dok ih je u vrtu prostirala
da se osuše, čuo se njezin glas:
— Vjetriću, vjetriću, osuši mi pelene da mogu dijete
poviti.
I gle, vjetar je pelene osušio još prije nego što je
sunce zašlo. Majka je pelene pokupila i povila dijete.
Kad je dolinu prekrio večernji mralk, dijete je zaspalo
a vjetar je kroz šumarak šaputao:
— Tisućuputalijepa spava.
— Spava ... spava ... — ponavljalo je cvijeće pa
onda i ono pozaspalo.
Ali nije zaspala bijela kokoš u kokošinjcu. Zvala je:
— Dođite, crne misli!
Zatvorila je oči da bude sve još crnje, te stala razmi­
šljati o gospodarici koja joj čitavog dana nije kazala
16
nijednu lijepu riječ, samo je ujutro uzela jaje i požurila
natrag svome djetetu.
— Učinjena mi je nepravda! — uzdahnula je kokoš
i svojim kokodakanjem iznijela je najcrnju misao:
— Osvetit ću se!
Te noći nije više otvorila oči, zaspala je.
Prije nego što je ujutro sunce osušilo rosu na travi,
dijete se u košari probudilo. Majka je već bila uza nj.
Promatrala je kako kćerčica otvara oči i kako se pro­
teže.
— Tek sada, kad imam tebe, znam kako je lijepa
naša dolina. Tu ćeš rasti, dijete moje. Brinut ću se za
tebe danju i noću.
Prolazili su dani i dijete je raslo. Sunce je sjalo sve
toplije i toplije i majka je pjevala. Kakoš se, međutim,
ljutila jer se nitko nije obazirao na njezinu ljepotu.
Jednog je dana gospodarica iznijela svoju kćerku iz
kuće. Pozvala je psa, mačku i bijelu kokoš. Sjela je s dje­
tetom u naručju na klupu pred kućom. Mačka se stisla
uz njezine noge, pas je veselo mahao repom, kokoš je
pružala vrat i kokodakala te pažljivo promatrala kćer
svoje gospodarice.
— Sasvim je nalik drugoj djeci! Sasvim je nalik dru­
goj djeci! — zakreštala je.
— Što se toliko kočoperiš? — rekla joj je gospoda­
rica. Zatim se obratila svima troma pa još i vrapcima
ako ih i nije bila pozvala:
— Dugo bijasmo sami. Voljeli smo se i nismo imali
našto da se potužimo. Dobila sam kćer. Zavolite je i vi.
2 Djeco, laku noć
17
 Svi su se vrapci javili: — Dživ, dživ! — Mačka reče:
— Mijau! — a pas: — Hov! — jedino se kokoš nije ogla­
sila. Crna je misao kljuckala u njezinoj glavi.
Tada je vjetar preko doline stao ćarlijati i šaputati:
— Tisučuputalijepa, dobar dan! ...
Kad je kokoš to čula, zalepršala je krilima i skočila
gospodarici na rame.
— Iskljuvat ću djevojčici oko pa nitko više neće ka­
zati da je lijepa! — zakokodače. Ali baš je toga trena
dijete protrljalo oči jer je sunce jako bliještalo. Tako je
kokoš umjesto u oko kljucnula u prstić. Dijete je zapla-
kalo. Pas je zalajao, mačka zamijaukala, vrapci zacvr-
kuitali i svi su navalili na kokoš i protjerali je od kuće.
Osim toga, pas joj je iščupao rep. Operušana i ružna te
vičući — kokodak! — pobjegla je u svijet i nije se više
vratila.
Tisučuputalijepa je rasla kao ružin pupoljak na li-
jehi obasjanoj suncem.

KUCICA OD KOCAKA
Usred livade stajala je kućica od kocaka. U njoj je
stanovala Jelka. Za sunčana vremena sjedjela bi pred
kućicom i slušala kako ptice pjevaju, a za kišovitih dana
šetala bi sobama koje nikad nisu bile dosadne. Sve su bile
ukrašene slikama.
U prvoj sobi nalazila se na kocki usred zida slika
bijele kokoši. Kad se Jelka nalazila u toj sobi, čula je
kako kokoš kokodače:
18
 — Kokoda, kokoda! Doći će budalina!
Jelka joj odgovori:
— Neće doći, neće!
U drugoj sobi bila je naslikana crna mačka. Govorila
je Jelki:
— Predem, predem... Kad napredem do tri niti, ja
ću tebe ostaviti!
— Ostani sa mnom! — zamolila ju je Jelka.
U trećoj sobi bio je preko čitavog zida naslikan dim­
njačar. Neprestano se smijao i govorio:
— Bijelom je kredom zapisano u dimnjaku da će
se srušiti.
— Što će se srušiti? Zar dimnjak? Ta on čvrsto stoji!
— smijala se Jelka.
No dan bijaše kišovit i susjedov pas se otkinuo
s lanca. Bila je to već odavno njegova namjera. Dao se u
trk preko dvorišta i preskakivao ograde. Iz čiste rado­
sti što je slobodan, zaletio se u kućicu od kocaka. Čuo je
kako se ruši, ali se nije zaustavio.
Kućica se srušila sve do temelja i Jelka ostade bez
krova nad glavom. Žalosna je stajala usred hrpe kocaka.
Kiša ju je kvasila a vjetar joj prodirao do kosti.
— Morat ću ponovo sagraditi kućicu! — reče Jelka.
— Da se bar nađe tko bi mi pomogao!
Tada se javila bijela kokoš:
— Kokoda, kokoda! Ta rekla sam da je susjedov pas
budalina!
Sišla je s kocke i dala joj zlatno jaje:
— Uzmi! Kad ogladniš, razbij ga.
Jelka se kokoši zahvalila. Tada je s druge kocke sišla
crna mačka. Njezine su se zelene oči prijazno sjajile:
19
 — Isprela sam svijetlu nit. Uzmi je! Pođeš li na put,
uzmi je sa sobom i usput je odmataj, onda na povratku
nećeš zalutati — rekla joj je, a zatim otrčala mokrom
travom u šumu. Jelka nije stigla ni da joj zahvali.
Dimnjačar je također stao na noge.
— Jelka, dajem ti dugme. Dimnjačarevo dugme do­
nosi sreću. Moraš ga prišiti na haljinicu. Dok to ne uči­
niš, nemoj graditi kućicu, da ti se ponovo ne sruši.
— Hvala! — reče Jelka i uzme dugme, a dimnjačar
se kao i prije smješkao sa slike.
Jelka je još uvijek stajala na kiši. Darove je spremila
u džep i tražila iglu da na svoju haljinicu prišije dugme.
Dugo je tražila, sve je kocke premetnula, a iglu nije
našla.
— Poći ću krojačici — pomislila je i krenula na put.
Čitavim putem odmatala je nit, kako ne bi na povratku
zalutala.
Stigla je do prvog sela i raspitala se za krojačicu.
— U nas je nema — rekoše joj. — Tamo daleko, u
selu na podnožju brijega, naći ćeš je. Ali morat ćeš proći
tri tamne šume.
Išla je pravcem što su joj ga pokazali. Kroiz prvu je
šumu prošla sretno, ali ju je u drugoj zatekla noć. Jelka
se obradovala kad se pomolio sjajni mjesec.
— Tako lijepo svijetli da posve dobro vidim put.
Samo ću malo sjesti jer sam strahovito gladna.
Jelka izvadi iz džepa zlatno jaje i razbije ga o kamen.
Silno se začudi, videći da ima sada dva manja jajeta.
Jedno je obično bijelo jaje, a drugo i opet zlatno. Bijelo
jaje pojela je s užitkom, dok je zlatno jaje blistalo kao
zvijezda pa je sve unaokolo bilo svijetlo. Kad je Jelka
20
I
htjela nastaviti put, pogledao je mjesec posve izbliza nje­
zino lice i rekao joj:
— Dobro da sam te našao. Umoran sam. De svijetli
noćas ti kad imaš tako divnu svjetiljku!
Jelka mu htjede reći da joj se žuri, ali se mjesec već
bio sakrio iza oblaka. Tako joj nije preostalo drugo nego
da i dalje sjedi a zlatno je jaje svijetlilo.
Kad je izašlo sunce, mogla je Jelka nastaviti put.
Sretno je prošla i kroz treću šumu te u selu na podno­
žju brijega našla krojačicu. Krojačka joj je vrlo rado
prišila dugme na haljinicu. U znak zahvalnosti poklonila
joj je Jelka ostatak svijetle niti.
Na povratku je bio put mnogo kraći. Koračala je uza
svijetlu mit te stigla već u predvečerje na svoju livadu
gdje su ležale kocke. Odmah je počela graditi kućicu.
Usred posla prestrašila se psećeg laveža.
— Put me doveo k tebi! — lajao je pas. — Bio sam se
otkinuo s lanca, ali u šumi sam osjetio čežnju za kućom
i čovjekom. Ugledao sam svijetlu nit i pošao njezinim
tragom. Tako sam došao do tebe. Srušio sam ti kučiću,
a sada ću ti pomoći sagraditi novu. Ako ti je po volji,
ostat ću kod tebe i vjerno te čuvati.
Uskoro su sagradili kućicu. Sve je bilo kao prije,
samo se crna mačka nije vratila. Možda zato što pred
kućom sjedi pas. Jelka još uvijek vjeruje da će se jednog
dana pojaviti. Zlatno jaje stavila je na vrh krova kako
bi mačka već izdaleka ugledala svoj dom.

22
 TKO CE SE IGRATI SA MNOM?

U Maloj ulici čuje se od jutra do večeri žamor. U toj

ulici djeca trče, loptaju se ili igraju vojnika; poneke su
djevojčice gospođe i voze ulicom gore-dolje kolica s lut­
kama.
U tu ulicu nikada ne skrene automobil, čak se i bici­
klist rijetko pojavi. Tu se nalaze kućice s vrtovima. Dje­
ca kroz prozor razgovaraju sa svojim mamicama i mame
vide što njihova djeca na ulici rade.
Među tom djecom živi posve malena djevojčica Toč­
kica. Svakog jutra dolazi sa stoličicom, postavi je na­
sred ulice, sjedne i gleda kako se djeca igraju. Dogodi
li se što smiješno, smije se u sav glas. Kad se djeca po-
tuku, ona potrči svojoj mami i dovikne joj:
— Gledaj, mama, potukli su se!
— Nije to ništa strašno — reče joj mama i Točkica
se vrati na ulicu.
Sva djeca iz te ulice već pohađaju školu, a Točkica još
ne zna koliko joj je godina, ne zna kako treba da razgo­
varaju gospođe, na romobilu je još nespretna, kad se
igraju rata, ne shvaća kako se valja sakriti od neprija­
telja, loptu nikada ne uhvati, a ne zna se ni igrati »lo-
vice«. Nitko nije rekao da se s njom neće igrati, ali se
ipak s njom nitko ne igra.
Događaju se i neobične stvari.
Mama primijeti da se Točkica na stoličici dosađuje.
Skokne u vrt, otkine lijepu crvenu ružu i donese je Toč­
kici. Točkica se ruži obraduje.
— Ružica! — veli i pomiriše je. — Miriše ... — Za­
tim je promatra. Naiđe visok dječak.
23
 — Pokaži mi ružu — reče dječak i Točkica je dade.,
ali on produži put kidajući s ruže laticu po laticu.
— Uzeo mi je ružicu ... — ražalosti se Točkica. Pra­
znih ruku i dalje sjedi na stoličici.
Mama sve vidi i donese joj lončiće i lopaticu.
— Mijesi kolače — reče joj.
— I za tebe ću napraviti jedan! — obeća joj Točkica.
I Točkica mijesi kolače. Priđu joj Tonček i Trnka. Brzo
porazdijele lončiće, uzmu joj i lopaticu i vele:
— Točkice, makni se! Treba nam puno mjesta,
umijesit ćemo mnogo kolača.
Točkica izdaleka gleda kako Tonček i Tinka mijese
kolače od pijeska. Ali brzo im je to dosadilo. Lončiće su
otkotrljali ulicom i oni zazveče: — pinka-ponka-pinka
— a lopaticu su dječak i djevojčica ostavili u pijesku.
Točkica žurno hvata lončiće, potraži i lopaticu pa otiđe
mami.
— Mama, igraj se sa mnom! — zamoli je.
— Nemam vremena. Kuham ručak — odvrati mama.
Točkica dugo šuti. Polako odlazi u vrt, uzme romobil
i poveze se na ulicu. Ulica je prazna. Djeca su otišla u
školu. Točkica se vozi mimo kuća i vrtova. Doveze se do
Velike ulice gdje jure automobili. Ali Pazi, pas iz Male
ulice, zove Točkicu:
— Hov, hov, kamo ideš?
— Nitko se ne igra sa mnom — reče Točkica. —
Gtiću ću daleko, u Tivoli. Tamo je park i u njemu mnogo
djece, više nego u Maloj ulici — i već se odvezla Veli­
kom ulicom, među automobile i bicikle.
Pazi gleda za Točkicom i laje, a onda pojuri za njom.
24
 — Hov, hov, hov, poći ću s tobom ako već moraš ići!
— reče i vjerno trči uz Točkicu koja se vozi među auto­
mobilima. Svi je prestižu i pravo je čudo što je nitko ne
obori.
Stižu do tramvajske pruge. Neko vrijeme vozi Toč­
kica lijepo uz tračnicu, ali joj onda romobil iznenada
sklizne između tračnica. Točkica padne, no brzo se digne,
ali je romobil zapeo o tračnicu i ona ga ne može mak­
nuti. Pazi se vrti oko nje i gleda na prugu kojom se pri­
bližava tramvaj. Tramvaj zvoni, zvoni, ali sve uzalud.
Točkica i Pazi stoje i dalje na pruzi. Pazi stupi hrabro
pred Točkicu i laje na tramvaj koji je već posve blizu.
Tramvaj stane, kondukter siđe, silaze i putnici i svi se
sjate oko Točkice i Pazija. — što se dogodilo? — za­
pitkuju. Dođe miliciomer i uspostavi red. Putnici se vra­
ćaju u tramvaj, a milicioner izvuče romobil iz tračnice i
stavi ga na pločnik.
— Pločnikom vozi, dijete! — reče Točkici, a Paziju
zaprijeti: — Pazi na nju! — Bit će mu poslije vrlo žao
što nije zapitao Točkicu kako joj je ime i što je nije od­
veo kući.
Točkica vozi sada pločnikom i Pazi trči uz nju. Njima
se sada više ne žuri. Izlozi su puni najdivnijih stvari. U
svakom je izlogu nešto drugo. Igračke, bomboni, mede­
njaci, crvene i plave cipelice, lopte, bojice, šareni papir.
A tamo, gle, drveni konj! Mnoštvo ljudi gleda izlog. Toč­
kica uhvati jednu gospođu za ruku i zamoli je:
— Dignite me, molim, htjela bih bolje vidjeti.
Gospođa je digne na ruke i pokazuje joj još i druge
izloge. Točkica joj se odmah svidjela.
— A kako to da sama hodaš gradom? — zapita je.
25
 — Nisam sama. Pazi me prati. Idemo u Tivoli jer se
kod kuće nitko ne igra sa mnom — kaže joj Točkica.
Gospođa je spusti, popravi joj kosu na čelu i ode. Ali
poslije će joj biti žao što nije zapitala Točkicu kako joj
je ime i što je nije odvela kući.
Točkica i Pazi stigoše na Okrugli trg. Usred trga svira
dječji duhački orkestar a visoko preko trga razapet je
natpis: »Velike trke — pozvana sva djeca!«. Točkica ne
zna pročitati natpis, ali vidi mnoštvo djece u bijelim i
crvenim odijelcima. Voze se romobilima oko trga. Gle­
daoci u parku dovikuju im: — Vo-zi! Vo-zi!
— Vidiš, Pazi, ovdje ću se moći igrati — poveseli se
Točkica.
— Hov, hov! — zala je Pazi i Točkica se poveze ro-
mobilom među natjecatelje. Ali gle, jedan je dječak za­
ustavi i reče:
— Premalena si još. Stani malo u stranu i gledaj.
Točkica se makne i potuži:
— I ovdje se neće sa mnom igrati. Vele da sam pre­
malena. /
— Hov, hov! — odgovori Pazi, uhvati je za suknjicu
i povuče za sobom.
— Pođimo u Tivoli! Tamo se igraju i mala djeca.
Samo još Lijepom ulicom pa preko željezničke pruge
i gle, stigli su u Tivoli.
— Tko će se igrati sa mnom? — pita Točkica i traži
djecu. Ali sunce zalazi i djeca žure kući. Točkica i Pazi
trče do igrališta — ali igralište je prazno. Svi su otišli.
Sve ljuljačke miruju, vrtuljci stoje, klupe su osamljene,
cvijeće se na lijehama zatvara.
— Tko će se igrati sa mnom? — zapita nježan glasić.
26
 — Jesam li to ja pitala? — začudi se Točkica.
— Hov, hov! — zalaje Pazi. — Ti nisi ništa pitala.
Potraže tko je to još željan igre i nađu u pijesku ma­
lenu drvenu lutku.
— Lutkice! — usklikne Točkica. — Hoćeš li se igrati
sa mnom?
— Hoću. Najviše volim igru »Blistavu vodu sad gle­
dajte svi!«
— Trebalo bi da nas bude više — reće Točkica i po­
mogne Lutki iz pijeska. — Igrat će se i Pazi s nama.
— Blistavu vodu sad gledajte svi! — izgovori sve
troje kad iznenada Točkici u krilo skoči vjeverica s ve­
likim kitnjastim repom a Lutki sjedne na glavu bijela
grlica.
— Sad će nas biti dovoljno! — poveseli se Točkica.
I grlica mora sjesti u krug. Točkica, međutim, trči s rup­
čićem oko kruga:

Blistavu vodu sad gledajte svi!

Zvrče, za neposluh platit ćeš ti!

Tako se oni igraju i uopće ne primjećuju da je sunce

zašlo.
— Pospana sam — zaplače Lutka. —Hoću u krevet!
— U krevet? — sjeti se Točkica svog kreveta i mame.
— Pazi, moramo kući!
— Hov, hov! ... Kući!
Krenu prema gradu. Točkica, vjeverica i grlica na ro-
mobilu — vjeverica straga, grlica sprijeda na ručki —
27
dok Pazi vjerno trči uz njih i nosi u zubima pospanu
Lutku.
Na Tivoli pada noć, u gradu se pale svjetla.

Radio javlja već po treći put:

— Nestala je najmanja djevojčica iz Male ulice. Ime
joj je Točkica i vozi se romobilom. Nestao je i pas Pazi.
Sretne li ih tkogod, neka ih dovede u milicijsku stanicu!
Kako je sada žao onome milicioneru koji je sreo Toč­
kicu na tramvajskoj pruzi, što je nije pitao kako joj je
ime i što je nije odveo kući. — Samo da joj se nije dogo­
dila kakva nesreća! — pomisli zabrinuto.
Gospoda, koja je poslijepodne digla Točkicu na ruke
kako bi djevojčica bolje vidjela izlog, također je slušala
radio. Tvrdila je da neće moći čitave noći sklopiti oči, ne
nađu li Točkicu.
U Maloj udici bili su svi pred kućama. Kako je djeci
bilo žao Točkice!
— Jadne li Točkice! Nismo se htjeli s njom igrati!
— govorila su djeca i trčala na sve strane da je nađu.
Zvala su: — Točkice! ...
A njezina je majka govorila:
— Nadam se da će se moja Točkica vratiti — i oti-
rala suze. — Mogao bi je Pazi dovesti kući.

Kraj željezničke pruge oprostile su se vjeverica i gr­

lica. Točkica je obadvjema obećala da će češće doći u Ti­
voli kako bi se s njima igrala.
Osvijetljenim ulicama vozi se Točkica kući.
28
 — Točkica! Naša Točkica! — zovu je djeca. — Naš
Pazi! —• zovu psa.
— Glavno da su došli! — odahne mama i odahnu svi
u Maloj' ulici. Lutka se probudi i pozdravi: — Dobro
veče!
— Ovo je drvena Lutka. Igrat će se sa mnom.
— Igrat ćemo se i mi s tobom! — viču djeca. Točkica
je sada najslavnija djevojčica u Maloj ulici.
Uzbudljive događaje toga dana treba da svi dobro
prospavaju.

SNJEGOVIĆ
Djed je raskićeno novogodišnje drvce bacio u drvar­
nicu i otišao. Jela je ostala ležati kraj klade, vrlo jadno.
Nitko nije više mario za nju.
Navečer je u drvarnicu zavirio mjesec, osvijetlio jelu
i blizu vrha otkrio snjegovića. Djeca su s jele bila skinula
sve, jedino su njega ostavila. Mjesec je tako dugo svije­
tlio u snjegovićeve oči dok se nije snjegović čestito
razljutio:
— Ako su me djeca odbacila, onda me bar ti, mje-
seče, ostavi na miru. Htio bih zaspati.
Sklopio je oči, ali je mjesec i dalje gledao u drvar­
nicu. Snjegović nije mogao zaspati, ponovo je otvorio
oči i kad je vidio da mu se mjesec smije, malo je manj­
kalo da mu isplazi jezik. Pogled mu zapeo na dugmeti-
29
cima što su blistala na njegovu trbuhu i kao da se malo
razveselio. Samosvjesno pogleda u svijetlo mjesečevo lice:
— Protjerao si mi san, ali ništa zato. Prebrojit ću
dugmeta na svome kaputu, čini mi se da su dragocjena
jer tako lijepo blistaju. Jedan, dva, tri — jedan, dva tri.
Posve je sigurno da su tri. Možda će to biti dovoljno, ali
ako ne bude, dao bih još i svoju kapu. Dakako, ti ne mo­
žeš znati o čemu ja već od Nove godine danomice raz­
mišljam.
Mjesec se uozbiljio. Volio bi saznati što li može raz­
mišljati ovakav snjegović od pamuka. Još mu je svjetlije
pogledao u oči, znajući da je ponekad dovoljno da kome
samo u oči pogledaš, pa da ti je jasno o čemu razmišlja;
snjegović se, međutim, nije više ni osvrnuo na mjesec.
Razmišljao je:
— Nikada neću zaboraviti ono posljednje veće uoči
Nove godine, toliko je bilo lijepo. Kad su pripalili svijeće
na jeli, usta su mi se jednostavno sama otvorila, ta stajao
sam usred najdivnijih staklenih kuglica koje su se nji­
hale na zelenim grančicama. Trgnuo sam se tek kad je
crnokosa djevojčica prstićem pokazala na mene i klik-
nula: »Gledajte, snjegović!« Zatvorio sam usta i uspravio
se. Gledali su me neko vrijeme, ali je djevojčica na do­
njoj grani jele otkrila moga brata, radosno kliknula i
svi su se osvrnuli onamo. Razgledavali su sve redom i
veselili se. Sitna svjetla s novogodišnjog drvca odsij evala
su u njihovim očima.
Mama je pazila da se srebrne vrpce ne zapale te gdje­
gdje još i štogod popravila. Onda je prišla darovima:
»Pogledajmo što je donio Djed Mraz!« Uzela je u ruke
bijeli zavežljaj sa crvenom vrpcom: »Ovo je za bakicu!«
Bakica se nasmiješila i sjela s darom u naslonjač. Odmo­
tala je papir i našla u njemu vunene čarape. Pogledala je
sve oko sebe i rekla: »Neće mi više zepsti noge.« Mama
je uzela drugi zavežljaj: »To je za djeda.« Djed je primio
dar i rekao: »Ta nije bilo potrebno.« Ali čitavo mu je
lice prekrio smiješak, kad je u papiru našao lijepu crnu
lulu.
»Za tatu«, rekla je mama i dala mu veliku kranjsku
kobasicu. Tata se nasmijao: »Još danas ćeš je skuhati!«
Crnokosa djevojčica, koja je prije prstićem pokazi­
vala na mene, nije sada progovorila ni riječi. Samo je
gledala što je dobio prvi, pa drugi, pa treći i lice joj se
31
 rumenjelo kao jabuka. Tada ju je mama pozvala i rekla:
»Ovo je za tebe.« Dala joj je veliku kutiju i poljubac.
»Hvala«, zahvalila se djevojčica tihim glasom. Sjela je
jednostavno na pod i otvorila kutiju. »Aj, aj, aj!« javljala
se sve glasnijim uzvicima, pljeskala rukama i smijala se.
Zaplesala je oko kutije. »Ja sam dobila lutku, ja sam do­
bila lutku!...« pjevuckala je. Zatim ju je svima pokazi­
vala. Lutka je bila lijepa, imala je velike oči, crvene usne,
svijetlu kosu i crvenu haljinicu. Djevojčica je usred sobe
s njom plesala, svi su je gledali i bili sretni.
Tada je tata sa stola uzeo posljednji dar i rekao: »Za
našu mamu!« Dobila je veliki vuneni rubac. Sakrila je u
nj svoje lice: »Kako sam sretna!«
Poraz dijelili su tako sve darove i djevojčica je po­
tražila sebi mjesto u majčinu krilu, tata je položio ruku
u majčinu ruku, djed je približio svoj stolac bakičinom
naslonjaču i svi su tiho promatrali kako dogorijevaju
svijeće na novogodišnjoj jeli. I ja sam bio sretan.
Nisam znao da imaju još nekoga u kući. Mama je
iznenada skinula svoju djevojčicu s krila i zapitala: »A
što je s našom bebom? Uopće se ne javlja.« Približila Se
košari u kutu, koju sam tek tada primijetio, i uskliknula:
»O, gle ti nje! Bdije, bacaka se i gleda u svjetlo s novogo­
dišnje jele!« Dovezla je košaru na kotačima do jele i tek
tada sam vidio da u košari leži dijete. Pružalo je mami
ruke i smješkalo se. »Ništa još me shvaćaš, premalena si«,
reče joj mama. Zatim su vratili košaru s bebom opet iu
kut, svatko je uzeo svoj dar, mama je pogasila svijeće i
rekla: »Pođimo, čaj je pripremljen!« Otišli su u kuhinju
i bilo mi je žao što su ugasili svjetlo. Lijepo je veče prošlo.
Dugo se moje oči nisu mogle priviknuti na tamu. Gledao
32
sam u kut, gdje je stajala košara. Beba je malo zastenjala,
tok toliko da sam je čuo, a onda je stala zvati: »Le, le,
le . . .« No, budući da joj se nitko nije odazvao, ona je
zaplakala. Kako sam ise premještao s noge na nogu, grana
se zanjihala i kuglice zazveckale. Morao sam mirovati, a
dijete je tako plakale da me zaboljelo srce. Malo po malo
umirilo se i zaspalo. Čuo sam kako ravnomjerno diše.
Posve tiho zazvao sam svog brata na donjoj grani i pi­
tao ga:
»Jesi li vidio djevojčicu u košari?«
»Jesam«, odgovorio mi je on pospano.
»Što veliš na to da se za nju nije našao nikakav
poklon?«
»Misle da još ništa ne shvaća«, rekao je i glasno zi-
jevnuo.
»Molim te, nemoj još zaspati. Moraš mi pomoći. Kaži
mi kako da obrađujem djevojčicu u košari!?«
Brat je prestao zijevati. »Da, kako?« zapitao je.
»Ja bih joj u košaru nasuo najljepše snježne pahu­
ljice da se s njima igra«, rekao sam.
»Ništa neće biti od pahuljica. One bi se rastopile i
smočile dijete«, odgovorio mi je brat i bio je u pravu.
»Oko nas visi sijaset igračaka i slatkiša. Dajmo joj
čokoladni roščić«, predložio sam.
»Koješta! Takvo dijete pije samo mlijeko. Od čoko­
lade bi umrlo«, upozorio me brat i sigurno je opet bio u
pravu. Stariji je od mene i jednom je stajao u trgovini
na polici. Tamo je čuo sve što su ljudi pričali.
»Znaš li što? Upitat ću je što bi htjela imati!« Tada
mi se brat nasmijao: »Kako da ti kaže kad još me zna
govoriti. Dok djeca leže u takvoj košari, ne govore, samo
3 Djeco, laku noć
33
guču. No sada moramo i nas dvojica zaspati, možda će
nam sutra sinuti koja pametna misao.« Ponovo je zijev-
nuo i valjda je uskoro i zaspao. Ja sam, međutim, gledao
kroz prozor u nebo; milijun zvijezda bilo je razasuto po
nebeskom svodu; poželio sam da se posve malena zvije­
zda otkine i padne meni u ruke. To bi sigurno bio naj­
ljepši poklon za dijete u košari. Gledao sam zvijezde,
brojio ih, ali nisam ih mogao prebrojiti, svladao me san.
Probudio sam se tek ujutro, kad je majka došla da
nahrani dijete. Držala je djevojčicu na krilu i govorila:
»Ti si naša sreća!« Gledala ju je i gledala, ali na novogo­
dišnji poklon nije se ni sada sjetila.
Zatim sam svakog dana slušao kako guče dijete u
košari, gledao sam kako se igra svojim prstićima i kako
se smije kada tkogod prilazi košari. Mislio sam na po­
klon, ali mi ništa nije palo na um. Svaku noć sam gledao
u nebo i čekao da se otkine zvijezda pa da je uhvatim za
dijete, ali uvijek bih prije toga zaspao.
Moji su razgovori s bratom prestali jer se crnokosa
djevojčica htjela s njim igrati. Dali su joj ga. Otrčala je
s njim u kuhinju pa valjda nije ni čuo kad sam mu do­
viknuo: »Do viđenja!«
I sada sam ovdje, još uvijek vezan uz granu. Kuda god
pogledam, vidim poslagana drva, a kroz prozor mi mje­
sec sja ravno u oči! Mjesečina je, doduše, sada prijaznija,
ali tajanstvena i ja bivam sve lakši, toliko lagan da bih
najradije skočio, ali ne mogu nikamo. Privezan sam.
Mjesec se smješkao dok je snjegović pružao svoje
malene ruke htijući nešto dohvatiti; nešto ga je tjeralo
dalje, a nije se mogao maknuti s mjesta.
34
 I gle, iz tamnoga kuta dotrčao mišić, zapiljio se u
snjegovića, a snjegović stao promatrati njega. A onda,
kao da se miš iznenada nečemu dosjetio, eno ga, već je
kraj snjegovića. Samo trenutak i već ga je oslobodio
pregrizavši vrpcu kojom je bio privezan za grančicu. Od­
mah nakon toga miš je iščeznuo u onom istom tamnom
kutu odakle se bio pojavio, a snjegović se skotrljao s jele
na pod. Prije nego što se posve osvijestio, nešto ga je di­
glo na noge i potjeralo dalje preko hrpe cjepanica na
prozor, kroz prozor na vrt. Divno se ljeskao njegov šeši­
rić od srebrna papira i kao dragulji blistala su dugmeta
na njegovu kaputiću. Stupao je velikim koracima i bio
posve lagan. Išao je vrtnim puteljkom, prekrivenim tan­
kim slojem snijega i mogao je gaziti do koljena, njego­
vim stopama ni traga, jer se snježnih pahuljica jedva do­
ticao. Stigao je oko kućnog ugla do širom otvorenih vrata
trijema. Povuklo ga je nešto u trijem i stubištem koje
se kupalo u sjaju mjesečine pa mu se pričinjalo posve
bijelo. Posljednja je stepenica bila u sjeni. Snjegović je
zastao da se ogleda, ali tada se mjeseca sakrio i ostavio
kuću u tami. Snjegovića je napuštala snaga. Sve je više
i više osjećao kalko su mu glava, ruke
i noge od pamuka. Nije se više mogao
ni maknuti. Sav izmoren zaspao je.
Ujutro su ga djeca našla baš kad je
otvarao oči.
— Gledajte, snjegović s novogodiš-
njeg drvca! — uskliknula je djevojčica,
digla ga visoko i poskakivala. U sobi
je snjegovića ovako s visoka spustila u košaru ma-
35
loj djevojčici. — Aj, aj, aj! — oglasilo se dijete i priti-
snulo snjegovića na svoje nježno lice. On se osjećao to­
liko sretnim da je zauvijek zaboravio kako je htio maloj
djevojčici nešto pokloniti.

MOJA CRTANKA
Budući da sam crtala po stolu, po klupi, po zidu i po
podu, skupio je tata iz svih pretinaca svoga pisaćeg stola
hrpu papira, složio ga list po list i načinio mi od njih
svezak.
— Evo ti crtanke — rekao mije. — Kad je budeš po­
punila crtežima — dobit ćeš drugu. Samo da te više ne
vidim kako crtaš po stolu i po podu!
Crtanka je bila velika, a ja tako malena da sam je je­
dva jedvice digla i stavila na stol. Primakla sam stoli-
čicu i sjela.
Prvi list u crtanki bio je najljepši. Bio je sasvim gla­
dak i bijel. Na tom sam listu nacrtala svoju Maricu. Kako
je list bio velik, nacrtala sam joj veliku glavu, tako ve­
liku da je ostalo mjesta još samo za noge. Zato što joj
nisam nacrtala ruke i haljinu, rekla je mama da crtež
ništa ne vrijedi. A bila je to ipak najljepša lutka.
Na drugom listu nacrtala sam našu kuću. Počela sam
s praonicom i drvarnicom. Mama pere, a djed cijepa
drva. U kuhinji bakica kuha i kroz prozor izlazi para. U
sobi tata uči. Iznad kuhinje stanuju Marijana, Nataša i
njihov pas, a iznad naše sobe stanuju Andrija i mačkica.
Na vrhu su tavan i krov.
36
 Za ručkom, kad smo se svi okupili oko stola, poka­
zala sam taj crtež svojoj obitelji. Mislila sam da je nešto
izvanredno što imam crtanku i što sam nacrtala našu
kuću. Razgledavali su crtež sa svih strana i smijali se.
Rekli su mi da i dalje crtam.
Budući da je bakica toga dana kuhala valjuške, rekla
sam da ću nacrtati još i valjušalk i čitavoga posuti šeće­
rom. Valjušaka sam se najela, ali sam ih zaboravila na­
crtati jer sam s mamom i sestricom otišla u šetnju.
Dozvolili su mi da vozim sestricu u kolicima, ali samo
po pločniku. Jako sam morala paziti da mi kolica ne skli-
znu na kolnik. Ulica je lijepa, glatka i široka. Sama, bez
kolica, nisam smjela na nju.
Navečer, baš prije večere, nacrtala sam šetnju. Auto­
mobili jure pločnikom, a djeca trče širokim kolnikom i
hvataju se. Kolnikom vozim i ja svoju sestricu a mama
me gleda s prozora.
Kad me tata spremao u krevet, rekao mi je da ću se
morati pridržavati prometnih pravila, iako je kolnik ši­
rok a pločnici uski.
Odmah sam sklopila oči, želeći da što lijepo sanjam.
Zatim je bila nedjelja. S tetom sam otišla u cirkus.
Bio je to veliki cirkus a navalilo je u nj toliko gledalaca da
nisam ništa vidjela, neprestano sam se bojala da me ne
zgaze. Teta me uzela na krilo. Sjedjele smo sasvim
straga, ispod platnena krova, na rasklimanoj klupi. A
baš se nama približila golema zebra i tresla svoje škljo-
cave vilice nad mojom glavom. Strahovito sam se upla­
šila, ali onda sam vidjela da to nije prava zebra nego su
to dva muškarca prekrivena prugastom tkaninom. No,
u kavezu je urlao pravi lav i njegov mu je krotilac davao
37
kocke šećera. Konji su bili lijepi i hodali su na dvije
noge, ali je još ljepša bila plesačica na užetu. Visoko, vi­
soko ispod krova bilo je napeto uže i po njemu je ple­
sačica poskakivala s kišobranom u ruci. Taj je kišobran
bio suncobran svijetlomodre boje.
0 toj sam plesačici dugo razmišljala. I nacrtala sam
je. Mama me poslije pitala zašto sam joj nacrtala dva
suncobrana. Zato što je prvi suncobran loše nacrtan, od­
govorila sam joj.
U mojoj crtanki ima sve više i više crteža. Sve što sam
vidjela i čula, nacrtala sam. Ponešto sam i izmislila. Izmi­
slila sam, eto, da moj tata jaše na bijelom konju. To je
bilo vrlo lijepo, pa sam nacrtala još i sebe na jednom
konju. Jahali smo preko zadružnih livada i trava je dopi­
rala konjima do koljena. U travi su se njihale ivančice.
Slijedeće nedjelje pošla sam s ocem na prave livade.
Vozili smo se biciklom i nabrala sam veliku kitu ivan­
čica. Htjela sam ubrati još nekoliko cvjetića kad primi-
jetih da nam se približava žena u žutoj haljini. Razgo­
varala je glasno sama sa sobom i hodala oko nas. — Jest,
jest, pa ja saan to kazala. Bit će tako i nikako drugačije
— ponavljala je. Uhvatila sam oca za ruku i otišli smo.
Zapitala sam ga što je toj ženi. — Malo je smušena —
rekao mi je, a ja sam se uplašila. Nisam je mogla ni
nacrtati.
Sada mislim da nije bila smušena nego je, možda, iz
dosade razgovarala sama sa sobom. Kad sam sjedjela
pred kućom na svojoj stoličici, ta je žena došla k meni
sa željom da je nacrtam. Nacrtala sam je i obojila žutom
bojom. Zamolila me da joj dam taj crtež za uspomenu.
Otkinula sam list iz crtanke i dala joj ga. Spremila ga je
38
u torbicu i otišla. I opet je govorila: — Jest, jest, bit će
tako i nikako drugačije! — I bilo je zaista tako. Svi koje
sam jedinom nacrtala, došli su. Zamolili su me da im dam
crteže za uspomenu. Došla je i plesačica iz cirkusa. Za­
hvalila mi je na crtežu i poklonila mi zečića od plastike.
Došao je i milicioner. Rekla sam mu da njega nikad ni­
sam nacrtala, ali on je želio da mu poklonim onaj crtež
s automobilima koji jure pločnikom, a djeca trče i hva­
taju se usred kolnika. Sreo je već dosta djece koja tako­
đer žele takvu promjenu saobraćajnog reda i možda će
se moći štogod učiniti.
Došli su i Marijana, Nataša i Andrija. Zamolili su me
za crtež naše kuće. Budući da sam imala samo jedan cr­
tež, razdijelila sam ga i tako je svaki odnio svoj stan.
Došlo ih je još mnogo; dobro da nisam nacrtala i cir­
kuskog lava! I svakome sam iz crtanke otkinula list.
Preostala mi je samo slika moje Marice. Nju je tata sta­
vio u okvir pa sam je objesila u kuhinju u svoj kutić. Od
moje crtanke ostale su samo korice.
Jučer me tata upisao u školu. Kupio mi je bilježnicu,
čitanku a i novu crtanku.

MACA PAPUČARICA
U Malom selu malene su kuće i u svakoj kući djeca.
Odjevena su u šarene košuljice i obuvena u crvene i plave
papuče. Sve su kuće u tom selu bijele, svi krovovi crveni,
svi prozori imaju zelene kapke, sva su dvorišta pome­
tena i cesta je glatka. Sve je u najljepšem redu samo su
39
djeca neuredna. Navečer, kad legnu u krevet, nikada ne
pospreme papuče. Slijedećeg jutra traže ih pod stolom,
na stubama, u kolicima, među drvima, u džepu očeva ka­
puta; poslije dugotrajnog traženja jednu papuču nađu
u kuhinji, drugu u sobi.
No, jednoga jutra, kad se već u svakoj kući Maloga
sela kuhao zajutrak, mali je Janko uzalud tražio svoje
papuče. — Mama, gdje su moje papuče? — pitao je.
— Ako ih navečer nisi pospremio, odnijela ih je Maca
— odgovorila je mama.
— Mama, gdje su moje papuče? — zvala je Špelca u
susjednoj kući.
— Ako ih navečer nisi pospremila, odnijela ih je
Maca — reče joj mama.
— Mama, gdje su moje papuče? — pitao je Tine u
trećoj kući.
— Odnijela ti je Maca papuče, zato što ih nikada ne
pospremiš — odgovori mu mama.
— Mama, gdje su moje papuče? — pitala je Tonka
i mama je odgovorila: — Maca ih je odnijela.
Čitavim je selom mirisala kava i djeca su bila gladna.
Sjela su bosa za stol. Napila se tople kave a onda je Janko
stao na kućni prag i viknuo preko ceste:
— Špelca, dođi k meni!
Špelca je odmah dotrčala do praga svoje kuće i odgo­
vorila:
— Voljela bih doći, ali ne mogu. Maca mije odnijela
papuče. Dođi ti k meni!
— Ne mogu — rekao je Janko. — I meni je Maca
odnijela papuče.
— Tine! — zvali su Janko i Špelca — dođi k nama!
40
 Time se pojavio na pragu i odgovorio: — Maca mi je
odnijela papuče.
Na kućni prag došla je i Tonka. I njoj je Maca odni­
jela papuče. U svakoj su se kući otvarala vrata i sva su
djeca dolazila — bosa na prag. — Maca nam je odnijela
papuče! —dovikivala su jedna drugima. Poskakivala su
s noge na nogu jer im je bilo hladno. Kasnije, kad je
zasjalo sunce, bilo je djeci toplo. Bosi i u šarenim košu­
ljicama sastali su se na cesti. Pitali su se: — Kamo je
Maca odnijela naše papuče?
— Potražimo Macin dom! — savjetovao je Jurica. I
pošli su.
Skrenuli su sa ceste i hodajući rosnom travom stigli
do šume. Koračali su mahovinom, slušali pjevanje ptica
i pretraživali grmiće kako bi otkrili Macin dom.
Usred šume naišli su na bijelu kućicu sa crvenim kro­
vom. Prozori bijahu puni cvijeća a ma vratima se nalazio
natpis: Maca papučarica.
Čula je Maca djecu i otvorila vrata.
— Draga djeco, što želite?
— Papuče — zamolila su
djeca.
Tada ih je pozvala u kućicu.
U kućici su se nalazile police
i na policama crvene i plave
papučice. I kakav je u kućici
vladao red! 'Djeca su zašutjela.
— Neka svatko uzme svoje
papuče — rekla je Maca papu­
čarica.
41
 Ali to nije bilo lako. Papuče su bile bez ikakvih mrlja
i sve lijepo zakrpane, a otkinuta dugmeta ponovo priši­
vena. Djeca su svoje papuče jedva jedvice prepoznala.
Bobek,najmanji među njima, nije svoje papuče uopće
našao. Sva su djeca bila već obuvena, dok ih je on još
uvijek tražio.
— Ne nađeš li svoje papučice, morat ćeš kući bosih
nogu — reče mu Maca papučarica. Bobeka su noge zeble
i samo što nije zaplakao. Njegove su papučice bile pode­
rane, a na polici nije bilo poderanih papučica.
Djeca su već odlazila, a Bdbeku su se noge sve više
smrzavale. Maca papučarica mu reče: — Bos ćeš kući.
— NaMadit ću se — odgovorio je Bobek i Maci se
sažalio.
— Najneuredniji si, ali i najmanji, mogao bi se zaista
nahladiti pođeš li bos — rekla mu je Maca i donijela pa­
pučice. Bile su zakrpane i čiste.
 — Kad zapadne snijeg, sašit ću ti nove — obećala
mu je. Čula su to i ostala djeca. Okrenula su se i molila:
— I meni! I meni!
Maca papučarica mahnula im je i rekla: — Sašit ću
i vama! — S prozora svoje kućice gledala je kako djeca u
šarenim košuljicama i crvenim i plavim papučicama žure
kući. Posljednji je trčao Bobek.
Danas pada snijeg i Maca papučarica šije papuče za
djecu iz Malog sela. Podstavit će ih zečjim krznom da
budu toplije.
Tko zna hoće li ih djeca spremiti prije no što legnu
u krevet?

MOJ KIŠOBRAN MOŽE BITI BALON

Kraj potoka se širi livada. Na njoj je otvoren malen,
žuti kišobran. To je Jelkin šator. Jelka skače oko šatora
i lopta se sasvim novom crvenom loptom. Zbog nje su
djed i bakica, mama, tata i teta u velikoj brizi.
— Pazi na loptu! — rekli su Jelki kad ju je ponijela
na livadu.
— La, la, la, la! — pjevala je Jelka, bacala loptu vi­
soko u zrak i hvatala je. Zatim je bacila loptu tako vi­
soko da je više nije mogla uhvatiti. Lopta je pala u potok
i voda je odnijela.
S prozora kuće gledali su djed, bakica, mama, tata i
teta. — Jelko, gdje ti je lopta? — pitali su. — Pala mi je
u vodu — odgovorila je Jelka i sjela pod svoj šator. Djed,
bakica, tata i teta zaprijetili su kažiprstom: — Nisi pa-
43
žila na loptu! — Jelka je uhvatila svoj šator za kukastu
ručku i sakrila pod njim glavu. Zatvorila je oči kako ne
bi vidjela ljuta lica što su gledala iz kuće.
Iza spuštenih kapaka bila je posve sama, jedino je
svoj žuti kišobran čvrsto držala za ručku.
— Moj kišobran može biti balon! — šaptala je.
Kišobran se napeo i još jače izbočio. Dizao se, a Jelka
je čvrsto zatvorila oči. Dobro je čula kako su se dolje za­
čudili: — Kamo ideš? — Požurili su na cestu i vidjeli
kako napeti žuti kišobran nosi Jelku među bijele oblake.
— Otišla je i ne pitavši — rekao je otac.
Jelka je otvorila oči tek nad gradom. Velike ljubljan­
ske kuće pričinjale su joj se posve malene. Između kuća
vidjela je četverokutna dvorišta. Na jednom su se dvori­
štu nalazile visoko naslagane cjepanice, tako visoko da
ih je moglo obasjavati sunce. I tamo, na vrhu naslaganih
drva, sjedjela je mačka i sunčala se. Tu i tamo među
kućama i ulicama nalazila se pokoja zelena krpa livade.
Usred jedne takve livadice stajao je drven konjić i dje­
čačić je na njemu jezdio u izmišljenu zemlju. Cestama su
se vozile kutijice, to je vjerojatno bio tramvaj. Uz kuće
vrvjele su crne točke — to su bili Ljubljančani. S jed­
noga krova sletjeli su bijeli golubovi, digli se do Jelke i
kružili oko nje. Zvala ih je: — Golubići!
Zatim su se opet spustili na krov, a Jelka je jedrila
dalje. Obletjela je Ljubljanski grad i domahnuJa djeci
koja su se tamo igrala. Kako su se djeca začudila videći
je da plovi zrakom! Popela su se na klupu i ogradu da
je bolje vide. Pružala su ruke prema njoj i zvala je, a
Jelka je usmjerila svoj balon prema neboderu.
44
 Tamo su ljudi na terasi pili crnu kavu. Ugledavši je,
svi su se digli sa stolica. Bili su oduševljeni. Jelka sa žu­
tim kišobranom lebdi u zraku! Bilo je to lijepo vidjeti.
I sunce je sjalo pa je još više ukrasilo prizor.
Otplovila je prema Tivoliju. Polako se spuštala na
zemlju i pristala na cvjetnoj lijehi. Kad gle, to nije bio
Tivoli i to nije bilo cvijeće. Bila je to Zemlja šešira i na
lijehama su rasli šeširi. Kako su to bili divni šeširi! Svaki
je bio drugačiji a rasli su na dugačkim stapkama. Vjetar
ih je njihao.
Jelka je zatvorila kišobran i stala razgledavati tu ne­
običnu zemlju. Mislila je da je sama, ali ubrzo je našla
djecu. Sva su bila iz njene ulice. Silno se obradovala tom
susretu. Bili su to redom Miškeci, Čenče, Točkice, Ivice
i Jurice.
Kod kuće joj ne dozvoljavaju da se igra s Miškom jer
se on voli tući. Sa Čenčom se ne smije igrati jer ima
ospice, sa Točkicom također jer kašlje, a Ivica i Jurica
ne igraju se s djevojčicama.
— Hoćeš li ostati kod nas? — pitali su je.
— Silno vas volim — rekla je Jelka i djeca su joj
stala pokazivati Zemlju šešira.
— Ovi su šeširi pravo čudo! — pripovijedao je Mi­
ško. — Možeš otkinuti koji god želiš i koliko hoćeš a ka­
kvim se pokriješ, takav si. Pogledaj!
Svatko je otkinuo po jedan šešir i njime se pokrio.
Miško je sa crvenim šeširom bio kapetan putničkog
broda »Patka«, Čenčo je s bijelim šeširom bio plesačica,
Točkica s plavim gospođica, Ivica sa šarenim šofer, a
Jurica sa zelenim šeširom — pilot. Ostali Miškeci, Čenče,
Točkice, Ivice i Jurice bili su nešto drugo.
45
 Jedan među njima stavio je na glavu takav šešir da
je istog trena postao Svevid. Njegov pogled otkrivao je
što se sakriva u grmlju, dizao se preko kuća i prodirao
kroz kuće, a dopirao je i do riba u vodi. Tada se Jelka
sjetila svoje lopte.
— Molim te, Svevide, potraži mi loptu!
Svevid ju je odmah našao. Nalazila se u potoku na
drugoj strani Zemlje šešira. Zapela je o kamenje. Svi su
trčali za Svevidom. Svevid je posuvratio nogavice, sko­
čio u vodu i vratio se s Jelkinom loptom. Zatim su se lop­
tali i svatko je htio da baci loptu što više.
Na ikraju im je to dosadilo.
— Otkini sebi jedan šešir! — rekli su Jelki.
— Nije mi potreban kad imam kišobran. Ali mojim
bi rođacima dobro došli —odgovorila je Jelka i otkinuta
nekoliko šešira. Privezala ih je za kišobran i otvorila ga.
Kišobran se napeo te odnio Jelku, loptu i šešire kući.
Svi njezini stajali su još uvijek na cesti i gledali u
nebo očekujući da se Jelka vrati. Bili su ljuti. Tata je
točno smislio kako će je prekoriti što im je zadala toliko
briga.
Jelka se spustila na cestu. — Zašto me tako gledate?
—pozdravila ih je. — Evo lopte! — Spremila ju je u ba-
kičin džep.
Mama je prva htjela nešto reći, ali ju je Jelka predu­
hitrila i dda joj najljepši šešir. Kad ga je mama stavila
na glavu, silno se obradovala: — Gle, pa ja sam najljepša
mama u Ljubljani!
Jelka je darivala sve redom. Djed je sa šeširom na
glavi stao u stav mirno i rekao: — Ipak sam dočekao da
postanem general!
46
 Bakica je skinula rubac i pokrila glavu šeširom. —
Malo sam se pomladila — reče. — Ugodan je to osjećaj.
Tata je zamišljeno stavio šešir na glavu i rekao: —
Posve sam neočekivano već ove godine diplomirao i po-
stao profesor.
Teško je riječima opisati kako se teta radovala šeširu.
Us'kliknula je: — Pogledajte! Postala sam filmska glu­
mica i moja će slika biti na prvoj stranici našeg najve­
ćeg časopisa.
Jelki je preostao još samo jedan šeširić. Dala ga je
maloj djevojčici, tako malenoj da je do sada ni primi­
jetili nisu. To je Anka, Jelkina jedina i najmilija sestrica.
Anka je stavila šeširić na glavu i rekla: — Ja sam
zlatna ribica.
Tako je svatko dobio dar i svi su se potpuno promi­
jenili. Pitali su Jelku:
— Zar ti nemaš šešira?
— Nije mi potreban. Imam kišobran i moj kišobran
može biti balon.

JA IMAM TI NEMAŠ
Ne pitajte me! Ta ja ništa nemam! Mogu vam samo
ispričati priču o djeci koja su morala u bolnicu. Je li tko
od vas već bio u bolnici? Još ne? Tim bolje. Ali se ipak
događa da netko od vas opasno oboli. U bolnici imaju za
takav slučaj sve pripremljeno, imaju dječji odjel — to
znači: jednu, dvije ili tri sobe s dječjim krevetima.
47
 U takvom su odjelu bila djeca bolesna od šarlaha.
Dovezli su ih jedno za drugim i to većim dijelom iz Lju­
bljane. Nekoliko puta na dan mjerili su im temperaturu
i davali injekcije, a sestre su po čitave noći bdjele uz
njih.
Kad su najteže preboljeli, obećao im je liječnik da
će za nekoliko dana ići kući. Tome su se poveselili i u
sobi za bolesnike postalo je ugodno. Djeca su bila iz dana
u dan zdravija i glasnija, a navečer su međusobno pri­
povijedala priče. Svako je dijete prije spavanja još sa­
svim tiho razgovaralo sa svojom ptičicom naslikanom
iznad kreveta. U bolnici su, čini se, mislili na sve. Djeca
vole igračke, ali ne smiju ponijeti svoje od kuće. No da
bi ipak svako dijete imalo nešto svoje, svoju igračku, po­
zvali su slikara da iznad svakog kreveta naslika lijepu
ptičicu. — Djeca vole ptičice. One će im navečer pjevati
uspavanke, a ujutro budnice.
I baš je bilo tako. Istina, dok ih je mučila bolest,
djeca su se tek s vremena na vrijeme osvrnula na ptičicu
iznad kreveta, ali kad im je bilo bolje, stala bi se tiho
s njom razgovarati.
Djeca su se već toliko oporavila da su počela rado
jesti. Kako im je jelo išlo u slast, postajala su sve jača i
jednog im se dana učinilo da bi mogla brda valjati. Kako
su morala ležati u krevetu, nisu mogla svoju snagu po­
kazati jedno drugom. Uhvatila su se zato ukoštac samo
riječima. 0, kako su se nadmetala!
Ivan izvali: — Tako sam snažan da bih mogao tebe,
Bobe, s tvojim krevetom iznijeti na cestu!
— Oh, oh! — odbrusi mu Bob. — To nije ništa. Mo­
žeš sjesti na stol, pa ću i stol i tebe dići lijevom rukom!
48
 — Jadnici ste obojica — javio se Miro. — Brbljate
koješta. Jači sam od vas obojice zajedno. Kod kuće vjež­
bam svakog jutra utezima od po sto kilograma.
Joško je bio zaista bijedan, iscrpljen od bolesti, je­
dino su mu se oči sjajile. Nije se mogao ponositi svojom
snagom, ali je ipak želio da ih nadmaši. Malo se pridig-
nuo na jastuk i doviknuo svima:
— Ja imam kod kuće velikog psa vučjaka, a vi ga ne­
mate! Svi ćete me se bojati kad ga budem vodio sa
sobom!
— 0, samo ti imaj vučjaka! Ja imam vespu; ja imam
televizor, a ja dvogled kojim s našeg potkrovlja vidim
cijelu Ljubljanu! — nadglasavali su jedan drugoga.
To je potaklo i djevojčice koje su do tada šut jele.
— Ja imam već plesnu haljinu i udjenem je kad idem
na koncert — javila se Marica.
— Tko od vas već ima vlastitu sobu s krevetom, ra­
dioni i ormarom za knjige? Ta znam da nema nitko! —
vikala je Daša i od uzbuđenja joj planuše obrazi.
— Oho, imamo! Ja imam svoj krevet, telefon i papigu!
Nadimali su se kao žabe u bari, jedino je Tinka u
kutu šutjela. Znala je da nije jaka, i da nema ništa čime
bi se mogla osobito pohvaliti. Zar da im kaže kako kod
kuće ima lutku od krpa i kolijevku za nju? Da im kaže
kako ima lijepu bijelu mačku? Ne, to je premalo i neza­
nimljivo. Nije ih više htjela ni slušati. — Zaspat ću da
mi brže prođe noć — mislila je u sebi. — Možda će me
sutra posjetiti mama.
Kao da su čuli njezine misli, svi su se osvrnuli na nju
i odmah uvidjeli da nije spremna na borbu riječima i da
se neće braniti. Lako će se pred njom isprsiti.
4 Djeco, Jaku noć
49
 — Trnka, zašto šutiš? — zapitao ju je Bob.
— Ta već i sami odviše vičete. Htjela bih spavati —
odgovorila je.
— Šutiš zato što si sirota! — oglasi se Joško, ali
ona nato nije rekla ni riječi.
— Dokaži da nisi sirota! — još je i dalje izazivao.
— Što da dokaže? — nasmijale su se djevojčice.
— Ta ona nosi majčine cipele, hi, hi, hi, hi hi! Vi­
djela sam je kad je na tržnici prodavala borovnice.
— Nema novaca, a ja ga imam koliko hoću! — vikala
je Marica. — Hoćeš li dinar?
Tinka je šutke okrenula lice u jastuk i u suzama
zaspala.
— Ostavimo je — rekla su djeca. — Ta ona se ne
može mjeriti s nama.
Umorni od puste samohvale mirno su pozaspali kao
da su doživjeli lijep i sretan dan.
Ujutro ih je probudila sestra da im izmjeri tempe­
raturu. Mirno su kucala njihova srca.
Odmah zatim ušli su u sobu liječnici na jutarnji pre­
gled. Zastali su pred svakim krevetom, pogledali na zid,
čudno zašutjeli, značajno se pogledali i otišli. I djeca su
se pogledala i ništa nisu shvatila. Ali onda su se osvr­
nula na zid iznad sebe i gle — sve su ptičice bile iznad
Tinkina kreveta, dok je na zidu iznad njihovih uzglavlja
bilo ptičjim nožicama napisano: hvališa, hvališa, hvališa,
hvališa, hvališa.
Pocrvenjeli su od stida, a Tinki je odlanulo. Pružena
joj je zadovoljština, ali joj je teško kad vidi kako su nje­
zini drugovi zbunjeni. Tada raširi ruke i sve ptičice do-
50
lete k njoj. Ona ih redom vrati nad dječje krevete i opet
je sve kao i prije.
Liječnici su se vratili, pogledali na zid i zatim od srca
rado pregledali djecu.
— Laku noć, djeco! — poželjeli su im te otišli u su­
sjednu sobu.
Djeca su zamolila Trnku da im štogod priča i ona im
je pričala o svojoj lutki od krpa i o bijeloj mački.

MALENO KAO MALI PRST

Bijaše topla zima kad je u isti mah sniježilo i kišilo
i čitav grad bio u vodi, pa su djeca morala ostati kod
kuće da ne pokisnu.
— Mama, kad će doći -ujak?
— Za jedan sat.
— Mama, što će nam donijeti?
— Meda.
— Hoće li nam donijeti mnogo meda?
— Pun lonac.
Tako su zapitkivali i mama im je strpljivo odgova­
rala. Nema na svijetu djeteta koje ne bi voljelo ujaka iz
daleke zemlje. Lijepo je u toj dalekoj zemlji. Zelene su
tamo livade i crvene ruže i šareni leptiri. Ševe pjevaju
i pčele skupljaju med u cvijeću. Ima li što slađe od
meda? Ne, nema. A ujak je pisao da ima pčelinjak ukra­
šen slikama i pčele koje mu svake godine nakupe velik
lonac meda.
— Ujak ima veliki lonac meda.
51
 — Ujak ima veći lonac meda.
— Ujak ima najveći lonac meda.
— Je li taj lonac velik kao vedro?
— Velik je kao bure.

— Ne mogu ga dići ni trojica.

— Hoj, i taj je lonac pun meda!
Djeca su obliznula prste i stisnuvši se jedno k drugom
potiho govorila: — Ujak voli djecu. Donijet će nam lo­
nac meda.
Zatim su s prozora gledala čekajući. Prisluškivala
su. Hoće li se dovesti vlakom? Ili avionom? Ili vespom?
Ili jednostavno biciklom? Možda pješice? Tiho! Netko
52
dolazi! Jedam, dva, jedan dva, tri, četiri . .. Prošao je
mimo, a prozorsko se staklo od dječjeg disanja zama­
glilo.
— Mama, kako ćemo ujaka prepoznati?
— Visok je i mršav.
— Ovako? — pitala su djeca i prstom nacrtala ujaka
na zamagljenom staklu. Nacrtala su mu dugačke noge i
dugačke ruke te kao grašak sitnu glavu.
— Ima li brkove?
— Da, dugačke crne brkove.
Nacrtala su mu i brkove, dugačke, predugačke.
Onda su djeca sjela na klupu ispod prozora, svako na
svoje pete i zapjevala:
Mi imamo ujaka,
ujak ima brkove!

— Hoooj! ... — kliknuo je nacrtani mužić s prozora

da je staklo zazveckalo, a onda je sa stakla zakoračio na
cestu. Pošao je na izložbu dječjih crteža svojim prijate­
ljima i ostavio djecu da krate sebi vrijeme kako mogu
i znaju.
Vrijeme se produživalo i produživalo, rasprelo se po
čitavoj kuhinji i kuhinju proširilo te je četvoro djece u
njoj bilo nalik na četiri malene točkice. Zidni sat se od
zadovoljstva ugojio. Svi su ga gledali i slušali. Njegovo
njihalo od mjedi ljuljalo se amo-tamo, amo-tamo, jedna­
komjerno, bez ikakve nestrpljivosti:
— Tika-taka, tika-taka, tika-taka.
Djeci su se sklapale oči, od dosade suzanijemjela i ni­
jedna se riječ nije više čula iz njihovih usta.
53
 — Sad ćete upoznati vrijeme! — tiktakao je sat.
— To su sekunde i minute i sati i dani. Oni mogu
proći brzo kao strijela ili traju čitavu vječnost. Čekate
ujaka s medom? To će trajati čitavu vječnost. Slušajte
moju pjesmu. Tko god čeka, mora je slušati.
— Tika-taka, tika-taka, tika-taka!
— Što budete nestrpljivi je željeli da ujaik dođe, to
će duža biti moja pjesma: — Tika-taka, tika-taka, tika-
-taka . . .
Kuhinja je postajala sve veća i veća. Vrijeme ju je
raširilo i produžilo u beskraj, dok su djeca postajala sve
manja i manja, te naposljetku nalikovala još samo toč­
kicama. Najmanja točkica, koja se zvala Amka i koja je u
tom beskraju gotovo nestala, u posljednji, sasvim po­
sljednji tren, zazove: — Mama, mama!
— Evo me! Operite se! — rekla je mama, donijela ve­
lik lavor s toplom vodom i postavila ga na stolac.
Istog trena nestalo je beskraja. Uz mamion smiješak
postale su točkice opet velika djeca i kuhinjski su se
zidovi približili jedan drugome, te je postalo toplo i do­
maće. Zamirisalo je na vruću kavu i svježi kruh. Uz ma­
minu riječ razvezao se i djeci jezik.
— Dajte meni sapun! — viknula je Anka. Odmah su
joj ga dali, jer i u ovoj kući svi slušaju najmlađeg koji
ima najjači glas. Onda su svi lijepo redom oprali ruke
i lice, a mama ih je preodjenula i počešljala. Gledajući
ih poredane na klupi kako upravo sjaje od čistoće, bila
je sva razdragana: — Lijepu djecu imam. Već je vri­
jeme da dođe ujak i da ih upozna.
Uzela je iz ormara veliku mrežu, brzo je napela od
zida do zida, strpala u nju svu djecu i mrežu zanjihala.
54
Radila je uvijek tako kad je željela mir i da se odmah
ne zaprljaju.
Pripasala je čistu pregaču i na trenutak stala pred
zrcalo. — Mislim da neće moj brat primijetiti kako sam
ostarjela — bacila je upitni pogled u zrcalo (da bude
jasno: ujak što ga čekamo mamin je brat). Kad je sav
posao završila, sjela je na sanduk za drva. Svi su osluški­
vali korake na cesti i čekali.
— Tika-taka, tika-taka, tika-taka .. .
Sat na zidu opet je zapjevao svoju pjesmu. Ali pje­
smu nije ni završio kad su se u veži oglasili sitni koraci,
a onda je pokucalo tiho, posve tiho. U sobu je ušao ujak.
Bio je to ujak malen kao mali prst i nosio je sa sobom
lončić meda.
— Osladite se — rekao je djeci. Bio je umoran, ta
imao je za sobom dugačak put i zaspao je za stolom još
prije nego što ga je mama poslužila kavom i kruhom.
Anka je držala u ruci lončić s medom. Umočila je
prstić u nj i obliznula ga pa je za njezinu braću ostala
samo jedna kap meda.
Te su večeri djeca zaspala sa spoznajom u srcu —
da je ono što očekujemo s velikim veseljem, s velikom
nadom i velikim poštovanjem ponekad maleno kao mali
prst.

55
 U GRADSKOJ KROJAČNICI
U našoj ulici živjela je djevojčica, a ime joj je 'bilo
Lijepa. Dok je još pohađala školu, bila je sitna i malena,
a lanjske je godine toliko narasla, da joj je haljina po­
stala i prekratka i pretijesna. Neko ju je vrijeme još no­
sila jer joj mama nije mogla kupiti novu. Ali uskoro je
više nije mogla odjenuti, stala se na njoj naprosto ras­
padati.
Mama joj je poklonila svoju svečanu haljinu.
— Uskoro ćeš biti tako visoka kao ja — rekla je
kćeri. — Nosi moju haljinu.
Lijepa se maminoj haljini obradovala. Odjenula ju
je i otrčala među djecu.
— čiju to haljinu nosiš? — zapitala su je.
— Maminu, jer sam svoju prerasla — odgovorila je
Lijepa.
— Hi, hi, hi! — smijala su se djeca — maminu ha­
ljinu nosiš!
Lijepa se rastužila. Nije se više igrala. Pogledala je
svoje dugačke noge, dugačke ruke i preširoku haljinu.
Ostavila je djecu te od onda danomice besposleno sje-
djela kraj prozora, ne znajući što bi zapravo htjela.
S prozora je vidjela na cesti lijepo odjevene ljude.
Nijedna djevojka nije nosila majčinu haljinu.
— I ja bih voljela imati vlastitu haljinu! — željela
je. Promatrala je ljude i ubrzo primijetila da odjeća ne
pristaje svakom čovjeku jednako lijepo. Ali vjerojatno
nisu to svi primjećivali. Jedni su išli mrka pogleda i svoj
teški život nisu znali sakriti, dok su drugi išli ponosito
i dobro raspoloženi. I baš je ovima odjeća pristajala.
56
 — Izabrali su odjeću kakva im najbolje pristaje —
rekla je Lijepa glasno.
— 0 čemu razmišljaš? — zapita je majka.
— Čini mi se da bih znala ljudima izabirati odjeću.
— Što će to ljudima! Svoje želje imaju — reče
majka.
Lijepa, međutim, posudi od nje torbicu, metne u nju
čist rupčić i pođe u grad. Ušla je u prvu prodavaonicu
odjeće. Prijazno su je upitali što želi.
— Voljela bih odjenuti najljepšu haljinu koju imate
u prodaji — rekla im je. — Odmah su izabrali naljepše
haljine jer je svaki kupac imao pravo da haljinu isproba.
Ne bude li je kupio danas, kupit će je sutra.
Pokazali su joj zavjesama zastrti kutić. Tamo se na­
lazilo -veliko zrcalo i pred njim je Lijepa isprobala sve
haljine, ali ni s jednom nije bila zadovoljna.
— To je stoga što nemam novaca da neku kupim —
pomislila je. Odjenula je svoju preveliku haljinu, zahva­
lila se prodavačima i otišla.
Ali je ipak ušla i u drugu i treću prodavaonicu. Pred
zrcalom je odijevala šarene haljine i nije više mislila
na to da nisu njene. Kad je odjenula haljinu od plave
prozirne tkanine, bila je njezina slika u.zrcalu toliko
dražesna da je prema njoj ispružila ruku. I gle, slika je
izašla iz zrcala. Djevojčice su se uhvatile za ruke i smje­
škale se jedna drugoj.
— Sretna sam — izgovorile su u isti čas.
— Zovem se Lijepa — predstavila se prva.
— Ja sam Slika iz zrcala — kazala je druga. — Ovdje
sam namještena. Gledam kako ženama pristaju haljine
57
što su ih sašile gradske krojačice. Koju ćeš haljinu ku­
piti?
— Nijednu — odvratila je Lijepa. — Nemam novaca.
— A ... već shvaćam. Želiš li razgledati našu kroja-
čnicu?
— Vrlo rado! — uskliknula je Lijepa, uzela majčinu
torbu i pošla sa Slikom iz zrcala dugačkim hodnikom
koji je vodio u krojačnicu. Krojačnica je bila prostrana
dvorana u koju je kroz prozore sijalo sunce. Šivaći su
strojevi tiho zujali, a uz njih su sjedjele žene i mekano
šareno tkanje bježalo je ispod njihovih ruku. Ljubazno
su pogledale Lijepu i Sliku iz zrcala, a onda opet porav­
navale tkaninu, prikopčavale je i nabirale. Na kraju dvo­
rane stajao je dugačak, dugačak stol. Na njemu su kro­
jačice krojile. U rukama su držale velike nožice i drvene
trokute.
— Divno je ovdje kod vas — rekla je Lijepa.
— O, imamo mnogo posla! — dodala je Slika iz zr­
cala.
U jednom kutu te dvorane sjedjela su tri dječaka
oko košare. Košara bijaše puna blistavih dugmeta i dje­
čaci su iz nje birali dugme po dugme i prišivali ih na go­
tove haljine.
— O! — uskliknula je Lijepa, ugledavši šarena dug­
meta. Silno su joj se sviđala.
Slika iz zrcala pokuca na pokrajna vrata.
— Predstavit ću ti našeg crtača — rekla je Lijepoj.
Ušle su u sobu krcatu crtežima na papiru. Usred hrpe
papira sjedio je za stolom crtač, lijep mladić. Obradovao
se posjetu.
58
 — U dobar čas dolazite! Već čitav sat sjedim pred
praznim listom papira i ne mogu se više dosjetiti nijed­
noj novoj haljini.
Djevojčice su razgledavale divne crteže haljina što
ih je nacrtao mladić i razgovarale:
— Ja bih voljela ovakvu haljinu — i — meni bi draža
bila ovakva.
Crtač ih je gledao i mislio: — Veoma su nalik jedna
drugoj, ali morao bih ipak nacrtati svakoj drugačiju ha­
ljinu. Lijepa će, naime, ostati takva kakva jest, dok će
se Slika iz zrcala promijeniti. Ona se mijenja svakog
dana po deset puta, a i više. Nitko ne bi vjerovao koliko
je njezin život šarolik. Slika iz zrcala je slika svih nas
i toliko je nalik svakome od nas, te niko i ne misli da
ona ima svoj život. Kad se ljudi u zrcalu ogledaju, misle
samo na sebe. No sada nemani vremena razmišljati o ži­
votu. Ja ću jednostavno nacrtati dvije različite haljine,
pitat ću ih samo kakvu će tkaninu izabrati. Rekao im je:
— Crtat ću baš za vas dvije. Kažite mi od kakve će
tkanine biti vaše haljine?
— Istina je — rekla je Slika iz zrcala. — Potrebno
mi je radno odijelo od izdržljive tkanine i boje koja će
biti u skladu sa sjajem zrcala.
— U redu — odgovorio je crtač. — Boju ćemo iza­
brati kasnije.
Zatim je pogledao Lijepu, želeći saznati i njezinu
želju. Ona mu reče:
— Željela bih imati sretnu haljinu.
— Kakva bi to morala biti haljina? —čudio se crtač.
— Može biti najjednostavnija, ali mora biti sašivena
upravo za mene, ne smije biti ni prevelika, ni premalena,
59
a bijele boje. Takvu haljinu želim, ali pusta je to želja,
jer ja nemam novaca da je kupim. U maminoj torbici
imam samo rupčić.
Otvorila je torbicu i pokazala bijeli, izglačani rupčić.
Crtač je razastro rupčić na stolu.
— Iz rupčića ću ti napraviti haljinu — rekao je.
— Ta odviše je malen! — uskliknula je Lijepa i nije
mu mogla vjerovati.
— Pomnožimo li ga sa šesnaest, dobijemo četiri me­
tra bijeloga platna, a iz toga mogu krojačice skrojiti naj­
ljepšu haljinu.
Tako je i učinio. Nacrtao je najjednostavniju i naj­
ljepšu haljinu, u kojoj će se Lijepa osjećati sretnom.
Krojačicama je ponio crtež, rupčić i proračun na kojemu
je rupčić pomnožio sa šesnaest.
Kad su joj haljinu sašili i kad joj je jedan od trojice
dječaka prišio još i lijepo crveno dugme na pojas, Li­
jepa se oprostila. Na rastanku je obećala da će u novoj
haljini prošetati šetalištem uz park i da će svakome, tko
je bude pitao, kazati da su joj haljinu sašili u gradskoj
krojačnici. Krojačice su se ponadale velikom broju na­
rudžbi, ta tko bi mogao ljepše pokazati haljinu nego što
će to učiniti Lijepa.
Slika iz zrcala poljubila ju je i rekla: — Viđat ćemo
se često i budem li vidjela da se ti smiješ, smijat ću se
i ja od sveg srca.
Crtač je Lijepoj stisnuo ruku i nije je se mogao na­
gledati. Kod kuće su Lijepa i njezina mama pokušale
pomnožiti rupčiće, ali im to nije uspjelo. Crtač u kro­
jačnici, međutim, sve češće po čitave sate nije mogao
60
nacrtati nešto lijepo. Potražio je stoga Lijepu i njome
se oženio. Lijepa mu je od tada naređivala:
— Djeca moraju imati odijelca u kojima se mogu
zaprljati koliko ih volja, djevojčice treba da budu usvo­
jim haljinama sretne, dječaci odlučni i hrabri, kućanice
moraju imati čiste haljine, muškarci udobna odijela, ba­
kica mora biti toplo odjevena, a žalosni ljudi tako da
zaborave na žalost. Boju neka izaberu sami. Ne budu li
sposobni da to učine, ja ću im pomoći.
Ljudi su dolazili ik Lijepoj po savjet, a crtač se rado­
vao što ima tako lijepu i pametnu ženu.

PRVI APRIL
Čitav mjesec čekala su djeca prvi april.
— Što god budemo govorili, sve će nam ljudi vje­
rovati, i što god budemo poželjeli, sve će nam ispuniti.
Da, uvjerena su bila da je prvi april takav dan, ta u
aprilu se događa čak i to da istovremeno pada kiša i
šija sunce.
Izmišljali su kako bi se međusobno, a i svoje rodi­
telje i učitelje iznenadili, ali dogodilo se nešto, što nitko
nije očekivao.
Noć između trideset prvog marta i prvog aprila bila
je neizrecivo duga. Ta već je dosta rano svanjivalo, ali
se nitko nije probudio. Svi su satovi tajanstveno šutjeli,
pa čak se s tornja ništa nije oglasilo, nije ni radio zapo­
čeo svojim programom.
61
 Kad je sunce obasjalo već svaki krevet, ipak su otvo­
rili oči. Malo su se protegli pa se pod pokrivačem ponov­
no skvrčili te s osjećajem ugodnosti uzdahnuli.
— Mromm, što sam se naspavao! — rekao je otac.
— I ja sam se odmorila — nadovezala je majka.
— Što ti se snilo? — pitala su djeca jedno drugo, a
onda su stala pričati gluposti i smijala se.
— Jesi li sinoć navila budilicu? — zapita otac majku.
— Čini mi se da bi već morala zvoniti.
Digne se da pogleda koliko je sati, ali gle, sat je bez
kazaljki.
— Tko se to igrao budilicom? Pokvarena je! Nema
kazaljki!
Potraži svoj ručni sat, ali ni na njemu nema kazaljki.
— Što li to znači? —čudi se otac. — Netko je i moj
sat pokvario.
Sad je već i mama potražila svoj sat, ali na njemu ta­
kođer nema kazaljki. Svi se čude, a otac postaje ne­
strpljiv.
— Zar zaista neću saznati koliko je sati?
Za tren oka svi su se digli, jer je dan svakako zani­
mljivo započeo.
Mama je otišla da spremi zajutrak, djeca su otrčala
susjedima da bi saznala koliko je sati, a otac je otvorio
radio baš onog trena kad se najavljivač ispričavao da
uslijed tehničkog kvara na satu ne može najaviti točno
vrijeme.
— No, to zaista više ne shvaćam — zagunđao je otac,
a kad su se djeca vratila, javljajući da i u susjeda na
satu nema kazaljki, on i mama su jednostavno zanije­
mjeli.
62
 Događalo se tako po čitavom gradu. Svi su satovi
bili bez kazaljki.
— Smijemo li ostati kod kuće? — pitala isu djeca,
ali mama je savjetovala da pođu u školu. Možda učitelj
ima sat i već ih čeka.
— Tata i ja također idemo na posao.
Tako su pošli od kuće, ne znajući da li se žure ili idu
polako, jedino im se pričinjalo da je već jako kasno.
Na ulici su pitali prolaznike znadu li koliko je sati,
ali nitko nije znao. Gotovo su svi išli polako, razgleda­
vali izloge, skupljali se i pripovijedali o neobičnom do­
gađaju sa satovima.
Ponegdje je dotrčalo još nekoliko ljudi iz kuća. Uzne­
mireni, osvrtali su se kao bez glave.
Što da čovjek radi ako ne zna koliko je sati?
Malo po malo smirili su se i oni, videći da su njihovi
znanci na ulici sasvim dobro raspoloženi. Pridružili su
im se i svima se pričinjalo da imaju još mnogo vremena.
Najsavjesnija su bila djeca. Požurila su u školu. Mo­
žda učitelj zna koliko je sati.
Stigli su u razred, ali su još dugo čekali učitelja. A
kad je došao, upitao ih je:
— Draga djeco, znate li koliko je sati?
Budući da to nitko nije znao, poslao ih je kući.
— Kako mogu znati koliko da traje jedan školski
sat? Pođite kući!
Na stubištu ih susretne nastavnica pjevanja.
— Ne zaboravite —doviknula im je. — Danas u šest
sati navečer imate pjevački nastup. Nemojte zakasniti
i neka dođu s vama i roditelji!
63
 — Doći ćemo . .. doći ćemo! — odgovarala su djeca
i žurila van.
Bio je prvi dan mjeseca aprila. Sijalo je sunce, a isto
vremeno padala i kiša; međutim, to nikome nije smetalo.
Svi su bili dobro raspoloženi. Djeca su povela kolo na­
sred ulice, ta nije prijetila nikakva prometna opasnost.
Automobili, tramvaj i trolejbus vozili su tako polako
kao da sanjaju.
Možda građani još nikada u svom životu nisu bili
tako sretni. Zamislite, nikamo im se nije žurilo! Nije se
moglo znati hoće li stići u ured, u radionicu ili u tvor­
nicu prekasno ili prerano. Ako ne znaš koliko je sati,
svakako je svejedno hoćeš li svoj posao završiti danas
ili sutra.
Neki su dućani bili otvoreni, neki zatvoreni.
Tako su se ljudi divno smirili. Nije im se žurilo ni
na doručak, ni na ručak. Poći će već kad budu gladni.
Isto tako mislile su domaćice. Pričekale su da se svi uku­
ćani vrate kući i tek kad su ogladnjeli, počele su kuhati.
Dotle su gledale kroz prozor, a neke su pošle i u šetnju.
Teta Francika je namjeravala putovati vlakom u
Novo Mesto. Kad je stigla na kolodvor, bio je i tamo ugo­
dan mir.
— Kad će poći vlak za Novo Mesto? — pitala je
prometnika.
— Kad se bude vratio onaj iz Primorja — odgovorio
joj je.
— Danas voze vlakovi samo u jednom pravcu i to
tek onda, kad se prethodni vlak vrati.
64
 Teta Francika je još dugo čekala, ali dočekala je i
bilo je posve ugodno. Oko nje se skupilo veselo društvo
putnika kojima se nikamo nije žurilo.
Prometnici, skretničari i kondukteri šetali su se pe­
ronom i kolosijecima, a šef stanice postavio je stolić
i stolicu pred prvi kolosijek i tamo pio kavu i jeo roš­
čiće. Bilo bi šteta sjedjeti u uredu kad je vani bio tako
divan dan.
U tekstilnoj tvornici izmjeriše koliko su metara
sukna natkali i bili su zadovoljni.
— Dosta je — rekoše.
Javila se sirena i radnici su pošli kući. Ulice su se
također malo po malo praznile. Ljudi su odlazili na
ručak.
Poslije ručka ispružili su se na ležailjike i odmarali se.
Sunce je zalazilo. Bit će uskoro šest sati. A u šest
sati je pjevački nastup u glazbenoj školi. Oprali su djecu
i svečano se odjenuli. Pogledavali su na sunce i jedan
drugome govorili: — Doći ćemo na vrijeme.
Kad su stigla sva djeca, nastavnica ih je lijepo raz­
vrstala po pozornici te s vremena na vrijeme pogledala
dvoranom da vidi jesu li sva mjesta već zauzeta. Dvo­
rana se napunila.
Djeci je dala još posljednje upute, između ostalog
da se ne osvrću na gledaoce u dvorani, da ne istežu vra­
tove i ne traže tatu i mamu ili možda još i braću i sestre.
Gledati moraju samo u nju kako bi svi istovremeno za­
pjevali.
Ali Tonkini su roditelji sa sestricom sjedjeli u prvom
redu, tako blizu da ih je Tonka odmah i nehotice mo-
5 Djeco, laku noć
65
rala vidjeti, čim bi pogledala nastavnicu. Stoga je obo­
rila pogled i u zbunjenosti se sva zacrvenjela.
— Da bar već počnemo pjevati! — poželjela je, a
nastavnica je nestrpljivo pogledavala na svoj sat, zabo­
ravljajući svaki put iznova da nema kazaljki.
Koliko još manjka do šest? Jedna minuta ili dvije?
Spasila ju je Marica. Dotrčala je i pružila joj svoj
celuloidni sat, na kojemu su kazaljke bile nacrtane. Po­
kazivale su točno šest sati.
Nastavnici je odlanulo. Pogledala je još jedanput
svoje učenike. I Tonika je tada podigla glavu i gledala
samo nastavnicu, dok joj je sestrica iz dvorane domahi-
vala i zvala je.
Zapjevali su. Sve je sretno prošlo.
Poslije nastupa zahvaljivali su roditelji nastavnici na
trudu, a onda su pošli s djecom u šetnju. Iako se već
smrkavalo, nisu tjerali djecu kući na spavanje. Ionako
nisu znali koliko je sati, pa je onda svejedno idu li spa­
vati malo ranije ili malo kasnije.
No, još nitko ne zna tko je satovima skinuo kazaljke.
Kako bilo da bilo, tko ih je god skinuo, učinio je dobro
djelo, pa makar to vrijedilo samo prvog aprila. Svi su se
odmorili i navečer šetajući duboko udisali svježi zrak.
Sat iz radio-stanice odnesen je na popravak uraru a
urar ga je udesio prema Maričinom satu, koji je poka­
zivao točno šest. Onda je preuzeo na popravak još i sve
druge satove u gradu, pa i našu budilicu. Imao je cijele
godine dovoljno posla.

66
 TELEFON

Jesenji vjetar kidao je lišće sa stabala, meo ceste i

zadirkivao djecu. Puhao im je u leđa, u obraze i mrsio
im kosu. Tako je dugo puhao u njih dok ih nije otpuhao
sa ceste.
Pobjegla su u zavjetrinu u vrtu. Sjela su na klupu
pod jabuku i stisla se jedno uz drugo. Prvi je sjeo naj­
stariji dječak, a posljednji najmlađi. Uz najmlađeg dje­
čaka sjedila je rumena jabuka.
Najstarijem dječaku bilo je ime Oto. On je odlučio:
— Igrajmo se telefona!
— Da, igrajmo se telefona! — prihvatili su složno.
Promislio je, a onda šapnuo Borisu na uho:
— Medvjed u medvjeda, medvjed je kruške jeo.
Boris nije dobro shvatio, ali kako je shvatio tako je
šapnuo Marinki:
— Medvjed uz
medvjeda, med­
vjed je valjuške
jeo.
Marinka je ša­
pnula Anki:
— Medvjed je
medvjedu uske
pojeo.
Anka Tončeku:
— Medvjed je
medvjeda pojeo,
Tonček rume­
noj jabuci:
 — A ja ću tebe pojesti.
Jabuka se prestrašila, otkotrljala se s klupe, pobje­
gla kroz vrt, a djeca sva za njom, jer ju je svatko od njih
želio pojesti.

OGRADA U CVIJEĆU

U našem su predgrađu kuće okružene vrtovima a vr­

tovi međusobno odijeljeni tankom žičanom ogradom.
Mreža je tako tanka da je u zelenilu i ne primijetiš dok
nisi sasvim kraj nje.
Po vrtovima se igraju djeca i kad već toliko narastu
da obilaze čitav vrt, susreću se s djecom iz susjednog
vrta. Htjela bi k njima, ali pred žičanom ogradom se
moraju zaustaviti. Budući da u mreži nema tako velike
rupe da se kroz nj u mogu provući na drugu stranu, a na
vrhu mreža završava oštrim bodljikama pa se preko nje
ne mogu penjati, donose djeca svoje igračke i s ove i
s one strane do mreže. Tako se igraju kraj mreže iz dana
u dan i toliko se vole da me primjećuju da među njima
postoji ikakva ograda.
Kroz rupe u mreži izmjenjuju igračke, kruh i trešnje.
Kad odlaze u školu, ostaje Anka, koja je najmlađa,
sama u vrtu. Brižljivo zatvaraju vrata da ne bi otišla na
cestu.
Anka bere tratinčice da od njih napravi vjenčić. Bila
je još tako malena da je tog dana prvi put stigla do
ograde. Ugledala je djevojčicu u crvenim hlačicama
68
kako joj se približava. Obje se rukama uhvate za žicu
i gledaju se posve izbliza.
— Hoćeš li se igrati sa mnom ? — upita Anka.
— Hoću. Pričekaj, donijet ću lončiće — reče djevoj­
čica u crvenim hlačicama.
— I ja ću donijeti.
Donijele su do mreže lončiće, lopaticom ih napunile
zemljom i pijeskom te pekle pogačice.
Kad su pogačice bile pečene, nudile su jedna drugu
i kroz mrežu ih mijenjale.
Onda su zaista ogladnjele i otrčale svaka svojoj mami
po užinu.
Djevojčica u crvenim hlačicama dobila je kruščić
s maslacem a Anka trešnje. Vratile su se i Anka je po­
željela kruh s maslacem, a djevojčica iz susjednog vrta
trešnje.
Kroz mrežu su mijenjale kruh za trešnje pa sad jedu
slasno kao još nikada.
Kazale su jedna drugoj kako je kojoj ime i tako smo
saznali da je djevojčica iz sujednog vrta Marica.
Sada je Anka svakog jutra zove i onda se po čitav dan
uz mrežu igraju. Ako Marice nema, Anka se prstima
uhvati za mrežu, popne uz nju i viče: — Marice, Ma­
rice! ... — a nitko joj ne odgovara.
Marice nema. Anka zašuti, sjedne na stoličicu i gleda
kroz mrežu susjedni vrt. Što ga dulje gleda, čini joj se
ljepšim.
Cvjetići na ukrasnom grmlju otvaraju se i mirišu. A
kako je trava nježna! Takve trave u svom vrtu nikada
nema. I gle, tamo kraj drvarnice njiše se ljuljačka i po­
ziva je.
69
 Čitavo prijepodne sjedi Anka na stoličici i gleda su­
sjedni vrt.
— Mama, smijem li ići Marici u vrt? — pita kod ru­
čka mamu. Sve do večeri ponavlja to pitanje i mama joj
obeća da će smjeti, ali joj naposljetku ipak kaže da
ostane kod kuće.
No Anka ne prestaje moliti. Čak se i usred noći pro-
budi i pita:
— Smijem li ići Marici
u vrt?
— Ići ćeš — napokon
joj odgovori mama. Drugo
jutro bila je nedjelja. Sva
su djeca bila već rano u
vrtu. Brala su tratinčice i
pravila vjenčiće. Zaustavila
su se uz ogradu i zvala
Maricu.
— Znaš, doći ću danas
k tebi — kaže joj Anka.
— Ali kako, kad je me­
đu nama ograda?
— Dođi, dođi sada odmah, dođite svi! — pozove ih
Marica.
Ograda je visoka, na vrhu je zaštićena bodljikavom
žicom, zarđala je i hladna i ne dopušta djeci da preskaču
s busena na busen, da se posjećuju i još više zavole.
Anka je zarđalu bodljiku na ogradi okitila vjenčićem
tratinčica. Drugu bodljiku okitila je Marica, treću je
ukrasila Marijana, četvrtu Nataša, petu Andrija, šestu
70
Tadej, a i Jelka je ukrasila jednu bodljiku i ograda je po­
stala ljepša.
Čitavu su mrežu ukrasili tratinčicama i zelenim listi­
ćima. Ali djeca još uvijek nisu mogla u susjedov vrt. Od
cvijeća i trave isplela su ljestvice za Anku. Njoj je mama
obećala da će danas smjeti u susjedni vrt. Neka ide prva.
Anka se penje, penje i ljestvice su izdržale. Anka sti­
gne do vrha. Sada moraju brže isplesti još jedne ljestvice
kako bi se mogla s vrha ograde spustiti do Marice.
Pletu, pletu, a dotle Andrija nikom pridržava Anku
da ne padne s ograde.
Ljestvice su dovršene i Anka se spusti u Maričin vrt.
Djeca gledaju kako Anka i Marica trče po susjednom
vrtu. I dok gledaju, popne se uz ljestvice od cvijeća i trave
i Andrija. Ljestvice izdrže.
Popne se sada i Marijana, a iza nje polako sva djeca.
Ljestvice su izdržale.
Ali nitko nije primijetio kako se stara, zarđala, cvi­
jećem okićena ograda nagiba i dok su se djeca penjala
preko nje, sve više i više saginje prema tlu. Posve tiho
legla je u travu.
Zar zbog toga što bijaše već tako stara?
Ili stoga što nije više htjela djeci zabranjivati da trče
ovamo-onamo i da se još više vole?
Bilo kako mu drago.
Njihov vrt je sada velik. Prostire se od njihove do su­
sjedne kuće.
A na pragu susjedne kuće zastao je djed, zasjenio oči
rukama i začudio se:
— Kako je velik vaš vrt!
71
 Pošao je i potražio ogradu. Kad ju je našao u travi,
zaprijetio je djeci:
— Što ste učinili, nevaljalci!?
— Ništa, ama baš ništa — odgovarala su djeca.
On djeci, dakako, nije vjerovao, ali je posve zabora­
vio da se ljuti. Svijet mu se ovako činio širim i pri­
jaznijim.
Djeca su sada sretna, a i ogradi, okićenoj cvijećem,
posve je lijepo u mekanoj travi.

NAŠ AUTO
Stanujem na livadi daleko od grada i mnogo nas je.
Naše su kućice kao cvjetovi u zelenilu. Jedna je žuta,
druga crvena, treća bijela, četvrta plava, pa opet žuta,
crvena i bijela.
Čitav dan gledaju kućice bijelu cestu koja ide uz rulb
livade i vodi u grad. Cestom jure automobili u gotovo
neprekidnom redu.
Automobile pratimo pogledom i mi djeca. Ponekad ih
gledamo s prozora, a ponekad posjedamo u travu pred
kućom i pričinja nam se kao da se i mi vozimo dok gle­
damo kako odmiču. Samo što se mi nikamo ne odvezemo.
Ujutro i u podne nekoliko se djece iz našeg naselja,
međutim, zaista odveze. Odvezu se trolejbusom do škole.
Ostajemo sami s bakicom jer roditelji već vrlo rano
odlaze na posao.
72
 Bakicu imamo jednu jedinu a to je mama naše mame.
Sva djeca iz susjedstva dolaze k nama, bakica pazi na
sve i voli nas.
Budući da djeca donose sa sobom i igračke, imamo
uvijek mnogo igračaka. Kad nam one dosade, idemo na
travnjak i tamo beremo cvijeće. Tada bakica neprestano
ponavlja:
— Nitko od vas ne smije na cestu! Još ste nespretni
i mogao bi auto koga pogaziti. Da mi niste pošli na cestu!
Ona bi najviše voljela povesti svu djecu za ruku, ali
to nije moguće.
Međutim, mi stalno želimo poći na cestu. Odvesti se
trolejbusom ili ići pješice, hodati sasvim uz rub ceste.
Željeli bismo u grad da sebi štogod kupimo.
Meni tata iz grada donosi žemlju, mama bombone,
đaci nam donose šarene papiriće, ali nitko se ne sjeti da
nam donese gumu za žvakanje.
Željeli bismo kupiti gumu za žvakanje. Novac imamo.
Uštedjeli smo ga.
Svi znadu da želimo gumu za žvakanje, ali nitko
da nam ispuni tu želju. Mama veli da neće ni da nas vidi
kako žvačemo gurnu, jer je to ružno. Tata veli da je to
prljavo; đaci, međutim, na sve to šute, ali kad se vraćaju
kući, svi putem žvaču.
Bakica nas tješi:
— Kad pođem u grad, ja ću vam je donijeti.
— Hoćemo li smjeti s tobom u grad? — pitamo je.
Bakica na to ne odgovara. Voljela bi nas povesti, ali ne
vidi i ne čuje više dobro. Kako onda može bez opasnosti
povesti djecu prometnom cestom do grada? Nije ni sama
73
na cesti sigurna. Stoga svoj polazak u grad stalno
odgađa.
— Bakice, a što ti želiš?
— Auto — odgovori nam oma.
Štedjela je dinar po dinar i sada ima upravo toliko
novaca koliko joj je potrebno da kupi auto. Ispunit će
joj se davna želja.
Hoće li to biti uskoro ?
Možda već sutra.
Neki su đaci, naime, odjenuli milicionersko odijelo i
navukli bijele rukavice. Dobili su to u školi, gdje su i
naučili sve o prometu i prometnim znacima. Odsad će
omi mlađu djecu pratiti preko ceste i ako bude potrebno,
zaustavit će sve automobile kako bi djeca, starice i star-
čići bezopasno prešli cestu.
— Kad se vratiš iz škole, odvedi i nas u grad — za­
molim svoga brata. Njime se silno ponosim, jer on će
smjeti zaustavljati automobile, a i djeca će ga držati za
ruku kad budu prelazila cestu.
— Da, odvest ću vas u grad — obeća nam.
Navečer dugo ne mogu zaspati. Neka najprije zaspi
moj brat đak — prometni milicioner.
Kad on zaspi, ja se dignem, navučem njegove bijele
rukavice i stavim kapu. Morao bih još odjenuti hlače i
kaputić, ali mogao bi se brat probuditi.
Rukavice i kapu položio sam lijepo natrag na nji­
hovo mjesto, legao i zaspao. Slijedećeg dana pošao je
moj brat zaista s nama. Bakica je odjenula svoju naj­
ljepšu haljinu i na glavu svezala svileni rubac. Mi smo
bili oprani i počešljani. U ruci smo stiskali novac kojim
smo željeli kupiti gumu za žvakanje.
74
 Neko vrijeme vozimo se trolejbusom, zatim idemo
gradom pješice.
Kad hoćemo prijeći cestu, moj brat zaustavlja bici­
kle i automobile. Zaustavio je čak i jedan trolejbus. Ce­
stu smo prelazili bez opasnosti.
Moj brat je zaista prometni milicioner. Isprsio sam
se kako bih uz njega i ja bio važan.
Ušli srno u trgovinu i kupili gumu za žvakanje. Bila
je u lijepom svilenom papiru. Od­
mah smo je odmotali i stali žva-
kati.
Okružili smo bakicu. Žvakali
smo i gledal u nju.
— Hoćeš li kupiti auto? — za­
pitam je.
— Hoću! — veli i svi idemo
s njom drugoj prodavačici.
— Molim jedan auto — reče
bakica. — S ključićem kojim ću
ga naviti, kako bi dugo vozio.
— Crveni ili plavi? — pita pro­
davačica.
— Molim crveni — veli bakica
i pogleda nas.
Prodavačica je auto zamotala u papir i svezala pake­
tić plavom vrpcom. Mislila je da će ga bakica pokloniti
kojemu od nas, ali bakica ga je pažljivo spremila u tor­
bicu. Potrčali smo za njom na cestu i žvakali gumu za
žvakanje.
75
 Na cesti nas je čekao naš prometni milicioner. I
njemu smo kupili gumu za žvakanje. Rekao je da smo
divni dečki. Onda nas je sa sigurnošću vodio preko ceste,
a biciklisti i šoferi zaustavljali su vozila na njegov znak.
Zaustavio je i autobus. Bili smo potpuno zaštićeni usred
velikoga gradskog prometa.
Sada smo opet kod kuće.
Žvačemo gumu za žvakanje i gledamo kako bakica
oprezno odmotava auto koji je kupila u gradu.
Ključićem ga navija i stavlja na glatki pod. Auto vozi,
zaokreće, kruži a mi svi sjedamo na pod i vozimo se
njime.
Na podu nacrtamo cestu, postavljamo prometne zna­
kove, a đak — prometni milicioner nam pomaže.
Bakica sjedi u naslonjaču, ljulja se i smješka.
Navečer joj auto s- ključićem vraćamo, ali znamo da
ćemo ga sutra opet dobiti. Bakica je neizrecivo dobra.
Nikada ne kaže da je to samo njezin auto.
— To je naš auto! — rekla je bakica.
Ali jednoga dana imat ćemo pravi veliki auto i vozit
ćemo bakicu svakoga dana u grad. Možda će nas na ras­
kršću zaustaviti đak — prometni milicioner? Pričekat
ćemo da djeca sigurno prijeđu cestu, a onda veselo vo­
ziti dalje i žvakati gumu za žvakanje.
Na našoj će se livadi tada, uz kućice poput cvjetova,
pojaviti još jedan cvijet. Bit će to najmanji cvijet — ga­
raža za naš auto.

76
 UZALUDNE RIJECI
Mama je pospremala.
Zar je to neobično?
Nije. Ali mama je ipak razmišljala o nečemu ne­
običnom.
Svaki put kad je pospremala, udarila bi o policu u
kutu s koje su drsko kao nestašci virile igračke.
No to nije bilo više ni nalik igračkama. Sve samo pu­
sti neki kotači i štapovi, slomljeni reketi, probušen vr-
čić, automobili bez kotača, drveni željeznički vagoni koji
još nisu do kraja smrvljeni.
O, što bi voljela sve to baciti u peć!
Polovicu, ne, dvije bi trećine ove ropotarije spalila.
Ali usred ropotarije leži u kolijevci medo, baš toliko
velik da ga djeca mogu poviti u pelene i odjenuti mu ko­
šuljicu koju su sami nosili kad bijahu tako maleni.
Kad se toga sjeti, mama postaje ganuta. Kako je To-
mica bio dražesno dijete! A košuljica koja je sada upravo
za medu, bila je Tomici gotovo i prevelika. Kako je onda
slatko spavao u njezinu krilu.
Tako je mama u živom sjećanju ispružila ruku da
dohvati medu i da ga na časak uzme u naručje.
Istog trena kroz kuhinjska vrata banuo je Tomica i
zaletio se ravno polici. Polovicu je ropotarije odjednom
prevrnuo na pod i nešto tražio.
— Zar ne vidiš da metem? Opet si mi donio blato u
kuhinju! Pogledaj, svaka tvoja stopa ostavlja trag na
podu. I osim toga — sva ta tvoja ropotarija! Sve ću
spaliti!
77
 — Mama, strpi se, ja samo tražim svrdlo. Sjeti se da
je danas posljednji dan praznika — zamolio ju je
Tomica.
— Aha — sjetila se mama. — Zaista, danas je po­
sljednji dan školskih praznika. Odmah pozovi Andriju
i Maricu.
— Ali sada nemam vremena. Nisam još našao svrdlo.
— Nemoj ga tražiti. Rekla sam ti da ih pozoveš
— mama je neumoljiva.
Kad su se djeca skupila, ona im reče:
— Danas je posljednji dan školskih praznika. Go­
tovo je s igrom. Pospremite svoju ropotariju. Bar dvije
trećine treba baciti. Spalit ću to, inače neće kod nas ni­
kad biti reda. Veliki ste već, đaci ste. Mogli biste već
misliti na ozbiljnije stvari. Uzmite knjige u ruke.
Takav završetak školskih praznika bio je svečan, a i
mama sa svojim govorom bila je svečana.
— Metlu i lopaticu za smeće ostavit ću vam ovdje jer
će vam biti potrebni. Idem na vrt da poberem rajčice.
Kad biste vi, dragi čitaoci, bili na mjestu te djece, svi
biste poslije mamina odlaska odjurili, zar ne?
Andrija, Tomica i Marica su, međutim, ostali.
Zar zato što vole pospremati?
Ne.
Uvijek kada im mama naredi: — Pospremite! — onda
oba dječaka čekaju na Maricu.
To što će ona sad učiniti, bit će divno.
Jedan, dva i tri! Dalje i ne broji,
polica naglavce prazna stoji,
pred njom hrpa stvari, ajme, ljudi moji!

78
 — Ajme! — uzdahne sve troje.
— Tu je moja patkica!
— Evo ga — moj revolver!
— Gle, moj Tin!
(Takvo su ime toj lutki dali da joj mogu reći: naša
mala Tin, ili opet: naš mali Tin, već prema tome kako
iziskuje igra.)
Obrisu prašinu sa svoje najmilije igračke. Kakva
sreća! Nikad je više ne bi našli da nije Marica okrenula
policu naglavce.
— Brzo — veli Marica i oba dječaka odmah znaju
što treba činiti.
Policu postave ponovo na noge i gurnu u njezin kut.
Slažu igračke i kad u njoj više nema mjesta, postavljaju
ih još i na nju, pa sve unaokolo po podu i na klupu: li­
mene kutije, slomljen reket, mačku bez repa, kocke, be­
zbroj svrdla i kotača, kladiva, pušaka, kolijevku s me­
dvjedićem, zbirku dugmadi ... i da vam ne bude dosa­
dno, dragi čitaoci, nabrajajte dalje sami!
Nabrajajte tako dugo, dok osim police ne bude puna
i klupa i još mnogo toga ležalo na podu.
Nabrojte sve što volite.
Tako. Dosta.
Danas je posljednji dan školskih praznika i djeca su
pospremila igračke. Nijednu nisu odbacila, jer će još
sve zatrebati.
Metlu, koju im je majka ostavila, polože na stol i
objese preko nje stolnjak. To je sada zastor za kazalište
lutaka. Nastupit će mali Tin.
79
 Djeca se sakriju iza zastora i samo čekaju da dođe
mama. Već je čuju. Na hodniku čisti cipele. Blatne su
jer je hodala po vrtu.
Mama je uvijek bila njihov jedini gledalac a to će
sigurno biti i ubuduće.
Bila je zahvalan gledalac. S malim Timom ili malom
Tin (već prema prilici) znala je plakati i smijati se a
poslije svake predstave oduševljeno je pljeskala.
Evo je, baš je ušla sa zdjelom punom rajčica.
Zastor se otvorio i mali ju je Tin pozdravio.
— Marna, dobro veće! Slušaj, školsko zvonce već
zvoni i zove nas (zvone olovkama po lopatici za smeće).
Pospremili smo igračke. Ali vjeruj svom najmlađem sinu
Tinu koji te od sveg srca voli, da se ni s jednom igrač­
kom nismo mogli rastati, pa ni sa slomljenim reketom,
ni s probušenim novčićem. Sve to bit će nam potrebno i
za vrijeme školske godine. Obavili smo svoj posao te­
melj i to i sada smo gladni. S veselj em bismo jeli salatu
od rajčica.
Predstava, koja je zapravo bila samo pozdrav mami,
bila je time završena.
Mama je znala da su sve njezine riječi u pogledu igra­
čaka uzaludne.
Djeca se sa svojim igračkama neće rastati, iako se
vesele početku nastave. I prema tome, u njezinoj kuhinji
nikada neće biti reda.
Tako je i najbolje, tiho je priznala u sebi.

80
 PLAVO I CRVENO
Za ljetne žege ljudi su otirali znoj sa čela. Tražili
su hladovinu i željeli da zapuše vjetar. Pili su vodu i
njome se polijevali, ali sve to nije mnogo pomoglo. Mi­
slili su da čitavim svijetom vlada takva vrućina. I već su
se pobojali za djecu koja su otišla na more. Tek tamo
mora da je vruće!
Ali djeci je kraj mora bilo ugodno. Dobro more bilo
je plavo kao nebo, prostrano i bez kraja. Činilo im se da
se razlilo preko čitava svijeta. Gledajući sa spruda u
daljinu tražili su kopno, ali ga nisu. mogli ni naslutiti.
Nije ga bilo. Zasjenili su oči, kako bi ga možda ipak ugle­
dali, ali samo je lahor pomilovao njihove obraze i sitan
morski val oprao im noge. Od radosti su zatapkali. Na­
došao je još drugi i treći val. More je milovalo i hladilo
njihove noge, donosilo im školjke, rakove i zvjezdače.
Djeca su ih hvatala i zagazila u vodu do pojasa, do ra­
mena, do brade, a dalje ne, jer još nisu znala plivati.
Igrala su se u vodi čitav dan.
Djevojka, koja ih je čuvala, donijela im je velikog bi­
jelog labuda od plastike. Dobro ga je napuhala i pa­
žljivo začepila rupicu. Zatim ga je spustila u vodu i la­
bud je zaplivao ispruživši svoj lijepi vrat. Njegov se cr­
veni kljun sjajio kao ruža. Sva su djeca sjela na njegova
leđa i zaplovila morem. Svjež ga je povjetarac tjerao sve
dalje i dalje, a sitni, svjetlucavi valovi žurili su za njim.
Labud bijaše ponosan što je tako lijep i tako jak i svako
dijete, koje je plovilo na njemu, bilo je presretno.
Labud bi se svaki put pravodobno okrenuo i vratio
dijete bezopasno do obale.
6 Djeco, laku noć
81
 E, sada je bio red na dječaku iz Pariza. Bio je iz na­
ših krajeva a zvali su ga tako jer mu je put bila posve
svijetla, na suncu nije nimalo crnio, čak mu je i kosa bila
svijetla, a oči plave. Bio je nježan i lagan.
Budući da je bio tako lagan, labud je s njime plivao
brže nego s drugom djecom. Dječak ga je milovao i šap-
tao mu u uho najslađe riječi:
— Ti si najljepši labud. Sav si plave boje. I tvoj je
kljun plav kao more. Volim sve što je plavo. Ti si i naj­
brži labud.
Nitko ga do sada još nije tako milovao, nitko mu nije
tako lijepo govorio, stoga je labud širio i širio svoja krila,
te više letio nego plivao morem, a dječak ga zarlio oko
vrata i šaptao mu:
— Plivaj, plivaj, labuđe moj!
I more je bilo dobro prema njima. Nijedan im val nije
zapljusnuo oči. More ih je vodom prskalo i hladilo. Pli­
vali su dugo i dalćko, tako daleko da više nisu mogli vi­
djeti obalu s koje su se bili otisnuli. Okretao se labud, ali
posvuda bijaše samo more i nebo iznad njega, i boja
mora bila je plavi ja nego boja neba.
Dječak je bio sretan. Već je dugo želio da bude plavo
sve što vidi. Vrlo je volio plavu boju i zatvarao oči pred
svakom stvari crvene boje, zatvarao ih je čak pred cr­
venim ružama i onda tvrdio da su plave. Njegova mu je
mama ispunila želju i zasadila čitav vrt plavim cvijećem,
pa je tako uvijek gledao plavo cvijeće i plavo nebo.
Ali sada, u plavetnilu^što ga je okruživalo, između
mora i neba, nije mislio na mamu. Bio je samo sretan.
82
 Već je i sunce prebrodilo veliki dio svoga dnevnog
puta, stalo je tonuti pa su na toj strani i nebo i more
zarudjeli.
Dječak je zatvorio oči i uzdahnuo:
— Kako je more plavo i kako je nebo plavo! . . .
Obradovao se labud večernjem rumenilu. Zaplivao je
u pravcu sunčeva zalaska. Možda će još prije no što se
smrkne dostići kopno.
Nakon što je večernje rumenilo zamutilo dječaku
njegovu plavu sreću, ponovno je otvorio oči, kako bi
usprkos rujnom sjaju zapada i sebe i labuda uvjerio
da je sve oko njih plavo.
I tada gle, baš odonud gdje je sunce tonulo u more,
plivao im je u susret bijeli labud. Bio je od plastike i
visoko je ispružio vrat, širio krila i na svojim leđima
nosio tamnoputu djevojčicu crne kose i crnih očiju. Dje­
čak i djevojčica silno su se obradovali jedno drugome.
— Što volim more ... — reče djevojčica.
— Zato što je tako plavo — reče dječak.
— Zato što se navečer nebo nad njim tako rumeni
— doda djevojčica.
Tada iz dječakovih plavih očiju bijesnu gnjev. Iz dje-
vojčičine kose istrgne crvenu vrpcu i baci je u more.
Djevojčica se grčevito uhvatila za vrat svoga labuda
i gledala za crpcom koja je tonula u more. Mislila je da
je dječak zloban. Dakako, ona nije mogla shvatiti njegov
gnjev.
U međuvremenu sunce je zašlo. More i nebo ponovo
su bili samo plavi i dječakove su plave oči postale blage
i sretne.
83
 — Volim samo plavu (boju — rekao je djevojčici, ali
ona je šutjela, jer ga nije htjela razljutiti. Nadasve je
voljela crvenu boju, ali radovala se i žutom cvijeću i ze­
lenoj travi. Mama ju je uvijek odijevala u živahne razno­
bojne haljinice. Voljela je i plavu boju.
Dječak je sada bio miran i tih i djevojčica ga je vo­
ljela.
More je malo po malo tamnjelo. Labud s bijelim dje­
čakom i labud s tamnom djevojčicom plivali su zajedno.
Nad njima prostirao se plavi nebeski svod. Ovdje-ondje
već je zasjala pokoja zvijezda, ali obalnih svjetala nije
bilo još na vidiku.
Bili su tako osamljeni na prostranoj pučini, da uopće
nisu više znali plivaju li naprijed. Pričinjalo im se da ih
more ljuljuška uvijek na istome mjestu. Međutim, oba
su labuda neumorno plivala i vjerovala da će stići do
obale.
Ustrajnost im je pomogla. U daljini je zasvjetlueao
roj svjetiljčica. Tamo je obala.
Sada su obojica plivala sve brže i brže. Dotle su dje­
čak i djevojčica bili bez ikakvih briga. Oboje je brojilo
zvijezde koje su padale i uza svaku štogod poželjelo.
Vjeruje se da se ispuni želja ako je zaželiš kad sleti
zvijezda. Dječak je želio:
— Da mogu svakog ljeta na more, da se nagledam
njegova plavetnila.
Djevojčica je imala više želja. Uza svaku zvijezdu po
jednu:
— Da ovaj svijetli dječak bude stalno uza me. Da za
večeru dobijem sladoled s tučenim slatkim vrhnjem. Da
mi mama kupi bisernu ogrlicu. Da ujutro, kad se u moru
84
vidi svaki kamenčić, nađem veliku crvenu zvjezdaču za
mamu.
— Približavamo li se mjestu gdje gosti na ljetova­
nju plešu? — zapitala je zatim dječaka.
— Ne znam, ali čujem glazbu — odgovori joj on.
— Hoćemo li plesati?
— Ako tamo plešu, plesat ćemo i mi — obeća joj
dječak. Ništa ih nije uznemirivalo, što se nisu približa­
vali poznatoj obali, nego posve nepoznatom kraju. Na
svojim labudovima oboje se osjećalo posve sigurnim.
Zastali su ispod širokih bijelih stuba koje su vodile
ravno do prostora za ples. Glazba je svirala i ljudi su ple­
sali. Nad plesačima su se nizala svjetla kao biserne ogr­
lice i ljuljuškala se na povjetarcu. Djeca su gledala ve­
seli ples, a labudovi su jedva čekali da mališani požure
stubama. Voljeli bi ih promatrati kako plešu. Nema sum­
nje, bili bi sigurno naj dražesnij i par.
Ali gle, djeca su se posve smirila. Zagrlila su čvršće
svoje labudove i zaspala. Bio je to sladak san. Tako
slatko možeš spavati samo kad te na svojim leđima nosi
labud, kad svira glazba i ljulja more.
Pred jutro, kad je glazba utihnula a ljudi se razišli,
kad su se utrnula i svjetla i zvijezde i kad je malo po
malo svanjivalo, oba su se labuda međusobno oprostila.
Već su se pojavile i prve sunčane zrake. Tada su se
labudovi ogledali oko sebe i brzo je svaki labud našao
svoj put. Izbjegavši opasnost, donio je svaki labud svoje
dijete u njegovo ljetovalište. Takvom nježnošću mogla
bi to učiniti još samo majka.
Kad se svijetli dječak iz Pariza poslije ljetovanja vra­
tio kući, zamolio je svoju mamu da među plavo cvijeće
85
u vrtu zasadi i nekoliko crvenih cvjetova. Majka je to
rado učinila i dječak je uz plavu zavolio i crvenu boju,
a kad se god otvorio pupoljak crvena cvijeta, sjetio se
djevojčice s mora i njezine crvene vrpce koju je bacio u
morsku dubinu.

LAKU NOĆ
Bio je grad sa sivim kućama. U tom gradu živjela je
Maja sa svojom lutkom koja zatvara i otvara oči. Sre­
brnu joj je kosu počešljala u konjski rep, a oko vrata
stavila joj ogrlicu nanizanu od crvenih dugmetića. Lutka
je oči otvarala i zatvarala kad god je to Maja htjela. Ali
jednog dana lutka joj je pala iz ruku i osli j ep jela.
Maja se strahovito prestrašila i svojim plačem do­
zvala čitavu obitelj. Ukorili su je, pa joj je bilo još teže.
Suzama je kvasila glavicu svoje slijepe lutke i glasno
grcala, sve dok se nije oglasio tata i rekao:
— Smjesta prestani cmizdriti! Mama će ti odjenuti
kišnu kabanicu i poći ćeš sa mnom. Odnijet ćemo lutku
na popravak.
Maja je obrisala mokar nos i lagano položila lutku
na stol.
— Ta kamo ćete poći? — javi se netko. — Zar ne
vidite da lije kiša kao iz kabla?
Tata je šutio, a majka je Maju mirno dalje odijevala.
Kad joj je već navukla čizmice i pokrila je kišnom kaba­
nicom, otac se predomislio.
86
 — Zapravo bi ti mogla poći s njom, ja imam hitan
posao — rekao je mami, a mama je dobro znala da mu
se neće po kiši na ulicu.
Nije ni njoj bilo do takve šetnje. Osim toga, već se
poveselila kako će, kad tata i Maja odu, imati bar malo
mira. Željela je čitati Andersenove priče. Tome se naj­
više veselila. Ali Maji su obećali. . . zapravo, obećao joj
je tata.
Maja čeka i stiska uza se slijepu lutku.
Mama uzdahne, uzme kišobran i zaputi se s Majom
u kišu.
Mokrom ulicom stigle su do prodavaonice igračaka.
Uđu i zapitaju može li se kod njih popraviti lutka. Bu­
dući da u toj prodavaonici nisu imali popravljača lu­
taka, one krenu dalje i svrate u još nekoliko prodava­
onica.
Putem šute. Tako su strahovito pokisle, da kiša s njih
potokom curi. U početku još zaobilaze lokve na ploč­
niku, ali zatim zagaze u najveće. Maja stoga što je ve­
seli, a mama jer je loše raspoložena.
Tako su se smočile sve do koljena.
Pitale su još u posljednjoj prodavaonici igračaka u
toj ulici, znadu li popravljati lutke.
— Popravlja ih frizerka na Novom trgu — rekli su
susretljivo.
Prođu još dugačak put do Novog trga i šljapkaju po
lokvama. Što su lokve veće, to Maju više vesele.
Stignu do frizerke. Maja ugleda red malih kabina,
odijeljenih plavim zavjesama, a u svakoj kabini sjedi
lijepa žena. Gleda se u zrcalu pred sobom i čeka da dođe
na red. Frizerka žuri i svaku lijepo počešlja. Ljubazno
prihvati Maj inu lutku i odnese je u posljednju kabinu,
87
 gdje na stolu i policama već sjede raznorazne lutke i gle­
daju se u zrcalu. Maj inu lutku frizerka stavi uza zrcalo,
tako da ga dodiruje rep kose.
— Za tri dana možeš doći po nju — veli frizerka
Maji. — Opet će progledati.
Maja i mama joj zahvale i osjete u srcu olakšanje.
Maja misli na to kako će njena lutka ponovno biti lijepa,
a mami se čini čak zabavno, što su po kiši izašle iz kuće.
Vrativši se na ulicu zaokruže pogledom oko sebe. Či­
tav je grad bio okupan i sav se sjajio u suncu. U lokvi­
cama na cesti odražavale su se bijele maglice i plavo
nebo.
Maja skine kišnu kabanicu, mama stisne kišobran
pod ruku i tako krenu prema parku.
Parkom vijuga široka bijela staza, sa svake strane
nižu se zelene klupe, a nad klupe naginju se žalosne vrbe.
Sve zeleno lagano treperi i stresa sa sebe čiste kišne kapi.
Omorike, borovi i ukrasno grmlje — sve se to razbujalo
i udiše čisti zrak.
Maja i mama stigle su do bijelih stepenica. Čuvaju
ih četiri psa koji bez jezika zijevaju prema nebu.
Ova pseća četvorka još nikada nije zalajala i svatko
može slobodno stepenicama. Ljudi su na nju toliko na­
vikli, te im se pričinja da se tu nalaze samo dva psa, a
ima šetača koji ne vide ni ova dva i bezbrižno idu dalje
svojim putem.
Maja i mama se zaustave jer Maja hoće da pse pre­
broji i da svakog posebno pomiluje.
— Nikada nisu veseli. Nemaju jezika. Ali ja ih vo­
lim — veli mami. Zatim se penju stepenicama do vrha.
88
 Kad god bi išle ovim stepenicama, stigle bi na vrh
do staze koja vodi u šumu. Danas je, međutim, nekaiko
drugačije. Stepenice se, doduše, dižu, ali Maja i mama
nikako da stignu do one staze pa ni do šume.
Napokon su se ipak našle na vrhu. Uhvatiše se za
ruke jer, gle, pred njima se širi nepoznat grad.
Crveni stupici sikću kao jezičci iz zemlje. Usred njih
nalaze se širom otvorena nadsvođena gradska vrata. Na
svodu se vrti zlatna kugla.
Zakoračiše preko gradskog praga, kad ono zazvoni i
zapjeva u zlatnoj kugli kao u starome satu. Zatim iznad
grada još dugo odzvanja melodija i slušajući te zvuke
obje obuzima ugodan osjećaj, čini im se čuju usklik:
— Dobro nam došle!
I zaista su zvuci htjeli reći baš to. Na šarenim kući­
cama otvarali su se prozori i kroz prozore naginjala se
djeca.
Maja primijeti da sve djevojčice imaju kosu počeš­
ljanu u »konjski rep«.
Hodale su ulicama koje su bile popločene crvenim
i modrim kockama, a na rubovima su rasle ruže.
Kućice su stajale kako im se prohtjelo: poneke u
redu a poneke hrpimice i morale su paziti da jedna drugu
ne sruše. Neke su se nagnule pa je u njima pokućstvo kli­
zilo prema vratima ili prema prozorima.
Ali djecu, koja su stanovala u tom gradu, sve to nije
smetalo. Ona su, naime, sama sagradila te kućice. Sa­
gradila su ih od kocaka i još uvijek ih grade sebi za ra­
zonodu. Grade kuće s vratima i prozorima ali i kuće bez
vrata i prozora. Međutim, valja spomenuti da nikada ne
89
zaborave na prednjoj strani kuće naslikati sunce. Po­
nekad naslikaju i više sunaca.
Pred kućom sa tri sunca Maja i mama se zaustave.
Pozvone.
Vrata im otvori medvjedić. O pregaču obriše šapu i
zapita:
— Što želite, molim?
— Željele bismo znati kamo smo stigle — reče
mama.
— Stigle ste u Sunčani grad — objasni im medvjedić.
— Imate li zbog njegova imena toliko sunaca na vra­
tima? — zapita ga Maja.
— Obratno. Naš se grad zove Sunčani grad zbog toga
što imamo mnogo sunaca. Ovo sunce, najmanje od svih
sunaca, je moja mama — tumačio je medvjedić; uto se
netko javi iz kuće i zapita:
— S kim razgovaraš, medvjediću?
— Došle su Maja i njezina mama — javi medvjedić
— a obje su mokre do koljena.
Maja i mama već su zaboravile na svoje mokre cipele
i čarape i sada im je neugodno što medvjedić sve vidi.
Stepenicama siđe te iziđe iz kuće slijepa srnica koja
je jednom imala lijepe oči, dok su se sada ispod njezina
čela nalazile samo dvije malene duplje.
— Ako ste pokisle, onda treba da se osušite, kako
ne biste navukle prehladu. Vaše čarape razastrijet ću na
suncu. Neka nam medvjedić skuha čokoladu, a vas dvije
ostat ćete kod mene da mi pripovijedate o leptirima i
cvijeću, zar ne? — zamoli srnica.
Tako ljubazan poziv Maja i njezina mama nisu mogle
odbiti, jedino što mama zapita:
90
 — Jeste li vas dvoje sami kod kuće?
— Jesmo! — odgovori medvjedić. — Naša je Špelca
otišla loviti ribu za večeru.
Maja i mama morale su se izuti i medvjedić ih pokri
pokrivačem. Brzo je skuhao čokoladu i zatim je sve če­
tvero sjedilo u kutu malene sobice koja je bila vrlo li­
jepa, samo je malo stajala nakoso.
Razgovarali su i medvjedić je tvrdio da još nikada
nije tako lijepo razgovarao. Danas, naime, sjedi prvi put
u društvu prave mame. Dakako, i on ima mamu. Njegova
je mama najmanje sunce među suncima njihove kuće. I
svoj djeci u ovome gradu mama i tata su sunca.
— Ja imam i mamu i tatu — rekla je srnica. — Oboje
zajedno su veliko sunce. Vrlo ih volim.
Srnica je bila lijepa, a medvjedić naj dobroćudni j i
medvjedić i najbolji kuhar. Majina mama ga je hvalila i
ispitkivala o juhi koja se najbrže skuha i o kolaču koji
se najbrže ispeče.
Medvjedić je rado govorio o svome kuharskom umi­
jeću i tako je slijepoj srnici jedva uspjelo da ih prekine
u razgovoru pa da podsjeti Maju i njezinu mamu na
svoju želju i njihovo obećanje.
— Pripovijedajte nešto o svijetu — molila je.
— 0, svijet je vrlo šaren — rekla je mama. — Cvi­
jeće i leptiri najraznovrsnijih su boja, trava je zelena, a
nebo plavo.
Srnica je šutjela, a mama nije znala dalje. Vrlo je te­
ško slijepome opisivati svijet. Srnica sigurno ne može
razlikovati crvenu boju od plave pa ni zelenu od naran­
časte. Morala bi joj pripovijedati na neki drugi način.
91
 — Znaš, na svijetu ima i mnogo vode. Voda teče u
potočićima, onda u rijekama a na kraju se izlijeva u
more. Voda je mokra i hladna.
— To znam — veli srnica. — Volim je piti.
— Kad šetaš parkom, slušaš ptičice kako pjevaju,
njuhom osjećaš kako miriše cvijeće.
— Jest! — veli srnica. — Jednom je cvijeće vrlo li­
jepo mirisalo. Potražila sam ga da ga uberem za Špelcu
pa me ubo trn.
— Na svijetu ima i mnogo gradova s visokim ku­
ćama, ali ljudi tamo ne mogu naći pravi mir. Već cijeli
mjesec želim malo mira, kako bih mogla čitati priče, a
mira nema ni u jednom kutu. Toliko nas ima u kući da
jedan drugome smetamo.
— A nas dvoje smo sami i dosađujemo se. Djeca od­
laze već ujutro i vraćaju se tek na ručak i na večeru. Mi,
njihove igračke, ostajemo kod kuće, pospremamo i ku­
hamo — ispričali su medvjedić i srnica.
Tada su se otvorila vrata trijema i netko je tako na­
glo dojurio da je preskakivao svaku drugu stepenicu
kako bi što prije bio na vrhu.
Bila je to Špelca s ribom.
— Medvjediću, evo ti ribe! — uskliknula je a onda
pozdravila Maju i njezinu mamu. Obje su bile još bose
i pokrivene pokrivačem kojim ih je bio pokrio medvje­
dić.
— Vaše čarape i cipele su se osušile — sjetila se sr­
nica i sve im donijela. Sada je trebalo otići kući, ali mama
je voljela još ostati. Prije se nije usudila pitati srnicu
kada je osli j ep jela, jer je nije htjela podsjetiti na ne­
sreću, no sada je bila upravo ponukana da Špelci, med­
92
vjediću i srnici ispriča kako su ona i Maja danas odnijele
frizerki na popravak lutku koja je znala otvarati i za­
tvarati oči, ali je nesrećom oslijepjela.
Maja se prestrašila, videći kako srnica kraj medvje­
dića dršće i kako želi nešto reći, ali ne može progovoriti
jer joj uzbuđeno srce prejako kuca.
Mama je, međutim, pričala i pričala o svojoj Maji, pa
o frizerki, o neugodnoj šetnji kroz kišu, o velikoj sreći
što je uživaju ljudi koji mogu u miru čitati knjige a za
kišnih dana snatriti i slušati kako voda žubori žljebo-
vima,
Špelca je pristojno slušala, ali budući da je čitav dan
lovila ribu, bila je sada i gladna i pospana.
Maja je to primijetila, ali joj je još više bilo žao sr-
nice koja bijaše neizrecivo uzbuđena.
Uhvatila je stoga mamu pod ruku i davala joj zna­
kove da zašuti, ali je mama nije shvatila.
Pričala je i pričala sve dok joj Maja nije u sav glas
rekla:
— Mama, srnica bi htjela nešto reći!
— Molim vas, uzmite me sa sobom. Možda bi fri­
zerka mogla i meni vratiti vid. Već sam zaboravila kako
sjaji sunce i više ne znam kakav je medvjedić, moj naj­
bolji prijatelj.
Mama i Maja su se zastidjele što nisu već prije same
na to pomislile. Sada joj odmah obećaju da će je uzeti
sa sobom.
Špelca se poveselila da će njezina srnica opet pro­
gledati.
93
 — Pođi s njima — reče joj — samo mi prije toga za­
pjevaj uspavanku, kako to činiš svake večeri. Ne mogu
zaspati bez tebe.
Pozvala je i medvjedića te mu naredila:
— Povedi Maju i njezinu mamu u sobu s knjigama.
Mama neka izabere najljepšu knjigu, a Maja neka crta
dok ne zaspim. Nakon toga mogu obje otići sa smicom.
No, tek što se medvjedić udaljio iz kuhinje, skočila
je riba iz tave te otplivala kroz prozor prema nebu.
— Zdravo, zdravo! — viknula im je i svi su potrčali
prozoru i nisu se mogli načuditi kako se sva prozirna i
blistava dizala prema zvijezdama.
— Moram’plivati. Uvijek sam plivala vodom, ali već
odavno želim da se pretvorim u zvijezdu. Nemoj biti ža­
lostan, medvjediću!
Kad je to izgovorila, spustila je iz usta biser i med­
vjedić ga je uhvatio.
— Nisam više gladna — šapnula je Špelca — samo
sam pospana.
Srnica je Špelcu u krevetu lijepo pokrila i zapjevala
joj uspavanku. Maja i mama su za to vrijeme u sobi pre­
gledavale knjige.
— Ostavi me na miru — zamolila je mama Maju i
Maja se povukla do prozora. Pod prozorom se nalazio
malen park a usred parka stajao na postolju brončani
Valvazor.* U rukama je držao knjigu a oko njega sti-
snulo se grmlje, cvalo je i mirisalo.
Smrkavalo se. Valvazor je polako zatvorio knjigu i
legao u travu među cvijeće.
* Valvazor, Ivan Vajkhard, slovenski učenjak i književnik

94
 Maji su se stale sklapati oci pa je zaspala, ali se
usred sna probudila. Osjetila je tjeskobu. Prišla je mami,
uhvatila je za ruku i pitala:
— Zar ne, sada već sva djeca spavaju?
— Sva.
— Spava li i bakica?
— I ona.
— I djedica
— Mhm! ...
— A tata? Spava li i on?
— I on spava.
Zatim je Maja zasut jela i nije se više ni makla.
Tada je mama digla glavu s knjige i pogledala svoju
kćer. Vidjela je Majine velike, preplašene oči i čula nje­
zin šapat:
— Stigla je noć. A zašto nas dvije ne spavamo?
— Odmah ćemo poći, samo još nešto nacrtaj — tje­
šila ju je mama i ponovno se zadubila u knjigu.
Maja se povukla i crta. Kad je crtež bio gotov, zovne
mamu:
— Mama, to si ti!
— Gdje? — pita mama rastreseno.
— Ovdje.
— Jesam li ova mala djevojčica? — pita mama.
— Ne. Ova je djevojčica moja sestra.
— A gdje sam onda ja? Nacrtala si samo još kuću
i sunce.
— Mama, ovo sunce si ti.
Sada je mama zaklopila knjigu, privila Maju k sebi
i gotovo zaplakala od sreće što ima tako umiljatu dje­
vojčicu.
95
 — Skoknimo još samo po smiču, a onda ćemo požu­
riti kući, tati, bakici i djedu. I nas dvije poći ćemo spa­
vati.
Srnica je sjedjela kraj Špelce i pazila da se ne pro­
budi. Medvjedić je bio u kuhinji i igrao se biserom što
mu ga je dobacila riba. Mislio je kako je riba bila lijepa
kad je plivala zrakom. Ništa se nije tužio što je ostao
bez večere.
— Vrati mi se uskoro — rekao je srnici. — Nadam
se da ću ti se svidjeti kad me budeš ugledala. Onda ćemo
zajedno poći u šumu i tražiti jagode.
— Hoćemo — odgovorila je srnica — ali sada legni
i ne igraj se više.
— Slušam te — rekao je medvjedić i utrnuo svjetlo.
Da se srnica ne spotakne, morala ju je Maja nositi.
Privila ju je uza se kao popodne svoju lutku. Drugom se
rukom držala za mamu i tako su žurile kući.
Kad su prolazile kroz gradska vrata, ponovo je u ku­
gli na svodu zapjevalo i melodija se razlijegala nad gra­
dićem u kojem su spavala djeca.
— Laku noć! — poželjele su svima i požurile niza ste­
penice. Stupale su sve niže i niže i Sunčani grad je ostao
visoko nad njima, dok se veliki grad nalazio duboko pod
njima. Na tisuće sitnih svjetiljaka palilo se i gasilo u
dolini. Iznad svih tih sveti!jaka digle su se tri zlatne ribe
i otplivale.
— Zar bi noćas baš sve ribe htjele biti zvijezde? —
pitala je Maja.
— Mora da su vrlo nemirne i ribnjak u parku zaci­
jelo je premalen za njih — rekla je mama i čvršće ste­
gla Maji ruku. Gledajući kako ribe, zlatne i nemirne li-
96
jeou nad parkom, pomislila je da bi jednog dana mogla
i Maja kao ptičica odletjeti daleko od rodnoga kraja.
— Zar još nema kraja tim stepenicama? — uzdah­
nula je neraspoložena. Bilo joj je sada žao što su se tako
dugo zadržale.
Noć ih je sve jače i jače svladavala svojom moći. Spu­
štala im se na oči, osjećale su kako im od njezina zagr­
ljaja biva sve hladnije i hladnije. Srnica je spavala na
Majinoj ruci.
Išle su mimo šutljivih pasa na podnožju stepenica, a
u posljednji tren Maja ih se sjetila. Vratila se k njima
i toplim im dlanom grijala leđa.
Kad se zatim vraćala mami, koja ju je čekala, sva su
četiri šutljiva psa išla za njom. Otpratila su nju i njezinu
mamu u grad.
— Što će nam ti psi? — pitala je mama. Maja se
založila za njih:
— Jako ih volim. Neka idu s nama.
Pred Maj inom kućom su se zaustavili i Maja im reče:
— Ostanite ovdje. Tata i bakica me čekaju, ali ne
vole pse. Sutra ću vas odvesti kiparu da popravi svoju
pogrešku i svakome od vas napravi iz bronze lijevan
jezik.
Psi su je shvatili i čitave su je noći čekali.
Tata, bakica i djed sjedjeli su u svojim naslonjačima
i bili su se od brige već sasvim ukočili, jer se Maja i
mama i u kasne sate još nisu pojavile. Kad su napokon
stigle, svi su s olakšanjem odahnuli.
Videći ih kako sjede u naslonjačima, Maja je usklik-
nula:
— Gledaj, majčice, to su naša sunca!
7 Djeco, laku noć
97
 — I vas dvije ste sunce — odgovorio je tata. — Bez
vas ne bih mogao živjeti.
Zatim su pošli spavati. Maja je stavila smiču na po­
licu kraj zrcala, tako da ga se doticala bokom.
Tako je srnica čekala sutrašnji dan, kad će progledati
i vratiti se svome medvjediću.
Kad je Maja šmugnula u krevet i kad ju je mama
pokrila, obje su se sjetile slijepe lutke koja je znala tako
lijepo otvarati i zatvarati oči.
— Što li radi sada? — zapitale su obje.
— Sjedi pred zrcalom i čeka sutrašnji dan — reče
mama.
— Laiku noć! — poželi Maja.
— Laku noć! — odgovori mama.
— Laku noć! — 'svima poželi tata.
— Laku noć — požele i djed i bakica.

DJEVOJČICA OD PAPIRA
U prozoru škole crtanja bile su izložene kuće od pa­
pira. Nacrtala i izrezala su ih djeca a sastavila i slijepila
nastavnica. Širom su otvorili sve prozorčiće i sva vrata.
Ponegdje su na zidove nacrtali cvijeće a ponegdje ptice.
Neke su kuće bile bijele, druge žute i šarene. Stajale su
u krugu kao brbljave žene na trgu. Sve su nosile na gla­
vama šešire naj različiti j ih boja. Otvarale su i zatvarale
oči te gledale s prozora škole crtanja.
Mimo prozora prolazili su ljudi i zaustavljali se. Do­
bacivali su jedan drugome poglede i u sebi mislili: — Gle,
98
spretnih li mališana! Tako su lijepe kućice napravili i na
taj način lijepo se zabavljaju, lijepo.
Kasno navečer, kad je čistačica utrnula svjetlo, ljudi
su se razišli.
Ulica je utihnula i zaspala, budna je ostala samo uli­
čna svjetiljka. Ali njezino je svjetlo bilo isuviše slaba­
šno da bi kroz prozor škole crtanja mogla vidjeti kako
se u jednoj od kućica nešto trglo.
Bila je to djevojčica od papira. Ispod šešira lepršala
joj je kovrčasta kosa. Oči su joj gledale zaneseno i nešto
je željela, ali sama nije znala što. To bi mogla saznati
kad bi znala što je željela nastavnica kad joj je nacrtala
oči.
Njezina su usta bila poluotvo­
rena, pa je mogla govoriti. Mo­
gla je i zapjevati, ali samo nježne
i tihe pjesmice. Pjevala bi svake
večeri, pjevala i svirala na glaso­
viru. Najprije bi pošla i pogle­
dala kroz svaki prozor? Možda
je poželjela slušaoce? Mnogo slu-
šalaca? Ali toga nije bila svjesna.
Nikoga nije bilo. Kućice od
papira su spavale i djevojčičine
su im melodije donosile sne. U
snu su gledale cvijeće i ptičice
na zidovima. Kada je otpjevala i
odsvirala sve što je znala, zaspa­
la je djevojčica odmah tamo na
stolčiću kraj glasovira.
 Novi je dan započeo maglenim jutrom. Došla je na­
stavnica a za njom vesela i bučna djeca. Sjela su za sto­
love i bojama slikala na velikim listovima.
Dječak je naslikao pastira s frulom, a njegov prijatelj
čamac na brzoj vodi. Djevojčica je nacrtala breze i na
klupi pod brezom mladića i djevojku. Njezina je prija­
teljica naslikala djecu kako plešu kolo a netko je nasli­
kao avion nad gradom.
Slike su djeca potpisala a opisala su i sadržaj slike.
Napisala, su redom ovako: Pastir s frulom, Moj ča­
mac, Proljeće u brezovu gaju, Radost, Kad odrastem bit
ću pilot.
Nastavnica je slike objesila na zid. Đaci su ih gledali
i podsmjehivali se. Pohvalili su sliku Proljeće u brezovu
gaju te u znak divljenja djevojčicu, koja je sliku nasli­
kala, povukli za kosu, isplazili joj jezik, sakrili joj boje
i torbicu i trčali s njom oko stola, sve dok ih nastavnica
nije smirila i otpravila kući. Posljednji je dječak, nastav­
nici iza leđa, ispod slike Proljeće u brezovu gaju pripisao
riječ Ljubav.
Otišli su. Djevojčici od papira još je u ušima odjeki­
vao njihov smijeh. Kad nije ništa više čula, prišla je pro-
zorčiću i promatrala slike. I njoj se najviše sviđala slika
Proljeće u brezovu gaju.
Zapjevala je pjesmu o proljeću, o vitkim brezama,
0 mjesečevim zrakama te o mladiću i djevojci koji su se
voljeli.
Pjevala je sve ljepše i ljepše, ali pričinjalo joj se da
bi trebalo još ljepše, stoga je pjevala ponovo i ponovo.
Pjevala je danju i noću, slušala su je djeca i nastavnica
1 svi koji su prolazili mimo škole.
100
 Nastavnica je svakim danom postajala tužnija. Bilo
je to zbog pjesme. Djeca su to pogodila i zastrla prozore
pred radoznalim ljudima.
Sjedjela su tiho i izrezivala košarice, slušale su pje­
smu o proljeću i ljubavi, gledala nastavnicu koju su iz
dana u dan sve više voljela i vidjela da joj niz obraze
teku suze.
Spremila su se i otišla na vršcima prstiju. Ostavila su
je samu. Bilo joj je tako baš po volji. Sada se mogla za­
dubiti u svoje misli.
— Slušaj me — rekla je djevojčici od papira. — Ona
djevojka o kojoj si pjevala bila sam ja, a onaj mladić
bio je moj mladić. Sjedjeli smo pod brezama i voljeli se.
Ali otišao je u svijet i ostavio me. Idi i potraži ga. Neka se
vrati. Kud god budeš išla, pjevaj pjesmu o proljeću i bre­
zama. Možda ćeš ga sresti i, čuje li tvoju pjesmu, on će
se mene sjetiti.
Otvorila je prozor i djevojčica od papira otišla je
kao da se otkinuo list s breze.
Nije daleko stigla, jer cesta bijaše blatna a vjetra koji
bi mogao ponijeti djevojčicu, nije bilo. Zaustavila se
pred vratima stare sive kuće. Dugo je tamo stajala i sti­
skala se u kutu da je tko ne zgazi. Mimo nje hodale su
najrazličiti je noge u naj različiti j im cipelama, sredinom
ceste brujili su motori i automobili, a tik uz nju prošlo je
nekoliko pasa. Mačka se htjela njome poigrati, već se la­
gano šapicom dotakla njezine kose od papira, ali se pre­
domislila te kao sjenka tiho iščezla kroz pritvorena vrata.
Navečer je djevojčica ostala sama. Svjetlo se kasno
upalilo, ali se ipak upalilo i odmah je sve oko nje djelo­
valo prijaznije.
101
 Adi sinoćnja svjetiljka koja je svijetlila izdaleka i kroz
prozor, bila je mnogo ljepša. Večeras je bezobzirna i
tvrdo obrubljena sjenilom, a svijetli joj ravno u oči.
Kasno u noći, kad na cesti nema više života, stiže kući
pjesnik. Otvarajući vrata, ugleda na tlu kraj zida dje-
vojčicu od papira. Digne je i ponese tamnim stubištem
i hodnikom u svoj stan.
Zapali svjetlo i stavi djevojčicu na stol. Sjedne i gleda
je. Zbog njenih sanjalačkih očiju okrene je kako ne bi
gledala u nj.
Uzme s ormara jabuku i odreže komad kruha, ali ne
pojede ni tu skromnu večeru. Ukopa ruke u kosu i zami­
sli se.
No, djevojčica od papira polako se okrene i opet ga
gleda. Zapjeva mu pjesmu o brezama i ljubavi. Pjeva
tako tiho da pjesnik glavu ne diže. Cimi mu se da ta pje­
sma prati njegove misli.
Razmišlja o svojoj djevojci koja je ponekad ćudljiva,
a ponekad iskrena, pa je tada uz nju sretan. Ali — zar
nije danas pred njim zatvorila vrata i zastrla prozore?!
Pjesma o proljeću podsjeća ga na voćnjak u cvatu i
na pčele, stoga priđe prozoru i zagleda se u zvijezde. Vidi
kako se jedna otkinula i pada u onaj dio grada gdje sta­
nuje njegova djevojka. — Slatko spavaj! — poželi joj,
a onda sjedne i napiše pjesmu o pastiru s frulom.
Djevojčica od papira još uvijek pjeva i pjesnik je
uvjeren da je pjesma, koju je napisao, tako dobra da se
iz nje čuje pastirska frula.
— Jednom ću biti vrlo slavan i uvažen pjesnik —
reče sam sebi i tada primijeti da ga djevojčica od papira
gleda. Okrene je k zidu. I ljut što mu je pokvarila sne o
102
slavi, kvrcne je, te ona padne na nos. Tako je ostavi i
ugasi svjetlo.
Rano ujutro dođe pjesnikova djevojka. U kosi donese
rosu, ali pjesnik ne vidje kako je lijepa. Samo je htio
znati:
— Zašto me sinoć nisi čekala?
Djevojka mu rukom ljubazno zatvori usta i reče:
— Nemoj ništa pitati. Pospremit ću ti sobu.
Obriše prašinu sa stola i nađe djevojčicu od papira.
Pomogne joj da stane na noge i pogleda u njezine sanja-
lačke oči.
—*- Hoćeš li mi je dati? — zapita pjesnik. On još i
ne odgovori kad ona već pobjegne s djevojčicom od pa­
pira stepenicama na cestu i dalje na kraj grada svome
djedici u vrt.
Sjedio je djedica na suncu pod bazgovim grmom i
grijao se. Gledao je kako mu trčeći dolazi unuka i dao
joj mjesta na klupi.
Unuka stavi djevojčicu od papira na vrtnu ogradu i
nabere potočnica. S kiticom cvijeća sjedne kraj djedice.
Sjede oni tako, kad djevojčica od papira zapjeva pjesmu
o brezama i ljubavi.
Djedica i unuka slušaju. Nešto se neobično događa:
dolijeću ptice i sjedaju na bazgov grm, bazgo vi cvjetovi
naginju se k ogradi i mirišu a modro proljetno nebo spu­
stilo se nad vrt. Djedica i unuka uhvate se za ruke.
Tada doleti leptir i zapleše oko djevojčice od papira.
Ona se okrene za njim, zaboravi na svoju pjesmu i
utihne.
Ptice u grmu zalepršaju i odlete, cvjetovi se zanjišu,
nebo se nad vrtom digne i raširi preko čitavoga grada, a
103
djevojka ispusti djedovu ruku, ostavi kiticu potočnica
na klupi i ode.
Djedica osta u vrtu sam. Dohvati kiticu potočnica sa
klupe i zagleda se u plave cvjetiće.
— Volim je. Čitavu godinu nije posjetila mene,
starca. Ali je napokon ipak došla. Nitko ne razgovara sa
mnom, nitko ne vodi brigu o tome jesam li veseo ili ža­
lostan, ali ona mi se nasmiješi. Dok je bila još dijete u
košari, uvijek mi se smješkala i pružala prema meni to­
ple ručice, i oči je imala plave, sasvim plave.
Stisne potočnice na grudi i odnese ih u kuću.
Dotle je djevojka išla i išla kao da je nešto zove. Uz
put je gledala izloge, ali u svakom je zagledala samo svoj
lik u staklu. Susretala je mnogo ljudi i svi su se žurili u
suprotnom pravcu. Sunce im je sjalo u leđa, a njoj u
lice. U svakoj ju je ulici sunce ponovo pozdravilo i po­
svuda je susretala ljude koji su dolazili iz pravca kamo
se sama žurila. Poneki su joj pogledali u oči. Jesu li joj
htjeli što reći?
— Ne zaustavljajte me! Zar ne vidite, htjela bih
dalje.
Išla je i išla te stigla u sivu, staru, tihu ulicu. Tu je
put bio gotovo posve slobodan. Umirila se i zaustavila
pred vratima sive kuće.
Kraj prozora čekao je pjesnik.
Tog jutra pošla sam u vrt. Proljetni povjetarac milo­
vao mi je obraze i ruke i kad sam bosih nogu zakoračila
u hladnu travu, sva sam se pomladila. Duboko sam udah­
nula i nešto očekivala. Kao da se mora dogoditi nešto
značajno. Sve bi se kuće u našem predgrađu morale raz­
104
maknuti, morala bi se vratiti zelena livada iz dana našeg
djetinjstva. Visoko prema nebu moralo bi porasti onih
sedam tankih breza oko kojih smo kao djevojčice »bru­
sile nožice«. Čujem: »Brusim, brusim nožice!« Lišće u
brezama pjeva, a djevojački smijeh zvoni kao da zlat­
nici padaju s breza.
Gazim kroz hladnu travu, ali trava nije iz dana moga
djetinjstva i smijeh nije djevojački smijeh i breze nisu
breze. To k meni hrle moja djeca u bijelim košuljicama.
— Dođi, dođi k nama! — zovu me. — Gle, tebe smo
tražili, a našli djevojčicu od papira.
Hvataju mi se o suknju i vuku me kući. U sobi sje­
dnemo na pod i na sredinu postavimo djevojčicu od pa­
pira, kako bi nam zapjevala pjesmu o proljeću, o bre­
zama i ljubavi. ,
Djevojčica pjeva, pjeva, a mi je slušamo, slušamo.
Tada uđe moj najstariji sin. Uzme nam djevojčicu od
papira i odnese je na otvoren prozor među cvijeće. Digne
svoju najmlađu sestricu na ruke i reče nam:
— Dođite, pripremio sam zajutrak.
Zaista, tog sam jutra sve zaboravila. Nisam djecu ni
oprala ni počešljala. Sami su sebi natočili vode u umi­
vaonik. Dignem se i sjednem s njima za stol. Kako su
djeca pametna! Kad su gladna, hoće jesti, kad im je hla­
dno, hoće da se ugriju, znadu da život ide dalje iz dana u
dan i da se ne vraća.
— Mama! — zovne me sin, nudeći mi kruha i šalicu
vruće kave. Htio mi je reći da neće nikada porasti mojih
sedam tankih breza. Došlo je vrijeme za njihove breze.
Zasadit će ih djeca na svojoj livadi i one će porasti vi­
soko u nebo.
105
 — Jao! — viknu djevojčice i otrče k prozoru.
Proljetni povjetarac odnio je djevojčicu od papira
s prozora. Otplovila je kao cvjetna latica. Mahnuli smo
joj i dugo gledali za njom. Čuli smo kako pjeva.
Vjetar ju je nosio nad gradom a ona nikada nije pje­
vala tako lijepo.
Građani su otvarali prozore željni proljetnih mirisa.
Vjetar im je donio pjesmu djevojčice i pozivao ih sa so­
bom. Nisu se odupirali. Išli su za njim i za pjesmom.
U gomilama su odlazili iz grada na livade i u šume te
čitavo proljeće proziv jeli u zelenilu.
Djevojčica od papira približavala se k svome cilju.
Osjećala je to. Svojom je pjesmom probudila u ljudima
čežnju i zacijelo ju je čuo i mladić nastavnice iz škole
crtanja.
Nije se prevarila. Na rubu šume, na klupi pod bre­
zom, sjedio je uz nastavnicu. Voljeli su se kao nekada.
Nisu je primijetili kad je prolazila pokraj njih.
Otpjevala je svoju pjesmu a oči su joj bile još punije
snova i još je jače nešto željela a sama nije znala što.
Išla je, išla. Vjetar joj je donosio proljetne mirise i
pratili su je leptiri.
Preko prostrane mlade livade dolazio joj je u susret
dječak od papira. Prošao je čitav svijet da bi je našao.
Znao je, živi li on, mora negdje živjeti i ona. Bez nje bi
njegov život bio bez ikakva smisla. Znao je da neće biti
sretan dok je ne nađe.
I, kao što svakoga tko tražeći sreću luta svijetom
put napokon dovede natrag u domaći kraj, tako se vra­
tio i dječaik od papira.
Sreo ju je na domaćem pragu.
106
 Djevojčica od papira sada je odjednom znala što želi.
Posve sigurno je znala. Veselo se nasmijala i pružila mu
ruku.
Odveo ju je u kućicu od papira. Zatvorili su za sobom
vrata, s prozora su nam maknuli za oproštaj a onda su
i prozor zastrli. U toj će kućici živjeti do kraja svojih
dana.
Leptiri su odletjeli u susret suncu, vjetar nam miluje
obraze i ruke, a kad su zvijezde jasne kao zvuk, djevoj­
čica i dječak od papira sjede na pragu svoje kućice. Dje­
vojčica pjeva i mi je slušamo. Da bi pjevala još ljepše,
započinje pjesmu uvijek iznova.

OGLEDALCE
Djeca se svemu smiju: veseloj pjesmici, ptičici, slat-
kojoj jabuci, lijepoj ruži, susjedovu Tinu koji je pao na
nos; smiju se mami koja ih moli da budu bar pola sata
mirni, kako bi mogla pročitati novine; da je ne vuku za
rukav, da joj stalno ne pužu na koljena, ne viču na uho,
ne uzimaju joj žlicu iz ruke, da idu u dvorište i mirno se
igraju i da je neprestano ne zovu. Djeca joj se smiju.
Djeca se rado smiju.
Više od ostalih voljela se smijati Ninica. Bila je naj-
bučnija i najživahnija, najviše se veselila životu. Tiko bi
joj to mogao zamjeriti?
Ali su joj ipak zamjerili. Iznenada, bilo im je svega
dosta i nitko joj se više nije odazivao smijehom. Svi su
je gledali poprijeko pa i mama. Bilo je baš to ono naj­
107
strasnije. Mislili su da će svojom ozbiljnošću i nju uoz­
biljiti. Ninici se stezalo srce kad je gledala njihova izdu­
žena ozbiljna lica.
Bili su smiješni s tim svojim izduženim licima i Ni-
nica im se smijala. Ali ne više tako srdačno kao nekada.
I nije mirovala, pa gledali je ne znam kako poprijeko.
Nije mirovala ni kad su ručali. Ta ona nije mogla miro­
vati. Rasle su joj ruke i noge i prerasla je već sve suk­
njice i sve rukave, a nikog nije mogla ni u što uvjeriti.
Jednostavno su htjeli da miruju. A Ninica nije znala kuda
bi sa svojim dugačkim rukama i nogama.
Gledali je ma kako poprijeko, Ninica je pružala ruke
i noge kao gorostas. Noge je položila na stol, a rukama
se ispružila kroz prozor. Kad bi išla ulicom, koračala bi
preko ograda, kraj vrtova i kuća, a rukama dodirivala
krovove.
— Kako se ponašaš? — pitali su je, a oina je odgo­
varala:
— Ta u našoj sam ulici i ovdje me svi poznaju.
— Ti se nikada nećeš uozbiljiti — rekli su joj.
Ponekad je poželjela da im kaže štogod veselo, ali su
oni zadržali izdužena, ozbiljna lica, kako Ninica ne bi
ponovo postala nestašna.
Onda se jednoga dana nije više obazirala ni na koga.
Zaista je zašutjela i u kući su svi odahnuli s olakšanjem.
Sjedila je mirno kraj svojih knjiga, ali nije gledala u
njih. I nitko joj nije bio potreban. Gledala je kroz prozor.
Ponekad bi se sa svojim dugačkim nogama i rukama
stisla u kut. Nitko nije gledao što ona tamo radi, pa ni
mama. Bili su zadovoljni što je mirna.
108
 Iz kuta bi šmugnula tu i tamo pokoja sunčana zraka.
Ponekad bi ošinula mamu po nosu. Još ih je više skli-
znulo kroz prozor na travu.
— Što radiš, Ninice? — pitali su je naposljetku, ali
im ona nije odgovorila. Samo je nešto strpala u džep i
otišla u vrt.
U vrtu je sjela na klupu pod rascvalu trešnju i odmah
je šmugnulo nekoliko sunčanih odbijesaka među rascva-
le trešnjine grane.
Sada je Ninica bila sama. Nitko je nije smetao. Opre­
zno je pogledala u okruglo ogledalce što ga je držala u
ruci i nasmiješila se samoj sebi. I smješkala se uvijek
iznova u ogledalce, a ogledalce joj je prijazno odgova­
ralo. Bila mu je zahvalna za svaki smiješak.
I gle, Ninica je ponovo išla našom ulicom, zviždu-
kala je, a svojim dugačkim nogama stupala preko ograda
pokraj kuća, jednom je rukom kuckala po krovovima,
a drugu je držala u džepu i skrivala ogledalce.

GDJE SU STAZICE
Kad god bi majka pričala svojoj djeci, uvijek bi za­
počela ovako:
— Bila je to velika šuma. — Onda bi malo pričekala
a djeca su zapitkivala:
— Je li bila jako velika?
— Jest, bila je tako velika šuma da joj nikada nisam
stigla na drugi kraj, a kad sam pogledala uvis, vidjela
sam tek majušan komadić neba među vrhovima omo-
109
rika i bukava. A stabla šumskog drveća bila su tanka i
ravna.
I nikada nije zaboravila napomenuti kako je sunce
nad tim visokim drvećem bilo maleno. Ali ponekad bi je
djeca ipak pitala:
— I kako je maleno bilo sunce tamo, nad visokim
drvećem ?
— O, bilo je posve maleno i njegove su zrake bile
tanke, tanane. Ponekad, kad sam bila radosna, hvatala
sam te zrake i pričinjalo mi se da je čitav svijet moj.
— A zbog čega si bila radosna?
— Zbog toga što je postajalo toplije i što me više
nisu zeble noge, pa i zbog toga što se onog dana moja
prijateljica udala.
— Je li i u partizanima bilo svadbi?
— Dakako, veselo bijaše kad se tko ženio. Izabrao bi
se miran dan, bez borbi i posve slobodan, kako bismo
mogli u sav glas zapjevati te iz obližnjeg sela donijeti
nešto više hrane. Nevjesta partizanskog mladoženje bila
je moja prijateljica. Dok su drugi pjevali, a ona točila
partizanima jabukovaču, ja sam hodala šumom te rukom
lovila sunčane zrake. Ubrala sam nekoliko nježnih li­
stova paprati za našu nevjestu. To je bila njezina vjen­
čana kitica.
Navečer smo još dugo sjedjeli oko vatre. Gledala sam
plamen i iskre, a nasuprot meni sjedjeli su nevjesta i
mladoženja. Mladoženja je bio najhrabriji partizan u na­
šoj četi. Uvijek mi se činilo da je crvena petokraka na
njegovoj kapi izvanredno lijepa i veća nego petokrake
na našim kapama. I treba da je njegova zvijezda naj­
ljepša, uvijek sam mislila, on to i zaslužuje za svoju hra­
110
brost u borbama. Danas, međutim, znam da njegova zvi­
jezda nije bila ni veća ni ljepša od naših zvijezda, samo
je on bio velik i lijep i čuvao nas. Uz njega smo se osje­
ćali zaštićeni kao njegova nevjesta na dan vjenčanja.
— Jesi li se ti ponekad bojala? — pitaju djeca mamu.
— Bojala sam se uvijek na početku borbe, kad bi pa­
dale neprijateljske kugle, ali kad 'bi zapjevale još i naše
puške, onda sam uz druge bila hrabra i ja.
Ali one noći poslije vjenčanja moje prijateljice do­
šlo je mnogo fašista i planula je ljuta borba. Trajala je
do jutra i u njoj je pao i naš hrabri partizan. Iskopali
smo mu grob, položili ga u nj i pokrili rahlom zemljom.
Njegova mlada žena položila je na grob svoju vjenčanu
kitu paprati.
Tiho smo tugovali za njim. Vjetar je njihao vrhove
visokih omorika i bukava a mi nismo čuli kako šumori
mlado lišće, i nismo vidjeli sunce na nebu, bila je predu­
boka naša tuga. Gledali smo mladu partizanovu ženu
koja je, eto, kroz noć postala udovicom, kako luta po­
gledom u daljinu, nijema od žalosti.
— Bila je tvoja prijateljica, zar ne? — pitala su
djeca. — Hoće li nas kada posjetiti?
— Neće. I ona je u jednoj borbi izgubila život i ne
znam gdje je njezin grob. Možda bih našla liticu na kojoj
smo voljele sjedjeti i razgovarati. Možda još stoji koliba
u kojoj smo spavale. No, nije se moglo uvijek prenoćiti
u kolibi. Spavali smo i pod vedrim nebom, na grani omo­
rike položenoj na tlo.
— A gdje smo spavali mi? — pitaju djeca.
— Spavali ste u pupoljcima cvijeća i nisam vas još
poznavala.
111
 — Kad si nas upoznala?
— Nakon što sam propješačila još mnogim stazama
u toj velikoj šumi a ratu još nije bio kraj, srela sam va­
šeg oca. Kad je završio rat, uskoro ste došli i vi. Naj­
prije ti, koji si najstariji.
Dječak se sretan nasmiješio, jer sada je znao da je
došao prvi i odmah je pitao:
— Gdje su one stazice?
— Potražit ćemo ih —obećala im je mama i jednoga
ljetnog dana odveli su tata i mama svoju djecu u goru.
Putem su se djeca čitavo vrijeme držala mame; ta bilo
je tako lijepo što je baš njihova mama bila partizanka.
Dugo su već hodali šumom i djeca su sada mogla vi­
djeti kako je to velika šuma.
— Ubrzajte korake — rekla im je mama. — Pred
nama je još dugačak put.
Ali onda je uskoro uzdahnula i rekla:
— Ne, ne mogu naći prave staze. Hodamo i hodamo,
a nikud ne stižemo.
— Pođimo još samo malo dalje, možda ćemo ipak
nekamo stići — podsticala su je djeca.
— Pa makar nikamo ne stigli, lijepo je hodati —
izrazio je tata svoje mišljenje. — Svakako je to ona šuma
kojom si hodala?
— Jest. Ali htjela bih vam pokazati našu kolibu i
drveni ležaj na kojem sam spavala, i pred kolibom onu
liticu na kojoj sam sjedjela, kad sam imala malo slobo­
dna vremena, sjedjela i razmišljala.
— Možda nema više kolibe — nagađala su djeca.
— Morala bi još biti. Srušili je sigurno nisu, a bu­
kovo lišće nije je moglo prekriti — tvrdila je mama.
112
 — Je li možda ovo ona litica? — pitali su je.
— Ne znam. Bila je veća i ugodnija.
— Ali to je ipak ona šuma kojom si hodala?
— Svakako, to je ona šuma i svega se živo sjećam,
samo je staze prekrilo vrijeme i bukovo lišće, pa se gube
i ne vode nikamo.
Hodali su pola dana. Brali su ciklame koje su rasle
kraj litica, pogledom pratili ptice koje su lepršale visoko
među vrhovima drveća, hvatali tanke sunčeve zrake iz­
među stabala, kao što ih je jednom hvatala njihova
mama, a onda je došlo već i vrijeme da se vrate kući.
— Bio je to lijep izlet — rekao je tata mami a djeca
su se sjatila oko nje i ponovila:
— Bilo je lijepo, iako nismo našli one stazice.
Ciklame koje su nabrali, stavili su u maminu bijelu
vazu na stolu.

BAKIČIN DAN
Bakičin dan je dan kad na b raj dama oko kuće sazrije
grožđe. Čitavu je godinu bakica njegovala lozje. Obre-
zivala ga i privezivala. Nema više djedice da to uradi.
Čitavu je godinu svojim unucima kuhala i prala i
učila ih što je dobro a što ne valja.
— Ne smijete lagati — rekla im je bezbroj puta. —
Voljeti morate oca i majku koji se brinu za vas.
Čitavu godinu pjevala je svojim unucima pjesmice
i učila ih lijepo govoriti.
114
 Čitavu godinu pripovijedala im je priče ili ih je čitala
iz knjige. Tada je morala staviti naočale.
Ali nakon ljeta dolazi jesen i tada se približava ba-
kičin dan. Grožđe na brajdama je zrilo, ali nije još bilo
sazrelo.
Bakica je štapom tjerala vrapce i djecu koja su htjela
pozobati još nezrelo grožđe. Ali i vrapci i djeca bili su
brzi i uvijek bi joj pobjegli.
Stoga je stavila među brajde strašilo od slame s me­
tlom u ruci, kako bi plašilo nezvane goste. I gle, to je
pomoglo.
— No, sad će biti. Bit će uskoro — rekla je i izvjesila
kroz prozorčić na potkrovlju crvenu zastavicu koja se
može vidjeti izdaleka, jer kučića stoji visoko na brijegu.
Zastavica je zvala:
— Dođite, dođite, grožđe je sazrelo. Dođite u nedje­
lju, bit će berba.
Dakako da nije zvala riječima. Tek svojom crvenom
zastavicom, ali su oni, što ih je bakica svake godine po­
zivala, sve razumjeli.
A pozvala je sve.
Još je posebno pozvala sve unuke, sinove, zetove i
snahe ižbliza i izdaleka.
Pozvala je prijatelje i susjede.
Pozvala je sve dobre ljude s brda i iz doline.
Pomeli su dvorište i iznijeli dugačak stol i klupu za
goste, U sobi ine bi bilo mjesta za sve.
Pripremili su košare i ljestve za berbu.
Tako su dočekali bakičin dan. Bila je upravo ne­
djelja.
Nebo bijaše plavo bez i jednog oblačića. Sunce je
s puno ljubavi obasjavalo zemlju. Livade su se smireno
115
širile dolinom, a drveće je već ponegdje pokazivalo po­
zlaćeno lišće.
Zrelo grožđe iz vinograda širilo je nadaleko svoj mi­
ris. Osobito je lijepo mirisalo oko bakičine kuće.
Bakica je ušla u kuhinju, htjela naložiti peć i skuhati
ručak. Ali došla je njezina kći i rekla:
— Bakice, ti samo sjedi. Kuhat ću danas ja.
Htjela je bakica donijeti drva iz drvarnice, ali dotr­
čala su djeca i rekla:
— Bakice, ti samo sjedi. Drva ćemo sami donijeti.
Bakica je htjela donijeti vode iz bunara, ali došao je
sin. Zagrlio je i rekao:
— Donijet ću vode za čitav dan.
Htjela je bakica najmlađe unuče oprati i odjenuti,
ali došla je snaha i rekla:
— Bakice, hvala, sama ću. Danas je tvoj dan.
Dolazili su sinovi, kćeri i unuci izbliza i izdaleka.
Sakupila se čitava velika obitelj i bakici je srce bilo
puno radosti.
Unuci su se stisli uz nju. Ovjesili se za dugačku i ši­
roku suknju, hvatali je za ruke i zvali je:
— Bakice, bakice, vidiš, došli smo!
— Gledajte, tamo su ljestve — rekla im je. — Idite
i počnite brati. Slatko je.
Podigli su košare, popeli se na ljestve i stali brati
zrelo grožđe. Smjeli su zobati do mile volje.
Neko vrijeme su samo šutjeli, toliko su brzo jeli.
— Kako je dobro! — govorili su zatim i veselili se
što su se popeli tako visoko.
— Pogledajte gdje sam! — vikala je Anka.
— Ja sam još više!
116
 — Tako visoko kao ja nije nitko! — vikao je Stanko.
Tik iznad njega nešto se pomaklo i prestrašilo ga.
Šušnulo je i progovorilo:
— Ja sam najviše.
Svi su se osvrnuli uvis i prepoznali hvalisavca:
— O, strašilo od slame!
— O, strašilo, motovilo!
— Nikakvo motovilo! — usprotivilo se strašilo. —
Vjerno sam čuvao grožđe. Samo pogledajte, sve su braj-
de netaknute. Vrapci nisu baš ništa pozobali.
— Aiko si zaista tako vjerno čuvao stražu, onda nam
još kaži gdje su najslađi grozdovi? — pitao je Stanko.
— Na vrhu! Tamo su najslađi — odgovorilo mu je.
Najslađe grožđe su poslagati u veliku košaru. Opre­
zno su ga polagali da se zrele jagode ne raspu i kad je
košara bila puna, odnijeli su je bakici.
— Otkinuti smo najljepše i najslađe grozdiće. To je
samo za tebe, bakice — rekli su joj. Košaru su postavili
na stol i trkom se vratili u berbu.
Bakica je promatrala grožđe u košari i smješkala se.
— Draga moja djeco — reče, a zatim donese iz kuće
dvanaest novih košarica što ih je isplela za svojih dva­
naestoro unučadi.
Napunila je košarice grožđem iz košare i svaku je
košaricu pokrila bijelim ubrusom.
— Ovo grožđe ponijet ćete sa sobom — govorila im
je, iako je nisu čuli, jer su bili visoko u brajđama.
Kad su sve obrali, spustilo se s vrha brajde još i stra­
šilo od slame. Pozvali su ga za stol i počastili ga grožđem
i pečenim kestenima. Stavilo je metlu u kut. Vrlo mu je
prijalo sve što su mu ponudili.
117
 Vrapci su već dugo vrebali trenutak kad će strašilo od
slame odložiti metlu. Tada su glasno zacvrkutali i stali
tražiti razasute jagode. Tamo pod brajdama bilo ih je
mnogo. Vrapcima su se pridružile i kokoši.
Tako su na bakičin dan svi zobali grožđe.
Djeca su se vrtjela oko strašila od slame i s njim
razgovarala.
— Ponesite grožđe i onima koji nisu mogli doći —
rekla im je bakica, ali nije znala tko će ponijeti teški koš.
Tko je toliko snažan?
Naposljetku je koš ponijelo strašilo od slame jer je
ono bilo najsnažnije i najviše.
— Potraži svu djecu na brdu i u dolini, koja vole
zobati grožđe.
— Rado ću ih potražiti — reklo je strašilo te s lako­
ćom ponijelo koš pun grožđa. Oko njega se skupilo
mnogo djece i čavrljala su kao vrapci. Išla su s njim.
Zagrlila se i pjevala putem, pa su ih tako već izdaleka
čuli i dolazili im u susret.
Svakome, koga su sreli, dali su grozd. Dijelili su tako
dugo, dok koš nije ostao prazan. Tada se strašilo od
slame oprostilo od djece.
— Pogledajte — reklo im je. — Na onom brdašcu
još nisu brali. Idem onamo čuvati grožđe. Do viđenja do­
godine!
— Do viđenja, strašilo od slame! — dovikivala su mu
djeca i dugo mu mahala, opraštajući se od njega.
S praznim košem unuci su se vratili u bakičin vrt. Tu
su još malo sjedjeli i razgovarali s bakicom, a onda je
sunce počelo zalaziti. Oni koji su došli izdaleka, morali
su se s bakicom oprostiti i poći na put. Kad se smrklo,
118
 oprostili su se i oni koji ne žive baš jako daleko. Bakica
je gledala za njima i samo što joj nisu navrle suze ina oči.
— Ne smijem plakati — rekla je samoj sebi. — Da­
nas je radostan dan.
Daleko su već bili njezini unučici, a ona je još vi­
djela bijele ubruse na njihovim košaricama s grožđem.
— Što si se tako snuždila, bakice? Ta nisi još sama.
Istina, nije bila sama. Poneki su ostali do kasno u
noć. A onda je bakica otišla spavati. Ostavila je otvoren
prozor, kako bi čula cvrčke i čegrtaljku koju je okretao
vjetar. Proživjela je lijep dan i bila je zbog toga sretna.
Malo je zadrijemala, a tada se zaorila pjesma. Zapje­
vali su momci s brda. Među njima bio je njezin najmlađi
sin. Dobro je razabrala njegov glas.
Uz tu je pjesmu zaspala. Još ju je i u snu čula i sa­
njala da stoji na visokim ljestvarna i bere grožđe. Pruža
ga djedici a djedica ga polaže u košaru.
Oboje su bili sretni a čegrtaljka na kruški okretala
se i okretala.
Prošla je noć a s njom i bakičin dan. Vratile se sva­
kodnevne brige i posao. No, ma koliko bilo posla i ma
kako glasno djeca vikala, bakica se uvijek smješkala. Ta
njezin je ovogodišnji dan bio tako sunčan i pun radosti.
I sva su njezina djeca i unuci zdravi.
A grožđe je bilo ove godine slatko kao rijetko kad.

119
 ŽUTI JAGLAC
Naša Jelka je ponekad vrijedna a ponekad nestašna.
Vrlo mnogo govori. Rekli smo da ćemo je staviti na po-
licu umjesto radija ali ona se boji da s police ne padne.
Možda ste našu Jelku kojom zgodom već i sreli. Ima če­
tiri godine i ide u Trnovo po mlijeko. Prepoznat ćete je
po crvenoj kantici, po crvenoj pregačici i crvenoj vrpci
u kosi. Vrlo rado sluša priče. Čitam joj ih navečer, prije
no što zaspi.
Sada ću vam ispričati zbog čega se onog jutra, kad
se probudila, rasplakala.
Mama i tata su se navečer dogovorili da će poći u
kino, a Jelku su stavili u krevet. Bila je zadovoljna, samo
je molila da joj ostave upaljenu noćnu svjetiljku. Željela
je još jednom pogledati slike u knjizi »Pepeljuga«. Kad
je ostala sama, okretala je list po list i zastala kod slike
gdje Pepeljuga leži u pepelu.
— Jadna Pepeljuga! — rekla je Jelka i utrnula svje­
tlo. Bila je pospana. Knjiga je ostala ležati na pokrivaču
i sva se sjajila. Kroz prozor je svijetlio mjesec i pred
kućom je bilo svijetlo ikao usred bijela dana. Na crnoj
zemlji ležale su bijele krpe snijega. S potoka je dolazila
sićušna djevojčica preskačući hrpe snijega. Što se više
približavala, to je više svjetlucala njezina haljinica. Kad
je bila već posve blizu, moglo se vidjeti da u ruci nosi žuti
jaglac. S posljednje snježne hrpe skočila je na knjigu
koja je ležala na Jelkinu pokrivaču. Kroz prozor je ušla
kao da na njemu uopće nema stakla. Bila je lijepa i
srdačna. Jelka ju je odmah prepoznala.
— Ti si Pepeljuga — reče joj.
120
 — A ti si Jelka, zar ne? — upita Pepeljuga.
— Jesam. I sama sam kod kuće. Ne posve sama, tamo
u sobi spava bakica. Hoćeš li sa mnom u kuhinju? Tamo
su mi sve igračke — reče Jelka, iziđe iz kreveta i pruži
Pepeljugi ruku, kako bi lakše skočila na pod.
Otišle su u kuhinju i sjele za Jelkiin stolić. Pepeljuga
je još uvijek držala u ruci jaglac i Jelka je zapita:
— Je li već proljeće?
— Jest, već je proljeće i ovo je prvi jaglac koji je
izvirio iz zemlje. Tebi sam ga donijela — reče Pepeljuga.
Jelka je brzo među igračkama potražila lončić, nalila
u nj vode i stavila jaglac u vodu.
— Volim cvijeće — reče. Zatim potraži tatine papuče.
— Preobuj se, tvoje su cipele mokre.
Pepeljuga obuje papuče koje su bile tako velike da
su se njezine nožice u njima jedva vidjele. Reče:
— Hvala, baš su tople.
Zlatne Pepeljugine cipelice stavila je Jelka na peć da
se osuše.
— Skuhat ću ti čaj — sjetila se i brzo pristavila na
svoj maleni štednjak lončić vode. Narezala je još malo
mrkvice i rekla:
— Brzo će zakipjeti. Za to vrijeme možemo razgo­
varati.
— Jest, možemo — složila se Pepeljuga.
— Znaš, strašno mi je žao što moraš ležati u pepelu
— reče joj Jelka.
— Ne, ne! Ja imam isto tako topao krevet kao ti.
Otkako me kraljević odveo u svoj dvorac, svi me vole i
imam sve što mi srce poželi — objasni joj Pepeljuga.
121
 — To ću kazati svojoj mami. Ona mi svaike večeri
čita da ležiš u pepelu. Silno će se obradovati kad joj bu­
dem ispričala da si sretna — poveselila se Jelka i još
pitala:
— Smiješ 11 i plesati ?
— Smijem. Kad smo kraljević i ja razdragani, oboje
zaplešemo i plešemo iz odaje u odaju.
Jelka zaplješće i usklikne:
— Kako je to lijepa priča! Znaš, ja znam još jednu
priču. Zove se »Crvenkapica«. Strašni vuk proguta Cr­
venkapicu i bakicu i obje poslije izađu žive iz vučjeg že­
luca. To je baš čudno. Da sam ja vuk i da progutam ba­
kicu, onda ona ne bi više izašla iz mene!
— Zar bi ti pojela bakicu? — začudi se Pepeljuga.
— Da sam vuk, pojela bih je — odgovori Jelka.
— Zašto? Zar je ne voliš?
— Volim je, ali uvijek me prekorava kad ne popijem
mlijeko.
— Bakica je u pravu ako te prekorava kad nećeš po­
piti mlijeko — veli Pepeljuga a Jelka se ispravi:
— No dobro, neću pojesti bakicu. Ali da je vuk ipak
proguta, ona ne bi mogla iz njegova trbuha.
— Ako bi je lovac spasio, onda bi mogla izići — reče
Pepeljuga.
— To nije moguće. Ta vuk nema u trbuhu kuću —
objasni Jelka.
Pepeljuga se zamisli i onda kimne:
— To je istina. Stoga neka vuk nikako ne proguta
bakicu!
122
 — Prisluhnimo, je li čaj zakipio — sjeti se Jelka
iznenada.
— Ništa ne čujem.
— Jao, taj lonac ima rupu! Sva je voda iscurila! —
uzvikne Jelka.
I budući da je Pepeljuga vrlo uljudna, ona reče:
— Ništa, ništa zato. Nisam ni žedna ni gladna.
— Jao, jao — ponovno zakuka Jelka. — Tvoje ci­
pelice! Postale su posve malene. Što će biti sada?
— Dogodilo se to zbog toga što si ih postavila na
vruću peć — reče Pepeljuga. I sada se ljubazno na­
smiješi:
— Neka budu tvoje. Igraj se s njima. A sada pođimo
spavati. Umorna sam.
Jelka postavi cipelice na stolić uz lončić s jaglacem,
zatim odu obje u sobu. Jelka legne u krevet a Pepeljuga
je pokrije. Pepeljuga je postajala sve manja i manja dok
na kraju nije bila sićušna kao slika u knjizi. Legla je na
knjigu i odmah zaspala.
Kad se Jelka ujutro probudila, na pokrivaču je još
uvijek ležala knjiga i u njoj naslikana Pepeljuga. Jelka
se odmah sjetila jaglaca i zlatnih cipelica.
— Jaglac, jaglac! — usklikne i otvori kuhinjska vra­
ta, a na stolu ni jaglaca ni zlatnih cipelica. Tada se Jelka
rasplače i plačući reče mami:
— Pepeljuga mi je donijela žuti jaglac i zlatne cipe­
lice, a sada ih nema.
Mama je zagrli i reče:
123
 — Jadno moje dijete, pa to se tebi samo prisnilo. Sva
si već zbunjena od pustih priča!
— Nisam! — zagrca Jelka i obriše suze.
Mama joj odjene crvenu pregačicu, sveže crvenu
vrpcu u kosu i Jelka pođe sa crvenom kanticom u Tr­
novo po mlijeko. Kad se vraćala s mlijekom, gle, tamo
usred livade, gdje je sunce najjače sjalo i gdje nije više
bilo snježnih hrpica, Jelka ugleda žutu zvjezdicu. Kad joj
se približi, vidje da je to žuti jaglac. Ubere ga i donese
mami:
— Mama, zaista je proljeće! Našla sam jaglac!

124
 BILJEŠKA O PISCU

Slovenska književnica Ela Peroci rođena je u Sv.

Križu nedaleko Rogaške Slatine.
Završila je učiteljsku školu u Ljubljani. Za vrijeme
rata radila je kao tekstilna radnica u Kočevju. Poslije
rata nekoliko je godina bila učiteljica, a zatim se počela
baviti novinarskim radom. Surađivala je u omladinskim
časopisima u Ljubljani. Sada radi na Radio-televiziji
Ljubljana — u redakciji emisija za škole.
Priče za djecu Ele Peroci štampane su u više izda­
nja, najviše kao slikovnice. Prevedene su na sve jugo­
slavenske jezike, ma češki, slovački, mađarski, talijan­
ski, njemački, poljski, francuski, litvanski i finski jezik.

125
 (■

) \

li
)

\
 SADRŽAJ

Stara kuća br. 3......................................................................... 5

Nedjelja..................................................................................... 10
Tisuću puta lijepa.................................................................... 14
Kućica od kocaka..................................................................... 18
Tko će se igrati sa mnom?................................................... 23
Snjegović.................................................................................29
Moja crtanka............................................................................. 36
Maca papučarica.......................................................................39
Moj kišobran može biti balon.............................................. 43
Ja imam a ti nemaš.................................................................. 41
Maleno kao mali prst.............................................................. 51
U gradskoj krojačnici........................................................... 56
Prvi april.................................................................................... 61
Telefon.....................................................................................67
Ograda u cvijeću...................................................................... 68
Naš auto...................................................................................72
Uzaludne riječi...................................................................... 77
Plavo i crveno........................................................................... 81
Laku noć.................................................................................... 86
Djevojčica od papira............................................................... 98
Ogledalce ................................................................................ 101
Gdje su stazice...................................................................... 109
Bakičin dan.............................................................................. 114
žuti jaglac................................................................................. 120
Bilješka o piscu .......................................................................... 125

127
DO SADA IZAŠLO U BIBLIOTECI VJEVERICA

Anton Ingolič Makedonski pisci djeci Josip Vandot

Dječak sa dva imena Josip Vandot Kekec na vučjem tragu
Anđelka Martić Kekec nad samotnim Erich Kastner
Pirgo ponorom Emil i detektivi
Herminia zur Miihlen Charles Perrault Lewis Carroll
Što pričaju Petrovi Bajke Alica u Zemlji čudesa
prijatelji
Mato Lovrak Gabro Vidović
Fran Levstik Devetorica hrabrih Kurir sa Psunja
Najdihojca
Krišan Čandar Miroslav Hirtz
N. Veretennikov Preokrenuto drvo Priče iz prirode
Volođa Uljanov
Johanna Spyri Mihail Zoščenko Vojin Jelić
Priče za djecu Psiću, a kako je tebi
Heidi
ime
Angel Karalijčev VVilliam Saroyan
Tata, ti si lud Grigor Vitez
U svijetu priča
Kad bi drveće hodalo
Erich Kastner VVilliam Saroyan
Mama, volim te Erich Kastner
Don Quichotte Tonček i Točkica
Nathaniel Hawthome Perzijske bajke Ivana Brlić-Mažuranić
Čudesna knjiga Braća Grimm Priče iz davnine
Kornej Čukovski Bajke Gianni Rodari
Doktor Jojboli Milan Šega Čipolino
Vladimir Colin Čarobni ključić Anđelka Martić
Bajke Vesna Paran Dječak i šuma
Kornej Cukovski Tuga i radost šume Knjiga radosti II
Bajke Knjiga radosti
Ivana Brlić-Mažuranić
Marija Majerova Danko Oblak Čudnovate zgode šegrta
Robinzonka Modri prozori Hlapića
Astrid Lindgren Aleksa Mikić Desanka Maksimovic
Razmo u skitnji Priča o malim borcima Ptice na česmi
Milivoj Matošec Oton župančič France Bevk
Tiki traži Neznanca Ciciban Crna braća
Gianni Rodari Aleksandar Popović J. Broszkievvicz
Putovanje Plave Tvrdoglave priče Velika, veća i najveća
strijele Mato Lovrak Palma Katalinić
Mato Lovrak Vlak u snijegu Djetinjstvo Vjetra
Zeleni otok Ezopove basne kapetana
Vjekoslav Majer Karei Capek A. R. van der
žuna na telefonu Loeff-Basenau
Bajke Lavine bjesne
Nusret Idrizović Gabro Vidović
Mrav i aždaja Aleksej Tolstoj
Trojica iz Male ulice
Zlatni ključić
France Bevk Branka Jurca
Mali buntovnik Gabro Vidović
Kućica kraj mora
Zatočenici Pernatog
Braća Grimm Marcel Ayme otoka
Priče Priče mačke na grani Erich Kastner
•Felix Salten Pavel Bažov 35. maj
Bambi Kameni cvijet Tone Seliškar
H. C. Andersen Arkadij Gajdar Družina Sinjega galeba
Priče Timur i njegova četa Fran Levstik
H. C. Andersen Milivoj Matošec Pjesme za djecu
Bajke Admiralov otok Emest Thompson Seton
Lewis Caroll C. Collodi Vinipeški vuk
Alica s onu stranu Pinokio Ivan Cankar
ogledala
Gianni Rodari Moj život
Jens Sigsgaard Đelsomino u Zemlji Grigor Vitez
Robin Hud lažljivaca Gdje priče rastu
Vladimir Nazor A. Volkov Branko Copić
Kurir Loda čarobnjak iz Oza Sin Brkate čete
Ferenc Molnar Slavko Kolar Vojin Jelić
Junaci Pavlove ulice Na leđima delfina Hrabriji nego igračka

Stevan Bulajić W. M. Thackeray Ivan Kušan

Nebeski mornar Ruža i prsten Domaća zadaća
Marcel Ayme Pjesme četiri vjetra Viola Wahlstedt
Druge priče mačke na (Izbor i prijevod Grigor Aslak dječak sa Sjevera
grani Vitez)
Anđelka Martić
Ivan Kušan Hans Peterson Vuk na Većinskoj cesti
Uzbuna na Zelenom Matija i vjeverica
Mato Lovrak
vrhu Henry Winterfeld Neprijatelj br. 1
Gustav Krklec Djevojčica iz svemira
Dubravka Ugrešić
Majmun i naočale Palma Katalinić Mali plamen
Ela Peroci Pričanje Cvrčka
Zlata Kolarić-Kišur
Djeco, laku noć moreplovca
Moja Zlatna dolina
Gianni Rodari Stjepan Jakševac
Vesela godina Ivan Kušan
Telefonske priče
Koko u Parizu
Grigor Vitez Erich Kastner
čovječuljak i Malena Milivoj Matošec
Igra se nastavlja
Veliki skitač
Ratko Zvrko Erich Kastner
Blizanke Zdenka Jušić-Seunik
Grga Cvarak Kupi mi vilovita konja
Erich Kastner Jagoda Truhelka
Zlatni danci Antoine de Saint-
čovječuljak -Exupery
G. Parca—M. Argilli Zvonimir Balog Mali princ
Čavlićevi doživljaji Nevidljiva Iva Vlatko Šarić
Felix Salten Dragan Lukić Miško
Bambijeva djeca Neboder C17 Sunčana Škrinjarić
Mato Lovrak M. Bjažić—Z. FurtingerDva smijeha
Družba Pere Kvržice Ništa bez Božene Gabro Vidović
Stanislav Femenić Sunčana Škrin jarić Bjelkan
Puž na ljetovanju Kaktus bajke Astrid Lindgren
Milivoj Matošec Ivan Kušan Pipi Duga Čarapa
Strah u Ulici lipa Koko i duhovi Zvonimir Balog
Eva Maria Aab Blanka Dovjak-Matkovićmagarac
Ja
Vjetropirka Eva Neobična ulica Gernet-Jagdfeljd
Nada Iveljić Gianni Rodari Katja i krokodil
Konjić sa zlatnim Planeta ispunjenih Stanislav Femenić
sedlom želja Krijesnice
Višnja Stahuljak Mladen Kušec Mladen Kušec
Začarani putovi Dobar dan! Volim te
Božena Loborec Drago Ivanišević Josip Barković
Četiri dječaka i jedan Mali, ne maline Zeleni dječak
pas Ivan Kušan Danko Oblak
Zelena patrola
Blanka Dovjak-Matkov
Lažeš, Melita
Priče iz Dubrave Sunčana Škrinjarić Višnja Stahuljak
Kućica sa crvenim
Luko Paljetak Zmaj od stakla šeširom
Miševi i mačke Mladen Kušec Nada Iveljić
naglavačke Plavi kaputić Dobro lice

Likovni urednik
Irislav Meštrović

Tehnički urednik
Marijan Basic

Korektori
Marija Molnar i Sefija Ibrahimpašić
*
Izdavačko knjižarsko poduzeće
Mladost
Zagreb Ilica 30
*

Za izdavača
Branko Juričević