Jezički izraz usmenog stvaralaštva Bošnjaka
Autor: Lejla Nakaš
Književnojezički izraz Bošnjaka u turskom
periodu imao je četiri posebna pravca
razvoja. Četiri književne koine dale su svoj
pečat modernom jezičkom izrazu premda
samo jedna od njih - usmena koine ima puni
status predstandardnog idioma. U vrijeme
prvih pokušaja standardizacije jezika na tlu
Bosne i Hercegovine primjetan je u
jezičkom izrazu bošnjačkih pisaca trag
ranije tradicije u vidu prisustva elemenata
svakog od četiri tipa književnojezičkog
izraza.
Bitna pitanja historije modernoga
književnojezičkog izraza Bošnjaka,
prvenstveno pitanje posebnosti tog izraza,
tiču se mogućih usporedbi novoga s
tradicionalnim izrazom. Samu podlogu
novom izrazu, prema jasno izraženom
opredjeljenju pisaca u austrougarskom
periodu, čini model jezika koji je pružala
narodna književnost. Moderni jezički izraz
bošnjačkih pisaca u tom ranom periodu
nadahnut je poetskom upotrebom jezika
svojstvenom usmenom stvaralaštvu. Iz
divanske poezije na orijentalnim jezicima
nasljeđuje se mitološki i duhovno religijski
prostor, stilogenost osobnih imena,
simbolika orijentalne poetske leksike.
Alhamijado tradicija ponudila je model
paralelizama u okviru rime za nove
pjesničke forme, model bitno drugačiji od
onog svojstvenog narodnoj poeziji. Model
jezičkoga izraza krajišničkih pisama, koja
donekle čuvaju vezu sa srednjovjekovnom
diplomatskom tradicijom, otvorio je put
bogatoj i inovativnoj sufiksaciji, upotrebi
domaće leksike apstraktnoga značenja i
izrazito smanjenoj frekvenciji leksike
orijentalnoga porijekla.
Tvrdnja da su se književnojezički izrazi
Bošnjaka u turskom periodu nalazili u
procjepu između orijentalnih formi izraza i
bosanskoga jezika podrazumijeva
promišljanje o razvijenom toku književnosti
Bošnjaka na orijentalnim jezicima, na
idiomima koji su imali prestižnu ulogu, te o
alhamijado tradiciji, u smislu njene
bremenitosti tuđim jezičkim naslagama, kao
okolnostima koje su u dvadesetom stoljeću
mogle otežati uključivanje Bošnjaka u
književnu i kulturnu djelatnost na tlu Bosne
i Hercegovine. Zaokret u razvoju
književnojezičkog izraza Bošnjaka otpočeo
je upravo odustajanjem od alhamijado izraza
i napuštanjem književnog izraza na
orijentalnim jezicima. Bošnjaci su "usvojili
standardni jezik bez većih potresa i
uključivali se potpuno ravnopravno u
standardizacijske procese u
bosanskohercegovačkoj sredini" (Kuna
1978:8).
Vrijedno je napomenuti da je bošnjačka
alhamijado književnost bila ikavsko-
ijekavska, te da novija istraživanja pokazuju
da se može govoriti o postojanju ikavskoga
manira u toj tradiciji, a da ikavski, kojim je
također govorio znatan dio Bošnjaka, nije
nikad ni ušao u konkurenciju kao mogući
standard. Ravnopravno uključivanje
Bošnjaka u standardizacijske tokove
dvadesetog stoljeća, i pored ovih
otežavajućih okolnosti, bilo je moguće
zahvaljujući vrlo razvijenoj bošnjačkoj
epskoj tradiciji na narodnom jeziku,
rasprostranjenoj na cijeloj teritoriji Bosne i
Hercegovine, "koja je po svemu sudeći, vrlo
intenzivno učestvovala u formiranju
novoštokavske folklorne koine" (Kuna
1978:7). Zahvaljujući opredjeljenju
bošnjačkih pisaca s kraja 19. i početka 20.
stoljeća za izraz blizak narodnome Bošnjaci
su "načinili pomalo začudan duhovni obrat:
oslobodili su se okvira klasične orijentalne
književnosti i svoje lokalne alhamijado
tradicije i, za samo jednu i po deceniju,
vinuli se do modernih pjesničkih tokova
svoga vremena i prostora i postali njihov
integralni dio"375. Jezički izraz
alhamijadista doimao se kao "zastario,
umoran i temama ubijen" iako je svojim
ustaljenim stilskojezičkim zahvatima,
donekle bio podređen jezičkom izrazu
narodne poezije. Stoga je obnova jezika u
Bašagićevoj poeziji "podrazumijevala cijeli
jedan kulturni projekt koji nije mjerljiv ni sa
jednim prethodnim (intencionalan je po
svojim dijelovima i približan po nakani
samo Kapetanović-Ljubušakov)".376
Već je ranije istaknuto da su na tlu Bosne i
Hercegovine postojale različite nacionalne
književnojezičke tradicije te da standardni
jezik dvadesetog stoljeća izrasta na onoj
tradiciji koja pokazuje najviše sličnosti sa
drugima, koja je u najvećoj mjeri zajednička
trima narodima.377 Tradicionalni izraz
usmene poezije u tokovima razvoja
predstandardnih idioma uspio je povezati
više kulturnih prostora. Usmeno stvaralaštvo
svoje korijene ima u tradiciji predturskoga
perioda što može potvrditi i dokazana
srodnost usmenoga izraza Bošnjaka, Hrvata
i Srba. Usmena je poezija imala važnog
udjela u očuvanju kulturnog identiteta
Bošnjaka. Za razliku od drugih
književnojezičkih izraza Bošnjaka, jezički
izraz usmene poezije zajednički je, otvoren i
prijemčiv, s pokoljenja na pokoljenje
prenošen i stiliziran. Taj je izraz dio
novoštokavske folklorne koine koja se
oblikovala na širem epsko-lirskom
novoštokavskom području.
Usmeno pjesništvo Bošnjaka bilo je
rasprostranjeno na idiomu koji je imao
novoštokavsku podlogu, ali koji u pogledu
nekih dijalekatskih crta nije bio sasvim
ujednačen. U bošnjačkoj usmenoj koine378
odslikava se miješanje različitih
dijalekatskih tipova kojima Bošnjaci
pripadaju. Jezik zabilježenih pjesama sadrži
autohtone govorne crte regije sa koje pjesme
potječu (ijekavizam, odnosno ikavizam,
štakavizam, odnosno šćakavizam), ali i
pored toga prisutne su određene
naddijalekatske odlike koje svjedoče o
postojanju uobličene novoštokavske
folklorne koine. U bošnjačkoj epici
zapažena su dva suprotstavljena tipa
pjesama, različita po dužini i kompozicijski,
ali i po stupnju prisutnosti određenih
dijalekatskih crta. Ipak, i u južnom i u
zapadnom tipu pojavljuju se jezičke crte
karakteristične za onaj drugi. Uopćavanje
kakvo se odvija u književnoj koine
podrazumijeva interakciju suprotstavljenih
elemenata jezičke strukture govornih idioma
u pravcu neutralizacije, što vodi stvaranju
interdijalekta. U poetskom interdijalektu
nalaze se elementi različitih idioma manje ili
više zastupljeni kod svih pjevača. Pojedini
strukturni elementi zadobivaju naglašenu
stilsku vrijednost, jer se počinju shvatati kao
dio poetske gramatike, ili pak kao ornament
epske tradicije.
Posebnost bošnjačke usmene poezije
Razvijena bošnjačka epska tradicija
posjedovala je sve značajke zajedničke
usmenom stvaralaštvu štokavskog područja,
no ona naravno ima i svoje posebne odlike
po kojima je prepoznatljiva. Jedni su autori
isticali njenu fantazmagoričnost tumačeći je
radije kao odraz starine i arhaičnosti, nego
kao prodor istočnjačkog "pretjerivanja".
Albert B. Lord istakao je da su u pogledu
prisustva mitoloških predmeta muslimanske
epske pjesme najdragocjenije na Balkanu jer
su one sačuvale i razvile neke mitske uzore
bolje od hrišćanske tradicije koja je krenula
ka hajdučkim, kleftskim i historijskim
pjesmama. (Lord 1974:66).
Analizirajući pjesme Ropstvo Janković
Stojana i Ropstvo Đulić Ibrahima Lord će
ustvrditi da je muslimanska pjesma sačuvala
i razvila upravo one elemente koji se vežu za
smisao mitske slike (uzora), a da je
hrišćanska pjesma na putu da izgubi mitski
simbolizam ispuštanjem bitnih elemenata
mitskog šablona. Upravo je srž jedne epske
tradicije u pjesmama koje se zasnivaju na
mitskim uzorima - slikama više nego na
historiji. Muslimanska tradicija osigurala je
"osnovni kontinuitet s dalekom prošlošću i
pomogla da se iz prastarog materijala razvije
poetska struktura koja istinski zaslužuje ime
epike" (Lord 1974:83). Mitske slike istinski
epskih proporcija u pjesmi Ženidba
Smailagić Mehe - odrastanje junaka i
prisvajanje vlasti, revolt mladića protiv
roditelja imaju svoju arhetipsku paralelu u
Odiseji (Telemah), u Heziodovoj Theogoniji
(Zeus).
Drugi su istraživači, poput Schmausa,
osudili osporavanje autonomnosti
bošnjačkom u sklopu južnoslavenskog
epskog pjesništva isticanjem njene
identičnosti sa srpskim i hrvatskim
pjesništvom pri čemu je zanemarivana
činjenica da su prenositelji muslimanske
usmene tradicije u Vukovim zbirkama
hrišćanski pjevači te iz ove tradicije
posuđuju dijelove "ne samo sižea, motiva ili
sadržajnih pojedinosti, nego i pravih
pjesama sa specifičnim oblikom, koji se u
mnogim slučajevima može poznati i pored
svih pokušaja adaptacije" (Schmaus
1953:23). U namjeri da rekonstruira raniju
fazu bošnjačke epike, Schmaus je posegao
za pjesmama uskočkog ciklusa Vukove treće
knjige gdje razlikuje dva sloja: stariji,
autohtoni i mlađi, nastao pod utjecajem
bošnjačke epike. Utjecaj bošnjačke epike na
uskočku poeziju vidljiv je u sadržajnim
elementima (motivi, lica, opisi), te u obliku i
tehnici pjesme (struktura i vođenje radnje).
Prema Schmausovoj procjeni hrišćanska
epika u svom fondu sadrži i prave
muslimanske pjesme sa specifičnim
oblikom, koji se može poznati i pored svih
pokušaja adaptacije. Ovdje nije riječ o većoj
vrijednosti jedne ili druge epike, jer proces
uzajamnih pozajmica morao je biti vrlo star i
trajan. To što je u Schmausovom zapažanju
bitno jeste da postoje posebne karakteristike
bošnjačke epike koje je čine
prepoznatljivom. Svi su istraživači
primijetili da je posebna odlika bošnjačke
epske tradicije dužina pjesme kao i određeni
poetsko stilski zahvati koji tu dužinu
omogućuju. Maretić je prvi ukazao na jednu
od bitnih odlika muslimanskih pjesama, na
promjenu pozornice.
Jedna od tipičnih osobina muslimanskih pjesama je u
tome da kad pjevač vidi da je već dosta govorio o
kom predmetu i da je vrijeme preći na drugi, vratiti se
k pređašnjemu,
onda kaže: dosta je o ovome, a da sad vidimo nešto
drugo.
Ode vojska pravo Temišvaru.
Nek car ide s hodžom Ćuprilijom,
nek dolaze ostali veziri,
nek dovode Temišvaru vojsku.
Da ti sada ja za Džana pričam
buljubašu od Travnika b'jela.
(Maretić 1966:105)
Rana istraživanja bošnjačke epike pokazala
su da postoje dva njena tipa: hercegovački i
krajinski, te da se hercegovački tip po obliku
pjesme približava više hrišćanskoj nego
krajinskoj epici. Za osobenost stila koja se
razvila u krajinskoj epici, po Schmausovom
mišljenju, presudna je činjenica da je u 16. i
17. stoljeću krajina bila pogranična oblast
velikih borbi koje su dale pečat svog
herojskog doba naslijeđenim oblicima
srednjovjekovnog pjevanja te da su gubitak
Mađarske i kriza Otomanskog carstva u 17.
st. dali su poseban epski ton begovskom
feudalnom patosu i sjećanju na negdašnju
slavu. (Schmaus 1982:347) Epska poezija
postala je predmet interesa i njegovanja u
višem društvu o čemu svjedoče Murkovi
izvještaji o postojanju profesionalnih
pjevača i pojavi mecenstva kod otmenog
sloja u sjeverozapadnoj krajini. Ovakvo
interesovanje nije moglo ostati bez utjecaja
na karakter pjesme i kvalitet pjevanja.
Zabilježeni su primjeri reguliranja
umjetničkog ukusa u smislu plemićko-
staleške cenzure379. (Schmaus 1982:350).
Pjevači koji uglavnom pripadaju nižim
slojevima prilagođavaju se otmenom ukusu
svoje publike te tako utječu na opći ukus.
Tako su se promjene izazvane ukusom i
utjecajem vodećeg sloja pretvorile u
tradiciju. Murkovi izvještači potvrdili su da
je bilo raznih pravaca ili škola, da su se
predstavnici starinskog stila odupirali
kitnjatskom stilu.
Krajinska epika odlikuje se bogatijim
unošenjem kulturnohistorijske građe u kojoj
se pokazuje moć i gospodstvo, te
oslikavanjem masovnih pothvata i vojnih
nastupa jedne velike države, a to je
proizvelo moderniji način epskog
prikazivanja. Usljed toga se razvoj
bošnjačke epike u ovom kraju počeo
udaljavati od svog prvobitnog oblika.
Obuhvatanje obimnije radnje sa većim
brojem lica, pohodi masa, ukus za široko
ispredena romantično-avanturistička
zbivanja sa mnogo preokreta i zapleta,
bogatstvo opisnih elemenata daju krajinskoj
epici često preveliku opširnost. Navedene
crte traže nov stil, novu tehniku i djeluju u
pravcu dezintegracije starijeg epskog stila.
(Schmaus 1982:353) U nizu pjesama
zapadne i sjeverozapadne Bosne dat je
podjednak značaj dvjema ili čak trima
temama. Radnja je složena, ali prevladava
postupak jednosmjerno vođene radnje, s
prekidima i vraćanjem na prethodna
izlaganja. Pojedini pjevači (Kolaković,
Islamović, Vojniković) ostvarili su u
pjesmama dvostrano vođenje paralelnih
radnji. Ipak, u većini njihovih pjesama
preovladava tehnika koju je Schmaus
nazvao "izvještajem" (opširno izvjestiočevo
pričanje događaja), a koja u njihovu pričanju
stvara iluziju još jedne radnje (Buturović
1992:596).
Transformacija naslijeđenih i stvaranje
novih sredstava, pri čemu se polazi od starog
i zajedničkog fonda, pratila je proces
historijskog razvitka i preobražaja od kraće
epske pjesme južnog tipa do opširne
krajinske pjesme. Takav preobražaj
predstavlja ustvari predstadij jednog malog
epa, što se najbolje utvrđuje na promjeni
pjevačke tehnike. (Schmaus 1982:353) U
stilskom razvoju i u tehnici mogli bi se
pronaći isti stilski simptomi i tehnički
postupci koji su bitni za proces epizacije,
prerastanja epske pjesme u ep. Posebnost
bošnjačke usmene tradicije na leksičkom
planu ogleda se u prisustvu velikog broja
orijentalizama vezanih za bošnjačku kulturu
tog vremena. Najfrekventnija leksika
orijentalnog porijekla tiče se konjske
opreme, orijentalne arhitekture (kula,
čardak, ćošak, kapija, basamaci, avlija,
minderluk, pendžer, džam, šikli odaja),
religije (sabah, akšam, jacija, hurije,
džamija), feudalnih društvenih uloga (sultan,
vezir, beglerbeg, paša, beg, aga, dizdar).
Lista orijentalizama sa značenjem titula
veoma je duga, te stoga i posebno značajna.
Feudalne uloge daju motiva razradi
dramatske radnje jer postoje strukturalni
odnosi među njima i sistem društvenih
pravila koja ih pokreću i podržavaju.
Orijentalizme pjevači ugrađuju u epske
formule koje su uvijek tako prilagođene da
izražavaju kulturnu, društvenu, vjersku
stvarnost svog vremena (Lord 1974:73).
Formule građene pomoću turcizma i glagola
učiniti vrlo su korisne jer omogućuju
šestosložne obrasce za drugi polustih - dovu,
rezil, surgun, juriš + učinio (Lord 1974:73).
Kao jednu od osobitosti bošnjačke epike
koja se tiče dubljih kulturnih utjecaja, Lord
je istakao sistem epskih formula vezanih za
motiv pisanja pisma. Pisanje je u mnogim
pjesmama prava ceremonija sa mnoštvom
riječi vezanih za tursku kulturu: onaj što piše
zove svog, ćatib-bašu (pisara), on uzima
divit i hartije, stavlja jaziju. Ako pismo šalje
sam sultan, ceremonija je još i proširena: on
traži tatara (pismonošu), koji uzima menzile
(poštanske konje), njegovo je pismo
bujruntija (naredba), ferman, katl ferman
(naredba o pogubljenju). Ako pismo nije od
sultana, onda može biti mahzar - molba,
peticija. Pisma su se pisala i prije turske
invazije, no promjena je u izvođenju -
"ritualnoj ceremoniji pričanja koja duguje
mnogo raskoši Bizantije, što je na Balkan
došla u turskom ruhu" (Lord 1974:74).
Istraživanje posebnosti jezičkog izraza
bošnjačke usmene epike treba da ukaže na
pravce ujednačavanja novoštokavštine i
zapadnijih, arhaičnijih crta. Jezičke crte koje
imaju udio u tom ujednačavanju počinju
funkcionirati kao poetizmi, tj. prihvataju se
kao epski jezički manir ili signal po kojem
se prepoznaje epska umjetnina.
Ijekavski manir bošnjačke usmene epike
prema ikavizmima karakterističnim za
lirsku i baladnu tradiciju.
U dosadašnjim istraživanjima jezika
bošnjačke usmene poezije posebna pažnja
posvećivala se analiziranju funkcije refleksa
jata s obzirom na stvarni udio dijalekatske
baze u pojavi ikavizama i ijekavizama.
Pisalo se o ekspresivnosti i značaju
ijekavske zamjene za oblikovanje deseterca
u smislu mogućnosti koje ona pruža za
elidiranje, ili pak dodavanje jednog sloga
(b'jeli/vijernica)380. Pokazano je također da
je u bošnjačkoj epici jasno vidljiva
tendencija usvajanja ijekavske osnove epske
pjesme, kao i to da je u pjesmama s
ijekavskih terena prisutan "izvjestan broj
ikavizama, koji su primljeni preko narodne
poezije ikavskog područja, možda kao
stilska oznaka". (Kuna 1978:12) Miješanje
ikavizama i ijekavizama u istoj pjesmi
izgleda ipak nije stihijno. Primjetno je da je
ijekavski refleks u epici frekventniji i da je
on, ustvari, "jezički amblem tradicije koja se
najčešće određuje kao epika crnogorsko-
hercegovačkog tipa" (Jahić 1999:94). Kako
ikavskih epskih pjesama u kojima su prisutni
ijekavizmi nije malo, potrebno je istražiti
koliko ima zakonitosti u pojedinim
slučajevima ijekavsko-ikavskog miješanja.
U ikavskim pjesmama sa zapadnih područja
nalazimo ijekavizme koji su vezani za
posebne korijene riječi, tj. leksemske
ijekavizme koji su uz to vrlo često vezani za
određene epske formule. Tako u ikavskoj
pjesmi Ženidba Hrnjice Halila (Marjanović,
IV,40) pjevača Karabegovića nalazimo:
hoćeš meni tvrdu vjeru dati; hoću, sestro,
vjeru ti zadajem; ne znam, Mujo, vjera ti je
tvrda; moj Halile, po svitu gledanje | mi
smo bili vjere potvrdili; ja se vjeri svojoj
zavjerio; vjera moja odati te neću; neću,
Mujo, s tobom piti vina | jer od tebe nevjera
postala; od tebe većeg nevjernika nema |
kad s' nevjeru meni učinio, | kako j' drugim
učiniti nećeš; Milovane virna naša slugo |
bili meni tvrde vjere bio: kad mu Jele viru
ujagmila | u livi ga obraz poljubila; ako
nami bane ne viruješ; gdje s' Halilu jedan
nevirniče, | kamo t' vira stigla te nevira.
Ilijinoj ruci poletjela; tako djecu Hrnjičiće
hrani; sjedi straža na studenoj stini; a
Talića dva djevera mlada; nema mala, a
nema irada | poslje nješto stare kućerine;
pa donese vode u maštrafi, | umiva je po
bijelom lišcu: oko sebe ćemer opasala, |
ćemer steže oko bila tila.
Obilježja ijekavskog manira nalazimo, iako
znatno rjeđe, i kod Islamovića:
pa okrenu kroz Zadar bijeli; tu mi bijel
danak zabilio; a evo ti vira od meneka / za
tobom ti poćernika nema; Dosta imam vina
i rakije, / a imadem hljeba bijeloga, / imam,
bane, mesa ovnovine (Ženidba Hrnjice
Halila s dvije djevojke); ne znam, draga,
vjeru ti zadajem (Junaštvo i ženidba
Dizdarević Meha).
Kako se vidi iz primjera, u pjesmama su
prisutna često, čak i u istom stihu, oba lika
iste lekseme - ijekavski i ikavski. U
pjesmama zapadnog tipa javljaju i lekseme
sa refleksom jekavskog jotovanja dentala,
što je potpuno nespecifično za većinu
bošnjačkih govora:
Ja sam s' bratu bio zavjerio, i naćera mene
preko vjere; tu za Mujom poćernika
bilo;381 :Za njima se navrgla potira; potira
je stigla do poljane; potira se natrag
zauzbila.
Zanimljivo je da se lekseme istog korijena
sa ovim refleksom javljaju i kod bošnjačkih
književnika u vrijeme prvih pokušaja
standardizacije.382 Ijekavsko jotovanje
dentala za ove pisce ima stilsku vrijednost
upravo po tome što asocira na
narodnopoetski stil. Iako se u bošnjačkoj
narodnoj poeziji ijekavsko jotovanje dentala
nedosljedno vrši, ono je potvrđeno čak i u
primjerima pjesama sa ikavskog terena, što
svjedoči o nesumnjivom pripadanju ove
poezije novoštokavskoj folklornoj koine
(Kuna 1978:17). Kad je riječ o ikavizmima u
epici s ijekavskog područja, malo je
vjerovatno da je upotreba ikavskog refleksa
u svrhu reguliranja stiha bila češća od
skraćivanja zamjene jata - elidiranja.
Vjerovatnije je da su ikavizmi u ijekavskim
pjesmama upravo leksemski ikavizmi (dite,
vrime, bilog, divojka, Kuna 1978:2).
Moguće je da ovi ikavizmi u usmenu epiku
dopiru iz lirike. Sva tri jezička tipa
sevdalinke znaju za ikavizme, samo se
njihova frekvencija sve više smanjuje idući
od zapada ka jugoistočnom tipu (Jahić
1999:84). Leksemski ikavizmi češći su u
usmenoj lirici, gdje mogu, po tradiciji,
funkcionirati kao poetizmi. Usmena je
poezija, kao što je poznato, utjecala na
jezički izraz druge književne koine koja se
paralelno razvijala u turskom periodu -
alhamijado tradiciju, ali je zanimljivo da je
bosanska alhamijado književnost, i pored
toga što u epskoj tradiciji vlada pretežno
ijekavski manir, ostala gotovo u cjelini
ikavska. Ikavski manir u alhamijado izrazu
Bošnjaka jezička je crta koja u kojoj se
odražava kontinuitet starijega
(srednjovjekovnog) pisanoga jezika.383
Buduća istraživanja treba da pokažu kako se
putem narodne pjesme odvija proces
prelaska leksemskih ikavizama sa zapadnijih
(jezički arhaičnijih zona) u južnije i
jugoistočnije i leksemskih ijekavizama sa
jugoistoka prema sjeveru. (Jahić 1999:95).
Jedno od mogućih objašnjenja za sam proces
nastajanja leksemskog ijekavizma trebalo bi
tražiti u postojanju epskih formula građenih
pomoću leksema takvog fonemskog sastava.
Također je vjerovatno da su se pojedine
ikavske formule tipično lirskog sadržaja
(bilo lišce), nakon što su se ustalile u lirici,
prenijele u usmenu epiku. O zamjeni jata u
baladi Hasanaginica pisano je mnogo.
Većina istraživača smatra da je ova balada
nastala na čisto ikavskom
zapadnoštokavskom terenu.384 No moglo bi
se dodati da ne samo da je ona tu nastala
nego je tu i zapisana. Mnogi istraživači
smatraju da je Fortis prepisao Hasanaginicu,
ne vjerujući da je on lično mogao zabilježiti,
za što uopće nema osnova s obzirom na
popratne komentare koje je sam Fortis uz
nju dao. Alberto Fortis ne samo da je
razumio jezik, on je primjećivao i
komentirao dijalekatske nijanse:
Suviše česti italijanizmi koji su prodrli u
dijalekte dalmatinske obale mnogo su
narušili drevnu jednostavnost toga jezika...
U svakom slučaju, bosansko narečje kojim
govore Morlaci udaljeni od mora,
harmoničnije je za moje uho od ilirskog sa
primorja. (Fortis,75)
Fortis je zapisao uvodne stihove
Hasanaginice trima pismima, glagoljicom,
ćirilicom i kurzivnom (morlačkom, kako ju
je sam nazvao) ćirilicom pridržavajući se
svaki put ortografskih uzusa svakog od ovih
pisama. Hasanaginica nije bila jedina pjesma
koju je slušao, ona je samo, po njegovom
mišljenju, jedina bila uistinu dostojna
bilježenja:
Na italijanski sam preveo dosta junačkih
pjesama Morlaka. Jednu od njih, za koju
smatram da je zanimljiva i skladno
sastavljena dodaću ovom svom dugačkom
izlaganju...Tekst na ilirskom ispod prevoda,
omogućiće vam da ocenite koliko bi ovaj
jezik, neobično harmoničan i podesan za
pevanje, mogao poslužiti muzici i poeziji...
(Fortis, 75)
Fortisova bilješka početnih stihova
Hasanaginice trima pismima vrlo je
značajna za odgonetanje izvornog jezika
Hasanaginice, kao i za potvrdu mišljenju da
je upravo on zapisao ovu baladu. Dio teksta
zabilježen "mlorlačkim kurzivom" u
latiničkoj transliteraciji je ovakav:
Što se bili u gori zelenoi
Al su snizi al su labutovi
Da su snizi već bi okopnuli
Labutovi već bi poletili
Od ove verzije zapisa bitno se razlikuju
glagoljička i ćirilička, a one su opet
identične jedna drugoj i u latiničkoj
transliteraciji izgledaju ovako:
Što se běli vъ gorě zelenoi?
Alь su snězi alь su labutove?
Da su snězi vešt by okopnuli;
Labutove vešt by poletěli.
Mora se odati priznanje Fortisovom
poznavanju konzervativne ortografije
ćirilice i glagoljice: u bilježenju vъ tamo
gdje u svom zapisu upotrebljava u,
bilježenju jora i jera, u upotrebi grafema (št),
ili pak u bilježenju grafema jeri na
etimologijski opravdanom mjestu (by).
Zadivljujuće je Fortisovo nepogrešivo
bilježenje grafema jat, čak i u lokativu (vъ
gorě zelenoi) i njegovo uravnoteženo
očitavanje sekvencom je u konačnom
latiničnom zapisu (u gorje zelenoj, u
bešicje). Fortis na kraju ostavlja osobito
vrijednu opasku da morlački kurziv "bolje
odražava stvarni izgovor, od kojega sam se
ja u tekstu malo udaljio" (Viaggio in
Dalmazia, 1774, str. 104). Fortisova ocjena
o vjerodostojnijem predstavljanju izvornog
izgovora i uzorak morlačkog transkripta
upućuju na zaključak da je verzija koju je
Fortis čuo u cjelini ikavska. Četiri stiha
zapisana bosanskim kurzivom u sebi sadrže i
odgonetku za neobičan oblik labutove, koji
se javlja u Fortisovom latiničnom,
ćiriličnom i glagoljskom zapisu, a koji bi
onda, slijedeći uputstvo vjernog odražavanja
izgovora, trebalo čitati kao labutovi - kako je
oba puta zabilježeno bosančicom. U
gramatičkom završetku -ove također se
ogleda Fortisova upućenost u zakonitosti
staroslavenske gramatike. Naime, imenica
koja je u jednini glasi labut (ili labud), a u
množini ima proširak -ov-, imala bi se
ravnati prema deklinaciji starih ŭosnova
ʌɑБƔтъ, ʌɑБƔтовє : съıɴъ, съıɴовє. S
druge strane, primjeri sa e umjesto i: kule
niz pendžere > kuli niz pendžere (18) i za
njom trču dve ćere djevojke > za njom trču
dvi ćere divojke (19), a osobito konstrukcija
sa genitivom (kule niz pendžere) umjesto
dativne posesivne formule (kuli niz
pendžere), koja je uobičajena za narodnu
poeziju, potvrđuju da je tekst zapisao
stranac. Od ukupno 38 riječi sa jatom u
zapisu naše najljepše balade ima 8
ikavizama. Primijećeno je da se ikavizmi u
Fortisovom konačnom zapisu dosljedno
javljaju u neposrednom govoru same
junakinje, što je interpretirano kao pjevačeva
"upotreba ikavske forme tamo gdje se
dramatičnost i tragičnost radnje kreću prema
vrhuncu" (Jahić 1999:98). No moguće je i
drukčije tumačenje - Fortis koji se dosljedno
pridržava konzervativnih ortografsko-
fonetskih uzusa slavenskih pisama
(glagoljice "liturgijskih knjiga" i ćirilice
"drevnih dokumenata") u upravnom govoru
dopušta ovoj tragičnoj morlačkoj heroini da
progovori svojim milozvučnim narječjem.
Poetska gramatika usmenog pjesništva
Obično se smatra da je naddijalekatska
priroda ove poezije posljedica težnje pjevačā
za ujednačavanjem izraza, te da predstavlja,
dakle, odraz njihove volje da jezički izraz u
umjetničkoj funkciji bude prihvatljiviji na
što širem prostoru. U ovakvom poretku
stvari može izgledati da se pjevaču pripisuje
romantična uloga u očuvanju jezičkog
jedinstva. No mnoge zajedničke jezičke crte,
a osobito one za epski stil najbitnije, nastale
su kao posljedica tradicionalnog umijeća
oblikovanja izraza - vještine popunjavanja
obrazaca za gradnju epske formule. Ka
suštini jezika usmene epike prije će nas
odvesti otkrivanje jezičkih zakonitosti epske
tehnike, nego utvrđivanje mjere
podudarnosti pjevačevog izraza s određenim
dijalekatskim crtama. Pjevačeva odstupanja
od uobičajenoga govornog jezika ustvari
najčešće predstavljaju dio njegovog umijeća
u korištenju tradicionalnih obrazaca za
formule. Da je jezičko ujednačavanje
posljedica djelovanja tog sistema obrazaca
jasno je već i po tome što i pored krupnijih
dijalekatskih razlika, kao što su npr.
staripadežni oblici za množinu imenica385 i
ikavska osnova zapadnobosanskih pjesama,
i dalje možemo govoriti o bošnjačkoj
usmenoj koine, pa i o novoštokavskoj
usmenoj koine. Primjeri arhaičnih padežnih
oblika prisutni su u oba tipa bošnjačke epike
kao stilski element, nezavisno od govorne
podloge (Kuna 1978:20). Svakako su takvi
oblici češći u zapadnom tipu bošnjačke
epike, nego u južnom, ali njih nije sasvim
lišena ni srpska folklorna koine,386 i to
upravo zbog mogućnosti da se variranjem
oblika postigne odgovarajući broj slogova u
stihu.
Kolektivno uobličavanje upućeno je upravo
na to da pojedinačni umjetnički zahvati ne
postanu tajna umjetničke radionice, već da
obrasci ostanu poznati i pristupačni.
Preduvjet za kolektivno stvaralaštvo jeste da
svaki učesnik mora znati kako nastaje
pjesma (Braun 1982:384). Da bi postao
vlasnik tog umijeća pjevač mora nositi u
sebi potpuno vladanje elementima epskog
umjetničkog stila. Ako dobro poznaje epski
pjesnički jezik (koji uopće nije jednak
narodnom jeziku!), on može izvoditi
predanjem primljenu pjesmu, ili stvoriti
neku novu. Gramatika ove poezije jeste
gramatika koju iziskuje versifikacija (Lord
1982:475). Osnova pjevačeve umjetnosti
jeste ovladavanje vrlo složenim sistemom
"obrazaca koji omogućavaju podešavanje
fraze i stvaranje fraza putem analogije"
(Lord 1982:476). Formule su u usmenom
epskom stilu sveprisutne i nema ničega u
pjesmi što ne potječe iz obrasca neke
formule (Lord 1982:489). Kao što je govorni
jezik organiziran u sisteme supstitucije u
sintaksičkim modelima koji se ponavljaju,
tako i usmena epika ima organizirane
sisteme formula, "skupina riječi koje se
redovno koriste pod istim metričkim
uslovima da izrazi datu osnovnu ideju"
(Lord 1982:469). "Poetska gramatika
usmene epike jeste i mora biti zasnovana na
formuli. To je gramatika paratakse i često
upotrebljavanih i korisnih fraza" (Lord
1982:508). No tehnika izražavanja u
formulama ne sputava individualni talenat
pjevača - u formuli je uvijek moguće
zamijeniti jednu riječ drugom, preoblikovati
stare i stavrati nove fraze putem analogije.
Stil izražavanja zasnovan na formulama
omogućava očuvanje i razvoj tradicije kao i
sazvučje sa dalekom prošlošću, jer je većina
obrazaca iz zajedničke tradicije i pripada
zajedničkoj zalihi formula.
Elementi epske poetske gramatike
uvjetovani potrebom za metričkim
skladom
Elementi poetske gramatike koji
omogućavaju reguliranje metra korisni su
pjevaču jer omogućavaju povećanje i
smanjenje broja slogova u stihu. U narodnoj
poeziji prisutna su sredstva koja
omogućavaju postojanje dvaju sinonimnih
fonemskih likova lekseme, dvaju
morfoloških oblika ili dviju sintaksičkih
konstrukcija što se ne razlikuju po sadržaju,
ali imaju različit broj slogova. Mogućnost
ostvarivanja nepostojanoga a u prefiksu-
prijedlogu karakteristična je za narodnu
poeziju. Tako će se samo u epskom stilu
javljati lekseme poput:
savede [u svoju ih savede avliju H,54],
savezati [hotijahu mene savezati H,55],
savezao [pa im b'jele savezao ruke H,42],
savezali [i bijele savezali ruke H,41],
savezaše [pa Halilu savezaše ruke H,43],
savezuje [sad mu Mujo savezuje ruke H,48];
razavile [grane dale, a list razavile H,4],
sakovanu [a među njih palu sakovanu
H,49],
ali su istovremeno prisutne i sinonimne
lekseme:
[a svede ga na mermer avliju H,63],
[svezao mu obadvije ruke H,41], [svezaše
ga uz tanka jelića H,43], [razvi durbin na
sedam kanata H,57], [skovo mu ih Ćuprilić-
vezire H,32].387
Na granici prefiksa i korijenskog morfema
javljaju se sporadično likovi sa
nepostojanim a: uza [a uza nju hiljada
pandura H,57], [Halil ode uza merdevine
H,32]. Mrfološkoga karaktera su primjeri
raspanula, prepanuo, pobjegnuti, ostanuti.
Takvi oblici predstavljaju izrazitu osobinu
jezika narodne poezije te pored funkcije u
oblikovanju metra imaju i posebnu poetsku i
stilsku vrijednost (Kuna 1978:24).388
[pa je caru knjiga dopanula H,32], [jeste
momak dopanuo rana H,47], [Mujo bješe
dopanuo rana H,41], [u koje je jade
zapanula H,4], [Ja bih mogo lako
pobjegnuti H,56], [već sam sedam
pobjegnula puta H,63], [da ti bješe Paun
pobjegnuo H,55], [gospoda se v'oma
prepanula H,32], [jesi li se prepanuo, Mujo,
H,57], [gdje se, Anđo, prepanuti neću
H,54], [kroz čizme mu propanule pete
H,75], [e tu su se oni sastanuli H,42], [kad
šestn'esto jutro nastanulo H,57], [otkako je
njega nestanulo H,32], [na njima je mejdan
ostanuo H,52], [otkako je Skradin postanuo
H,57], [Stambolije na sejir stanule H,32]
Paralelno sa ovima pojavljuju se i oblici:
[pobjegao Paun harambaša H,55], [nije
dušman davno pobjegao H,53], [jer se Mujo
prepao Halilu H,47], [kroz čakšire propala
koljena H,32], [gospoda se sva butun
sastala H,32], [kad je druga nastala godina,
H,56], [gotovo mu nestalo dukata H,1],
[ako nam je od baba ostao H,42], [sve mu
paše na divanu stale H,32]
Kratki oblici množine za jednosložne
imenice muškog roda karakteristični su za
pjesnički jezik.389 U usmenoj epici
Bošnjaka izrazito je veći broj ovakvih oblika
nego u pjesmama Vukovog zbornika (Kuna
1978:21).
[ban mu dade od tavnice ključe, H,41],
[Omer traži ključe od tavnice H,40],
[izvješo je krste i ikone H,42], [pa mu bezi
selam nazivali H,1], [lasno ti je bege
dočekati H,1], [u polju se svati iskupiše
H,63], [pripališe tope baljemeze H,40],
[odjuriše ati i paripi H,40], [a gotove ate
pojagmiše H,45], [već se maša u džepe
svione, Hasanaginica].
Većina ovih imenica pojavljuje se i sa
dugom množinom, ponekad i u istim
pjesmama:
[rasplakao age i begove H,32], [Čujete li,
age i begovi H,40], [a svatovi goru
pregaziše H,63], [na tabije izvuče topove
H,32], [atovi se dobro opremiše H,40] [pa
zavuče ruku u džepove H,32].
U množini pridjevskih riječi u oblicima
genitiva, odnosno dativa, instrumentala i
lokativa frekventni su u ijekavskim
pjesmama nastavci -ijeh i -ijem. Znatno su
rjeđi u tim pjesmama nastavci -ih, -im.390
[ljutijeh je dopanuo rana H,47], [i teškijeh
zadobio rana H,52], [zelenijem poljem
pobjegnuo H,56], [ban zavika grlom
bjelijem H,41], [i pogleda crnijem očima
H,42], [pa ti hajde poljem širokijem H,42],
[pa pođoše morem debelijem H,40] || [stade
jeka ljutih ranjenika H,41], [na Muju je
sedam grdnih rana H,43], [sve u mrku, a na
mrkim konjma H,50]
U pridjevsko-zamjeničkoj delinaciji
alterniraju oblici sa fakultativnim vokalom u
genitivu i dativu jednine sa oblicima bez tih
vokala:
[Mujo sađe polju primorskome H,44], [u
Prilepu gradu bijelome H,32], [ne čekaj me
u dvoru bilomu, Hasanaginica], [nek se čuje
Zadru kamenomu H,56], [kad su bili polju
zadarskomu H,56] [a sve gleda sentu
njemačkomu H,48], [pa je šalje vrelu
studenomu H,49], [vas u srmi i suhomu
zlatu H,56] [kad smo bili lugu mahatomu
H,52], [Do zelena Luga Mahnatoga H,75],
[prođ' se, brate, zadarskoga bana H,49] ||
[ja ću ići bijelom Skradinu H,57], [na alatu,
vas u suhom zlatu H,56], [pa pos'ječe
zadarskog kravara H,45].
Opća osobina narodne poezije jeste živa
upotreba neodređenog vida. To su ustvari
zališne forme jer mogu popuniti isti broj
slogova kao i pridjev određenog vida bez
pokretnog vokala. Pa i pored toga oblici
neodređenog vida su česti, što može biti
znak težnje da se punoznačne riječi
završavaju vokalom, štaviše da se imenica i
njen pridjev završavaju istim vokalom:
[A kad siđe Senju kamenitu H,56], [Uzjaho
je mahnita putalja H,47], [ak' utečeš na
dobru đoginu], [Ne pogodi nejaka Omera
H,40], [nek' se vidi po polju zelenu H,1],
[pa priteže zlatna bensilaha H,40] [Vas u
srmi i u suhu zlatu H,41] || [vas u srmi i
suhomu zlatu H,49].
Jedna od posljedica težnje za vokalskim
skladom u nastavcima susjednih riječi u
drugom polustihu jeste i pojava slaganja
pridjeva ženskog roda uz imenice prirodnog
muškog, a gramatičkog ženskog roda:
[pa on vrati hitru knjigonošu H,42], [to
kucaše hitra knjigonoša H,40], [i đogat je
mejdandžija stara H,57], [posjeko sam dvije
mejdandžije H,32], [dok izbiše dvije
serhatlije H,75], [eto ide jedna serhatlija
H,40], [uranila turska serhatlija H,63], [za
mnome je kaurska atlija H,44], [Ljubović je
careva gazija H,1], [povratiše vlašku
poreždžiju H,40], [šta je tebi, jedna čiftelijo
H,57], [oj, junače, jedna adžamijo, D,11],
[ah čuješ li neznana delijo, Behar 1904/5,
Sužanj Ali-beže].
Znatno je rjeđe slaganje pridjeva prema
prirodnom rodu ovih imenica:
[al' đogat je dobar mejdandžija H,40],
[čuješ more, vlaški poreždžija H,40], [opazi
ga hitar knjigonoša H,42], [mene zove
carev serhatlija, Behar 1904/5, Beg Ajkuna
i Atlagić Zuko], [mladi delijo, šećer-đidijo,
sevd].
Na eufonijskim paralelizmima zasnovane su
i neovisne sintagme u drugom polustihu:
[ti ne čuvaš staza ni bogaza H,57], [ne
gledala sunca ni mjeseca H,57], [bješe tvoja
slika i prilika H,4], [a tako mi dina i imana
H,47], [prihvatiše milje i fitilje H,52],
[otjeraše drvljem i kamenjem H,45], [ja ću
čekat srne i ljeljene H,58], [njemu skine
toke i jeleke H,42], [Bog ubio cara i ćesara
H,32], [razd'jeliše ćara i šićara H,43],
[danas nema rata ni serhata, H,32], [te
uhvati Stoju i Ostoju H,3], [okrenuše Lici i
Vrljici H,42].
Sve navedene dvojne mogućnosti proistekle
su iz ostvarivanja različitih ritmičkih
obrazaca: savezao ruke (4-2), ljutijeh je |
dopanuo rana (3-1 | 4-2) i teškijeh | zadobio
rana (1-3 | 4-2), od tavnice ključe (4-2)
ključe od tavnice (2-4), poljem zelenijem (2-
4), poljem širokijem (2-4). Zato što pjevač
ima istinski osjećaj za cezuru; njemu je
važan niz obrazaca za granice riječi, ili, još
tačnije, dužinu akcenatskih grupa (Lord
1982:482).
Za oblikovanje ritmičkih obrazaca bitni su i
sintaksički obrasci, koji se tiču se reda riječi,
upotrebe padežnih oblika. Red riječi u ovoj
poeziji često nije isti kao u svakodnevnom
govoru – glagoli se mogu stavljati na
neuobičajeno mjesto, pomoćni glagoli mogu
se izostavljati, padeži mogu biti
upotrijebljeni na neobičan način. Sve ove
sintaksičke osobenosti povezuju se u svijesti
baštinika usmene tradicije s osobenošću stila
usmene poezije. Jedan od često
upotrebljavanih sintaksičkih obrazaca
zasnovan na težnji za popunjavanjem
metričke sheme jeste udvajanje prijedloga:
[pitaše se za mir i za zdravlje H,53], [za dva
brata, za dva Hrnjičića H,50], [bez mrtvijeh
i bez ranjenijeh H,53], [do Stambola, do
careva grada H,42], [iz Budima, iz careva
grada H,42], [iz Janoka, iz bijela grada
H,52], [na silahu i na bensilahu H,63], [na
desnici, na bijeloj ruci H,40], [a na svojoj
na visokoj kuli H,40], [o konjima i o
junacima H,55], [od mermera i od kositera
H,42], [po kafama i po mejhanama H,51],
[po cijeloj po svojoj državi H,41], [vas u
srmi i u čistu zlatu H,44].
Pojava muškog imena, prezimena ili titule u
vokativu umjesto u nominativu
karakteristična je za epiku i jer omogućava
jedan slog više:
[to bijaše Đuliću Nuhane H,57], [to bijaše
Ahmed Velagiću H,49], [Kako nam je
Babahmetoviću H,32], [Poznade ga
Brehuljiću stari H,44], [pokraj njega sjede
Ćupriliću H,32], [a veli mu beže Ljuboviću
H,1], [zapjenio Brehulja Šimune H,45], [a
gleda ga Senjanin Ivane H,56], [uhvati je
Mitre neimare H,3], [veli mu Hrnjičin
Halile H,49], [a veli mu Ibrahime Tale
H,44].
Jednaku mogućnost za imenice muškog roda
koje označavaju objekte pruža i upotreba
genitiva umjesto akuzativa, pa je
konstrukcija tranzitivnog glagola s objektom
u genitivu postala jedno od obilježja
usmenog stila:
[ispod skuta noža izvadila H,32], [dobro
krije noža plamenoga H,32], [pa uzela
plamenoga noža H,32], [svakom dade mača
plamenoga H,42], [Rade skide bojna
džeferdara H,49], [pa obuče džemadana
zlatna H,32], [i donese careva fermana
H,1], [a potegoh garabina svoga H,44],
[Mujo uze srčali durbina H,55], [tada pušku
jami karabina H,57], [ban prihvati divit i
kalema H,42].
Upotreba dativa uz glagole kretanja umjesto
običnije prijedloške konstrukcije s nekim
drugim padežom u bošnjačkoj usmenoj
poeziji predstavlja relikt starine sačuvan u
poetskom stilu zbog djelovanja tradicionalne
poetske gramatike:
[dok dođoše šeher-Sarajevu H,4], [da ja
siđem gradu Šibeniku H,50], [ode Osman
duboku Timoku H,44], [pa ja dođoh bijelu
Budimu H,32], [ako sađeš Zadru bijelome
H,41], [kad sajdemo k Zadru širokome
H,45], [salazio Zadru kamenome H,45],
[kad stigoše Jadiki planini H,43], [dok
stigoše Kunari planini H,57].
Navedenoj dativnoj dopuni sinonimna bi
bila konstrukcija do+genitiv, koja označava
dosezanje odredišta kretanja:
[pa siđoše do Ćorfesa b'jela H,40], [da
siđemo do Timoka grada H,44], [da on sađe
do Prilipa grada H,32], [i on dođe do
Janoka grada H,52], [da nam sađe do
Stambola grada H,32], [i ja sađoh do b'jela
Budima H,32].
Dativna dopuna ugrađena je u uspješnu
formulu koja je zahvatala cijeli stih:
[kud god ide, Šibeniku siđe H,50], [kud god
ide, Bišću salazio H,32], [kud god ide Đuli
silazio H,51], [kud god ide, vrelu salazio
H,49], [kud god ide, Drini vodi siđe H,4],
[kud god išli, bistroj vodi sišli H,51].
Takav cjelovito formulistički stih koristili su
razni pjevači, stoga on ima status često
iskorištavane korisne fraze koja postaje i
kompoziciono sredstvo. Jezički oblik koji bi
se našao u okviru takvih fraza bio je zaštićen
od promjena koje vrijeme donosi. Atributne
funkcije izrazito su podložne oblikovanju po
različitim obrascima. Jedna zanimljiva
mogućnost izražavanja atributnog značenja
jeste u kombiniranju dviju imenica u istom
padežu pomoću sastavnog veznika, te tada
jedna (najčešće prva) ima ulogu
nekongruentnog atributa:
[a za njima sila i ordija H,75] (silna ordija),
[kad ti siđeš moru i limanu H,40] (morskom
pristaništu), [a za njima kita i svatovi H,1]
(kićeni svatovi), [što dolazi đozu i pendžeru
H,49] (prozorskom oknu), [dok eto ti čete i
Madžara H,49] (madžarske čete), [ode
vesak gradu i kapiji H,40], [pa dođoše
gradu i kapiji H,40] : [Halil dođe pred
gradsku kapiju 47].
Ovako oblikovana atributna sintagma ima [a razbija srčali pendžere H,50], [on
obilježja poetskog obrasca za drugi polustih: pripasa srmali katije H,63], [pa obuče
dvosložna imenica – veznik – trosložna kadifli dolamu H,42], [a uz noge džanfezli
imenica. Posesivni dativ imenica ispred dimije O,103], [i četvere laleli pašmage
prijedloškog izraza od kojeg zavisi čest je B,259], [je l' mi kratka čohali feredža
atributski obrazac u epici. Najosobitiji O,141], [na okolo brusali jastuci H,50], [on
obrazac za usmeni stil predstavlja shema je pokri kumašli jorganom]393, [i dovika
koja se ostvaruje u drugom polustihu: džindžali Anđušu H,42], [oteće nam bojali
imenica u dativu – prijedlog – imenica u topove H,4], [a prihvati čelikli nadžaka
akuzativu, pri čemu prijedloški akuzativ H46], [u četiri čatali julara H,56], [car mu
predstavlja adverbijalnu dopunu glagolu iz dade turali fermana H,32].
prvog polustiha: Paralelno postoji i izrazito stilski obilježen
[da isplivaš vodi na obalu391], [dovedoše tip atributskog obrasca ostvaren putem
moru na jaliju H,56], [Mujo gradu na uklapanja orijentalne imenice u
kapiju siđe H,57], [ona gradu siđe na kapiju polusloženicu, što pruža druge mogućnosti u
H,57], [ode Mujo gradu na kapiju 57], [pa pogledu broja slogova:
okrenu kuli uz mostove M,IV,40], [pa se [stade puka alajli
pope kuli na bojeve H,46], [pa postupa kuli bajraka394]
[dvije ruke dva alaj-
niz mostove M,IV,40], [već on siđe placu na [a na nogam' sedefli
bajraka O,146]
sokake H,56], [pa pogleda knjizi niz jaziju nanule H,32]
[da udarim uz sedef-
H,1], [prihvati ga vodi u maticu392]. [poletjela demirli
tamburu B,261]
Najčešće je glagol iz prvog polustiha glagol kanatu, H,40]
[Ban pogleda sa
kretanja pa imenica u dativu uspostavlja [primače se do džamli
demir-pendžera H,41]
paralelni odnos i sa njim ponašajući se pendžera H,55]
[na čardaku, na
dijelom kao adverbijalna dopuna glagolu [i šećerli kahvu
visoku,| kraj džam-
kretanja, a dijelom kao nekongruentni poharčili H,58]
pendžera
atribut u odnosu na izraz s prijedlogom i [u šljiviku pod beharli
P,193]
imenicom u akuzativu. Znatno su rjeđi granom D,1]
[šećer-kahvu majci ti
primjeri gdje glagol iz prvog polustiha traži [i bijele šimširli
donesem O,436]
adverbijalnu dopunu u lokativu pa se u kašike395]
[ali nemam behar-
drugom polustihu ostvaruje shema: imenica [sestri nosi dibu i
anterije O,87]
u dativu – prijedlog – imenica u lokativu: kadifu | pa po vrhu
[jesu li ti šimšir-tahte
[čekaću te moru na obali H,40], [nizali ih biserli košulju]396
teške, H51]
gradu po bedemu M,IV,40], [Halil stoji [natoči mi biser-suze
[moj Hrnjica, na
odaji na vratih M, IV,40], [al ćeš stati piku svoje, D,1]
varak-kočiju H,57]
na bilješki H,49], [raspeše ga polju na [dotjeraj mi varakli
[odvede ga u kafaz-
srijedi H,57], [vazda im je gradu na kapiji kočije H,41]
odaju H,40]
H,57]. [rad ljepote kafezli
[sinja magla po đul-
U bošnjačkoj usmenoj poeziji čest je Anice H,57]
bašči pala O,375]
atributski obrazac sa indeklinabilnim [eno ga majko u đulli
pridjevom orijentalnog porijekla izvedenim bašči D,29]
od imenice sufiksom -li. Takav pridjev Postoji još jedan frekventan obrazac koji
najčešće je trosložan i uz trosložnu imenicu podrazumijeva upotrebu riječi orijentalnoga
omogućava popunjavanje ritmičkog obrasca porijekla. To je glagolska konstrukcija
3-3: građena pomoću glagola (u)činiti:
[kad djevojke sejir učiniše H,41], [u
Madžare juriš učiniše H,41], [večeraše,
konak učiniše H,54], [a sluge mu hizmet
učiniše H,1], [Halil će ti dževab učiniti
H,57], [i neću ti hilu učiniti H,56], [nemoj
paši rezil učiniti H,1], [pa ga banu peškeš
učiniti H,43], [šta ću tebi ićram učiniti
H,40], [i on će se tebdil učiniti H,50], [Halil
s' odmah ašik učinio H,75], [kol'ko se je asi
učinio H,32], [kad se momak takum učinio
H,52], [Ljubović se kajil učinio H,1], [velik
sam vam zijan učinio H,41], [al' ga sultan
surgun učinio H,1], [tu je bane šenluk
učinio H,41], [a ako si nijet učinio H,57],
[car mu muhur teslim učinio H,32], [ja sam
Bogu jemin učinio H,49], [kod njega je
konak učinio H,32], [onda Tale
šućur učinio H,46], [pa Halilu dovu učinio
H,32], [pa je srcu sabur učinio H,47]
[svome srcu gajret učinio H,52], [Pa je za
se nićah učinio, Behar 1904/5, Kopčićeva
kćerka].
Iz dosad navedenih primjera vidljivo je da se
jezički izraz narodne poezije zasniva na više
ili manje konstantnom paralelizmu u gradnji
stiha. Bitnu ulogu u organizaciji jezičkih
obrazaca svojstvenih ovoj poeziji ima
cezura, intuitivno i nepogrešivo postavljena
iza četvrtog sloga. S težnjom za
uspostavljanjem cezure iza četvrtog sloga
povezane su i pojave neuobičajenog reda
riječi. Jedna od njih je rastavljanje atributa
od imenice – atribut je u prvom polustihu,
imenica u drugom, a među njima ima neka
riječ:
[carevu je zatvorio džadu H,32], [ljutijeh je
dopanuo rana H,44], [dobrijeh se najahao
konja H,41], [stambolska se zatvori čaršija
H32], [ljuta ga je opazila guja H,57], [crni
su ga poklopili brci H,47], [mrki su ga
pritisnuli brci H,49], [velik nam je zijan
učinio H,55], [velike ga pritisnule misli
H,4], [banovi su blizi hizmećari H,57],
[varakli im podmače šćemlije H,57], [vitku
ću ti uzet bedeviju H,40].
Najčešće susrećemo obrazac: veznik atribut |
glagol imenica (1-3|4-2 / 1-3|3-3):
[dok banovi drmnuše topovi H,63], [a
insanske zijevaju glave H,63], [a kićene
rastjeraj svatove H,63], [a preljetno
nalivala vino H,57], [i banovu osijeći glavu
H,44], [pa [begovsku porobiti kulu H,53],
[pa krilata uzjaha đogata H,42], [pa
pomamna napravi đogata H,54], [pa
carevoj poletio ruci H,32], pa debela
natjera đogina H,48], [pa srmali kidoše
handžare H,51], [pa popovske oblači
haljine H,42], [kad debela osjede dorina
H,63], dok odajska poletješe vrata H,63], [i
bijele savezali ruke H,41], [i b'jelu mu
poljubila ruku H,63], i teškijeh zadobio
rana H,52], a bijele zasukuje brke H,75], [i
bukovo polijeće lišće H,57].
Pri izražavanju adverbijalnoga značenja
pojavit će se obrazac sa prijedlogom umjesto
veznika:
[niz tijesne zagazi sokake H,57], [od suhoga
načinjeni zlata H,32], [od suhoga ispletenu
zlata H,32], [u velike udarila misli H,52],
Unutar obrasca prvog polustiha (1-3), na
trosložnom mjestu može se pojaviti i
dvosložni atribut praćen enklitikom:
[u britku ga poljubiše ćordu H,46], [u
zlatnu ih zaveza mahramu H,1], [na desnu
se naslonila ruku H,47], [na desnu se
podnimio ruku H,45], [pred b'jelom se
prekrstio crkvom H,50].
Često upravo ta enklitika razbija vezu
pridjeva sa imenicom:
[a b'jela je magla napanula H,50], [a jadna
mu cura progovara H,63], [a mrke je oči
zatvorio H,47], [a mrku joj kahvu dohvatio
H,63], [a srdit se đogat dogodio H,40], [a
tanke sam knjige razmetnuo H,56], [i silnu
je četu sakupio H,53], [i l'jepu mu svadbu
provedoše H,1], u mrko se ruho preobuko
H,50], [u crnu se zemlju zamaknuli H,40],
[na crnu se zemlju zasipaše H,44], [u crnu
je zemlju pogodilo H,32], [na desnu se ruku
naslonio H,40], [s dobrijeh se konja ukidoše
H,49].
Ponekad tu vezu presijeca inkongruentni No postoje i složeniji principi jezičke
atribut: organizacije u narodnoj epici. Oni se tiču
[i bijela u šeheru kula H,4], [pod bijele obrazaca za nizanje formula. Simetrično
Šahin-paše dvore H,1], [na bijeloj od ponavljanje i suprotstavljanje gramatičkih
kamena kuli, Behar], [uz bijelu od kamena značenja postaje ovdje umjetnički postupak.
kulu H,58], [po bijelu djevojke tijelu H,75], Povezanost različitih morfoloških klasa i
[a s malahnim u bešici sinkom, sintaksičkih konstrukcija na upadljivo
Hasanaginica], [vlaško trže iz mijeha pivo simetričan način svjedoči o postojanju
H,46]. tradicionalnih obrazaca jezičkoga izraza u
I druge razbijene sintaksičke veze posljedica usmenom poetskom stilu. Ovi kontrasti u
su težnje za ravnotežom u metričkoj shemi. gramatičkom sastavu imaju udjela i u
Tako se pomoćni glagol nalazi u prvom, a kompoziciji pjesme. Suprotstavljanje
glagolski pridjev radni na kraju drugoga glagolskih oblika proizvodi obrasce za
polustiha: nizove stihova. Primjer takve organizacije
[jer smo čudna zmaja ufatili, Biserje], [kad dijelova teksta, koji podrazumijevaju
smo onu četu pokupili H,44], [kol'ko smo ga izvještaj o prošlim događajima u
puta opkolili H,55], [žalostan je ferman prvom licu, jeste suprotstavljanje perfekta i
načinio H,32], [banovu sam sestru zarobio aorista imperativu. Imperativ pritom
H,44], ravno se je polje zamaglilo H,52], izražava akcije vremenski sukcesivne aoristu
[turski mu je selam nazivala H,50], [ljute su koje je izvjestilac u ponavljao. Sva tri oblika
me rane savladale H,41], [i tamnu su noćcu isprepletena su u samo jednoj složenoj
zanoćili H,32]. rečenici, pri čemu posljednja klauza može
Čak i kad pomoćni glagol, iz ma kojih biti zaključna te, stoga, izražena prezentom:
razloga, nije izražen, glagolski pridjev radni Troji su me prosci isprosili,
zauzima isto mjesto: a troji me svati odvodili,
[bijelu mu kulu poharali H,47], [rusa joj se a iziđe gavran kapetane,
kosa obavila H,3], [studena ih voda obuzela sa Kotora Baturlić gavrane
H,40], [svilenim se pasom opasao H,32], pod Kunaru, visoku planinu,
[zelenog se polja prihvatio H,47], [velika se razbij svate, zgubi đuvegiju,
sila iskupila H,56], [puste mu se rane ja uteci jadna na đogatu
ohladjele H,48]. biloj kuli babe roditelja,
Veza između glagola koji traži dopunu pa veš meni mušterije nema.
drugim glagolom infinitivu i tog oblika U svem Kninu muške glave nema,
također je presječena: ni u našem Hlivnu kamenome,
[nemoj mojih povređivat rana H,48], da mi smide biti mušterija.
[nemoj djece meni prevjeriti H,40], [mogu s (Junaštvo i ženidba Dizdarević Meha, M)
tebe izgubiti glavu H,57], [mogu Vlasi hilu
učiniti H,52], [ne mogu mu ništa učiniti Zamršeni splet glagolskih značenja
H,57], [ne mogu ti na jardumu biti H,3], utemeljen je na složenom sistemu odnosa
[niti mogu rana preboljeti H,48], [pa ne među njima. Najprije je upotrijebljen perfekt
mogu ništa razabrati H,1], [more ćorda tebi svršenoga glagola koji nosi osnovno
odsjeć' glavu H,49], [tu ti more glava značenje završenosti događaja u samom
ostanuti H,4], [ne sm'jem nikom hatar početku, a njemu je zatim suprotstavljen
ištetiti H,56], [ne htje njega Mujo probuditi perfekt nesvršenoga glagola koji uvodi priču
H,47]. o uzroku više puta ponovljenom. Srž
zbivanja predstavljena je dinamičnim
smjenjivanjem aorista i imperativa što To rekoše, skinuše odilo,
proizvodi obadva se tevdil učiniše.
utisak dramatičnosti. Po čardaku šićar pokupiše,
Ova shema ponavlja se i kad o zbivanju sve oružje u dolaf strpaše.
izvještava osoba koja nije u njemu Pobacali mrtve šerežane
sudjelovala: u megaru poniže čardaka,
Troji su je prosci isprosili, pokriše ih jelovim granama.
pa je troji svati odvodili, U čardak se oni povratili,
a iziđi Dujman kapetane po čardaku novce pokupiše,
na poljane Sinobadevića, pa siđoše hladno vino piti.
razbij svate, zgubi đuvegiju, (M,IV,40)
a uteci Zlatka na alatu. To rekoše, na noge skočiše,
(Ženidba Hrnjice Halila sa dvije djevojke, uprtiše torbe prtilice
M) a za torbe sinje kabanice,
Čestota aorista i imperfekta u epskom duge puške u ruke uzeše,
usmenom pjesništvu nije samo odraz u čardaku vrata zatvoriše.
arhaičnosti jezičke strukture. Da bismo (M,IV,40)
objasnili zašto se upotrebljava ova, a ne ona Izrazit primjer eufonije postignute
fraza, morali smo uzeti u obzir ne samo glagolskim nastavcima nalazimo u baladi
njeno značenje, dužinu i ritmički oblik već i Hasanaginica:
njene glasove, zvukovne obrasce sačinjene Još kaduna bratu se moljaše,
pod utjecajem onog što joj prethodi i što joj Da napiše listak knjige bile,
slijedi (Lord, 1982:496). Pjevač izgrađuje da je šalje imotskom kadiji:
obrasce za nizove stihova koje poznajemo Divojka te lipo pozdravljaše,
kao paralelizme u usmenom stilu. a u knjizi lipo te moljaše...
Raznolikost obrazaca za nizove stihova Imperfekt u posljednja dva stiha gubi svoje
zahtijeva veće umijeće nego što je gramatičko značenje, on ustvari zadobiva
jednostavno prislanjanje formula jednih uz funkciju kakvu inače ima prezent. Ovakav
druge. Pjevač ima snažno osjećanje za postupak, čiji je ishod pripisivanje
ravnotežu koja se iskazuje obrascima glagolskom obliku značenja svojstvenog
aliteracije, asonance i paralelizmima. Zato drugom glagolskom vremenu, svjedoči o
parovi stihova sa izrazito istaknutim težnji za eufonijskim skladom, a izazvan je
obrascima paralelizma traju dugo: Bez naglim prekidom načina predstavljanja toka
edžela nema umiranja | od edžela nema radnje u dramatičnoj tački u kojoj su se
zaviranja; a zečki je polje pregazio, | a vučki stekle sve sudbonosne niti radnje
se maši planinama; zato se dešava da glagol predstavljane dotad uglavnom prezentom i
koji se javlja neposredno na kraju jednog aoristom. U trenutku, kad se sve što je
stiha ponovo dolazi na početku naredne fatalno za Hasanaginicu već odigralo, jer
fraze, ili je npr. uravnotežen drugim brat šutnjom odbija njenu molbu da je ne
glagolom, u istom obliku, pred sam kraj daje kadiji, pojavljuje se prvi imperfekt:
narednog stiha (Lord 1982:501). Ponavljanje “Ali beže ne hajaše ništa, | već nju daje
istih glagolskih oblika omogućava glasovna imoskom kadiji”, nakon čega slijede navedni
slaganja, a upravo po tome oblici postaju dio stihovi. Poetika balada sadrži uvijek
inventara gramatike uvjetovan eufonijskim elemenat kobi, mistične neumoljivosti, a
skladom. težnja da se osjećanje pretvori u radnju
ishodi upotrebom leksike i oblikā afektivne
vrijednosti (H. Krnjević 1980:31). Zato je recimo, ‘strah od zvuka’ u Hasanaginici, ili
prijelom u načinu predstavljanja toka radnje pak ‘miris đula’ u Omeru i Merimi.
obilježen upotrebom imperfekta kao oblika s Specifična leksika usmenog stvaralaštva
naglašenom emocionalnom vrijednošću. U Leksički tvorbeni obrasci svojstveni našem
trenutku kada se kaduna treći put obraća jeziku korišteni su u usmenoj tradiciji za
bratu, a poetiku balade karakterizira stvaranje čitavih klasa specifične leksike
trostruko gradirano ponavljanje (H. Krnjević koja se i danas povezuje s usmenim stilom.
1980:39), iz oblika imperfekta izbija ton Treba imati na umu da je takva leksika u
tragičnog mirenja i nemogućnosti opiranja ovoj tradiciji izrastala iz težnje za
daljem toku zbivanja. Nevidljivi narator ispunjenjem metričkih obrazaca. Vremenom
također uzima ovaj oblik kad svatovi prolaze su se razvijale ritmički uvjetovane ustaljene
pored djece: konstrukcije sa ovim izvedenim riječima, što
A kad bili agi mimo dvora, je doprinijelo tome da se ove lekseme danas
dvi je ćerce s pendžera gledahu, asocijativno povezuju sa riječju koja ih je u
a dva sina prid nju ishođahu, ritmičkom obrascu pratila. Stoga ta leksema
tere svojoj majci govorahu… ima ozračje kakvo se podrazumijeva pod
I inače, kada radnja dosegne kritični stupanj, pojmom poetizam. Izdvajamo najprije klasu
kada molbe i pitanja ostaju bez odgovora, ta deminutiva i hipokoristika:
potpuna šutnja [bilim ličcem u zemlju udarila,
nadomješta se pripovijedanjem nevidljivog Hasanaginica], [obrvice s mora pijavice
naratora, a njegova optika tad biva izražena O,146], [dvi je ćerce s pendžere gledahu,
perfektom: Hasanaginica], [progovara mlada robinjica
Kad kaduna knjigu B,263], [što mi ljubav, slatka djevo, za
proučila, ljubav ne vratiš, sevd.], [ter je meće sebi na
dva je sina u čelo ljubila, konjica, Hasanaginica], [a iz tame konjik
a dvje ćere u rumena lica,ispanuo H,75], [spustite ga na zemljicu
Kad kaduna riječi
a s malahnim u bešici čarnu, Biserje, Omer i Merima], [tamna
razumjela,
sinkom, noćca na zemlju panula H,47], [ako meni
Još je jadna u toj misli
odijelit se nikako ne suđen danak dođe H,42], [već to ima sedam
stala…
mogla, godinica H,50], [putovahu nedjeljicu dana
već je bratac za ruke uzeoH,53], [b'jeli mi se zubi omakoše | za
i jedva je sinkom grlašce dilber Umihane, Biserje], [a gr'oce
rastavio… kao mjesečina, Behar, Ljepotica Fata],
Radnja je oblik sudbine koja se neumoljivo [dvije kćeri dvije košutice, Behar,
ispunjava, a perfekt unosi dimenziju Alibegovica], [vezak vezla Merima djevojka,
posljedica njenog tajanstvenog djelovanja. Omer i Merima].
Zbog dramskog elementa koji sadrži u sebi, Pridjevi su često izvedeni takvim sufiksima
balada ima čvršću strukturu od epskih koji omogućuju jedan slog više:
pjesama. Balada prati događaj u njegovom
unutarnjem dinamizmu, drugačije od -ovit [i četiri noći strahovite H,63],
pravolinijskog i kontinuiranog [podignite silovitu vojsku H,4], [gdje mu
predstavljanja svojstvenog epici. skaču hrti tankoviti H,4], [nosi ferman Bosni
Predstavljanje dramatičnog unutarnjeg kalovitoj H,32], [gdje ćeš, Mujo, šarovita
zbivanja, pri čemu u trenucima loma nastupa gujo H,57], [šta ti knjiga šarovita kaže H,1],
tišina, nastavlja se izmjenom glagolskih -it [plamenitu sablju pripasao H,47], [a kad
oblika, ili unošenjem slutnje kao što je, siđe Senju kamenitu H,56], [ljutit Mujo u
klance da uđe H,43], on otište koplje ubojito Znatan dio leksike karakteristične za
H,63], [salazio Bosni ponositoj H,32], [Tale narodnu poeziju bio je arhaičan i u vrijeme
srdit, pa on kune ljuto H,49], [osobit je u kad su pjesme zapisivane, no kako su te
njegovu Jajcu H,4], riječi bile duboko povezane s tradicijom,
-iv [a odviše strašiva pogleda H,40], [dobroj one su ostajale ornament ovog pjesništva
pušci u strašivoj ruci H,43], [o starice, uprkos tome što su predmeti koje su
majko milostiva H,48], [ja sam mlada srca označavale već zaboravljani. Duge granalije,
žalostiva H,40], topi baljemezi, tanke tocijanke, sjajni
-en [a Bistriče, strmen ti si B,251]. džeferdari, pale okovane, srmali handžari,
Ponekad u ovoj poeziji nalazimo imena koja sablje demiskije, ostajali su dio drevnog
su iz stilskih razloga stvarali neki nadahnuti epskog svijeta. Jednako tako u usmenoj lirici
pjevači. Ova imena imaju, zapravo, funkciju ostaju kao ornamenti riječi koje su povezane
vrlo ekspresivnih atributa: s tradicionalnom orijentalnom kulturom:
Sve pokupi iz etrafa Turke, bejaz anterija, mor dolama, mavi mintan,
Hajde mojoj na Ogarsko kuli, (...) pulli duvak, džanfezli dimije, terli diba,
Podripanje i Popalirupu, mestve pozlaćene, almas-kamenovi, has-
Zadrikapu i Zametnikavgu, bašča, al-katmeri, katmerli ružice, gondže
Jera bez njih tamo hoda nema. (H,75) ružice. Arhaični sloj leksike svojstvene
Da vidimo Hrnjovine Muje! narodnoj poeziji čine i domaće riječi,
Dok Halila ne bi na Kladušu, naročito ona leksika koju nalazimo u
Halileva spremio gavrana, krajišničkim pismima 16. i 17. stoljeća:
A podigo ljute Krajišnike, [za Halilom potjer učiniše, H,47], [uhvatit
Ubilicu i Krvopivnicu. (M,IV,41) će tako gospodara, | uciniti u gotove novce
M,IV,40], [u Jovana šezdeset hajduka |
Ovoj vrsti leksike mogu se pribrojati i pocinio svu široku Liku M,IV,26], [ja
imenice koje prate vile i fantastična bića, a djevojka n'jesam za poruka, Behar,
koja djeluju kao stalni epiteti: 1904/5].399
[podviknula nagorkinja vila H,57], Specifična epska leksika kojm su
[posestrimu prigorkinju vilu H,44], [i iznese označavani konji također je arhaična:
bjelogorku vilu H,3], [donesi mi zmiju [krvca ljeva niz konja dorata H,47], [te ga
prisojkinju, Behar 1905397], [Bog ubio ribu sveza za konja dorina H,46], [pa on sjaha
brodaricu398]. sa konja đogata H,40], [pa odjaha svog
Atributske složenice tvorene kao konja đogina H,43], [gdje okreće svog
kombinacije pridjeva sa imenicom potpadaju konja malina H,49], [začu tutanj od konja
pod okvir epskog obrasca. Nalaze se u putalja H,48], [potjerah ga ranjen na
drugom polustihu kao i većina kombinacija zelenku H,44], [ja se za njim dadoh na
imenica s epitetom: zekanu H,53], [a pod njime mejdandžija
[opazi ih bjelogrla Janja H,42], [poletješe zečak H,75], [dobar vranac poprijeko skače
samohite vile H,48], [a ja odoh suhogranoj H,49], [pa Rosanda uzjaha vranina H,47],
jeli H,57], [a u kiti suhovrha jela H,57], [ban istjera vranku bedeviju H,49], [kad
[konji kusci, golokraci Turci H,75], [na dva dostiže dva dobra alata H,57], [pa Mujova
konja vrana putonoga H,75]. uzjaha bjelana H,51], [pa bijesna protjera
Atributske složenice su i one kojima je prvi kulaša H,63], [sve ogrće bega i goluba
dio broj: H,75], [kršna šarca, konja od mejdana
[e ondje je troglav Arapine H,40], [tresla bi H,52, [na mrkovu, konju velikome H,55],
te troljetna groznica H,32].
[na mrkalju k'o na gorskom vuku, Biserje], toliko da se možemo pitati koliko je estestki
[na jagrzu k'o na gorskom vuku H,75]. model narodnog stvaralaštva utjecao na
Arhaične riječi slavenskog porijekla ostale razvoj naših estetskih zahtjeva. Živi i
su ugrađene u ustaljenim poetskim stvaralački produktivan epski oblik sjećanja
konstrukcijama: na prošlost u Bosni i Hercegovini, ne samo
[da ustrijeli utvu zlatnih krila, sevd.], formom nego i najdubljom sadržinom –
[čudna tutnja pokraj sinja mora H,54], mitskim jezikom, utjecao je na pisce s
[konja stjera lugu mahnatome H,75]400, prijelaza stoljeća.403 Narodna epika i lirika
[čarnim okom sa džamli pendžera, Biserje], odigrala je kod Bošnjaka naročitu ulogu u
[da se rujna napijemo vina H,52], [rusa joj očuvanju kontinuiteta stvaralaštva na
se kosa obavila | vrancu konju oko prvih maternjem jeziku. Bošnjački pisci na
nogu H,3]. orijentalnim jezicima također su cijenili ovu
Konačno, kao karakterističan za epsko tradiciju, a i njihovo pjesništvo na
pjesništvo, pojavljuje se i poneki orijentalnim jezicima izdvajalo se iz
romanizam: osnovnog toka, kako svjedoči Bašagić,
[u podrumu sigurah dorina H,75], [koju upravo po unošenju lirskih elemenata iz
štimaš ličku nabodicu M,IV,26], [a kad sevdalinke.
Mujo stimo madžarije H,57],401 [vilen Oznake uz stihove
đogo Hrnjovine Muje M,IV,41].402
Poetska gramatika i leksika usmenog H – (Hörmann 1976)
stvaralaštva snažno su obilježile izraz prvih M – iz zbirke Luke Marjanovića: Hrvatske
evropski orijentiranih bošnjačkih pisaca, što narodne pjesme, knj. III i IV. Junačke
je i razumljivo s obzirom na njihov pjesme (muhamedovske),
romantičarski stav. Tada je, također, usmena Matica hrvatska, Zagreb 1898-1899. u:
poezija jedina pružala u potpunosti izgrađen (Durić 1998)
model izraza na narodnom jeziku. Uz to, ova B – (Buturović 1983)
je tradicija bila živa i prisutna u narodnom D – (Dizdar 1944)
pamćenju, njeni modeli oblikovanja O – (Orahovac 1968)
stvarnosti nasljeđivani generacijama ostavili P – (Pobrić 1992)
su traga u drugim književnim koinama