PRAVNI FAKULTET UNIVERZITETA U ISTOČNOM

SARAJEVU

SEMINARSKI RAD

Predmet: Osnovi ekonomije za pravnike

Tema: Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

Student:

Decembar, 2014.
Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

SADRŽAJ

UVOD………………………………………………………………………………………….3
DRUŠTVENA REPRODUKCIJA.............................................................................................4
Proizvodnja..............................................................................................................................5
Raspodjela...............................................................................................................................8
Razmjena...............................................................................................................................11
Obim i struktura ponude i tražnje......................................................................................12
Potrošnja................................................................................................................................13
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................14

LITERATURA..........................................................................................................................15

Seminarski rad Page 2

Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

UVOD

Proces proizvodnje koji se stalno obnavlja naziva se reprodukcija. Reprodukcija

predstavlja osnovnu komponentu razvoja drustva.

Društvena reprodukcija je permanentno i neprekidno obavljanje, ponavljanje

društvene proizvodnje. Proces proizvodnje nije samo process stvaranja novih upotrebnih
vrijednosti nego je I prces trošenje upotrebnih vijednosti (trošenje sredstava za proizvodnju,
materijala, rada itd.). Osnovna karakteristika procesa reprodukcije u preduzeću je
permanentno ulaganje elemenata radnog procesa u cilju dobijanja novih materijalnih dobara.

S obzirom da je tema ovog rada jedna od faza procesa društvene reprodukcije,

razmjena, nije se mogla odvojeno analizirati od ostalih faza, a to su: proizvodnja, raspodjela i
razmjena.

Seminarski rad Page 3

Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

1. DRUŠTVENA REPRODUKCIJA

Drustvena reprodukcija se odvija na nivou drustva. Radi se o proizvodnji jedne drustvene

zajednice koja se stalno obnavlja. Drustvena reprodukcija cini cetiri medjuzavisne faze:1

 proizvodnj,
 raspodjelu,
 razmjenu i
 potrosnju.

Društvena reprodukcija je permanentno i neprekidno obavljanje, ponavljanje društvene

proizvodnje. Proces proizvodnje nije samo proces stvaranja novih upotrebnih vrijednosti nego
je i prces trošenje upotrebnih vijednosti (trošenje sredstava za proizvodnju, materijala, rada
itd.). Osnovna karakteristika procesa reprodukcije u preduzeću je permanentno ulaganje
elemenata radnog procesa u cilju dobijanja novih materijalnih dobara.

Fizički (fiziološki) opstanak čovjeka nameće potrebu kontinuirane potrošnje. Ta

potrošnja i zadovoljavanje potrebe je pretpostavka opstanka. Da bi se potrebe kontinuirano
mogle zadovoljavati neophodno je stalno proizvoditi određena dobra kojima možemo
zadovoljiti te potrebe. Proces proizvodnje kao stalno obnavljanje zove se privredni proces ili
reprodukcija. Ovaj proces se ostvaruje u svakom preduzeću, zadruzi, na seljačkim
gazdinstvima i u cjelokupnoj nacionalnoj privredi.

Potrebe se ne mogu definitivno zadovljiti, tako da jednom potpuno podmirene potrebe

ponovo postaju aktuelne nakon nekog vremena. Obnavljanje potreba zahtijeva od privredne
aktivnosti da se i ona obnavlja i da se vrijeme njenog obnavljanja prilagodi periodima
ponovnog javljanja potreba. Prvu fazu privrednog procesa čini proizvodnja. Privredni proces
ili reprodukcija započinje proizvodnjom, slijedi je zatim faza raspodele u proizvodnji
stvorenih dobara. Nakon toga dolazi razmena koja predstavlja način pribavljanja drugih
dobara koja su neophodna za zadovoljavanje različitih potreba. Nakon što su kroz razmjenu
pribavljena i druga neophodna dobra, tek tada počinje njihovo korišćenje, tj. potrošnja ili
zadovoljavanje potreba. Usklađivanje periodičnog karaktera privredne aktivnosti i
periodičnog obnavljanja potreba zahtijeva posebne mehanizme za usklađivanje u oblasti
raspodjele i razmjene roba.

Iako se proizvodnja roba tumači kao dominantna privredna aktivnost, ona se mora
povezivati sa raspodjelom i razmjenom da bi se, konačno, u potrošnji ostvario cilj privredne
aktivnosti. Potrošnja zbog periodičnog karaktera potreba ponovo motiviše pokretanje
proizvodnje, tako da se formira neprekidan kružni tok roba i potreba u privrednom životu

1
Konevski, Trajko: „Raspodjela i proces društvene reprodukcije“, Beograd, 1999., str. 132.

Seminarski rad Page 4

Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

Ako se posmatra sa stanovišta jedne proizvodne jedinice naziva se individualna

reprodukcija, a kada se ima u vidu proces obnavljanja proizvodnje u okviru društvene
zajednice kao cjeline (države), onda je to društvena reprodukcija. Naime, pošto je
proizvodnja društveni proces, tada je moguće izvesti i novu odrednicu društvene reprodukcije
koja je proces stalnog obnavljanja proizvodnje. Riječ je o procesu u okviru kojeg ta aktivnost
prolazi kroz veći broj međusobno povezanih i uslovljenih faza.

Slika 1 . Proces društvene reprodukcije

1.1. Proizvodnja

Proizvodnja materijalnih dobara je tehnološki proces u kome se trošenjem sredstava za

proizvodnju i upotrebom ljudskog rada stvaraju materijalna dobra. Ali, osim ovog
tehnološkog karaktera, proizvodnja ima i svoj društveni karakter. Kako je čovjek po prirodi
društveno biće,tako i proizvodnja kojom se on bavi ima društveni karakter. Besmisleno je
proizvoditi samo za sebe isto kao što je i nemoguće pribaviti potrebna sredstva za rad iz takve
proizvodnje.

U pribavljanju elemenata za takav proizvodni proces koji će proizvesti dobra neophodna

za egzistenciju, pojedinac mora koristiti produkte rada drugih. Na primjer, da bismo sami
sebi napravili cipele, moramo posjedovati kožu, konac, alat itd. Da bi se stvorila neophodna

Seminarski rad Page 5

Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

dobra, potrebna je odgovarajuća spoznaja i iskustvo. Rad jednih ljudi se naslanja na rad
drugih. Društveni karakter proizvodnje potiče iz društvenog karaktera rada. Ljudi ne mogu da
proizvode izolovano jedni od drugih. Društvena podjela rada omogućila je specijalizaciju
radova i porast produktivnosti rada, ali je istovremeno nametnula nove oblike povezivanja
prividno osamostaljenih pojedinih radova. Na taj način, svaki privatni rad postaje dio
ukupnog društvenog rada. Ovo uklapanje privatnih radova u ukupan društveni rad ne teče
uvijek spontano i bez poremećaja, ali je ono preduslov stvaranja materijalnih dobara, kojima
se posredno ili neposredno zadovljavaju ljudske potrebe2. Zato se kaže da proizvodnja ima
društveni karakter. U proizvodnom procesu jedni su vlasnici sredstava za proizvodnju dok su
drugi samo radnici. Vlasnici sredstava za proizvodnju mogu, ali i ne moraju biti uključeni u
proces proizvodnje.

Zadovoljavanje ljudskih potreba obezbjeđuje opstanak ljudske zajednice. Potrebe mogu

biti pojedinačne ili lične, kao npr. hrana, piće, obuća, obrazovanje i sl. i zajedničke kao što su
stanovanje, osvjetljenje, ogrev, zajedničko korišćenje kućnih aparata. Tu je još i zajedničko
korišćenje javnih objekata, npr. sredstava javnog prevoza, bolnica, sportskih terena, pozorišta,
vjerskih objekata, puteva. Ako se o potrebama govori sa aspekta predmeta, tada se njihovom
objašnjenju može pristupiti sa dva aspekta. Prvo, sa psihofiziološkog ili s aspekta pojedinca, i
drugo, s aspekta društva kao cjeline. Najprikladnija definicija s aspekta pojedinca potrebe
definiše kao osjećaj nedostatka povezan s nastojanjem da se taj nedostatak ili nemanje
otkloni. Definicija s aspekta društva smatra da potrebe predstavljaju zahtjev za održavanjem
čovjeka u prirodnoj sredini. Pošto dobra za zadovoljavanje potreba nema slobodnih u prirodi,
njih je neophodno pribavljati kroz proizvodnju.

Kada se radi o proizvodnji, nameće se odmah i pitanje šta je sve neophodno osigurati da
bi se proces proizvodnje mogao nesmetano odvijati. Neophodna su tri osnovna činioca. To
su:3

 rad,
 sredstva za rad i
 predmeti rada.

Rad je ona odrednica proizvodnje iza koje stoje ljudi. Ljudi i njihov rad su prva
pretpostavka bilo kakve proizvodnje. Iako je za proizvodnju nekih dobara dovoljan samo rad,
proizvodnja mnogih dobara se ne bi mogla zamisliti bez odgovarajućeg iskustva, vještine i
znanja samih proizvođača. Znanja se stiču kroz dugogodišnje iskustvo.

To iskustvo prenosi se sa generacije na generaciju ili naprosto učenjem. Rad se obično

definiše kao djelatnost ljudi koja je usmjerena na stvaranje različitih dobara koja se koriste za
zadovoljavanje njihovih brojnih potreba. Ne postavlja se pitanje da li je reč o fizičkom ili
umnom naprezanju čovjeka, budući da oba predstavljaju čovjekov napor.

Drugi činilac proizvodnje su sredstva za rad. To je zapravo ono čime čovjek djeluje na
materiju iz prirode. Čovjek uzima materiju iz prirode da bi je obrađivao. Svrha obrađivanja je
2
Labus, Miroljub: „Osnovi ekonomije“, Stubovi kulture, Beograd, 2002., str. 22
3
Popović, Goran; Milanović, R. Milan: „Osnovi ekonomije za pravnike“, Banja Luka, 2010., str. 86.

Seminarski rad Page 6

Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

prilagođavanje te materije onom obliku ili formi koji je najprikladniji za zadovoljavanje

čovjekovih potreba. Sredstva za rad čine različite mašine ili alati, građevinski objekti, putevi,
tehnološki postupci i sl. Da bi se ta sredstva za rad stvorila, neophodno je posjedovanje visokog
znanja. To se znanje mora sticati kroz dug vremenski period. Sredstva za rad nastaju, prije
svega upotrebom umnog, a mnogo manje fizičkog rada. Do složenih sredstava za rad, na primjer
komplikovanih mašina, u većini slučajeva se dolazi putem otkrića.

Predmete za rad čini sve ono na šta čovjek djeluje sredstvima za rad. Riječ je o
materijalnim dobrima kao što su minerali, drvo, itd. koje čovjek nalazi slobodne u prirodi i koje
prerađuje u one oblike i forme koje mu najviše odgovaraju za upotrebu. Pomoću sredstava za
rad i svog rada, fizičkog ili umnog naprezanja, čovek ta dobra menja, prilagođavajući ih onom
obliku koji će mu koristiti. Predmeti rada mogu se pojaviti kao sirovina npr. zemlja, voda, rude,
drvo, nafta i sl, ali i kao poluproizvodi poput djelimično obrađenog drveta, iskopane rude itd. Ta
materijalna dobra čovjek svojim radom prerađuje ili dorađuje, i kao nova izmijenjena dobra
koristi za zadovoljavanje različitih potreba.

Sredstva za rad, tj. mašine, alati, tehnologije, poslovni objekti i sl. zajedno sa ljudima koji
se mogu uključiti u proizvodnju, sačinjavaju proizvodne snage. Proizvodne snage pokazuju
sposobnost nekog društva, zajednice, države pa i čitavog svijeta da se nešto proizvede.
Zahvaljujući višem stepenu razvijenosti sredstava za rad i većem obimu rada, savremene
civilizacije su u mogućnosti da ostvaruju daleko veću proizvodnju od civilizacija na početku
ovog milenijuma.

Sredstva za proizvodnju sačinjavaju raspoloživi predmeti rada i raspoloživa sredstva za

rad, odnosno ona sredstva i oni predmete rada koji neposredno stoje na raspolaganju i pomoću
kojih se odmah može otpočeti proces proizvodnje. Sredstva za proizvodnju treba dovesti u vezu
sa radnom snagom da bi proizvodnja mogla otpočeti. Kada se radi o raspoloživim predmetima
rada, tada se ima na umu bogatstvo zemlje u prirodnim resursima. Korišćenje tih resursa zavisi
od vrste, zatim stepena tehničke razvijenosti i obima sredstava za rad.

U savremenoj ekonomskoj literaturi umjesto pojma elementi procesa proizvodnje (rad,

sredstva za rad i predmeti rada) koristi se pojam faktori proizvodnje: 4

 rad,
 zemlja i
 kapital (kapitalna dobra).

Zemlja - ili opštije rečeno prirodni resursi - predstavlja dar prirode našim proizvodnim
procesima. Tu ubrajamo : zemlju koja se koristi u poljoprivredi, kao i zemlju na kojoj su
izgrađene kuće, fabrike, ceste, pruge; energetske resurse (ugalj, nafta, zemni gas, vodena
energija); neenergetski resursi : rude metala, nemetala, minerali i sl. Tu bi trebali dodati i
fizičku okolinu :vazduh koji dišemo, pitku vodu i dr.

Rad se sastoji od ljudskog vremena provedenog u proizvodnji. Hiljade zanimanja u

svim stepenima obrazovanja, izvršava se radom. Rad je u isto vrijeme najuobičajeniji i
4
Popović, Goran; Milanović, R. Milan: „Osnovi ekonomije za pravnike“, Banja Luka, 2010., str. 89.

Seminarski rad Page 7

Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

najvažniji input u naprednoj industrijskoj privredi. Treba ga shvatiti u najširem smislu

(znanje, vještina, napor, snaga i sl.)

Kapitalne resurse čine trajna dobra privrede, proizvedena s tom namjerom da bi

proizvodila druga dobra. Kapitalna dobra čine mašine, putevi, računari, čekići, kamioni,
čeličane, bageri, transportni sistemi, zgrade i sl. Akumulacija specijalizovanih kapitalnih
dobara je vrlo bitna za proces ekonomskog razvoja.

Faktori proizvodnje služe za proizvodnju potrošačkih i kapitalnih dobara. Ovi faktori

nisu neograničeni. U tom smislu, nemoguće je proizvoditi u neograničenim količinama
potrošačka i kapitalna dobra. Potom, upotreba faktora proizvodnje je alternativna. To znači da
isti faktori proizvodnje mogu da služe za proizvodnju različitih dobara i u različitim
srazmjerama.

Faktori proizvodnje su ograničeni i nedovoljni. Međutim, oskudica jednog faktora,

primjera radi kapitala, može da se kompenzuje nekim drugim faktorom (zemljom ili radom)
koga ima znatno više. Znači, faktori proizvodnje mogu međusobno da se supstituišu. Primjera
radi, dva faktora proizvodnje, rad i kapital, mogu da budu međusobni supstituti. Neki
proizvod može da se proizvede sa 50 radnika uz korišćenje skromne i prilično zastarjele
opreme, ali, isti taj proizvod može da se proizvede sa samo jednim radnikom uz korišćenje
najnovije i najsavremenije opreme. U prvom slučaju koristi se mnogo rada a malo kapitala.
Takva kombinacija faktora proizvodnje ima obilježje korišćenja radno intenzivne tehnologije.
U drugom slučaju koristi se mnogo kapitala i malo rada. Takva kombinacija faktora
proizvodnje ima obeležje korišćenja kapitalno intenzivne tehnologije. Između ova dva
ekstrema postoje mnoge druge kombinacije rada i kapitala kojima je moguće da se ostvari
proizvodnja određenog proizvoda.5

1.2. Raspodjela

Raspodjela je jedna od centralnih tema ekonomije, jer svako društvo, pored toga što
treba organizovati i projektovati proizvodnju da bi zadovoljilo svoje potrebe isto tako mora se
baviti i sistemom raspodjele rezultata ekonomske aktivnosti tj. pitanjima ko će uživati u
dobrima koja neka privreda proizvodi. Ovo je jedna od najkontraverznijih tema u ekonomiji,
jer na neka pitanja niti danas ekonomska nauka ne može odgovoriti odnosno dati potpun
odgovor, kao što je na primjer, zašto postoje velike razlike u bogatstvu nekih ljudi, ili nekih
područja, zašto postoje velike razlike u platama između pojedinih država i zašto postoje
velike razlike u platama između pojedinih slojeva unutar jednog društva, te zašto postoje
velike razlike u vrijednosti zemlje između one na Floridi i one u Sahari i s1.

5
Mile, Bogdanović: „Poslovna ekonomija“, Visoka poslovna škola strukovnih studija, Leskovac, 2008., str. 228.

Seminarski rad Page 8

Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

Klasična politička ekonomija, u licu Rikarda, analizu raspodjele smatra za predmet

političke ekonomije. Iz analize raspodjele Marks izvodi, ne samo istorijski karakter političke
ekonomije, nego i samog kapitalizma. Pri tome je potrebno naglasiti da klasična politička
ekonomija polazi od dvostrukog karaktera raspodjele: proizvodnih sredstava, kao istorijskog
procesa koji postavlja osnove proizvodnje, kao i raspodjele proizvedene vrijednosti nastale
kombinovanim djelovanjem faktora proizvodnje.6

Raspodjela je dio privrednog procesa u kojoj se zajednički rezultat društvene

proizvodnje raspodjeljuje na sve učesnike. Ova faza privrednog procesa se javlja kao karika
između proizvodnje, sa jedne strane, i razmjene i potrošnje, sa druge. Raspodjela je određena
proizvodnjom, i to u dvostrukom smislu:7 a) određena je po predmetu, jer se može
raspodijeliti samo ono što je proizvedeno; b) određena je i po obliku, jer karakter načina
proizvodnje određuje i način raspodjele. Iako proizvodnja određuje raspodjelu, ne treba
ispustiti iz vida da i raspodjela ima uticaj na proizvodnju. Naime, kod raspodjele razlikujemo
raspodjelu uslova proizvodnje i raspodjelu rezultata proizvodnje. Raspodjela uslova
proizvodnje (činilaca proizvodnje) neposredno utiče na proizvodnju. Drugim riječima, način,
mjesto i obim raspodjele faktora proizvodnje utiče i na obim i strukturu proizvodnje u datoj
grani, grupaciji i preduzeću.

Da bi se proizvodnja mogla kontinuirano obnavljati, iz novostvorene vrijednosti je

nužno izdvojiti za utrošene činioce proizvodnje. Izdvajanjem utrošenih činilaca, obezbjeđuju
se pretpostavke za nastavak novog proizvodnog procesa. Količina materijalnih dobara
proizvedenih u jednom društvu u datom vremenu predstavlja društveni proizvod. Društveni
proizvod komponuju minuli i novostvoreni rad. Iz novostvorene vrijednosti raspodjelom
moraju biti osigurana utrošena sredstva minulog rada i utrošeni živi rad. Raspodelom je
neophodno osigurati nadoknadu utrošenih predmeta rada i sredstva za rad, jer bez tih činilaca
radna snaga ne može započeti novu reprodukciju. Proces raspodjele podrazumijeva i
raspodjelu ukupnog fonda društvenog rada po djelatnostima. Raspodjela podrazumijeva i
diobu onog dijela novostvorene vrijednosti u kojoj je učestvovala radna snaga. Raspodjelom
se utvrđuje veličina viška vrijednosti i vrši se njegovo preraspoređivanje za različite namjene.
Radi se o raspoređivanju viška vrijednosti na onaj dio koji ide za podmirivanje potreba ljudi.
Dio viška vrijednosti odlazi za zdravstvo,školstvo, upravu,itd.

U procesu raspodjele, svačiji se dio utvrđuje u novčanom obliku (dohodak), a novac se

u fazi razmjene pretvara u konkretna dobra i usluge. Pojedinci i država novac mogu potrošiti
ili uštedeti (akumulirati) za buduću potrošnju ili investiranje (razvoj).

Raspodjela može biti:

 neposredna ili direktna;

 posredna ili indirektna.

6
Konevski, Trajko: „Raspodjela i proces društvene reprodukcije“, Beograd, 1999., str. 164.
7
Ilić, B.; Kitanović, D.; Đokić, Z.: „Politička ekonomija“, šesto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Savremena
administracija, Beograd, 2000., str.136.

Seminarski rad Page 9

Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

Neposredna raspodjela je osnovna raspodjela i u njoj učestvuju vlasnici sredstava za

proizvodnju i neposredni proizvođači. Obim i struktura primarne raspodjele zavise od
vladajućih društvenih i svojinskih odnosa. Oblik neposredne raspodjele zavisi od karaktera
privrede. U naturalnoj privredi zastupljen je naturalni oblik raspodjele i prisvajanja, a u robnoj
privredi primarna raspodjela se ostvaruje posredstvom tržišta, ima robnonovčani karakter i
svodi se na raspodjelu novčanih prihoda i dohodaka. U kapitalizmu je u pitanju raspodjela na
najamnine radnika i profit kapitaliste. U socijalizmu se radi o raspodjeli na lične dohotke
neposrednih proizvođača u procesu proizvodnje i različita društvena davanja.

Indirektna raspodjela podrazumijeva da jedan dio članova društva ne učestvuje direktno

u raspodjeli proizvedenih materijalnih dobara, već indirektno, preko neposrednih učesnika. Na
taj način učešće u raspodjeli uzimaju i oni članovi društva koji ne rade u direktnoj
proizvodnji, i to razmjenom rada sa direktnim učesnicima proizvodnje. Indirektnu raspodjelu
vrši država tako što prikupljanjem poreza, carina, taksa itd. ostvaruje budžetske prihode iz
kojih izdvaja pripadajući dio novostvorenih materijalnih dobara i usluga 8: 1) zaposlenom
neproizvodnom dijlu stanovništva (u državnom aparatu, sudstvu, vojsci, policiji), 2)
nezaposlenima, i 3) izdržavanom stanovništvu (penzioneri, djeca, socijalni slučajevi itd.)

U društvima sa nerazvijenom podjelom rada, raspodjela nosi obilježje direktnosti, dok u

društvima sa razvijenom društvenom podjelom rada raspodjela ima indirektan karakter.

Raspodjela se može posmatrati sa još jednog stanovišta. Tako razlikujemo: 1)

namjensku raspodjelu; 2) raspodjelu među članovima društva. Namjenska raspodjela je
označavala za šta je namijenjen određeni dio društvenog proizvoda i ona se dijeli na
raspodjelu sredstava za proizvodnju i raspodjelu sredstava za potrošnju. Raspodjela među
članovima društva označava po kojim kriterijumima pojedini članovi društva učestvuju u
raspodeli. Ona je određena raspodjelom sredstava za proizvodnju.

Za socijalističke zemlje je karakteristična raspodjela prema radu i rezultatima rada. U

takvim uslovima zadatak privrednog sistema je da „neutralizuje“ mogućnost sticanja neradnih
dohodaka (putem raznih renti, monopolskih i drugih povlašćenih položaja) i da stvara za sve
jednake šanse u školovanju i obrazovanju. Tada razlike u dohocima nastaju, prvenstveno,
zbog razlika u nivoima kvalifikovanosti, individualnih sposobnosti i intenzivnosti rada.
U modelu socijalističke tržišne privrede sa društvenim oblikom svojine, razlike u dohocima
nastaju još i zbog razlika u kolektivnom preduzetništvu tj. zbog različite uspešnosti u
korišćenju društvenog kapitala od strane radnih kolektiva

U razvijenim kapitalističkim zemljama, osnovna nejednakost proizilazi iz privatne

svojine nad uslovima proizvodnje i usljed velikih razlika u prisvajanju neradnih dohodaka.
Razlike i u okviru samih radnih dohodaka (plate) nastaju usljed nejednakih šansi u
obrazovanju i sticanju znanja, što je direktna posljedica klasne strukture tih zemalja. Velike
inicijalne razlike u raspodjeli se ublažavaju fiskalnom politikom, politikom cijena i dohodaka.

8
Konevski, Trajko: „Raspodjela i proces društvene reprodukcije“, Beograd, 1999., str. 141.

Seminarski rad Page 10

Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

1.3. Razmjena

Razmjena je jedna od temeljnih faza društvene reprodukcije. Reprodukcija shvaćena

kao obnavljanje proizvodnje, u uslovima robnonovčanih odnosa, ne bi se mogla ni zamisliti
bez ove faze. Pretpostavka robne proizvodnje je proizvodnja za druge, a ne za samog
proizvođača konkretne robe. Razmjena je osnov održavanja takvog modela ili pretpostavka
opstanka robne pproizvodnje. U okviru procesa društvene proizvodnje razmjena ima zadatak
da povezuje različite potrebe ali isto tako da uspostavlja posrednu ili neposrednu vezu između
proizvođača i potrošača. Ukoliko se vrši razmjena robe za robu u pitanju je kategorija koja se
u ekonomiji zove trampa. U razvijenim društvima i sredinama, razmjena se obavlja putem
novca. Robni proizvođači se posredstvom razmjene uključuju u proces društvene
reprodukcije. Tek kada se proizvodi razmjenu u tom momentu dolazi do troškova uloženih u
proizvodnju date robe a time i verifikacije društvenog karaktera proizvodnje. Osim što
razmjena osigurava uključivanje proizvođača u tokove društvene reprodukcije posredstvom
iste se omogučava raspodjela društvenog bruto-proizvoda među proizvođačima. 9 

Karakter razmjene određen je karakterom proizvodnje i raspodjele. Specijalizovana

proizvodnja ima veće potrebe za efikasnom razmenom nego svaštarska proizvodnja.

Sporadične slučajeve zamjene dva proizvoda, srećemo u istorijskom periodu raspadanja

prvobitne zajednice kada je dominirala naturalna privreda. To je bilo mnogo prije nastanka
robno-novčane  privrede, odnosno mnogo prije razmjene kakva se danas sreće u savremenim
tržišnim privredama. U primitivnim društvenim zajednicama su se povremeno razmjenjivali
samo određeni viškovi nekih vrsta proizvoda. To je prvi oblik razmjene, koji se zove trampa.
Dakle, razmjena se pojavila na određenom stepenu razvoja proizvodnih snaga kada je došlo
do pojave viška vrijednosti.

Sa razvojem proizvodnih snaga i pojavom masovne proizvodnje, razmjena dobija sve

veći značaj. Razvoj podjele rada i specijalizacija proizvodnje su uvećavali viškove proizvoda.
Ti viškovi su sve češće služili za trampu. Potom, posredničku ulogu u razmjeni dobija novac.
Vršeći posredničku ulogu u razmjeni, novac je dobio funkciju prometnog sredstva ili sredstva
za razmjenu svih drugih roba. Tada razmjena proizvoda postaje stalno obnavljajući proces.
Kao stalno obnavljajući proces razmjena proizvoda postoji samo u robno-novčanoj, odnosno
tržišnoj privredi. U razvijenom kapitalizmu dolazi do raskoraka između narasle proizvodnje,
bazirane na njenom društvenom karakteru, i privatnog prisvajanja, koje polazi od privatne
svojine nad sredstvima za proizvodnju.

Proizvod odlazi u potrošnju tek nakon obavljene razmjene. Razmjena, a uz nju i

potrošnja su tako uslovljeni raspodjelom, ali je prisutna i uslovljenost potrošnje razmjenom.
Naime, razmjenjivati se mogu samo oni proizvodi koji su proizvedeni, a u potrošnju odlaze
proizvodi tek nakon izvršene razmjene. U savremenoj proizvodnji, razmjena ima poseban
značaj, jer se neposredni motiv proizvodnje izražava uspjehom u razmjeni.

9
Korać, Mladen; Vlašković, Tihomir: „Politička Ekonomija“, Rad, Beograd, 1982., str. 261.

Seminarski rad Page 11

Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

Razmjenu možemo posmatrati sa tri stanovništa i to:10

 razmjena između proizvodnih jedinica povodom sredstava za proizvodnju;

 razmjena između proizvođačkih i potrošačkih jedinica povodom sredstava za
ličnu potrošnju;
 razmjena između proizvodnih jedinica i neposrednih proizvođača.

Druga podjela obuhvata podjelu razmjene na direktnu i indirektnu. Indirektna razmjena

je trgovina koja predstavlja posebnu privrednu oblast koja se bavi kupovinom robe radi njene
dalje prodaje, a ne u cilju potrošnje ili prerade. Ovdje su akt kupovine i akt prodaje prostorno i
vremenski odvojeni, za razliku od direktne razmjene kod koje se ova dva akta odvijaju u isto
vrijeme i na istom mjestu.

1.3.1. Obim i struktura ponude i tražnje

Kupovina i prodaja su mehanizam posredstvom kojeg funkcioniše razmjena, koja se

obavlja uz pomoć novca. Budući da prodaju prati ponuda, a kupovinu tražnja te dvije
ekonomske kategorije razmatraju se pojedinačno u okviru modela razmjene.

Pod pojmom ponuda podrazumijevamo onu količinu roba koje su u datom momentu
stavljene na raspolaganje kupcima. Iza ponude stoji odgovarajući obim proizvodnje. Nuđenje
(ponuda) podrazumijeva isticanje uslova pod kojim se roba iznosi na tržište, isticanje cijena
ponuđenih količina, način isporuke, način plačanja, standardizacija kvaliteta i tako redom.
Ukupnom ili globalnom ponudom naziva se cjelokupan iznos (količina, vrijednost) roba koje
se nude u datom periodu neke zemlje. Obim ukupne ponude zavisi od obima proizvodnje. Sva
proizvedena roba ne mora automatski i da se nudi. Jedan dio ide u internu potrošnju, čuvanje
nužnih rezervi, da se razmjenu u okviru trampe ili da se izveze na inostrano tržište. Kao i
obim i struktura ponude zavisi od raznovrsnosti same proizvodnje, ili zavisi od sposobnosti
privrede da u redovnu produkciju uključi različite proizvode. Potrebno je praviti razliku
između ukupne ponude privrede jedne zemlje ili roba jedne grane.

Pod pojmom tražnje podrazumijeva se suma novca koju su potrošaći spremni da izdvoje
za kupovinu neophodnih dobara. Tražnja je pojavni oblik ili način ispoljavanja potreba. Može
se govoriti o globalnoj ili ukupnoj tražnji što podrazumijeva tražnju za svim robama koje se
nude u nekoj zemlji. Tražnja za pojedinačnim robama u okviru ukupne društvene tražnje čini
njenu strukturu. Ona se mijenja shodno tražnji pojedinačnih roba. Način raspodjele
društvenog bruto-proizvoda na onaj dio koji se koristi za obnavljanje reprodukcionih odnosa
na dijelove koji se koriste za uvečanu reprodukciju kao i ličnu potrošnju određuju obim i
strukturu globalne tražnje.  Zaključak: obim i struktura ukupne ponude i tražnje određuju
obim i strukturu društvenog bruto-proizvoda, kao i njihova raspodjela.

10
Ilić, B.; Kitanović, D.; Đokić, Z.: „Politička ekonomija“, šesto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Savremena
administracija, Beograd, 2002., str. 137

Seminarski rad Page 12

Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

1.4. Potrošnja

Pod pojmom potrošja podrazumijeva se trošenje (utrošak materijalnih dobara i usluga

radi zadovoljavanja ljudskih potreba). Potrošnja može biti: 11

 proizvodna i

 lična. 
Proizvodna potrošnja podrazumijeva trošenje materijalnih dobara čiji je cilj
obezbjeđivanje dobara koja će osigurati nesmetani tok reprodukcije. Bez te proizvodne
potrošnje nebismo imali ni proizvodnje. Lična potrošnja podrazumijeva trošenje roba i usluga
u cilju zadovoljavanja potreba pojedinaca, što je pretpostavka opstanka ljudi. Lična potrošnja
je i cilj proizvodne potrošnje. Treba razlikovati pojam agregatna i pojedinačna potrošnja.
Agregatna znači združena, spojena globalna. Ona predstavlja ukupnu potrošnju svih
materijalnih dobara i usluga jedne zajednice u određenom vremenskom periodu. Iskazuje se
kao potrošnja svih dobara u jednoj zemlji u toku jedne godine. Ukupnu potrošnju trebamo
razlikovati od ukupne potrošnje jedne vrste roba ili jednog proizvoda. Jedan proizvod može se
posmatrati kroz njegovo stanje i kretanje potrošnje bilo u apsolutnim iznosima tj. kao ukupna
vrijednost nekog dobra koje se utroši u jednom određenom periodu ili se može posmatrati kao
potrošnja po glavi stanovnika. Potrošnja po glavi stanovnika ili PER CAPITA , omogućuje da
pratimo stanje i kretanje potrošnje nekog proizvoda u nekoj zemlji i da vršimo upoređivanje
potrošnje datog proizvoda po zemljama. Struktura potrošnje ukazuje na vrstu proizvoda koji
se u datom vremenu u datom društvu troše. Preko tih proizvoda saznaje se kako o bogatstvu,
standardu tako i o nivou kulturnih vrijednosti jedne zemlje.
Obim i struktura i proizvodne i lične potrošnje zavisi od veličine društvenog bruto-
proizvoda, od njegove naturalne raznolikosti i od same raspodjele društvenog proizvoda
nacionalnog dohotka. Sama proizvodnja ima bitan uticaj na potrošnju, ali i potrošnja ostaje
temeljna odrednica same proizvodnje. Izdvajanje više sredstava iz nacionalnog dohotka za
proširenu reprodukciju jača proizvodnu potrošnju na račun lične potrošnje. Povećana
proizvodna potrošnja u budućnosti biće u stanju da osigurava veću proizvodnju što će
automatski voditi rastu lične potrošnje u budućem vremenu.

ZAKLJUČAK

11
Ilić, B.; Kitanović, D.; Đokić, Z.: „Politička ekonomija“, šesto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Savremena
administracija, Beograd, 2002., str. 143.

Seminarski rad Page 13

Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

Društvena reprodukcija se odvija na nivou društva. Radi se o proizvodnji jedne društvene

zajednice koja se stalno obnavlja. Drustvenu reprodukciju čini četiri medjuzavisne faze:
proizvodnja, raspodjela, razmjena i potrosnja.

Proizvodnja kao prva faza reprodukcije je osnovna faza. U njoj se stvaraju materijalna
dobra, definiše se kao proces prisvajanja, prerade i oblikovanja, predmeta prirode koje čovjek
vrši. Materijalna dobra se stalno troše pa se njihova proizvodnja odvija neprekidno.

Sledeća faza društvene reprodukcije je faza raspodjele. Ona se nadovezuje na prethodnu

fazu, i u njoj se vrši raspodjela rezultata društvene proizvodnje na pojedince. Svaki sistem
društvene proizvodnje ima svoje principe raspodjele.

Razmjena je vitalan segment procesa reprodukcije. Ona povezuje proizvodnju i

raspodjelu, sa jedne strane, i potrošnju sa druge strane. Razmjena se pojavljuje u dva oblika i
to: naturalna i robno-novčana

Ciklus reprodukcije završava se fazom potrošnje. U njoj se troše materijalna dobra

proizvedena u proizvodnji.

Seminarski rad Page 14

Razmjena kao jedna od faza društvene reprodukcije

LITERATURA

 Popović, Goran; Milanović, R. Milan: „Osnovi ekonomije za pravnike“, Banja Luka,

2010.
 Konevski, Trajko: „Raspodjela i proces društvene reprodukcije“, Beograd, 1999.
 Labus, Miroljub: „Osnovi ekonomije“, Stubovi kulture, Beograd, 2002.
 Mile, Bogdanović: „Poslovna ekonomija“, Visoka poslovna škola strukovnih studija,
Leskovac, 2008.
 Ilić, B.; Kitanović, D.; Đokić, Z.: „Politička ekonomija“, šesto izmijenjeno i
dopunjeno izdanje, Savremena administracija, Beograd, 2000.
 Korać, Mladen; Vlašković, Tihomir: „Politička Ekonomija“, Rad, Beograd, 1982.

Seminarski rad Page 15