Professional Documents
Culture Documents
Giljermo Del Toro - 1. Soj
Giljermo Del Toro - 1. Soj
org
SOJ
Prva knjiga trilogije Soj
Naslov originala
Guillermo Del Toro and Chuck Hogan
“The Strain”
www.balkandownload.org
Snimak iz pilotske kabine
Delovi snimka, NTSB zapis, Let 753, Berlin (međunarodni aerodrom Tegel -
TXL) - Njujork (međunarodni aerodrom DŽFK), 24. 09. 10:
2049:31
(Razglas je uključen.)
Kap. Piter Dž. Moulds: „Narode, ovde vaš kapetan Moulds iz pilotske
kabine. Trebalo bi da sletimo za nekoliko minuta, u tačno predviđeno vreme. Samo
sam želeo da vam se nakratko obratim i obavestim vas da smo svakako zahvalni što
ste odabrali da putujete upravo Ridžis erlajnsom i da, s tim u vezi, u ime kopilota
Neša, moje ime, kao i u ime čitavog osoblja, izražavamo želju da u najskorije
vreme ponovo letite sa nama..."
2049:44
(Razglas isključen.]
Kapetan Piter Dž. Moulds: „... kako bismo i mi imali šta da radimo.“ (Smeh
u pilotskoj kabini.)
2050:01
Kontrola vazdušnog saobraćaja Njujorka (aerodrom DŽFK): „Ridžis sedam-
pet-tri širokotrupni, prilazi sleva, upućuje se na jedan nula nula. Spreman za
sletanje na. pistu 13R.“
Kapetan Piter Dž. Moulds: „Ridžiš sedam-pet-tri, teškaš, prilazi sleva, jedan
nula nula, sleće na pistu 13R, primljeno.“
2050:15
(Razglas uključen.)
Kapetan Piter Dž. Moulds: „Posado, pripremite se za sletanje."
2050:18
(Razglas isključen.)
Kopilot Ronald V. Neš IV: „Avion spreman za sletanje.“
Kapetan Piter Dž. Moulds: „Uvek je lepo vratiti se kuči...“
2050:41
(Zvuk treska. Atmosferske smetnje. Buka visoke frekvencije.)
KRAJ PRENOSA.
SLETANJE
Kontrolni toranj na aerodromu DŽFK
Kroz bočna vrata odeljenja za prtljag, u donjem delu trupa 777, već je
započeto izvlačenje čeličnih sanduka na točkovima koje je trebalo da otvori i
proveri Hazmat, tim aerodromske uprave. Ef i Nora su postrance prešli među
preostale kontejnere, povezane kao vagoni, sa točkovima umetnutim u šine.
Na udaljenom kraju skladišta nalazila se dugačka, pravougaona kutija, crna,
drvena i, činilo se, veoma teška, nalik na ogroman polegnut orman. Nelakirana
ebonovina, nekih dva i po metra dugačka, metar i tridesetak centimetara široka i
metar visoka. Viša od frižidera. Gornja strana je čitavom dužinom bila oivičena
složenim rezbarijama, lavirintskim kitnjastim ukrasima propraćenim ispisanim
slovima na nekom drevnom jeziku ili je, možda, udešeno da samo izgleda kao neki
drevni jezik. Mnogi izrezbareni ukrasi podsećali su na figure, niz ljudskih figura - a
uz malo mašte, možda bi vam se ukazala i lica koja vrište.
„Još ga niko nije otvorio?", upitao je Ef.
Pripadnici Hazmata su svi doreda odrično zavrteli glavama. „Nismo ni
pipnuli tu stvar", odgovorio je jedan od njih.
Ef je pogledao zadnju stranu kovčega. Tri narandžasta kaiša sa čeličnim
kukama i dalje pričvršćenim za tlo stajala su na zemlji kraj kontejnera. „A, šta je sa
ovim kaiševima?"
„Bili su odvezani kada smo stigli", rekao je drugi.
Ef je pogledao po skladištu. „To nije moguće“, rekao je. „Da je ovo čudo bilo
odvezano tokom leta, načinilo bi veliku štetu ostalim kontejnerima, ako ne i
čitavom odeljenju za prtljag.“ Ponovo se zagledao u tu stvar. „Gde je njegova
otpremnica? Šta piše na tovarnom listu?"
Jedan od zvaničnika je u rukama u rukavicama držao hrpu spiskova spojenih
jednom spajalicom. „Ovde ga nema.“
Ef mu je prišao da se uveri. „To nije moguće."
„Jedini nepropisno dovezen tovar ovde pribeležen jeste nekakav kajak, pored
tri seta palica za golf." Tip je pokazao na bočni zid gde je istovetnim narandžastim
kaiševima stajao pričvršćen kajak obavijen plastikom i izlepljen aerodromskim
nalepnicama.
„Pozovite Berlin", rekao je Ef. „Kod njih mora da je registrovan. Neko će se
tamo već setiti ove stvari. Mora da teži barem dve stotine kilograma."
„To smo već uradili. Ni tamo nema nikakve evidencije. Ispitaće sve radnike
koji su bili zaduženi za prtljag, jednog po jednog."
Ef se ponovo okrenuo ka crnom kontejneru. Nije obraćao pažnju na neobične
rezbarije, već se sagnuo da ga pogleda postrance, gde je pronašao tri šarke sa obe
gornje ivice. Poklopac su zapravo bila vrata, po sredini razdvojena na dva krila
koja su se otvarala ka spolja. Ef je dodirnuo izrezbaren poklopac rukom u rukavici
da bi potom posegnuo ispod njegovih ivica, pokušavajući da otvori teška krila. „Da
li bi mi neko priskočio u pomoć?"
Jedan od prisutnih je iskoračio prema njemu i zahvatio prstima krilo naspram
Efa. Ef je izbrojao do tri i obojica istovremeno otvoriše teška vrata poklopca.
Dvostruka krila poklopca su sada bila otvorena, pričvršćena jakim, širokim
šarkama. Vonj koji se uzdigao iz kontejnera podsećao je na leš, kao da je sanduk
bio zakovan stotinu godina. Činio se praznim, sve dok jedan od prisutnih nije
upalio baterijsku lampu i uperio snop svetlosti unutra.
Ef je uvukao ruku koja je, obavijena višeslojnim rukavicama, utonula u
izdašnu, crnu ilovaču. Zemlja je bila prijatno mekana na dodir, nalik na kakvo testo
za kolač, prianjajući mu za prste. Ispunjavala je dve trećine kontejnera.
Nora je zakoračila unazad od velike otvorene kutije. „Izgleda kao mrtvački
sanduk“, izgovorila je.
Ef je povukao prste otresajući sa njih ostatke zemlje. Okrenuo se ka njoj
iščekujući šaljivi osmeh koji se nije pojavio. „Zar nije malo povelik za to?“
„Zašto bi neko poslao praznu kutiju sa zemljom?", upitala je.
„Pa, i ne bi“, rekao je Ef. „Mora da je nešto bilo unutra."
„Ali, šta?“, upitala je Nora. „Ovaj avion je pod karantinom."
Ef je slegnuo ramenima. „Ne polazi nam za rukom da bilo šta objasnimo kada
je ovaj avion u pitanju. Ono što zasigurno znam jeste da imamo otključan i
neprivezan kontejner bez otpremnice." Okrenuo se ka ostalima. „Treba da uradimo
analizu zemlje. Zemlja zadržava dokazne tragove. Na primer, radijaciju."
Jedan od prisutnih reče: „Misliš da je ta, koja god supstanca bila, uzrok smrti
putnika..?"
„Ona koja je pristigla ovim avionom? To je najlogičnija teorija koju sam čuo
tokom čitavog dana."
Džim se oglasio ispod njih, izvan aviona. „Efe? Nora?"
Ef se odazvao: „Šta je bilo, Džime?"
„Samo što su me zvali iz izolacionog odeljenja bolnice Jamajka. Mislim da bi
trebalo iz ovih stopa da odete tamo."
Bolnica medicinskog centra Jamajka
Nestrpljenje je bivalo sve veće dok se tanka senka na zapadnoj strani sunca -
mesečev „prvi kontakt" - pretvarala u gmizavu tamu, zaokruženi ugriz koji je
postepeno proždirao popodnevno sunce. U početku nije bilo očigledne razlike u
kvalitetu niti količini sunčeve svetlosti na zemlji. Tek crno udubljenje visoko na
nebu, koje je usadilo srpasto obličje na čvrsto sunce, razlikovao je ovaj dan od
bilo kojeg drugog.
Izraz „sunčeva eklipsa" zapravo je neispravan. Eklipsa ili pomračenje javlja
se onda kada neki objekat zamrači senka nečeg drugog. Kod „sunčeve eklipse", nije
mesec taj koji se nalazi u sunčevoj senci, već on prolazi između sunca i Zemlje,
zamračuje sunce i proizvodi senku. "Pravilan naziv za to jeste „pomračenje".
Mesec pomračuje sunce tako što baca malu senku na površinu Zemlje. To nije
„sunčeva eklipsa", već eklipsa, pomračenje Zemlje.
Udaljenost Zemlje od sunca je otprilike četiristo puta veća od mesečeve
udaljenosti od Zemlje. Isto tako je neverovatna slučajnost da je prečnik sunca
otprilike četiristo puta veći od prečnika meseca. To je i razlog što se čini da su
površina mesečeve i sunčeve fotosfere - svetlećeg diska - otprilike iste veličine,
gledano sa Zemlje.
Totalno pomračenje je moguće samo kada je mesec mlad, i u perigeju, tački
kada je najbliži Zemlji. Dužina trajanja totalnog pomračenja zavisi od orbite
meseca, i nikada nije duža od sedam minuta i četrdeset sekundi. Ovo pomračenje
trebalo je da traje tačno četiri minuta i pedeset i sedam sekundi - nešto manje od
pet minuta tajanstvene noći usred divnog ranog jesenjeg popodneva.
Poluprekriveno sada već mladim (inače nevidljivim) mesecom, još uvek
svetlo nebo počelo je da pridobija primese sumraka - nalik na zalazak sunca, ali
bez one topline svetlosti. Na zemlji je sunčeva svetlost bila bleda, kao da se
zračila kroz nekakav filter ili se razlila. Senke su izgubile postojanost. Činilo se
kao da se čitav svet odjednom prigušio.
Kako se srp stanjivao pošto ga je sve više prekrivao mesečev disk, njegova
prigušena jarkost buktala je kao u panici. Pomračenje je dobijalo na snazi, i to
očajničkom brzinom, dok su zemaljski pejzaži posiveli, a boje se rasplinule u
odnosu na uobičajeni spektar. Dok se senka meseca prikradala, zapadno nebo se
smračivalo brže od istočnog.
U većem delu Sjedinjenih Država i Kanadi očekivalo se samo delimično
pomračenje, dok je totalno trebalo da se vidi samo duž duge i uzane staze od
šesnaest hiljada kilometara dužine i sto šezdeset kilometara širine, prikazujući
mesečevu tamnu, senovitu senku na Zemlji. Pravac zapad-istok, poznat kao „put
totalnog pomračenja", započeo je na rogu Afrike i vrludao je uz Atlantski okean,
završavajući se nešto zapadnije od jezera Mičigen i krećući se brzinom većom od
hiljadu i šestotina kilometara na sat.
Dok je sunčev srp nastavljao da se sužava, boja neba pretvorila se u tamnu
rumenoljubičastu. Tama sa zapada zgusnula se nalik na bezglasnu, bezvetrenu oluju,
šireći se nebom i prikradajući se oko sve slabašnijeg sunca, kao neki divovski
organizam podložan nečistim silama koje izviru iznutra.
Sunce je postalo opasno tanko - prizor, kroz zaštitne naočare, nalik na
poklopac špijunke koji se uz navlačenje zatvara visoko iznad, istiskujući dnevno
svetlo. Srp je plamteo belinom, a zatim postao vrištećesrebrn u poslednjim
trenucima agonije.
Čudne, lutajuće senkovite trake počele su da švrljaju tlom. Treptaji
proizvedeni prelamanjem svetla u zemljinoj atmosferi - slično efektu koje
proizvodi svetlo na dnu bazena - podsećali su na vijuganje senkovitih zmija u
samom uglu nečijeg pogleda. Ovi avetinjski trikovi svetlosti učinili su da se
svakom posmatraču od jeze pridignu dlačice na vratu.
Kraj je brzo pristigao. Poslednji tračci agonije bili su jezivi, snažni, dok se
srp utanjio do puke krivulje, oštar ožiljak na nebu, da bi se potom isprekidao u
samostalne perlice vatrenobelog, predstavljajući poslednje zrake sunčeve svetlosti
koja sipi kroz najdublje doline duž mesečeve površine. Ove perlice su namigivale i
iščezavale u neprekidnom i hitrom nizu, gaseći se nalik na zamirući plamen sveće
ugušen sopstvenim crnim voskom. Jarkocrvena traka koja je predstavljala
hromosferu, tanki, gornji sloj atmosfere sunca, zaplamtela je na nekoliko
dragocenih, konačnih sekundi - a onda je sunce iščezlo.
Pomračenje.
Tri stotine pedeset i pet kilometara iznad Zemlje, astronautkinja Talija Carls -
američka aeroinženjerka na Ekspediciji 18 u timu sa ruskim generalom i francuskim
inženjerom - lebdela je u bestežinskom prostoru kroz komoru koja je spajala modul
Juniti sa krmenim vratima laboratorije Destini. MSS je bio istraživački objekat koji
je obilazio Zemlju šesnaest puta svakog dana, ili skoro jednom svakih sat i po,
brzinom od dvadeset sedam i po hiljada kilometara na sat. Pomračenja i nisu
predstavljala neki poseban događaj u nižoj Zemljinoj orbiti; zaprečavanje sunca
bilo kojim okruglim predmetom na prozoru pružalo je veličanstveniji prizor
korone. Talijino interesovanje se, samim tim, nije ticalo samog postrojavanja
meseca i sunca - iz njene perspektive brzog kretanja, zapravo i nije bilo
pomračenja - već dejstva ovog fenomena na spororotirajuću Zemlju.
Destini, glavna istraživačka laboratorija na MSS-u, duga je osam i po metara,
a široka četiri - mada je unutrašnji radni prostor ovog cilindričnog modula, usled
količine opreme prikačene za oštre uglove, suženiji - po grubim procenama, dužine
je pet ljudskih tela, a širina odgovara jednom ljudskom telu. Svaki vod, cev, i žica
bili su direktno pristupačni, a samim tim i vidljivi, tako da su sva četiri zida
Destinija podsećala na zadnji deo velike matične ploče. Talija bi se povremeno
osećala malo važnija od majušnog mikroprocesora koji verno obavlja zadate
radnje unutar velikog svemirskog računara.
Talija je prohodala na rukama po podnožju, Destinijevom „podu“ - u svemiru
ne postoji „gore“ ili „dole“ - do širokog prstena koji je podsećao na optičko staklo
opremljeno rezama. Veliki kapak bio je osmišljen tako da zaštiti celokupni modul
od mikrometeorita ili eventualnih sudara sa krhotinama u orbiti. Oduprla se
stopalima u čarapama o držaljku u zidu i ručno ga otvorila, otkrivajući prozor
optičkog kvaliteta prečnika šezdeset centimetara.
Prikazala se plavobela lopta koja je predstavljala Zemlju.
Talijin zadatak je da nacilja i fotografiše Zemlju pomoću čvrsto montirane
kamere Haselblad kojom je upravljala putem daljinskog okidača. Međutim, kada je
usmerila pogled na planetu sa nadmoćne tačke gledišta na kojoj se nalazila, od
onog što je ugledala jednostavno se stresla. Ogromna crna mrlja koja je
predstavljala senku meseca izgledala je kao mrtva tačka na Zemlji. Mračna i
preteča pukotina u inače zdravoj plavoj orbiti koja je predstavljala Dom. Ono što
ju je najviše uznemirilo bilo je to što nije mogla da vidi ništa mimo te senke,
središnjeg, najmračnijeg dela mesečeve sene - čitavo to područje iščezlo je u
mračnom ništavilu. Kao da gledate satelitsku mapu uništenog područja koja
prikazuje pustoš koju je za sobom ostavio strašan požar koji je progutao Njujork, i
koji se sada širio preko velike površine istočne obale.
Menhetn
Kraj pomračenja
www.balkandownload.org
Hangar Ridžis era
Gas
„Već su bili spušteni. Ako se već odmarate, treba da ispružite noge. Zašto
pitate?"
Ef upita: „Niste primetili ništa neuobičajeno?"
„Tamo? Ništa. Šta tamo ima da se primeti?"
Ef se za korak udaljio. „Da li znate nešto o velikom sanduku koji je ukrcan u
odeljenje za prtljag?"
Kapetan Redfern je odrično zavrteo glavom, pokušavajući da shvati na šta su
ciljali. „Nemam pojma. Ali, zvuči mi kao da imate neki trag."
„Pa, i ne baš. I dalje smo zbunjeni, kao i vi." Ef je prekrstio ruke. Nora je
upalila svoju luma-lampu i njome prešla preko Redfernovih ruku. „To je i razlog
što je vaša odluka da ostanete od ključne važnosti. Želim da izvršim seriju testova
na vama."
Kapetan Redfern je posmatrao dok mu je indigo svetlost osvetljavala kožu.
„Ako smatrate da možete da dokučite šta se dogodilo, biću vaše eksperimentalno
morsko prase.“
Ef je klimnuo glavom u znak zahvalnosti.
„Od kada imate ovaj ožiljak?“, upitala je Nora.
„Kakav ožiljak?"
Gledala je u njegov vrat, prednju stranu vrata. Zabacio je glavu da bi mogla
da opipa finu liniju koja je bila modroplava pod svetlošću luma-lampe. „Skoro da
izgleda kao hirurški rez.“
Redfern je pokušao da ga opipa. „Tu nema ničega.“
Kada je isključila svetlost, zaista se ništa nije videlo - ožiljak je bio
nevidljiv. Ponovo je uključila lampu i sada je Ef pregledao ožiljak. Bio je širok
otprilike jedan i po centimetar, debljine nekoliko milimetara. Tkivo koje je zaraslo
preko rane činilo se prilično sveže.
„Kasnije večeras ćemo napraviti neke snimke. Magnetna rezonanca bi trebalo
nešto da nam pokaže.“
Redfern je klimnuo glavom, a Nora je isključila svetiljku. „Znate... ima još
nešto." Redfern je oklevao, pilotsko samopouzdanje kao da je na trenutak oslabilo.
„Sećam se nečega, ali to vam neće biti ni od kakve koristi, barem tako mislim..."
Ef je skoro neosetno slegnuo ramenima. „Uzećemo u obzir sve što nam budete
rekli."
„Pa, kada sam se onesvestio... sanjao sam nešto - nešto veoma staro..."
Kapetan je pogledao oko sebe, skoro posramljen, a onda je nastavio da govori
veoma tiho. „Kada sam bio dete... noću... spavao sam u jednom velikom krevetu u
kući moje bake. Svake noći, u ponoć, dok su se oglašavala zvona sa obližnje crkve,
video sam nešto kako izlazi iza velikog, starog ormana. Svake noći, bez prekida,
ono bi prikazalo svoju veliku, crnu glavu, dugačke ruke i koštunjava ramena... i
zurilo bi u mene..."
„Zurilo?", upitao je Ef.
„Imalo je zubata usta sa tankim, crnim usnama... i gledalo bi me i, samo se
smešilo."
Ef i Nora su bili zapanjeni, nisu očekivali ovakvu intimnu ispovest, kao ni
sanoliki ton kojim je ispričana.
„Tada bih počeo da vrištim, a baka bi palila svetlo i odnosila me u svoj
krevet. To je trajalo godinu dana. Nazvao sam ga gospodin Pijavica. Zato što mu je
koža... ta crna koža, izgledala upravo kao kod proždrljivih pijavica koje smo
sakupljali u obližnjem potoku. Dečji psiholozi su me pregledali, razgovarali sa
mnom i zaključili da je reč o ’noćnim morama’, ubeđivali me da nema razloga da
verujem u njegovo postojanje, ali... ono se svaki noći vraćalo. Svake noći bih
sakrio glavu ispod jastuka skrivajući se od njega - ali to nije bilo ni od kakve
koristi. Znao sam da je on tu, u sobi...“ Redfern se namrštio. „Nekoliko godina
kasnije preselili smo se odatle, baka je prodala orman i ja ga nikada više nisam
video. Nikada nisam to isto sanjao."
Ef ga je pažljivo saslušao. „Oprostite, kapetane... ali kakve to veze ima sa...?“
„Upravo stižem do toga", odgovorio je. „Jedina stvar koje se sećam od
vremena sletanja do trenutka kada sam se probudio u ovoj sobi jeste... da se on
vratio. U mojim snovima. Ponovo sam ga video, tog gospodina Pijavicu... a, i ovog
puta se smeškao."
INTERLUDIJUM II
PLAMENA JAMA
Njegove nočne more uvek su bile iste: Abraham, vremešan ili mlad, nag u
klečečem položaju ispred ogromne rupe u zemlji u kojoj su gorela tela, dok je
nacistički oficir koračao niz red zatvorenika koji kleče pucajući im u potiljak.
Plamena jama nalazila se iza ambulante u koncentracionom logoru poznatom kao
Treblinka. Zatvorenici koji su bili previše bolesni ili stari za rad sprovođeni su
kroz u belo okrečenu baraku sa oznakom crvenog krsta, pravo u jamu. Mlađani
Abraham je video mnoge kako okončavaju život na taj način, dok je on samo
jednom bio u toj opasnosti.
Pokušavao je da ne privlači na sebe pažnju, radio je u tišini, i držao se
pozadine. Svakog jutra je bockao prst i razmazivao po kapljicu krvi na obraze da bi
pri prozivci izgledao što je zdravije moguće.
Prvi put je video jamu dok je popravljao police u ambulanti. Sa šesnaest
godina, Abraham Setrakijan je nosio žutu židovsku oznaku oko ruke i bio je
majstor. Nikome se nije ulagivao, nije bio ničiji miljenik, već jednostavno rob sa
umećem drvodeljskog zanata koji je u logoru smrti predstavljao talenat koji je
omogućavao preživljavanje. Značio je nešto nacisti Hauptmanu koji ga je
nemilosrdno koristio, bez ikakvog obzira i kraja. Podizao je ograde od bodljikave
žice, pravio police za biblioteku, popravljao prugu. Rezbario je složene gajde za
ukrajinskog kapetana straže za Božić 1942. godine.
Upravo su vešte ruke bile te koje su Abrahama držale podalje od jame. U
sumrak je video kako svetli, a ponekad je iz radionice mogao da oseti miris
sprženog mesa i benzina pomešanog sa piljevinom. Kako je strah ščepao njegovo
srce, tako se i jama u njega uselila.
Do ovog dana, Setrakijan je i dalje to osećao u sebi. Svaki put kada bi ga
obujmio strah, bez obzira da li je to bilo kada bi prelazio mračnu ulicu, zatvarao
svoju radnju noću ili kada bi se probudio iz košmara, delići tih uspomena bi
oživeli. Kako kleči, nag, i moli se. U tim snovima mogao je da oseti puščanu cev na
potiljku.
Koncentracioni logori nisu služili ni za šta drugo sem za ubijanje. Treblinka je
napravljena tako da izgleda kao železnička stanica, sa putničkim posterima i
redosledom vožnje, zelenilom upletenim u bodljikavu ogradu. U logor je dospeo u
septembru 1942. i sve vreme je tu proveo radeći. „Zarađivao je svaki udah
vazduha“, govorio je. Bio je tih čovek, mlad ali dobro odgojen, pun mudrosti i
saosećanja. Pomagao je mnogim zatvorenicima koliko god je mogao i molio se u
tišini sve vreme. I pored svih zločina kojima je svakodnevno bio svedok, verovao
je da Bog brine o svim ljudima.
Međutim, jedne zimske večeri, Abraham je, u očima mrtvog stvorenja,
ugledao đavola. Tada je shvatio da je način na koji sve na svetu funkcioniše
drugačiji od onog kako je on zamišljao.
Već je bila prošla ponoć, a u logoru je bilo tiše nego što je Setrakijan do tada
iskusio. Zvuci šume su se utišali, dok mu je hladan vazduh kršio kosti. Tiho se
promeškoljio na svojoj postelji i zurio naslepo u mrak koji ga je okruživao. I, tada
je čuo...
Tap-tap-tap.
Isto onako kako mu je babbeh govorila... zvučalo je upravo onako kako je
opisala... iz nekog razloga je zbog toga bilo još strašnije...
Zaustavio mu se dah i osetio je goruću rupu u srcu. U ćošku barake, mrak se
pomerio. Taj Stvor, visoka, koščata figura, sljuštio se iz mračnih dubina i skliznuo
preko njegovih uspavanih drugova.
Tap-tap-tap.
Sardu. Ili stvor koji je nekada bio on. Koža mu je bila sparušena i tamna i
stapala se sa naborima njegove tamne, široke odeće. Uveliko je podsećao na
oživljenu mastiljavu mrlju. Stvor se pomerao bez napora, bestežinski fantom koji
klizi preko poda. Njegovi kandžasti nožni nokti grebali su drveni pod veoma blago.
Ali, to nije moglo biti. Svet je nešto stvarno - zlo je bilo stvarno i okruživalo
ga je sve vreme - ali ovo nije moglo da bude. Ovo je bila babbeh meiseh, bakina
priča. Babbeh meiseh...
Tap-tap-tap...
Za samo nekoliko sekundi, davno mrtvi stvor dospeo je do postelje preko puta
Setrakijana. Abraham je sada mogao da oseti njegov miris: osušeno lišće, zemlja i
plesan. Mogao je da nazre obrise njegovog mračnog lica kada se pojavilo iz tame
kojom je bio odenut, kada se nagnuo napred i počeo da njuši vrat Zadavskija, vrat
mladog Poljaka, vrednog radnika. Stvor je stajao visok kao baraka, glave medu
krovnim gredama. Disanje mu je bilo teško i nekako prazno, protkano uzbuđenjem,
glađu. Pomerio se ka sledećoj postelji, gde mu je lice bilo nakratko osvetljeno
mesečinom sa obližnjeg prozora.
Zatamnjena koža postala je prozračna, nalik na parče sasušenog mesa naspram
svetlosti. Bila je sva sparušena i mutna, ali njegove oči, dve žarke sfere, kao da su
sijale naizmenično, nalik na grumenje tinjajućeg uglja potpaljenog daškom svežeg
vazduha. Povukao je suve usne i izložio pogledu umrljane desni i dva reda malih,
požutelih zuba koji su, međutim, bili strahovito oštri.
Zaustavio se iznad bolešljive figure Ladislava Zajaka, starca iz Grodna,
došljaka obolelog od tuberkuloze. Setrakijan je Zajaka štitio od kada je došao,
pokazivao mu je šta da radi i držao ga podalje od ambulante. Sama činjenica da je
bio bolestan bila je sasvim dovoljna da ga istog trenutka ubiju, ali Setrakijan ga je
zaštitio tako što je tvrdio da mu je to pomoćnik i u kritičnim trenucima držao ga
podalje od SS nadzornika i ukrajinskih stražara. Ali, Zajak je sada bio gotov. Pluća
su mu otkazivala, a još i gore, izgubio je svaku volju za životom; povukao se u
sebe, retko je govorio i neprestano je plakao u tišini. Postao je opasnost po
Setrakijana jer njegove molbe više nisu mogle da ga osnaže. Setrakijan ga je čuo
kako drhti od tihih kašljavih grčeva i jeca sve do zore.
Ali sada se nad njega nadneo Stvor koji ga je pomno posmatrao. Starčevo
neusaglašeno disanje kao da mu se dopadalo. Nalik na anđela smrti, obavio je
svoju tamu preko čovekovog iscrpljenog tela i zadovoljno je zacvoktao suvim
ustima.
Ono što je tada taj Stvor uradio... Setrakijan nije mogao da vidi. Bilo je tu
nekakvog zvuka, ali njegove uši su odbijale da ga čuju. Ovaj ogroman Stvor
buljavog pogleda povio se nad starčevu glavu i vrat. Nešto u njegovom stavu je
ukazivalo... na hranjenje. Zajakovo vremešno telo se blago trgnulo i zgrčilo, ali se,
za divno čudo, starac nije probudio.
Tada, niti ikada više.
Setrakijan je rukom prigušio dah. Hraneči se, stvor kao da nije obraćao pažnju
na njega. Proveo je neko vreme naginjući se nad bolesne i nejake. Kada se noč
skoro okončala, bilo je tri leša. Stvor je izgledao osveženo, gipkije kože, ali
podjednako tamne.
Setrakijan je video kako Stvor iščezava u mrak i odlazi. Pažljivo se pridigao i
otišao do tela. Pregledao ih je na slabom svetlu, ali nije mogao da uoči bilo kakve
rane, osim traga tankog zaseka na vratu. Rez je bio tako tanak da se skoro nije ni
video. Da nije bio svedok tog užasa...
Nastupilo je praskozorje. Taj Stvor. Ponovo će se vratiti - i to uskoro. Ovaj
logor je bio plodno tlo za hranjenje, a on će se gostiti neprimećenima,
zaboravljenima, nevažnima. Hraniće se njima... svima njima...
Osim ako mu se neko ne suprotstavi.
Neko...
On.
Turistička klasa
Preživeli na letu 753, Ansel Barbur, zagrlio je svoju ženu En-Mari i svoje
dvoje dece, osmogodišnjeg Bendžija i petogodišnju Hejli, na plavom cicanom
dvosedu dnevne sobe njihovog doma sa tri spavaće sobe u Flatbušu, u Njujorku.
Učestvovali su u tome čak i Pap i Gerti, dva velika bernardinca, jer su im povodom
ove specijalne prilike dozvolili da uđu u kuću. Toliko su bili srećni što je gazda
došao kući da su svoje ogromne šape stavili na njegova kolena i nežno ga njima
tapkali po grudima.
Ansel je sedeo na sedištu 39G, u turističkoj klasi, vraćajući se kući sa
plaćenog seminara za bezbednost podataka u Potsdamu, jugozapadnom delu
Berlina. Bio je programer koji je potpisao četvoromesečni ugovor sa prodavcem
na malo iz Nju Džerzija za kojeg je istraživao elektronsku pljačku brojeva kreditnih
kartica miliona kupaca. Nikada pre nije putovao van zemlje, i porodica mu je
veoma nedostajala. Organizovane ture u grad i razgledanje bili su sastavni deo
četvorodnevnog seminara, ali Ansel uopšte nije izlazio iz hotela; radije je ostajao u
sobi sa svojim laptopom, razgovarao sa decom preko vebkama i igrao karte preko
interneta sa nepoznatim ljudima.
Njegova žena, En-Mari, bila je sujeverna i preoprezna žena, a tragičan kraj
leta 753 dodatno je potvrdio njene postojeće strahove prema avioprevozu i novim
iskustvima uopšte. Ona nije vozila ni automobil. Živela je u grču mnogobrojnih
opsesivno-kompulzivnih rutinskih radnji, koje su, između ostalog, podrazumevale
dodirivanje i neprestano brisanje svih ogledala u kući, što je izgleda odagnavalo
nesreću. Roditelji su joj poginuli u saobraćajnoj nesreći kada je imala četiri godine
- preživela je udes - i odgajila ju je neudata tetka koja je umrla nedelju dana pre
venčanja En-Mari i Ansela. Rođenje dece samo je osnažilo povlačenje En-Mari iz
sveta, jačajući njene strahove do te tačke da danima ne bi izlazila iz bezbednog
okrilja svoje kuće, u svakom pogledu se oslanjajući na Ansela kada se radilo o bilo
kakvom poslu sa spoljašnjim svetom.
Vesti o pokvarenom avionu bacile su je na kolena. Anselovo potonje
preživljavanje oživelo je njenu zanesenost, sujeverje koje je mogla da objasni
jedino verskim načelima. Spasenje je potvrdilo i blagosiljalo apsolutnu
neophodnost njenih prekomernih, po život značajnih, rutinskih radnji.
Što se Ansela tiče, bio je izuzetno srećan što je ponovo kod kuće. Ben i Hejli
su istovremeno pokušali da mu se oklembese, ali morao je da ih skloni jer je
osećao neprestan bol u vratu. Ukrućenost mišića, nalik na konopce koje mučiteljski
uvrću, bila je usredsređena na grlo, ali se protezala i dalje, od vilice do ušiju.
Kada zavrnete konopac, on se skrati, a takav je osećaj imao i u svojim mišićima.
Počeo je da okreće vrat, ponadavši se da će mu ti pokreti doneti olakšanje...
KRC... PUCKETANJE... KVRC...
... što ga je skoro presamitilo. Bol nije bio vredan tolikog truda.
Kasnije, kada je En-Mari ušla u kuhinju, videla ga je kako vraća poveću
teglicu ibuprofena u ormarić iznad šporeta. Popio je šest tableta odjednom, što je
bila preporuka za dnevnu dozu - ali jedva je uspeo i da ih proguta.
U njenom preplašenom pogledu nestalo je svake radosti. „Šta je bilo?“
„Ništa", odgovorio je, kao da ga je toliko bolelo da nije mogao da odmahne
glavom. Međutim, najbolje je da je ne zabrinjava. „Samo ukočenost od sedenja u
avionu. Verovatno od onog nezgodnog položaja u kojem mi se nalazila glava."
Ostala je da stoji u dovratku, puckajući prstima. „Možda nije trebalo da
izlaziš iz bolnice."
„A kako bi se ti snašla sama?", odbrusio joj je, grublje nego što je imao
nameru.
KRC, PUCKETANJE, KVRC...
„Ali, šta ako... šta ako moraš tamo da se vratiš? Šta ako, ovog puta, insistiraju
na tome da ostaneš?"
Bilo je iscrpljujuće odagnavati njene strahove nauštrb svojih. „Kako stvari
stoje, ne smem da izostajem sa posa. Znaš da smo u krizi sa parama."
Oni su bili porodica sa jednim hraniteljem, i to u Americi gde je u
porodicama uglavnom radilo dvoje. A Ansel nije mogao da radi još jedan posao
jer ko bi onda išao u nabavku?
Rekla je: „Ti znaš... znaš da se ne bih snašla bez tebe." Nikada nisu
razgovarali o njenoj bolesti. Barem ne tako kao da su njen poremećaj tretirali kao
stvarnu bolest. „Potreban si mi. Potreban si nam.“
Anselovo sleganje ramenima više je podsetilo na naklon, naginjao se pre ka
struku nego ka vratu. „Bože, kada samo pomislim na sve te ljude." Zamislio je ljude
koji su sedeli do njega na tom dugotrajnom letu. Porodica sa troje odrasle dece dva
reda ispred njega. Stariji par koji je sedeo preko puta prolaza i skoro čitav put
prespavao, sedokose glave koje su delile jedan jastuk. Stjuardesa sa izblajhanom
plavom kosom koja je prosula dijetalnu sodu na njegovo krilo. „Zašto baš ja, pitam
se? Postoji li neki razlog što sam baš ja preživeo?“
„Postoji razlog“, rekla je, ruku položenih na grudi. „Ja sam taj razlog."
Ansel je malo kasnije odveo pse do šupe u zadnjem delu dvorišta. Dvorište je
bilo glavni razlog što su kupili ovu kuću; dovoljno prostora za igru, kako za decu,
tako i za kučiće. Ansel je imao Papa i Gerti još pre nego što je upoznao En-Mari,
ali i ona se zaljubila u njih barem isto koliko i u njega. I oni su obožavali nju,
bezuslovno. Kao i Ansel i deca - mada je Bendži, koji je bio stariji, tu i tamo
počeo nešto da je zapitkuje o njenom ekscentričnom ponašanju. Naročito kada je
ono negativno uticalo na planove osmogodišnjaka koji je trenirao bejzbol i koji je
voleo da se druži. Ansel je već mogao da oseti da se En-Mari pomalo udaljila od
njega. Međutim, Pap i Gerti joj se nikada neće suprotstaviti, sve dok ih prekomerno
hrani. Plašio se za decu koja su svakim danom sve više sazrevala, bojao se da će
prerasti majku i to vrlo brzo, i da neće nikada razumeti zašto su joj psi draži od
njih.
U staroj baštenskoj šupi nalazila su se dva lanca koja su bila prikačena za
metalnu šipku zabetoniranu u zemlju. Gerti je, malo ranije te godine, pobegla i
vratila se sa ogrebotinama od šibe po leđima i nogama - očigledno ju je neko
prebio štapom. Sada su noću vezivali pse radi njihove bezbednosti. Ansel im je
polako spustio hranu i vodu, vodeći računa da glavu i vrat drži uspravno kako bi
ublažavao bol. Zatim je rukom pomilovao njihove ogromne glave dok su jeli,
uživajući u osećaju da su stvarni, voleći ih zbog onoga što su bili na samom kraju
ovog srećnog dana. Izašao je napolje i zatvorio vrata nakon što ih je privezao za
šipku. Stajao je i posmatrao svoju kuću sa zadnje strane, pokušavajući da zamisli
svet bez sebe u njemu. Ansel je video svoju decu kako danas plaču, a i sam je
zaplakao sa njima. Bio je potreban svojoj porodici više nego bilo šta drugo.
Iznenada ga je protresao probadajući bol u vratu. Da se ne bi srušio, posegnuo
je da se uhvati za ćošak kuće za pse, te je nekoliko trenutaka stajao zatečen,
presamićen na jednu stranu, tresući se i trpeći ovaj snažan i parajući bol. Najzad je
prošao, ali je za njim ostalo nekakvo hučanje, nalik na šum morske školjke, u
jednom uvu. Nežno je prstima ispipao vrat, previše osetljiv da bi ga normalno
dodirivao. Pokušao je da ga protegne, da poboljša pokretljivost, zabacujući glavu
što je više mogao prema noćnom nebu. Gore su se nazirala svetla aviona, zvezde.
Preživeo sam, pomislio je. Najgore je prošlo. I ovome će uskoro doći kraj.
Te noći je sanjao užasan san. Njegovu decu je neko jurio kroz kuću, nekakva
divlja zver, ali kada je Ansel potrčao da ih spase, video je da umesto prstiju ima
čudovišne kandže. Probudio se, uvidevši da je njegova polovina kreveta natopljena
znojem. Brzo je ustao, ali odmah ga je zgrabio još jedan napad bola.
KRC
Njegove uši, vilica i grlo stopili su se u zategnutom bolu tako da nije mogao
da proguta pljuvačku.
PUCKETANJE
Bol u jednjaku skoro ga je onesposobio.
A onda je osetio žeđ. Kao nikada pre - neizdrživ nagon.
Kada je ponovo bio sposoban da se pomeri, prešao je preko hodnika i ušao u
mračnu kuhinju. Otvorio je frižider i sipao sebi punu čašu limunade, a onda još
jednu, i još jednu... Ubrzo je pio direktno iz bokala. Međutim, ništa nije moglo da
utoli tu žeđ. Zašto se toliko znojio?
Mrlje na njegovoj pidžami imale su jak miris - pomalo mošusan - a znoj mu je
blago mirisao na smolu. Kako je ovde vruće...
Kada je vratio bokal u frižider, ugledao je tanjir sa mariniranim mesom.
Video je krivudave krvave izlive koji su se lenjo mešali sa sosom i sirćetom i
pošla mu je voda na usta. Ne pri pomisli da će ga ispržiti i jesti, već pri samoj
zamisli da ga zagrize, da nabije zube u njega i da ga isisa. Da ispije svu krv.
KVRC
Otabanao je do glavnog hodnika i bacio pogled na decu. Bendži se skvrčio
ispod Skubi Du posteljine, dok je Hejli blago hrkala sa rukom koja je visila sa
dušeka, posežući u snu za slikovnicama koje su skliznule sa kreveta. Dok ih je
posmatrao, ramena su mu se pomalo opustila i donekle je došao do daha. Izašao je
u zadnje dvorište da se rashladi. Noćni vazduh je hladio osušeni znoj na njegovoj
koži. Bio je kod kuće, sa svojom porodicom, i to ga može izlečiti od bilo čega. Oni
će mu pomoći.
Oni će mu pružiti sve što mu bude bilo potrebno.
Kancelarija glavnog
medicinskog istražitelja, Menhetn
Izašli su napolje, brže nego obično. Oboje su bili duboko potreseni onim što
su videli u mrtvačnici.
Ef je prvi progovorio. „Samo se pitam kada će stvari ponovo postati suvisle."
Obrisao je ruke osetivši vazduh na golim šakama. Zatim je osetio vrat nad svojim
grlom, otprilike na mestu gde su se nalazili skoro svi rezovi. „Ravna i duboka
ubodna rana na vratu. Virus koji usporava postmortem raspadanje s jedne strane, a
opet je sasvim očigledno da uzrokuje prirodno postmortem izrastanje tkiva s druge
strane?"
Nora reče: „To je nešto novo."
„Ili... nešto, vrlo, vrlo staro."
De si???? Z
Dodatne neprilike
Gabrijel Bolivar se u limuzini vratio u svoj novi dom na Menhetnu, dve kuće
koje su se u ovom trenutku potpuno renovirale na ulici Vestri u Trajbeki. Kada
bude gotov, njegov dom će se sastojati od trideset i devet soba površine hiljadu
petsto kvadratnih metara, bazena sa mozaikom na dnu, odeljenja za poslugu
sačinjenu od šesnaest ljudi, podrumskog snimateljskog studija i bioskopske
dvorane sa dvadeset i šest sedišta.
Samo je prostrani apartman na krovu kuće bio dovršen i opremljen, jer su
požurili da ga završe dok je Bolivar bio na evropskoj turneji. Preostale sobe na
nižim spratovima bile su u fazi grubih radova, neke okrečene, dok su druge i dalje
bile prekrivene folijama i izolacionim materijalom. Piljevina se nalazila posvuda,
na svakoj površini i u svim pukotinama. Bolivarov menadžer ga je obavestio o
napretku radova, ali Bolivar nije bio zainteresovan za proces, već samo za krajnji
ishod njegove uskoro gotove raskošne i dekadentne palate.
Njegova turneja „Uplakani Isus“ baš i nije najbolje prošla. Promoteri su
morali da porade na tome da ispune gledalište da bi Bolivar mogao istinski da
tvrdi da su mu svi koncerti bili rasprodati, što se na kraju i dogodilo. Onda se
čarter avion koji je vozio muzičare pokvario u Nemačkoj, i umesto da sačeka sa
ostalim članovima, Bolivar je pristao da otputuje kući komercijalnim letom. Još
uvek je osećao posledice te svoje velike greške. Zapravo, bivalo mu je sve gore.
Ušao je kroz glavni ulaz zajedno sa obezbeđenjem i tri mlade dame iz kluba.
Nekoliko njegovih krupnijih dragocenosti već je bilo useljeno, uključujući crne
mermerne pantere smeštene s obe strane šest metara visokog foajea. Za dva plava
bureta pričalo se da su pripadala Džefriju Dameru, a tu je bilo i mnoštvo
uramljenih slika Marka Rajdena, Roberta Vilijamsa, Četa Zara. Bile su to velike i
skupocene stvari. Pritiskom na nepričvršćen prekidač za svetlo na zidu uključio se
niz reflektora čija se svetlost pela uz mermerno stepenište, iznad velikog, krilatog
uplakanog anđela neodređenog porekla, „izbavljenog“ iz neke rumunske crkve
tokom vladavine Čaušeskua.
„Divan je“, rekla je jedna od devojaka, pridižući pogled ka anđelovim
zasenčenim, tokom vremena pohabanim crtama lica.
Bolivar se zateturao blizu velikog anđela, preplavljen bolom u stomaku koji je
bio nešto više od grča, pre kao udarac jednog unutrašnjeg organa u drugi. Zgrabio
je anđelovo krilo da se održi na nogama, a devojke su se nagnule nad njega.
„Bejbi“, gugutale su, pomažući mu da se pridigne. Pokušao je da odagna bol.
Da mu nije neko sipao nešto u piće u klubu? To se i ranije dešavalo. Isuse, devojke
su ga i ranije opijale, očajnice koje nisu birale način samo da budu sa Gabrijelom
Bolivarom - da obljube legendu ispod sve te šminke. Odgurnuo je sve tri od sebe,
odmahujući rukom ka svom obezbeđenju, uspravljajući se uprkos bolu.
Obezbeđenje je ostalo dole dok je iskoristio svoj srebrom obložen štap da potera
devojke uz vijugave stepenice od belog mermera prošaranog plavim žilicama do
apartmana na vrhu.
Ostavio je devojke da se počaste još kojim pićem i da se srede u drugoj
spavaćoj sobi. Bolivar se zaključao u glavno kupatilo, izvadio svoju zalihu
vikodina i popio dve lepe, bele pilule zajedno sa gutljajem viskija. Protrljao je
vrat, masirajući bolno grlo, zabrinut za svoj glas. Poželeo je da pusti vodu kroz
slavinu u obliku gavranove glave i zapljuska lice da se rashladi, ali bio je
našminkan. U klubovima ga niko ne bi prepoznao bez šminke. Zurio je u bolesno
bledilo šminke, ispijene, senkovite obraze, mrtvački crne zenice kontaktnih sočiva.
On je, zapravo, bio izuzetno lep čovek, a to nije mogla da prikrije nikakva šminka,
i znao je da je to deo tajne njegovog uspeha. Čitava njegova karijera zasnivala se
na kvarenju lepote. Zavodio je čulo sluha trenucima uzvišenog muziciranja samo da
bi ga potom podrio gotskim vrištanjem i industrijski deformisanim zvukom. Ali, to
je ono što je omladina tražila. Naruženu lepotu. Potkopanu dobrotu.
Lepa ružnoča. Mogući naziv njegovog sledećeg CD-a.
„Zlokoban nagon“ je u Americi prodat u tiražu od šeststo hiljada primeraka
samo tokom prve nedelje. Prilično za post-mp3 doba, ali i dalje manje za skoro
pola miliona od „Raskošnih zverstava". Ljudi su se već navikli na njegovu
osobenost, kako na pozornici tako i van nje. On više nije bio protivnik svega
normalnog, onaj kojeg su Volmart marketi uživali da pljuju, kao i verski nastrojena
Amerika - uključujući i njegovog oca - koja se klela da će mu se suprotstaviti.
Zanimljivo kako se njegov otac složio sa Volmartom, dokazujući sopstveno
mišljenje da je sve otišlo do vraga. Sve u svemu, izuzev verski ispravnih, sve je
bilo teže sablazniti ljude. Njegova karijera udarala je u zid, i on je toga bio
svestan. Bolivar nije išao dotle da razmišlja o tome da se prebaci na folk - mada bi
to istinski sablaznilo svet - ali performansi autopsija, grizenja i seckanja na sceni
više nisu bili ništa novo. Njegov nastup je bio predvidljiv: umesto da je šokira,
izvodio je predstavu koju je njegova publika očekivala. Morao je da bude
dosetljiviji od nje, jer ako joj bude dosadio, može da se oprosti od svoje uspešne
karijere.
Međutim, zar nije doveo svoj nastup do krajnjih granica? Šta bi uopšte mogao
novo da smisli?
Ponovo je začuo glasove. Nalik na neuvežban hor, mučne glasove, glasove
koji su odjekivali njegovim bolom. Okrenuo se po kupatilu da proveri da li je
zaista sam. Snažno je zavrteo glavom. Zvuk je podsećao na šumove u školjci koju
prinesete uvu, sem što je umesto hučanja okeana sada čuo ječanje duša u predvorju
pakla.
Kada je izašao iz kupatila, Mindi i Šeri su se ljubile, dok je Kleo ležala na
velikom krevetu sa pićem u ruci, smešeči se prema tavanici. Sve su se prenule kada
se pojavio i okrenule se ka njemu u iščekivanju kojoj će se prikloniti. Skvrčio se na
krevetu dok mu se u stomaku kovitlalo i pomislio da mu je samo još ovo falilo.
Žestoko dreniranje da bi se pročistio sistem. Plavuša Mindi ga je prva zaskočila,
prstima pročešljavajući njegovu svilenkastu, crnu kosu. Međutim, Bolivar je
odabrao da igru započne sa Kleo. Privuklo ga je nešto kod nje, godilo mu je da
svojom bledom rukom miluje njenu tamnu kožu vrata. Skinula je majicu da bi mu
bila što dostupnija i spustila ruke naniže, na glatku kožu koja mu je prekrivala
bokove.
Rekla je: „Tvoja sam obožavateljka još od...“
„Šššš“, odgovorio joj je, ponadavši se da je prekinuo uobičajene slavopojke.
Pilule mora da su uticale na glasove u glavi, jer su se sada stišali do zvuka
udaljenog zujanja, skoro nalik strujnom toku sa primesama pulsiranja.
Sada su im se i ostale dve devojke pridružile, ruku nalik na pipke koji su ga
dodirivali, istraživali. Počele su da ga skidaju da bi uživale u muškarcu ispod te
odeće. Mindi je ponovo prošla prstima kroz njegovu kosu, a on se otrgnuo. Bilo je
nečeg nezgrapnog u njenom dodiru. Seri je koketno ciknula dok mu je otkopčavala
dugmiće na pantalonama. Bila su mu poznata naklapanja koja su o njemu kolala,
osvajački pohodi jedan za drugim, čudesna veličina i umeće. Skliznula je rukom
preko njegovih kožnih pantalona i zaustavila se na preponama. Nije bilo nikakvog
razloga za njen uzdah razočaranja, ali ni za usklik oduševljenja. Tu dole se još ništa
nije događalo. Što je bilo zbunjujuće, bez obzira što je bio bolestan. Dokazao se
kao ljubavnik i u mnogo nepovoljnijim uslovima, i to mnogo, mnogo, mnogo puta.
Ponovo se usredsredio na Kleo, njena ramena, vrat, grlo. Divno - ali bilo je i
više od toga. Osetio je nekakve trzaje u ustima. Ne, nije imao osećaj da je u pitanju
muka, možda čak suprotno - neka potreba koja je u sebi sadržala želju za seksom i
potrebu za hranjenjem. I više od toga. Nagon. Žudnju. Potreba da oskrnavi, zgrabi,
uništi.
Mindi mu je grickala vrat i Bolivar se najzad okrenuo ka njoj i bacio je na
čaršave - prvo u besu, a potom za nijansu nežnije. Povukao joj je vilicu nagore,
izdužujući joj vrat, prelazeći toplim prstima preko njenog lepog i čvrstog grla.
Osetio je jačinu njenih mladih mišića - i želeo ih je. Više nego što je žudeo za
njenim sisama, dupetom, međunožjem. Izvor zujanja koje ga je opsedalo dopirao je
odatle, iz njenog grla.
Spustio je usta na njeno grlo. Pokušao je prvo samo koristeći usne, ljubeći ga,
ali to nije bilo to. Pokušao je da joj ga gricka, nagon se činio ispravnim, ali način...
tu nešto nije bilo kako treba.
Na neki način je želeo više.
Zujanje je sada vibriralo njegovim telom, dok mu je koža damarala nalik na
bubanj u kakvoj drevnoj ceremoniji. Krevet se blago kovitlao pred njim dok su mu
vrat i grudi ispunjavali potreba, ali i gnušanje. Nakratko je odlutao. Nalik na sladak
zaborav tokom božanstvenog seksa, ali kada se povratio, čuo je da devojka vrišti.
Držao je devojčin vrat među rukama i sisao ga sa takvom žestinom koja je
prevazilazila tinejdžersko pravljenje „šljiva". Usisavao je njenu krv do površine
kože, a ona je vrištala dok su druge dve devojke pokušavale da je odvoje od njega.
Bolivar se uspravio, osvestivši se kada je video crveni podliv na njenom
vratu, a potom se prisetio toga da je on gospodar ove četvorke tako da je povratio
svoj autoritativni stav.
„Napolje!", razdrao se, a one su upravo to i činile - užurbano su krenule
čvrsto pridržavajući odeću, dok se plavuša Mindi glupo smeškala i šmrktala sve
vreme dok su se spuštale niz stepenice.
Bolivar se oteturao sa kreveta nazad u kupatilo. Uzeo je torbicu sa šminkom.
Seo je na kožnu stolicu i posvetio se rutinskom skidanju šminke, svom noćnom
ritualu. Šminka se skidala sa njegove kože - video je boju na papirnoj maramici.
Bez obzira na to, u ogledalu mu je koža izgledala kao da je i dalje bila našminkana.
Trljao je jače, guleči prstom obraze, ali ništa se više nije skinulo. Da se šminka
nije upila u kožu? Ili je zaista bio toliko bolestan, ispijen, bled?
Grubo je svukao košulju i pregledao kožu: bila je bela kao mermer
ispresecana zelenkastim venama i ljubičastim mrljama zgrušane krvi.
Posegnuo je za kontaktnim sočivima, pažljivo izvukao kozmetičke gelove i
spustio ih u posudicu sa tečnošću. Nekoliko puta je s olakšanjem trepnuo, trljajući
prstom oči, a onda je osetio nešto čudno. Nagnuo se bliže ogledalu, trepćući i
ispitujući sopstvene oči.
Zenice su mu bile ziftcrne. Skoro kao da je i dalje nosio kontaktna sočiva, s
tim što je boja sada bila gušća, stvarnija. Kada je trepnuo, uočio je dodatnu
aktivnost u očima. Prilepio se za ogledalo širom otvorenih očiju, skoro se plašeći
da ih zatvori.
Žmirkajuća ovojnica se stvorila ispod kapka, drugi svetlucavi kapak koji se
zatvarao ispod spoljašnjeg i horizontalno klizio preko očne jabučice. Nalik na
koprenu katarakte koja prekriva crnu ženicu, spuštajući se preko njegovog divljeg i
jezivog pogleda...
Geri Gilbarton je sebi sipao viski. Porodica - šira familija s obe strane - i
prijatelji najzad su otišli, ostavljajući za sobom gomile naručene hrane u frižideru i
korpe za smeće pune papirnih maramica. Već sutra će se vratiti svom uobičajenom
ritmu življenja, i to sa pričom o kojoj će razglabati.
Moja dvanaestogodišnja sestričina nalazila se u tom avionu...
Moja dvanaestogodišnja rođaka nalazila se u tom avionu...
Dvanaestogodišnja kćerka mog suseda nalazila se u tom avionu...
Geri se osećao kao duh koji hoda po svojoj devetosobnoj kuću u olistalom
predgrađu Friburga. Dodirivao je predmete - stolicu, zid - ali ništa nije osećao.
Više mu ništa nije bilo važno. Uspomene bi ga i mogle utešiti, ali pre će biti da su
ga dovodile do ludila.
Isključio je sve telefone pošto su novinari počeli da ga zivkaju, želeći da čuju
nešto o najmlađoj žrtvi avionske nesreće. Želeli su da naprave priču sa humanim
tonom. „Ko je ona bila?“, pitali su ga.
Geriju bi bio neophodan ostatak života da napiše pasus o svojoj kćerki Emi.
To bi bio najduži pasus u istoriji.
Više je razmišljao o Emi nego o Bervin, svojoj ženi, jer su deca naše drugo ja.
Voleo je Bervin, a nje više nije bilo. Međutim, njegove misli bile su zaokupljene
preminulom kćerkicom, kao što voda neprestano kruži oko slivnika.
Tog popodneva ga je prijatelj, advokat, čovek koji nije bio kod Gerija u kući
više od jedne godine, poveo u radnu sobu. Naložio je Geriju da sedne i saopštio
mu da će postati bogataš. Za mladu žrtvu kao što je Ema, koja je izgubila tek
započet život, pogodba za odštetu biće ogromna.
Geri ni na koji način nije reagovao. On pred sobom nije video dolare. Nije ni
izbacio svog prijatelja napolje. Istinski, uopšte nije mario. Nije ništa osećao.
Odbio je sve ponude od porodice i prijatelja da ostanu sa njim, da ne bude
sam. Geri je ubedio sve odreda da mu je bilo dobro, mada su mu misli o
samoubistvu već bile na umu. Ne samo misli - tiha odluka, izvesnost. Ali kasnije.
Ne sada. Neizbežnost te odluke činila mu se kao melem za dušu. To je bila jedina
vrsta „pogodbe" koja će mu nešto značiti. Jedini način da prođe kroz sve ovo što je
sada preživljavao bila je spoznaja da je već osmislio kraj. Nakon što se završe sve
formalnosti. Nakon što podignu memorijalno igralište u Eminu čast. Nakon što bude
osnovao stipendijski fond. Ali, pre nego što proda ovu sada avetinjsku kuću.
Stajao je nasred dnevne sobe kada je odjeknulo zvono na ulaznim vratima.
Ponoć je već odavno prošla. Ako je neki novinar, Geri će ga napasti i ubiti.
Jednostavno, to će uraditi. Da se neko usudi da skrnavi ovaj trenutak i mesto?
Razbucaće uljeza na komade.
Naglo je otvorio vrata... a tada je odjednom sva nagomilana manijakalnost
iščezla.
Na otiraču na kojem je pisalo „dobro došli" stajala je devojčica. Njegova
Ema.
Lice Gerija Gibartona skljokalo se u neverici i skliznuo je pred njom na
kolena. Na njenom licu nije bilo nikakve reakcije, niti emocije. Geri je posegnuo za
svojom kćerkom - a onda je zastao, oklevajući. Da li će iščeznuti u vazduhu kao
mehur sapunice i ponovo nestati zauvek?
Dodirnuo je njenu ruku, stegnuvši je za tanke mišice. Tkaninu njene haljine.
Bila je stvarna. Bila je zaista tu. Zgrabio ju je i prigrlio na grudi, grlio je, čvrsto je
stežući u svoj zagrljaj.
Odmaknuo ju je od sebe i ponovo je pogledao, sklonio joj je lepljivu kosu sa
pegavog lica. Kako je ovo moguće? Pogledao je naokolo po maglovitom prednjem
dvorištu ne bi li video ko ju je doveo.
Na prilazu nije bilo automobila, niti zvuka nekog vozila koje odlazi.
Da li je bila sama? Gde joj je bila majka?
„Ema“, rekao je.
Geri se pridigao na noge i poveo je unutra, zatvarajući ulazna vrata, paleći
svetlo. Em je izgledala ošamućeno. Nosila je haljinu koju joj je majka kupila za
put. U njoj je izgledala tako odraslo kada se pred njim prvi put zavrtela pokazujući
mu šta je kupila. Na jednom rukavu je bilo prašine - a možda i nešto krvi. Geri ju je
okrenuo, ispitao od glave do pete. Na njenim bosim stopalima - gde su joj bile
cipele? - bilo je još krvi i prljavštine, na dlanovima ogrebotine, a na vratu
modrice.
„Šta se desilo, Em?“, upitao je, pridržavajući joj lice šakama. „Kako si...?“
Val olakšanja ponovo ga je preplavio, skoro ga obarajući, pa ju je ponovo
čvrsto prigrlio. Podigao je u naručje, odneo do sofe i stavio da sedne. Bila je
ozleđena i čudno pasivna. Nimalo nalik njegovoj živahnoj i tvrdoglavoj Emi.
Dodirnuo joj je lice, na isti onaj način na koji je to radila njena majka svaki
put kada Ema ne bi bila u svom uobičajenom raspoloženju. Bilo je vrelo. Do te
mere da joj je koža izgledala bolesno, a bila je i strašno bleda, skoro prozračna.
Video joj je vene pod kožom, ispupčene crvene vene koje nikada ranije nije
primetio.
Plava boja njenih očiju kao da je izbledela. Verovatno usled povrede glave.
Nalazila se u stanju šoka.
Kroz glavu su mu protrčale misli o bolnici, ali ne, nikada više neće dozvoliti
da napustu ovu kuću.
„Sada si kod kuće, Em“, rekao je. „Biće ti dobro."
Uzeo ju je za ruku i povukao da ustane. Poveo je u kuhinju. Hrana. Smestio je
u njenu stolicu i posmatrao je sa pulta dok je grejao dva čokoladna vafla, njene
omiljene poslastice. Sedela je sa rukama spuštenim uz telo, posmatrala ga je, nije
baš zurila, ali isto tako kao da nije primećivala ništa drugo u prostoriji. Nije
pričala svoje šašave priče, niti govorila o dogodovštinama iz škole.
Vafli su poskočili iz tostera, a onda ih je namazao puterom i sirupom. Spustio
je tanjir ispred nje. Seo je na stolicu i posmatrao je. Treća stolica, mamina, i dalje
je bila prazna. Možda će se zvono na vratima ponovo oglasiti...
„Em“, obratio joj se. I dalje nije posezala za viljuškom. Isekao je parče vafla
i prineo ga njenim ustima. Nije ih otvarala.
„Nećeš?", upitao je. Pokazao joj je kako se to radi, stavio je parče u usta i
počeo da ga žvaće. Ponovo je pokušao da joj da parčence, ali njena reakcija je bila
istovetna. Iz Garijevog oka je skliznula suza i otkotrljala se niz obraz. Sada je bio
siguran da sa njegovom kćerkom nešto strašno nije u redu. Međutim, odagnao je te
misli.
Sada je bila ovde, vratila se.
„Dođi."
Odveo ju je na gornji sprat, u njenu sobu. Geri je ušao prvi, dok je Ema
zastala na vratima. Pogledom je preletela po sobi kao da joj je prostor odnekle bio
poznat, ali to je pre podsećalo na neku davnašnju uspomenu. Slično pogledu starice
koja je posmatrala sopstvenu sobu iz mladosti.
„Potreban ti je san“, rekao je, dok je preturao po njenim fiokama tražeći
pidžamu.
I dalje je nepomično stajala kraj vrata, ruku spuštenih uz telo.
Geri se okrenuo ka njoj sa pidžamom u ruci. „Da li hoćeš da te presvučem?"
Kleknuo je i pridigao joj haljinu, a njegova vrlo skromna devojčica na pragu
tinejdžerskog doba nije se opirala. Geri je video još ogrebotina i veliku modricu na
njenom grudnom košu. Stopala su joj bila prljava, a pukotine na njima ispunjene
zgrušanom krvlju. Koža joj je bila vrela na dodir.
Ne, ne ide u bolnicu. Više je nikada neće pustiti izvan granica svog pogleda i
zagrljaja.
Napravio joj je mlaku kupku i stavio je u kadu. Kleknuo je kraj kade i nežno
joj prelazio nasapunjanim sunđerom preko zguljene kože, ali ona se nije ni
pomerila. Utrljavao joj je šampon u prljavu, ravnu kosu i stavio regenerator.
Pogledala ga je svojim tamnim očima, ali tu nije bilo nikakve prisnosti. Bila
je u nekoj vrsti transa. Šoka. Traume.
Učiniće da joj bude bolje.
Obukao ju je u pidžamu i uzeo veliki češalj iz slamnate korpe u uglu i očešljao
joj plavu kosu. Češalj je vukao i čupao njenu zamršenu kosu, ali ona se nije trzala,
niti bunila.
Pričinjava mi se da je tu, pomislio je Geri. Izgubio sam dodir sa stvarnošću.
A zatim, i dalje joj češljajući kosu - ma, kao da me je briga.
Povukao je čaršav i prošiven jorgan i spustio kćerku u krevet, kao što je to
činio kada je bila sasvim mala. Pokrio ju je do vrata, ušuškavajući je. Ema je
ležala mirno i činila se smenu, mada su joj crne oči bile širom otvorene.
Geri je za trenutak oklevao pre nego što se sagnuo da joj poljubi i dalje vruće
čelo. Ona je sada bila tek nešto malo više od duha njegove kćerke. Duha čije je
prisustvo za njega dobrodošlo. Duha kojeg je mogao da zavoli.
Ovlažio joj je obrvu suzama zahvalnosti. „Laku noć“, rekao je, a ona mu nije
uzvratila. Ema je mirno ležala u ružičastom svetlu noćne lampice, sada zureći u
tavanicu. Nije ga ni primećivala. Nije zatvarala oči. Nije iščekivala san. Čekala
je... nešto drugo.
Geri je hodnikom otišao u svoju sobu. Presvukao se i legao u krevet. Nije
zaspao. I on je čekao, mada nije znao tačno šta.
Ne, sve dok to nije čuo.
Blago škripanje praga njegove sobe. Okrenuo je glavu i ugledao Eminu
siluetu. Tamo je stajala njegova kćerka. Došla mu je iz senke, malena figura u
mračnoj sobi. Zastala je kraj njegovog kreveta, otvarajući usta široko kao da je s
uživanjem zevala.
Vratila mu se njegova Ema. To je bilo jedino važno.
Zak je imao problema sa spavanjem. Bilo je istina ono što su svi govorili -
bio je tako sličan ocu. Očigledno i previše mlad da ima čir, ali već je u ovom
uzrastu osećao težinu sveta na svojim plećima. Bio je izuzetno osećajan, ozbiljan, i
zbog toga je patio.
Oduvek je bio takav, jednom mu je rekao Ef. Čak je i iz kolevke uzvraćao
pogled sa izrazom zabrinutosti, ostvarujući kontakt sa drugima svojim izrazito
tamnim očima. Efa je zasmejavao taj njegov zabrinut izraz, jer ga je toliko
podsečao na njega samog, izraz zabrinute bebe u kolevci.
U poslednjih nekoliko godina, Zak je osećao teret razdvajanja, razvoda, borbe
za starateljstvo. Trebalo mu je vremena da sebe ubedi da za sve ovo što se
dešavalo nije on bio kriv. Svejedno, njegovo srce je osećalo drugačije. Na neki
način, kada biste zagrebali dovoljno duboko, sav taj bes je imao veze sa njim.
Godine besnih došaptavanja njemu iza leđa... odjeci prepirki do duboko u noč...
zagušeni udarci o zid koji su mu remetili san... Sve je to uzimalo danak, tako da je
Zak sada, sa svojih zrelih jedanaest godina, patio od nesanice.
Tokom pojedinih noći odagnavao bi buku slušajući svoj ajpod i zureći kroz
prozor. Tokom drugih bi, pak, odškrinuo prozor i osluškivao ma i najmanji zvuk
koji je nudila noč - slušao je tako usredsređeno da mu je zujalo u ušima od navale
krvi.
Ponadao se, kao i toliki drugi dečaci pre njega, da će ulica ogrnuta plastom
noći, kada je imala utisak da niko na nju ne obraća pažnju, razotkriti svoje tajne.
Sablasti, ubistva, pohotu. Ali, sve što je do sada video, sve dok se sunce ne bi
promolilo na horizontu, bilo je hipnotičko plavo treperenje udaljenog TV-aparata u
kući preko puta.
Svet je bio lišen junaka i čudovišta, mada je u svojoj mašti Zak tragao i za
jednima i za drugima. Nedostatak sna je uzimao danak nad dečakom, tako da je
često znao da zadrema tokom dana. Kunjao je i u školi, a druga deca, nikada
dovoljno uviđavna da dozvole da im promakne nečije neuobičajeno ponašanje,
odmah su ga krstila raznolikim nadimcima. Od uobičajenog „krele“ do
nedokučivijeg „nekrofilko“, svaka školska klika imala je svoj omiljeni nadimak za
njega.
Zak je kao kroz koprenu preživljavao dane poniženja sve dok ne bi osvanuo
dan kada je tata trebalo da ga poseti.
Sa Efom se osećao dobro. Čak i kada bi ćutali - naročito kada bi ćutali. Mama
je bila i previše savršena, pažljiva, dobra. Njena neizrečena očekivanja, naravno
za „njegovo dobro“, bilo je nemoguće ispuniti, i imao je čudnovat osećaj da ju je,
još od kada se rodio, na neki način razočarao. Time što je bio dečak, i previše
sličan ocu.
U Efovom društvu se osećao živahnim. Pričao bi ocu stvari za koje je njegova
mama insistirala da zna, ono što se tek tako ne govori.
Ništa posebno i važno, tek intimnosti. Dovoljno bitne da se izgovore. Važne
da ih kaže svom tati, a to je Zak upravo i radio.
Zak je sada ležao na prekrivaču i razmišljao o budućnosti. Sada je bio siguran
da više nikada neće živeti zajedno, kao porodica. Nema šanse. Pitao se do koje
mere stvari mogu da budu još gore. To je bio Zak, zatvoren u svoju orahovu ljusku.
Uvek se pitajući do koje mere stvari mogu da budu još gore.
Mogu da budu još mnogo gore, uvek je bio njegov odgovor na ovo pitanje.
Barem se ponadao da će sada čitava vojska „zabrinutih" ljudi najzad odjebati
iz njegovog života. Psiholozi, sudije, socijalni radnici, mamini momci. Svi su ga
oni opterećivali sopstvenim potrebama i glupim ciljevima. Svi su oni „brinuli" za
njega, za njegovo dobro, dok u stvari niko za njega nije davao ni pet para.
Zvuci „Grinpisa" su utihnuli u njegovom ajpodu i Zak je izvadio slušalice.
Napolju sunce još nije osvanulo, ali najzad je osetio umor. Uživao je u tom
osećaju. Obožavao je kad ne mora da razmišlja.
Pripremio se za spavanje. Međutim, kada je bio spreman da legne, začuo je
neke korake.
Tap-tap-tap. Nalikna zvukbosih nogu na asfaltu. Zak je pogledao kroz prozor i
ugledao nekog tipa. Golog, mlitavog tipa.
Hodao je niz ulicu, kože blede kao mesečina, na kojoj su svetlele strije režući
splasnuti trbuh.
Bilo je očigledno da je čovek nekada bio debeo i da se sada, kada je izgubio
toliku kilažu, njegova koža smežuravala u različitim pravcima i na raznolike načine,
do te mere da je bilo skoro nemoguće proceniti njegovu pravu veličinu.
Izgledao je staro, ali činio se večit. Sa glavom koja je ćelavila, ružnom
veštačkom bojom preostalih pramičaka kose i sa proširenim venama na nogama
izgledao je kao da mu je bilo sedamdeset godina, mada je u njegovom hodu bilo
živahnosti i snage kao u mnogo mlađeg čoveka. Zak je sve to primetio i
proanalizirao, jer je toliko bio sličan Efu. Majka bi mu rekla da se skloni sa
prozora i pozvala bi policiju, dok bi mu Ef ukazao na sve detalje koji su
predstavljali tog čudnog čoveka.
Bledo stvorenje je kružilo oko kuće preko puta. Zak je začuo blagi jauk, a
potom i zveket kapije sa zadnje strane dvorišta. Čovek se onda vratio i uputio
prema prednjim ulaznim vratima njihovog suseda. Zaku pomislio na to da pozove
policiju, ali to bi otvorilo sijaset pitanja koje bi mu majka uputila. Krio je od nje
da ima nesanicu, jer bi u suprotnom to značilo da bi dane i nedelje provodio kod
lekara i bio podvrgnut raznolikim ispitivanjima, a da ne govorimo o njenoj
zabrinutosti.
Čovek je otabanao do sredine ulice i zaustavio se. Mlitave ruke visile su mu
uz telo, grudni koš mu je bio spljošten - da li je uopšte disao? - dok su mu se
pramičci preostale kose vijorili na blagom noćnom vetru. Video se izrasli, bledi
koren njegovih u kestenjastosmeđe loše ofarbanih vlasi.
Pridigao je pogled prema Zakovom prozoru, i na mah su im se pogledi sreli.
Zaku je srce zadamaralo. Tek sada je video tog čoveka spreda. Sve vreme ga je
gledao samo sa strane ili otpozadi, ali sada je ugledao njegove grudi i bledi ožiljak
u obliku slova Y preko čitavog gornjeg dela tela.
Njegove oči su se činile mrtvima, zastakljene, neprozirne čak i na ovoj blagoj
mesečini. Ali, najgore od svega, odisale su nekom snažnom pomamom, šmirglale su
tamo-amo, a onda se usredsredile na njega. Gledale su ga ispunjene nečim što je
bilo teško odrediti.
Zak se povukao sa prozora, smrtno preplašen ožiljkom i tim praznim očima
koje su mu uzvratile pogled. Kakav je to bio izraz...?
On je poznavao taj ožiljak, znao je šta je predstavljao. Ožiljak sa autopsije.
Ali, kako je to bilo moguće?
Rizikovao je i vrlo pažljivo provirio još jednom kroz prozor, ali ulica je sada
bila prazna. Pridigao se da pogleda bolje, ali čoveka više nije bilo na vidiku.
Da li je on uopšte i bio tu? Možda je to bio samo privid, posledica
nespavanja. Pričinjavaju mu se goli muški leševi koji hodaju po ulici. To svakako
nije nešto o čemu bi dete razvedenih roditelja trebalo da priča svom psihologu.
A onda je spoznao! Nametnula mu se reč - glad. To je bilo to. Mrtve oči
stranca zurile su u njega mrtve gladne...
Zak se skvrčio ispod posteljine i nabio glavu u jastuk. Nestanak tog čoveka ga
nije primirio, sasvim suprotno. Čovek je nestao s vidika, ali sada je bio svugde.
Mogao je da bude u prizemlju, nasilno ušavši u kuću kroz kuhinjski prozor. Uskoro
će već biti na stepenicama, uspinjući se veoma polako - da li je to već čuo njegove
korake? -a potom u hodniku ispred njegovih vrata. Blago će protresti kvaku,
pokvarenu kvaku koja se nije mogla dobro zatvoriti. Uskoro će dospeti do Zakovog
kreveta i onda - šta? Strepeo je od njegovog glasa i mrtvačkog zurenja. Bio je
strašno siguran da, čak i pored toga što je hodao, čovek više nije bio živ.
Zombiji...
Zak se sakrio ispod jastuka, um i srce su mu bubnjali, ispunjeni strahom u
molitvi zori da što pre osvane i spase ga. Koliko god da se gnušao sunčeve
svetlosti i škole, preklinjao je da jutro što pre nastupi.
Preko puta ulice, u susedovoj kući, plavičasto svetlo TV-aparata naglo se
ugasilo i na praznoj ulici se prolomio udaljen zvuk razbijenog stakla.
Izolaciono odeljenje,
bolnica Jamajka, Kvins
Kancelarija glavnog
medicinskog istražitelja, Menhetn
Fletbuš, Bruklin
Trajbeka
Gabrijel Bolivar se, odmah nakon klinike, limuzinom odvezao svom lekaru, u
zgradu sa podzemnom garažom. Doktor Ronald Boks bio je lični lekar mnogih
njujorških poznatih ličnosti iz sveta filma, televizije i muzike. On nije bio neki
kvazilekar ili doktor Filgud, obična mašina za ispisivanje recepata, mada je bio
prilično slobodouman u tom pogledu. Bio je internista, opremljen pre svega
znanjem vezanim za rehabilitacione centre u kojima su se lečili zavisnost,
seksualno prenosive bolesti, hepatitis C, i ostala česta oboljenja slavnih.
Bolivar je pristigao liftom, u invalidskim kolicima, obučen samo u crni
bademantil, uvenuo nalik na nekog starca. Njegova dugačka, svilenkasta crna kosa
sparušila se i otpadala u pramenovima. Prekrio je lice bledim, tankim, skoro
artritičnim šakama da ga niko ne bi prepoznao. Grlo mu je bilo tako nateklo i suvo
da je jedva mogao da govori.
Doktor Boks ga je odmah primio. Pregledao je snimke koje su mu
elektronskim putem prosledili direktno iz klinike. Snimci su poslati uz pismo
izvinjenja glavnog lekara, koji je imao prilike da vidi samo snimke, ali ne i
pacijenta, u kojem je obećavao da će do tada popraviti aparate i predlažući da kroz
nekoliko dana naprave nove snimke. Međutim, kada je pogledao u Bolivara, doktor
Boks nije imao utisak da su njihovi dijagnostički aparati bili u kvaru. Preslušao je
Bolivara stetoskopom, osluškujući rad njegovog srca, zamolivši ga da diše.
Pokušao je da pregleda i Bolivarovo grlo, ali pacijent je to bez reči odbio, crno-
crvenih očiju koje su plamtele u bolu.
„Koliko već dugo držiš ta kontakta sočiva u očima?“, upitao ga je doktor
Boks.
Doktor Boks je bacio pogled na grdosiju koja je stajala kraj vrata, odevenu u
uniformu vozača. Bolivarov telohranitelj, Elaja, skoro dva sa dva i sa sto dvadeset
kila, izgledao je veoma nervozno, a doktor Boks je počeo da strahuje. Pregledao je
ruke rok zvezde koje su izgledale staro i skvrčeno, mada nimalo krhko. Pokušao je
da mu pregleda limfne žlezde ispod vilice, ali je ovog to i previše bolelo. Telesna
temperatura koju su mu izmerili na klinici iznosila je 51°C, što je bilo nemoguće za
ljudsko biće, a opet, stajao je pored Bolivara i osećao je tu vrelinu. Doktor Boks
nije imao drugu mogućnost do da poveruje.
Doktor Boks se povukao.
„Zaista ne znam kako ovo da ti saopštim, Gabrijele. Čini se da je tvoje telo
izrešetano malignom neoplazmom. To je rak. Vidim karcinome, sarkome i limfome,
i to u najrazvijenijim metastazama. Koliko je meni poznato, ovako nešto do sada
nije viđeno, ali i pored toga ću insistirati na tome da te pregledaju najbolji
stručnjaci na ovom polju."
Bolivar je samo sedeo, slušao, mračnog pogleda u očima promenjene boje.
„Ne znam šta je u pitanju, ali nešto te je u potpunosti zahvatilo. Bukvalno to
mislim. Koliko mogu da vidim, srce ti je prestalo sa samostalnim radom. Čini se
kao da njime sada manipuliše kancer. On uslovljava njegovo kucanje. Isti slučaj je
i sa tvojim plućima. Ona su zarobljena i... skoro opsednuta, transformisana. Kao
da..." Doktor Boks je tek sada počinjao da shvata. „Kao da si usred nekakve
metamorfoze. Klinički gledano, ti si inficiran. Izgleda kao da te kancer održava u
životu. Ne znam šta bih drugo mogao da ti kažem. Svi organi ti otkazuju, ali tvoj
kancer... pa, tvoj kancer sjajno napreduje."
Bolivar je zurio u nepoznato svojim zastrašujućim očima. Vrat mu se blago
zatalasao kao da je pokušavao nešto da izgovori, ali glas mu nije izlazio napolje
zbog nekakve prepreke.
Doktor Boks reče: „Želim da te pošaljem u Sloan-Ketering iz ovih stopa.
Možemo da te upišemo pod nekim drugim imenom i damo izmišljeni broj
socijalnog osiguranja. To je najbolja bolnica za obolele od raka u čitavoj zemlji.
Hoću da te gospodin Elaja odveze tamo, sada..."
Bolivar je istutnjao nekakav jauk iz grudi koji je nepogrešivo zazvučao kao
ne. Stavio je ruke na rukohvate invalidskih kolica, a Elaja je prišao da ih pridrži
pošto se Bolivar pridigao na noge. Na trenutak se zateturao održavajući ravnotežu,
a potom je ranjavim rukama zahvatio kaiš svog bademantila, odvezao ga i
rastvorio.
Sada se ukazao njegov mlitavi penis, pocrneo i mrtav, spreman da otpadne sa
njegovih prepona nalik na zaraženu smokvu sa osušenog drveta.
Bronksvil
Stari profesor je sedeo na samom kraju klupe u pritvoru, što je dalje moguće
od čoveka golog do pasa koji je strašno hrkao i koji se upravo olakšao ne samo ne
mareći da se prošeta do klozeta u uglu ćelije već ne nalazeći za shodno ni
pantalone da skine.
„Setrajkin... Setarkijan... Setrainjak..."
„Ovde", odgovorio je, pridižući se i koračajući prema glasniku dobrih vesti u
uniformi policajca kraj otvorenih vrata ćelije. Policajac ga je propustio i za njim
zatvorio vrata.
„Da li me to oslobađate?", upitao je Setrakijan.
„Izgleda da je tako. Po vas je došao sin."
„Moj..."
Setrakijan se ugrizao za jezik. Krenuo je sa policajcem prema neoznačenoj
sobi za ispitivanje. Policajac je otvorio vrata i pokazao mu da uđe.
Setrakijanu je trebalo nekoliko trenutaka, sasvim dovoljno da se vrata za njim
zatvore, da prepozna osobu sa druge strane praznog stola kao doktora Efraima
Gudvedera iz Centra za kontrolu i prevenciju bolesti.
Pored njega se nalazila doktorka koju je i ranije video sa njim. Setrakijan se
zahvalno nasmešio njihovoj dosetljivosti, mada ga uopšte nije iznenadilo njihovo
prisustvo.
Setrakijan reče: „Dakle, počelo je.“
Tamni podočnjaci, nalik na modrice umora i ogorčenja, visili su ispod očiju
doktora Gudvedera dok je pomno gledao u starog čoveka. „Ako želite da izađete
odavde, možemo da vam pomognemo. Ali, prvo treba nešto da mi razjasnite.
Potrebne su mi konkretne informacije."
„Ja mogu da odgovorim na mnoga vaša pitanja. Ali, već smo izgubili i suviše
vremena. Moramo da se aktiviramo sada... ovog trenutka... ako uopšte budemo
mogli da zaustavimo pošast.“
„O tome i govorim", rekao je doktor Gudveder, prilično oštro pružajući ruku.
„Šta je ta pošast?"
„Putnici iz aviona", odgovorio je Setrakijan. „Mrtvi su se pridigli."
Ef nije znao šta bi na to rekao. Nije mogao ništa da kaže. Nije ni želeo.
„Da biste razumeli šta se događa, moraćete da proširite vidike u vezi sa
mnogim stvarima, doktore Gudvedera", rekao je Setrakijan. „Sasvim mi je jasno da
smatrate da na sebe preuzimate rizik jer ste na neki način primorani da verujete u
nešto što vam priča vremešni stranac. Ali, morate da znate da ja na sebe preuzimam
hiljadu puta veću odgovornost jer vam poveravam nešto što je za mene od životnog
značaja. Od onog o čemu sada i ovde razgovaramo, bez preterivanja, zavisi ništa
manje nego opstanak ljudskog roda. Mada, ne očekujem da u to za sada poverujete,
ili da to u ovom trenutku razumete. Vi mislite da mene uvlačite u nešto svoje. Ali,
istina je, zapravo, da ja uvlačim vas u ono što je odavno, nažalost, samo moje."
STARI PROFESOR
Zalagaonica „Starosedelac i rariteti"
Parking, Trajbeka
Izolaciono odeljenje,
bolnica Jamajka, Kvins
U istom trenutku, četiri kuće niz ulicu, četverogodišnja Lusi Nidam je stajala
na prilazu kuće hraneči svoju lutku po imenu Bejbi Dir omanjim čizits krekerima.
Lusi je zastala sa glasnim žvakanjem da bi umesto toga saslušala potmule vriske i
teške, reske udarce koji su dopirali... odnekud u blizini. Pogledala je naviše u svoju
kuću, zatim severno, skvrčenog nosića, sa očima u nevinoj zbunjenosti. Stajala je
veoma mirno, isplaženog narandžastog jezika sa polupojedenim krekerima sa
sirom, slušajući najčudniju buku koju je ikada do sada imala prilike da čuje. Reći
će tati kada, noseći telefon, ponovo izađe iz kuće. Onda joj se kesica krekera
prosula, a ona ih je, čučeći, jela sa kolskog prilaza. Pošto su je zbog toga ubrzo
izgrdili, potpuno je zaboravila na sve ostalo.
Friburg, Njujork
www.balkandownload.org
Patriša je snažno provukla prste kroz kosu, kao da je time htela da odagna
izgubljene sate još jednog uzaludno prohujalog dana. Pomislila je da, zapravo,
iščekuje Markov povratak kući, ne samo da bi mu sa zadovoljstvom ćušnula decu i
rekla: „Evo ti ih“. Imala ja potrebu i da ga izvesti o jedinoj novosti dana, o
guvernanti Lasovih - koju je Patriša posmatrala kroz prozore trpezarije s prednje
strane kuće - koja je unezvereno istrčala iz kuće Lasovih ne zadržavši se unutra ni
pet minuta, a da njihove dece nije bilo ni od korova.
Oooh, Lasovi. Kako ti se susedi podvuku pod kožu. Kad god bi pomislila na
anoreksičnu Džoanicu i prisetila se njenog čuvenog opisa „ podruma vina
kontrolisanog porekla u evropskom stilu", Patriša bi automatski imala potrebu da
uperi srednji prst ka kući Lasovih. Umirala je od želje da sazna šta je Mark znao o
Rodžeru Lasu, da li je još uvek bio u inostranstvu. Želela je da uporedi
informacije. Činilo se da su jedini trenuci kada su ona i njen muž na istoj talasnoj
dužini upravo oni u kojima bi ogovarali prijatelje, familiju i susede. Možda je
upravo naslađivanje tuđim bračnim problemima i porodičnim neprilikama na neki
način umanjivalo problematičnost njenog i Markovog braka.
Skandal je uvek bio slađi uz malo vina, a ona je ispila već drugu čašu,
procvetavši. Pogledala je na sat u kuhinji i odlučila da požuri sa čašćavanjem, s
obzirom na Markovo očekivano nezadovoljstvo što ga je vazda dočekivala uz
čašicu. Ko ga jebe, sedi zavaljen u svojoj kancelariji u gradu po čitav dan, odlazi
na ručkove, šeta kako mu se prohte, ćereta u večernjem vozu kući. A ona je sve to
vreme bila zatočena ovde sa bebom, Markusom, dadiljom, baštovanom...
Sipala je sebi još jednu čašu, pitajući se koliko će vremena proći dok Markus,
taj ljubomorni mali đavo, ne ode i probudi sestru. Dadilja je stavila Žaklinu na
spavanje pre nego što je otišla, i beba se još nije probudila. Patriša je ponovo
pogledala na sat, čudeći se ovoj produženoj kućnoj tišini. Auu, al’ spavaju.
Ohrabrena još jednim gutljajem vina, i vodeći računa da ne probudi svog
vragolastog četvorogodišnjeg teroristu, sklonila je u stranu reklamama prepun
časopis Kuki i krenula da se penje uz zadnje stepenice.
Prvo je proverila Markusa i pronašla ga kako leži licem okrenut ka podu na
tepihu sa amblemom Njujork rendžersa kraj kreveta u obliku sanki, dok mu je
portabl igrica i dalje bila uključena kraj ispružene ruke. Iscrpljen. Naravno da će
joj ovo njihovo produženo popodnevno spavanje kasnije presesti, kada vrtiguz ne
bude hteo na spavanje - ali tada će na Marka biti red da se za to pobrine.
Krenula je niz hodnik - začuđeno se namrštivši kada je spazila nekoliko
gromulja tamne zemlje na stazi (onaj mali demon) - i zaustavila se kraj vrata na
kojima je na svilenom jastučiću u obliku srca, koji je sa čipkane pantljike visio sa
kvake, pisalo „SSSSS! - Anđeo spava". Polako je otvorila vrata zamračene, tople
dečje sobe i zaprepastila se kada je videla odraslu osobu kako sedi u stolici za
ljuljanje kraj kolevke, klateći se napred-nazad. Bila je to neka žena koja je u
naručju držala zavežljaj.
Nepoznata je ljuljuškala bebu Žaklinu. Ali, u tihoj toplini sobe, pod blagim
prigušenim svetlom i prijatnim osećajem mekanog tepiha pod nogama, sve je i
dalje izgledalo kao da je u redu.
„Ko...?“ Kada je Patriša zakoračila dublje u sobu, nešto se promenilo u načinu
na koji je žena u stolici za ljuljanje sedela. „Džoan? Džoan - jesi li to ti?“ Patriša
se približila. „Šta to...? Jesi li ušla kroz garažu?"
Džoan - nekada to jeste bila ona - prestala je da se ljuljuška i pridigla se sa
stolice. S obzirom na svetlost koju je odašiljala lampa sa ružičastim abažurom iza
nje, Patriša jedva da je mogla da razazna neobičan izraz na Džoaninom licu -
zapravo, čudan položaj njenih usta. Nekako je mirisala na prljavo, a Patriša se
odmah prisetila svoje sestre, i one odvratne, grozne svečanosti za Dan zahvalnosti
prošle godine. Da li je i Džoan doživela sličan nervni slom?
I, zašto je sada bila ovde, sa malom Žaklinom u naručju?
Džoan je ispružila ruke da bi dete predala Patriši. Patriša je prigrlila svoju
bebu i tada je znala da nešto nije kako treba. Mirovanje njene kćerke prevazilazilo
je opuštenost deteta koje spava.
Uznemirenim pokretom dva prsta, Patriša je smakla ćebe koje je prekrivalo
Džekino lice.
Bebine usne nalik na pupoljak bile su razdvojene. Okice su joj bile tamne,
fiksirane, zureće. Ćebe je bilo mokro oko njenog malog vrata. Patriša je pridigla
prste, umrljane krvlju.
Vrisak koji se pridigao iz Patrišinog grla nikada se nije oglasio.
UPOZORENJE
PAZITE NA VOZOVE
UPOZORENJE
PAZITE NA PACOVE
Keli je i dalje bila odevena u svoju nastavničku odeču, tamnu kratku košulju
ispod mekanog džempera i dugačku, ravnu suknju. Zak je bio u svojoj sobi,
verovatno je pisao domaće zadatke, dok je Met danas radio samo pola smene -
noćas je u radnji trebalo da ima popis.
Vesti na televiziji o Efu Keli su potpuno izbezumile. A, nije mogla da
uspostavi ni telefonsku vezu sa njim.
„Eto, najzad se i to dogodilo", rekao je Met, izvukavši repove svoje sirs
teksas košulje iz pantalona. „Pukao je.“
„Mete“, izgovorila je Keli, blago se namrštivši. Ali - da. Ef stvarno nije
pukao? I, šta bi to za nju značilo?
„Bolesne ideje o veličini, veliki lovac na viruse", rekao je Met. „On me
podseća na one vatrogasce koji sami podmetnu požar da bi potom izigravali
heroje." Met se zavalio u fotelju. „Ne bi me iznenadilo da sve to radi zbog tebe."
„Zbog mene?"
„Privlačenje pažnje, i tako to. ’Gledaj u mene, ja sam važan’."
Nehajno je odmahnula glavom kao da je htela da mu da do znanja da je
bespotrebno trošio njeno vreme. Ponekad je bila zapanjena koliko je Met imao
pogrešno mišljenje o nekim ljudima.
Oglasilo se zvono na vratima i Keli je prestala da šeta tamo-amo. Met je
iskočio iz fotelje, ali ga je Keli preduhitrila i prva stigla do vrata.
Na vratima je stajao Ef, sa Norom Martinez iza njega i nekim starijim
čovekom u dugačkom kaputu od tvida iza nje.
„Šta ti radiš ovde?", upitala ga je Keli, bacajući pogled uz i niz ulicu.
Ef se progurao unutra. „Ovde sam da vidim Zaka. Da objasnim neke stvari."
„On ništa ne zna."
Ef je pogledao naokolo, uopšte se ne obazirući na Meta koji je stajao odmah
tu. „Je li gore, radi domaći na svom laptopu?“
„Da“, odgovorila je Keli.
„Ako ima pristup internetu, onda zna.“
Ef je otišao do stepenica, preskačući po dve u nizu dok se penjao.
Nora je ostala da stoji s unutrašnje strane vrata sa Keli. Nora je izdahnula i
osećala se krajnje nezgodno. „Izvinite", rekla je. „Što vam ovako upadamo."
Keli je blago zavrtela glavom, preletevši preko nje pogledom sa dozom
procenjivanja. Znala je da je nečeg bilo između Nore i Efa. Za Noru je kuća Keli
Gudveder bila poslednje mesto na kojem je želela da bude.
Keli je tada obratila pažnju na starijeg čoveka sa štapom čija je drška imala
oblik vučje glave. „Šta se dešava?"
„Bivša gospođa Gudveder, pretpostavljam?" Setrakijan je ispružio ruku u
staromodnom maniru. „Abraham Setrakijan. Drago mi je da sam vas upoznao."
„I meni“, odgovorila je Keli, zatečena, upućujući nesiguran pogled u Meta.
Nora reče: „Morao je da vas vidi. Da objasni."
Met zapita: „Zar nas ova vaša poseta sada ne čini saučesnicima u nečemu?"
Keli je morala da ublaži Metov bezobrazluk. „Da li biste želeli nešto da
popijete?", upitala je Setrakijana. „Malo vode?“
Met reče: „Isuse, mogli bismo oboje da zaradimo dvadeset godina u zatvoru
zbog te čaše vode..."
Bronksvil
Trideset minuta vožnje severno od Menhetna, Rodžer Las je sedeo
ukucavajući nešto u svoj i-telefon u baru opremljenom hrastovinom u kantri-klubu
„Šivanoj", dok je čekao da mu pristigne martini. Vozaču je rekao da ga odveze u
klub, a ne pravo kući. Trebalo mu je malo vremena da odahne. Ako je Džoan bila
bolesna, kao što ga je dadilja obavestila ostavljajući mu poruku na sekretarici,
onda su deca do sada verovatno već pošizela, i sasvim je očekivano da ga kod kuće
čeka pravi haos. Imao je dobar razlog da odloži povratak, to jest da produži svoj
poslovni put za još sat, dva.
Sala za ručavanje, okrenuta ka igralištu za golf, bila je potpuno prazna u
vreme večere. Kelner je pristigao sa njegovim martinijem sa tri maslinke na
poslužavniku prekrivenom belom pamučnom salvetom. To nije bio kelner koji je
Rodžera obično usluživao. Ovaj je bio Meksikanac, kao oni momci koji ispred
kluba parkiraju automobile. Košulja mu je pozadi bila izvučena iz pantalona, i nije
nosio kaiš. Nokti su mu bili prljavi. Prva stvar kojom će se Rodžer izjutra
pozabaviti biće da porazgovara o tome sa menadžerom kluba. „Evo ih“, rekao je
Rodžer kada je ugledao masline koje su potonule na dno koktelske čaše u obliku
slova V, nalik na malene očne jabučice u rasolu. „Zašto večeras nema nigde
nikoga?", upitao je svojim prepoznatljivim gromoglasnim tonom. „Da nije neki
bankarski praznik? Da nisu zatvorili berzu? Umro predsednik?"
Sleganje ramenima.
„Gde su zaposleni?"
Zavrteo je glavom. Rodžer je tek sada uočio da je čovek bio prestrašen.
Potom ga je Rodžer prepoznao. Uniforma barmena omela ga je da ga se odmah
priseti. „Ti ovde radiš kao baštovan, zar ne? Obično sređuješ zelene površine."
Baštovan u uniformi barmena nervozno je klimnuo glavom i odgegao se do
glavnog foajea.
Baš čudno. Rodžer je pridigao čašu sa martinijem i pogledao oko sebe. Nije
bilo nikog kome bi nazdravio ili kome bi makar klimnuo glavom, sa kim bi mogao
da razmeni reč-dve o politici. Pošto ga niko nije gledao, Rodžer Las je srknuo
koktel, ispivši pola sadržaja u samo dva moćna gutljaja. Dobro mu je zagrejao
utrobu, a on je blago zamrmljao, sasvim zadovoljan. Uhvatio je jednu maslinu,
pustio je da se iscedi na ivici čaše pre nego što ju je ubacio u usta, vrteći je
nakratko po ustima pre nego što ju je zagrizao.
Televizor, ugrađen u drvo iznad barskog ogledala, sasvim utišanog tona,
prikazivao je kadrove sa nekakve konferencije za štampu. Ugledao je
gradonačelnika i nekoliko gradskih zvaničnika sa zabrinutim licima. A onda -
snimak aviona Ridžis era, let 753, na stazi aerodroma DŽFK.
Tišina u klubu ga je nagnala da se okrene oko sebe. Gde su, do đavola, svi
nestali?
Nešto ovde debelo nije bilo u redu. Nešto se događalo, a Rodžer Las nije bio
upućen u to.
Uzeo je još jedan brz gutljaj martinija - onda još jedan - a zatim je spustio
čašu i ustao. Prošetao se do prednjeg dela kluba, provirivši u gostionicu sa bočne
strane - i ona je bila prazna. Vrata kuhinje su se nalazila odmah sa strane
gostionice, bila su postavljena i imala su prozorče u gornjem delu. Rodžer je
provirio kroz njega i video da je barmen-baštovan bio sasvim sam, pušio je i sebi
pržio šniclu.
Rodžer je izašao kroz prednja vrata gde je ostavio prtljag. Nije bilo
poslužitelja koji bi se pobrinuli da mu pozovu taksi, pa je posegnuo za telefonom,
prošvrljao internetom i pronašao najbližu taksi službu koju je potom i pozvao.
Dok je čekao pod jarko osvetljenom nadstrešnicom poduprtom stubovima i
dok mu je ukus martinija stvarao kiselinu u ustima, Rodžer Las je začuo vrisak.
Usamljen, prodoran vrisak, urlik u noći, nedaleko odatle. S bronksvilske strane, pre
nego iz pravca planine Vernon. Možda je dopro sa samog terena za golf.
Rodžer je čekao ne pomerivši se s mesta. Nije ni disao. Samo je osluškivao,
iščekujući još.
Ono što ga je uplašilo više od vriska bila je tišina koja je usledila nakon toga.
Taksi je pristigao i zaustavio se pred njim. Vozač je bio sredovečan čovek,
odnekud iz srednje Evrope, i nosio je olovku zadenutu za uvo. Sa smeškom na licu
je ubacio Rodžerove stvari u prtljažnik, i krenuše.
Na dugačkom, privatnom putu iz kluba, Rodžer je pogledao ka terenu i učinilo
mu se da je tamo video nekog kako hoda preko otvorenog prostora na mesečini.
Njegov dom se nalazio na tri minuta vožnje odatle. Na putu nisu susreli
nijedan drugi auto, dok su kuće pored kojih su prolazili sve doreda bile u mraku.
Kada su skrenuli u Midland, Rodžer je ugledao pešaka na trotoaru - začuđujući
prizor tokom noći, naročito ako taj neko nije šetao psa. Bio je to Hal Četfild, jedan
od njegovih starijih suseda, jedan od dvojice članova kluba koji je Rodžera
preporučio za članstvo u „Sivanoju", kada su se Rodžer i Džoan tek doselili u
Bronksvil. Hal je hodao nekako nezgrapno, ruku mlitavo oklembešenih niz telo. Bio
je obučen u raskriljeni bademantil, sa majicom i boksericama ispod.
Hal se okrenuo i gledao u taksi dok je prolazio. Rodžer mu je mahnuo. Kada
se okrenuo da vidi da li ga je Hal prepoznao, video je da Hal ukočenih nogu trči za
automobilom. Šezdesetogođišnjak sa bademantilom koji se vijori za njim kao neki
ogrtač i trči za taksijem posred ulice u Bronksvilu.
Rodžer se okrenuo da vidi da li je i taksista to video, ali je čovek nešto
škrabao na maloj tabli za pisanje i istovremeno vozio.
„Hej“, rekao je Rodžer. „Imate li ikakvu ideju o tome šta se ovde dešava?"
„Da“, odgovorio je taksista sa smeškom i klimanjem glave. Nije imao pojma
šta ga je Rodžer pitao.
Još dve krivine i pristigoše do Rodžerove kuće. Taksista je otvorio prtljažnik
i iskočio iz auta, dok ga je Rodžer već dočekao sa zadnje strane automobila. Ulica
je bila tiha, a Rodžerova kuća mračna kao i ostale.
„Znate šta? Molim vas, sačekajte me ovde. Čekajte." Rodžer je pokazao na
kaldrmisan ivičnjak. „Možete li da me sačekate?"
„Platite."
Rodžer je klimnuo glavom. Ni sam nije bio siguran zašto je želeo da ga ovaj
sačeka. U svakom slučaju, imalo je neke veze sa osećanjem nekakve čudnovate
usamljenosti. „Imam keš u kući. Sačekajte. Okej?"
Rodžer je ostavio prtljag u vešernici sa bočne strane kuće, a potom je otišao
do kuhinje, uzvikujući: „Halo!“ Posegnuo je za prekidačem za svetlo, ali ono se
nije upalilo kada ga je pritisnuo.
Video je da zeleno dugme na mikrotalasnoj pećnici svetli - dakle, struje je
bilo. Opipavao je put ispred sebe do kuhinjskog radnog pulta, tapkajući rukom da
pronađe treću fioku u kojoj je potražio baterijsku lampu. Osetio je miris truleži,
oporiji od ostataka hrane koji trule u smeću, što ga je dodatno zaplašilo i nagnalo
da požuri. Zgrabio je baterijsku lampu i uključio je.
Svetlosnim snopom je prošetao kuhinjom i video središnji radni pult sa
sudoperom, iza njega veliki sto, duplu rernu. „Halo!“, ponovo je uzviknuo dok ga je
strah u glasu posramljivao, ali istovremeno i nagonio da požuri. Ugledao je tamne
mrlje na staklenim prednjim delovima kuhinjskih elemenata i uperio svetlo na nešto
što je na prvi pogled ličilo na posledice tuče u kojoj su uveliko učestvovali kečap i
majonez. Taj nered ga je razbesneo. Tada je ugledao i preturene stolice i prljave
otiske stopala (stopala?) na granitnom pultu nasred kuhinje.
Gde je bila njihova domaćica, gospođa Gild? Gde je bila Džoan? Rodžer se
približio i uperio svetlost direktno u stakleni prednji deo kuhinjskog elementa. Što
se bele materije tiče, nije znao šta da misli - ali ona crvena zasigurno nije bila
kečap. Nije bio sasvim siguran... ali pomislio je da bi to mogla da bude krv.
Video je kako se nešto pomerilo u odrazu na staklu te se hitro okrenuo i uperio
svetlo u tom pravcu. Zadnje stepenište iza njega bilo je prazno. Tada je shvatio da
je sam pomerio vrata kuhinjskog elementa. Uopšte mu se nije svidelo što je počeo
da uobražava, pa je zato potrčao uz stepenice proveravajući svaku sobu. „Kini?
Odri?“ U Džoaninoj radnoj sobi je pronašao beleške koje su se ticale leta Ridžis
era. Neka vrsta hronologije, mada joj se rukopis pogoršao u poslednjih nekoliko
nerazgovetnih rečenica. Poslednja reč, ispisana u donjem desnom uglu glasila je:
„hmmmmmmm“.
U spavaćoj sobi su čaršavi bili svučeni na pod, a u kupatilu je u klozetskoj
šolji plutalo nešto što mu se učinilo kao zgrušan sadržaj povraćanja star nekoliko
dana. Pridigao je peškir sa poda, raširio ga i ugledao tamne ugruške krvi, kao da je
frotir bio korišćen kao maramica za iskašljavanje.
Potrčao je nazad niz prednje stepenice. Podigao je telefon na zidu kuhinje i
okrenuo 911. Zazvonilo je jedanput pre nego što se uključila sekretarica koja ga je
zamolila da sačeka. Prekinuo je vezu i ponovo pozvao. Jedna zvonjava i ponovo
isti nasnimljen glas.
Spustio je telefon sa uva kada je začuo udarac u podrumu. Naglo je otvorio
vrata i baš kada je hteo da se oglasi u tami, nešto ga je zaustavilo. Osluškivao je, i
čuo... nešto.
Neko je hodao vukući noge. To nije bio samo par nogu. Zvuk je dopirao sa
polovine stepeništa gde su se stepenice uvijale za devedeset stepeni.
„Džoan?“, izgovorio je. „Kini? Odri?“
Međutim, već je bežao unatraške. Saplitao se, padao, udario o ragastov, a
onda se zateturao kroz kuhinju, prošao pored mrljotina na zidu i uleteo u vešernicu.
Njegova jedina misao bila je da pobegne odatle.
Izleteo je kroz vrata na prilazni put, potrčao na ulicu i povikao taksisti koji je
sedeo za volanom, onom čoveku koji nije razumeo engleski. Rodžer je otvorio
zadnja vrata i uskočio unutra.
„Zaključajte vrata! Zaključajte vrata!"
Taksista je okrenuo glavu. „Da. Osam dolara i trideset centi."
„Zaključajte ta prokleta vrata!"
Rodžer je pogledao na prilazni put. Tri stranca, dve žene i čovek, izašli su
kroz njegovu vešernicu i uputili se ka njima preko travnjaka.
„Kreni! Kreni! Vozi!"
Taksista je rukom tapkao po taksimetru koji se nalazio između prednjeg i
zadnjeg sedišta. „Vi platiti, ja krene."
Sada ih je bilo četvoro. Rodžer je gledao, zabezeknut, dok je jedan njemu
poznat čovek sa pocepanom majicom gurnuo ostale u stranu da bi se prvi domogao
taksija. Bio je to Franko, njihov baštovan. Pogledao je kroz prozor na zadnjim
vratima u Rodžera, buljavim očima koje su bile blede u središtu ali crvene po
rubovima, nalik na venac drečavocrvenog ludila. Otvorio je usta kao da je imao
nameru da zariče na Rodžera - a onda se pojavila ona stvar i hitnula u prozor
prilično jako, tačno na mestu gde se nalazilo Rodžerovo lice, a onda se povukla.
Rodžer je piljio. Šta sam to, do đavola, upravo video?
Ponovo se dogodilo. Rodžer je razumeo - na najprimitivnijem nivou, duboko
ispod mnogih slojeva straha, panike, ludila - da Franko, ili to stvorenje koje je
nekada bilo Franko, nije znalo ili je zaboravilo, ili je pogrešno procenilo, svojstva
stakla. Činilo se da je zbunjen providnošću tog čvrstog materijala.
„Vozi!“, zavrištao je Rodžer. „Vozi!“
Dvoje je već stajalo opasno blizu prednje strane taksija. Muškarac i žena.
Farovi su im osvetljavali stomake. Sada ih je ukupno bilo sedam ili osam, svuda
oko njih, dok su drugi pristizali iz susednih kuća.
Vozač je povikao nešto na svom jeziku, ne prestajući da trubi.
„Vozi!“, zavrištao je Rodžer.
Umesto toga, vozač je posegnuo za nečim na podu. Izvukao je nekakvu torbicu
veličine nesesera i otvorio rajsferšlus. Iz torbe su se prosule neke čokoladice, pre
nego što je dohvatio majušni, srebrni revolver. Zamahao je oružjem pred
vetrobranom i počeo da se dere od straha.
Frankov jezik je istraživao staklo na prozoru. Samo što taj jezik uopšte nije
bio jezik.
Vozač je naglo otvorio vrata. Rodžer je kroz pregradno staklo uzviknuo:
„Ne!“ Ali, taksista je već izašao. Zapucao je iza vrata, pucajući revolverom uz
trzaj zgloba, kao da je iz njega izbacivao metke. Pucao je ponovo i ponovo, dok se
par ispred automobila nije presamitio, upucan malokalibarskim mecima, ali nije
padao na zemlju.
Vozač je ispalio još dva divljačka pucnja i jedan od njih je pogodio jednog
muškarca u glavu. Glava mu je odletela unazad i on se srušio na zemlju.
A onda je vozača zgrabio neki drugi čovek otpozadi. Bio je to Hal Četfild,
Rođžerov komšija, sa plavim bademantilom koji mu se oklembesio sa ramena.
„Ne!“, povikao je Rodžer, ali je bilo i previše kasno.
Hal je odgurnuo vozača na put. Ona stvar je izletela iz njegovih usta i zarila se
u vozačev vrat. Rodžer je kroz prozor posmatrao vozača koji je urlikao.
Neko drugi se pridigao i stao pred farove. Ne, nije bio neko drugi, već isti
onaj čovek koji je bio upucan u glavu. Iz rane mu je curilo nešto belo i lilo niz
bočnu stranu lica. Naslonio se na auto, ali je i dalje prilazio.
Rodžer je želeo da pobegne, ali bio je zatočen. Na desnoj strani, iza
baštovana Franka, Rodžer je ugledao čoveka u smeđoj košulji i šortsu kako izlazi iz
garaže susedne kuće sa lopatom na ramenu, kao što bejzbol igrači nose svoju
bejzbol palicu.
Čovek sa ranom u glavi uvukao se kroz vozačeva vrata na prednje sedište.
Kroz plastičnu pregradu je pogledao u Rodžera. Prednja, desna strana glave mu se
uzdigla kao neki čuperak od mesa. Bela masa mu se kao glazura prevukla preko
obraza i vilice.
Rodžer se okrenuo upravo u trenutku kada je onaj čovek zavitlao lopatom.
Udarila je o zadnji prozor, ostavljajući dugačku naprslinu na jakom staklu. Svetio
sa uličnih lampi je treperilo kroz pukotine nalik na paukovu mrežu.
Rodžer je čuo kako plastična pregrada škripi. Čovek sa ranom na glavi
izbacio je jezik koji je sada pokušavao da ubaci kroz klizim pregradu gde se
ostavljao novac, a koja je podsećala na nekakvu pepeljaru. Mesnati vrh jezika se
izmigoljio, istezao, skoro da je njuškao vazduh u pokušaju da prodre do Rodžera.
Vrišteći, Rodžer je šutnuo kliznu pregradu i s treskom je zaklopio. Čovek
spreda je ispustio nečovečni jauk i odsečen vrh njegovog... što god da je bilo, pao
je pravo Rodžeru u krilo. Rodžer ga je odbacio, dok je s druge strane plastične
pregrade tip posvuda bljuvao nešto belo, potpuno pomahnitao ili od bola ili od
čistog zaprepašćenja zbog ovakve kastracije.
Bang! Još jedan udarac lopatom o zadnje staklo iza Rodžerove glave. Ojačano
staklo je prskalo i savijalo se, ali nije se polomilo.
Dam-dam-dam. Bili su to koraci koji su ostavljali za sobom kratere po krovu
automobila.
Četvoro njih je bilo na ivičnjaku, troje na ulici, a više njih je dolazilo spreda.
Rodžer je pogledao iza sebe i video da se pomahnitali čovek pripremao da ponovo
zamahne lopatom na polomljeni prozor. Sad ili nikad.
Rodžer je posegnuo za kvakom vrata koja su izlazila na ulicu, šutnuo ih je što
je jače mogao i otvorio. Lopata je udarila u stražnji prozor koji se sada polomio i
raspršio u paramparčad. Sečivo lopate je zamalo promašilo Rodžerovu glavu kada
je isklizavao iz auta na ulicu. Neko ga je - bio je to Hal Četfild, sa očima koje su
sjajile crvenim - zgrabio za ruku i zavrteo. Međutim, Rodžer je iskliznuo iz sakoa
kao zmija koja skida svoj svlak i nastavio da beži, trčeći uz ulicu i ne okrećući se
sve dok nije pristigao do ugla.
Neki su ćopali i gegali se, dok su drugi bili brži, spretniji, koordinisanijih
pokreta. Neki od njih su bili stari, a troje su bili nakežena deca. Njegovi susedi i
prijatelji. Lica koja je prepoznao sa železničke stanice, sa rođendanskih proslava,
iz crkve.
Svi su jurili sa jednim ciljem - da ga se dočepaju.
Fletbuš, Bruklin
Ef je pritisnuo zvono na kući porodice Barbur. Ulica je bila tiha, mada je bilo
znakova života u ostalim domovima, televizijskog odsjaja, kesa sa smećem na
ćoškovima. Stajao je sa luma-lampom u ruci i Setrakijanovim prepravljenim
pištoljem za eksere koji mu je visio sa kaiša prebačenim preko ramena.
Nora je stajala iza njega, u podnožju ciglanili stepenica, pridržavajući svoju
luma-lampu. Setrakijan je poneo opremu koju je sada držao u ruci - srebrnu glavu
koja se sjajila na mesečini.
Dvaput je pozvonio, ali niko se nije odazvao. Nisu ni očekivali da se neko
pojavi. Ef je pokušao da okrene kvaku da bi proverio mogu li da uđu na ta vrata pre
nego što krene u potragu za nekim drugim ulazom u kuću - i ona se okrenu.
Vrata su se otvorila.
Ef je prvi ušao, paleći svetlo. Dnevna soba je izgledala normalno, uobičajen
nameštaj i gomila ukrasnih jastuka.
Oglasio se jednim „halo“, dok su ostali ušli za njim. Baš je čudno kako tek
tako ulazi u tuđu kuću. Ef je uvideo da obazrivo korača po tepihu, nalik na lopova
ili ubicu. I dalje je želeo da veruje da je iscelitelj, ali, kako je vreme prolazilo, to
je sve ređe potvrđivao na delu.
Nora je počela da se penje uz stepenice. Setrakijan je krenuo za Efom u
kuhinju. Ef upita: „Šta mislite da ćemo ovde pronaći? Rekli ste da su preživeli
samo radi zabave.
„Rekao sam da su poslužili toj svrsi. Ne znam, možda je to bila Gospodareva
namera. Verovatno samo to. Ili, možda, postoji neka posebna veza sa Gospodarem.
U svakom slučaju, odnekud moramo da krenemo. Ovi preživeli su naš jedini trag.“
U sudoperi su našli zdelu i kašiku. Na stolu je stajala otvorena Biblija,
ispunjena mnogobrojnim crkvenim razglednicama i fotografijama. Biblija je bila
otvorena kod poslednjeg poglavlja. Jedan pasus je drhtavom rukom bio podvučen
neravnom crvenom linijom. Bilo je to Otkrovenje 11.7-8:
„...zver koja izlazi iz bezdana ratovaće protiv njih, i pobediće ih, i ubiće
ih. I njihova telesa ležaće na ulici velikog grada, koji se u duhovnom smislu
zove Sodom...“ 19
Tržni centar
Rigo park, Kvins
Prvi zadatak za Vasilija Feta tog jutra je bila kuća u Bušviku, nedaleko od
mesta gde je odrastao. Pozivi su pristizali odasvud, a uobičajeno vreme čekanja za
dolazak deratizatora koje je bilo dve do tri nedelje, sada se udvostručilo. Vasilij je
i dalje odrađivao posao preostao još od prošlog meseca, ali je ovom momku
obećao da će doći danas.
Parkirao je iza srebrnog sejbla i izvukao opremu iz zadnjeg dela kombija,
čarobni pribor sačinjen od zamki i otrova. Prvo što je primetio bio je potočić koji
je tekao duž prolaza između dva niza kuća - čist i usporen tok vode kao da je
dopirao iz neke probušene vodovodne cevi. Nije bila tako ukusna kao svetlosmeđa
voda iz kanalizacije, ali više nego dovoljna da ugasi žeđ čitavoj koloniji pacova.
Prozor na jednom podrumu bio je razbijen i zatvoren krparama i starim
peškirima. To je mogao da bude samo uobičajen gradski kvar, ali možda je bilo i
delo „noćnih vodovodžija", nove vrste lopova koji su odvaljivali cevi da bi ih
prodavali na otpadima.
Banka je sada posedovala obe kuće, kao i okolno zemljište, koje je
vlasnicima, zahvaljujući prvobitnom smanjenju hipoteke, prvo vraćeno, a onda
ponovo oduzeto zbog poništenja te mere. Vasilij je ovde trebalo da se nađe sa
menadžerom zaduženim za ove nekretnine. Vrata prve kuće bila su otključana, pa je
Vasilij pokucao i uzviknuo: „Halo!“ Virnuo je u prvu sobu ispred stepeništa,
proveravajući podne daske u potrazi za mokraćom i pacovskim izmetom.
Izlomljena, poluspuštena roletna visila je sa jednog prozora, bacajući iskošenu
senku na udubljen drveni pod. Menadžera nije bilo nigde na vidiku.
Vasiliju se suviše žurilo da bi nekog sada čekao. Usled tolikog zaostalog
posla noćas nije mogao dobro da spava, a imao je i nameru da tog jutra ode do
lokacije Svetskog trgovinskog centra da porazgovara sa nekim od šefova. Naišao je
na metalnu tablu umetnutu između stubova na trećem stepeniku. Na njoj su bile
prikačene vizitkarte sa nazivom firme koji se podudarao sa onim na Vasilijevom
radnom nalogu.
„Halo!“, ponovo je uzviknuo, a onda digao ruke. Pronašao je vrata koja su
vodila na podrumsko stepenište, odlučivši da započne svoj posao bez obzira na
sve. Podrum je bio u mraku - tu se nalazio onaj prekriveni prozor koji je spazio
spolja - a struja je već odavno bila isključena. Sumnjao je da uopšte i ima sijalica
u ležištima. Vasilij je radnom torbom na točkovima preprečio vrata da se ne
zatvore, i krenuo da silazi sa čeličnom šipkom u ruci.
Stepenište je skretalo ulevo. Prvo što je ugledao bile su mokasine, a potom i
nečije noge u svetlosmeđim pantalonama: menadžer je sedeo oslonjen o bočni
kameni zid, naherene glave i otvorenih očiju koje su ošamućeno zurile.
Vasilij je dovoljno puta do sada bio u napuštenim kućama, i to u opasnim
delovima grada, tako da je znao da ne treba tek tako da jurne prema nekome.
Pogledao je naokolo. Oči su mu se usporeno privikavale na mrak. Podrum ni po
čemu nije bio naročit, sem što su pred njim na podu stajale dve podugačke isečene
vodovodne cevi.
Desno od stepenica nalazila se osnova dimnjaka, koja je bila povezana sa
kotlom. Vasilij je ugledao četiri prljava prsta koja su obuhvatala udaljeni ugao
zidanog dimnjaka.
Neko se tamo sklupčao, krio, iščekivao ga.
Okrenuo se da se popne uz stepenice i pozove policiju, a onda je spazio da je
svetlost iza krivine na stepenicama nestala. Neko je zatvorio vrata podruma. Neko
ko je stajao na vrhu stepeništa.
Vasilija je nagon gonio da potrči, što je i učinio, hitajući sa stepenica pravo
prema dimnjaku gde se krio vlasnik prljave ruke. Uz glasan uzvik je napao,
zamahnuvši šipkom u prste, lomeći kosti o cigle i malter.
Napadač je brzo nasrnuo na njega, bez ikakvog osećaja za bol. Može se to,
kad se uzima krek, pomislio je. Bila je to neka devojka, ne starija od tinejdžerke,
prljava, po grudima i oko usana umrljana krvlju. Sve je ovo spazio u trenu dok se
bacala na njega neviđenom brzinom, a još čudesnijom snagom, odbacujući ga na
udaljen zid bez obzira na to što je bila duplo manja od njega. Ispustila je, bez daha,
krik besa, a kada je otvorila usta, nekakav jeziv, dugački jezik se izmigoljio
napolje. Vasilij je istog trenutka podigao nogu, udario je čizmom u grudi, i ona se
stropoštala na zemlju.
Začuo je korake koji su se spuštali niz stepenice i znao je da ovu bitku ne
može da dobije u mraku. Posegnuo je šipkom ka prekrivenom prozoru i smaknuo
prljave ponjave, uvrćući ih i vukući, kao da izvlači čep, s tim što je umesto vode
pohrlilo dnevno svetlo.
Okrenuo se baš u trenutku da vidi kako joj se oči ispunjavaju užasom. Čitavim
telom je stajala u ramu sunčeve svetlosti. Iz tela joj se prolomio nekakav mučni
jauk pre nego što se urušila, uništena i zadimljena. Prizor mu se učinio sličnim
predstavi koju je imao o tome kako nuklearno zračenje uništava ljudsko telo,
prokuvavajući ga i rastačući u isti mah.
Sve se odigralo skoro istovremeno. Devojka - ili što god da je bila - ležala je
isušena na prljavoj podrumskoj zemlji.
Vasilij je piljio. Užasnut - i previše blaga reč za ono što je u tom trenutku
osećao. Potpuno je smetnuo s uma onog drugog koji se spuštao niz stepenice, sve
dok taj tip nije jauknuo, reagujući na svetlo. Povukao se, posrćući ka
menadžerovom telu, a onda poskočio na noge i jurnuo ka stepenicama.
Vasilij se povratio na vreme da šmugne ispod stepenica. Ubadao je šipku
između stepenika i oborio čoveka nazad na tvrdu zemlju. Vasilij je obišao
stepenice sa podignutom šipkom u ruci u trenutku kada se čovek pridigao. Njegova
prethodno tamna koža sada se pretvorila u bolesno, žutičavo žuto. Usta mu se
otvoriše, a Vasilij je video da to nije bio jezik, nego nešto mnogo gore.
Vasilij ga je udario preko usta čeličnom šipkom. Čovek se zavrteo oko svoje
ose i pao na kolena. Vasilij je posegnuo napred i otpozadi ga uhvatio za vrat, kao
što bi to učinio sa šištavom zmijom ili pacovom koji grize, trudeći se da onu stvar u
njegovim ustima drži podalje od sebe. Pogledao je na pravougaonik svetlosti nad
kojim se kovitlao prah dezintegrisane devojke. Osetio je da se čovek koprca i bori
da bi se oslobodio i pobegao. Vasilij je snažno zamahnuo šipkom i zveknuo tipa u
kolena, vukući ga ka izvoru svetlosti. Osećao je kako se grči.
Izbezumljen od straha, Vasilij Fet je shvatio da ima želju da to ponovo vidi.
To ubistveno svojstvo svetlosti. Snažno zamahnuvši nogom unazad, odbacio je tipa
pravo na sunce - i posmatrao ga dok se raspadao, propadao i mrvio - sve u isto
vreme, razoren plemenim zracima, sasušen u pepeo i dim.
Stanica Pensilvanija
Keli nikada nije koristila mobilni telefon u školi, ali sada joj je stajao levo od
rokovnika, isključenog zvuka. Met je ostao na poslu cele noći, što nije bilo
neobično kada su radili popis, a posle završenog posla znao bi da odvede ekipu na
doručak. Međutim, uvek bi joj se javljao. Koriščenje mobilnog telefona u školi bilo
je zabranjeno, ali ga je krišom pozvala nekoliko puta i svaki put bi se uključila
elektronska sekretarica. Možda je bio van dometa. Pokušala je da ne brine, da
ostane pribrana. A, danas je u školi bilo i mnogo izostanaka.
Pokajala se što je poslušala Meta i popustila pred njegovim bahatim stavom
da se ne ode iz grada. Ako je na bilo koji način svojim ponašanjem ugrozio Zaka...
Tada joj je zasvetleo telefon i ugledala je ikonicu u obliku koverte. SMS sa
njegovog mobilnog telefona.
Glasio je: „Vrati se kući".
To je bilo to. Dve reči, sva mala slova, bez znakova interpunkcije. Pokušala
je istog trenutka da ga pozove. Telefon je zvonio, a onda prestao da zvoni, ali ne
kao da je prekinuo vezu, već je imala utisak da je on preuzeo poziv. Ali, ništa nije
govorio.
„Mete? Mete?“
Učenici njenog četvrtog razreda začuđeno su je posmatrali. Nikada pre nisu
videli gospođu Gudveder da telefonom razgovara na času.
Keli je pokušala da pozove kuću, ali telefon je pokazivao da je zauzet. Da joj
se nije pokvarila sekretarica? Kada je poslednji put čula zauzeće kada bi pozvala
svoj kućni broj?
Odlučila je da odmah krene. Reči če Šarloti da otvori vrata svog razreda koji
se nalazio odmah pored i da pripazi na njen. Keli je prvo pomislila da okonča
posao za taj dan, čak i da ode po Zaka u školu, ali - ne. Odjuriće na brzaka kući,
videće šta se dešava i tek onda će odlučiti šta da radi.
Bušvik, Bruklin
Čovek koji ih je dočekao na vratima prazne kuće bio je širok kao ragastov.
Senka jednog dela greškom neobrijane brade zacrnjivala je njegovu izbačenu vilicu
kao čađava prašina. Pri boku je teglio veliku belu vreću, jednom je rukom
zahvativši za gornji deo, tu preveliku jastučnicu sa nečim teškim što se nalazilo
unutra.
Nakon upoznavanja, veliki čovek je posegnuo u džep košulje i otvorio
pohabano pismo preporuke sa CKB-ovim pečatom. Pokazao ga je Efu.
„Rekli ste da imate nešto da nam pokažete?", rekao je Ef.
„Dve stvari. Prvo, ovo.“
Fet je olabavio konopac na vreći i izvrnuo njen sadržaj na zemlju. Četiri
krznene štetočine padoše u gomili, mrtve.
Ef je poskočio unazad, a Nora je zadahtala.
„Oduvek sam govorio da ukoliko želite da nekome privučete pažnju, donesite
vreću pacova." Fet je zahvatio jednog za dugačak rep, a telo mu se polako vrtelo
napred-nazad ispod njegove ruke. „Hrle iz brloga na površinu svud po gradu. Čak i
danju. Nešto ih tera napolje. Ono što hoću da kažem jeste da nešto nije kako treba.
Znam da su tokom Crne smrti pacovi izlazili na površinu i padali mrtvi po ulicama.
Ovi pacovi ne izlaze na površinu da bi umrli. Oni izlaze i te kako živi, užasnuti i
gladni. Verujte mi na reč, kada uočite veliku promenu u ponašanju pacova, to znači
da su loše vesti na pomolu. Kada se pacovi uspaniče, vreme je da rasprodamo ono
što imamo i bežimo. Razumete šta hoću da kažem?"
Setrakijan je rekao: „I te kako."
Ef reče: „Nešto mi ovde nije jasno. Kakve veze imaju pacovi sa?"
„Oni su znak“, rekao je Setrakijan, „kao što je gospodin Fet i rekao. Oni su
prirodni pokazatelji. Stoker je popularisao mit o tome da vampir može da promeni
oblik, transformišući se u noćna stvorenja, kao što su slepi miševi i vukovi. Ova
izmišljotina je, međutim, zasnovana na istinitim detaljima. Pre nego što su kuće i
zgrade imale podrume, vampiri su se nastanjivali u pećinama i jazbinama pored
sela. Njihovo zlo prisustvo odagnavalo je druga stvorenja, slepe miševe i vukove,
terajući ih napolje iz njihovih staništa u sela. Tako se njihovo pojavljivanje
izjednačavalo sa širenjem zaraze i uništavanjem duša.“
Fet je pažljivo slušao starca. „Znate šta?“, rekao je. „Dok ste govorili, učinilo
mi se da sam dvaput čuo reč ’vampir’."
Setrakijan ga je ozbiljno pogledao. „I jeste.“
Nakon kratke pauze za razmišljanje i dugim pogledom na ostale, Fet je
izjavio: „Okej.“ Kao da je počeo da shvata. „A, sada da vam pokažem ono drugo."
Poveo ih je u podrum. Mirisalo je na nešto grozno, na nešto mrtvo i izgorelo.
Pokazao im je na rastočeno meso i kosti - sada hladan pepeo rasprostrt po
podrumskom podu. Pravougaona sunčeva svetlost koja je dopirala sa prozora
produžila se i pomerila, sada osvetljavajući zid. „Sijalo je ovde dole, oni su
zakoračili u svetlost i u trenu su se spržili. Ali, pre toga su nagrnuli na mene
ovom... stvari koju su izbacivali iz usta, ispod jezika."
Setrakijan mu je ispričao kratku verziju događaja. Gospodar vampira koji
dospevau zemlju letom 753. Nestanak kovčega. Pri dizanje mrtvih u mrtvačnicama i
njihov povratak svojim porodicama. Brlozi koje su pravili u svojim
domaćinstvima. Grupacija Stounhart. Srebro i sunčeva svetlost. Žaoka.
Fet je rekao: „Zabacivali su glave, otvarali usta... i podsetilo me je to na one
bombone, one dečje bombone - one koje su se prodavale sa glavama likova iz
Zvezdanih staza."
Nora je rekla nakon kratkog razmišljanja, „Mislite na pez bombone sa
kutijom."
„Da, baš te. Zabacite glavu i bombona izađe kroz vrat.“
Ef je klimnuo glavom. „Slično, sem onog dela sa bombonama - baš i nije neko
poređenje."
Fet je pogledao u Efa. „A, zašto tebe smatraju neprijateljem broj jedan?"
„Zato što je tišina njihovo oružje.“
„Isuse. Onda neko već mora da napravi buku."
„Upravo tako“, rekao je Ef.
Setrakijan je pogledao u svetiljku prikačenu za Fetov kaiš. „Da vas nešto
pitam. Vi u radu koristite crno svetlo, ako se ne varam."
„Naravno. Da vidim tragove pacovske mokraće."
Setrakijan je pogledao u Efa i Noru.
Fet je ponovo pogledao starca u prsluku i sakou. „Vi nešto znate o
tamanjenju?"
Setrakijan je rekao: „Pa, imam neko iskustvo." Približio se preobraženom
menadžeru za nekretnine, koji je otpuzao ili se odvukao sa sunčeve svetlosti, sada
skvrčenog u zabačenom ćošku. Setrakijan ga je pogledao ogledalom sa srebrnom
podlogom i pokazao Fetu njegov odraz. Deratizator je vrteo glavom tamo-amo,
naizmenično prelazeći pogledom preko stvarnog menadžerovog izgleda i
drmusavog odraza koji se prikazivao u ogledalu. „Ti mi se činiš kao neko ko je
stručan za stvorenja koja se ukopavaju i skrivaju. Stvorenja koja prave legla. Koja
se hrane pomoću ljudi. Tvoj posao je da uništiš te štetočine?"
Fet je pogledao u Setrakijana i ostale, nalik na čoveka koji se ukrcao na
ekspresni voz odjednom shvativši da je ušao na pogrešnom peronu. „U šta vi mene
to uvlačite?"
„Recite nam, molim vas. Ako su vampiri štetočine - zaraza koja se brzo širi
čitavim gradom - kako biste ih zaustavili?"
„To mogu da vam kažem iz ugla deratizatora. Trovanje i hvatanje u zamke
kratkoročna su rešenja koja nisu delotvorna na duge staze. Ako ove macane ’vatate
jednog po jednog, nikad kraja. U svakom slučaju, treba reći da su jedini pacovi
koje vidimo oni najslabiji među njima. Najgluplji. Oni pametni znaju kako da
prežive. Kontrola je ono što uspeva. Upravljanje njihovim staništem kako bi se
poremetio njihov ekosistem. Sklanjanjem izvora hrane i izgladnjivanjem. Tada
dolazite do korena zaraze i uništavate je."
Setrakijan je duboko klimnuo glavom, a onda pogledao u Efa. „Gospodar. To
je koren zla. Sada se nalazi negde na Menhetnu." Starac je ponovo pogledao u
nesrečnika koji se skvrčio na zemlji, a koji će oživeti nakon što padne noč -
vampir, štetočina. „Moliću vas da se povučete", rekao je vadeći mač iz korica.
Nakon izricanja drevnog stiha, zahvatio je mač sa obe ruke i odrubio čoveku glavu
na mestu gde je ležao. Bledobela krv je počela da ističe - domaćin još nije u
potpunosti bio preobražen. Setrakijan je obrisao sečivo o čovekovu košulju i vratio
je u korice svog štapa. „Kada bismo samo imali neki znak koji bi nam ukazao na to
gde bi Gospodar sebi mogao da smesti leglo. To mesto je prvo moralo da se
odabere, čak postoji velika mogućnost da je i sam izvršio odabir. Jazbina vredna
njegovog ugleda. Mesto tame koje mu pruža utočište od ljudskog sveta, ali i lak
pristup njemu.“ Okrenuo se ponovo ka Fetu. „Da li imate ikakvu predstavu o tome
odakle svi ovi pacovi dolaze? Centar iz kojeg se rasejavaju?"
Fet je odmah klimnuo glavom, zureći u daljinu. „Mislim da znam.“
Visoravan Morningsajd
Kada
www.balkandownload.org
Nazaret, Pensilvanija
Ponovo su se okupili u Kelinoj kući. Nora je dovela Zaka odmah nakon što su
Ef i Fet raščistili ono što je nekada bio Met, paleći njegove telesne ostatke ispod
lišća i granja u stražnjem dvorištu.
Setrakijan je ležao na izvučenom dvosedu u zadnjoj dnevnoj sobi. Odbio je da
ide u bolnicu, a Ef se složio sa njim da to nije dolazilo u obzir. Ruka mu je bila
jako ozleđena, ali ne i polomljena. Puls mu je bio slab, ali ujednačen, i
poboljšavao se. Želeo je da Setrakijan spava, ali ne pomoću sedativa, tako da je
sledeči put kada je ušao da ga vidi pred noč poneo i čašu sa brendijem.
Setrakijan je tada rekao da nije bol ono što ga muči. „Od neuspeha čovek ne
može da spava.“
Sama pomisao na neuspeh Efa je odmah podsetila da nije pronašao Keli.
Jedan deo njega želeo je da veruje da još ima nade.
„Nije t.o vaš neuspeh", rekao mu je Ef. „Sunce je propustilo da odradi svoj
deo posla."
Setrakijan je rekao: „On je još moćniji nego’ što sam mislio. Pretpostavljao
sam, možda... pribojavao se, svakako... ali nisam mogao da znam. On nije sa ovog
sveta."
Ef se složio. „On je vampir."
„Ne - nije sa ovog sveta."
Ef se zabrinuo da starac možda nije dobio prejak udarac u glavu. „Ranili smo
ga, i to je to. Obeležili smo ga. A sada je u begu."
Starca ništa nije moglo da uteši. „On je još uvek tamo negde. Sve se
nastavlja." Prihvatio je čašu sa brendijem od Efa, otpio i zavalio se. „Ovi vampiri
su sada... u svom detinjstvu. Upravo se pripremamo da budemo svedoci nove faze
njihove evolucije. Potrebno je otprilike sedam noći da se potpuno preobraze. Da
njihov novi parazitski sistem organa dovrši svoj razvoj. Kada se to desi, kada se
njihova tela više ne budu sastojala od vitalnih organa - srca, pluća - već samo od
niza komora u telu, biće manje ranjivi na konvencionalno oružje. I nakon toga će
nastaviti da sazrevaju - saznavaće, postajaće pametniji, prilagodljiviji sredini u
kojoj borave. Formiraće klanove i zajedno će ići u napade, a svako od njih će
ponaosob biti okretan i smrtonosan. To će umnogome otežati naš zadatak - da im
uđemo u trag i da ih porazimo. Sve dok, naposletku, ne postane nemoguće zaustaviti
ih.“ Starac je ispio brendi, a onda pogledao u Efa. „Verujem da je ono čemu smo
danas bili svedoci, na onom krovu ovog jutra, kraj čovečanstva."
Ef je osetio kako se breme budućnosti nadvija nad svima njima. „Ima li nečeg
što mi niste rekli?"
Setrakijanove oči se zamagliše dok je zurio u nepoznato. „Previše toga da bih
o tome sada govorio."
Nedugo zatim, zaspao je. Ef je pogledao u iskrivljene prste kako uvrću rub
čaršava na njegovim grudima. Njegovi snovi su bili grozničavi, i on tu ništa nije
mogao sem da stoji i gleda.
„Tata!“
Ef je izašao u glavnu dnevnu sobu. Zak je sedeo na stolici za računarom, a Ef
je obgrlio dečaka otpozadi, čvrsto ga zagrlio, ljubeći mu teme, udišući miris
njegove kose. „Volim te, Z“, prošaputao je.
„Volim i ja tebe, tata", uzvratio mu je Zak. Ef mu je tada raštrkao kosu i pustio
ga.
„Kako stoje stvari?"
„Skoro da je gotovo." Dečak se okrenuo ka računaru. „Moram da napravim
lažnu i-mejl adresu. Izaberi lozinku."
Zak je pomagao Efu da aplouduje video sa Anselom Barburom u šupi za pse -
Ef još nije pokazao Zaku taj snimak - na što više fajl-šeringa i video-vebsajtova, a
ne samo na Bit torentu i Ju tjubu. Ef je želeo da na internet postavi pravi snimak
vampira kako bi ceo svet mogao da ga vidi. To je bio jedini način koji je mogao da
smisli da bi istina doprla do ljudi. Nije se brinuo da li će izazvati paniku i haos.
Neredi su se nastavljali, ograničeni na siromašnije delove grada, mada je širenje
bilo samo pitanje vremena. Druga alternativa, da se nastavi sa koordinisanim
ćutanjem dok se ljudi suočavaju sa izumiranjem, bila je suviše besmislena da bi se
uopšte i spominjala.
Borba protiv ove kuge započeće na najprizemnijem mogućem nivou - ili je
uopšte neće ni biti.
Zak je rekao: „Sada selektujem fajl, ovako, i stavljam ga kao atačment...“
Začuo se Fetov glas iz kuhinje, gde je gledao televiziju i jeo pileću salatu iz
plastične kutije od četvrt kilograma. „Pogledajte ovo.“
Ef se okrenuo. Snimak iz helikoptera prikazivao je niz zgrada u plamenu i crn,
gusti dim nad Menhetnom.
„Stvari izgledaju loše“, rekao je.
Dok je Ef gledao, primetio je da se Zakovi školski papiri koji su stajali na
frižideru pridižu i lepršaju. Papirna salveta je odletela preko pulta, prizemljujući
na pod pred Fetovim nogama.
Ef se okrenuo ka Zaku, koji je prestao da kuca. „Kakva je to promaja?"
Zak reče: „Mora da su otvorena klizna vrata u zadnjoj dnevnoj sobi.“
Ef je pogledao naokolo da vidi gde je Nora. Tada se začulo povlačenje vode
u toaletu, a ona je izašla iz hodnika gde se nalazilo kupatilo. „Šta se dešava?“,
upitala je kada je primetila da svi zure u nju.
Ef se okrenuo ka drugom delu kuće, gledajući u ćošak iza kojeg su se nalazila
klizna staklena vrata i zadnje dvorište.
Neka osoba je zašla za ugao. Tu je zastala sa rukama koje su joj mlitavo visile
uz telo.
Ef je piljio, ne mogavši da se pokrene.
Keli.
„Mama!"
Zak je krenuo prema njoj, a Ef je posegnuo za njim i zgrabio ga. Njegov stisak
mora da je zaboleo Zaka, jer se dečak zabezeknuto istrgnuo i pogledao ga.
Nora je pritrčala i uhvatila Zaka otpozadi.
Keli je samo stajala. Gledala je u njih. Na njenom licu nije bilo nikakvog
izraza, niti treptaja. Izgledala je zblanuto, kao da je izgubila sluh od nedavne
eksplozije.
Ef je odmah znao. Dogodilo se ono od čega je najviše na svetu strepeo. Bol u
srcu je bio fizički.
Keli Gudveder je bila preobražena. Mrtvo stvorenje se vratilo u svoj dom.
Njene prodorne oči pronašle su Zaka. Njenog milog. Došla je po njega.
„Mama?“, izustio je Zak, primetivši da s njom nešto nije u redu.
Pokreti iza Efa. Fet je pohitao u hodnik i zgrabio Efov mač. Zamahnuo je
njime, pokazujući Keli njegovu srebrnu oštricu.
Kelino lice se namrštilo. Izraz njenog lica pretvorio se u zlokoban i iskezila je
zube na Feta i njegov mač.
Efu je srce iz grudi propalo u utrobu.
Ona je bila demon. Vampir.
Jedna od njih.
Zauvek ju je izgubio.
Uz prigušeni jecaj, Zak je ustuknuo od prizora svoje demonizovane majke... a
onda se onesvestio.
Fet je krenuo za njom sa mačem u ruci, ali ga je Ef zgrabio za ruke pre nego
što je ostvario svoj naum. Keli je ustuknula od srebrne oštrice ličeći na
nakostrešenu mačku. Zašištala je na njih. Uputila je još jedan zlokoban pogled ka
onesvešćenom dečaku, onog na kojeg se nameračila... a onda se okrenula i pobegla
kroz zadnja vrata.
Ef i Fet su došli iza ugla baš u trenutku kada su mogli da vide Keli kako se
baca preko niske lančane ograde koja je odvajala njihovo zadnje dvorište od
susedovog i otrčava u novu noč.
Fet je zatvorio i zaključao vrata. Spustio je roletne na prozorima, a onda se
okrenuo ka Efu.
Ef nije ništa rekao dok je ovaj spuštao roletne preko kliznih staklenih vrata.
Vratio se ostalima i video da je Nora klečala nad Zakom koji je ležao na podu. Oči
su joj bile ispunjene očajem.
Sada je shvatio do koje mere je ova zaraza bila podla. Gonila bližnje protiv
bližnjih. Smrt suprotstavljala životu.
Gospodar ju je poslao. Okrenuo je Keli protiv Efa i Zaka. Da ih muči. Da se
osveti.
Ako je veličina odanosti dragoj osobi tokom života imala ikakve veze sa
njihovom željom da se sjedine i u smrti... onda je Ef znao da Keli nikada neće
odustati. Nastaviće da goni svog sina zauvek, osim ukoliko je neko u tome ne
zaustavi.
Ef je sada shvatio da njihova borba za starateljstvo nad Zakom nije bila
okončana. Samo je prerasla u jednu novu fazu. Pogledao je njihova lica... potom u
vatre koje su divljale na televiziji... a onda se okrenuo ka računam. Pritisnuo je
enter, dovršavajući Zakov zadatak. Poslao je video-dokaz postojanja besnog
vampira u svet... a onda je otišao u kuhinju, gde je Keli držala viski. Prvi put posle
mnogo vremena, sipao je sebi piće.
NASTAVIĆE SE.
www.balkandownload.org
lena29 i volter
1 Babeh - na jidišu: baba, baka
2 Kadišel - kaddishel, na jidišu sin koji je doživotno obavezan i jedini
odgovoran da izgovara molitvu za mrtve, kadiš, u ime svojih roditelja. (Prim.
prev.)
3 Farmutšet - na jidišu: iscrpljen, istrošen, premoren
4 Čelična pluća - aparat za veštačko disanje
5 Lips - engl. usne
6 HAZMAT - tim stručnjaka koji barata opasnim supstancama (kontaminacija,
zarazne bolesti), kovanica od engleskih reči hazardous materials - opasne
supstance, (Prim. prev.)
7 Tajvek - vrsta sintetičkog materiala
8 TSA - Transportation Security Administration, Uprava za bezbednost
saobraćaja. (Prim, prev.)
9 Mezuza-jevrejski limeni valjčić učvršen na ragastovima jevrejskih stanova i
kuća kuji na pergamentom listiću sadrži deset božjih zapovesti.
10 Kreplek - kreplach, vrsta punjenog testa kod Jevreja, slično italijanskim
raviolima ili tortelinima. (Prim. prev.)
11 Netsuke - minijaturni japanski kip ili poveća izrezbarena i ukrašena kopča,
koja se koristila kao zakačaljka za torbicu ili kutiju koja se kačila za pojas kimona
ili kosode. (Prim. prev.)
12 Hideki Matusi - poznati američki igrač bejzbola, član tima Njujork Jenkiz
13 Gudfelou - engl. Goodfellow - dobar momak. (Prim. prev.)
14 Gudviling - engl. Goodwilling - dobronameren. (Prim. prev.)
15 Gudvoter - engl. Goodwater - dobra voda. (Prim. prev.)
16 Sašimi - sveže sirovo riblje meso, slično sušiju
17 Vermis - deo strukture životinjskog mozga koji je uzan i podseća na glistu
18 Lo siento mano - španski- Žao mi je brate
19 Novi Zavet, prevod Emilijana Čarnića