Professional Documents
Culture Documents
Dr Dušan D. Stanojević
Analitička hemija
SRPSKA KNJIGA
2004
Sadržaj 7. KVALITATIVNA HEMIJSKA ANALIZA
1. PODELA ANALITIČKE HEMIJE 7.1. Tipovi hemijskih reakcija u analitičkoj hemiji
1.1. Sistematizacija metoda analitičke hemije 7.2. Svojstva hemijske reakcije koja se primenjuju u
2. RASTVARAČI I RASTVARANJE SUPSTANCI kvalitativnoj analizi
2.1. Polarni rastvarači 7.3. Podela katjona u analitičke grupe
2.2. Voda kao rastvarač i rastvaranje u vodi 7.4. Grupna (sistematska ) analiza
2.2.1. Rastvaranje jonskih jedinjenja u vodi 7.5. Dokazne reakcije katjona po analitičkim grupama
2.2.2. Rastvaranje kovalentnih polarnih jednjenja u vodi 7.5.1. Katjoni prve analitičke grupe (Ag+, Hg22+, Pb2+)
2.2.3. Rastvaranje kovalentnih nepolarnih jedinjenja u vodi 7.5.2. Katjoni druge analitičke grupe
2.3. Ponašanje nepolarnih rastvarača 7.5.2.1. Sulfobaze (Hg2+, Cd2+, Cu2+, Bi3+)
2.4. Izražavanje sastava rastvora 7.5.2.2. Sulfokiseline (As3+, Sb3+, Sn4+)
2.4.1. Aktivnost i koncentracija 7.5.3. Katjoni treće analitičke grupe
3. HEMIJSKA RAVNOTEŽA 7.5.3.1. Podgrupa »A« (Al3+, Fe3+, Cr3+)
4. TEORIJA KISELINA I BAZA 7.5.3.2. Podgrupa »B« (Ni2+, Co2+, Zn2+, Mn2+)
4.1. Disocijacija kiselina i baza u vodi 7.5.4. Katjoni četvrte analitičke grupe (Ca2+, Sr2+, Ba2+)
4.2. Autoprotoliza vode i pH-vrednost 7.5.5. Katjoni pete analitičke grupe (Mg2+, Na+, K+, NH4+)
4.3. Jačina kiselina i baza u vodi 7.6. Analiza anjona
5. IZRAČUNAVANJE pH-VREDNOSTI VODENIH RASTVORA 7.6.1. Reakcije dokazivanja anjona
5.1. Izračunavanje pH-vrednosti vodenih rastvora jakih 8. NASTAJANJE I RASTVARANJE TALOGA
kiselina i jakih baza 8.1. Proizvod rastvorljivosti
5.2. Izračunavanje pH-vrednosti vodenih rastvora slabih 8.1.1. Uticaji zajedničkog i stranog jona na
kiselina i slabih baza rastvorljivostslabo rastvornog taloga
5.3. Rastvor soli slabe baze i slabe kiseline 8.1.2. Uticaj pH-vrednosti na rastvorljivost slabo
5.3.1. Rastvor soli slabe kiseline i jake baze rastvornog taloga
5.3.2. Rastvor soli slabe baze i jake kiseline 8.1.3. Uticaj zajedničkog jona na rastvorljivost slabo
5.3.3. Rastvor soli slabe baze i slabe kiseline rastvornog taloga pri nastajanju kompleksa
5.4. Puferi 8.2.1. Razdvajanje katjona metala kontrolisanim
5.5. Izračunavanje pH-vrednosti rastvora taloženjem hidroksida
poliprotonskih kiselina i baza 9. KVANTITATIVNA HEMIJSKA ANALIZA
5.6. Izračunavanje pH-vrednosti rastvora kiselih soli 9.1. Gravimetrijske metode analize
diprotonskih kiselina 9.1.1 Taloženje i veličina čestica taloga
6. KISELO- BAZNE REAKCIJE U NEVODENIM RASTVARAČIMA 9.1.2. Koloidi
6.1. Kiselo-bazne osobine rastvarača 9.1.3. Taloženje iz homogenih rastvora
6.1.1. Diferencirajući i nivelišući uticaj rastvarača na jačinu 9.1.4. Onečišćenje taloga
kiselina ili baza 9.1.5. Filtriranje taloga
6.2. Uticaj konstante autoprotolize rastvarača na jačinu 9.1.6. Ispiranje, sušenje i žarenje taloga
kiselina i baza 9.2. Volumetrijske metode anlize
6.3. Uticaj dielektrične konstante rastvarača na jačinu 9.2.1. Svojstva hemijske reakcije u volumetriji i metode
kiselina i baza Volumetrije
2
9.2.1.1. Karakteristične tačke titracije i 11. REPREZENTATIVNI UZORAK I UZORKOVANJE
titraciona kriva 12. PRINCIPI INSTRUMENTALNIH METODA HEMIJSKE
9.2.1.2. Indikatori u metodama volumetrije ANALIZE
9.2.1.3. Tehnike volumetrijskih određivanja
9.2.2. Acidno-bazna oderđivanja
9.2.2.1. Kiselo-bazni indikatori
9.2.2.2. Titracija jakih kiselina ili jakih baza
9.2.2.3. Titracija slabih kiselina ili slabih
baza
9.2.2.4. Standardni rastvori kiselina i baza
u acido-baznim određivanujima
9.2.3. Kompleksometrija
9.2.3.1. Svojstva EDTA i građenje
kompleksa
9.2.3.2. Titracija u kompleksometriji
9.2.3.3. Određivanje završne tačke u
kompleksometriji
9.2.3.4. Primena kompleksometrije u
određivanju tvrdoće vode
9.2.4. Oksido-redukcione metode u volumetriji
9.2.4.1. Titracione krive u redoks
titracijama
9.2.4.2. Indikatori i indikacija završne tačke
u redoks titracijama
9.2.4.3. Permanganometrija
9.2.4.4. Bromatometrija
9.2.4.5. Titracije jodom
9.2.5. Taložna određivanja u volumetriji
9.2.5.1. Morova metoda
9.2.5.2. Folhardova metoda
10. GREŠKE U KVANTITATIVNOJ ANALIZI
10.1. Definisanje osnovnih pojmova
10.1.1. Greška, tačnost i preciznost
10.2. Klasifikacija grešaka prema prirodi i uzrocima
10.2.1. Sistematske greške
10.2.2. Slučajne greške
10.2.3. Odbacivanje sumnjivog rezulatata (Q –
test)
10.3. Prikazivanje rezultata i značajne cifre
3
PREDGOVOR Posebnu zahvalnost dugujem recenzentima, dr Ljubinki Rajaković,
red. prof. Tehnološko-metalurškog fakulteta u Beogradu i dr Milošu
U procesu pristupanja Srbije Evropskom obrazovnom prostoru koji Rajkoviću, red. prof. Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu, koji su mi pružili
je uređen na principima Bolonjske deklaracije, javila se potreba za dragocenu pomoć u pripremi ove knjige.
složenim strukturnim prilagođavanjem domaćeg visokog i višeg školstva.
Predviđene promene tiču se velikog broja pitanja, među kojim su i nastavni Šabac, novembra 2007. god
sadržaji niza predmeta. Autor
Saglasno tome, prema novom planu predmeta, Analitička hemija na
Visokoj tehnološkoj školi strukovnih studija u Šapcu obuhvata, pored
opšteg - teorijskog dela, kvalitativnu analizu i kvantitativnu analizu
obrađenu kroz gravimetriju i volumetriju, što spada u tzv. klasične metode
analize. Ovo određenje ušlo je i u podnaslov knjige, pošto se za razliku od
ranijeg nastavnog plana predmeta, instrumentalne metode analize u ovom
udžbeniku ne razmatraju. Uvođenjem opisanih izmena, udžbenik je
prilagođen nastavnom sadržaju jednosemestralnog predmeta Analitička
hemija koji se sada predaje sa fondom 2+1+3 časa.
Posle opisne izmene, sadržaj užbenika potpuno odgovara i
nastavnom planu predmetu Analitička hemija koji se u trećem semestru sa
fondom 2+3 časa, izučava na Tehnološkom fakulteta u Zvorniku,
Univerziteta u Istočnom Srajevu (Republika Srpska, BiH). Iz tih razloga
knjigu, kao osnovni udžbenik, mogu koristiti i studenti ove visokoškolske
ustanove.
Da bi studenti, koji imaju različita predznanja iz opšte hemije, lakše
i bolje razumeli predviđeno gradivo analitičke hemije, neka poglavlja knjige
su minimalno proširena neophodnim objašnjenjima. Na kraju svih važnijih
oblasti dati su testovi čijim rešavanjem student može samostalno da
prekontroliše u kojoj meri je savladano gradivo.
Imajući u vidu da značaj analitičke hemije nesumnjivo raste, i da se
u 21. veku, od inženjera obrazovanog u oblasti tehničko-tehnoloških
disciplina očekuje da raspolaže primenljivim znanjima iz analitičke hemije,
pored teorijskih pitanja, u nekim važnijim poglavljima obrađeni su i praktični
analitički problemi. U tekst su uključene šeme, dijagrami i računski primeri,
kako bi se teorijska objašnjenja učinila što razumljivijim.
Sve korisne primedbe u vezi načina izlaganja, pristupa pojedinim
temama ili tehničke opreme knjige, sa zahvalnošću ću prihvatiti i ugraditi u
naredno izdanje, smatrajući da bi dopune ili ispravke doprinele da knjiga
bude razumljivija i samim tim, korisnija studentima.
4
UVOD raspoloživih vodnih resursa; da se izmeri zagađenje vazduha u velikim
gradovima ili industrijskim reonima; da se u atmosferi prati prisustvo
gasova koji izazivaju efekat staklene bašte i proceni rizik razvoja globalnih
Analitička hemija predstavlja nauku koja izučava teorijske i klimatskih promena na Zemlji, i td.
praktične aspekte hemijskih analiza u cilju definisanja metoda za Analitička hemija, međutim, najmasovniju primenu nalazi u sferi
određivanje, i samog određivanja sastava materije. Na današnjem stupnju proizvodnje. Pri tome, hemijskim analizama se podvrgavaju, ne samo
tehnološkog razvoja analitička hemija, zbog uloge koju ima, nalazi svoje sirovine, nego i polupoizvodi, sve do finalnog proizvoda. Ovakav pristup
mesto u grupi disciplina čiji značaj raste. primeni analitičke hemije omogućuje postizanje visokog kvaliteta
Analitička hemija spada u grupu primenjenih nauka, tj. nauka koje proizvoda, što je ključni zahtev savremenog tržišta.
svoje delovanje tesno vezuju za druge srodne nauke iz kojih crpi naučnu Pojava i snažan razvoj ISO standarda, koji na globalnom nivou
zasnovanost svog delovanja. Tako, analitička hemija se čvrsto oslanja na sveobuhvatno definišu metode i postupke u oblasti proizvodnje i pružanja
hemiju, fizičku hemiju, fiziku i matematiku. Analitičke metode ispitivanja usluga, dala je i analitičkoj hemiji novi zamah i značaj. Velike robne marke
sastava materije, koje su «proizvod» analitičke hemije, zasnovane su na šire se nezaustavivo globalnim tržištem, ali se, na primer, popularna
zakonima hemije, fizičke hemije i fizike, dok se izračunavanje, instant-kafa «NES», ili antipiretik i analgetik «Aspirin» prodaju širom sveta
kvantifikovanje i izražavanje rezultata ispitivanja postiže primenom pod ovim imenom samo ako na svakom prodajnom mestu imaju identičan,
matematičkog aparata. prethodno propisan sastav, kvalitet, pakovanje, i td. Ekonomski je,
Zbog svoje prirode, na analitičku hemiju su upućene mnoge nauke i međutim, neracionalno na jednom mestu proizvoditi, i sa tog mesta u čitav
discipline. Za ove nauke, analitička hemija predstavlja jednu od poluga koja svet transportovati ove proizvode da bi se garantovao i održao njihov
omogućuje razvoj i osvajanje novih znanja. Tako hemija, geologija, jedinstven i konstantan kvalitet. Da bi se taj problem razrešio, proizvođači u
metalurgija, ekologija, medicina i mnoge druge naučne discipline koriste mnogim zemljama širom sveta proizvode «NES» kafu i «Aspirin», ali po
analitičke postupke i metode u postizanju svojih ciljeva. striktno propisanojj proceduri, tj. uz prihvatanje unapred definisanog
U pogledu primene, analitička hemija nalazi mesto u oblasti hemijskog sastava i drugih relevantnih osobina sirovina i gotovog
istraživanja u mnogim naučnim oblastima, kao i svakodnevnoj industrijskoj proizvoda, i dosledno poštovanje propisanog proizvodnog procesa, što je
praksi. predmet ISO standarda. Dati primer, zapravo, predstavlja obrazac
Kad je reč o istraživanju, metodama i postupcima analitičke hemije delovanja u mnogim oblastima proizvodnje, pa je očigledno da je na delu
moguće je izučiti kinetiku i utvrditi produkte složenih hemijskih reakcija, kao reafirmacija analitičke hemije kao snažnog oslonca tehnoloških procesa u
i hemijske formule novo-otkrivenih jedinjenja (na primer, u oblasti organske borbi za ostvarivanje i dalje unapređenje potrebnog kvaliteta proizvoda.
hemije se svakodnevno otkrivaju nova jedninjenja; njihov broj je veći od Rastući značaj ekologije u svetskoj tehnološkoj utakmici, od ISO standarda
nekoliko miliona i dalje se veoma brzo uvećava). zahteva da se svaki proizvodni proces odvija uz striktno postovanje
Izučavanje kosmosa, posebno čoveku dostupnih planeta, snažno principa ekološke održivosti, što analitičkoj hemiji ponovo dodeljuje važnu
se oslanja na metode analitičke hemije. Sve do sada obavljene misije kontrolnu ulogu.
međuplanetarnih sondi na druge planete, kao obavezni deo programa Zbog napred rečenog, lako je zaključiti da je za mnoge oblasti
sadržavale su ispitivanje uzoraka tla na licu mesta, pomoću automatske primene analitičke hemije od velikog značaja postizanje visoke
analitičke laboratorije. Ovako dobijeni rezultati su naučnicima dragoceni za pouzdanosti i tačnosti hemijskih analiza, dok je za neke od njih
bolje razumevanje nastanka Univerzuma i nalaženje odgovora na pitanja o (prehrambena industrija, farmeceutska industrija, medicina, i neke druge),
poreklu Zemlje i njenoj kosmičkoj sudbini. ovo ključno važan zahtev. Iz tih razloga postavljaju se dva važna pitanja:
Utvrđivanje prisustva i sadržaja elemenata ili jednjenja u rudnim Pitanje pouzdanosti analitičkih metoda i aparata koji služe za njihovo
nalazištima, mineralima, vodi, atmosferi itd., daje mogućnost: da se donose izvođenje, i pitanje obučenosti analitičara koji ove analize izvode. Imajući u
odluke o otvaranju, ili zatvaranju rudnika; da se odrede načini korišćenja vidu da je danas na tržištu analitičkih aparata i uređaja prisutno mnogo
5
veoma pouzdanih i visoko-osetljivih uređaja koji su u stanju da u roku od Kod rešavanja testova, potrebno je da se pitanja pažljivo pročitaju i
nekoliko sekundi pruže traženu informaciju, dolazi se do zaključka da, potpuno shvati šta se traži u njima, a zatim upiše, ili izabere ponuđeni
zapravo, raste značaj osposobljenog analitičara koji je u stanju da efikasno odgovor. U nekim test-pitanjima tačan odgovor obuhvata dva, tri ili više
koristi savremene, ali i klasične aparate i metode analitičke hemije. Drugim ponuđenih odgovora.
rečima – savremeni aparat će odmah da ispiše cifre na displeju, ali, jedino Na kraju svakog testa dati su i tačni odgovori, pa se upoređivanjem
obučen, uvežban, kreativan i odgovoran analitičar će biti u stanju da ih sopstvenih, i tačnih odgovora, lako može utvrditi stepen ovladanosti
pravilno protumači i pretvori u tačan odgovor. gradivom.
Napomene čitaocu:
6
1. PODELA ANALITIČKE HEMIJE signala će biti veći. Ovo važi i za intenzitet obojenja rastvora, količinu
dobijenog taloga, intenzitet emitovanog ili apsorbovanog zračenja, količinu
Analitička hemija se deli na kvalitativnu analizu i kvantitativnu oslobođenog gasa i td.
analizu. Kvalitativna analiza ima zadatak da dokaže prisustvo supstance u Ako se u koordinatnom sistemu na čiju se apscisu nanose vrednosti
uzorku, prisutne sastojke u smeši ili elemente u leguri koja se ispituje, dok veličine x (na primer, talasne dužine apsorbovanog zračenja), pri čijim se
se kvantitativnom analizom određuje kvantitativni sadržaj sastojaka u tačno određenim vrednostima u analizi uzorka pojavljuju analitički signali, a
smeši, sadržaj elemenata u leguri, koncentracija prisutne supstance u na ordinatu nanese intenzitet takvih signala I, dobija se sledeći dijagram:
rastvoru i td.
I kvalitativna i kvantitativna hemijska analiza, u svom izvođenju
koriste informacije, odnosno, signale koji su vezani za sadržaj i sastav
uzorka. Ovakav signal (informacija) može da ima hemijsku, fizičko-
hemijsku ili fizičku prirodu. Na primer, dodavajem srebronitrata rastvoru koji
se ispituje, a sadrži natrijum-hlorid, nastaje talog bele boje - AgCl:
I
8
Kvantativna analiza ima zadatak da dokaže prisustvo supstance u uzorku, prisutne 3.
sastojke u smeši ili elemente u leguri koja se ispituje.
Tačni odgovori su:
1. Tačno 2. Netačno 3. Tačno samo za neorganske supstance
4. Tačno za supstance u čvrstoj fazi 1/2 2/2,4,6,8,9 3/1-Istraživanja; 2- Industrija 4/1-Kvalitativna analiza,
2-Kvantitativna analiza 5/2 6/2,5,6 7/2,4 8/3 9/ x1, x2, x3, x4
6. Koje prirode može biti analitička informacija (signal): 10/1-Hemijske metode, 2-Fizičko-hemijske metode, 3-Fizičke metode
1. Mahaničke 2. Hemijske 3. Biološke 4. Matematičke 5. Fizičke
6. Fizičko-hemijske
2. RASTVARAČI I RASTVARANJE SUPSTANCI
7. Šta od navedenog predstavlja kvantitativnu karakteristiku analitičkog
signala: Rastvaranje čvrstih, tečnih i gasovitih supstanci u rastvaračima
1. Pojava obojenja 2. Količina taloga 3. Pojava taloga 4. Intenzitet obojenja predstavlja proces u kome se molekuli ili joni supstance koja se rastvara
5. Promena boje rastvora 6. Nestajanje (rastvaranje) taloga raspoređuju među molekule rastvarača. U procesu rastvaranja, međutim,
moraju se savladati međusobne privlačne sile između molekula rastvarača
8. Hemijske metode analitičke hemije nazivaju se još i: i privlačne sile između molekula ili jona supstance koja se rastvara. U
savladavanju međusobnih privlačnih sila molekula ili jona supstance koja
1. Instrumentalne metode analize
se rastvara, bitno učestvuje energija koja nastaje međudejstvom molekula
2. Standardne metode analize
rastvarača i molekula ili jona rastvorene supstance. Ova interakcija
3. Klasične metode analize
poznata je pod imenom solvatacija –kada je u pitanju ma koji rastvarač,
4. Emisione metode analize
odnosno, hidratacija, ako je rastvarač voda. Od odnosa veličina energije
oslobođene pri hidrataciji i energije potrebne za savladavanje privlačnih
13. Na priloženoj slici obeleži šta predstavlja kvalitativnu informaciju
sila molekula ili jona, zavisi da li će se neka supstanca, i koliko, rastvarati.
Tako, ukoliko je energija hidratacije veća od energije privlačnih sila
molekula ili jona supstance, rastvaranje se odvija, i obrnuto, do rastvaranja
I
neće doći, ili će se odvijati u veoma maloj meri, ako veličine ovih energija
stoje u obrnutom međusobnom odnosu.
U odnosu na karakter sila koje se u procesu rastvaranja savlađuju,
supstance koje se rastvaraju dele se na elektrolite i neelektrolite, a
rastvarači, na polarne i nepolarne.
Elektroliti pri rastvaranju disosuju na jone, a takvi rastvori se
x1 x2 x3 x4 x prepoznaju po sposobnosti da provode električnu struju, dok se
neelektroliti pri rastvaranju raspadaju do molekula, ne podležući
elektrolitičkoj disocijaciji. Zbog toga su rastvori elektrolita – rastvori jona, a
14. Posmatrano prema prirodi analitičkog signala, analitička hemija poznaje
rastvori neelektrolita – molekulski rastvori. Zbog prirode međusobne
sledeće metode analize:
interakcije supstance i rastvarača, polarni rastvarači dobro rastvaraju
1. elektrolite, dok nepolarni, neelektrolite, što je saglasno empirijskoj
2. konstataciji koja uprošćeno kaže »slično se rastvara u sličnom«. Priroda
interakcija suspatance koja se rastvara i rastvarača je različita. Prema
9
rastućoj energiji međudejstva, uspostavljen je sledeći niz: disperzivne 2.2. Voda kao rastvarač i rastvaranje u vodi
interakcije, indukcione i dipol-dipol interakcije, vodonična veza i jon-dipol
interakcije, koordinaciono povezivanje i građenje kompleksa sa molekulima Voda zbog svojih svojstava, pre svega, visoke temperature
rastvarača. ključanja, visoke dielektrične konstante, sposobnosti da gradi vodonične
veze i donorskih osobina zbog kojih može da gradi koordinacione veze sa
2.1 Polarni rastvarači nizom katjona metala, predstavlja rastvarač jedinstvenih mogućnosti.
U molekulu vode, veze atoma kiseonika i atoma vodonika ostvaruju
Građa molekula polarnih rastvarača je karakteristična po asimetriji se preko dva elektronska para, pri čemu na atomu kiseonika ostaju i dva
rasporeda pozitivnog i negativnog naelektrisanja. Naime, u molekulu slobodna elektronska para koji elektrostatički utiču na ukupnu konfiguraciju
polarnog rastvarača centri naelektrisanja se ne poklapaju, već su molekula vode, pa on nije linearne strukture. U molekulu vode, negativno
razdvojeni, pa molekul ima »pozitivniji deo«, gde se statistički posmatrano naelektrisanje skoncentrisano je na kiseonikovom atomu, a pozitivno u
nalazi više pozitivnog naelektrisanja, i nasuprot njemu, »negativniji deo«, u rezultantnom položaju u odnosu na položaj atoma vodonika. Na slici 2.1
kome se nalazi više negativnog naelektrianja. Takvi molekuli se zovu prikazan je šematski izgled, i simbolično predstavljanje molekula,
dipoli, a sreću se kod vode, tečnog amonijaka, alkohola, itd. Koliko će odnosno, dipola vode.
određeni rastvarač biti polaran zavisi od veličine naboja, i rastojanja
centara pozitivnog i negativnog naelektrisanja u njegovim molekulima, i δ- Ugao od
povećavava se sa porastom ova dva parametra. 0,097nm ~105o
Kvantitativno, polarnost rastvarača može da se izrazi preko H O
δ-
dipolnog momenta molekula rastvarača. Dipolni momenat, µ predstavlja
proizvod veličine naboja i rastojanja centara pozitivnog i negativnog Rezultantnti
naelektrisanja u molekulu. Dielektrična konstanta odnosno, kako se još položaj 0,097nm
naziva -relativna permitivnost rastvarača, predstavlja kvantitativni izraz pozitivnog 0,154nm
dipolnog momenta rastvarača datog preko uticaja rastvarača na nelektrisanja
H
međusobne privlačne sile jona supstance koja se rastvara. Brojna vrednost
δ+ δ+
relativne permitivnosti rastvarača (dielektrična konstanta) , pokazuje a b
koliko puta su međusobne privlačne sile jona supstance koja se rastvara ) )
manje u datom rastvaraču, nego u vakuumu - čija je dielektrična konstanta Sl.2.1 a) Građa molekula vode; b) Simbolično prikazivanje dipola vode
jedinične vrednosti ( = 1). Relativna permitivnost vode iznosi H 2O = Na slici 2.1 veze kiseonika sa vodonicima predstavljene su linijama
78,5, što znači da dipoli vode svojim elektrostatičkim privlačnim i odbojnim koje povezuju atome kiseonika i vodonika (Sl. 2.1.a). U molekulu vode,
silama usmerenim ka jonima supstance koja se rastvara, 78,5 puta rastojanja atoma kiseonika i vodonika su oko 0,097 nm, dok je međusobno
smanjuju međusobne privlačne sile jona supstance. Zbog takvog, i toliko rastojanje atoma vodonika oko 0,154 nm. Slobodni elektronski parovi na
snažnog uticaja na disocijaciju elektrolita, voda spada u visoko efikasne atomu kiseonika predstavljeni su kružićima, a smer rezultante pozitivnog
polarne rastvarače. naelektrisanja, označen je debljom linijom koja ide od atoma kiseonika
prema oznaci δ+.
Kao što se sa slike 2.1 a) i b) vidi, u molekulu vode centri
pozitivnog i negativnog naelektrisanja su razdvojeni, pa tako «pozitivniji»
deo molekula vode odgovara pozitivnom delu dipola (δ+), a «negativniji»
deo molekula vode, negativnom delu dipola (δ-). Iz tih razloga, postoji
10
mogućnost elektrostatičkog uzajamnog privlačnog delovanja suprotnih ostaju slobodni da grade manje asocijativne forme, dok se ovom klasteru
naboja dipola susednih molekula vode i stvaranje vodoničnih veza. U priključuju drugi («novi») samostalni molekuli vode, ili molekuli oslobođeni
stvaranju vodoničnih veza, zbog elektrostatičkog privlačenja učestvuju iz drugih klastera. Vreme života klastera je reda veličine 10-11 sekunde, pa
slobodni elektronski parovi locirani na atomu kiseonika jednog molekula nestajanje i nastajanje klastra predstavlja neprekidan ciklus. Sa
vode, i atomi vodonika iz drugih molekula vode, što vodi «umrežavanju» povećanjem temperature, broj slobodnih molekula se povećava, a broj i
većeg broj molekula vode. veličina klastera smanjuje, i tek kada je voda prevedena u stanje vodene
Povezivanjem molekula vode vodoničnim vezama stvaraju se veliki pare, svi molekuli vode su oslobođeni vodoničnih veza i nezavisni jedni od
molekulski asocijati vode koji postoje i u tečnom, i u čvrstom agregatnom drugih.
stanju vode. Ovakve strukture su najpravilnije izgrađene u ledu, a Pri rastvaranju neke supstance u vodi, uređena struktura vode se
karakteriše ih pravilo da je atom kiseonika iz jednog molekula vode, preko mora mestimično razrušiti da bi se u njoj formirale šupljine u koje će se
vodoničnih veza (atoma vodonika), povezan sa četiri atoma kiseonika iz smestiti molekuli, ili (hidratisani) joni rastvorene supstance.
susednih molekula vode, a ovi dalje sa drugim atomima itd. Međusobni
položaj četiri ovako povezana atoma kiseonika (samim tim, molekula
vode), podseća na tetraedar, tj. jednakostranu trostranu piramidu, u čijem 2.2.1 Rastvaranje jonskih jedinjenja u vodi
je centru peti atom kiseonika.
Vodonične veze su veoma jake, pa su u ledu, svi molekuli vode Jonska jedinjenja, npr. tipa A+B-, pri rastvaranju u vodi, pod
povezani vodoničnim vezama i svrstani u sređenu strukturu. Topljenjem uticajem dipola vode, raspadaju se na slobodne (hidratisane) jone, što se
leda, samo se oko 16% vodničnih veza raskida (i odgovarajući deo naziva elektrolitička disocijacija:
molekula vode oslobađa iz sređene strukture), tako da se voda smatra + −
«strukturisanim» rastvaračem, jer joj se molekuli uglavnom nalaze u strogo A + B − + nH 2 O A(H 2 O) p + B(H 2 O)q (2.1)
uređenoj strukturnoj formi.
Na slici 2.2 prikazan je tetraedarski raspored molekula vode u Ako se izostave molekuli vode (podrazumeva se da se hidratacija
strukturi leda uređenoj vodoničnim vezama. odvija, ali se voda izostavlja zbog jednostavnosti jednačine), tada važi:
A + B− A + + B− (2.2)
Ako se rastvorena jonska supstanca u vodenom rastvoru nalazi
samo u obliku hidratisanih jona, a ne i u molekulskom obliku, takve
Sl. 2.2 Tetraedarski raspored
supstance se nazivaju jakim elektrolitima. Većina neorganskih soli (NaCl,
molekula vode u strukturi leda
KCl, K2SO4, NH4NO3, Mg(ClO4)2, i td.), kao i neke neorganske kiseline
uređenoj vodoničnim vezama
(HCl, HClO4,..) i baze (NaOH, KOH,..), odlično se rastvaraju u vodi i u
razblaženim rastvorima potpuno su disocirane, pa predstavljaju jake
elektrolite.
Neka jonska jedinjenja su slabo rastvorna u vodi (teško rastvorljive
soli), ali su u meri u kojoj se rastvaraju u vodi, potpuno disosovana. U kojoj
Na običnoj temperaturi vodu sačinjavaju grupisani molekuli tj. će se meri neka kristalna supstanca rastvarati u vodi u velikoj meri zavisi
asocijati ili klasteri, a povezani su vodoničnim vezama i sadrže po od razlike između energije kristalne rešetke supstance i energije hidratacije
pedesetak molekula vode. Pri tome oko 70% molekula vode sadržano je u njenih jona. Energija rešetke odgovara jačini veze između jona koji grade
klasterima. Klasteri ne sadrže uvek «iste» molekule vode, nego se iz rešetku, a jačina veze zavisi od naboja, rasporeda i radijusa jona u rešeci.
jednog klastera molekuli spontano odvajaju i odlaze u druge klastere, ili Energija hidratacije jona proporcionalna je broju molekula (dipola) vode koji
11
hidratišu jon, kao i jačine veze između jona i dipola vode, što opet zavisi od 2.2.2 Rastvaranje kovalentnih polarnih jednjenja u vodi
naelektrisanja jona i jonskog radijusa.
Veoma rastvorne soli imaju znatno veće energije hidratacije od Neka jako polarna kovalentna jedinjenja se dobro rastvaraju u vodi i
energije kristalne rešetke, i obrnuto, kod slabo rastvornih supstanci, pri tome se ponašaju kao jaki elektroliti. Na primer, gas hlorovodonik, koji
energija kristalne rešetke prevazilazi energiju hidratacije jona koji nastaju pri rastvaranju reaguje sa vodom prema jednačini:
disocijacijom.
Na slici 2.3 dat je šematski prikaz razaranja kristalne rešetke NaCl H + Cl − (g) + H 2 O ⎯ ⎯⎯→ H 3 O + Cl − (jonski par) ⎯
jonizacija
⎯⎯→ H 3 O + (aq) + Cl − (aq) (2.3)
disocijacija
2.2.3 Rastvaranje kovalentnih nepolarnih jedinjenja u vodi 1. U procesu rastvaranja moraju se savladati sile koje vladaju između molekula
rastvarača i sile koje vladaju između molekula ili jona supstance koja se
Između čestica kovalentnih nepolarnih jedinjenja (npr. rastvara. Priroda tih sila je:
ugljovodonika), i dipolnih molekula vode ne postoje značajnije
1. Komparativna 2. Adsorpciona 3. Privlačna 4. Hemijska 5. Inverzna
elektrostatičke interakcije, pa su ovakva jedinjenja veoma slabo rastvorljiva
6. Nepoznata
u vodi. Čestice kovalentnih nepolarnih jedinjenja se u čvrstoj fazi drže
samo relativno slabim Van der Valsovim (Van der Waals) silama. Budući 2. Da li je tačna tvrdnja: Od odnosa veličina energije oslobođene pri hidrataciji i
da ove sile nisu kompatibilne sa elektrostatičkim silama polarnog energije potrebne za savladavanje međusobnih privlačnih sila čestica supstance
rastvarača, u kontaktu sa vodom ne dolazi do rastvaranja čestica, jer se koja se rastvara, zavisi da li će se neke supstanca, i koliko, rastvarati u vodi.
ne dobija dovoljno energije neophodne za narušavanje vodoničnim
vezama strukturisane vode, i stvaranje šupljina za smeštaj molekula 1. Tačno 2. Tačno samo za jedinjenja metala 3. Netačno
supstance koja se rastvara. Ovakve supstance se, obično, dobro rastvaraju
u nepolarnim rastvaračima jer nisu strukturisani, pa nema potrebe za 3. Šta su to elektroliti:
razaranjem strukture rastvarača za razliku od polarnih – strukturisanih 1. Supstance koje daju jone 2. Supstance koje ne daju jone
rastvarača (vode, na primer). 3. Supstance nepolarne građe 4. Supstance koje su nerastvorne u vodi
5. Viši alkoholi
13
4. Posmatrano prema prirodi sila koje deluju među česticama rastvarača, 1. Jona 2. Molekula 3. Koloidnih čestica 4. Jonskih parova 5. Atoma
rastvarači mogu biti: elemenata koji ih grade
1. Kiseli 2. Nepolarni 2. Bazni 3. Neutralni 4. Polarni 5. Koncentrovani
13. Nepolarna jedinjenja se u vodi rastvaraju:
6. Razblaženi
1. Odlično 2. Samo uz zagrevanje 3. Veoma slabo 4. Samo u kiseloj sredini
5. U rastvorima, nosioci električne provodljivosti su: 5. Neograničeno
1. Joni 2. Radikali 3. Molekuli 4. Ugljovodonici 5. Izotopi Tačni odgovori su:
1/3 2/1 3/1 4/2,4 5/1 6/1 7/3 8/2 9/1 10/4 11/5 12/1
6. Polarni rastvarači mogu da dobro rastvaraju:
13/3
1. Jedinjenja jonske građe 2. Ugljovodonike 3. Gasove tipa N2, CH4, H2
4. Jedinjenja kovalentno-nepolarne građe
7. Od navedenih, izdvoj rastvarač koji dobro rastvara parafin: 2.4 Izražavanje sastava rastvora
1. Voda 2. Sirćetna kiselina 3. Benzin 4. Tečni amonijak 5. NaOH Sastav rastvora se kvantitativno izražava preko veličina koje
pokazuju kolika je zastupljenost pojedinih komponenata u rastvoru. Te
8. Polarnost nekog rastvarača kvantitativno se izražava preko: veličine su: koncentracija (količinska, masena i zapreminska), udeo
1. Broja C-atoma 2. Dielektrične konstante 3. Koncentracije 4. Jonske jačine (količinski, maseni i zapreminski) i molalitet.
rastvora U analitičkoj hemiji, sastav rastvora se najčešće izražava preko
količinske koncentracije, ili skraćeno - koncentracije, pri čemu se pod
9. Relativna permitivnost kod polarnih rastvarača je: koncentracijom podrazumeva količina rastvorene supstance (molova) u
jediničnoj zapremini rastvora.
1. Visoka 2. Nebitna 3. Bliska nuli 4. Ne definiše se 5. Promenljiva Ponekad se ekstremno niski sadržaji neke supstance u smeši ili
rastvoru (uzorku) izražava na poseban način preko udela, i to u jedinicama
10. Voda ima dipolne osobine jer: ppm, ppb i ppt. Ove skrećenice potiču od engleskih reči koje znače:
1. Sadrži dva vodonikova atoma 2. Moze da bude u tri agregatna stanja «delova na milion», «delova na milijardu» i «delova na trilion». Praktično,
3. Može da rastvara jonska jedinjenja 4. Centri pozitivnog i negativnog sadržaj od 1 ppm znači da na milion delova smeše (uzorka), jedan deo
naelekrisanja u molekulu vode su razdvojeni otpada na posmatranu supstancu; 1 ppb, analogno, znači da je sadržaj
posmatrane supstance u uzorku 1 prema milijardu delova uzorka, a 1ppt,
11. Voda je strukturisan rastvarač jer: da se radi o jednom delu posmatrane supstance na trilion delova uzorka.
Ovaj način izražavanja nije saobražen SI sistemu jedinica, ali se sreće kod
1. Može da disosuje 2. Može da se meša u svim odnosima sa alkoholom i popularnog prikazivanja rezultata analiza, posebno u ekologiji, ili kod
acetonom 3. Može da izazove hidrolizu 4. Elektrolizom daje gasove izražavanja sadržaja nečistoća u ultra-čistim hemikalijama.
5. Pretežno je u formi klastera zbog delovanja vodoničnih veza 6. Pokazuje Simboli, definicije i jedinice veličina preko kojih se izražava sastav,
osobinu nestišljivosti date su u Tabeli 2.1.
12. Kovalentna jako-polarna jedinjenja u vodi su u obliku: Tabela 2.1 Načini izražavanje sastava
14
Fizička veličina Simbol Definicija Jedinica Opisana odstupanja dovode u pitanje, s jedne strane važnost zakona
Količinska kojima se opisuju električna provodnost, disocijacija, elektrodni potencijal, i
KONCENTRACIJA koncentracija c B; [B] c B = [B] = n B/ V mol/m3; mol/dm3 mnoge druge pojave, a s druge strane, onemogućuju kvantitativno
supstance B tretiranje tih pojava, što je i u najobičnijim izračunavanjima, a posebno u
Masena termodinamičkim, visoko-tačnim računanjima, neophodno,
koncenracija γB γ B = m B/ V kg/m3 Iz tih razloga, da bi se na realne rastvore mogli primeniti zakoni
supstance B
Zapreminska
termodinamike, umesto koncentracije rastvorene supstance, u račun se
koncentracija σB σB = V B/ V Bez dimenzija uzima veličina koja se naziva «aktivnost». Aktivnost se na taj način, može
supstance B posmatrati i kao «idealizovana» vrednost koncentracije za koju su
Količinski ili zadovoljene termodinamičke jednačine (kod izračunavanja hemijskog
molarni udeo xB xB = n B/ Σn i Bez dimenzija potencijala, slobodne entalpije, termodinamičke konstante ravnoteže, ..).
susptance B Između aktivnosti i koncentracije važi relacija:
UDEO
Maseni udeo
wB wB = m B/ Σm i Bez dimenzija
supstance B ci
ai = fi , (2.7)
Zapreminski udeo c0,i
φB φB = V B/ ΣV i Bez dimenzija
supstance B
gde je: ai − aktivnost jonske vrste i, ci − nazivna koncentracija jonske
MOLALITET
Molalitet
(molalnost)
vrste i, mol/dm3; c 0 ,i -jedinična koncentracija jonske vrste i, ( c 0 ,i =1,00
bB bB = n B/ m A mol/kg
supstance B u mol/dm3); fi − faktor aktivnosti jonske vrste i,
rastvaraču A
Pojave zapažene kod realnih i idealanih rastvora elektrolita
objašnjavaju se ponašanjem jona u ovim rastvorima. Naime,
U Tabeli 2.1, upotrebljene su sledeće oznake: elektrostatičke interakcije između jednoimenih jona (odbijanje) i
[B] - Količinska koncentracija supstance B, mol/dm3 ; mol/m3 raznoimenih jona (privlačenje), uzrok su neidealnog (realnog) ponašanja
n - Broj molova supstance, mol jona u elektrolitu, a izražene su kada je međusobno rastojanje takvih jona u
m - Masa supstance ili rastvarača, kg domenu delovanja njihovih elektrostatičkih sila. U veoma razblaženim
V - Zapremina (tečne) supstance ili rastvarača, dm3; m3 rastvorima, udaljenost pojedinih (susednih) jona je toliko velika da su
ovakve elektrostatičke interakcije zanemarljive (tada f i teži jedinici, pa se
aktivnost približava koncentraciji). Povećavanjem koncentracije rastvora,
2.4.1 Aktivnost i koncentracija međutim, faktor aktivnosti postaje manji od jedinice sa tendencijom daljeg
smanjenja, a razlika između aktivnosti i koncentracije se povećava, pri
Eksperimantalni rezultati merenja električne provodnosti, stepena
čemu aktivnost postaje manja od koncentracije, ( ai < ci , jer je f i < 1) jer
disocijacije, elektrodnog potencijala, koligativnih osobina rastvora
elektrolita (Δtklj. ; Δtmrž.), i nekih drugih veličina, ukazuju da su, po pravilu, jonske interakcije bivaju sve intenzivnije.
efektivne koncentracije rastvora elektrolita, niže od njihovih nazivnih U vrlo koncentrovanim rastvorima, međutim, aktivnost može biti i
koncentracija, zbog čega su ovakvi rastvori elektrolita nazvani «realnim veća od koncentracije, pri čemu je faktor aktivnosti veći od jedinice ( ai > ci ,
rastvorima». Nasuprot realnim, veoma razblaženi rastvori jednovalentnih 1- jer važi f i > 1), što se objašnjava promenom odnosa broja rastvorenih
1 elektrolita (HCl, NaOH, KF,..), ne pokazuju razliku između nazivnih i jona, i broja raspoloživih molekula vode u rastvoru elektrolita koji te
efektivnih koncentracija, pa se kao takvi, nazivaju «idealnim rastvorima».
15
rastvorene jone mogu da hidratišu. Srednji faktor aktivnosti f predstavlja veličine jona, i jonske jačine rastvora µ koja je zavisna od naboja i
veličinu koja uzima u obzir aktivnost i anjona i katjona rastvora elektrolita. koncentracije svih prisutnih jonskih vrsta.
Kao ilustracija rečenog, na slici 2.4 prikazano je kako se u rastvoru Jonska jačina rastvora se definiše na sledeći način:
hlorovodonične kiseline, pri povećavanju koncentracije, srednji faktor 1 1 i
μ = (c1 z1 + c2 z 2 + + ci zi ) = ci z i
2 2 2 2
aktivnosti se prvo smanjuje, a zatim povećava. Pri nultoj koncentraciji, (2.8)
2 2 1
srednji faktor aktivnosti rastvora hlorovodonične kiseline, f , teži jediničnoj
vrednosti (nema interakcije jona u rastvoru). Međutim, jediničnu vrednost gde je: c1, c2,.., ci – koncentracije prisutnih jonskih vrsta u rastvoru, od 1 do
faktora aktivnosti ima i rastvor iste kiseline koncentracije oko 2 mol/dm3, i, dok su z1, z2,.., zi – naboji svih prisutnih jonskih vrsta u rastvoru, od 1 do i.
što se objašnjava istovremenim delovanjem: smanjenja faktora aktivnosti Na bazi izračunate jonske jačine rastvora (jednačina 2.8), moguće
pri porastu koncentracije kiseline, i porasta faktora aktivnosti zbog je odrediti srednji koeficijent aktivnosti jona, gde za veoma razblažene
smanjenja količine slobodne vode u rastvoru. rastvore jakih 1-1 elektrolita (kada je µ 0,01) važi jednačina:
log( f ) = −0,512z i μ
2
(2.9)
f
4 Za 1-1 elektrolite, pri većoj jonskoj jačini (0,01 µ 0,5), važi izraz:
0,5 zi
2
3 log( f ) = − (2.10)
Sl. 2.4 Zavisnost srednjeg 1+
faktora aktivnosti f
2 U odnosu na mogućnost korišćenja koncentracije ili aktivnosti jona
rastvora hlorovodinične kod izražavanja sastava rastvora elektrolita, imajući u vidu prethodno
kiseline, od koncentracije razmatranje, očigledno je da se strogo gledano, koncentracija sme uzimati
1
umesto aktivnosti samo u izuzetnim slučajevima, tj. kod visoko-razblaženih
rastvora jakih, prvenstveno 1-1 jednovalenih elektrolita. Može se, kao
grubo pravilo uzeti da se kod slabih elektrolita, veličine aktivnosti i
0 1 2 3 [HCl] mol/dm3 koncentracije izjednačavaju pri nazivnim koncentracijama manjim od
0,1mol/dm3, a kod jakih elektrolita, ovo važi tek pri koncentracijama manjim
Zbog snažne hidratacije velike količine jona nastalih disocijacijom, od 0,001mol/dm3. Međutim, zbog često veoma složenog načina
smanjuje se broj slobodnih molekula vode, što vodi porastu srednjeg izračunavanja faktora aktivnosti, a samim tim i aktivnosti nekog jona,
faktora aktivnosti. Pri nekoj određenoj koncentraciji kiseline, dva pomenuta uobičajeno je da se za praktična izračunavanja koristi koncentracija,
uticaja se uravnotežuju, ali takav slučaj jedinične vrednosti srednjeg faktora imajući u vidu da se takva aproksimacija ne bi smela uvoditi za neka
treba oštro razlikovati od okolnosti tipičnih za visoko razblažene rastvore, termodinamička izračunavanja, gde se zahtevaju tačni rezultati, i gde se
kada je faktor aktivnosti takođe jedinični. neizostavno mora računati sa aktivnostima, a ne koncentracijama jona.
Za analitičku hemiju, zbog tehnika koje se primenjuju, od interesa Prikaz zavisnosti faktora aktivnosti od jonske jačine rastvora za
su pre svega razblaženi rastvori, tj. rastvori kod kojih se može očekivati da jone različitog naboja dat je u Tabeli 2.2.
faktori aktivnosti budu manji od jedinične vrednosti.
Faktor aktivnosti može da se izračuna za svaku jonsku vrstu u Tabela 2.2 Pregled faktora aktivnosti pojedinih jona u zavisnosti od
rastvoru saglasno teoriji jakih elektrolita Debaj-Hikla (Debye-Hückel). jonske jačine rastvora
Prema ovoj teoriji, faktor aktivnosti jona je funkcija naelektrisanja jona,
16
Jonska jačina rastvora µ , mol/dm3 specifičnog naelekrisanja, jon jače podleže hidrataciji što ima za posledicu
0,001 0,005 0,01 0,05 0,1 veće smanjenje faktora aktivnosti.
Efektivni Uticaj relevantnih faktora na jonsku jačinu rastvora najbolje se vidi iz
Jon prečnik Faktor aktivnosti jona primera izračunavanja jonske jačine rastvora različitih soli, jednake koncentracije :
jona, nm 0,1 mol/dm3, primenjujući formulu (2.8)
H3O+ 0,9 0,967 0,933 0,914 0,86 0,83
Li+ 0,6 0,965 0,929 0,907 0,84 0,83 1) NaCl NaCl → Na + + Cl−
1
Na+, JO3-, H2AsO4-,
-
HSO3 , CH3COO -
0,4 - 0,45 0,964 0,928 0,902 0,82 0,78 μ NaCl =
2
2
(c Na + z Na + + c − z
Cl
2
Cl −
)=
1
OH-, F-, HS-, ClO3-,
ClO4-, MnO4-
0,35 0,964 0,926 0,9 0,81 0,76
2
(0,1 12 + 0,1 12 ) = 0,1 mol/dm 3
Ce3+
1
PO43-, Fe(CN)63+ 0,4 0,725 0,5 0,4 0,16 0,095
2
(0,1 32 + 0,3 12 ) = 0,6 mol/dm 3
Zr4+, Ce4+, Sn4+ 1,1 0,588 0,35 0,255 0,1 0,065
K 4 Fe(CN)6 → 4K + + Fe(CN)6
4−
Fe(CN)6 4-
0,5 0,57 0,31 0,2 0,048 0,021
5) K4[Fe(CN)6]
1
Iz Tabele 2.2 se zapaža da za veličinu faktora aktivnosti, pored
μK 4 Fe(CN)6 =
2
(c K + z K2 + + cFe(CN) 4− z2Fe(CN) 4− ) =
6 6
19
rastvora. Ovakva konstanta ravnoteže, K naziva se stehiometrijska
Na slici 3.1 a) prikazana je
konstanta ravnoteže, ili jednostavno, konstanta ravnoteže.
promena koncentracija A,
[A] Da se dobije prava, odnosno, termodinamička konstanta ravnoteže
[A] B, C i D u reakciji 3.1.
[B] reakcije, umesto koncentracija u izraz (3.6), uzimaju se aktivnosti A, B, C i
[C] D, pa nastaje:
[B] a) Koncentracije A i B tokom
[D] reakcije se smanjuju, dok aC a D ([C] f C ) c ([ D] f D ) d
c d
se koncentracije C i D, K = =
istovremeno povećavaju. aA aB
a b
([ A] f A ) a ([ B] f B ) b
[D] (3.7)
Kada se dostigne [C]c [D] d f C f D
c d
f f
c d
ravnoteža, na slici K = a = K Ca Db
[C]
obeležena isprekidanom [A] [B] f A f B
a b b
fA fB
R Vreme, linijom, u vremenu R ,
Konstanta K θ u izrazu (3.7) se naziva termodinamička konstanta
dalja promena ravnoteže. Ova konstanta ravnoteže nezavisna je od jonske jačine
koncentracija prestaje. rastvora, a kao i stehiometrijska konstanta ravnoteže, zavisna je od
v
Koncentracije koje temperature. Iz izraza (3.7) vidi se veza između stehiometrijske i
v odgovaraju stanju u
v b) termodinamičke konstante ravnoteže, koje povezuju faktori aktivnosti
ravnoteži su ravnotežne učesnika u reakciji.
koncentracije, i u daljem Konstanta ravnoteže jasno pokazuje u kom pravcu će se hemijska
v toku reakcije, posle reakcija odvijati, ali ništa ne govori o brzini kojom se ravnoteža uspostavlja.
vremena R su konstantne, Numeričke vrednosti konstante ravnoteže mogu da variraju u najširim
R Vreme, što je prikazano okvirima, od vrlo malih, do veoma visokih vrednosti.
vodoravnim linijama. Konstanta ravnoteže reakcije ima u hemiji univerzalni značaj jer se
Slika 3.1 a) i b). Grafički prikaz toka odnosi na sve tipove reakcija. Za neke tipične reakcije, konstanta
hemijske reakcije prikazane jednačinom 3.1 ravnoteže dobija i posebno ime (konstanta disocijacije, konstanta hidrolize,
konstanta stabilnosti kompleksa, proizvod rastvorljivosti i td.).
Na slici 3.1 b) prikazana je promena brzina reakcije sa leva u Da bi se sagledala veza između numeričke vrednosti konstante
desno, i reakcije sa desna u levo. Brzina reakcije sa leva u desno se do ravnoteže i položaja ravnoteže u reakciji, što ima veliku praktičnu važnost,
postizanja ravnoteže, smanjuje, dok se brzina reakcije sa desna u levo, do analiziraće se na uprošćen način primeri elektrolitičke disocijacije dve
postizanja ravnoteže, povećava. Od momenta dostizanja ravnoteže, što je kiseline: slabe- sirćetne kiseline, i jake, azotne kiseline.
na slici 3.1 b) obeleženo kao R , ove brzine su izjednačene, i više se ne
menjaju.
U prethodnoj analizi, sadržaj A, B C i D u rastvoru dat je u obliku Primer 1:
koncentracija u uglastim zagradama, što ukoliko je reč o elektrolitima, Odrediti koncentraciju hidronijum-jona u ravnoteži u reakciji elektrolitičke
podrazumeva da se radi o idealnim rastvorima elektrolita. Zato, numerička disocijacije sirćetne kiseline koncentracije 1,00 mol/dm3, ako je vrednost konstante
vrednost ovako definisne konstante ravnoteže u rastvorima elektrolita, što ravnoteže 1,8·10-5.
je u analitičkoj hemiji najčešći slučaj, realno nije konstatna jer važi samo u Reakcija elektrolitičke disocijacije sirćetne kiseline opisana je jednačinom:
uslovima visoko razblaženih rastvora. Zato se može reći da je konstanta CH3COOH + H 2O CH3COO− + H 3O +
ravnoteže, data kao u izrazu (3.6), zavisna od temperature i jonske jačine
20
Konstanta ravnoteže ove reakcije definisana je izrazom:
[CH 3 COO− ][H 3 O + ] Primer 2
K CH 3COOH = = 1,8 10 −5 Odrediti koncentraciju hidronijum-jona u rastvoru azotne kiseline čija je
[CH 3 COOH] količinska koncentracija 1,00 mol/dm3, ako vrednost konstante ravnoteže 21.
Pošto su, prema stehiometriji reakcije elektrolitičke disocijacije, Reakcija elektrolitičke disocijacije azotne kiseline opisana je jednačinom:
ravnotežne koncentracije acetat-jona i hidrinijum-jona, jednake, može se napisati −
HNO3 + H 2 O → NO3 + H 3 O +
da u ravnoteži važi:
Konstanta ravnoteže ove reakcije data je izrazom:
[H 3O + ] = [CH 3COO− ] ,a istovremeno i [CH 3COOH] = 1 − [H 3O + ] ,
−
odakle sledi: [NO 3 ][H 3 O + ]
K HNO3 = = 21
[H 3O + ]2 [HNO 3 ]
+
= 1,8 10 −5
1 − [H 3O ] Razvijajući dobijeni izraz, analogno prethodnom primeru, nastaje:
Rešavajući ovako dobijenu kvadratnu jednačinu po koncentraciji
hidronijum-jona, dobije se da je koncentracija u ravnoteži: [H 3O + ]2
= 21
[H 3O + ] = 4 10 −3 mol/dm 3 1 − [H 3O + ]
Rešavnjem prethodne kvadratne jednačine, dobija se da je koncentracija
Dobijeni rezultat pokazuje da je u ravnoteži, od početne koncentracije
hidronijum-jona u ravnotežnom stanju:
(1,00 mol/dm3), samo oko 0,4% disocirano; tj. u ravnoteži, koncentracija
nedisociranog dela sirćene kiseline iznosi 0,996 mol/dm3. [H 3 O + ] = 0,95 mol/dm 3
Zaključak koji se iz prikazanog primera može izvesti, ukazuje da se, kod
reakcija sa veoma malom konstantom ravnoteže kakva je elektrolitička disocijacija U primeru reakcije elektrolitičke disocijacije azotne kiseline čija je
sirćetne kiseline, ravnoteža reakcije uspostavlja na način da se reakcija u veoma konstanta ravnoteže relativno visoka (21), zapaža se da se ravnoteža reakcije jako
malom stepenu odvija u pravcu kako je napisana (sa leva u desno, a u mnogo pomerena ka produktima, i uspostavlja se kada je 95% od početne količine azotne
većem stepenu, sa desna u levo), tj. sirćetna kiselina u vodi ostaje gotovo sva u kiseline disosovalo. Dobijeni rezultat potvrđuje raniji zaključak da veličina
molekuskom obliku, odnosno, slabo disisovana. numeričke vrednosti konstante ravnoteže reakcije (a ovde je reč o elektrolitičkoj
Ovaj zaključak je veoma važan i može se proširiti na opšte ponašanje disocijaciji), direktno upućuje na stepen odvijanja neke reakcije i položaj
acetat-jona, koji se nađu u vodi (nastalih, npr. disocijacijom neke dobro rastvorne i ravnoteže takve reakcije. Iz numeričke vrednosti konstante disocijacije azotne
potpuno disocirane acetatne soli). Tada, acetat joni nastali disocijacijom soli, kiseline može se zaključiti da vodeni rastvor ove kiseline sadrži veoma malo
upravo zbog male vrednosti konstante disocijacije sirćetne kiseline, reaguju sa kiseline u molekulskoj formi, jer su gotovo svi molekuli kiseline disosovali na
hidronijum-jonom iz vode gradeći (slabo disosovanu) sirćetnu kiselinu. Ovo je jone.
potpuno saglasno, utvrđenoj činjenici da se u reakciji disocijacije sirćetne kiseline Iz predhodne analize jano je da nitrat-jon u vodi neće stupati u reakciju sa
ravnoteža uspostavlja tako da je kiselina gotovo sva u molekulskom obliku. vodom, slično acetat-jonu, jer se ravnoteža takve rekacije uspostavlja kada je
Hidroksid-joni koji ovakvom rekacijom nastaju, čine sredinu baznom, a opisana azotna kiselina gotovo potpuno disocirana, o čemu govori vrednost konstatne
pojava je poznata pod imenom hidroliza: disocijacije ove kiseline. Drugim rečima, nitrat-joni (potiču od jake kiseline), ne
podležu hidrolizi.
CH 3 COO + H 3 O + CH 3 COOH + OH − + H 2 O
21
1. Reakcija se odvija do kraja sa leva u desno 2. Reakcija se gotovo uopšte ne
IV. Test pitanja za proveru znanja: odvija sa leva u desno 3. Reakcija je veoma brza
4. Reakcija se izvodi u vakuumu
1. Ravnoteža neke hemijske reakcije uspostavljena je:
9. Reakcija prikazana u pitanju 8. može se usmeravati sa leva na desno:
1. Kad je reakcija okončana 2. Kad su brzine reakcije sa leva na desno, i sa desna
1. Dodavanjem reaktanta A 2. Dodavanjem produkta C
na levo izjednačene 3. Kad počne stvaranje produkarta reakcije 4. Kad se
3. Odvođenjem produkta D 4. Odvođenjem reaktanta B
reakciona smeša zagreje
10. Reakcija prikazana u pitanju 8, može se usmeravati sa desna na levo:
2. Stanje ravnoteže hemijske reakcije opisuje se:
1. Dodavanjem reaktanta B 2. Dodavanjem produkta C
1. Bolcmanovom konstantom 2. Faradejevom konstantom
3. Odvođenjem produkta D 4. Odvođenjem reaktanta A
3. Konstantom ravnoteže 4. Univerzalnom gasnom konstantom
3. Među ponuđenim, obeleži koje konstante koje ne spadaju u konstante Tačni odgovori su:
ravnoteže:
1/2 2/3 3/3 4/3 5/1 6/2 7/1 8/2 9/1,3 10/2,4
1. Konstanta hidrolize 2. Konstanta disocijacije 3. Konstanta
proporcionalnosti 4. Konstanta stabilnosti kompleksa 4. Proizvod rastvoljivosti
4. Ako se u izražavanju konstante ravnoteže koriste aktivnosti, takva konstanta
se naziva:
1. Formalna konstanta ravnoteže 2. Koncentraciona konstatna ravnoteže
3. Termodinamička konstna ravnoteže
5. Koji od navedenih faktora utiču na termodinamičku konstantu ravnoteže:
1. Temperatura 2. Koncentracije reaktanata 3. Jonska jačina rastvora
4. pH-vrednost
6. Koncentraciona konstanta ravnoteže može se preračunati u termodinamičku
ako se, pored koncentracija reaktanata i produkata, poznaju:
1. Entalpije stvaranja reaktanata i produkata 2. Faktori aktivnosti reaktanata i
produkata 3. Temperature reaktanata i produkata
4. Agregatna stanja reaktanata i produkata
7. Brojna vrednost konstante ravnoteže ukazije na:
1. Pravac odvijanja reakcije na koju se odnosi 2. Brzinu odvijanja reakcije na
koju se odnosi 3. Odvijanje date reakcije u koncentrovanim rastvorima
8. Ukoliko je brojna vrednost konstate ravnoteže reakcije:
A+B C + D veoma bliska nuli:
22
4. TEORIJA KISELINA I BAZA Jedinjenja, odnosno, joni, prema teoriji Lori-Brensteda pripadaju
kiselinama disocijacijom mogu da daju proton. Na primer:
Od prve definicije kiselina i baza koju je početkom 19. veka −
izvedena iz teorije koju je dao Arenijus (Svante Arrenius), a koja je H3PO4 H+ + H2PO4 (4.3)
odgovarala tadašnjem shvatanju pojave elektrolitičke disocijacije, pojam H 2O H + OH + −
(4.4)
kiselina i baza je značajno evoluirao. Prema teoriji Arenijusa, pojam − 2−
kiselina i baza se vezivao za vodene rastvore u kojima ove supstance HSO 4 H + + SO 4 (4.5)
podležu elektrolitičkoj disocijaciji dajući vodonik-jone, odnosno, hidroksid- +
NH4 H+ + NH3 (aq) (4.6)
jone:
Analogno kiselinama, i baze mogu postojati u molekulskom,
HA H + + A − (4.1) anjonskom i katjonskom obliku:
MOH M + + OH− (4.2)
▪ molekulski oblik baza: NH3(aq), H2O,...
U izrazima (4.1) i (4.2), saglasno teoriji Arenijusa, HA predstavlja ▪ anjonski oblik baza: OH-, HPO42-, HCO3-,..
kiselinu, a MOH, bazu. ▪ katjonski oblik baza: N2H5+
Dugo vremena posle pojave Arenijusove teorije elektrolitičke
Baze, u sva tri moguća oblika, u stanju su da prihvate proton:
disocijacije, ponašanje kiselina i baza je u potpunosti moglo biti potvrđeno
eksperimentalnim rezultatima, ali ograničenja ove teorije postala su NH3 (aq) + H + NH4
+
(4.7)
očigledna kada se došlo do saznanja da i drugi rastvarači, a ne samo + +
voda, izazivaju pojavu analognu disocijaciji. H 2 O + H H 3O (4.8)
Dvadesetih godina 20. veka, kao odgovor na teškoće u tumačenju −
OH + H H 2O +
(4.9)
eksperimentalnih rezultata Arenijusovom teorijeom, pojavla se se 2− −
modernija teorija koju su istovremeno objavili Lori i Brensted (Lowry i HPO 4 + H + H 2 PO 4 (4.10)
Brønsted), a koja je kiseline i baze posmatrala na sasvim nov način. U
Pored već iznete definicije kiselina i baza, teorija Lori-Brensteda
novoj teoriji kiseline i baze su dobile opštiji tretman koji više nije bio vezan
donela je još dva važna zaljučka vezana za ponašanje ovih supstanci, a to
za vodene rastvore, pa je tako kiselina definisana kao supstanca koja
su: 1) da proton ne može da postoji sam za sebe u rastvoru, i 2) princip
može da otpusti proton (vodonik-jon), a baza, kao supstanca koja može da
konjugovanosti. Princip konjugovanosti dovodi u vezu kiseline i baze
prihvati (primi) proton. Iz definicije, jasno je da pojam kiseline ostaje vezan
upravo preko protona, pa tako, kiselina kada otpusti proton, postaje
za otpuštanje vodoničnog jona, dok hidroksid-jon prestaje da bude
konjugovana baza te kiseline, i obrnuto, baza koja prihvati proton postaje
karakteristika baze. Nova teorija u sebe uključuje i teoriju Arenijusa, od
konjugovana kiselina:
koje je opštija, i time univerzalnije važnosti.
Konsekventna posledica ovako definisanih pojmova kiselina i baza Kiselina Baza + H + (4.11)
je mogućnost definisanja tri grupe jedinjenja koje mogu imati svojstva Na primer:
kiselina ili baza. Tako se razlikuju:
CH 3 COOH H + + CH 3 COO − (4.12)
▪ molekulski oblik kiselina (HCl, CH3COOH, H3PO4, H2O,..)
▪ anjonski oblik kiselina (HS-, H2PO4-, HCO3-,..) Konjugovana
▪ katjonski oblik kiselina (NH4+, N2H5+,..) Kiselina baza
23
Pošto, kako je naglašeno, proton nastao reakcijom disocijacije H 2O H + + OH −
kiseline ne može opstajati samostalno, neophodno je da ga neka druga −
(4.17)
(prisutna) baza prihvati. Na taj način, otpuštanje protona jedne kiseline, HCO 3 + H + H 2CO3
podrazumeva prihvatanje protona od strane baze, što se može napisati na
sledeći način: Zbirna reakcija je:
−
Kiselina 1 Baza 1 + H + H2O + HCO3 OH− + H2CO3 K = 1·10-7 (4.18)
(4.13)
Baza 2 + H + Kiselina 2
U vodenom rastvoru bikarbonat-jon može, dakle, da se ponaša kao
Lori-Brenstedova kiselina, ili baza. U oba slučaja voda učestvuje ali se
Ili, zbirno: različito ponaša jer, vezujući proton koji bikarbonat-jon otpusti kada se
ponaša kao kiselina, voda ima ulogu baze, a kad se bikarbonat-jon
Kiselina 1 + Baza 2 Baza 1 + Kiselina 2 (4.14) ponaša kao baza, voda se ponaša kao kiselina jer daje proton koji
bikarbonat-jon prhvata. Upoređujući, međutim, konstante ravnoteže zbirnih
reakcija (4.16) i (4.18), koje su respektivno, 1,0·10-11 i 1,0·10-7, zaključuje
se da je reakcija (4.18) termodinamički verovatnija jer je njena konstatna
U izrazu (4.14), konjugovani parovi koji su vezani protonom, obeleženi su ravnoteže brojno veća, što znači da je vodeni rastvor u kojoj je prisutan
lukovima. bikarbonatni jon, alkalan zbog prisustva hidroksid-jona, što se praktično
Reakcije oslobađanja, ili vezivanja protona koje prema teoriji Lori- lako može i potvrditi.
Brensteda odgovaraju reakcijama kiselina ili baza, nazivaju se protolitičke Danas postoji veći broj teorija kiselina i baza koje sa drugih
reakcije. aspekata tumače kiselo-bazno ponašanje sustanci, među kojim je
U pogledu odnosa kiseline i konjugovane baze, i obrnuto, važi najznaznačajnija Luisova teorija (Lewis), ali njihov značaj u analitičkoj
pravilo, da jaka kiselina otpuštajući proton, stvara slabu bazu, i obrnuto. Na hemiji nije veliki.
primer, veoma jaka hlorovodonična kiselina, otpuštanjem protona daje
svoju konjugovanu bazu, a to je hlorid-jon čija su bazna svojstva veoma
slaba. 4.1. Disocijacija kiselina i baza u vodi
Određen broj supstanci pokazuju ponašanje tipično i za kiseline, i
za baze, tj. u stanju su i da otpuste, i da vežu proton. Takve supstance se Veliki broj rastvarača ima mogućnost da otpušta ili prima protone,
nazivaju amfoliti, a primer amfolita je bikarbonat-jon u vodi: odnosno, da pokazuje kisela i bazna svojstva, a najpoznatiji rastvarač te
Ponašanje bikarbonat-jona kao kiseline opisuje se sledećim vrste je voda. Imajući u vidu da, saglasno Lori-Brenstedovoj teoriji, proton
reakcijama: ne može samostalno postojati u rastvorima, rastvaranje kiselina i baza u
−
HCO 3 H + + CO3
2− vodi, što dovodi do jonizacije ovih jedinjenja, ustvari predstavlja kiselinisko-
(4.15) bazni proces u kome molekuli vode igraju ulogu donora, ili akceptora
H 2 O + H + H 3O + protona. Prihvatajući proton, molekul vode postaje hidronijum jon, a
otpuštanjem protona, od molekula vode nastaje hidroksid-jon. Kada se u
Zbirna reakcija je: vodu doda supstanca koja ima jača proton-donorska svojstva, odnosno,
− 2− izraženiju tendenciju otpuštaja protona u odnosu na molekule vode, voda
HCO3 + H2O H3O+ + CO3 K = 1·10-11 (4.16)
tada prihvata protone rastvorene supstance, uz nastajanje hidronijum jona.
Kada se, pak, bikarbonat-jon ponaša kao baza, reakcije su sledeće: Supstance koje se ovako ponašaju su kiseline, dok voda tu ima ulogu
baze. U sledećim reakcijama, voda se ponaša kao baza:
24
CH3COOH + H 2O CH3COO− + H 3O + (4.19) ulozi baze, prima taj proton. Stepen autoprotolize vode je veoma mali, jer u
+
čistoj vodi na temperaturi od 298 K, koncentracije hidronijum i hidroksid-
NH4 + H 2 O NH3 (aq) + H 3O + (4.20) jona su izjednačene i iznose 1,0 10 −7 mol/dm 3 .
− 2− +
HSO 4 + H2O SO4 + H3O (4.21) Primenom Zakona o dejstvu masa na reakciju (4.27), dobija se:
Rastvarači koji se ponašaju kao voda u primerima 4.19 - 4.24, K = 1,0 10 −14 (na 298 K) (4.30)
nazivaju se amfiprotonski rastrvarači, jer u zavisnosti od kiselo-baznih Izraz (4.29) se može napisati i na sledeći način:
osobina rastvorene supstance, mogu biti i baze i kiseline.
K = [H 3O + ] f H+ [OH − ] f OH− (4.31)
Voda kao amfiprotonski rastvarač ima osobinu i da otpušta, i da K = K w = [H 3 O + ][OH − ] = [H + ][OH − ] = 1,0 10 −14 (4.32)
prima proton, tj. da se ponaša i kao kiselina, i kao baza, kao što je Autoprotolizom (disocijacijom) hemijski čiste vode nastaju jednake
prikazano u reakcijama (4.25 i 4.26) količine hidronijum-jona i hidroksid-jona čije koncentracije iznose:
H 2O H + + OH− (4.25) [H 3 O + ] = [OH − ] = 1,0 10 −7 mol/dm 3 . Za vodu ovakvih osobina se kaže da
H 2 O + H + H 3O + (4.26) je neutralna.
Rastvaranje različitih supstanci u hemijski čistoj vodi može da
Sabiranjem reakcija (4.25 i 4.26), dobija se: poremeti jednakost koncentracija hidroksid-jona i vodonik-jona, ali njihov
proizvod, saglasno izrazu (4.30), neće se menjati. Ukoliko je koncentracija
H 2O + H 2O H 3O + + OH− (4.27) vodonik-jona (hidronijum-jona) pri tome veća od 1,0·10-7 mol/dm3, takav
rastvor je kiseo, a ako je koncentracija vodonik-jona (hidronijum-jona)
Reakcija (4.27) predstavlja autoprotolizu vode, odnosno reakciju
manja od 1·10-7 mol/dm3, rastvor je alkalan (bazan).
koja pokazuje amfiprotonsko ponašanje vode. U ovoj reakciji jedan molekul
vode se ponaša kao kiselina otpuštajući proton, dok drugi molekul vode, u
25
Aktivnost (koncentraciju) vodonik-jona, odnosno, hidronijum-jona, prvom stupnju jonizacije. Konjugovane baze ovih kiselina (ClO4-, NO3-,..),
kao jednu od značajnih osobina vodenih rastvora, iz praktičnih razloga, saglasno ranije pomenutom pravilu, spadaju u veoma slabe baze, pa kao
Sorensen, 1909. god. (Sørensen), definiše kao pH-vrednost, a izražava je takve, i ne pokazuju bazna svojstva.
preko negativnog logaritma aktivnosti (koncentracije) ovih jona. Analogno, Slično ponašanje zapaža se i kod baza; neke jake baze kao što su
definiše se i pOH vrednost: npr. anjoni nastali od: natrijum-etilata, C2H5ONa; natrijum-oksida, Na2O;
natrijum-amida, NaNH2; natrijum-hidrida , NaH itd., reaguju sa vodom
pH = −log aH + ; odnosno, aH+ = 10− pH (4.33) kvantitativno, uz nastajanje jona OH-:
Ako se posmatraju OH- joni: C 2 H 5 O − + H 2 O → C 2 H 5 OH + OH − (aq) (4.37)
pOH = −log aOH− ; odnosno, aOH− = 10− pOH (4.34) O 2− + H 2 O → OH− (aq) + OH− (aq) (4.38)
− −
Matematički, izraz (4.32), može se prikazati i na sledeći način: NH2 + H 2 O → NH3 (aq) + OH (aq) (4.39)
pK w = −log K w = pH + pOH (4.35) I kod jakih baza važi pravilo da su njihove konjugovane kiseline
veoma slabe, odnosno da i ne ispoljavaju kiseli karakter.
Najveći broj kiselina i baza, međutim, ne reaguje sa vodom
kvantitativno, pa su u vodenim rastvorima takve supstance samo delimično
4.3. Jačina kiselina i baza u vodi
disocirane. Ovakve kiseline i baze se svrstavaju u slabe, mada njihova
jačina ipak široko varira. Tako, na primer, sirćetna kiselina ima slabo
Jačina neke kiseline ili baze određena je tendencijom da otpusti,
izraženu tendenciju da otpušta proton, što se vidi iz numeričke vrednosti
odnosno, primi proton. Ova tendencija, međutim, može se izraziti samo u
konstante ravnoteže reakcije disocijacije:
relativnom smislu jer ako se posmatra kiselina, onda je njena tendencija da
otpusti proton u direktnoj vezi sa tendencijom rastvarača u kome se nalazi, CH3COOH + H 2O H 3O + + CH3COO− (4.40)
da taj proton prihvati. Odavde proizilazi da jačina neke kiseline, odnosno, + −
baze zavisi od prirode rastvarača u kome se nalazi, tj. od njegovih baznih, [H 3O ][CH 3COO ]
K CH 3COOH = = 1,8 10− 5 (4.41)
odnosno, kiselih osobina. [CH3COOH]
Ako se u vodi kao rastvaraču posmatra ponašanje kiselina i baza,
pa upoređuje njihova jačina, onda je kriterijum za ocenu, koliko te Amonijum-jon je, međutim, još slabija kiselina jer je konstanta ravnoteže
supstance mogu da kvantitativno reaguju sa vodom. Jake kiseline, reakcije jona NH4+ i vode, značajno manja nego za reakcije prikazane
odnosno, baze u razblaženim do umereno koncentrovanim rastvorma, sa izrazom (4.40):
vodom reaguju u potpunosti (kvantitativno). Na primer, gasoviti
+
hlorovodonik sa vodom reaguje u potpunosti: NH4 + H2O H3O+ + NH3 (aq) (4.42)
HCl(g) + H 2O → H 3O + (aq) + Cl− (aq) (4.36) [H 3O + ][NH3 ]
K NH + = +
= 1,8 10−10 (4.43)
Numerička vrednost termodinamičke konstante ravnoteže za reakciju
4
[NH4 ]
(4.36), K θ HCl je znatno veća od jedinice, tako da u vodi praktično ne Imajući u vidu da su vrednosti konstanti disocijacije kiselina ili baza
postoje nedisocirani molekuli HCl, nego samo hidratisani Cl- i H3O+ joni. često veoma male, da bi se pojednostavilo pisanje brojeva sa negativnim
Slično kao HCl, ponašaju se i neke druge kiseline, pre svega eksponentima i njihovo međusobno upoređivanje, koriste se tzv. »p –
HClO4, HNO3, HI i HBr, dok H2SO4 odgovara datom uslovu, ali samo u
26
funkcije«, odnosno negativni logaritmi njihovih numeričkih vrednosti. Tako 6. Princip konjugovanosti u teoriji Lori-Brensteda označava:
se definišu pK vrednosti:
1. Neutralisanje kiseline bazom 2. Vezu kiseline i baze preko protona
pK a = − log Ka , odnosno pK b = − log K b (4.44) 3. Disocijaciju slabih baza 4. Kompleksna jedinjenja
gde su Ka i Kb konstante disocijacije kiseline, odnosno, baze. 7. U reakaciji: X + H+ B, prema teoriji Lori-Brensteda supstanca B
predstavlja:
Prema vrednostima pKa kiseline se mogu podeliti na:
1. Kiselu so 2. Bazu konjugovanu kiselini X 3. Baznu so
▪ Jake kiseline; pKa 0 (Ka >1)
4. Kiselinu konjugovanu bazi X
▪ Umereno jake kiseline; 0 ≤ pKa ≤ 2 (10-2 ≤ Ka ≤ 1)
8. Reakcije:
▪ Slabe kiseline 2 ≤ pKa ≤ 7 (10-7 ≤ Ka ≤ 10-2) H 2O H + + OH−
▪ Vrlo slabe kiseline pKa ≥ 7 (Ka ≤ 10-7) H 2 O + H + H 3O +
Usvajajući iste kriterijume mogu se i baze podeliti prema jačini opisuju:
upoređujući pKb.
1. Hidrolizu vode 2. Redukciju vode 3. Amfolitnost vode
V. Test pitanja za proveru znanja:
4. Arenijusovi definiciju kiseline
1. Prema Arenijusovoj teoriji kiselina i baza, kiseline su: 9. Izraz:
1. Supstance koje disocijacijom daju vodonik-jon 2. Supstance koje u vodenom K = K w = [H 3 O + ][OH − ] = [H + ][OH − ] = 1,0 10 −14
rastvoru disocijacijom daju vodonik-jon 3. Supstance koje ne disosuju 4. Predstavlja:
Rastvori kiselih soli 1. Definiciju pH-vrednosti 2. Konstatu ravnoteže hidrolize 3. Jonski proizvod
2. Arenijusova teorija ne može da objasni: vode 4. Konstatu disocijacije u nevodenim rastvaračima
1. Pojavu hidrolize 2. Pojavu elektrolize 3. Pojavu disocijacije u nevodenim 10. pH-vrednost se odnosi na:
rastvorima 4. Pojavu adsorpcije 5. Ponašanje slabih i jakih kiselina 1. Koncentracije reaktanata u reakcijama oksido-redukcije 2. Aktivnost vodonik-
3. Teorija Lori-Brensteda definiše kiseline kao: jona i vodenom rastvoru 3. Konstatnu ravnoteže acido-baznih reakcija
4. Sadržaj neelektrolita u vodi
1. Susptance koje u rastvoru daju protone 2. Supstance koje u vodenom rastvoru
daju protone 3. Supstance koje reaguju sa hidroksid-jonima 11. Jačina neke kiseline, pored njene sopstvene mogućnosti da otpusti proton
4. Supstance koje su kisele zavisi od:
4. Supstanca koja po Lori-Brenstedovoj teoriji može da prihvati proton naziva 1. Kiselo-baznih osobina rastvarača 2. Jodnog broja rastvarača
se: 3. pH- vrednosti rastvora te kiseline 4. Proizvoda rastvorljivosti
1. Elektrolit 2. Aprotonski rastvarač 3. Baza 4. Donor protona 12. Slabe kiseline karakteriše:
5. Proton po teoriji Lori-Brensteda: 1. Slaba rastvorljivost u vodi 2. Niska dielektrična konstanta 3. Nizak redoks
potencijal 4. Nizak stepen disocijacije 5. Mala mogućnost polimerizacije
1. Ne može da postoji samostalno 2. Ne može da reaguje sa bazom
Tačni odgovori su: 1/ 2 2/3 3/1 4/3 5/1 6/2 7/4 8/3 9/3 10/2
3. Predstavlja amfolit 4. Omogućuje stvaranje kompleksa
11/1 12/4
27
5. IZRAČUNAVANJE pH-VREDNOSTI VODENIH RASTVORA Za rastvore jakih kiselina koji nisu veoma razblaženi, koncentracija
vodonik-jona nastalih disocijacijom vode može se zanemariti, tim pre što
Jedna od najvažnijuh osobina svakog vodenog rastvora je njegova H+-joni nastali dosicijacijom jake kiseline, suzbijaju disocijaciju vode. U tom
pH-vrednost. Poznato je da je mogućnost odvijanja mnogih hemijskih slučaju, ukupna koncentracija vodonik-jona je jednaka količinskoj
reakcija direktno u vezi sa pH-vrednošću sredine, tako da određivanje pH- koncentraciji jake kiseline rastvorenoj u vodi:
vrednosti ima veliki praktični značaj. Pošto na pH-vrednost rastvora može
da utiče veliki broj različitih supstanci (čisti elementi, kiseline, baze, soli i [H + ] = cHA (5.5)
td.), pH-vrednost složenih sistema je često neophodno izmeriti, dok se za U ovom slučaju, pH-vrednost rastvora jake kiseline se izračunava prema
jedan broj jednostavnijih, dobro definisanih sistema sistema, do pH- izrazu:
vrednosti može doći i izračunavanjem.
pH = −log cHA (5.6)
5.1. Izračunavanje pH-vrednosti vodenih rastvora U veoma razblaženim rastvorima jakih kiselina, kada je
jakih kiselina i jakih baza koncentracija vodonik-jona nastalih disocijacijom kiseline uporediva sa
koncentracijom vodonik-jona koji potiču od disocijacije vode, koristi se izraz
U vodenom rastvoru, jake kiseline i baze su u potpunosti (5.4), pa se dobija:
disocirane. (Zbog jednostavnosti izraza, dalje će biti korišćena [H + ] 2 − c HA [H + ] − K w = 0 (5.7)
koncentracija vodonik-jona, a ne aktivnost hidronijum jona, što bi bilo
ispravnije). Ako se posmatra jaka monoprotonska kiselina HA, tada će odnosno,
važiti:
cHA + cHA + 4 K w
2
HA → H + A+ −
(5.1) [H + ] = (5.8)
2
Zbog svojstva vode da i sama disosuje, u vodenom rastvoru postoje Kod primene jednačina (5.5), odnosno, (5.8), preporučuje se da,
vodonik-joni nastali disocijacijom vode: ukoliko je cHA 2 » 4Kw tj. (cHA » 2·10-7 mol/dm3), primeni jednačina (5.5), a u
ostalim slučajevima izraz (5.8).
H 2O H + + OH− (5.2) U slučaju vodenih rastvora jakih baza, prikazana diskusija u
potpunosti važi, odnosno, za rastvor jake baze BOH, čija je količinska
Ukupna koncentracija vodonik-jona u rastvoru jake kiseline, dakle,
koncentracija cBOH, koncentracija hidroksid-jona u rastvoru biće:
zavisi i od jona nastalih disocijacijom kiseline, i od jona koji su proizvod
disocijacije vode, odnosno: Kw
[OH − ] = [OH − ]baze + [OH − ] vode = cBOH + [ H + ] = cBOH + (5.9)
+ + +
[H ] = [H ]kiseline + [H ]vode (5.3) [OH − ]
Ako je količinska koncentracija potpuno disocirane jake kiseline u vodi cHA, Saglasno prethodno rečenom, kada je cBOH2 » 4Kw (cBOH » 2·10-7
(mol/dm3), a u čistoj vodi važi jednkost [H+] = [OH-], (mol/dm3), od izraza mol/dm3), ukupna koncentracija hidroksid-jona se izračunava preko izraza:
(5.3) nastaje:
[OH − ] = c BOH , pa je pOH = −log[OH − ] = −log c BOH (5.10)
Kw
[H + ] = cHA + [OH − ] = cHA + (5.4) Ako je, međutim koncentracija jake baze veoma niska, pa gornji kriterijum
[H + ] nije zadovoljen, primenjuje se jednačina:
28
cBOH + cBOH + 4 K w
2 količinu kiseline koja je disosovala: [HA] = cHA − [H + ] . Uvodeći ove
[OH − ] = (5.11) zamene u izraz (5.14), nastaje:
2
pH-vrednost se zatim izračunava preko poznate relacije: [H + ]2
K HA = (5.15)
cHA − [H + ]
pH + pOH = 14 (5.12)
Razvijajući izraz (5.15), kao kvadratnu jednačinu, dobija se:
29
− K BOH + K BOH
2
+ 4 K BOH cBOH Acetatni jon, pošto potiče od slabe sirćetne kiseline (konstanta
[OH− ] = (5.23) disocijacije K=1,8·10-5), ima snažnu tendenciju da reaguje sa vodonik-
2 jonima iz vode uz nastajanje slabe sirćetne kiseline, što predstavlja
Jednačina (5.23) primenjuje se za izračunavanje koncentracije hidrolizu:
hidroksid-jona u rastvorima jačih, među slabim bazama, dok za slučaj CH 3COO− + H 2 O CH 3COOH + OH − (5.26)
veoma slabe baze, kada je [OH− ] « 0,05 cBOH , koristi se izraz:
Na reakciju (5.26) može se primeniti zakon o dejstvu masa:
−
[OH ] = K BOH cBOH (5.24)
[CH 3COOH][OH− ]
K CH COO− = (5.27)
3
[CH 3COO− ]
Ako se u izrazu (5.27), i brojilac i imenilac pomnože
koncentracijom vodonik-jona ( [H + ] ) i izraz transformiše, dobija se:
[NH3 ][H + ] [OH− ] [H + ][OH − ] Reakcija 5.42 može se predstaviti i preko pojedinačnih reakcija:
K NH + = + −
= +
(5.36)
4
[NH4 ] [OH ] [NH4 ][OH − ] CH3COO− + H 2O CH3COOH + OH− (5.44)
+ +
[NH3 ] NH4 + H2O NH3 H2O(aq) + H (5.45)
Kw Iz reakcije (5.44), polazeći od zakona o dejstvu masa, sledi:
K NH + = K h = (5.37)
4
K NH3
[CH 3COOH][OH− ]
Kh = (5.46)
[CH 3COO− ]
Ukoliko se posmatra pufer koji čini slaba baza i njena konjugovana Kada, na primer, pufer čini rastvor sirćetne kiseline i natrijum-
kiselina, na primer NH3·H2O(aq) i NH4Cl, tada se, konsekventno acetata, tada, dodavanje jake baze dovodi do neutralizacije vodonik-jona
primenjujući opisan pristup, dobija izraz za koncentraciju hidroksid-jona: koji nastaju disocijacijom sirćetne kiseline iz pufera. Nestajanje vodonik-
jona u rastvoru izaziva dodatnu disocijaciju kiseline (dakle njeno trošenje),
33
a slično, reagovanje acetatnih jona sa vodonik-jonima pri dodavanju jake disocijacije čija je konstanta disocijacije hiljadu puta manja od prethodnog
kiseline, troši prisutnu so (natrijum acetat). Iz činjenice da održavanje pH- stupnja, zanemaruje. Takav slučaj se sreće kod fosforne kiseline kod koje
vrednosti puferskog rastvora zahteva prisustvo i slabe kisline i njene je konstanta disocijacije prvog stupnja veća od konstante disocijacije
konjugovane baze, proizilazi, da će pufer delovati sve dok su prisutne obe drugog stupnja oko 1·10-5, a oko 1·10-11 veća od konstante disocijacije
susptance koje ga sačinjavaju. trećeg stupnja. Iz tih razloga, kod izračunavanja pH-vrednosti, fosforna
Svaki pufer ima svoj »puferski kapacitet«, , tj. količinu jake kiselina se tretira kao slaba monoprotonska kiselina, pa u račun uzima
kiseline ili jake baze koju treba dodati jednom dm3 puferskog rastvora, da samo konstanta prvog stepena disocijacije.
se pH-vrednost rastvora promeni za jednu pH jedinicu. Ukoliko su, međutim, vrednosti konstanti disocijacije dva
sukcesivna stupnja disocijacije neke kiseline ili baze bliske, moraju se
nHA n uračunati doprinosi vodonik, odnosno, hidroksid-jona iz oba stupnja.
=− = BOH (5.71)
pH pH
U jednačini (5.71), nHA i nBOH su brojevi molova jake kiseline, odnosno,
jake baze. Pufer većeg kapaciteta je efikasniji jer izdržava dodavanje veće 5.6 Izračunavanje pH-vrednosti rastvora kiselih soli
količine jakih kiselina ili baza, bez značajnije promene pH-vrednosti. diprotonskih kiselina
6. Šta se može reći za ovu tvrdnju: Koncentracija soli koja nastaje reakcijom
slabe kiseline i slabe baze, ne utiče na pH-vrednost vodenog rastvora. 6.1 Kiselo-bazne osobine rastvarača
1. Tačno 2. Tačno samo za slučaj organskih kiselina i baza 3. Netačno
Kiselo-bazna svojstva rastvarača značajno utiču na kiselo-bazno
4. Netačno za slučaj soli monoprotonskih kiselina i monohidroksidnih baza
ponašanje rastvorene supstance. Na primer, u vodi kao rastvaraču,
7. Da li je tačna tvrdnja: Pufer je smeša slabe kiseline i njene soli. sirćetna kiselina se ponaša kao slaba kiselina:
1. Jeste 2. Tačno za nevodene rastvore kiselina i baza 3. Nije
CH3COOH + H 2O CH3COO− + H 3O + (6.1)
8. Izrazi:
Ravnoteža reakcije (6.1) pomerena je jako u levo, odnosno, tendencija
nHA + nA − + H+ (n + 1)HA + (n − 1)A − sirćetne kiseline da otpusti proton je slaba, jer voda sa svojom baznošću
nHA + nA − + OH− (n − 1)HA + (n + 1)A − + H2O nema veliki afinitet da taj proton prihvati. Međutim, ako se umesto vode
uzme tečni amonijak, tada je ravnoteža reakcije (6.1), pomerena jako u
u kojim je HA-slaba kiselina, a A-, njena konjugovana baza: desno, odnosno, sirćetna kiselina u tečnom amonijaku ima svojstva jake
1. Pokazuju delovanje pufera pri dodatku jake kiseline ili jake baze kiseline:
2. Predstavljaju izraze za puferski kapacitet 3. Ne odnose se na pufere
+
9. Kod izračunavanja pH-vrednosti poliprotonskih kiselina: CH3COOH + HN3 CH3COO− + NH4 (6.2)
1. Ne uzima se u obzir prvi stupanj disocijacije 2. Uzimaju se u obzir svi Razlog za promenu ponašanja sirćetne kiseline i pomeranje
stupnjevi disocijacije 3. Uzimaju se prvi i drugi stupanj disocijacije ravnoteže u desno leži u osobinama amonijaka koji ima, u odnosu na vodu,
4. Uzima se uvek prvi stupanj, a doprinos vodonik-jona ostalih stupnjeva zavisi od znatno izraženija bazna svojstva, pa ima veoma izražen afinitet prema
odnosa konstanti disocijacije stupnjeva vodonik-jonu iz sirćetne kiseline.
Hlorovodonična kiselina rastvorena u vodi ponaša se kao jaka
10. Pufersko ponašanje pokazuju: kiselina (potpuno disocirana) pošto voda svojim baznim osobinama
1. Soli masnih kiselina 2. Kisele soli jakih kiselina 3. Kisele soli diprotonskih pokazuje dovoljnu tendenciju da primi protone koje hlorovodonična kiselina
kiselina otpušta, pa je ravnoteža reakcije (6.3) pomerena u desno:
HCl + H 2 O Cl − + H 3O + (6.3)
Tačni odgovori su:1/3,4,6 2/3 3/1 4/3 5/1 6/1 7/1 8/1 9/4
10/3
36
Ako se, međutim, voda zameni glacijalnom sirćetnom kiselinom, dakle 6.1.1 Diferencirajući i nivelišući uticaj rastvarača
rastvaračem koji od vode ima znatno manje izražena bazna svojstva, tada na jačinu kiselina ili baza
se hlorovodonična kiselina ponaša kao slaba kiselina, a ravnoteža reakcije
disocijacije je pomerena u levo: Amfiprotonski rastvarači, zbog izraženih i kiselih i baznih osobina,
pokazuju nivelišući ili diferencirajući efekat na jačinu rastvorenih kiselina i
+
HCl + CH3COOH Cl− + CH3COOH2 (6.4) baza. Naime, jake kiseline u vodenom rastvoru u potpunosti reaguju sa
vodom gradeći H3O+-jon. Zbog toga, sve jake kiseline u vodi su
Adekvatno ponašanju kiselina u različitim rastvaračima, i baze u podjednako jake jer sa vodom grade istu kiselinu -H3O+-jon, pa se zato
rastvaračima različitih kiselo-baznih osobina pokazuju tipično ponašanje: U kaže da voda niveliše (izjednačava) jake kiseline na istu jačinu - H3O+-jon.
rastvaračima manje izraženih kiselih osobina, jedna supstanca ima Uopšteno govoreći najjača kiselina koja u rastvaraču formule SH može
svojstva slabe baze, dok u rastvaračima više izraženih kiselih osobina, ista postojati je solvatisani proton, odnosno katjon rastvarača SH2+. U vodi je to
supstanca pokazuje jaka bazna svojstva. hidronijum-jon (H3O+), u glacijalnoj sirćetnoj kiselini, acetonijum-jon
Na osnovu sopstvenog kiselo-baznog ponašanja, rastvarači se (CH3COOH2+), u tečnom amonijaku: amonijum-jon, NH4+ i td.
svrstavaju u tri grupe: amfiprotonske, aprotonske i bazne (protofilne). Ako se, međutim, umesto vode uzme neki manje bazan rastvarač
Amfiprotonski rastvarači mogu da budu dominantno kiseli (npr. glacijalna sirćetna kiselina), tada se samo perhlorna kiselina HClO4
(protogeni), intermedijarni i dominantno bazni (protofilni). U protogene ponaša kao jaka kiselina, dok se ostale (u vodi, jake kiseline), ponašaju
amfiprotonske rastvarače svrstavaju se sirćetna kiselina, mravlja kiselina, kao slabe. Razlog tome su manje izražena bazna svojstva glacijalne
sumporna, i neke druge kiseline. Ovi rastvarači imaju veoma izražena sirćetne kiseline u kojoj je samo izrazito jaka kiselina kao što je perhlorna
kisela, a slabo izražena bazna svojstva. Intermedijarni amfiprotonski kiselina, u potpunosti jonizovana. Sve druge kiseline koje u vodi pokazuju
rastvarači su voda i neki alkoholi, a pokazuju slaba, ili približno podjednako svojstva jakih kiselina, u glacijalnoj sirćetnoj kiselini ponašaju se kao slabe
izražene i kisela i bazna svojstva. Protofilni amfiprotonski rastvarači (nepotpuno jonizovane). Ovo znači da je glacijalna sirćetna kiselina u
pokazuju veoma izražena bazna i slabo izražena kisela svojstva, a tipični stanju da diferencira (deli) kiseline na jake i slabe.
predstavnici ovakvih rastvarača su tečni amonijak i etilendiamin. U rastvaraču više izraženih baznih osobina u odnosu na vodu, kao
Aprotonski, ili kako se još nazivaju, inertni rastvarači, nemaju ni što je tečni amonijak, kiseline se nivelišu na jačinu amonijum-jona kao
kisela, ni bazna svojstva i kao takvi, ne reaguju ni sa kiselinama ni sa kiseline. Tako, sirćetna kiselina koja je u vodi slaba, u tečnom amonijaku
bazama. U tu grupu rastvarača spadaju rastvarači potpuno nepolarne postaje jednako jaka kao i perhlorna kiselina, pošto i jedna i druga u
prirode kao što su benzin, ugljen tetrahlorid , hloroform i td. tečnom amonijaku potpuno disocirju uz stvaranje amonijum-jona.
Bazni (protofilni) rastvarači ne pokazuju kisela svojstva, a pokazuju Rastvarač jače izraženih baznih svojstava od vode ima, dakle, izraženija
slabo izražena bazna svojstva. Takvi rastvarači su etri, estri, ketoni, piridin i nivelišuća svojstva u odnosu na vodu kao rastvarač. U tabeli 6.1 prikazano
sl. Kod ovih rastvarača bazna svojstva potiču od elektronskog para je ponašanje nekih kiselina u rastvaračima čija baznost opada u nizu: tečni
smeštenog na atomu kiseonika ili azota u molekulu rastvarača koji amonijak, voda, glacijalna sirćetna kiselina, a kiselost raste u obrnutom
rastvaraču daje slaba bazna svojstva (ograničenu mogućnost prihvatanja smeru.
protona).
Tabela 6.1 Kiselo-bazno ponašanje nekih kiselina
u različitim rastvaračima
37
Ako se posmatra voda kao rastvarač, tada KSH odgovara K w ,
HClO4 (jaka) HClO4 (jaka) HClO4 (jaka)
odnosno, pK SH = pK w =14, a ako je rastvarač etanol, tada je reakcija
Kiseline
HCl (jaka) HCl (jaka) HCl (slaba)
autoprotolize data jednačinom (6.7), a konstanta autoprotolize, izrazom
CH3COOH (jaka) CH3COOH (slaba)
(6.8). ( KC2H5OH = 7,9 10−20 , odnosno, pK C 2 H 5 OH = 19,1 )
Rastvarač NH3 H2O CH3COOH
+
C2H5OH + C2H5OH C2H5OH2 + C2H5O−
+ +
Solvatisani proton NH4 H3O CH3COOH2+ (6.7)
+ − −20
K C2H5OH = [C2 H5OH2 ][C 2 H5OH ] = 7,9 10 (6.8)
Diskusija o ponašanju kiselina u rastvaračima različite baznosti
sažeto je prikazana u Tabeli 6.1, iz koje se vidi da u različitim rastvaračima Veličina konstante autoprotolize rastvarača (ili p funkcije reakcije
jedna ista kiselina može biti jaka ili slaba, u zavisnosti od baznih osobina autoprotolize) predstavlja merilo diferencirajuće sposobnosti takvog
rastvarača. rastvarača.
Analogno ponašanje se zapaža i kod baza. Jake baze u vodi kao
rastvaraču kvantitativno reaguju sa vodom gradeći OH--jone, pa su u vodi
sve jake baze podjednako jake, i nivelišu se na jačinu hidroksid- jona, kao 6.3 Uticaj dielektrične konstante rastvarača
baze. Uopšteno, najjača baza u vodi je OH--jon, u glacijalnoj sirćetnoj na jačinu kiselina i baza
kiselini, CH3COO--jon, a u amonijaku NH2--jon. Tako, rastvarači bazniji od
vode, npr. tečni amonijak, diferenciraju baze koje su podjednako jake u Jačina neke kiseline HA u rastvaraču SH određena je stepenom
vodi, dok rastvarači manje bazni od vode, efikasnije nivelišu baze, nego odvijanja reakcija jonizacije, a zatim i disocijacije date kiseline u
voda. Na primer, u vodi slaba baza NH3, postaje u glacijalnoj sirćetnoj primenjenom rastvaraču:
kiselini jaka baza, npr. jednako jaka kao i NaOH.
+
HA + SH SH 2 + A − (6.9)
Reakcija (6.9) odvija se u dva stupnja:
6.2 Uticaj konstante autoprotolize rastvarača + +
na jačinu kiselina i baza HA + SH ⎯ ⎯⎯→ SH 2 A − ⎯
Jonizacija
⎯⎯→ SH 2 + A −
Disocijacija
(6.10)
U prvom koraku reakcije (6.10), koji predstavlja jonizaciju, proton
Konstanta autoprotolize izražava stepen jonizacije amfiprotonskih prelazi sa kiseline na molekul rastvarača, pri čemu nastaje jonski par
rastvarača, pri čemu jedan molekul rastvarača deluje kao kiselina, a drugi +
kao baza. Pri tome, stepen autoprotolize koji je određen jačinom SH 2 A − , dok, u drugom koraku, dolazi do disocijacije pri čemu se jonski
+
rastvarača kao kiseline i jačinom rastvarača kao baze, ima značajan uticaj par razdvaja na jone SH 2 i A − . Stepen jonizacije kiseline u ma kom
na tendenciju ka protolizi rastvorene supstance. rastvaraču zavisi od relativne jačine konjugovanih kiselinsko-baznih parova
Na primer, za rastvarač formule SH, autoprotoliza je predstavljena kiseline (HA/A-) i rastvarača (SH2+/SH). Proces disocijacije jonskog para na
jednačinom (6.5), a konstanta autoprotolize, izrazom (6.6). jone zavisi od naboja članova jonskog para i dielektrične konstante
+ rastvarača kao merila njegove polarnosti. Rastvarači veće dielektrične
SH + SH SH 2 + S− (6.5)
konstante olakšavaju disocijaciju jonskog para. Iz ovih razloga proticanje
+
KSH = [SH2 ][S− ] (6.6) sumarne reakcije između kiseline i rastvarača (6.9), a time i jačina kiseline,
pored kiselo-baznih osobina rastvarača, zavisi i od njegove dielektrične
38
konstante. Ovim se može objasniti smanjenje jačine glacijalne sirćetne 3. Prema svom kiselo-baznom ponašanju, rastvarači se svrstavaju u tri grupe:
kiseline u etanolu, u odnosu na njenu jačinu u vodi:
1. 2. 3.
CH3COOH + H 2O CH3COO− + H 3O + (6.11) 4. U grupu protogenih amfiprotonskih rastvarača spadaju:
− +
CH3COOH + C2H5OH CH3COO + C2H5OH2 (6.12) 1. CH3CH2OH 2. CH3COOH 3. C6H6 4. benzin
5. tečni amonijak 6. HCl
pK vrednost reakcije (6.11) iznosi 4,8, a uz dielektričnu konstantu
(relativnu permitivnost) vode kao rastvarača ( H 2O = 78,5), čini da je 5. U grupu intermedijarnih amfiprotonskih rastvarača spadaju:
sirćetna kiselina jača kiselina u vodi jer pK vrednost reakcije (6.12) iznosi 1. Jake mineralne kiseline 2. Slabe organske kiseline 3. Alkoholi
10,3, a dielektrična konstanta etanola, C2 H 5OH = 24,2. Upoređujući pK 4. Voda
vrednosti jednačina (6.11 i 6.12) i dielektrične konstante rastvarača u tim 6. Protofilni amfiprotonski rastvarači su:
reakcijama, jasno je da sirćetna kiselina mora biti jača u vodi jer je i 1. Voda 2. Etilen-diamin 3. Aceton 4. Tečni amonijak
termodinamička verovatnoća odigravanja reakcije (6.11), veća u odnosu 5. Benzin
na reakciju (6.12), uz istovremeno, značajno veću polarnost vode kao
rastvarača u odnosu na etanol. Oba ova uticaja deluju u istom pravcu, 7. U kojem od rastvarača će perhlorna kiselina će imati najslabije izražena
čineći da je voda efikasniji rastvarač od etanola, pa je sirćetna kiselina jače kisela svojstva:
disocirana u vodi nego u etanolu. 1. U vodi 2. U bezvodnoj sirćetnoj kislini 3. U tečnom amonijaku
Slično razmatranje može se primeniti i na baze. Uopšte uzevši, u 4. U etanolu
rastvaračima sa dielektričnom konstantom većom od 40, disocijacija
jonskih parova je praktično potpuna, dok se sa smanjenjem dielektrične 8. Sirćetna kiselina će imati najjače izražena kisela svojstva u:
konstante zapaža sve slabija disocijacija jonskih parova. U rastvaračima 1. Vodi 2. Etanolu 3. Tečnom amonijaku 4. Benzinu
dielektrične konstante manje od 10, do razdvajanja jonskih parova gotovo
da i ne dolazi, nego su joni dominantno prisutni u jonskim parovima ili 9. Veličina dielektrične konstante nekog rastvarača ima uticaja na:
njihovim većim agregatima. 1. Izolacione osobine rastvarača 2. Disocijaciju jonskog para u rastvaraču 3.
Rastvaraje nepolarnih jedinjenja u rastvaraču 4. Van-Der Valsove sile u
VII. Test pitanja za proveru znanja: rastvaraču
39
7 KVALITATIVNA HEMIJSKA ANALIZA Cu(OH) 2 + 4NH3 (aq) → [Cu(NH 3 ) 4 ]2+ (aq) + 2OH − (aq) (7.6)
Kvalitativna hemijska analiza u klasičnoj analitičkoj hemiji U reakcijama (7.1-7.2), nastaju gasovi (vodonik-sulfid i ugljen-
zasnovana je na poznavanju i korišćenju poznatih osobina jona i njihovih dioksid) kroz koje se iz rastvora eliminišu sulfid-joni, odnosno, karbonat-
reakcija. Kvalitativna analiza razvila se u 19. veku sistematizovanjem joni). U reakciji (7.3) nastaje teško rastvorljivo jedinjenje (barijum-sulfat),
znanja sakupljenih proučavanjem minerala. U to vreme dolazi do naglog preko koga se iz rastvora udaljava sulfat-jon, a u reakcijama (7.4 i 7.5),
razvoja crne metalurgije, a zatim i metalurgije obojenih metala, gde kroz slabo-disisovanu cijanvodoničnu kiselinu, odnosno, vodu, iz rastvora
kvalitativna hemijska analiza predstavlja važnu kariku u otkrivanju i se uklanjaju cijanid-joni, odnosno vodonik-joni. U reakciji (7.6), jon
procenjivanju rudnih ležišta, određivanju sastava minerala i td. dvovalentnog bakra se prevođenjem u slabo-disocirani kompleks, uklanja
Kvalitativna hemijska analiza danas ima pretežno edukativni iz rastvora kao jonska forma. Kao što se vidi, u svim prikazanim reakcijama
značaj, a u profesionalnim analitičkim laboratorijama, primenjuje se veoma dolazi ili do izdvajanja određivane supstance iz rastvora u obliku nove faze,
ograničeno. Savremene analitičke metode (najčešće, instrumentalnog ili se stvaraju slabo-disocirana jedinjenja.
karaktera), su istovremeno i kvalitativnog i kvantitativnog karaktera, pa su Oksido-redukcione reakcije primenjene u metodama analitičke
potisnule klasične metode u kvalitatitivnoj hemijskoj analizi. hemije su brojne, a karakteriše ih prelaz elektrona sa jedne na drugu
supstancu (atom). Na primer:
Reakcije elemenata:
7.1 Tipovi hemijskih reakcija u analitičkoj hemiji
2Na + Cl2 → 2NaCl (7.7)
U metodama klasične analitičke hemije, koja se zasniva na odnosno:
hemijskim reakcijama, primenjuje se veliki broj hemijskih reakcija koje su 2Na − 2e → 2Na +
sistematizovane u dve grupe: (7.8)
Cl2 + 2e → 2Cl−
• Reakcije kod kojih ne dolazi do promene oksidacionog stanja
reaktanata (metatetičke reakcije), i Raspad jedinjenja:
• Reakcije kod kojih dolazi do promene oksidacionog stanja 2KClO3 → 3O2 + 2KCl (7.9)
reaktanata (oksido-redukcione reakcije)
Metatetičke reakcije karakteriše pojava da se kroz proizvode Odnosno:
reakcije, ispitivana supstanca (na primer, određeni jon), izdvaja iz tečne 6O−2 − 12e → 3O2
faze kao gas ili teško rastvorljiv talog, ili se prevodi u slabo disocirano (7.10)
jedninjenje (voda, slabe kiseline ili baze, kompleksi,..). Na primer: 2Cl+ 5 + 12e → 2Cl−
S2− (aq) + 2H + → H 2S(g) (7.1) Reakcija istiskivanja:
2−
CO3 (aq) + 2H + → CO2 (g) + H 2O (7.2) Zn + 2HCl → ZnCl 2 + H2 (7.11)
2− Odnosno:
SO 4 (aq) + Ba 2+ (aq) → BaSO 4 (s) (7.3)
CN − (aq) + H 2 O → HCN(g) + OH− (aq) (7.4) Zn − 2e → Zn 2 +
(7.12)
H + (aq) + OH − (aq) → H 2 O (7.5) 2H + + 2e → H 2
Složene reakcije:
40
2KMnO 4 + 10KCl + 8H2SO4 → 6K2SO4 + 2MnSO 4 + 5Cl2 + 8H2O (7.13) 7.2 Svojstva hemijske reakcije koja se primenjuje
u kvalitativnoj analizi
Odnosno:
Da bi bila primenljiva u kvalitativnoj analizi, hemijska rekacija mora
10Cl− − 10e → 5Cl2
(7.14) imati određena svojstva. Naime, takva reakcija mora biti karakteristična,
2Mn + 7 + 10e → 2Mn + 2 specifična i osetljiva.
Karakterističnost reakcije ogleda se u činjenici da takva reakcija
Hemijske reakcije koje se primenjuju za dokazivanje ili određivanje
mora da proizvede neku pojavu koja se lako zapaža, a tipična je baš za tu
supstanci u metodama analitičke hemije nazivaju se analitičkim
reakciju. Na primer, to može biti nastanak taloga određene boje, nestanak
reakcijama, a supstance koje se dodaju da bi u takvim reakcijama
taloga, razvijanje gasa, pojava, ili nestanak obojenja rastvora, i td. U
reagovale sa supstancama koje se određuje ili dokazuju, nazivaju se
reakaciji između srebro- jona i hlorid-jona, reakcija (1.1), karakterističnost
reagensi, ili reaktivi.
reakcije ogleda se u pojavi taloga (AgCl), dok je u reakciji (1.3),
Prema prirodi reakcija koje se primenjuju u postupku dokazivanja
karakteristično nestajanje (rastvaranje) taloga (AgCl). U reakciji (1.2),
razlikuju se reakcije »suvim« i »mokrim« putem. Kvalitativna ispitivanja
karakterističnost predstavlja pojava gasa.
suvim putem izvode se unošenjem uzorka u bezbojni plamen gasne
Svojstvo specifičnosti garantuje da će se karakteristična pojava
grejalice na platinskoj igli, pri čemu se plamen boji određenom bojom.
zapaziti samo u prisustvu jednog određenog elementa (jona). U reakciji
Međutim, zbog velikog broja različitih elemenata koji daju sličnu, ili istu boju
(1.1), to bi značilo da će se, pri dodavanju srebro-nitrata uzorku, talog bele
plamena, metode dokazivanja suvim putem se samo iznimno primenjuju jer
boje stvarati samo ako uzorak sadrži hlorid-jone. U reakciji (1.3), beli talog
daju okvirne (orijentacione) informacije. Kod reakcija mokrim putem, što
nestaje (rastvara se) samo u prisustvu amonijaka, dok u reakciji (1.2), pri
predstavlja dominantni metod određivanja u okviru kvalitativne analitičke
dodavanju jake baze, dolazi do oslobađanja gasa karakterističnog mirisa,
hemije, uzorci su najčešće vodeni rastvori kiselina, baza i soli. Budući da
samo ako je prisutan amonijum-jon.
su ove supstance elektroliti, i da su u vodenom rastvoru jonizovani,
Svojstvo specifičnosti, međutim, često nema apsolutno značenje jer
reakcije mokrim putem, se svode na jonske reakcije, pri čemu je dokaz
u datim uslovima mnoge supstance (joni) slično reaguju. Na primer, i Ba2+-
prisustva nekog jona u uzorku, istovremeno i dokaz elementa od koga
jon, i Sr2+-jon i Pb2+-jon , sa SO42--jonom daju beli talog, pa se ovde može
takav jon nastaje.
govoriti o specifičnosti za grupu jona.
Ispitivanje uzorka mokrim putem može se izvesti kao sistematska
Osetljivost analitičke reakcije ogleda se u tome da se
(grupna), ili pojedinačna analiza. Ako se u uzorku ispituje prisustvo
karakteristična pojava (nastanak taloga, nestanak taloga, ...), zapaža u
različitih jona kroz seriju sukcesivnih operacija i hemijskih reakcija, pri
prisustvu sasvim malih količina jona (elementa) koji se dokazuje. Kao
čemu se joni razdvajaju na grupe jona srodnih osobina, a potom
merilo svojstva osetljivosti uzima se granica dokazivanja pod kojom se
pojedinačno dokazuju, onda se takav postupak naziva sistematska ili
podrazumeva najmanja koncentracija posmatrane supstance (npr. jona),
grupna analiza. Dokazivanje jona se može izvoditi i posebnim -
pri kojoj se dotični jon može dokazati karakterističnom reakcijom uz zadatu
pojedinačnim reakcijama, kada se jedan jon dokazuje bez prethodnog
verovatnoću uspešnosti, p. Granica dokazivanja se označava sa cmin,p, gde
odvajanja od drugih prisutnih jona, kada se postupak naziva pojedinačna
je c koncentracija posmatrane supstance (mol/dm3), a p, verovatnoća sa
analiza.
kojom se ova, odabranom karakterističnom reakcijom, dokazuje. Obično se
uzima da je dokazivanje zadovoljavajuće kada je verovatnoća dokazivanja
p = 100%, što se obeležava kao cmin,1, a znači da se karaktrističnom
reakcijom u svim eksperimentima pri datoj minimalnoj količinskoj
koncentraciji ispitivane supstance javlja karakteristična pojava (nastanak
taloga, nestanak taloga, boja rastvora,...).
41
Osetljivost analitičke reakcije može se dati i kao recipročna U prvu grupu katjona spadaju joni srebra i žive, i olova:
vrednost granice dokazivanja, koja se naziva granicom razblaženja, a 2+
Ag , Hg 2 , Pb 2+ . Ovi katjoni sa razblaženom hlorovodoničnom
+
42
UZORAK
(I, II, III, IV, V grupa katjona)
+
Tabela 2.2.1 Pregled analitičkih grupa katjona
razblažena HCl
Razdvajanje faza
Analitička
Pripadajući katjoni
g r u p a
43
7.5 Dokazne reakcije katjona po analitičkim grupama
U vreloj vodi: PbCl 2 (s) ⎯⎯ ⎯⎯⎯⎯→ PbCl 2 (aq) Pb 2+ + 2Cl−
zagrevanjem u vodi
2−
Da bi se hemijske reakcije koje se odvijaju u postupcima K2Cr2O7: 2Pb 2+ + Cr2O7 + H 2O → 2PbCrO4 (s) + 2H +
dokazivanja prikazale preko realnih reaktanata (jona, molekula i td), u
žuti talog
rekacijama dokazivanja prikazanim u poglavljima 7.5.1-7.6.1, sa leve 2−
strane su dati reaktivi koji se dodaju, a u reakcijama, desno, prikazani su NaOH: PbCrO4 + 3OH [Pb(OH) 3 ]− + CrO4
-
pravi reaktanti. Na primer, kod dokazivanja srebro-jona, reaktiv koji se trihidroksoplumbat(II)-jon, bezbojan
koristi je hlorovodonična kiselina, a reaktant u reakciji dokazivanja je hlorid- CH3COOH:
jon pošto je HCl, kao jaka kiselina, u vodenom rastvoru potpuno 2−
2[Pb(OH) 3 ]− + Cr2 O7 + 4CH3COOH 2PbCrO4 (s) + 4CH3COO− + 5H 2 O
disocirana.
Dokaz za prisustvo Pb2+ je žuti talog olovo-hromata, PbCrO4
7.5.1 Katjoni prve analitičke grupe (Ag+, Hg22+, Pb2+)
7.5.2 Katjoni druge analitičke grupe
Pošto se katjoni prve analitičke grupe dodavanjem grupnog
reagensa (razblažene hlorovodonične kiseline), prevedu u hloride, pristupa
Grupni regans katjona druge analitičke grupe je vodonik-sulfid u
se njihovom pojedinačnom odvajanju i dokazivanju.
kiseloj sredini. Staloženi sulfidi katjona ove grupe se prvo razdvajaju na
sulfobaze i sulfokiseline, a potom, pojedinačno dokazuju.
Ag+
HCl: Ag + + Cl− → AgCl(s)
beo talog
AgCl(s) + 2NH3 (aq) → Ag(NH 3 ) 2 + Cl-
+
7.5.2.1 Sulfobaze (Hg2+, Cd2+, Cu2+, Bi3+)
diaminsrebro-jon, bezbojan
Hg2+
HNO3: Ag(NH 3 ) 2 + Cl + 2H + 2NO3 → AgCl(s) + 2NH4 + 2NO3
+ - + − + −
H2S: Hg 2+ + H 2S → HgS(s) + 2H +
Dokaz za prisustvo Ag+ je beli talog srebro-hlorida - AgCl crni talog
Hg22+
NaClO+HCl: HgS(s) + ClO + + 2H + → Hg 2+ + Cl- + S + H 2 O
HCl: Hg 2
2+
+ 2Cl − → Hg 2 Cl 2 (s) SnCl2: 2Hg 2+ + Sn 2+ + 2Cl− → Hg 2 Cl2 (s) + Sn 4+
beo talog beo talog
+ Dokaz za prisustvo Hg2+ je beli talog kalomela - Hg2Cl2
NH3(aq): Hg 2Cl2 (s) + 2NH3 (aq) → Hg(s) + HgNH 2Cl(s) + NH4 + Cl-
Dokaz za prisustvo Hg22+ je smeša crnog taloga žive i belog taloga Cd2+
živa(II)-amid-hlorida, HgNH2Cl H2S: Cd 2+ + H 2S CdS + 2H +
žuti talog
−
Pb2+ HNO3: 3CdS(s) + 2NO3 + 8H + → 3Cd 2+ + 2NO(g) + 3S + 4H 2O
Pb 2+ + 2Cl− → PbCl2 (s) Cd2+ + 4NH3 (aq) Cd(NH3 ) 4
2+
HCl: NH3(aq):
beo talog tetraaminkadmijum(II)-jon, bezbojan
44
KCN: Cd(NH3 ) 4 2+ + 4CN - + H 2 O → Cd(CN)4 2− + 4NH3 (aq) HCl: [AsS 3 ]3− + [As(OH) 4 ]- + 4H + As 2S3 (s) + 4H 2 O
+
tetracijanokadmijat(II)-jon, bezbojan NH3: As 2S3 (s) + 4NH3 (aq) + 4H 2 O [AsS3 ]3− + [As(OH) 4 ]− + 4HN 4
H2S: Cd(CN)4 2−
+ H 2S + 2NH3 (aq) → CdS(s) + 2NH4 + 4CN
+ -
HNO3: [AsS 3 ]3− + [As(OH) 4 ]− + 4H + → As 2S3 (s) = +4H 2 O
Dokaz za prisustvo Cd žuti talog kadmijum-sulfida - CdS.
2+
Dokaz za prisustvo As3+ je žuti talog arsen(III)-sulfida - As2S3
Cu2+
H2S: Cu 2+ + H 2S → CuS(s) + 2H + Sb3+
crni talog H2S: 2Sb 3+ + 3H 2S → Sb 2S3 (s) + 6H +
− + 2+
HNO3: 3CuS(s) + 2NO3 + 8H → 3Cu + 3S + 2NO(g) + 4H 2 O narandžasti talog
Cu + 4NH3 (aq) Cu(NH 3 ) 4
2+
NH3: 2+
KOH: Sb 2S3 (s) + 4OH - [Sb(OH) 4 ]− + [SbS3 ]3−
tetraaminbakar(II)-jon, plave boje HCl: [Sb(OH) 4 ]− + [SbS3 ]3− + 4H + Sb 2S3 (s) + 4H 2 O
KCN: 2Cu(NH 3 ) 4 + 5CN + H 2 O → 2Cu(CN) 2 + CNO + 6NH3 (aq) + 2NH4
2+ - − − +
As3+
H2S: 2As 3+ + 3H 2S → As 2S3 (s) + 6H +
žuti talog
KOH: As 2S3 (s) + 4OH - [AsS 3 ]3- + [As(OH) 4 ]−
tioarsenat(III)-jon, bezbojan; tetrahidroksoarsenat(III)–jon, bezbojan
45
7.5.3 Katjoni treće analitičke grupe Pb(CH3COO)2: Cr2 O 7 + 2Pb 2+ + H 2 O → 2PbCrO 4 (s) + 2H +
Dokaz prisustva hrom-jona je žuti talog olovo-hromata - PbCrO4
Katjoni treće analitičke grupe se talože u obliku hidroksida
(podgrupa »A«), i sulfida (podgrupa »B«). Po taloženju, katjoni podgrupa
se pojedinačno dokazuju.
7.5.3.2 Podgrupa »B« (Ni2+, Co2+, Zn2+, Mn2+)
Ni2+
7.5.3.1 Podgrupa »A« (Al3+, Fe3+, Cr3+)
Ni2+ + 6NH3 (aq) Ni(NH 3 )6
2+
NH3,višak:
Al3+ heksaaminnikl(II)-jon, bledo-plav
NaOH: Al 3+ + 4OH − Al(OH) 3 + OH − [Al(OH) 4 ]− H2S: 2+ +
[ Ni(NH 3 ) 6 ] + H 2S → NiS(s) + 2NH4 + 4NH3 (aq)
beli talog crni talog
3+ +
NH3/NH4Cl: Al + 3NH3 (aq) + 3H 2O Al(OH) 3 (s) + 3NH4 Dokaz −
3HCl+HNO3: 3NiS(s) + 2NO3 + 8H + → 3Ni2+ + 2NO(g) + 3S(s) + 4H 2 O
za prisustvo Al3+ je beli talog aluminijum-hidroksida - Al(OH)3 H2DMG (dimetilglioksim):
+
Ni2+ + 2H 2 DMG + 2NH3 (aq) → [Ni(HDMG) 2 ](s) + 2NH4
Fe2+,3+
− Dokaz prisustva Ni2+ je crveni talog bis(dimetilglioksimato)nikl(II)
HNO3,konc: Fe2+ + NO3 + 2H + → Fe3+ + NO2 (g) + H 2O
+
HN3: Fe3+ + 3NH3 (aq) + 3H 2 O → Fe(OH)3 (s) + 3NH4 Co2+
mrko-smeđi talog Na2B4O7:
HNO3: Fe(OH) 3 (s) + 3H → Fe3+ + 3H 2 O
+
CoS + Na 2 B 4 O 7 ⎯unošenjem
⎯ ⎯ ⎯u⎯ ⎯⎯→ 2CoB4 O 7 + 2Na 2 O + 3SO 2
plamen
7.5.4 Katjoni četvrte analitičke grupe (Ca2+, Sr2+, Ba2+) Katjoni pete analitičke grupe, obzirom da nemaju grupni reagens,
pojedinačno se dokazuju iz uzorka iz koga su prethodne četiri grupe
Katjoni četvrte grupe talože se dodavanjem (NH4)2CO3 u prisustvu izdvojene. Izuzetak čini NH4+-jon, koji se dokazuje pre taloženja analitičkih
NH3(aq) i NH4Cl. Staloženi karbonati četvrte grupe katjona se pojedinačno grupa, ili iz posebnog uzorka koji nije podvrgavan sistematskoj analizi.
dokazuju. Razlozi za ovakav način dokazivanja amonijum-jona leže u činjenici da se
tokom sistematske analize uzorku dodaje amonijum-jon kroz različite
Ca2+ reaktive, pa bi dokazivanjem u okviru pete grupe katjona bio dokazan kao
2− prisutan, bez obzira da li ga je zaista i bilo u uzorku.
(NH4)2CO3+NH3(aq)+NH4Cl: Ca 2+ + CO3 → CaCO3 (s)
beli talog Mg2+
CH3COOH: + 3−
Na2NH4PO4: Mg 2+ + NH 4 + PO 4 → MgNH 4 PO 4 (s)
CaCO3 (s) + 2CH 3COOH → Ca 2+ + 2CH 3COO- + CO 2 (g) + H 2 O Dokaz prisustva Mg2+ je beli talog magnezijum-amonijum-fosfata -
2−
(NH4)2SO4: Ca 2 + + 2SO4 [Ca(SO 4 ) 2 ]2 − MgNH4PO4
2− 2−
(NH4)2C2O4: [Ca(SO 4 ) 2 ]2− + C 2 O 4 → CaC2 O 4 (s) + 2SO 4 K+
Dokaz prisustva Ca2+ je beli talog kalcijum-oksalata - CaC2O4. Oksidacioni plamen: K+-jon boji bezbojni oksidacioni plamen ljubičasto
(posmatrano kroz kobaltno staklo)
Sr2+
2−
(NH4)2CO3+NH3(aq)+NH4Cl: Sr 2+ + CO3 → SrCO3 (s) NH4+
+
beli talog NaOH: NH4 + OH- → NH3 (g) + H 2O
CH3COOH: Dokaz prisustva NH4+ je gas karakterističnog mirisa -amonijak, NH3,
SrCO 3 (s) + 2CH 3COOH → Sr 2+ + 2CH 3COO- + CO 2 (g) + H 2 O
2−
(NH4)2SO4: Sr 2+ + SO 4 → SrSO 4 (s)
Dokaz prisustva Sr2+ je beli talog stroncijum-sulfata - SrSO4
2+
Ba
2−
(NH4)2CO3+NH3(aq)+NH4Cl: Ba 2+ + CO3 → BaCO3 (s)
beli talog
47
7.6 Analiza anjona prethodno ukloniti, što se postiže srebro-jonom, posle čega se nitrat-jon
lako dokazuje.
U kvalitativnoj hemijskoj analizi, uzorak u cilju dokazivanja prisutnih
anajona podvrgava se pojedinačnoj analizi za svaki anjon ponaosob.
Prema danas dominantnoj sistematici, anjoni nisu podeljeni u analitičke
grupe jer su im svojstva do te mere različita da bi u eventualnoj podeli
postojao veliki broj izuzetaka što dovodi u pitanje zasnovanost svake 7.6.1 Reakcije dokazivanja anjona
podele.
Reakcije kojim se dokazuje određeni anjon često su identične Cl-
reakcijama kojim se dokazuje neki katjon. Na primer dokazivanje katjona AgNO3: Cl- + Ag + → AgCl(s)
Ag+ se dokazuje istim reakcijama kao anjon Cl- , i dokaz prisustva srebro- beli talog
jona (beli talog AgCl), isti je kao i dokaz prisustva hlorid-jona.
AgCl(s) + 2NH3 (aq) → Ag(NH 3 ) 2 + Cl-
+
Uzorak u kome se određuju anjoni, ukoliko je u obliku čvrste NH3:
supstance, može da bude rastvoran u vodi, što analizu anjona čini diaminsrebro-jon, bezbojan
jednostavnijom. Međutim, ukoliko je uzorak nerastvoran u vodi (ako je u HNO3: [Ag(NH 3 ) 2 ]+ + Cl− + 2H + → AgCl(s) + 2NH4
+
pitanju neka teško rastvorna so), analiza anjona se može obaviti samo ako
se anjon soli «oslobodi» i prevede u rastvor. Da bi se anjon iz teško Dokaz prisustva Cl--jona je beli talog AgCl
rastvorljivog uzorka preveo u rastvor, obično se primenjuje metoda sodnog
ekstrakta. Metoda sodnog ekstrakta se sastoji u kuvanju nerastvornog Br-
uzorka u vodenom rastvoru Na2CO3. Na primer, ako se anjonskoj analizi hlorna voda: 2Br - + Cl 2 (aq) ⎯ekstrakcij
⎯⎯⎯ ⎯ ⎯→ Br2 + 2Cl-
a etrom
Iz ovako obrađenog uzorka (sodnog ekstrakta), sulfat-jon se lako dokazuje hlorna voda: 2I - + Cl 2 (aq) ⎯ekstrakcij
⎯⎯⎯ ⎯ ⎯→ I 2 + 2Cl-
a etrom
48
− 1. Sn4+ 2. Cu+ 3. Pb2+ 4. Zn2+ 5. NH4+ 6. Ag+ 7. Hg2+ 8. Na+
H2SO4,konc: 4NO3 + 4H + → 4NO2 (g) + O 2 (g) + 2H 2 O
9. Hg22+ 10. Al3+
Dokaz prisustva NO3- -jona je izdvajanje gasa NO2, mrko-žute boje
5. Taložni (grupni) reagens II grupe katjona je:
CH3COO- 1. S2-- jon u baznoj sredini 2. S2-- jon u neutralnoj sredini 3. S2-- jon u kiseloj
H2SO4,konc: CH 3 COO- + H + → CH 3 COOH sredini 4. SO42-- jon u neutralnoj sredini 5. C2O42-- jon u alkalnoj sredini
Dokaz prisustva CH3COO—jon je miris sirćeta iznad epruvete 6. U podgrupu sulfokiselina spadaju sledeći katjoni:
CO3- 1. As3+ 2. Cr3+ 3. Fe3+ 4. Sb3+ 5. Au3+ 6. Al3+ 7. Sn4+ 8. Ge4+
2− 9. B3+
CH3COOH: CO3 + 2CH3COOH → CO2 + H 2 O + 2CH3COO-
Dokaz prisustva CO32--jona je izdvajanje mehurića gasa (CO2) 7. Taložni (grupni) regens IV grupe katjona je:
1. (NH4)2S u prisustvu NH3·H2O i NH4Cl 2. (NH4)2CO3 u prisustvu NH3·H2O i
C2O42- NH4Cl 3. NH4NO3 u prisustvu NH3·H2O i NH4Cl
2−
CaCl2: C 2 O 4 + Ca 2+ → CaC 2 O 4 (s) 4. (NH4)2SO4 u prisustvu NH3·H2O i NH4Cl
Dokaz prisustva C2O42-- jona je beli talog kalcijum-oksalata CaC2O4 8. U petu grupu katjpona spadaju:
1. Cu2+ 2. Mg2+ 3. Sr2+ 4. K+ 5. NH4+ 6. Ni2+ 7. Na+
8. Zn2+ 9. Ag+
VIII. Test pitanja za proveru znanja: 9. Grupna analiza katjona izvodi se da bi se:
1. Reakcije koje se primenjuju za dokazivanje elemenata u kvalitativnoj analizi 1. Odvojili i pojedinačno dokazali katjoni prisutni u uzorku 2. Da se izbegnu
mogu se izvoditi: redoks reakcije 3. Da se izbegne uticaj ometajućih anjona
4. Da bi se obavila kvantitativna analiza
1. Kraćim i dužim putem 2. Suvim i mokrim putem
3. Oksidaciono-redukcionim putem 4. Direktnim i indirektnim putem 10. Anjoni su svrstani u:
5. U atmosferi azota ili u vakuumu 1. Tri analitičke grupe 2. Pet analitičkih grupa 3. Nisu podeljeni u analitičke
2. Koja tri važna svojstva mora da ispoljava hemijska reakcija da bi bila grupe 4. Tri analitičke grupe i dve podgrupe
primenljiva u kvalitativoj analizi: 11. Prokomentariši tvrdnju: Mnogi anjoni se dokazuju istim reakcijama kojim se
1. Dugo trajanje 2. Karakterističnost 3. Odvijanje u gasovitoj fazi dokazuju i neki katjoni.
4. Osetljivost 5. Specifičnost 6. Povratnost 7. Cikličnost 1. Netačno 2. Tačno 3. Važi samo za katjone II grupe
8. Egzotermnost 9. Endotermnost 4. Anjoni se ne dokazuju hemijskim reakcijama
3. Katjoni su podeljeni u: 12. Dokaz za acetatni jon je:
1. Tri analitičke grupe 2. Pet analitičkih grupa 3. Šest analitičkih grupa 1. Boja rastvora 2. Boja taloga 3. Karakterističan miris 4. Pojava mrkog
4. Četiri analitičke grupe 5. Nisu podeljeni u analitičke grupe prstena u epruveti
4. U Prvu grupu katjona spadaju: 13. Dokaz za Ni2+-jon je:
49
1. Talog boje maline 2. Beli talog 3. Plavi rastvor 4. Nastajanje gasa bez 8 NASTAJANJE I RASTVARANJE TALOGA
mirisa
Reakcije pri kojim nastaju teško rastvorljiva jedinjenja imaju veliki
14. Metoda sodnog ekstrakta koristi se za dokativanje:
značaj u analitičkoj hemiji. Takve reakcije se u kvalitativnoj analizi
1. Katjona V grupe 2. Anjona III grupe 3. Anjona u uzorcima nerastvornim u primenjuju za razdvajanje i dokazivanje jona, a u kvantitativnoj analizi
vodi 4. Katjona u grupnoj analizi ovakve reakcije su osnov gravimetrije, odnosno taložnih metoda u
volumetriji.
Nastajanje teško rastvorljivih taloga praćeno je složenim fizičko-
hemijskim procesima na koje deluje veliki broj faktora, kao na primer:
Tačni odgovori su: svojstva katjona i anjona koji ulaze u sastav taloga, uslovi pod kojim se
1/2 2/2,4,5 3/2 4/3,6,9 5/3 6/1,4,7 7/2 8/2,5,7 9/1 10/3 taloženje izvodi, pH-vrednost rastvora, temperatura, jonska jačina rastvora,
11/2 12/3 13/1 14/3 prisustvo drugih jona i supstanci koje ne učestvuju u samom procesu
taloženja, i td.
Rastvor predstavlja homogeni sistem koji se sastoji od dve ili više
komponenata. Pri rastvaranju čvrste supstance savlađuju se
međumolekulske ili jonske sile kristalne rešetke, pri čemu u rastvor prelaze
molekuli ili joni ravnomerno se raspoređujući među molekule rastvarača.
Razaranje kristalne rešetke supstance zahteva veliku energiju koja se
oslobađa kao rezultat hidratacije (solvatacije) jona i molekula, tj . fizičko-
hemijske interakcije supstance koja se rastvara sa molekulima rastvarača.
Zbog toga, rastvorljivost supstance zavisi od razlike energije hidratacije
(solvatacije), sa jedne, i energije kristalne rešetke, sa druge strane. U
zavisnosti od odnosa ova dva energetska iznosa, toplotni efekat
rastvaranja može biti endoterman ili egzoterman: ako je energija hidratacije
(solvatacije) veća od energije kristalne rešetke, ukupni efekat je
egzoterman, i obrnuto.
Toplota rastvaranja različitih supstanci je veoma različita. Tako, pri
rastvaranju NaCl u vodi, temperatura se gotovo uopšte ne menja jer je
toplotni efekat zanemarljiv. Pri rastvaranju kalijum-nitrata ili amonijum-
nitrata, temperatura veoma opada pošto je energija kristalne rešetke ovih
supstanci znatno veća od energije hidratacije, pa se nedostajuća energija
za njeno razaranje trenutno uzima iz okoline što izaziva hlađenje rastvora.
Pri rastvaranju KOH, međutim, temperatura rastvora jako raste jer je
energija hidratacije nastalih jona veća od energije kristalne rešetke
hidroksida, pa višak oslobođene toplote zagreva rastvor povećavajući mu
temperaturu.
U procesu rastvaranja važnu ulogu igra difuzija koja predstavlja
transport rastvorenih molekula ili jona kroz rastvor sa mesta veće
koncentracije, ka mestima niže koncentacije. U toku rastvaranja sve vreme
50
postoji i obrnuti proces u kojem rastvorena supstanca prelazi u čvrstu fazu. čvrstu fazu i jone nastale disocijacijom, može se izvesti izraz za
Intenzitet ova dva procesa (rastvaranja i kristalizacije), u jednom trenutku termodinamičku konstatnu ravnoteže:
se uravnotežava. Posle toga, oba procesa teku istom brzinom, dok se
koncentracija rastvorene supstance ne menja u odnosu na dostignutu aM z + aX z −
K θ MX = (8.3)
vrednost. Ova koncentracija predstavlja, zapravo, rastvorljivost date aMX
supstance na primenjenoj temperaturi. Ako se posmatra supstanca formule
MX koja nema jonski karakter, tada u ravnoteži važi: U izrazu (8.3), K θ MX je termodinamička konstanta ravnoteže, a
MX Čvrsto MX Rastvoreno (8.1) aM z + , aX z − , aMX , predstavljaju aktivnosti katjona Mz+, anjona Xz- i aktivnost
nerastvorene supstance MX u ravnoteži.
Veličina rastvorljivosti pri datoj (konstantnoj) temperaturi je Pošto je aktivnost čiste supstance MX u čvrstom stanju jedinična,
svojstvena svakoj supstanci koja se rastvara i predstavlja njenu osobenost izraz (8.3) se menja u:
(konstantnu veličinu). Neke supstance se u vodi znatno rastvaraju, čak i po K θ MX = aMz+ aXz− (8.4)
više stotina grama u litri rastvora, dok je sadržaj nekih drugih koje imaju
veoma nisku rastvorljivost, manji od miligrama u litri rastvora. Međutim i Konstanta KθMX je zavisna od temperature, naziva se
jedne i druge ove supstance ponašaju se na isti način pri rastvaranju, s’tim termodinamički proizvod rastvorljivosti, a odnosi se na slabo rastvorljive
što one rastvorljivije ravnotežu uspostavljaju pri visokom sadržaju supstance. Izraz (8.3) se može prikazati i na sledeći način:
supstance u rastvoru (rastvorljivosti), dok je kod slabo rastvorljivih,
ravnotežna koncenracija je veoma niska. Za ove druge, ponekad se kaže [M z+ ][X z− ] f Mz+ f Xz−
da su nerastvorne, što nije sasvim tačno, jer, potpuno nerastvornih
K θ MX = (8.5)
[MX] f MX
supstanci strogo posmatrano, nema. Međutim, rastvorljivost nekih od
najmanje rastvornih susptanci u praktičnom smislu, zaista je zanemarljiva. U izrazu (8.5), [M z+ ] , [X z− ] i [MX] predstavljaju koncentracije jona Mz+,
Xz- i nerastvorenog dela supstance MX u ravnoteži, a f M z + , f X z − i f MX , su
8.1 Proizvod rastvorljivosti aktivnosti katjona i anjona nastalih disocojacijom rastvorenog dela soli.
Pošto je ravnotežna koncentracija [MX] , praktično, jednaka početnoj, tj.
Ako se u vodi rastvara neka čvrsta supstanca jonske građe, na konstantna, zbog slabe rastvorljivosti supstance MX, izraz (8.5), saglasno
primer, slabo rastvorljiva so, situacija je složenija nego kod rastvaranja prethodno rečenom, transformiše se u:
nejonskog jedinjenja. Naime, u vodenom rastvoru, ona količina soli koja se
rastvorila, podleže disocijaciji obrazujući jone. Pošto soli, po pravilu, K θ MX = [M z+ ][X z− ] f Mz+ f Xz− (8.6)
odlično disiciraju, može se smatrati da je rastvoreni deo, gotovo potpuno
disociran. Tako, u ovom slučaju postoji trojna ravnoteža: čvrsta supstanca - Uvodeći zamenu: K MX = [M z+ ][X z− ] , gde je KMX koncentracioni proizvod
rastvorena supstanca - joni nastali disocijacijom. Ovakav slučaj se, u rastvorljivosti, izraz (8.6), može se prikazati i na sledeći način:
ravnoteži, može za slabo rastvorljivu so MX prikazati sledećom šemom:
z+ z−
K θ MX = K MX f Mz+ f Xz− (8.7)
MX(s) MX(aq) M + X (8.2)
Ukoliko se radi o čistoj supstanci MX u ravnoteži sa čistom vodom
Imajući u vidu pomenutu snažnu tendenciju rastvorenog dela soli ka (bez prisustva drugih jonskih vrsta), tada se, uz uslov da je rastvorljivost
disocijaciji, može se, uz izvesnu aproksimaciju, smatrati da je sva količina supstance MX veoma mala, može uvesti aproksimacija da su faktori
rastvorene soli i disocirana. Tada, primenjujući zakon o dejstvu masa na
51
aktivnosti katjona i anjona jednaki jedinici. Ova aproksimacija je utoliko Mp Xq pMv + + qXn − (8.12)
ispravnija, što je rastvorljivost supstance MX manja. U takvim uslovima se
rastvor u kome se supstanca MX nalazi može smatrati idelanim rastvorom mogu dati izrazi za termodinamički i koncentracioni proizvod rastvorljivosti,
u kome nema jonskih interakcija, pa nema potrebe za korekciju koji analogno važe i za druge primere, na sledeći način:
rastvorljivosti jona, faktorima aktivnosti. Na osnovu rečenog, u rastvorima
male jonske jačine može se termodinamički proizvod rastvorljivosti K θ MpXq = (aMv+ )p (aXn− )q = [Mv+ ]p [Xn− ]q ( f Mv+ )p ( f Xn− )q (8.13)
izjednačiti sa koncentracionim:
z+ z−
K M p X q = [M v+ ]p [X n − ]q (8.14)
K θ
MX = K MX = [M ][X ] (8.8)
Na osnovu suštine i defincije proizvoda rastvorljivosti, može se
Koncentracioni proizvod rastvorljivosti je konstanta koja je, kao i izvesti nekoliko važnih zaključaka vezanih za obrazovanje taloga, tj.
termodinamički proizvod rastvoljivosti, zavisna od temperature, ali, za taloženje slabo rastvornih supstanci iz vodenih rastvora koji važe za
razliku od termodimičkog, zavisi i od svojstava rastvora (jonske jačine), konstantnu temperaturu:
odnosno realnog ponašanja elektrolita u kome postoje međujonske • Do taloženja slabo rastvorne supstance neće doći sve dok proizvod
interakcije. Za egzaktna izučavanja i izračunavanja, uvek se koristi koncentracija (aktivnosti) jona slabo rastvorne supstance u rastvoru ne
termodinamički proizvod rastvorljivosti koji podrazumeva složeno prevaziđe vrednost proizvoda rastvorljivosti za datu temperaturu.
izračunavanje koeficijenata aktivnosti jona, međutim, za školsko izučavanje
• Taloženje slabo rastvorne supstance traje sve dok je proizvod
fenomena rastvorljivosti slabo rastvornih supstanci, dovoljno je koristiti
konentracija (aktivnosti) jona, iz prvog uslova, veći od vrednosti
koncentracioni proizvod rastvorljivosti, imajući u vidu da to uvek predstavlja
proizvoda rastvorljivosti za datu temperaturu. (Ovo odgovara postojanju
manju ili veću aproksimaciju, u odnosu na stvarno stanje.
presićenog rastvora iz koga se višak rastvorene supstance u odnosu
Za izračunavanja termodinamičkog proizvoda rastvorljivosti, polazi
na ravnotežnu rastvorljivost, izdvaja u obliku čvrste faze).
se od jonske jačine rastvora μ , koja je data izrazom:
• Taloženje slabo rastvorne supstance prestaje kada proizvod
1 koncentracija (aktivnosti) padne ispod vrednosti proizvoda
=
2
ci zi (8.9) rastvorljivosti za datu temperaturu. (Ovo znači da rastvor više nije
2
presićen, pa se iz njega ne može spontano taložiti data supstanca).
gde je, ci koncentracija svake jonske vrste u rastvoru, a zi, naelektrisanje •
svake jonske vrste u rastvoru.
U zavisnosti od ovako izračunate jonske jačine rastvora, odabira se
odgovarajuća formula za izračunavanje faktora aktivnosti relevantnog jona, 8.1.1 Uticaji zajedničkog i stranog jona na rastvorljivost
na bazi izraza: slabo rastvornog taloga
log f i = −0,512 zi . μ
2
(za μ ≤ 0,01) (8.10) Ukoliko se slabo rastvorni talog MX dovede u kontakt sa čistom
Odnosno: vodom na konstantnoj temperaturi i dovoljno dugo sačeka, uspostavlja se
ranije pominjana trojna ravnoteža: talog MX - zasićen rastvor supstance
0,5 z i μ
2
MX i joni nastali disocijacijom dela supstance MX koji se rastvorio, koja se
lg f i = − (za 0,01≤ μ ≤ 0,50) (8.11) može prikazati jednačinom (8.15):
1+ μ
MX(s) MX(aq) M z + + X z − (8.15)
Ako se posmatra teško rastvorljivi talog opšte formule MpXq, tada
se na bazi jednačine disocijacije rastvorenog dela ovog jedinjenja,
52
Ukoliko se u ovakav sistem u ravnoteži doda dobro Zahvaljujući efektu zajedničkog jona, koncentracije katjona i anjona
rastvorna so MA koja u vodi disocira na jone po reakciji: soli MX se mogu menjati jedna u odnosu na drugu (povećavanje
koncentracije jednog, izaziva smanjenje koncentracije drugog jona), pri
MA → M z + + A z − (8.16) čemu se proizvod rastvorljivoti KMX ne menja. Međutim, preko efekta
ravnoteža predstavljena relacijom (8.15) se narušava jer se koncentracija zajedničkog jona se ne može neograničeno uticati na rastvorljivost teško
jona Mz+ povećava pošto se jonima Mz+ koji potiču iz soli MX pridružuju joni rastvorljivog taloga. Naime, u dosta slučajeva značajnije povećavanje
Mz+ iz dobro rastvorne i potpuno disocirane soli MA. Praktično, pošto je koncentracije jednog jona može da izazove stvaranje kompleksa u koji taj
koncentracija jona Mz+ koji potiču od soli MA neuporedivo veća od jon ulazi, pa se rastvorljivost teško rastvorljivog taloga, umesto smanjenja,
koncentracije istog jona koji potiče iz soli MX, koncentracija ovih drugih se čak povećava.
može zanemariti. Sistem prikazan relacijom (8.15) se odupire poremećaju Pored uticaja zajedničkog jona, postoji i uticaj stranih jona na
ravnoteže, shodno principu Le Šatelije-Brauna (Le Shatellier-Brown), tako rastvorljivost teško rastvorljivih taloga. Ovaj uticaj se ispoljava kada se
što teži da umanji uticaj koji izaziva poremećaj ravnoteže. To se ovde taloženje teško rastvorljivog taloga izvodi u prisustvu znatnijih
manifestuje u povećanom vezivanju jona Mz+ sa prisutnim jonima Xz- u koncentracija drugih jona (koji nisu zajednički sa jonima taloga). Pošto u
nedisociranu rastvorenu so. Pošto to narušava ranije uspostavljenu takvim uslovima ovi drugi (strani) joni, sa jonima koji grade teško-rastvorno
ravnotežu jer koncentracija rastvorenog dela soli zbog taloženja jedinjenje dolaze u inerakciju usled međusobnog privlačenja, stvarajući
prevazilazi ravnotežnu koncentraciju soli, rastvor postaje presićen u soli jonske agregate, dolazi do povećanog rastvaranja teško rastvornog taloga i
MX. To, dalje izaziva taloženje viška supstance MX u odnosu na njegove disocijacije. Makroskopski posmatrano, ovo znači da se
ravnotežnu koncentraciju, dok se ponovo ne dostigne koncentracija rastvorljivost teško rastvornog taloga – povećava.
zasićenenog rastvora. Makroskopski posmatrano, povećanje koncentracije Opisani uticaj stranih jona se može pratiti na primerima povećanja
jona Mz+ u opisanom sistemu, izaziva smanjenje rastvorljivosti supstance rastvorljivosti srebro-hlorida i barijum-sulfata sa porastom koncentracije
MX, što se naziva »efekat zajedničkog jona na rastvorljivost slabo rastvora KNO3 sa kojim su u kontaktu. Primeri prikazani grafički na slici 8.1
rastvorljivih supstanci«. eksperimentalno dokazuju promenu rastvorljivosti BaSO4 i AgCl u prisustvu
Matematički, opisani uticaj se može predstaviti preko proizvoda rastvora kalijum-nitrata različitih koncenracija.
rastvorljivosti, saglasno izrazu (8.17):
[BaSO4]
K MX = [M z+ ][X z− ] (8.17) [AgCl]
mol/dm3 BaSO4
Na bazi prethodne diskusije, i saglasno osobinama proizvoda
rastvorljivosti, koncentracija jona X z − , koja je na opisan način smanjena u AgCl
odnosu na koncentraciju u čistoj vodi, (rastvorljivost tog jona), izračunava 2·10-5
se iz sledećeg izraza:
K MX
[X z− ] = (8.18) 1·10-5
[M z+ ]
Koncentarcija Mz+-jona u izrazu (8.18) jednaka je koncentraciji Mz+-jona koji
potiču iz dobro rastvorljive i potpuno disocirane soli MA, dok se doprinos
jona Mz+ iz teško rastvornog taloga MX zanemaruje zbog neuporedivo 0 0,02 0,04 [KNO3], mol/dm3
manje koncentracije u odnosu na so MA.
Sl. 8.1 Uticaj soli KNO3 na rastvorljivost
teško rastvorljivih taloga AgCl i BaSO4 53
Povećanje rastvorljiosti slabo rastvornih taloga u prisustvu jonima, ili OH--jonima grade slabo disocirane kiseline ili baze. Tako se
značajnijih koncentracija stranih jona može se protumačiti i preko uticaja ponaša teško rastvorljivi kalcijum-oksalat, na primer, pri dodatku HCl :
jonske jačine rastvora na koncentracione proizvode rastvorljivosti ovih
2−
taloga: CaC2O 4 (s) CaC2O 4 (aq) Ca 2 + + C2O 4 + 2H + + 2Cl− (8.22)
Na primer, za AgCl, termodinamički proizvod rastvorljivosti dat je
izrazom: K AgCl = K AgCl f Ag + f Cl − . Sa povećavanjem koncentracije KNO3, Oksalat-joni nastali disocijacijom rastvorenog dela kacijum-oksalata
dolazi do povećanja jonske jačine rastvora, što dovodi do smanjenja reaguju sa vodonik-jonima, dajući slabo disociranu oksalnu kiselinu, što
faktora aktivnosti hlorid-jona i srebro-jona (vidi lekciju Aktivnost i ravnotežu pomera u desno izazivajući rastvaranje taloga kalcijum-oksalata.
koncentracija). Pošto termodinamički proizvod rastvorljivosti konstanta koja Ako se ova pojava prikaže zbirnom reakcijom, sledi:
zavisi samo od temperature, mora doći do povećanja koncentracionog
CaC2O4 + 2H + Ca 2 + + H 2C2O4 (8.23)
proizvoda rastvorljivosti (odnosno, rastvorljivosti), što je saglasno
prikazanim eksperimentalnim rezultatima. Za reakciju (8.23) moguće je napisati izraz za konstantu ravnoteže:
[Ca 2+ ][H 2 C 2 O 4 ]
K= (8.24)
8.1.2 Uticaj pH-vrednosti na rastvorljivost slabo rastvornog taloga [ H + ]2
Na rastvorljivost teško rastvornog taloga pH-vrednost može uticati Izraz (8.24) se može transformisati na sledeći način:
kada se radi o teško rastvornim hidroksidima. Na primer, u slučaju teško
[Ca 2 + ][ H 2C2O 4 ] [C2O 4 ] [Ca 2+ ][C 2 O 4 ] K CaC 2O4
2- 2-
rastvornog hidroksida M(OH)2 postoji ranije analizirana trojna ravnoteža: K= = = (8.25)
2+ −
[H + ]2 [C2O 4 ] [H + ]2 [C 2 O 4 2- ] K H 2C2O4
2-
56
1,8 10 −11
K Mg(OH)2 [H 3O + ][ HS − ]
−
[OH ] = = = 4,2 10 −5 mol/dm 3 , K1 = ; K1 = 5,7·10-8; pK1 = 7,2 (8.30)
2+ −2
[Mg ] 1,0 10 [H 2S]
0
7,2 14,9 pH
obrazovan
[S2−] [H 3O + ]2 [S2− ]
K H 2S = , odakle sledi:
[H 2S]
61
U izrazu (9.1), koji se odnosi na određenu temperaturu, korišćeni simboli Na dijagramu na slici 9.1., na apscisu je naneta relativna presićenost,
označavaju: cM − R
v - brzina stvaranja nukleusa kristalizacije , a na ordinatu, brzina stvaranaja nuklusa kristalizacije, v .
R
k - konstanta zavisna od prirode rastvorene supstance koja kristališe Sa slike 9.1 se zapaža da se pri manjim relativnim presićenostima
cM - koncentracija rastvorene supstance koja se taloži (zbog presićenosti je rastvora stvaranje nukleusa kristalizacije odvija manjom brzinom, pa se
veća od ravnotežne koncentracije) na datoj temperaturi; samim tim stvaraju krupno-kristalni talozi. Drugim rečima, u gravimetrijskim
R - ravnotežna koncentracija rastvorene supstance koja se taloži određivanjima, spontana nukleacija je nepoželjna, dok je indukovana
(rastvorljovost) nukleacija, u pogledu veličine kristala taloga, poželjnija. Međutim, kod
cM − R predstavlja presićenost rastvora taloga sa veoma malim proizvodom rastvorljivosti, teško se može izbeći
stvaranje visokih presićenja u toku taloženja, pa u takvim slučajevima
cM − R
ima smisao relativne presićenosti rastvora dolazi do stvaranja amorfnih taloga. Amorfni talozi su manje stabilni i
R njihove čestice imaju tendenciju da se pri odstojavanju udružuju u veće
Prema izrazu (9.1), krupno-kristalni talozi nastaju kada je brzina agregate, što vremenom dovodi do stvaranja kristalnog taloga. Ova pojava
nukleacije (stvaranja nukleusa kristalizacije) mala, a matematički to u gravimetriji se naziva «starenje taloga», a podležu joj hidratisani oksidi
odgovara uslovima manje presićenosti i/ili veće rastvorljivosti taloga. većine tro-, i četvorovalentnih metala (Fe3+, Al3+, Cr3+,..), dok se hidrioksidi
Uslovi pod kojim se u toku taložernja stvaraju krupno-kristalni talozi dvovalentnih metala češće izdvajaju u kristalnom obliku.
se postižu taloženjem u zagrejanim rastvorima («na toplo»), jer je tada
povećana rastvorljivost taloga; korišćenjem razblaženih rastvora (tada se
ostvaruje manja presićenost) i veoma laganim dodavanjem taložnog 9.1.2 Koloidi
reagensa uz mešanje reakcionog rastvora, jer se tada smanjuje mogućnost
nastajanja lokalnih visokih presićenja. Zaključci izvedeni iz analize prirode Koloidni talozi predstavljaju vrstu amorfnih taloga koji su idealno
Vajmarnovog izraza nalaze punu potvrdu u praktičnom izvođenju taloženja dispegovani u rastvoru jer su im čestice naelektrisane jednoimenim
u gravimetriji, pa se samo taloženje i odvija saglasno njima. Uticaj naelektrisanjem, pa se efikasno odbijaju zbog čega se ne mogu spontano
veličine relativne presićenosti može staložiti bez obzira na vreme trajanja mirovanja.
se analizirati na slici 9.1: Razlog za naelektrisanje koloidnih čestica je pojava adsorpcije
jona na česticama amorfnog taloga. Površina svakog jonskog taloga u
v kontaktu sa rastvorom elektrolita naelektriše se pozitivno ili negativno u
Spontana
nukleacija odnosu na rastvor zbog tendencije jona iz rastvora da se adsorbuju na
površini čestica taloga. Ako se radi o česticama male specifične površine,
kakve su tipične za krupno-kristalni talog, ovo nelektrisanje je veoma malo i
Rast čestica nebitno je za ponašanje takvih čestica. Kod vrlo sitnih taloga koji zato imaju
veliku specifičnu površinu, broj jona koji se adsorbuje, pa samim tim i
naelektrisanje površine vidno dolazi do izražaja i određuje njihova svojstva
i ponašanje. Uticaj dimenzija čestica u ovom procesu ima presudan značaj,
Indukovana
jer, na primer, površina kocke dužine stranice od 1 cm iznosi 6 cm2. Ako se
nukleacija
ista kocka izdeli na kockice sa stranama 1·10-6 cm, tj. 10nm, dobije se
Relativna presićenost 1·1018 ovakvih kockica sa ukupnom površinom od 6·106 cm2 (600 m2). Nije
66
3. Gravimetrijske metode određivanja zasnivaju se na merenju:
mT, g 2260 398 0
CaO 1. Zapremine 2. Elektrodnog potencijala 3. Temperature
0 4. Mase 5. Gustine
18 1340
CaC2O4·H2O 4780
6350 4. Prokomentariši ispravnost iskaza: Rastvorljivost teško rastvorljivog taloga
koji se koristi u gravimetriji mora biti što manja, tj. sadržaj jona koji se prevodi u
CaC2O4 talog (i određuje), u rastvoru posle taloženja, ne bi trebalo da je veći od praga
kvantitativnog prisustva.
CaCO3 1. Netačno 2. Tačno 3. Tačno samo za nemetale 4. Ne važi za prelazne
metale
8380 10250
5. Gravimetrijski postupak određivanja poznaje dva oblika taloga koji
karakterišu različite faze samog postupka, a to su:
1. Polazni oblik 2. Taložni oblik 3. Nerastvorni oblik 4. Merni oblik
Temperatura, t 0C 5. Krajnji oblik
Sl. 9.4 Termogravimetrijska kriva za CaC2O4, 6. Prema strukturi taloge, u gravimetriji su najpoželjni:
Sa termogravimetrijske krive na slici 9.4 vidi se da horizontalni 1. Amorfni talozi 2. Obojeni talozi 3. Krupno-kristalni talozi
delovi krive odgovaraju nastajanju određenih jedinjenja, koja se, pri daljem 4. Rastvorljivi talozi
zagrevanju razlažu. Za žarenje kalcijum-oksalata najpogodnije izabrati 7. Prisustvo taloga čije su čestice manje od 100 nm nepoželjno je u gravimetriji
temperaturu od oko 10000 C jer se na toj temperaturi transformacija jer:
taložnog oblika okončava proizvodom koji je stabilan (CaO), poznatog je
1. Onemogućuje žarenje 2. Onemogućuje filtriranje 3. Onemogućuje merenje
hemijskog sastava, i dalje se ne razlaže, zadržavajući konstantnu masu, pa
je zato u ovom određivanju, merni oblik taloga kalcijum oksid. 8. Krupno-kristalni talozi nastaju ako se taloženje izvodi:
1. Na povišenoj temperaturi 2. Na sobnoj temperaturi
X. Test pitanja za proveru znanja:
3. Uz hlađenje
1. Kvantitativna hemijska analiza legure je niz analitičkih postupaka kojim se:
9. Kristalni talozi optimalne strukture za gravimetriju nastaju ako se taloženje
1. Utvrđuje koji elementi kao makrokomponente ulaze u sastav uzorka legure 2. vrši u uslovima:
Utvrđuje koji elementi kao mikrokomponente ulaze u sastav uzorka legure 3.
1. Visoke presićenosti 2. Niske presićenosti 3. U apsolutnom odsustvu
Utvrđuje koliki je sadržaj elemenata prisutnih u uzorku legure
presićenosti
2. Posmatrano prema karakteru primenjenih analitičkih postupaka, u
10. Koloidne čestice u gravimetriji su nepogodne jer:
kvantitativnoj hemijskoj analizi se primenjuju sledeće, od pobrojanih metoda
određivanja: 1. Sagorevaju pri žarenju 2. Spontano daju sitno-kristalni talog
3. Ne ostaju na filter-papiru
1. Alhemijske metode 2. Hemijske metode 3. Stereohemijske metode 4.
Dinamičke metode 4. Fizičko-hemijske metode 11. Naelektrisanje koloidnih čestica se može ukloniti:
5. Fizičke metode 6. Fizičko-mehaničke metode 1. Saturacijom 2. Koagulacijom 3. Peptizacijom
67
4. Kondenzacijom 5. Denaturacijom 9.2 Volumetrijske metode anlize
12. Da li je tačna tvrdnja: Do onečišćenja taložnog oblika taloga dolazi
Analitičke metode zasnovane na merenju zapremine nazivaju se
koprecipitacijom i postprecipitacijom.
volumetrijskim određivanjima. Volumetrijska određivanja se izvode na taj
1. Nije 2. Jeste, pri brzom taloženju 3. Jeste 4. Jeste, ali samo u rastvorima način da se rastvoru supstance koja se određuje posebnim postupkom
neelektrolita dodaje rastvor reagensa poznate koncenracije sve dok određivana
13. Filtriranje najfinijih taloga u gravimetriji izvodi se: supstanca u potpunosti ne izreaguje sa reagensom. Iz zapremine i
koncentracije utrošenog reagensa i poznate stehiometrije hemijske reakcije
1. Crnom trakom 2. Belom trakom 3. Plavom rakom izračunava se koncentracija određivane supstance.
4. Kvalitativnim filter-papirom Dodavanje rastvora reagensa u toku volumetrijskog postupka
14. Žarenje taloga u gravimetriji se izvodi: rastvoru supstance koja se određuje, naziva se titracija. Titracija se izvodi
postepenim, kontrolisanim ispuštanjem rastvora reagensa u rastvor koji se
1. 30 minuta 2. 45 minuta 3. Do konstantne mase 4. Dok se ne spali filter- titriše. Rastvor reagensa se dodaje iz merne posude specifičnog oblika -
papir uske staklene cevi sa podelom na desete delove mililitra, koja se naziva
Tačni odgovori su: 1/3 2/2,4,5 3/4 4/2 5/2,4 6/3 7/2 8/1 9/2 bireta. Volumetrijske metode se, zbog činjenice da su zasnovane na
10/3 11/2 12/3 13/3 14/3 titraciji, u literaturi ponekad nazivaju metodama titrimetrije.
U specifičnoj terminologiji volumetrije, supstanca koja se određuje,
naziva se titrovana vrsta, a reagens koji se dodaje da bi reagovao sa
titrovanom vrstom, titraciono sredstvo.
Tačnost volumetrijskih metoda, zbog prirode određivanja, direktno
zavisi od tačnosti sa kojom je određena koncentracija reagenasa, pre
svega, titracionog sredstva. Rastvori reagenasa tačno poznate
koncentracije nazivaju se standardnim rastvorima. Koncentracija
standardnog rastvora se obično određuje na dva načina:
▪ Direktno (tačnim odmeravanjam potrebne količine čiste supstance,
njenim rastvaranjem i razblaživanjem do tačno poznate zapremine).
▪ Ako se rastvor ne može pripremiti direktno, pripremi se rastvor
približne koncentracije supstance, a tačna koncentracija se potom
određuje titracijom poznate količine neke druge vrlo čiste
supstance, u kojoj se pripremljeni rastvor uzima kao titraciono
sredstvo.
I kod jednog, i kod drugog načina pripreme standardnih rastvora,
koriste se supstance vrlo visoke čistoće koje se nazivaju primarni
standardi. Da bi supstanca bila primenjena kao primarni standard, mora da
ispunjava određene uslove:
▪ da ima tačno određen hemijski sastav i posebnim standardom
propisan stepen čistoće
68
▪ da je stabilna (da se ne menja pod uticajem atmosfere, niti kada se ▪ Reakcija mora da bude potpuno stehiometrijski definisana (mora
rastvori) postojati jedinstvena jednačina hemijske reakcije između titracionog
▪ da nije higroskopna i da ne isparava sredstva i tirovane vrste). Ovaj zahtev je suštinski značajan, jer bez
▪ da je dostupna (da nije skupa) njega nije moguće kasnije izračunavanje kojim se dolazi do
rezultata – koncentracije titrovane vrste.
Idealni standardni rastvori imaju mesecima konstantnu
▪ Mora postojati mogućnost određivanja kraja hemijske reakcije
koncentraciju, ako se čuvaju u odgovarajućim, dobro zatvorenim bocama,
titracionog sredstva i titrovane vrste. Pravilno određivanje tačke u
ali takvih rastvora je veoma malo. Najčešće, standardni rastvori se posle
tiraciji kada je izreagovala ukupna prisutna količina titrovane vrste
kraćeg, ili dužeg vremena, restandardizuju, odnosno, ponovo im se
je od najvećeg zanačaja za tačnost određivanja jer omogućuje da
određuje koncentracija.
se u pravom momentu prekine dodavanje titracionog sredstva, čiji
Za pripremanje standardnih rastvora u volumetriji, odnosno,
utrošak direktno ulazi u proračun koncentracije titrovane vrste, i
kvantitativnoj analizi, uopšte, koriste se laboratorijske pa (pro analisy)
samim tim utiče na tačnost određivanja.
hemikalije, tj. hemikalije visokog (propisanog) standarda kvaliteta i čistoće
▪ Druge supstance kojih može biti u rastvoru sa titrovanom vrstom,
koje sadrže propisani sadržaj osnovne supstance i sadržaj nečistoća u
ne smeju stupati u hemijske reakcije sa titracionim sredstvom, niti
dozvoljenim granicama.
smeju ometati odvijanje osnovne reakcije između titracionog
Volumetrijske metode su rado primenjene u laboratorijama jer su
sredstva i titrovane vrste
brze i lake za izvođenje, a oprema potrebna za njihovo izvođenje je veoma
jeftina. U tačnosti, najčešće, zaostaju za metodama gravimetrije, ali su Mnoge hemijske reakcije koje se primenjuju u volumetriji ne
neuporedivo brže, pa se za svrhe gde tačnost nije od presudnog značaja, ispunjavaju u potpunosti sve postavljene uslove. Mera u kojoj konkretna
volumetrijske metode često koriste. reakcija ispunjava zahtevane uslove, određuje tačnost volumetrijskog
određivanja koja se može postići primenom te reakcije.
U zavisnosti od vrste hemijskih reakcija na kojim se zasnivaju,
9.2.1 Svojstva hemijske reakcije u volumetriji uobičajena je podela volumetrijskih metode na četiri grupe:
i metode volumetrije
• Metode zasnovane na kiselo-baznim reakcijama. Ove metode se
nazivaju još acido-baznim određivanjima. Ova grupa metoda se,
Da bi se neka hemijska reakcija mogla primeniti u metodama
arhaično naziva i metodama neutralizacije, što ne odgovara u
volumetrije, mora da ispunjava određene uslove.
potpunosti prirodi reakcija koje su ovde primenjene, pa bi ovaj
▪ Reakcija mora da teče sa leva u desno do kraja tj. mora da ima što temin trebalo pažljivo koristiti.
veću brojnu vrednost konstante ravnoteže i da se odvija ikakavih • Metode zasnovane na reakcijama građenja kompleksa. Ove
sporednih reakcija. Ukoliko ovaj uslov nije u potrebnoj meri metode se najčešće zovu kompleksometrijskim metodama
ispunjen, javlja se značajna greška određivanja. • Metode zasnovane na redoks-reakcijama. Ove metode se sreću i
▪ Reakcija mora da bude veoma brza, odnosno, da se odigrava pod imenom oksido-redukcione metode
trenutno. Ovaj zahtev vezan je za samu tehniku rada koja • Metode zasnovane na reakcijama taloženja, a nazivaju se i
podrazumeva postepeno dodavanje titracionog sredstva u malim taložnim metodama.
porcijama titrovanoj vrsti. Svaka novo-dodata porcija, mora da
trenutno izreaguje, jer ako to nije slučaj, kraj titracije neće biti na
vreme uočen, pa će se u rezultatu pojaviti greška izazvana većim
utroškom tiracionog sredstva, nego što sama stehiometrija reakcije
zahteva.
69
9.2.1.1 Karakteristične tačke titracije i titraciona kriva titracije 100,0 cm3 rastvora HCl koncentracije 0,100 mol/dm3 rastvorom
natrijum-hidroksida iste koncentracije:
Titracija je najvažniji deo volumetrijskog određivanja a obavlja se
tako što se rastvor titracionog sredstva dodaje rastvoru titrovane vrste dok HCl + NaOH → NaCl + H2O (9.6)
sva količina titrovane vrste ne izreaguje, tj. dok ne izreaguju stehimetrijske Data u jonskom obliku, reakcija 9.6 će biti:
količine reaktanata, kada je reakcija u potpunosti završena. Tačka u toku
titracije kada se ovo dogodi, naziva se ekvivalentnom tačkom titracije. Na H + + OH− → H 2O (9.7)
primer, ekvivalentna tačka u titraciji sumporne kiseline natrijum-
hidroksidom nastaje kada se u odnosu na broj molova prisutne sumporne Ako se koncentracije vodonik-jona i hidroksid-jona u toku titracije
kiseline rastvoru titrovane vrste, doda dvostruko veći broj molova natrijum- nanose na ordinatu, a zapremina dodatog rastvora NaOH, na apscisu,
hidroksida, što proizilazi iz stehiometrije reakcije: dobija se kriva titracije, u tzv. linearnom obliku koji je prikazan na slici 9.5.
pH
pOH
0
Sl.9.6 a, b i c Titracione 12
ET VB krive za supstance A, B i C, pOH
u linearnom obliku
10
[B]
Na slikama je prikazan Ekvivalentna
uticaj nepotpunog odvijanja 8 tačka, ET
Nepotpuna reakcije na na oblik
reakcija titracione krive 6
4
0 pH
Sl. 9.6-b 2
ET VB
0
0 25 50 75 100 125 cm3 NaOH
Za reakciju datu izrazom (9.8) završna tačka se najlakše može A + Ind (boja1) IndA (boja2)
(9.11)
odrediti kao moment u toku titracije kada titrovana vrsta (supstanca A), IndA (Boja2) + B Ind (Boja1) + C + D
isčezne iz rastvora (u potpunosti izreaguje), ili kada se u rastvoru pojave
prvi tragovi prisustva titracionog sredstva (supstanca B), što takođe znači U primeru reakcije 9.11, pre početka titracije, titrovanoj vrsti se
da je titrovana vrsta u potpunosti izreagovala. Ova tačka u toku titracije se dodaje indikator, pri čemu nastaje jedinjenje IndA, koje ima jednu boju.
može locirati na osnovu neke fizičke promene u rastvoru, bilo vizuelno Tokom titracije, indikator se oslobađa, pa je u završnoj tački titracije
(promena boje rastvora, pojava karakterističnog taloga), bilo pomoću indikator u potpunosti u svojoj slobodnoj formi), koja je druge boje
odgovarajućeg instrumenta kada se radi o instrumentalnom određivanju (obojena), što se sreće u kompleksometriji
završne tačke titracije. Da bi se neka supstanca mogla koristiti kao indikator, mora
Vizuelno određivanje završne tačke titracije nekada se može postići ispunjavati određene uslove, i to:
pomoću samog titracionog sradstva (npr., u permanganometriji, gde je
▪ Osetljivost indikatora mora biti visoka, što znači da indikator mora biti
titraciono sredstvo rastvor KMnO4, karakteristične ljubičaste boje. U ovom
intenzivno obojena susptanca koja i pri veoma niskim koncentracijama
slučaju, prva kap rastvora premanganata koja predstavlja stehiometrijski
(1·10−4 - 1·10−5 mol/dm3), uočljivo boji rastvor. Ovaj uslov bitan je i zbog
višak reagensa u odnosu na prisutnu količinu titrovane vrste, boji rastvor u
crveno). Ovakvi slučajevi indikacije završne tačke su veoma pogodni, ali su činjenice da indikator učestvuje u reakciji pa kako time angažuje deo
retki, i predstavljaju izuzetak. reaktanta, onda ta količina reaktanta mora biti minimalna da bi
U najvećem broju volumetrijskih određivanja rastvoru titrovane vrste određivanje zadržalo dovoljnu tačnost.
dodaju se specifične supstance koje uočljivom promenom nekog svog ▪ Ravnoteža između dve indikatorske forme (reakacije 9.9 i 9.11) mora
svojstva, (najčešće boje), pokazuju moment nastupanja završne tačke se uspostaviti što brže (ako je moguće, trenutno), da ne bi zbog
titracije. Ove supstance se nazivaju indikatorima. sporosti u promeni boje, titracija bila nastavljena i iza zvršne tačke, što
Delovanje indikatora u volumetriji zasniva se na konkurentskoj se naziva «pretitrisanje», a predstavlja grešku i utiče na tačnost
reakciji indikatora sa jednim od reaktanata. U reakciji (9.9), indikator Ind rezultata.
reaguje sa supstancom B (titracionim sredstvom) gradeći jedinjenje IndB, Prema tipovima reakcija u kojima se primenjuju, indikatori se dele
različite boje od boje slobodnog indikatora: na kiselo-bazne, redoks i metalo-indikatore.
Kiselo-bazni indikatori su u hemijskom pogledu slabe kiseline, ili
Ind (boja 1) + B IndB (boja 2) (9.9)
slabe baze, odnosno, supstance koje mogu otpuštati ili primati protone.
Redoks indikatori se mogu oksidovati ili redukovati, a metalo-
Konstanta ravnoteže reakcije (9.9) data je izrazom: indikatori su supstance koje sa katjonima metala grade kompleksna
jedinjenja.
72
9.2.1.3 Tehnike volumetrijskih određivanja Titracija istiskivanjem zbog veće složenosti i više neophodnih
merenja, unosi još veću grešku u rezultat, pa se izvodi samo kad je to
U zavisnosti od specifičnih okolnosti određivanja, u volumetriji se neophodno, a najčešće u kompleksometrijskim određivanjima.
primenjuje tri tipa titracija: direktna, povratna (retitracija), i titracija
istiskivanjem.
Direktna titracija predstavlja neposredno određivanje titrovane vrste
u reakciji sa titracionim sredstvom uz primenu odgovarajućeg indikatora. XI. Test pitanja za proveru znanja:
Ova tiraciona metoda je najjednostavnija a primenjuje se kad je reakcija
između titracionog sredstva i titrovane vrste brza i kvantitativna, a postoji 1. Volumetrijske metode analize zasnivaju se na merenju:
pogodan indikator za određivanje završne tačke titracije.
1. Električne provodnosti 2. Mase 3. Gustine 4. Zapremine
Povratna titracija, ili, kako se još naziva, retitracija, izvodi se tako
5. Apsorbancije
što se titrovanoj vrsti dodaje stehiometrijski višak osnovnog titracionog
sredstva, a zatim se «višak» osnovnog, titriše drugim titracionim sredstvom 2. Od ponuđenih, označi volumetrijske metode:
uz pogodan indikator. Tehnika se primenjuje kad je reakcija titrovane vrste 1. Kompleksometrija 2. Polarografija 3. Termografija 4. Taložne metode
i osnovnog titracionog sredstva spora, ili kad za takvu reakciju nema 5. Potenciometrija
pogodnog indikatora, što se sreće u kompleksometriji i taložnim titracijama.
Ovakvo određivanje je, po pravilu, opterećeno većom greškom u odnosu 3. Prokomentariši tvrdnju: Za pripremanje standardnih rastvora u volumetriji,
na direktnu titraciju, jer je neophodno obaviti veći broj prethodnih merenja koriste se laboratorijske pa (pro analisy) hemikalije.
kod pripreme rastvora, od kojih svako unosi sopstvenu grešku. 1. Netačno 2. Tačno samo za gravimetrijske analize 3. Tačno samo za
Titracija istiskivanjem (supstitucijom) predstavlja, takođe, posrednu razblažene rastvore, 4. Nevažno za volumetrijsku analizu 5. Tačno
titraciju u kojoj se titriše proizvod prethodne reakcije, u kojoj učestvuje
titrovana vrsta. 4. Dopuni tvrdnju: Volumetrijske analize, u odnosu na gravimetriju...
Na primer, ako je potrebno odrediti supstancu M, a nema pogodnog 1. Kraće traju 2. Tačnije su 3. Ne zahtevaju analitičku vagu
(direktnog) titracionog sredstva, ili odgovarajućeg indikatora, tada se može 4. Zahtevaju instrumentalnu podršku
primeniti reakcija:
5. Hemjska reakcija koja se primenjuje u volumetriji treba da:
M + KN → MN + K (9.12)
1. Daje obojene produkte 2. Ima što veću vrednost konstante ravnoteže
U reakciji (9.12), KN je pogodan reaktant koji u reakciji sa supstancom M 3. Ima što manju vrednost konstante ravnoteže 4. Spada u povatne reakcije
reaguje brzo i kvantitativno, pri čemu se oslobađa (istiskuje) produkat
reakcije K. 6. Navedi četiri grupe metoda određivanja koje karakterišu volumetriju:
Pošto se reakcija (9.12) završi, upotrebi se pogodno titraciono 1. 2. 3. 4.
sredstvo X kojim se titriše supstanca K, uz pogodan indikator:
7. Poređaj po tačnosti rezultata titacione tehnike:
K + X → KX (9.13)
1. Retitracija 2. Titracija istiskivanjem 3. Direktna titracija
Na ovaj način, tiracijom K, posredno, na bazi stehiometrije
8. Moment u toku titracije u kome su u kvantitativno izreagovale stehiometrijske
jednačina (9.12 ) i (9.13), određuje se supstanca M, što je i bio osnovni
količine titrovane vrste i titracionog sredstva naziva se:
zadatak .
1. Završna tačka titracije 2. Titraciona kriva 3. Titracija istiskivanjem
4. Ekvivalentna tačka titracije
73
9. Nastupanje ekvivalentne tačke u toku titracije, po pravilu: 9.2.2 Acido-bazna određivanja
1. Može se zapaziti po produktima 2. Prepoznaje se po prestanku reakcije
Kiselo-bazne titracije se zasnivaju na reakcijama između kiselina i
3. Ne može se direktno zapaziti 4. Zapaža se na bazi utroška titracionog sredstva
baza. Kako su se takve reakcije tradicionalno nazivale neutralizacijama,
10. Završna tačka titracije može se prepoznati po: ove metode se i danas, ponekad, nazivaju metodama neutralizacije.
1. Promeni boje titracionog rastvora 2. Pojavi hidrolize Ovakav naziv, međutim, odgovara samo onim titracijama kada se kao
3. Nastajanju gasa 4. Nestajanju taloga 5. Promeni zapremine rastvora produkt reakcije dobija so čiji joni ne podležu hidrolizi, pa je sredina u
ekvivalentnoj tački, zaista neutralana (pH=7,0). Mnoge druge, odnosno,
11. Indikatori u volumetriji imaju ulogu da ukažu na: najveći broj ostalih acido-baznih određivanja se ne mogu podvesti pod
1. Nastupanje ekvivalentne tačke titracije 2. Nastupanje završne tačke titracije neutralizacije pošto zbog hidrolize produkta reakcije, u ekvivalentnoj tački
3. Teorijski kraj titracije 4. Nemogućnost određivanja titracijom titracije, sredina nije neutralna.
Na primer, ako je titrovana vrsta jaka baza (NaOH), a titraciono
sredstvo, jaka kiselina (HCl), tada titracijom nastaje so NaCl koja ne
Tačni odgovori su: podleže hidrolizi:
NaOH + HCl → NaCl + H2O (9.14)
1/4 2/1,4 3/5 4/1 5/2 6/1. Acido-bazna, 2. Redoks,
3. Kompleksometrijska, 4. Taložna 7/3-1-2 8/4 9/3 10/1, 11/2 Napisana u jonskom obliku, jednačina (9.14) se pretvara u:
OH− + H + → H 2O (9.15)
Kako natrijumov i hlorid-jon potiču od jake kiseline, odnosno, jake baze, ne
podležu hidrolizi, pa je u ekvivalentnoj tački ista koncentracija vodonik-jona
i hidroksid-jona kao u čistoj vodi. Saglasno jonskom proizvodu vode, to
iznosi:
[H+] = [OH−] = 1,0·10−7mol/dm3
Ako se, međutim, posmatra titracija slabe baze jakom kiselinom,
situacija se menja:
HN 3 H 2 O(aq) + HCl → NH4 Cl + H 2 O (9.16)
5 K o n g o - c r v e n o 3 , 0 d o 5 , 2 p l a v o - l j u b i č a s t c r v e n
6 B r o m - k r e z o l - p l a v o 3 , 8 d o 5 , 4 c r v e n ž u t
7 M e t i l - c r v e n o 4 , 2 d o 6 , 2 c r v e n ž u t
8 B r o m - t i m o l - p l a v o 6 , 0 d o 7 , 6 ž u t p l a v
9.2.2.2 Titracija jakih kiselina ili jakih baza
9 N e u t r a l n o - c r v e n o 6 , 8 d o 8 , 0 c r v e n ž u t o - n a r a n d ž a s t
1 0 K r e z o l - c r v e n o 7 , 2 d o 8 , 8 ž u t p u r p u r n o - c r v e n
U titracijama jakih kiselina ili jakih baza kao titraciono sredstvo se
1 1 T i m o l - p l a v o 8 , 0 d o 9 , 6 b e z b o j a n c r v e n
uvek uzima jaka baza, odnosno jaka kiselina, pa se tiracija u hemijskom
1 2 F e n o l f t a l e i n 8 , 0 d o 9 , 8 b e z b o j a n c r v e n
smislu svodi na reakciju vodonik-jona i hidroksid-jona uz nastanak (slabo
1 3 T i m o l f t a l e i n 9 , 0 d o 1 0 , 5 b e z b o j a n p l a v
disocirane) vode. So koja se pri tom stvara ostaje u obliku jona koji ne
podležu hidrolizi, što znači da je u ekvivalentnoj tački titracije sredina
Alizarin-žuto
1 0 , 1 d o 1 2 , 0 b e z b o j a n l j u b i č a s t
14 neutralna (pH=7,0).
Tok ovog tipa titracije može se pratiti na primeru titracije 100,0 cm3
Iz tabele 9.1 zapaža se da su prvih deset indikatora dvobojnog, a rastvora HCl koncentracije 0,100 mol/dm3, rastvorom NaOH čija je
preostala četiri, jednobojnog karaktera. koncentracija, takođe 0,100 mol/dm3.
Kod jednobojnih indikatora samo jedna forma indikatora je obojena,
dok je druga bezbojna. Tipičan predstavnik ove grupe je, često korišćeni Na početku, rastvor titrovane vrste sadrži vodonik-jone u koncentraciji od
0,100 mol/dm3, odnosno, pH-vrednost takvog rastvora je 1,00:
fenolftalein, kod koga je kiseli oblik indikatora bezbojan, a bazni, crven:
HInd (Bezbojan) H + + Ind − (Crven) (9.27) [H + ] = cHCl = 0,100 mol/dm 3 , odakle je pH =1,00
76
Do ekvivalentne tačke rastvor sadrži neproreagovanu HCl i so NaCl. pH- pH = 14,0 − pOH
vrednost ovakvog rastvora zavisi od količine neproreagovane kiseline jer se
doprinos vodonik-jona nastalih disocijacijom vode, može zanemariti. Kada se doda 0,1% viška titracionog sredstva u odnosu na stehiometrijsku
Kada je, na primer, dodato 50,0 cm3 rastvora titracionog sredstva, pH- količinu, tj. 0,1% posle ekvivalentne tačke, pH-vrednost će iznositi:
vrednost sredine se može izračunati na sledeći način: 100,1 0,100 − 100,00 0,100
[OH− ] = cNaOH = = 5,0 10−5 mol/dm 3
c HClV HCl − c NaOHV NaOH 200,1
[H + ] = c HCl =
V HCl + V NaOH pH = 14,0 − pOH = 14,0 − log(5,0 10−5 ) = 14,0 − 4,3 = 9,7
100,0 0,100 − 50,0 0,100
[H + ] = = 3,3 10 − 2 mol/dm 3 1% Posle ekvivalentne tačke, pH-vrednost rastvora će biti:
150,0
pH = −log(3,3 10−2 ) = 1,5 OH = c
−
NaOH =
101,00 0,100 − 100,00 0,100
201,00
= 5,0 10−4 mol/dm 3
Kada se doda 99,0 cm3 titracionog sredstva u odnosu na stehiometrijski
potrebnu količinu u odnosu na prisutnu titrovanu vrstu (1% pre ekvivalentne pH = 14,0 − pOH = 14,0 − log(5,0 10−4 ) = 14,0 − 3,3 = 10,7
tačke), pH-vrednost rastvora iznosi:
Prema prikazanom metodu, može se izračunati pH-vrednost tokom
100,0 0,100 − 99,0 0,100
[H + ] = cHCl = = 5,0 10 −4 mol/dm 3 titracije i podatke prikazati i tabelarno:
199,0
Tabela 9.2 Promena pH-vrednosti rastvora pri titraciji 100,00cm3 rastvora
pH = −log(5,0 10 −4 ) = 3,3 HCl koncenracije 1,00 mol/dm3; 0,10 mol/dm3 i 0,01 mol/dm3,
Kada se titrovanoj vrsti doda 99,9% titracionog sredstva u odnosu na rastvorom NaOH iste koncentracije, kao svaki od rastvora kiseline
stehiometrijsku količinu (dakle 0,1% pre ekvivalentne tačke), pH-vrednost Zapremina Koncentracije rastvora titrovane vrste i titracionog sredstva
rastvora je: dodatog rastvora c HCl=0 1,00 mol/dm3 c HCl=0,10 mol/dm3 c HCl=0,01 mol/dm3
100,0 0,100 − 99,9 0,100 NaOH, cm3
[H + ] = cHCl = = 5,0 10 −5 mol/dm 3 pH vrednosti rastvora u toku titracije
199,9 0,0 0,0 1,0 2,0
50,0 0,5 1,5 2,5
pH = −log(5,0 10−5 ) = 4,3 90,0 1,3 2,3 3,3
U ekvivalentnoj tački, kada je dodata stehiometrijska količina 99,0 2,3 3,3 4,3
titracionog sredstva, a to je 100,0 cm3, pH-vrednost iznosi: 99,9 3,3 4,3 5,3
100,0 7,0 7,0 7,0
[H+ ] = [OH− ] = K W = 1,0 10−14 = 1,0 10−7 mol/dm 3 100,1 10,7 9,7 8,7
101,0 11,7 10,7 9,7
(
pH = −log 1,0 10−7 = 7,0 ) 110,0 12,7 11,7 10,7
6
Ekvivalentna ▪ Pre početka titracije, rastvor sadrži samo slabu kiselinu (slabu
tačka, pH = 7,0 bazu)
Interval prelaza ▪ Do ekvivalentne tačke, u rastvoru nastaje niz pufera jer reakcijom
4 metil-oranža nastaje so slabe kiseline i jake baze koja sa ostatkom slabe
2 kiseline, gradi pufer (u slučaju titracije slabe baze jakom kiselinom,
puferi nastaju od nagrađene soli slabe baze i viška slabe baze).
0 ▪ U ekvivalentnoj tački rastvor sadrži samo so slabe kiseline i jake
baze (ili so slabe baze i jake kiseline) koja hidrolizuje dajući višak
20 40 60 80 100 120 VNaOH, cm3 hidroksid-jona (ili hidronijum-jona), koji određuju pH-vrednost
sredine
Sl. 9.8 Titracione krive za titraciju 100,0 cm3 rastvora HCl ▪ Posle ekvivalentne tačke rastvor sadrži nagrađenu so i višak jake
koncentracija 1,00; 0,10 i 0,01 mol/dm3, standardnim rastvorima baze (jake kiseline), pa pH-vrednost zavisi samo od prisutne jake
NaOH, istih baze (jake kiseline).
Izgled titracionih krivih nakoncentracija
Sl. 9.8 pokazuje da se pH-vrednost
rastvora do ekvivalentne tačke sporo menja, da bi u neposrednoj okolini Kao primer, biće analizirana titracija 100,0 cm3 sirćetne kiseline (pKa =
ekvivalentne tačke došlo da nagle promene pH-vrednost. Odnos pH/V 4,8), koncentracije 0,100 mol/dm3, rastvorom NaOH koncentracije 0,100 mol/dm3.
najveći je baš u ekvivalentnoj tački titracije.
Veliki skok pH-vrednosti u blizini ekvivalentne tačke povećava broj CH3COOH + Na + + OH- → CH3COO- + Na + + H 2O
mogućih indikatora jer, što je ovaj skok veći, završna tačka može biti dalje
od ekvivalentne tačke, bez značajnijih posledica po tačnost određivanja. Na početku titracije, rastvor sadrži samo sirćetnu kiselinu koncentracije
Smanjenje koncentracije reaktanata u titraciji vodi smanjenju skoka pH- 0,100 mol/dm3. pH-vrednost ovakvog rastvora računa se prema poznatoj relaciji:
vrednosti na titracionoj krivoj u blizini ekvivalentne tačke, pa se indikator
mora pažljivije birati, pri čemu razlika završne i ekvivalentne tačke mora biti [H + ] = K CH3COOHcCH3COOH , odnosno,
što manja.
Sve što je rečeno u vezi titracije jake kiseline - jakom bazom, važi i
kod obrnutog slučaja – titracije jake baze, jakom kiselinom. U ovom 1 1
pH = pK CH 3COOH − log cCH 3COOH
slučaju, titraciona kriva polazi iz alkalne sredine, prolazi kroz pH=7,0 i ide u 2 2
kiselu oblast. U pogledu izbora indikatora, svi zahtevi i pravila tipična za
titraciju kiseline - bazom, važe i kod titracije baze – kiselinom. Zamenjujući podatke, dobija se:
78
1 1
1 1 pH = (pK w + pK CH3COOH ) + log cCH3COONa
pH = 4,8 − log0,100 = 2,9 2 2
2 2 1 1 100,0 0,1
Do ekvivalentne tačke, pH-vrednost rastvora se izračunava preko izraza za = (7,0 + 4,8) + log = 8,8
pH-vrednost pufera: 2 2 200,0
cCH 3COOH
[H + ] = K CH COOH , odnosno, Posle ekvivalentne tačke, pH-vrednost dominantno zavisi od sadržaja
3
cCH 3COONa viška titracionog sredstva (NaOH), jer u odnosu na jaku bazu, doprinos soli
cCH 3COONa (natrijum-acetata) pH-vrednosti rastvora je zanemarljiv:
pH = pKCH 3COOH + log 0,1% posle ekvivalentne tačke, u rastvoru se nalazi mali višak titracionog sredstva,
cCH 3COOH a pH-vrednost rastvora će biti:
cNaOHVNaOH − cCH3COOHVCH3COOH
Posle dodatih 10,0 cm3 rastvora baze, sledi: [OH- ] = cNaOH =
VNaOH + VCH3COOH
10,0 0,10
pH = 4,8 + log
110,0
= 4,8 + log
10,0
= 3,8 100,1 0,100 − 100,0 0,100
100,0 0,10 − 10,0 0,1 [OH− ] = cNaOH = = 5,0 10−5 mol/dm 3
90,0 200,1
110,0
pH = 14,0 − pOH = 14,0 − log(5 10−5 ) = 9,7
Posle dodatih 99% rastvora NaOH u odnosu na stehiometrijsku količinu
(1% pre ekvivalentne tačke), pH-vrednost se izračunava na pokazani način: 1% posle ekvivalentne tačke, računato na isti način kao posle 0,1% viška
titracionog sredstva sadržaj hidroksid-jona je:
99,0
pH = 4,8 + log = 6,8
1,0
OH = c
−
NaOH =
101,0 0,10 − 100,0 0,1
201,0
= 5,0 10 −4 mol/dm 3
0,1% pre ekvivalentne tačke, pH-vrednost rastvora je :
pH = 14,0 − pOH = 14,0 − log(5,0 10−4 ) = 10,7
99,9
pH = 4,8 + log = 7,8
0,1 Na osnovu prikazanog izračunavanja, dobijeni podaci su su
U ekvivalentnoj tački, rastvor sadrži samo so natrijum-acetat. pH-vrednost prikazani u tabeli 9.3, a upotrebljeni su za konstruisanje titracione krive na
ovakvog rastvora računa se iz izraza: slici 9.9:
Kw Kw
[OH− ] = = cCH 3 COONa , odakle sledi:
[H + ] K CH 3 COON
79
Tabela 9.3 Promena pH-vrednosti pri titraciji 100,0 cm3
rastvora CH3COOH c = 0,100 mol/dm3 rastvorom NaOH iste koncentracije Iz izgleda titracione krive na Slici 9.9, može se zaključiti da bi za
ovu tittraciju odgovarao indikator fenolftalein u čiji interval promene boje
Zapremina dodatog
pH
pada ekvivalentna tačka titracije.
rastvora NaOH, cm 3 Razmatrajući izgled titracione krive na slici 9.9, mogu se izvući
0,0 2,9 važni zaključci, kao na primer:
10,0 3,8
▪ Ekvivalentna tačka titacije smeštena je u alkalnoj oblasti
50,0 4,8
▪ Skok pH-vrednosti u oblasti ekvivalentne tačke je manji u odnosu
90,0 5,7
na titraciju jake kiseline jakom bazom
99,0 6,7
▪ Titraciona kriva ima karakterističan asimetričan oblik u kiseloj i
99,9 7,8
baznoj oblasti. Pufer koji nastaje u kiseloj oblasti utiče da se pH-
100,0 8,7
100,1 9,7
vrednost rastvora sporo menja
101,0 10,7 ▪ Titraciona kriva posle ekvivalentne tačke ima sličan oblik kao kriva
titracije jake kiseline jakom bazom
▪ Skok pH-vrednosti u okolini ekvivalentne tačke je veći u titraciji sa
Iz Tabele 9.3 zapaža se da je ekvivalentna tačka titracije u baznoj
reaktantima većih koncentracija
sredini, što je posledica hidrolize natrijum-acetata koji nastaje u reakciji
sirćetne kiseline i natrijum-hidroksida. Eksperimentalno se može lako dokazati da na oblik titracione krive
značajno utiče i jačina titrovane vrste - slabe kiseline (Ka) , pri čemu skok
pH pH-vrednosti u okolini ekvivalentne tačke opada sa smanjenjem jačine
slabe kiseline. Ovaj skok kod kiselina čije su konstanta disocijacije
14 cCH 3COOH = 0,10 mol/dm3 Ka<1,0·10−8, je toliko mali, da se u vodenim rastvorima ovakve kiseline ne
mogu određivati acido-baznom titracijom.
12
Ekvivalentna cCH 3COOH = 0,01 mol/dm3 Analogna diskusija se može izvesti za acidimetrijsko određivanje slabih
10 tačka baza tiracijom jakim kiselinama. Kao primer ove vrste određivanja, biće
Fenolftalien posmatrana titracija 100,0 cm3 rastvora amonijaka ( pK NH3 = 4,8 ), koncentracije
8
0,100 mol/dm3, rastvorom HCl, iste koncentracije, koja je prikazana reakcijom:
6 +
Metil-oranž NH3 H 2 O(aq) + H + + Cl- NH4 + Cl- + H 2 O
4
Na početku titracije, u rastvoru se nalazi samo titrovana vrsta, tj.
2 NH3·H2O(aq) koja i određuje pH-vrednost sredine:
Sl. 9.9 Izgled titracione krive za titraciju 100,0 cm3 rastvora sirćetne pH = 14,0 − pOH
kiseline standardnim rastvorom natrijum hidroksida.
80
Do ekvivalentne tačke, rastvor se ponaša kao pufer koji gradi nastala so
(NH4Cl i preostala (neistitrisana) slaba baza NH3·H2O(aq). U ovoj oblasti, pH-
vrednost se izračunava prema formuli: pH
cNH3H2O(aq) c NH3H2O(aq) 12
[H + ] = K NH3 ,odnosno, pH = pK NH3 + log
cNH4Cl c NH4Cl
10
U ekvivalentnoj tački, prisutna je samo so NH4Cl koja hidrolizuje uz
nastajanje slabe baze - NH3·H2O(aq) i oslobađanje vodonik-jona, koji određuju 8
Ekvivalentna
pH-vredost sredine: tačka
Kw 6 Metil-crveno
[H + ] = cNH4Cl , odnosno:
K NH3
4 Metil-oranž
1 1
pH = (pK w − pK NH3 ) − log cNH4Cl
2 2 2
Posle ekvivalentne tačke, u rastvoru je prisutna so NH4Cl i višak jake
kiseline – HCl, koja u takvoj smeši određuje pH-vrednost: 0
0 20 40 60 80 100 120 V NaOH, cm3
pH = −log[H + ] = −log cHCl
Na prikazan način izračunata je pH-vrednosti rastvora tokom Fenolftalien
titracije u zavisnosti od zapremine dodate hlorovodonične kiseline, i ti
podaci su prikazani u tabeli 9.4, i na slici 9.10. Sl. 9.10 Titraciona kriva za titraciju 100,0 cm3 rastvora NH3·H2O(aq)
koncentracije 0,100 mol/dm3, standardnim rastvorom HCl.
Tabela 9.4 Promena pH-vrednosti u toku titracije 100,0 cm3 rastvora
NH3·H2O(aq) koncentracije 0,100 mol/dm3 rastvorom HCl iste koncentracije
Zapremina dodatog Iz Tabele 9.4, i sa titracione krive prikazane na slici 9.10 zapaža se
pH
rastvora HCl, cm3 da je ekvivalentna tačka titracije smeštena u kiselu oblast (pHET=5,3), što je
0,00 11,12 posledica hidrolize nastalog amonijum-jona. Iz tog razloga, optimalan
10,00 10,2 indikator za ovu titraciju bi bio metil-crveno (interval prelaza 4,2< pH <6,2),
50,00 9,25 mada se može upotrebiti i metil-oranž, koji manje odgovara jer mu je
90,00 8,3 interval prelaza 3,2 < pH < 4,4.
99,00 7,25
99,90 6,25
100,00 5,28
100,10 4,3
101,00 3,3
81
9.2.2.4 Standardni rastvori kiselina i baza greške zbor različite stehiometrije reakcije karbonata i hidroksida sa
u acido-baznim određivanjima standardnim rastvorom kiseline. Naime, natrijum karbonat, reaguje sa dva
H+-jona, dok NaOH, reaguje sa jednim H+-jonom. Mogućnost nastanka
Za određivanje alkalija koriste se standardni rastvori, najčešće ovakve greške se otklanja pravilnim izborom indikatora u titraciji
hlorovodonične kiseline. Ovakvi rastvori su stabilni pri zagrevanju i dužem standardizacije.
stajanju. Ređe se koriste standardni rastvori sumporne ili perhlorne Ako se u titraciji standardizacije izabere indikator čiji je interval
kiseline, dok se azotna kiselina retko koristi zbog njenih red-oks osobina. prelaza u kiseloj sradini, (npr. metil-oranž), svaki karbonatni jon će pri
Standardni rastvor hlorovodonične kiseline se obično priprema titraciji do završne tačke reagovati sa dva vodonična jona:
razblaživanjem čiste koncentrovane kiseline, a zatim standardiziovanjem 2−
takvog rastvora u reakciji sa baznim supstancama koje imaju svojstva CO3 + 2H+ H2CO3 (9.33)
primarnih standarda. Najpogodniji primarni standard za ove svrhe je
Na ovaj način, rastvor će vezivati istu količinu H+-jona, kao i pre apsorpcije
natrijum-karbonat. Pre korišćenja, ova supstanca se 30 minuta zagreva na
CO2, (2 mola NaOH odgovara 1 molu Na2CO3), što znači da će
temperaturi od 270 do 300 0C, da bi se odstranila voda, i eventualno
«karbonatna greška« biti izbegnuta.
prisutni tragovi hidrogenkarbonata, preveli u karbonat:
Ako bi se, međutim, u titraciji standardizacije upotrebio indikator čiji
2NaHCO3 → Na 2 CO3 + H 2 O + CO2 (9.29) je interval prelaza u baznoj oblasti (npr. fenolftelein), do završne tačke
titracije svaki karbonatni jon bi reagovao sa jednim H+-jonom:
Posle sušenja, na analitičkoj vagi se odmeri odgovarajuća količina 2− −
narijum-karbonata, rastvori u destilisanoj vodi i titriše pripremljenim CO3 + H+ HCO3 (9.34)
rastvorom hlorovodonične kiseline uz indikator metil-oranž, do promene
boje iz žute u crvenu (ružičastu). Ekvivalentna tačka titracije se nalazi u Ovakva stehiometrija u reakciji standardizacije pokazuje da bi apsorpcija
kiseloj oblasti zbog nastajanja slabe, ugljene kiseline, koja utiče da je pH- CO2 u hidroksidu dovela do smanjenja efektivne koncentracije baze pri
vrednost sredine u kiseloj oblasti. titraciji, odnosno, do «karbonatne greške». Na slici 9.11 prikazana je
titraciona kriva natrijum-karbonata hlorovodoničnom kiselinom.
Na 2CO3 + 2H + → 2Na + + H 2CO3 (9.30)
pH
Kao primarni standard za standardizaciju kiselina može se koristiti i
Prva
natrijum-tetraborat-dekahidrat (boraks) – Na2B4O7·10H2O, koji sa 12 ekvivalentna
kiselinama reaguje prema jednačini: CO32− tačka
2−
B4O7 + 2H+ + 5H2O → 4H3BO3 (9.31) 10
Fenolftalien
HCO3− Druga
U alkalimetriji, za određivanje kiselina, koriste se standardni rastvori 8 ekvivalentna
alkalija, i to, po pravilu, rastvor NaOH, a retko, rastvor KOH. Ovi hidroksidi i tačka
u čvrstom stanju, i u rastvoru, pokazuju veliku sposobnost da vežu ugljen- 6
dioksid iz vazduha gradeći karbonate: Metil-crveno
H2CO3
2NaOH + CO2 Na 2CO3 + H 2O (9.32) 4 Metil-oranž
OOCH2C CH2COOH
Y N CH2 CH2 N
HOOCH2C CH2COO (9.43)
Deo jedinjenja između dve vertikalne linije u izrazu 9.41, u
hemijskim jednačinama u kojim učestvuje komplekson III, uobičajeno se, M
zbog jednostavnosti jednačine, zamenjuje simbolom Y. Tako se K-III,
skraćeno piše Na2H2Y, a u vodenom rastvoru, gde natrijumovi joni odmah
Imajući u vidu da EDTA ima svojstva četvoroprotonske kiseline,
disosuju, H2Y2−. njena disocijacija umnogome zavisi od pH-vrednosti sredine:
9.2.3.1 Svojstva EDTA i građenje kompleksa −H + −H+ −H + −H+
− 2− 3−
H4Y H 3Y H 2Y HY Y4− (9.44)
EDTA (ime je nastalo prema početnim slovima engleskog naziva) je pK a1 = 2,0 pK a2 = 2,67 pK a3 = 6,2 pK a4 =10,3
slaba četvorobazna kiselina. Zbog složene formule, u literaturi se često
simbolički predstavlja kao H4Y, a ima sledeće pKa vrednosti: pKa1 = 2,0; Na osnovu vrednosti pK pojedinih stepena disocijacije EDTA, može
pKa2 = 2,67 ; pKa3 = 6,16 ; pKa4 = 10,26. se zaključiti da je pri pH-vrednosti manjoj od 2, najvažniji oblik EDTA u
U vodenim rastvorima EDTA ima sledeću strukturu: rastvoru H4Y, između pH-vrednosti 2 i 2,7 u rastvoru je glavna komponenta
CH2COO H3Y−, između pH 2,7 i 6,2 preovladava oblik H2Y2−, u oblasti pH-vrednosti
HOOCH2C od 6,2 i 10,3 preovladavajući oblik EDTA je HY3−, bi iznad pH-vrednosti
+ + (9.42)
HN CH2 CH2 NH 10,3 EDTA pretežno nalazila u deprotonizovanom obliku Y4−.
U odgovarajućim uslovima, EDTA gradi komplekse sa velikim
OOCH2C CH2COOH brojem katjona metala uključujući čak i neke alkalne metale, sa kojim su,
međutim, nagrađeni kompleksi nestabilni. Sa katjonima različite valentnosti
Iz prikazane strukture EDTA zapaža se da su protoni sa dve
(2-4), EDTA gradi komplese ekvi-molske stehiometrije. Ovi kompleksi su
karboksil-grupe prešli na azotove atome, pa prvi i drugi stepen disocijacije
rastvorljivi u vodi i bezbojni, ili slabo obojeni.
odgovaraju odvajanju protona sa preostale dve karboksil-grupe, a treći i
U slabo kiseloj sredini (pH=3-6), nastajanje kompleksa katjon
četvrti, odgovaraju otcepljenju protona preseljenih na atome azota.
metala – EDTA se prikazuje jednačinama:
Reaktivnost EDTA potiče otuda što u jednom molekulu sadrži dva
vezujuća azotova atoma, kao i četiri vezujuća kiseonikova atoma acetatnih
grupa. Acetat-jon, kao što je poznato, gradi komplekse sa gotovo svim
84
M 2 + + H 2 Y 2 − MY 2 − + 2H + 9.2.3.2 Titracija u kompleksometriji
85
Titracione krive jona kalcijuma na slici 9.12 pokazuju da se sa logKMY
povećanjem kiselosti rastvora titrovane vrste, promena koncenracije jona
kalcijuma prikazana kao vrednost pCa (-logCa2+) u ekvivalentnoj tački Fe3+
26
smanjuje, i da je neophodno da pH-vrednost rastvora bude veće od 8, da Hg2+
bi promena pCa bila dovoljna za određivanje bez unošenja značajne
greške određivanja. 24
Mada su, teorijski posmatrano, rastvori titrovane vrste viših pH- I Ni2+
vrednosti, povoljniji za titraciju sa EDTA zbog prirode reakcije, bazna 22 Cu2+
sredina se često ne može primeniti jer mnogi katjoni metala u takvoj sredini
grade hidrokside, bazne soli, ili stabilne hidrokso-komplekse, pa tada sa 20 Zn2+
EDTA ne reaguju uopšte, ili ne reaguju dovoljno brzo. U takvim
slučajevima, nekada je moguće određivanje izvesti ako se titrovanoj vrsti 18 Al3+
(katjonu metala) doda neko sredstvo koje, gradeći sa katjonom kompleks,
Fe2+
održava katjon metala u rastvoru. Takav kompleks, međutim, mora biti
16
manje stabilan od kompleksa katjon metala – EDTA, da bi pri titraciji uz
II Mn2+
nastajanje kompleksa EDTA – katjon metala, bio lako razoren.
Tipičan primer ovakvog određivanja je titracija katjona cinka koja 14
se izvodi u puferskoj sredini (NH3(aq) + NH4Cl), u kojoj cink gradi Ca2+
kompleksni jon Zn(NH 3 ) 4 :
2+ 12
86
je EDTA, odnosno, zbog male rastvorljivosti etilendiamino-tetrasićetne Titracija istiskivanjem se praktikuje kada nema pogodnog indikatora
kiseline u vodi, dinatrijumova so EDTA. Komercijalno, ova supstanca se za direktnu titraciju katjona koji se određuje.
prodaje kao dihidrat (Na2H2Y·2H2O), pod različitim imenima (EDTA,
komplekson III, titrival, ..) Komplekson III sadrži 0,3 do 0,5% vlage, pa se
pre pripreme standardnog rastvora oprezno suši na 800C, nekoliko dana.
Zagrevanjem na višoj temperaturi dolazi do gubitka kristalne vode, pa se, 9.2.3.3 Određivanje završne tačke u kompleksometriji
iako K-III ima sva svojstva primarnog standarda, ipak pribegava
standardizaciji pre titracije, i to, najbolje standardnim rastvorom baš onog Za određivanje završne tačke u kompleksometriji upotrebljavaju se
katjona koji treba određivati. indikatori koji na promenu koncentracije katjona metala u rastvoru, reaguju
U pogledu samog izvođenja titracije, zastupljene su sve tri, u promenom nekog svog vidljivog svojstva (najčešće boje). Takvi indikatori
volumetriji primenjene mogućnosti: direktna titracija, povratna titracija se nazivaju metalo-hromni, ili kraće, metalni indikatori. Metalni indikatori su
(retitracija) i titracija istiskivanjem (supstitucijom). intenzivno obojene supstance, najčešće organske boje koje sa metalnim
Direktna titracija se izvodi standardnim rastvortima EDTA uz jonima grade obojene, rastvorne helatne komplekse, pri čemu se boja
primenu odgovarajućeg indikatora. Ova vrsta titracija ima prednost nad nastalog helata razlikuje od boje slobodnog indikatora. Ravnoteža ovakve
ostale dve jer je brža i tačnija od njih, a primenjuje se kod onih katjona koji reakcije može se prikazati jenačinom (u kojoj su naboji izostavljeni):
sa EDTA reaguju brzo i za koje postoji pogodan indikator.
Povratna titracija se izvodi tako što se rastvoru titrovane vrste doda M + Ind (boja1) MInd (boja2) (9.51)
poznata zapremina standardnog rastvora EDTA u količini većoj od
Konstanta ravnoteže ove reakcije je:
stehiometrijski potrebne, a zatim se višak EDTA retitriše standardnim
rastvorom nekog pogodnog katjona (najčešće je to Mg2+, Zn2+ ili Cu2+) uz [MInd]
pogodan indikator. K MInd = (9.52)
[M][Ind]
Retitracija se primenjuje u slučajevima kada katjon koji treba
odrediti kompleksometrijski, reaguje suviše sporo sa EDTA, ako za Odakle sledi:
direktnu titraciju ne postoji pogodan indikator, ili pak, kada je katjon koji se [Ind]
određuje teško održati u rastvoru tokom direktne titracije (teži stvaranju log K MInd = −log[M] − log (9.53)
[Mind]
teško rastvorljivog taloga, npr.). Retitracijom se mogu određivati i pojedini
metali u svojim talozima, na primer, Pb u PbSO4, Ca u CaC2O4 i neki drugi. množeći sa (-1) i transformacijom, nastaje:
Titracija istiskivanjem (supstitucijom) se izvodi tako što se rastvoru
titrovane vrste dodaje stehiometrijski višak kompleksa MgY2−. Pošto ovaj [Ind]
pM = log K MInd + log (9.54)
kompleks spada među najmanje stabilne komplekse katjona sa EDTA, [Mind]
dolazi do reakcije u kojoj titrovana vrsta istiskuje jon magnezijuma
stvarajući stabilniji kompleks sa EDTA. Oslobođeni joni magnezijuma se Za vreme titracije koncentracija metalnog jona u rastvoru se menja, a time
zatim titrišu uz odgovarajući indikator (eriohrom crno-T), i tako posredno i odnos koncentracija [Ind] [MInd] , što znači da se obojenost rastvora
određuje osnovna titrovana vrsta (u prikazanom primeru, Ca2+). menja. Pošto ljudsko oko uočava dva različlita obojenja kada je odnos
njihovih koncentracija 10:1, odnosno, 1:10, sledi da je interval prelaza kod
Ca 2+ + MgY 2− CaY 2− + Mg 2+ metalnog indikatora u oblasti:
(9.50)
Mg 2+ + HY 3− MgY 2− + H + pM = log K MInd 1 (9.55)
87
Očigledno je da područje pM unutar koga se uočava promena boje EDTA, sa kojom prvo reaguju slobodni Mg2+ joni gradeći stabilan bezbojni
zavisi od stabilnosti metal-indikator kompleksa, i iznosi oko 2pM jedinice (± kompleks:
1pM jedinica oko logKMind), što predstavlja prosek.
Pri izboru indikatora, idealno bi bilo da se tačka prelaza (moment Mg 2 + + HY 3− MgY 2 − + H + (9.58)
kada važi jednakost [Ind] = [MInd] ) poklopi sa pM vrednošću ekvivalentne Kada su slobodni joni magnezijuma istitrisani i prevedni sa EDTA u
tačke, tj. da važi: pM ET = log K MInd . Manje dobro, ali prihvatljivo rešenje je kompleks, EDTA koja se dalje dodaje, u titraciji reaguje sa katjonima
da se ekvivalentna tačka nađe u intervalu prelaza indikatora. Kako su, magnezijuma iz kompleksa katjon magnezijuma- indikator:
međutim, kompleksi EDTA sa katjonima metala, najčešće, veoma stabilni MgInd − + HY 3− MgY 2− + HInd 2− (9.59)
kompleksi, nagle promene pM vrednosti u okolini ekvivalentne tačke su Crven Bezbojan Plav
veoma velike, pa je dovoljno da se inerval prelaza indikatora nađe na
strmom delu titracione krive, i da se tiracija vodi do isčezavanja jedne od Rastvor zbog odvijanja reakcije (9.59) postaje plav od oslobođenog
graničnih boja. Ovo znači da, kada se katjon metala titriše sa EDTA, indikatora.
titracija se vodi do isčezavanja boje kompleksa MInd, tako da se dobije Na osnovu opštih zahteva koji se pred svaki indikator postavljaju i
boja čistog indikatora Ind, dok je kod povratne titracije, situacija obrnuta. mehanizma delovanja indikatora u kompleksometriji, metalni indikatori
Većina metalnih indikatora, osim sa katjonima metala, može da treba da imaju sledeća svojstva
reaguje i sa protonima, što znači da pokazuje svojstva kiselo-baznih • Stabinost kompleksa katjon metala-indikator mora biti manja od
indikatora. Na primer, eriohromcrno–T je trobazna kiselina (H3Ind). U stabilnosti kompleksa katjon metala-EDTA
laboratoriji se obično primenjuje varijanta ovog ndikatora zvana kalmagit, tj. • Stabilnost indikatora katjon metala–indikator ne sme biti suviše mala jer
so formule NaH2Ind. U vodi, natrijum-jon iz soli odmah disocira, a u bi završna tačka bila preuranjena i razvučena
zavisnosti od pH vrednosti rastvora, disociraju i vodonik-joni: • Koncentracija indikatora u rastvoru titrovane vrste mora biti mala ( cInd <
− H+ − H+ 0,01 cM ), odnosno, oko 1% koncentracije titrovane vrste
− 2− 3−
H 2 Ind HInd Ind (9.56) • Indikatorska reakcija mora biti brza i reverzibilna
Plav Narandžast
Crven pH=6do7 pH=11do12
Najčešće primenjeni metalni indikatori u kompleksometriji su
Za analitičku primenu od interesa je »plavi« oblik eriohromcrno-T, a eriohromcrno-T, ksilenol-oranž, mureksid i 1-(2-piridiazo)-2 naftol, ili kako
to je HInd2−. Naime, svi kompleksi metalnih jona sa ovim indikatorom su se skraćeno naziva PAN. U tabeli 9.5 prikazana je oblast primene ovih
crvene boje, i da bi se uočila završna tačka, titracije se izvode pri metalnih indikatora:
11>pH>7, jer se tada uočava promena boje indikatora pre i posle
ekvivalentne tačke.
Ako se, na primer, titriše Mg2+, kada se u amonijačni pufer (pH
10), doda mala količina indikatora, tada indikator sa jonom magnezijuma
gradi helatni kompleks crvene boje:
Mg 2 + + HInd 2 − MgInd − + H + (9.57)
Bezbojan Plav Crven
89
određuje sadrži i magnezijumske komponente tvrdoće, jer tada kompleks 4. Interval prelaza indikatora je:
Mg2+ sa indikatorom omogućuje bolje definisanu završnu tačku titracije. U
1. Oblast oko ekvivalentne tačke titracije 2. Oblast u kojoj indikator menja boju
nekim slučajevima se kontrolisana količina Mg2+, čak, dodaje uzorku vode
3. Oblast u kojoj se dodaje indikator 4. Oblast u kojoj se indikator ne može
pre titracije da se teškoće lociranja završne tačke svedu na najmanju meru.
koristiti
U savremenim laboratorijama, u određivanju tvrdoće vode,
eriohrom crno-T se danas zamenjuje svojim derivatom kalmagitom kod 5. Interval prelaza jednobojnog indikatora zavisi od:
koga su opisani problemi završne tačke manje izraženi. 1. Koncentracije dodatog indikatora 2. Temperature rastvora
Utrošak EDTA u titraciji se preračunava na jednu od važečih skala 3. Brzine dodavanja tiracionog sredstva
tvrdoće (nemačka, francuska, engleska), i tako izražava kao ukupna
tvrdoća. 6. Prokomentariši tvrdnju: Interval prelaza indikatora u titraciji ne zavisi od
Ako je sadržaj Mg2+-jona potrebno posebno prikazati, tada se pri količine dodatog indikatora.
pH-vrednosti od 12 do 13, magnezijum prevodi u teško rastvorljiv hidroksid, 1. Netačno 2. Tačno samo za dvobojne indikatore 3. Tačno samo za trobojne
a kalcijum koji ostaje u rastvoru, titriše se kompleksometrijski. Razlika indikatore
između sadržaja oba katjona koji čine ukupnu tvrdoću, i sadržaja kalcijuma,
predstavlja tvrdoću koja potiče od sadržaja magnezijuma. 7. U slučaju titracije jake kiseline jakom bazom, ekvivalentna tačka titracije se
Karbonatna (prolazna) tvrdoća vode se titriše iz posebnog uzorka nalazi:
standardnim rastvorom hlorovodonične kiseline uz indikator metil-oranž. 1. U kiseloj sredini 2. U slabo kiseloj sredini 3. U neutralnoj tački
Tako se iz razlike ukupne i prolazune tvrdoće, određuje stalna tvrdoća. 4. U slabo baznoj sredini 5. U baznoj sredini
8. U slučaju titracije slabe baze jakom kiselinom, ekvivalentna tačka titracije se
nalazi:
XII. Test pitanja za proveru znanja: 1. U kiseloj sredini 2. U neutralnoj tački 3. U baznoj sredini
1. U acido-baznim titracijama, titraciono sredstvo je: 9. U acido-baznim određivanjima, kiseline se standardizuju:
1. Jaka kiselina, ili jaka baza 2. Slaba kiselina, ili slaba baza 1. Standardnim rastvorom NaOH 2. Standardnim rastvorom amonijaka
3. Vodeni rastvor indikatora 3. Natrijum-karbonatom 4. Destilisanom vodom
2. Prokomentariši tvrdnju: Acido-bazna određivanja su titracije neutralizacije. 10. U acido-baznim određivanjima, baze se standardizuju:
1. Netačno 2. Tačno 3. Tačno samo za slučaj titracije jakih kiselina i jakih 1. Standardnim rastvorom HCl 2. Oksalnom kiselinom
baza 3. Standardnim rastvorom CH3COOH 4. Standardnim rastvorom natrijum-
tiosulfata
3. Prokomentariši tvrdnju: Kiselo-bazni indikatori su najčešće slabe organske
kiseline ili baze koje imaju različite boje u kiseloj i baznoj formi. 11. Kompleksometrija predstavlja volumetrijsku metodu kojom se određuju:
1. Netačno 2. Tačno, samo ako su prisutni u niskim koncentracijama 1. Slabe kiseline 2. Katjoni metala 3. Slabe baze 4. Jaka oksidaciona
3. Tačno sredstva
12. Kao savremeno titraciono sredstvo u kompleksometriji koristi se:
1. EDTA 2. Komplekson I 3. Di-natrijumova so EDTA
4. NaCl 5. KMnO4
90
13. U oblasti pH-vrednosti od 6 do 10, EDTA ima formu: 9.2.4 Oksido-redukcione metode u volumetriji
1. H4Y 2. HY3- 3. H2Y2- 4. H3Y- 5. Y4-
U osnovi oksido-redukcione metode leži reakcija razmene elektrona
između tirovane vrste i titracionog sredstva. Pri tome, oksidujuća
supstanca, a to je po pravilu titraciono sredstvo, primajući elektrone,
redukuje se i prelazi u svoj niži oksidacioni oblik, a supstanca koja se
14. Dovrši rečenicu: Kompleksometrijskom metodom..: oksidiše (titrovana vrsta), otpušta elektrone, prelazeći u svoj viši
1. Mogu se određivati katjoni svih metala 2. Ne mogu se određivati katjoni oksidacioni oblik:
alkalnih metala 3. Mogu se određovati katjoni i anjoni zemnoalkalnih metala Red1 − ze Ox1 (titrovana vrsta) (9.63)
4. Mogu se određivati ligandi
15. Završna tačka titracije u kompleksometriji određuje se: Ox2 + ze Red 2 (titraciono sredstvo) (9.64)
Zbirno:
1. Kiselo-baznim indikatorima 2. Redoks indikatorima
3. Metalnim indikatorima 4. Skrobom Red1 + Ox2 Ox1 + Red 2 (9.65)
16. Titraciono sredstvo u kompkesometriji stvara komplekse sa titrovanom Uobičajeno je da se reakcije (9.63) i (9.64) nazivaju polureakcije jer
vrstom čija je konstanta stabilnosti: parcijalno opisuju ukupan redoks proces (9.65) koji se odvija samo ako se
1. Veća od konstante stabilnosti kompleksa indikator- katjon metala koji se obe polureakcije odvijaju istovremeno.
određuje Oksido-redukcionom metodom mogu da se određuju redukcione
2. Jednaka konstanti stabilnosti kompleksa indikator- katjon metala koji se supstance, na primer joni: Fe2+, Sn2+, Sb3+, As3+, itd., različita jedinjenja,
određuje npr. hidrazin (N2H4), ali i mnoge oksidacione supstance (jod, joni MnO4− i
3. Manja od konstante stabilnosti kompleksa indikator- katjon metala koji se Cr2O72−), itd.
određuje U zavisnosti od toga kakav se oksidacioni agens primenjuje,
4. Odnos ovih konstanti stabilnosti je nevažan za uspeh titracije oksido-redukcione metode se dele na jodometriju, cerimetriju,
permanganometriju, bromatometriju i druge.
17. Kompleksometrijski se određuje: Uslov za odvijanje reakcije oksido-redukcionog tipa je usklađenost
1. Stalna tvrdoća vode 2. Prolazna tvrdoća vode 3. Ukupna tvrdoća vode odgovarajućih potencijala oksidacije titrovane vrste, i potencijala redukcije
titracionog sredstva. Pošto i jedna i druga reakcija teku uz učešće
elektrona, mogu se, prema Nernstu, definisati elektrodni potencijali za
Tačni odgovori su: 1/1 2/3 3/3 4/2 5/1 6/2 7/3 8/1 9/3 10/2 reakciju oksidacije i reakciju redukcije, to jest, redoks potencijali.
11/2 12/3 13/2 14/2 15/3 16/1 17/3 Reakcija razmene elektrona između višeg i nižeg oksidacionog
stupnja jedne supstance, može se predstaviti se reakcijom:
Red − ze Ox (9.66)
[Ox]
Konstanta ravnoteže ove reakcije je K = , a logaritmovanjem
[Red]
nastaje
91
[Ox] slučaj kada se u polureakcijama javlja različit broj elekrona, slučaj kada se
log K = log (9.67) u polureakcijama javlja voda ili njeni joni, i td.
[Red]
Kao primer titracione krive posmatra se najjednostavniji slučaj kada se u
Prema Nernstu, za reakciju (9.66) može se definisati ravnotežni potencijal: polureakcijama redoks procesa pojavljuje isti broj elektrona. Takva je reakcija
RT [Ox] koja se odvija pri titraciji Fe2+-jona, rastvorom Ce4+-jona koncentracije 0,100
EOx/Red = EOx/Red
0
+ 2,3 log (9.68) mol/dm3 u sulfatno-kiselom rastvoru ( cH 2SO 4 =1,00 mol/dm3). Koncentracija
zF [Red]
rastvora titrovane vrste iznosi 0,100 mol/dm3, a zapremina 100,0cm3. Standardni
0
U izrazu (9.68), E Ox/Red predstavlja standardni potencijal reakcije, a [Ox] i 0
potencijali polureakcija su: ECe 3+
/Ce2+
= 1,44 V ; EFe0 3+/Fe2+ = 0,68 V
[Red] , ravnotežne koncentracije supstance u stanju višeg i nižeg stepena
oksidacije. Polureakcije, i ukupna redoks reakcija su sledeće:
Transformacijom (9.68), uzimajući u obzir (9.67), sledi: Fe2 + − e Fe3+ (titrovana vrsta)
RT Ce4 + + e Ce3+
EOx/Red = EOx/Red
0
+ 2,3 log K (9.69) (titraciono sredstvo)
zF
Fe2 + + Ce4 + Fe3+ + Ce3+ (ukupna redoks reakcija)
Iz izraza (9.69), i (9.68), vidljiva je direktna veza između ravnotežnog
elektrodnog potencijala i konstante ravnoteže redoks reakcije. Kao indikatorska elektroda (elektroda na kojoj se uspostavlja elektrodni
potencijal) u posmatranom slučaju, kada u reakciji učestvuju joni istog elementa
različitih oksidacionih stanja, koristi se platina, ili neki drugi plemeniti metal, npr.
9.2.4.1 Titracione krive u redoks titracijama zlato, sl.
Početni elektrodni potencijal:
Kod redoks metoda, titracione krive se mogu konstruisati na Na početku titracije rastvor sadrži samo titrovanu vrstu, tj. Fe2+-jone i
standardan način, gde se na ordinatu nanosi koncentracija titracionog veoma malu, nepoznatu količinu Fe3+-jona, pa se elektrodni potencijal, po Nernstu
sredstva i/ili titrovane vrste (linearna kriva), ili «p» funkcija koncentracije, a u ovoj tački ne može izračunati.
na apscisu zapremina dodatog titracionog sredstva poznate koncentracije. Elektrodni potencijal do ekvivalentne tačke titracije:
Međutim, imajući u vidu nernstovski tip zavisnosti elektrodnog potencijala Do ekvivalentne tačke titracije rastvor sadrži neproreagovane Fe2+-jone,
od koncentracije titracionog sredstva i titrovane vrste, uobičajeno je da se ekvivalentnu količinu Fe3+-jona i Ce3+-jona nastalih u redoks reakciji, i veoma
na ordinatu titracione krive redoks reakcije nanosi elektrodni potencijal. malu (zanemarljivu) količinu Ce4+-jona pošto je ukupna redoks reakcija
Ovaj način konstruisanja titracione krive pogodniji je i zbog izbora kvantitativna (pK=12,9). U ovoj oblasti elektrodni potencijal se može izračunati
indikatora koji su takođe, u nekim slučajevima, redoks supstance, pa je od preko jedne od jednačina polureakcija redoks sistema
interesa predstaviti elektrodnim potencijalom interval prelaza indikatora u RT [Fe3+ ] [Fe3+ ]
odnosu na ekvivalentnu tačku titracije. S druge strane, ekvivalentna tačka EFe 3+ /Fe2+ = EFe0 3+ /Fe 2+ + 2,3 log = 0,68 + 0,059log
F [Fe2 + ] Fe2 + ]
u redoks titracijama se veoma često određuje potenciometrijski, pa je
neophodno poznavati položaj ekvivalentne tačke titracione krive u RT [Ce4 + ] [Ce4 + ]
koordinatama elektrodni potencijal – zapremina titracionog sredstva.
ili: ECe 4+ /Ce3+ = E 0
Ce 4+ /Ce 3+
+ 2,3 log = 1,44 + 0,059log
F [Ce3+ ] [Ce3+ ]
Oblici titracione krive u redoks određivanjima zavise od tipa reakcije
između titracionog sredstva i titrovane vrste. Tako će se razlikovati oblici u Do postizanja ekvivalenthne tačke, međutim, jedostavijne je koristiti redoks
slučajevima kada je u polureakcijama jednak broj razmenjenih elektrona,
jednačinu gvožđa jer se koncentracije Fe2+-jona i Fe3+-jona mogu jednostavno
92
izračunati na osnovu stehiometrije reakcije. Tako će, posle dodatih 10,0 cm3 [Fe3+ ] 50,0
rastvora titracionog sredstva (Ce4+-jona), pošto iz stehiometrije ove redoks reakcije EFe3+/Fe2+ = 0,68 + 0,059log 2+
= 0,68 + log = 0,68 V
sledi da mol Ce4+-jona proizvodi mol Fe3+-jona, koncentracija Fe3+-jona biti: [Fe ] 50,0
VCe 4+ cCe 4+ 1% pre ekvivalentne tačke (posle dodatih 99,0cm3 titracionog sredstva), elektrodni
[Fe3+ ] = potencijal sistema će biti:
VFe 2+ + VCe 4+
100,0 0,100 − 10,0 0,100 90,0 0,100 U ekvivalentnoj tački titracije, kada je dodato 100,00 cm3 rastvora Ce4+-jona
[Fe2 + ] = = mol/dm 3
110,0 110,0 elektrodni potencijal se izračunava po formuli:
E10 z1 + E20 z 2
U jednačinama kojima se definiše sadržaj Fe3+-jona i Fe2+-jona EET = (9.70)
primenjena je aproksimacija koja podrazumeva da nema prisutnih Ce4+-jona u z1 + z 2
rastvoru jer su u potpunosti izreagovali, što se smatra dozvoljenim uprošćavanjem
zbog izrazito velike konstante ravnoteže ukupne redoks reakcije. U reakciji (10.66) EET je elektrodni potencijal ekvivalentne tačke, E10 i E20 su
Posle dodatih 10,0cm3 rastvora Ce4+-jona, elektrodni potencijal sistema će standardni potencijali polureakcija, a z1 i z2 su brojevi razmenjenih elektrona u
biti: tim polureakcijama.
10,0 0,100 Za posmatranu reakciju, biće:
3+
[Fe ] 110,0
E Fe3+ /Fe2 + = 0,68 + 0,059log = 0,68 + 0,059log 1 + ECe 1 0,68 + 1,44
0 0
2+
[Fe ] 90,0 0,100 EFe 3+
/Fe2 + 4+
/Ce3+
EET = = = 1,06 V
110,0 1+1 2
10,0
E Fe3+ /Fe2 + = 0,68 + 0,059log = 0,62 V Elektrodni potencijal posle ekvivalentne tačke:
90,0 Posle ekvivalentne tačke rastvor sadrži višak Ce4+-jona i ekvivalentne
količine Fe3+-jona i Ce3+-jona, a zanemarljivu količinu Fe2+-jona (kvantitativno su
Posle dodatih 50,0 cm3 titracionog sredstva, prema analogiji prethodnog računanja, izreagovali u titraciji). U ovoj oblasti titracije, međutim, elektrodni potencijal je
elektrodni potencijal je: zgodnije računati preko polureakcije redoks para Ce4+/Ce3+:
93
0,1% posle ekvivalentne tačke (dodato 100,1 cm3 titracionog sredstva), Zapremina Elektrodni
sadržaj Ce4+-jona i Ce3+-jona biće: dodatog rastvora potencijal E,
jona Ce4+, cm 3 V Tabela 9.6 Elektrodni potencijal
VCe 4+ cCe 4+ − VFe2+ cFe2+ 0,0 indikatorske elektrode pri tiraciji
[Ce 4+ ] = 10,0 0,62 100,0 cm3 rastvora Fe2+-jona
VCe 4+ + VFe2+ 30,0 0,66 koncentracije 0,100 mol/dm3
100,1 0,100 − 100,0 0,100 0,1 0,100 50,0 0,68 rastvorom Ce4+-jona, iste
[Ce4 + ] = = mol/dm 3 70,0 0,70 koncentracije
200,1 200,1 90,0 0,74
99,0 0,80
99,9 0,86
VCe 4+ cCe 4+
[Ce 3+ ] = 100,00 1,06
VCe 4+ + VFe2+ 100,10 1,26
101,00 1,32
110,00 1,38
100,0 0,100 Na bazi podataka iz Tabele 9.6 konstruisana je titraciona kriva za
[Ce3+ ] = mol/dm 3 titraciju 100,0cm3 rastvora Fe2+-jona koncentracije 0,100 mol/dm3
200,1
rastvorom Ce4+-jona, iste koncentracije i prikazana na slici 9.14.
Elektrodni potencijal redoks sistema Ce4+/Ce3+ biće:
RT [Ce 4+ ] E, V
ECe4+ /Ce3+ = E 0
+ 2,3
Ce 4 + /Ce3+
log =
F [Ce3+ ]
1,4 Ekvivalentna
0,1 tačka
= 1,44 + 0,059log = 1,26 V
100,0
1,2
1% posle ekvivalentne tačke (dodato je 101,0 cm3 rastvora titracionog
sredstva - Ce4+-jona), elektrodni potencijal će biti: 1,0
0,4
0 20 40 60 80 100 rastvor Ce4+, cm3
Sl. 9.14 Titraciona kriva 100,0 cm3 rastvora Fe2+-jona koncentracije
0,100 mol/dm3 rastvorom Ce4+-jona iste koncentracije
94
Podaci iz Tabele 9.6 i slike 109.14 pokazuju da je u okolini 0
U izrazu (9.72), EIndOx/Red predstavlja ravnotežni, a EInd , standardni
ekvivalentne tačke promena elektrodnog potencijala nagla i veoma velika, Ox/Red
pa se završna tačka titracije može lakše i preciznije locirati. Titraciona kriva potencijal redoks reakcije indikatora Ind.
je simetrična u odnosu na ekvivalentnu tačku jer se radi o reakciji u kojoj Kako ljudsko oko uočava boju one spstance koje ima oko deset
učestvuje jednak broj molova rektanata. puta više od druge obojene supstance u rastvoru, odnosno, u slučaju
Napred prikazano izračunavanje elektrodnog potencijala u toku dvobojnog indikatora Ind, kada važi:
titracije pokazuje da je potencijal nezavisan od razblaženja, što znači da se [ Ind Ox ] [Ind Ox ] 1
i kod titracije razblaženih, i kod titracije koncentrovanih rastvora, dobija ≥ 10; ili, obrnuto, ≤ ,
[ Ind Red ] [Ind Red ] 10
identična titraciona kriva.
Kod titracija u kojim se odvija neka složenija redoks reakcija, izgled Zamenom ovih vrednosti i konstanti u izrazu (9.72) dobija se potencijal
titracione krive neće biti simetričan, što zbog položaja ekvivalentne tačke, intervala prelaza:
treba imati u vidu kod izbora indikatora.
0,059
EIndOx/Red = EInd
0
(9.73)
Ox/Red
z
9.2.4.2 Indikatori i indikacija završne tačke u redoks titracijama
Iz izraza (9.73) sledi da će se promena boje indikatora odigrati na
U redoks titracijama završna tačka može da se odredi na različite 0,059
potencijalu od volti, u odnosu na standardni potencijal redoks
načine: klasičnom indikacijom (pomoću pogodnih bojenih materija) i z
instrumentalno, tj. praćenjem elektrodnog potencijala. Prema prirodi indikatora. Pošto je očigledno da je interval prelaza veoma uzak,
utvrđivanja, u oksidoredukcionim titracijama razlikuje se: indikacija završne neophodno je da se standardni potencijal redoks indikatora nađe što je
tačke pomoću oksidordukcionih indikatora, pomoću specifičnih indikatora, moguće bliže ekvivalentnoj tački titracije redoks određivanja.
potenciometrijski i pomoću viška titracionog sredstva. Koja će metoda Kod mnogih redoks indikatora u proces oksido-redukcije uključeni
indikacije završne tačke u određenoj oksidoredukcionoj metodi biti su i vodonik-joni, pa interval prelaza indikatora zavisi i od pH-vrednosti
primenjena zavisi od karakteristika same metode, imajući u vidu sva rastvora.
svojstva koje indikator treba da ima, kao i aparativnih mogućnosti koje Zbog specifičnosti i ograničenja u primeni pravih redoks indikatora,
stoje na raspolaganju. izbor i primena indikatora ove vrste u redoks titracijama je mala.
Redoks indikatori su supstance koje imaju jednu boju u svom Specifični indikatori su takve supstance koje u ekvivalentnoj tački
oksidovanom, a drugu boju u redukovanom obliku. Za ovu vrstu indikatora, reaguju sa jednim od učesnika u osnovnoj reakciji, pri čemu se stvara
s obzirom da i sami podležu oksido-redukciji, može da se napiše obojeno jedinjenje, a pojava te boje označava nastupanje završne tačke
odgovarajuća redoks reakcija: titracije. Najpoznatiji indikator iz ove grupe je skrob koji sa trijodid-jonom I3−
(elementarnim jodom), gradi tamnoplavi kompleks, pa se koristi u
Ind Ox + ze Ind Red (9.71)
titracijama u kojim jod učestvuje, bilo kao reaktant, bilo kao produkt
Na reakciju (9.71) može da se primeni Nernstov izraz i potencijal: reakcije. U grupu specifičnih indikatora spada i kalijum-rodanid, koji se
koristi kod određivanja Fe3+-jona titracijom sa titan(III)-sulfatom.
RT [Ind Ox ] Potenciometrijska metoda određivanja završne tačke titracije u
EIndOx/Red = EInd
0
+ 2,3 log (9.72)
Ox/Red
zF [Ind Red ] redoks metodama zasniva se na merenju elektrodnog potencijala
indikatorske elektroda (Pt elektroda) na kojoj se uspostavlja odgovarajući
redoks potencijal. Da bi se potencijal indikatorske elektode mogao meriti,
ova se elektroda spreže sa nekom referentnom elektrodom (kalomelovom,
95
sulfatnom, i td.), i prati elektromotorna sila takvog sprega tokom titracije. 9.2.4.3 Permanganometrija
Nagla promena potencijala indikatorske elektrode (odnosno,
elektromotorne sile pomenutog sprega) u toku titracije, označava Permanganometrija je oksido-redukciona metoda volumetrije u
nastupanje ekvivalentne tačke titracije koja u ovom postupku odgovara kojoj se kao titraciono sredstvo koristi standardni rastvor kalijum-
završnoj tački titracije. permanganata. KMnO4 je pogodno titaciono sredstvo u redoks
Vrednost potencijala indikatorske elektrode u ekvivalentnoj tački određivanjima zbog veoma visokog redoks potencijala koji omogućuje
može se unapred izračunati, pa se u tom slučaju titracija izvodi do titraciju velikog broja supstanci, a osnovni nedostatak mu je hemijska
momenta dok se ova vrednost potencijala ne dostigne. Izračunavanje nestabilnost zbog koje rastvore permanganata često treba
potencijala ekvivalentne tačke redoks titracije, zasniva se na zakonitostima restandardizovati.
Nernstove jednačine, a izvodi se po formuli (10.66): U zavisnosti od kiselosti, Mn+7 se u permanganatu može redukovati
Na primer, kod određivanja gvožđa, titracijom permanganatom u do +2, +3, +4 i +6 stanja. U jako kiseloj sredini, (pH ≤ 1), Mn+7 se redukuje
kiseloj sredini, odvija se reakcija: do Mn+2-jona prema reakciji:
5Fe2 + + MnO −4 + 8H+ → 5Fe3+ + Mn 2 + + 4H2O
MnO −4 + 5e + 8H + Mn 2 + + 4H 2O ; E MnO
0
−
/Mn 2 +
= 1,51 V (9.74)
4
1+ 5
U ovim uslovima titrišu se Mn2+-jon (do MnO2); cijanid-jon do cijanata; joni:
Na ovaj način je izračunata vrednost potencijala u završnoj tački, S2−, SO32− i S2O32−, do sulfata. Primenljivost ove varijante metode je,
koja se u slučaju potenciometrijskog određivanja završne tačke poklapa sa međutim, ograničena jer čvrsta faza - MnO2, koja nastaje reakcijom ima
potencijalom u ekvivalentnoj tački. Titracija se vodi dok potencijal formu suspenzije tamno-mrke boje koja ometa uočavanje crvene boje
indikatorske elektode ne dostigne izračunatu vrednost. permanganata u završnoj tački titracije, što unosi značajnu grešku
Višak titracionog sredstva, kao metod indikacije završne tačke, određivanja.
primenjuje se u nekoliko tipičnih slučajeva. Najpoznatiji takav slučaj je U veoma baznoj sredini, (pH≥13), mangan se iz permanganatnog
rastvor kalijum-permanganata koji se koristi kao titraciono sredstvo u jona redukuje do +6 stanja:
metodi permanganometrije. Rastvor kalijum-permanganata ima 2−
MnO −4 + e MnO 4 0
E MnO −
/MnO 2 −
= 0,56 V (9.76)
karakterističnu ljubičasto-crvenu boju koja se u toku titracije, sve do 4 4
ekvivalentne tačke, ne uočava. Kada se ekvivalentna tačka dostigne, Titracijom u visoko baznoj sredini određuju se neke organske supstance
titrovana vrsta je u potpunosti izreagovala, pa prva sledeća kap (formaldehid, metanol, glicerol, fenol, i dr.).
permanganata boji titracioni rastvor i predstavlja završnu tačku titracije. U permanganometriji, samo titraciono sredstvo je ujedno i indikator
koji u završnoj tački boji rastvor sopstvenom bojom (crveno-ljubičastom).
Ljudsko oko je veoma osetljivo na ovu boju i zapaža je u u koncentraciji od
96
oko 2·10−9 mol/dm3. Ova boja, međutim, nije postojana i postepeno bledi, 9.2.4.4 Bromatometrija
što se objašnjava reakcijom viška permanganata sa Mn2+-jonima nastalim
tokom titracije u kiseloj sredini: Bromatometrija je volumetrijska redoks metoda zasnovana na
−
korišćenju standardnog rastvora kalijum-bromata kao titracionog sredstva.
2MnO 4 + 3Mn 2+ + 2H 2 O 5MnO 2 + 4H + (9.77) KBrO3 spada u jaka oksidaciona sredstva u kiseloj sredini. U prisustvu
jakih redukcionih sredstava, redukcija broma iz stanja Br+5 u bromat-jonu,
Vodeni rastvori KMnO4 nisu potpuno stabilni, čak ni kada su
odvija se do bromida:
pripremljeni od veoma čiste hemikalije. Razlog tome je izražena tendencija
permanganatanog jona da oksidiše vodu: −
BrO3 + 6e + 6H+ Br − + 3H2O 0
EBrO − = 1,45 V (9.81)
− − /Br
4MnO 4 + 2H 2O 4MnO 2 + 3O 2 + 4OH
3 2
(9.78)
Kod titracije slabijih redukcionih sredstava, redukcija Br+5 ne ide u
Ravnoteža rakcije (9.78) se sa povećanjem kiselosti rastvora, jako potpunosti do bromida, već nastaje mešavina broma i bromida, o čemu
pomera u desno. Reakciju katalizuje prisustvo MnO2, svetlost, toplota, treba voditi računa.
kiseline, Mn2+-jon i tragovi organskih supstanci. Zbog ove pojave, kod Bromat-jon je jak oksidans samo u visoko kiseloj sredini. Sa
pripreme rastvora KMnO4 obavezno se koristi destilovana, a ne porastom pH-vrednost rastvora, redoks potencijal bromat-jona se
dejonizovana voda koja može da sadrži i organske supstance. Pre smanjuje, kao i brzina reakcije, što smanjuje mogućnost primene KBrO3
standardizacije, pripremljen rastvor se ostavi da odstoji duže, ili se čak, kao titracionog sredstva.
kuva kratko vreme da bi se eventualne sporedne reakcije tipa (9.78), U ekvivalentnoj tački titracije, kada je titrovana vrsta proreagovala
završile u što većoj meri, a zatim se talog (MnO2) eliminiše ceđenjem, i kvantitativno, počinje reakcija titracionog sredstva – bromat-jona sa
rastvor tek tada standardizuje. nastalim bromid-jonom koji je produkt reakcije titracije:
Standardizacija rastvora KMnO4 može se obaviti na više načina:
−
natrijum-oksalatom, arsen(III)-oksidom ili čistim, elektrolitičkim gvožđem. BrO3 + 5Br − + 6H+ → 3Br2 + 3H2O (9.82)
Na primer, pri standardizaciji oksalatom, u kiselom rastvoru,
natrijum-oksalat prelazi u oksalnu kiselinu koja se onda titriše: Reakcija (9.82), koja započinje upravo u ekvivalentnoj tački titracije pri
određivanju, koristi se za indikaciju završne tačke titracije. Naime, u jako
−
5H 2 C 2O 4 + MnO 4 + 6H + → 2Mn 2+ + 10CO2 + 8H 2O (9.79) kiseloj sredini u kojoj se tiracija odvija, rastvoru titrovane vrste se dodaje
acido-bazni indikator metil-oranž koji je u kiseloj sredini crvene boje.
Zbog mogućnosti odvijanja paralelne reakcije oksidacije oksalne Završna tačka u bromatometriji zapaža se kao nestanak crvene boje metil-
kiseline kiseonikom iz vazduha, titraciju oksalata treba izvesti brzo, da bi oranža, što se događa kao posledica razaranja (oksidacije) ovog indikatora
se postigla zadovoljavajuća tačnost. elementarnim bromom.
Najbolji primarni standard za standardizaciju rastvora KMnO4 je Bromatometrijski se određuju Sb(III), As(III), Sn(II), Cu(I), Tl(I), N2H4
arsen(III)-oksid. Ova supstanca se rastvori u razblaženom rastvoru NaOH, i td.
dobijeni rastvor se zakiseli hlorovodoničnom kiselinom i titriše Kalijum-bromat spada u primarne standarde, što pojednostavljuje
permanganatom, prema reakciji: pripremu standardnog rastvora i svodi je na jednostavno merenje i
− rastvaranje KBrO3.
5H3AsO3 + 2MnO 4 + 6H+ → 5H3AsO 4 + Mn 2+ + 3H2O (9.80)
KBrO3, zahvaljujući ponašanju svojstvenom primarnom standardu,
Reakcija (9.80) teče dosta sporo, pa se kao katalizator koji ubrzava ima veoma važnu ulogu i kao stabilan izvor poznate količine elementarnog
reakciju dodaje KIO3. broma za analitičke potrebe: Ako se tačno izmerenoj količini KBrO3, u
kiseloj sredini doda višak bromida, onda se prema reakciji (9.82) oslobađa
97
ekvivalentna (tačno poznata) količina elementarnog broma koji se »in situ« Indikacija završne tačke titracije u jodimetriji i jodometriji vezana je
koristi za određivanje niza organskih supstanci (fenola, amina, itd.). za pojavu, (jodimetrija), ili isčezavanje joda (jodometrija) u titraciji, što
odgovara ekvivalentnim tačkama titracije u ovim metodama. Boja
elementarnog joda, međutim, sama nije dovoljna da se na vreme uoči
9.2.4.5 Titracije jodom njena pojava ili nestanak, čak i u potpuno bistrim rastvorima titrovane vrste
zbog male rastvorljivosti joda u vodi. Zato se kao indikator u metodama
Jod se javlja u više analitički značajnih oksidacionih stanja (jodid- jodimetrije i jodometrije koristi koloidni rastvor skroba, koji sa elementarnim
jon, jod, jodat-jon i perjodat-jon). Za redoks titracije, posebno su važna jodom (trijodid-jonom), daje intenzivno plavo obojen adsorpcioni kompleks.
najniža oksidaciona stanja, a to su jodid-jon i elementarni jod. Osetljivost boje ovog kompleksa je veoma visoka, pa se u pogodnim
Oksido-redukciona svojstva joda se mogu prikazati sledećom uslovima, na ovaj način može odrediti prisustvo joda u koncentraciji od
polureakcijom : 2·10−7 mol/dm3. Skrob, kao indikator, nije pogodan za rad na povišenim
temperaturama jer mu osetljivost u takvim uslovima opada. U visoko
I2 (aq) + 2e 2I− EI0 /I− = 0,62 V (9.83) kiselim sredinama, skrob se razlaže, pa kad se jodometrijsko određivanje
2
izvodi u uslovima visoke kiselosti, skrob se dodaje u titracioni rastvor kada
Pošto se, međutim, elementarni jod veoma slabo rastvara u vodi (1,3·10−3 se titracija približi ekvivalentnoj tački, što se poznaje po žućkastoj boji
mol/dm3), za njegovu analitičku primenu neophodno je pripremiti rastvor rastvora od preostalog joda.
joda veće koncentracije, što se postiže rastvaranjem joda u zasićenom
rastvoru KI u kome se elementarni jod dobro rastvara. Pri rastvaranju joda Jodimetrija
u KI, nastaje trijodid-jon, I3−. Jodimetrijski, tj. titracijom standardnim rastvorom joda određuju se
− Sn (II), As (III), Sb(III), H2S, SO32−-jon, S2O32−-jon i N2H4. Ove titracije se
I 2 + I − I3 (9.84)
izvode pažljivo imajući u vidu sve faktore koji mogu da negativno utiču na
Redoks svojstva trijodid-jona se mogu videti iz polureakcije: tok redoks reakcije sa jodom koji je slab oksidans. Ovakve reakcije se
obično izvode u slabo kiselim, neutralnim ili slabo baznim rastvorima da bi
− se izbegle moguće sporedne reakcije elementarnog joda.
I3 + 2e 3I− EI0 − /I− = 0,54 V (9.85)
Rastvori joda su nestabilni iz dva razloga. Prvo, jod ima izraženu
3
98
primarni standard. Ova titracija se izvodi u neutralnim ili slabo kiselim Po pripremi, rastvor Na2S2O3 zbog opisanih nestabilnosti treba
rastvorima, a počiva na redoks ponašanju tiosulfat-jona: ostaviti da odstoji, da bi se reakcija (9.92) u što većoj meri završila, a zatim
ga standardizovati.
2− 2−
2S2O3 − 2e S4O6 ES0 O 2− /S O 2− = 0,07 V (9.87) Standardizacija rastvora natrijum tiosulfata izvodi se tako da se
4 6 2 3
odmerenoj količini pogodnog primarnog standarda, dodaje višak jodid-jona.
Redukcija joda tiosulfat-jonom data je u sledećoj reakciji: Najčešće korišćeni primarni standardi za ovu namenu su KIO3, KBrO3 i
K2Cr2O7. Ako se za ovu svrhu upotrebi, na primer, KIO3, onda se
2− 2−
I2 + 2S2O3 2I− + S4O6 (9.88) dodavanjem u u kiseli rastvor KI odvija reakcija u kojoj se oslobađa
ekvivalentna količina elementarnog joda:
Jodometrija
−
Jodometrija (indirektna jodimetrija) se oslanja na umereno izražena IO3 + 5I − + 6H + 3I 2 + 3H 2 O (9.93)
redukciona svojstva jodid-jona, zahvaljujući kojim se mogu određivati
mnoga jača oksidaciona sredstva. Naime, jaka oksidaciona svredstva u Nagrađeni elementarni jod se zatim, uz indikator skrob, titriše rastvorom
kiseloj sredini oksidišu jodid-jon u jod, koji se zatim titriše uz indikator – Na2S2O3 koji treba standardizovati, do nestanka plave boje. Hemizam ove
skrob, standardnim rastvorom natrijum-tiosulfata. Opšta šema reakcije odgovara reakciji (9.90).
jodometrijskog određivanja neke oksidacione supstance Aox data je Uz sve mere predostrožnsti, standardizovani rastvor Na2S2O3 brzo
sledećim jednačinama: podleže promenama, pa ga treba češće restandardizovati, a ako se primeti
da se zamutio (od elementarnog sumpora, prema reakciji (9.91)), više nije
A ox + I − (višak) A red + I 2 (9.89) upotrebljiv, i treba ga zameniti sveže pripremljenim rastvorom.
2− 2−
I 2 + 2S2 O3 2I − + S4 O 6 (9.90)
99
1. Poklapaju ekvivalentna i završna tačka titracije 2. Ne poklapaju ekvivalentna 14. Zbog slabe rastvorljivosti elementarnog joda u vodi, kod pripreme
i završna tačka titracije 3. Titracija ne može izvesti pravilno titracionog sredstva u jodimetriji, elementarni jod se rastvara u:
4. Zapaža promena boje
1. Rastvoru NaCl 2. Rastvoru KCl 3. Rastvoru KI 4. Rastvoru KBrO3
5. Izvođenje permanganometrijske ritracije u jako kiseloj sredini, podrazumeva
15. U jodimetrijskom postupku, završna tačka titracije se manifestuje kao:
redukciju mangana u permanganatu:
1. Pojava crvene boje 2. Pojava plave boje 3. Nestanak crvene boje
1. Od +7 do +4 2. Od +6 do +4 3. Od +7 do +4 4. Od +7 do +2
4. Nestanak plave boje
5. Od +4 do +2
16. Da bi se izbegle nepoželjne sporedne reakcije joda, jodimetrijska tiracija se
6. Rastvor KMnO4 se mora često standardizovati jer:
izvodi:
1. KMnO4 je primarni standard 2. KMnO4 je veoma reaktivna supstanca
1. U slabo kiseloj, neutralnoj i slabo-baznoj sredini 2. Visoko kiseloj sredini
3. KMnO4 je obojen rastvor 4. KMnO4 je jako sredstvo za dezinfekciju
3. Visoko-baznoj sredini 4. Nevažno je kakva je sredina pri titraciji
7. Titracija permanganatom u slabo-kiseloj, neutralnoj ili slabo-baznoj sredini,
17. Standardizacija rastvora joda izvodi se reakcijom sa:
nije pogodna jer:
1. KMnO4 2. As2O3 3. NaOH 4. KNO2 5. Skrobom
1. KMnO4 je u ovim uslovima nestabilan 2. Javljaju se teškoće kod uočavanja
završne tačke titracije 3. Reakcija se odvija veoma sporo 18. Rastvor titracionog sredstva u jodimetriji je nestabilan zbog:
8. Rastvor KMnO4 standardizuje se: 1. Isparljivosti joda 2. Prisustva jodid-jona 3. Odsustva jodid-jona
4. Hidrolize
1. Standardnim rastvorima jakih kiselina 2. Standardnim rastvorima jakih baza
3. Natrijum-oksalatom 4. Natrijum-silikatom 19. Rastvor titracionog sredstva u jodimetriji, kad se ne koristi, čuva se u:
9. Bromatometrija je redoks metoda u kojoj se kao titraciono stredstvo koristi: 1. Velikim sudovima od providnog stakla na svetlu 2. Tamnim, dobro
zatvorenim bocama 3. Stoji u otvorenoj bireti
1. Standardni rastvor KBr 2. Standardni rastvor KBrO3 3. Standardni rastvor
KBrO4 20. Prokomentariši tvrdnju: Jodometrijski se određuju jaka oksidaciona sredstva
koja oksidišu jodid -jona do elementarnog joda.
10. Bromatometrijska titracije se izvodi u:
1. Netačno 2. Tačno, u visoko-alkalnoj sredini 3. Tačno, u kiseloj sredini
1. Visoko-baznoj sredini 2. Visoko-kiseloj sredini 3. Neutralnoj sredini
4. Nevažno je kakva je sredina pri ovoj titraciji 21. Retitracija joda standardnim rastvorom Na2S2O3 izvodi se uz indikator:
11. Pri titraciji u bromatometriji, brom se iz bromata, redukuje do: 1. Fenol-ftalein 2. Metil-oranž 3. Skrob 4. Mureksid
5. Titraciono sredstvo je ujedno i indikator
1. Elementarnog broma 2. Bromida 3. Hipobromida 4. Ne redukuje se
−
12. U bromatometriji, kao indikator se koristi: 22. Reakcija: IO3 + 5I − + 6H + 3I 2 + 3H 2 O koristi de za standardizaciju
1. Fenol-ftelein 2. Metil oranž 3. Eriohromcrno-T 4. Mureksid rastvora natrijum-tiosulfata.
5. Skrob 1. Netačno 2. Tačno 3. Ponuđena reakcija je nemoguća
13. Kao titraciono sredstvo u jodimetriji, koristi se: 4. Natrijum-tiosulfat je primarani standard pa se ne standardizuje
1. Jodid-jon 2. Trijodid-jod 3. Jodat-jon 4. Perjodat-jon 23. Titracija rastvorom Na2S2O3 u jodometriji izvodi se do:
100
1. Nestanka plave boje 2. Pojave plave boje 3. Pojave crvene boje 9.2.5 Taložna određivanja u volumetriji
4. Do pojave belog taloga
Taložna određivanja obuhvataju volumetrijske taložne metode, a
zasnovana su na reakcijama titracionog sredstva i titrovane vrste u kojim
Tačni odgovori su:
nastaju teško rastvorljivi talozi. Mada analitička hemija poznaje veliki broj
1/2 2/2 3/3 4/1 5/4 6/2 7/2 8/3 9/2 10/2 11/2 12/2 reakcija u kojima nastaje teško rastvorljiv talog, relativno mali broj takvih
13/2 14/3 15/2 16/1 17/2 18/1 19/2 20/3 21/3 22/2 23/1 reakcija može biti primenjen u volumetriji. Razlog za to su posebni uslovi
koje takva reakcija treba da ispunjava. Tako, na primer taložna reakcija u
volumetriji mora pokazivati sledeća svojstva:
▪ Da bude brza
▪ Da je kvantitativna
▪ Da daje talog tačno određenog stehiometrijskog sastava
▪ Da ima mogućnost indikacije stehiometrijskog završetka
Zbog kompleksnosti pobrojanih zahteva, u praksi se primenjuje
svega nekoliko taložnih određivanja od kojih je najvažnije određivanje
halogenida koje se naziva argentometrija, a još se, u većoj meri, primenjuje
određivanje sulfata, fosfata i molibdata.
Ravnoteža taložne reakcije u volumetriji mora biti jako pomerena ka
produktima, jer se zbog prirode volumetrijske metode, za razliku od
gravimetrije, ovde ne može dodavati višak taložnog reagensa (titracionog
sredstva) da bi se postiglo kvantitativno reagovanje reaktanata.
Određivanje halogenida se izvodi titracijom standardim rastvorom
AgNO3, pri čemu nastaju teško rastvorljivi srebro-halogenidi:
Cl− + Ag + → AgCl(s) (9.94)
Konstanta ravnoteže ove reakcije odgovara recipročnoj vrednosti
proizvoda rastvorljivosti, a data je izrazom:
1 1 1
K= + +
= = −10
= 109,75 (9.95)
[Ag ][Cl ] K AgCl 1,8 10
Prema veličini vrednosti konstante ravnoteže reakcije (9.95), može
se zaključiti da je ravnoteža ove reakcije jako pomerena u desno, odnosno,
da je u tom pogledu pogodna za volumetrijska taložna određivanja.
Titraciona kriva za reakciju (9.94) dobija se kada se na ordinatu
nanosi pAg i/ili pCl vrednost, a na apscisu, zapremina dodatog
standardnog rastvora AgNO3.
101
Kao primer, biće razmotrena titracija 100,0 cm3 rastvora NaCl 100,0 0,100 − 99,0 0,100
koncentracije 0,100 mol/dm3 rastvorom srebro-nitrata, iste koncentracije: [Cl− ] = = 5,0 10− 4 mol/dm 3
199,0
o Na početku titracije:
Rastvor sadrži samo titrovanu vrstu čije je koncentracija 0,100 mol/dm3,
pa važi: Odavde je pCl = 3,3 , a koncentracija srebro-jona, u tom momentu je:
[Cl− ] = 0,100 mol/dm 3 , odnosno, pCl = 1,00
1,8 10−10
o Titracija do ekvivalentne tačke: [Ag + ] = −4
= 3,6 10− 7 mol/dm 3 , odakle je pAg = 6,4
5,0 10
Do ekvivalentne tačke u rastvoru se nalaze neistitrisani Cl−-joni i nastali
talog AgCl. Hlorid-joni prisutni u rastvoru potiču od neistitrisanih Cl−-jona iz Posle dodatih 99,9 cm3 titracionog sredstva (0,1% pre ekvivalentne tačke):
NaCl i Cl−-jona koji potiču od rastvorljivosti nastalog AgCl. Kako se radi o slabo
rastvorljivom talogu, čija se rastvorljivost efektom zajedničkog jona (Cl−) još više 100,0 0,100 − 99,9 0,100
smanjena, količina hlorid-jona koja potiče od rastvorljivosti taloga AgCl, u odnosu [Cl− ] = = 5,0 10− 5 mol/dm 3
na količinu neistitrisanih hlorid-jona, može se zanemariti. 199,9
Posle dodatih 50,0 cm3 titracionog sredstva, važi: Odakle sledi: pCl = 4,3 , i dalje:
Posle dodavanja 100,1 cm3 rastvora AgNO3 tj. 0,1% posle ekvivalentne tačke: Ekvivalentna
6 tačka
100,1 0,100 − 100,0 0,100 [Cl−]=0,010mol/dm3
[Ag + ] = = 5,0 10−5 mol/dm 3
200,1 4
Zanemarivanjem doprinosa ukupnoj koncentraciji [Ag + ] od srebro-jona nastalih
[Cl−]=0,001mol/dm3
rastvaranjem AgCl, sledi da je pAg = −log(5,0 10−5 ) = 4,3 ; i
2
K AgCl 1,8 10−10
[Cl− ] = = = 3,6 10− 6 mol/dm 3 ,odnosno, pCl = 5,4
[Ag + ] 5,0 10 −5
0
0 20 40 60 80 100 Rastvor AgNO3, cm3
3
Posle dodatih 101,0 cm titracionog sredstva, odnosno 1% posle ekvivalentne
tačke:
Sl. 9.15 Titracione krive za titraciju 100,0 cm3 rastvora hlorida
101,0 0,100 − 100,0 0,100
[Ag + ] = = 5,0 10− 4 mol/dm 3 standardnim rastvorom AgNO3 iste koncentracije,
201,0
Sa slike 9.15 zapaža se da se skok »p« funkcije u blizini
Odavde je pAg = 3,3 , i: ekvivalentne tačke smanjuje sa snižavanjem koncentracije titracionog
sredstva i titrovane vrste. Tako, u titraciji u kojoj su koncentracije
titracionog sredstva i titrovane vrste po 0,100 mol/dm3 završna tačka
1,8 10−10
[Cl− ] = −4
= 3,6 10− 7 mol/dm 3 , pa je onda pCl = 6,4 titracije je odlično definisana, što u manjoj meri važi za titraciju sa
5,0 10 koncentracijama reaktanata od 0,010 mol/dm3, dok je u slučaju
koncentracije od 0,001 mol/dm3 završnu tačku teško tačno odrediti, pa je
Na bazi rezultata prikazanog izračunavanja konstruisana je greška takvog određivanja veoma velika.
titraciona kriva za titraciju 100,0 cm3 rastvora NaCl koncentracije 0,100 Na tačnost određivanja volumetrijskim taložnim metodama u velikoj
mol/dm3, rastvorom AgNO3 iste koncentracije, i prikazana na slici 9.15. Na meri utiče veličina rastvorljivosti teško rastvornog taloga koji nastaje u
istoj slici prikazan je i uticaj koncentracije titracionog sredstva i titrovane titraciji. Kvantitativno, to se može pratiti preko proizvoda rastvorljivosti
vrste na oblik titracione krive. različitih jedinjenja, čija recipročna vrednost predstavlja konstantu
ravnoteže reakcije nastajanja teško rastvornog taloga. Porast numeričke
vrednosti konstante ravnoteže (a povećava se sa smanjenjem vrednosti
proizvoda rastvorljivosti), fizički znači da se reakcija odvija sa leva u desno
u većoj meri (kvantitativnije). Na slici 9.16 prikazan je uticaj veličine
proizvoda rastvorljivosti grupe teško rastvornih jedinjenja srebra na oblik
103
titracione krive reakcija u kojim ta jedinjenja nastaju. Krive su dobijene u 9.2.5.1 Morova metoda
titraciji 100,0 cm3 rastvora anjona koncentracije 0,100mol/dm3 rastvorom
AgNO3 iste koncentracije. Po Moru se određuju hlorid-joni i bromid-joni titracijom standardnim
rastvorom srebro-nitrata u slabo kiselim, neutralnim i umereno baznim
rastvorima ( 6,5 pH 10) , uz indikator K2CrO4. Završnu tačku titracije
predstavlja pojava crveno-smeđog taloga Ag2CrO4. Ograničenje u pH-
K AgI = 8,3 10 −17
pAg vrednostima u kojim se titracija može izvoditi, s jedne strane, vezano je za
ravnotežu hromat/bihromat-jona, u kojoj učestvuje i vodonik-jon, a sa
16
K AgBr = 5,3 10 −13 druge, za mogućnost odvijanja nepoželjnih reakcija srebro-jona u visoko
baznim rastvorima:
14
Pri pH-vrednostima ispod 6,5, hromat-jon prema reakciji (9.96),
12 K AgCl = 1,8 10 −10 prevodi u dihromat-jon.
2− 2−
10 2CrO4 + 2H+ Cr2O7 + H2O (9.96)
8 Pri pH-vrednostima iznad 10, srebro-jon gradi AgOH ili smeđi oksid
Ag2O. Iz pomenutih razloga, da bi se postigla pogodna kiselost pri kojoj se
6
nastupanje završne tačke lako uočava, titracionom rastvoru se najčešće
K AgIO3 = 3,0 10−8
4 dodaje NaHCO3.
Pri određivanju hlorid-jona po Moru nastaju dva taloga – prvo AgCl,
2 a potom Ag2CrO4.
K AgBrO3 = 5,5 10 −5
0 Ag + + Cl− AgCl(s) (beo talog) (9.97)
+ − −10
0 20 40 60 80 100 120 cm 3 AgNO3 KAgCl = [Ag ][Cl ] ; KAgCl = 1,8 10 (9.98)
2−
Sl. 9.16 Uticaj rastvorljivosti produkata reakcije na oblik titracione 2Ag + + CrO 4 Ag 2CrO 4 (s) (crveno-smeđ talog) (9.99)
krive kod taložnih titracija srebro-jonom + 2 2− −12
K Ag 2 CrO 4 = [Ag ] [CrO4 ] ; KAg2CrO 4 = 1,1 10
Sa slike 9.16 zapaža da se sa povećavanjem rastvorljivosti teško
rastvorljivog taloga koji nastaje titracijom, postaje sve teže odrediti U ekvivalentnoj tački titracije koncentracija jona srebra će biti:
ekvivalentnu tačku titracije. Očigledno je da je bromate nemoguće titrisati
argentometrijski, dok je titracija jodata veoma otežana zbog nepogodnog [Ag + ] = K AgCl = 1,8 10−10 = 1,3 10− 5 mol/dm 3
oblika titracione krive i loše definicije ekvivalentne tačke titracije na njoj.
Primena taložnih volumetrijskih metoda može se dobro sagledati iz Da bi se postiglo da u momentu nastupanja ekvivalentne tačke,
određivanja hlorida metodama po Moru (Mohr) i Folhardu (Volhard): nastupi i završna tačka titracije (počne taloženje crveno-smeđeg Ag2CrO4),
potrebno je obezbediti određenu (potrebnu) koncentraciju hromat-jona u
titracionom rastvoru:
104
2− K Ag 2 CrO 4 1,1 10−12 9.2.5.2 Folhardova metoda
[CrO 4 ] = = = 6,5 10− 3 mol/dm 3
[Ag + ]2 (1,3 10 )
−5 2
Folhardova metoda tretira titraciju srebro-jona standardnim
Izračunata koncentracija od 6,5·10-3 mol/dm3, međutim, već rastvorom tiocijanat-jona u visoko-kiseloj sredini, pri čemu nastaje beli
značajno boji titracioni rastvor žutom bojom hromat-jona, pa to ometa talog AgSCN. Kao indikator u ovoj titraciji koristi se Fe3+-jon koji sa viškom
uočavanje pojave crveno-smeđe boje taloga srebro-hromata. Zbog ove tiocijanat-jona nagrađuje rastvorljivi crveni kompleks FeSCN2+:
nepogodnosti, koncentracija hromat-jona u titracionom rastvoru ne bi Ag + + SCN− AgSCN(s) (beo talog) KAgSCN = 1,1 10−12 (9.100)
trebalo da je veća od 5·10-3 mola/dm3, što znači da se završna tačka neće
poklopiti sa ekvivalentnom tačkom. Koncentracija hlorid-jona koji se Fe3+ + SCN − FeSCN2 + (crveno obojeni kompleks) (9.101)
određuju po Moru, u završnoj tački može se onda izračunati polazeći od Titracija se izvodi pri pH < 1, da indikator - Fe3+-jon ne bi
podatka za dozvoljeni sadržaj hromata: hidrolizovao. Kada se prisutni srebro-jon titracijom prevede u srebro-
tiocijanat, prvi višak SCN−-jona počinje da reaguje sa prisutnim indikatorom
K Ag 2 CrO 4 1,1 10−12 -Fe3+-jonom. Crvena boja kompleksa FeSCN2+ počinje da se uočava kada
[Ag + ] = = = 1,5 10− 5 mol/dm 3 ,
[CrO 4 ]
2−
5 10 −3 njegova koncenracija u rastvoru dostigne vrednost od oko 6,4·10−6
mol/dm3. Da bi se postiglo da se boja indikatorskog kompleksa uoči baš u
odakle je:
momentu ekvivalentne tačke, potrebno je da koncentracija indikatora ima
1,8 10−10 određenu vrednost, a koja se može izračunati polazeći od uslova u
[Cl− ] = −5
= 1,2 10−5 mol/dm 3 ekvivalentnoj tački:
1,5 10
[SCN − ] = [Ag + ] = K AgSCN = 1,1 10−12 = 1,0 10− 6 mol/dm 3
Prikazana računica pokazuje da se završna tačka titracije hlorid-
jona javlja pri nešto manjoj koncentaciji hlorida u odnosu na ekvivalentnu Konstanta stabilnosti kompleksa FeSCN2+ data je izrazom:
tačku (1,3·10-5 mol/dm3). Ovo je uzrok neizbežne greške kod određivanja
hlorida po Moru, a praktično znači da se pri titraciji dodaje veća zapremina [FeSCN2 + ]
titracionog sredstva (AgNO3), od potrebne. Ova greška je mala, i K FeSCN 2+ = = 200 (9.102)
[Fe3+ ][SCN − ]
zanemarljiva je ako se radi o rastvoru hlorid-jona koncentracije od 0,1
mol/dm3, i više, ali ako se titriše rastvor manje koncentracije, greška može odavde se može izračunati potrebna koncentracija indikatora Fe3+-
biti i značajna. jona:
Najjednostavniji metod da se uticaj opisane greške određivanja
izbegne je da se pripremljeni rastvor AgNO3 za titraciju, standardizuje [FeSCN2 + ] 6,4 10−6
[Fe3+ ] = −
= −6
= 3,2 10- 2 mol/dm 3
čistom supstancom NaCl, uz hromatni indikator, čime se greška anulira. K FeSCN 2+ [SCN ] 200 1,0 10
Najznačajnijim nedostatkom metode po Moru, smatra se relativno
usko područje pH-vrednosti u kome se određivanje može izvoditi. Ovolika koncentracija indikatora u titracionom rastvoru, međutim,
Po Moru se ne mogu određivati jodid-joni i tiocijanat-joni zbog daje intenzivno obojenje koje ometa određivanje završne tačke titracije.
nedovoljno uočljive završne tačke titracije, pošto talozi AgI i AgSCN Zato se, obično, primenjuje dvostruko manja koncenracija indikatora
adsorbuju hromat-jon, čime se završna tačka »rasteže« i postaje teško
uočljiva ( [Fe3+ ] 1,5 10-2 mol/dm 3 ), sa kojom se završna tačka titracija može bez
teškoća uočiti. Ovo umanjenje koncentracije indikatiora, sa svoje strane,
105
unosi grešku određivanja od oko 0,02%, što se može zanemariti jer ulazi u završnoj tački titracije potrebno trošiti značajan višak titracionog sredstva
granice greške merenja. (tiocijanata), što bi izazvalo visoku grešku određivanja.
Folhardova metoda ima najznačajniju primenu u određivanju Postoji više načina da se ovaj nedostatak metode prevaziđe, a
halogenida, indirektnim putem u visoko kiseloj sredini. Samo određivanje najjednostavniji je da se pre titracije tiocijanatom, nagrađeni AgCl pažljivo
se izvodi tako što se rastvoru halogenida koji se određuje, doda tačno odvoji filtriranjem, dobro ispere i voda od ispiranja priključi osnovnom
određena zapremina standardnog rastvora AgNO3, u stehiometrijskom rastvoru, pa tek onda u tom rastvoru titriše višak srebro-jona. U tom slučaju
višku u odnosu na prisutni halogenid. Na primer: ne postoji mogućnost nestanka jednom uočene boje u završnoj tački
titracije.
Cl− + Ag + (visak) → AgCl(s) (9.103) Kod određivanja bromid-jona i jodid-jona po Folhardu, ovakve
Preostali Ag+-joni (stehiometrijski višak) se zatim titriše standardnim smetnje ne postoje jer su rastvorljivosti taloga AgBr i AgI, manje od
rastvorom tiocijanata, uz indikator Fe3+-jon: rastvorljivosti AgSCN.
109
xI Analizirajući odnose tačnosti i preciznosti, prikazanih u prethodnom
Metoda I (prva serija primeru, po rezultat merenja u izvedenim serijama, može se zaključiti da
merenja) jedino prva serija merenja u potpunosti odgovara i daje zadovoljavajuće
x1 x5
rezultate. Rezultat treće serije ukazuje na neku značajnu grešku koja se
x II ispoljava tokom merenja i «pomera» sve rezultate u jednom pravcu, a čijim
Metoda II (druga serija bi se eliminisanjem postigao zadovoljavajući odnos tačnosti i poreciznosti.
merenja) Druga i četvrta serije merenja traže dublju analizu i otkrivanje uzroka
x1 xx22 x33 x4 x5
dobijenih rezultata.
x III
Metoda III ( treća
serija merenja)
x1 x5 10.2 Klasifikacija grešaka prema prirodi i uzrocima
x IV
Metoda IV (četvrta serija Greške merenja, odnosno, u analitičkoj hemiji – određivanja, jer se
merenja) određivanje zasniva na merenjima, prema prirodi, mogu se podeliti u dve
x1 x2 x3 x4 x5 grupe: sistematske (odredive) i slučajne (neodredive) greške. Sistematske
greške imaju svoje racionalne uzroke i poreklo, i u eksperimentalnom radu
xT
se mogu izbeći ili svesti na minimalnu (poznatu) meru. Slučajne greške,
Sl. 10.1 Grafički prikaz rezultata određivanja međutim, ne mogu biti objašnjene racionalnim razlozima, njihovi se uzroci i
neke veličine korišćenjem četiri različite metode poreklo ne znaju, pa se ne mogu se izbeći ni uz najpažljiviji rad obučenog
analitičara uz korišćenje ispravnih aparatura.
Razmatranjem prikaza rezultata određivanja sa sa slike 10.1
zapaža se da prva i treća serija eksperimenata (I i III metoda određivanja),
pokazuju visoku preciznost jer je slaganje rezultata pojedinačnih 10.2.1 Sistematske greške
određivanja u tim serijama dobro (elipse koje predstavljaju vrednosti
pojedinačnih određivanja su veoma blizu jedna-drugoj). Istovremeno, Prema poreklu, sistematske greške se dele na metodske greške,
tačnost prve metode je visoka, a treće niska, jer je srednja aritmetička instrumentalne greške i lične greške.
vrednost rezultata prve serije bliska verovatnoj vrednosti tačne vrednosti Metodske greške potiču od primenjene metode određivanja, a
(«tačnoj vrednosti») - x T , dok je u trećoj seriji ta razlika značajna. U javljaju se zbog neadekvatne, nesavršene ili pogrešne metode koja se
drugoj seriji eksperimenata (II metoda), tačnost merenja je niska, jer je primenjuje u konkretnoj analizi. U gravimetriji, ove greške se javljaju zbog
udaljenost srednje aritmetičke vrednosti te serije, od tačne vrednosti rastvorljivosti taloga, ako je veća od dopuštene, zbog odvijanja sporednih
merenja velika, a preciznost je takođe niska, jer je «rasipanje « reakcija pri taloženju, usled delimičnog razlaganja i isparavanja taloga pri
pojedinačnih retultata serije velika (nema bliskosti pojedinačnih rezultata žarenju, i td. U volumetriji, greške metode obično su vezane za značajnu
serije). U četvrtoj seriji eksperimenata (IV metoda), zapaža se da je razliku između ekvivalentne i završne tačke tiracije zbog odsustva
tačnost rezultata visoka (malo odstupanje srednje aritmetičke vrednosti odgovarajućeg indikatora, odvijanje paralelenih reakcija pri titraciji, izaziva
merenja serije od tačne vrednoasti, dok je preciznost, zbog velikog ih rastvorljivost taloga u taložnim titracijama i sl. Ova vrsta grešaka može
rasipanja rezultata serije merenja, niska. Visoka tačnost, međutim, u ovoj se izbeći ili svesti na minimum pažljivim izborom metode određivanja.
seriji je sasvim slučajna, jer uz tako veliko rasipanje rezultata serije, mala Instrumentalne greške nastaju zbog primene neispravnih,
je verovatnoća da tačnost merenja bude visoka, i to se samo slučajno nebaždarenih, ili pogrešno baždarenih instrumenata. Na primer: netačna, ili
može dogoditi. vaga baždarena na neodgovarajućoj temperaturi u odnosu na temperaturu
110
na kojoj se vrši merenje mase biće uzrok sistematske instrumentalne sastav poznat), ili primenom nezavisne (različite) metode za analizu istog
greške. Takođe, netačno baždareni merni sudovi za pripremu rastvora ili uzorka.
birete za titraciju uzok su pojave instrumentalnih grešaka u volumetriji. Da
bi se izbegle instrumentalne greške, potrebno je merenja i određivanja 10.2.2 Slučajne greške
obavljati uz korišćenje potpuno ispravnih aparatura i instrumenata.
Lične greške potiču od samog analitičara, a izaziva ih neznanje i Slučajne (neodredive) greške nastaju iz razloga koji nisu poznati, a
napažnja. U gravimetriji, najčešći primeri nepažnje odnosno, neznanja su ne mogu se izbeći. Merenje (određivanje) koje je pažljivim izborom
pogrešno uzorkovanje, pogrešno rukovanje instrumentima, nepotpuno metode, instrumenata i radom obučenog analitičara lišeno u potpunosti
ispiranje taloga, pogrešno izabrana temperatura žarenja i td., dok u sistematskih grešaka, ne može se izvesti bez pojave slučajnih grešaka. Na
volumetriji je to pogrešno izabran indikator, nepažnja pri uočavanju primer, pri kalibraciji pipete izbegnute su sistematske greške, i u četiri
promene boje indikatora, pogrešno standardizovani rastvori i sl. Kod merenja dobijeni sledeći rezultati: 24,98 cm3, 24,96 cm3, 25,01 cm3 i
neiskusnih analitičara se javlja i predubeđenje i subjektivnost u uočavanju 24,95cm3. To znači da je zapaženo rasipanje rezultata uzrokovano
činjenica vezanih za izvođenje merenja ili rad analize, pri čemu se «vidi» slučajnim greškama.
ono što objektivno ne postoji. To može biti promena boje indikatora, očitani Ako se izvede veliki broj uzastopnih merenja, uz uslov da su
rezultat merenja mase na vagi i drugo. Lične greške se mogu izbeći sistematske greške pri tome isključene, zapaža se da rezultati pojedinačnih
školovanjem i obukom analitičara, koji su zatim sposobni da uz pažljiv rad merenja grupišu oko neke srednje vrednosti, odnosno padaju podjednako i
izvode analize uz visoku pouzdanost. u oblast većih i u oblast manjih vrednosti od ove vrednosti, koja se kod
Metodske i instrumentalne sistematske greške, zbog svoje prirode, velikih serija merenja približava verovatnoj vrednosti tačne vrednosti
na rezultat po pravilu, utiču tako što ga uvek, ili povećavaju, ili smanjuju. merene veličine. Posmatrajući rezultate velikih serija merenja u kojim se
Na primer, pogrešno baždarena vaga u svakom merenju serije daje masu javljaju samo slučajne greške, zapažaju se određene zakonomernosti u
koja je ili veća, ili manja, jer uvek na rezultat utiče na isti način. ponašanju rezultata merenja, i to:
Prema uticaju sistematskih grešaka na rezultat analize, ove greške ▪ Najveći broj merenja daje rezultat sa najmanjom apsolutnom greškom;
mogu biti konstantne i proporcionalne. Konstantne greške su po svojoj ▪ Učestalost pojave rezultata većih od verovatne vrednosti tačne
apsolutnoj vrednosti nezavisne od veličine analiziranog uzorka (na primer, vrednosti za neku konstantnu veličinu, jednak je učestalosti pojave
greške nastale usled potrošnje reagensa od strane indikatora kod titracije). rezultata manjih od verovatne vrednosti tačne vrednosti, za istu
Pošto je ova vrsta greške konstantna, njen relativni uticaj na rezultat opada konstantnu veličinu;
sa povećanjem količine uzorka. ▪ Sa porastom veličine apsolutne greške, učestalost pojave rezultata sa
Proporcionalne greške po svojoj apsolutnoj vrednosti zavise od takvom greškom eksponencijalno opada
veličine analitičkog uzorka. Takve su, na primer, greške koje izaziva neki Pošto opisana svojstva slučajnih grešaka predstavljaju statističko
sastojak u uzorku koji ometa određivanje. Apsolutna vrednost ove greške ponašanje, slučajne greške podležu zakonima verovatnoće, pa se
se menja sa veličinom uzorka, ali je njen relativni uticaj na rezultat uvek statistički obrađuju.
isti. Statistička obrada rezultata ima dva osnovna cilja: a) da prikaže
Mada su sistematske greške često u apsolutnom i relativnom rezultate merenja (određivanja) velikog broja eksperimenata u kompaktnoj
iznosu veoma velike, nije ih uvek lako otkriti. Aparativne greške se preglednoj formi; i b) da oceni pouzdanost rezultata, tj. da odredi stepen
jednostavno otklanjaju proveravanjem i kalibrisanjem korišćenih aparata i slaganja dobijenog rezultata i verovatne vrednosti tačne vrednosti merene
uređaja, lične greške se pažljivim radom obučenog profesionalca smanjuju veličine.
na minimum, dok je greške metode teže otkriti, pa samim tim i otkloniti. Ponašanje rezultata merenja čija je zakonitost opisana može se
Ove greške se mogu otkriti izvođenjem analize standardnog uzorka (čiji je predstaviti grafički, Gausovom krivom (Gauss), ili kako se ova još naziva -
krivom normalne raspodele grešaka. Gausova kriva raspodele konstruiše
111
se na bazi većeg broja merenja tako da se na apscisu nanose odstupanja nalaziti u intervalu μ ± 3σ, a da će 99,99% svih rezultata biti u intervalu μ ±
merenih vrednosti xi od aritmetičke sredine beskonačno velikog broja 4σ.
merenja, μ, (koja praktično odgovara tačnoj vrednost merene veličine), a Standarda devijacija σ je najbolje merilo preciznosti dobijenih
na ordinatu, učestalost pojave pojedinih vrednosti rezultata y . Matematički rezultata, odnosno, preciznosti metode. Međutim, iz definicije standardne
kriva normalne raspodele grešaka data je relacijom (10.8). devijacije, jasno je da je ovaj pojam teorijske prirode i da praktično nije
upotrebljiv, jer je vezan za beskonačno veliki broj određivanja (merenja).
− (x i − μ) 2 Zato se za ograničen broj merenja, umesto aritmetičke sredine
e 2σ
2
beskonačno velikog broja merenja μ, koristi aritmetička sredina
y= (10.8) (ograničene) serije merenja x , a ovakva izračunata devijacija se naziva
σ 2π standardna devijacija male serije merenja, i oveležava se sa s.
Izgled krive normalne raspodele grešaka predstavljen je na slici 10.2. 14.2.1. 10.2.3 Odbacivanje sumnjivog rezulatata
(Q – test)
y
U okviru rezultata više određivanja neke veličine, ponekad se javi i
rezultat koji vidno po veličini odudara od ostalih rezultata u seriji. Ukoliko
do ovakvog odstupanja dođe zbog neke sistematske greške, rezultat se
odbacuje i ne uključuje se u statističku obradu rezultata. Međutim, ako je u
merenjima serije isključena mogućnost pojave sistematske greške, a
veličina serije merenja nije velika, rezultat koji odstupa je sumnjiv i treba ga
pažljivo oceniti, pa tek onda ga odbaciti ili priključiti rezultatima serije.
Postoji više kriterijuma koji služe za procenu sumnjivog rezultata,
-3σ -2σ -σ μ ++σ +2σ +3σ međutim za male serije merenja (n = 3 do 8), što je analitičkoj hemiji
Sl. 10.2 Izgled krive normalne raspodele grešaka uobičajena praksa, preporučuje se kriterijum Diksona i Dina (Dixon;
Dean), koji se još zove i Q – test. Q – vrednost, koja se kao kriterijum
Površina ograničena Gausovom krivom i apscisom, u fizičkom koristi u Q testu, definisana je kao količnik čiji je brojilac - apsolutna
smislu predstavlja 100% svih dobijenih rezultata. Matematički se može vrednost razlike sumnjive vrednosti i njoj najbliže vrednosti u posmatranoj
dokazati da će se 68,3% svih rezultata nalaziti u intervalu μ ± σ; da 95,5% seriji merenja, dok je imenilac, razlika između najvećeg i najmanjeg
svih rezultata «pada» u interval μ ± 2σ, da će se 99,7% svih rezultata rezultata u seriji, tj. područje variranja:
112
XV. Test pitanja za proveru znanja:
sumnjiva vrednost − najbliza vrednost
Q= (10.11) 1. Prokomentariši tvrdnju: Merenje, po svojoj prirodi predstavlja upoređivanje
najve ća vrednost − najmanja vrednost veličine koja se meri, sa etalonom, tj. unapred kvantitativno utvrđenom iznosom
iste veličine.
U tabeli 10.2 date su vrednosti Q za 90% -ni nivo pouzdanosti. 1. Tačno, za merenje mase, dužine i vremena 2. Tačno 3. Netačno
4. Tačno, za merenja u fizici
Tabela 10.2 Q – vrednosti pri 90%-nom nivou pouzdanosti
2. Pri merenju, moguće je izbeći:
Broj merenja, n 3 4 5 6 7 8 9 10 1. Sve greške 2. Slučajne greške 3. Sistemetske greške
Q90% 0.94 0.76 0.64 0.56 0.51 0.47 0.44 0.41
3. Ako se merenje jedne iste veličine ponavlja više puta, kao rezultat merenje
uzima se:
Q - vrednost izračunata prema izrazu (10.11), upoređuje se sa Q
vrednostima iz tabele 10.2, za dati stepen pouzdanosti (obično 90%-ni), i 1. Srednja vrednost prvog i poslednjeg ispravno izvedenog merenja
izvedeni broj merenja. Ukoliko je eksperimentalno određena Q vrednost 2. Srednje po redu ispravno izvedeno merenje 3. Srednja vrednost svih ispravno
veća od Q vrednosti iz tabele, sumnjivi rezultat treba odbaciti jer je izvedenih merenja
opterećen grubom greškom pa zato značajno odstupa od drugih rezultata. 4. Umesto srednje vrednosti, kao rezultat merenja, može se koristiti i:
Metod primene Q kriterijuma najbolje se može sagledati na primeru:
1. Srednja kvadratna greška 2. Područje variranja rezultata
Primer: 3. Medijana 4. Prosečna devijacija
Pri određivanju koncentracije nekog rastvora, izvedena su četiri
eksperimenta i dobijeni sledeći rezultati: 0,1014 mol/dm3, 0,1012 mol/dm3, 0,1019
mol/dm3 i 0,1016 mol/dm3. Može li se rezultat 0,1019 mol/dm3 uzeti u obzir kod 5. Izraz E = M − T predstavlja matematičku definiciju za:
određivanja koncentracije, ili ga, kao sumnjiv, treba odbaciti?
1. Relativnu grešku 2. Apsolutnu grešku 3. Srednje kvadratno odstupanje
U seriji rezultata, odabere se rezultat najbliži sumnjivom rezultata i odredi
4. Tačnost
njihova razlika, a zatim područje variranja (razlika najvećeg i najmanjeg rezultata
u seriji), i izračuna eksperimentalna Q vrednost : 6. Prokomentariši tvrdnju: Tačnost merenja odgovara širini skupa vrednosti koji
sadrži i tačnu vrednost, pa što je ovaj skup vrednosti uži, tačnost merenja je veća.
0,1019 − 0,1016 1. Tačno 2. Netačno 3. Tačno kod merenje dužine i mase 4. Ne važi u
Qeksp. = = 0,43
0,1019 − 0,1012 analitičkim određivanjima
7. Da li se preciznost merenja može definisati kao stepen podudaranja (slaganja)
Pošto vrednost za Q iz tabele 11.2, za seriju od četiri eksperimenta iznosi pojedinačnih rezultata merenja u seriji od više merenja?
0,76, dakle, veća je od izračunate eksperimentalne Q –vrednosti (0,43), zaključuje
se da sumnjivi rezltat ne treba odbaciti, već ga tretirati kao i sve ostale rezultate 1. Ne može 2. Može 3. Preciznost se ne definiše kod merenja
serije. 4. Može, ako je poznata tačnost merenja
113
8. Numerička razlika između eksperimentalnog rezultata jednog merenja i 1. Uticaj slučajnih grešaka na rezultat 2. Uticaj sistematskih grešaka na rezultat
srednje aritmetičke vrednosti svih merenja (serije merenja), uključujući i 3. Nema Gausove krive, jer nema grešaka 4. Uticaj ličnih grešaka operatora na
posmatrano merenje d i = x i − x , mera je preciznosti tog merenja i naziva se: rezultat
1. Amplituda jednog merenja 2. Elongacija jednog merenja 16. Q-test, tj. Kriterijum Diksona i Dina omogućuje da se iz serije rezultata:
3. Devijacija jednog merenja 4. Ekstinkcija jednog merenja 1. Izdvoje najbolji za analizu 2. Izdvoje oni koje ne treba analizirati
9. Prokomentariši tvrdnju: Preciznost ceklokupne serije merenja dobija se kao 3. Izračuna medijana
srednja vrednost pojedinačnih preciznosti svih merenja. 17. Greške koje potiču od neispravne ili nepravilno baždarene vage, spadaju u:
1. Netačno 2. Tačno 3. Tačno, ako serija sadrži manje do 10 merenja 1. Lične greške 2. Slučajne greške 3. Aparativne greške
4. Ne definiše se preciznost celokupne serije merenja 4. Metodske greške
10. Prokomentariši tvrdnju: Područje variranja predstavlja način izražavanja 18. Lične greške u analitičkoj laboratoriji se otklanjaju:
preciznosti.
1. Korišćenjem ispravne aparature 2. Primenom adekvatne metode rada
1. Tačno 2. Netačno 3. Tačno, ali za male serije merenja 4. Zavisi od 3. Obukom personala koji radi analize
tačnosti merenja
19. Metodske greške se svesno unose u rezultat koji je zbog toga manje tačnosti
11. Zavisnost između tačnosti i preciznosti: jer:
1. Postoji 2. Ne postoji 3. Postoji ako je tačnost visoka 4. Postoji, ako je 1. Nema boljih metoda 2. Druge metode su previše skupe ili dugotrajne
preciznost visoka 3. Tačnost rezultata ionako ne zavisi samo od metode rada, pa je to nevažno
12. Koji je od predloženih odnosa u kojim se nalaze tačnost i preciznost 20. Rezultat merenja mase analitičkom vagom u prostoriji u kojoj je
najmanje verovatan? temperatura ispod dozvoljene za rad vage, sadržaće:
1. Visoka tačnost uz visoku preciznost 2. Visoka tačnost uz nisku preciznost 1. Metodsku grešku 2. Slučajnu grešku 3. Aparativnu grešku
3. Niska tačnost uz nisku preciznost 4. Niska tačnost uz visoku preciznost 4. Temperaturnu
13. Kojim greškama se ne zna poreklo?
1. Sistematskim greškama 2. Malim relativnim greškama 3. Velikim Tačni odgovori su:
apsolutnim greškama 4. Slučajnim greškama
1/2 2/3 3/3 4/3 5/2 6/1 7/2 8/3 9/2 10/1 11/2 12/ 2
14. Prokomentariši tvrdnju: Slučajne greške se ne mogu izbeći, ali se statističkim 13/4 14/2 15/1 16/2 17/3 18/3 19/2 20/3
metodama analize može odrediti uticaj ovih grešaka na rezulatat merenja.
1. Netačno 2. Tačno 3. Tačno kod merenja osnovnih mernih veličina (dužina
masa i vreme)
15. Kada se merenja izvedu potpuno pravilno, Gausova kriva normalne
raspodele grešaka definiše:
114
10.3 Prikazivanje rezultata i značajne cifre odnosno, 0,0100g, onda su obe nule posle cifre jedinice, sigurne cifre i
treba ih pisati jer su rezultat merenja i govore o njegovoj preciznosti.
Kod prikazivanja rezultata merenja (određivanja), analitičar je Analogno ovome, ako se zapremina nekog rastvora meri precizno na stoti
dužan da navede najbolju vrednost dobijenog merenja, što je najčešće deo kubnog centimetra, očitanu zapreminu u cm3 treba pisati na dve
aritmetička srednja vrednost serije, ili eventualno, medijana, kao i ocenu decimale i u slučaju da su obe decimale nule, npr. 15,00 cm3, jer su obe
nesigurnosti dobijenog rezultata. Nesigurnost rezultata se najbolje iskazuje nule značajne.
standardnom devijacijom male serije merenja, a ponekad se nepouzdanost Ako, međutim, zapreminu od 1,0 dm3, koja je poznata sa dve
predstavlja i preko prosečne devijacije od srednje vrednosti (ili od sigurne cifre, treba izraziti kao 1000 cm3, broj značajnih cifara se neće
medijane), ili pak, preko područja variranja, koje se najlakše izračunava. promeniti jer treća i četvrta cifra nisu poznate, pa poslednje dve nule samo
Pored toga, uobičajeno je da se eksperimentalni rezultat iskazuje tako da pokazuju red veličine, i nisu značajne. U ovakvom slučaju, zapreminu je
sadrži samo sigurne cifre, plus prva nesigurna cifra, što se naziva bolje prikazati kao 1,0·103 cm3, i tada neće biti zabune u pogledu broja
«konvencija sigurne cifre». značajnih cifara.
Tako, na primer, rezultati nekog merenja predstavljeni su serijom: Značajne cifre imaju važnu ulogu u izražavanju rezultata, jer, mada
21,58 mg, 21,56 mg, 21,55 mg i 21,53 mg. Srednja vrednost predstavljene se izračunavanja mogu izvoditi i sa brojevima koji sadrže i cifre koje nisu
serije merenja je 21,555 mg, a standardna devijacija je 0,021 mg. Iz značajne, krajnji rezultat se mora prikazati sa značajnim ciframa. Zbog
standardne devijacije se vidi da je cifra na drugom decimalnom mestu toga je često potrebno iz rezultata dobijenog izračunavanjem odbaciti cifre
nesigurna, pa su prema tome, cifre na svim daljim decimalnim mestima koje nisu značajne. Pri ovome se treba pridržavati sledećih pravila:
bez značaja. Saglasno tome, srednju vrednost treba zaokružiti kao ▪ Ako se iza poslednje značajne cifre koja treba da ostane u
21,56±0,02. Broj cifara u jednom rezultatu može se, dakle, definisati kao zaokruženom broju nalazi cifra veća od 5, poslednja značaja cifra u
broj cifara koje su neophodne za izražavanje rezultata saglasno preciznosti zaokruženom broju se povećava za 1. Tako, npr. broj 25,026,
merenja. zaokružen na 4 značajne cifre daje 25,03; tj. 25,026 ≡ 25,03
Kod primene konvencije sigurne cifre, kod upotrebe broja nula ▪ Ako se iza poslednje značajne cifre koja treba da ostane u
mogu nastati teškoće jer nule mogu biti značajne cifre, i tada su deo broja, zaokruženom broju nalazi cifra manja od 5, poslednja značajna cifra u
a mogu služiti za određivanje decimalnog mesta u veoma malim, ili velikim zaokruženom broju se ne menja, npr.: 25,024 ≡ 25,02
brojevima, kada označavaju samo red veličine. Tako, na primer, u ▪ Ako se iza poslednje značajne cifre koja treba da ostane u
brojevima 1,0102 g ili 10,05 cm3, nule jesu značajne cifre. Ovakve nule su i zaokruženom broju nalazi cifra 5, razlikuju se dva slučaja:
sa leve i sa desne strane okružene ciframa koje nisu nule; one su deo 1. Ako iza cifre 5 ima još drugih cifri koje nisu nula, poslednja značajna
broja i uvek su značajne. cifra u zaokruženom broju se povećava za 1; npr.: 25,0251 ≡ 25,03
Ako su, međutim, nule samo sa desne strane omeđane ciframa 2. Ako iza cifre 5 nema drugih cifara, ili su one nule, zaokruživanje se vrši
koje nisu nule, nikada nisu značajne cifre. Na primer, izmerena masa na najbliži parni broj. To znači da se broj zaokružuje prema gore samo
pepela dobijena sagorevanjem jednog filter papira iznosi 0,00005 g. Ovaj kada je poslednja cifra koja ostaje u zaokruženom broju neparna, a ako
broj ima jednu značajnu cifru (5), a nule služe samo da pokažu da se cifra je poslednja cifra koja ostaje u zaokruženom broju parna, onda se ona
5 nalazi na petom mestu od decimalnne tačke. Ovaj broj bi bilo bolje zaokruživanjem ne menja. Na primer: 25,025 ≡ 25,02; 25,035 ≡ 25,04;
prikazati kao 5·10-5 g, kada ne bi postojala mogućnost zabune u vezi broja 25,015 ≡ 25,02
sigurnih cifara. Analogno rečenom, brojevi: 0,555; 0,00555 i 0,00000555 Često u analitičkoj praksi treba izvoditi računicu sa brojevima koji
sadrže po tri značajne cifre. imaju različit broj sigurnih cifara, pri čemu nesigurnost ovih brojeva nije
Nule koje su samo sa leve strane omeđane ciframa koje nisu nula, posebno iskazana, pa se postavlja pitanje koliko značajnih cifara treba da
nekada jesu, a nekada nisu značajne cifre. Ako se na primer neka masa sadrži izvedeni rezultat.
izmeri do na deseti deo miligrama precizno, i ako iznosi tačno 10,0 mg,
115
Način određivanja broja značajnih cifara u izvedenom rezultatu kod 11 REPREZENTATIVNI UZORAK I UZORKOVANJE
sabiranja, oduzimanja, množenja i deljenja dva broja prikazan je na
primeru brojeva 128,6 i 0,069, imajući u vidu da je poslednja cifra kod oba Ako je predmet hemijske analize velika količina materijala, na
ova broja nesigurna za jednu jedinicu. Za ove brojeve apsolutna i relativna primer, sirovine koja može biti nehomogenog sastava, komadasta, u obliku
nesigurnost data je u tabeli 10.3 suspenzije i td, tada analiza vrhunske tačnosti i preciznosti neće postići
svoj cilj, ako se takvoj analizi ne podvrgne uzorak koji istinski predstavlja
Tabela 10.3 Apsolutna i relativna nesigurnost brojeva
(reprezentuje) hemijski sastav celokupne količine supstance čiji hemijski
Apsolutna sastav treba odrediti. Naime, u mnogim industrijskim granama postoje
Broj Relativna nesigurnost (%)
nesigurnost masovne proizvodnje u kojima se dnevno utroši više stotina, pa i hiljada
128,6 0,1 (0,1/128,6)·100=0,08 tona sirovina (proizvodnja elektrolitnog cinka ili mineralnih đubriva, na
0,069 0,001 (0,001/0,069)·100=1,4 primer), Ovakva proizvodna dinamika podrazumeva povremenu nabavku i
dopremanje veoma velikih količina sirovina da bi se ostvario kontinuitet
Kod sabiranja ili oduzimanja važi pravilo da će apsolutna proizvodnje. U količinama koje se nabavljaju, sirovine predstavljaju važnu,
nesigurnost rezultata biti jednaka onoj koju ima činilac sa najvećom veliku finansijsku stavku u radu preduzeća, pri čemu su cene sirovina uvek
apsolutnom nesigurnosšću. Tako će biti: funkcija kvaliteta (hemijskog sastava u kome se prati jedna, a najčešće
više komponenata). Pri tome, od kvantitativno izraženog prisustva
128,6 128,6 relevantnih komponenata, zavisi i cena jedinice mase sirovine.
+ 0,069 - 0,069 Na primer, kod proizvodnje cinka, cena koncentrata cinka, što je
128,7 128,5 osnovna sirovina u proizvodnji ovog obojenog metala, zavisi od procentnog
sastava cinka i preko određene granice, eventualno prisutnog srebra. Pri
Nesigurnost dobijenih rezultata je na prvoj decimali, jer je tome cena koncentrata raste u zavisnosti od procentnog sastava
nesigurnost broja 128,6 na prvoj decimali, pa ni dobijeni zbir, ili razlika, ne pomenutih metala. Cena koncenrata se, međutim, prema određenom
mogu biti sigurniji. Očiglednu logičnost iznetog zaključka potvrđuje ključu umanjuje, ako je u koncentratu prisutna i živa ili neki drugi nepoželjni
činjenica da se kod broja 128,6 ne znaju druga i treća decimala, pa nije elementi. Kupac, dakle, ima interes da isporučiocu koncentrata cinka plati
moguće sabirati ili oduzimati nepoznate cifre. saglasno ugovorenom kvalitetu (hemijskom sastavu), pa se tako dolazi do
Kod množenja i delenja najjednostavnije pravilo je, da rezultat ovih potrebe da se hemijskoj analizi podvrgne isporučena količina od više
računskih radnji treba da sadrži isti broj značajnih cifara kao i član sa hiljada tona sirovine, i sastav sirovine što je moguće tačnije utvrdi. Dalji
najmanjim brojem značajnih cifara. Ako među činiocima koje se množe ili interes preduzeća za realnom analizom hemijskog sastava sirovine je
dele ima njih više sa jednako malim brojem značajnih cifara, «ključni broj», tehnološke prirode, a tiče se određivanja tehnoloških parametara procesa,
prema kome se izvodi zaključak je onaj koji ima najmanju veličinu ne koji su direktno vezani za hemijski sastav sirovine. Tako, da bi se odredili
računajući njegov predznak i položaj decimalne cifre. Tako će biti: optimalni radni parametri prerade, analizom je potrebno odrediti više od
128,6 · 0,069 = 8,9 deset relevantnih hemijskih elemenata u koncentratu cinka.
Navedeni primer ističe potrebu da se uz najveću moguću tačnost i
odnosno, rezultat će imati dve značajne cifre koliko i «ključni broj», a to je
preciznost odredi hemijski sastav uzorka koji predstavlja ukupnu količinu
ovde 0,069.
sirovine, jer jedino tada hemijska analiza sirovine ima smisla. Takav uzorak
se naziva «reprezentativni uzorak», a uzima se na način koji garantuje
dobijanje prosečnog uzorka od proizvoljno velike količine sirovine.
Postupak uzorkovanja je propisan za najrazličitije vrste supstanci u svim
116
agregatnim stanjima, nacionalnim standardima svih zemalja, pa i 12 PRINCIPI INSTRUMENTALNIH METODA HEMIJSKE ANALIZE
standardom naše države.
Ako je materija koju treba analizirati u tečnom stanju i predstavlja Pod instrumentalnim metodama podrazumeva se grupa analitičkih
homogen rastvor, tada se, ukoliko se količina na koju se analiza odnosi kvalitativnih i kvantitativnih metoda koje za svoje izvođenje zahtevaju
nalazi, na primer, u vagon-cisternama, iz svake cisterne uzme ista količina tehničku podršku kroz korišćenje određenih aparata i instrumenata.
uzorka. Iz tako nastalog kolektivnog uzorka (pod uslovom da je i dalje Tehnička podrška se može odnositi na relativno jednostavnu aparaturu za
homogen), uzme se količina potrebna za obavljenje najmanje tri serije merenje električnog potencijala indikatorske elektrode, ali isto tako i na
ispitivanja, što ujedno predstavlja reprezentativni uzorak veoma složene aparate čiji se rad zasniva na merenju apsorpcije zračenja
Uzorkovanje čvrstog materijala je složenije jer zbog prirode čvrste u plazmi uzorka, ili difrakciji X zraka na čvrstim uzorcima, ili pak, apsorpciji
faze, takav materijal nikad nije homogen. Ukoliko treba uzorkovati čvrst zračenja od strane atoma ili molekula uzorka u ifracrvenoj ili ultraljubičastoj
materijal, praškaste konzistencije, tada je potrebno propisanom oblasti talasnih dužina, u tečnim uzrcima.
procedurom uzeti kolektivni uzorak koji bi bio što približniji prosečnom Instrumentalne metode su zasnovane na fizičko-hemijskim i fizičkim
sastavu u odnosu na ukupnu količinu susptance. Sam postupak uzimanja osobinama koje karakterišu ispitivanu supstancu. Takvih osobina je veoma
materijala za kolektivni uzorak izvodi se posebno konstruisanim alatom mnogo, pa zbog toga postoji veliki broj instrumentalnih metoda. Neke od
cevastog izgleda – sondom, koja se ubada u materijal, a u čijoj se cevastoj njih su veoma širokog spektra primene (na primer, atomska apsorpciona
šuplini pri tome zadržava uzorkovani materijal. Pošto se sonda ubode na spektroskopija omogućuje određivanje gotovo svih metala), dok su neke
propisanu dubinu, na određenom mestu, izvuče se iz materijala i uzeti metode veoma specifične, i namenjene specifičnim analitičkim potrebama
uzorak isprazni. U vagonu, na primer, ta mesta se nalaze duž dijagonala i (npr. termijska analiza koja služi za praćenje hemijskih i strukturnih
simetrala stranica na različitim dubinama (ukupno dvadeset mesta). Ako se promena u čvrstoj fazi).
iz više desetina vagona (kompozicije) na opisani način uzme kolektivni Instrumentalne metode su pogodna onda kada je potrebno:
uzorak, njegova masa može biti i više stotina kilograma. Uzeti materijal se
▪ Postići uštedu u vremenu trajanja analize
samelje, izmeša i od njega formira kupa, koja se zamišljenim vertikalnim
▪ Izbeći hemijska odvajanja u pripremi uzorka
ravnima podeli na četiri simetrična dela, od kojih se dva naizmenična
▪ Postići visoku i ujednačenu tačnost većeg broja određivanja
odbace, a preostala dva spoje, i izmešaju. Sada se od preostalog
▪ Analizirati uzorke čija je količina ograničena
materijala formira nova, sada manja kupa i postupak ponavlja, sve dok se
redukcijom ne dobije materijal koja odgovara reprezentativnom uzorku, u Pored pobrojanih, mogu postojati i mnogi drugi specifični razlozi koji
količini dovoljnoj za najmanje tri serije ispitivanja. Reprezentativni uzorak utiču na izbor, baš instrumentalnih metoda u analizi, imajući u vidu da
se podeli na tri jednaka dela, pa jedan odvoji da bi se na zahtev, uputio savremene instrumentalne metode najčešće traže i veoma skupe
isporučiocu sirovine na ponovnu analizu, drugi služi za analizu u instrumente. Deo tih razloga tiče se odnosa cena analize-značaj rezultata,
laboratotriji kupca (preduzeća), a treći se zapečati i čuva na bezbedan o čemu je već bilo govora.
način da bi se u slučaju spora oko rezultata analize kupca i prodavca, Imajući u vidu da je samo trajanje izvođenja instrumentalnih metoda
uputio nezavisnoj laboratoriji na ekspertsku analizu koja onda «presuđuje» kratko, ušteda u vremenu trajanja analize, što je jedna od važnih odlika
u pogledu sastava uzorka. instrumentalnih metoda, do punog izražaja dolazi kod rutinskih analiza, ili u
Uzorkovanju, zbog značaja koji ima na verodostojnost hemijske slučajevima kada se, za kratko vreme, mora da obavi veliki broj analiza iste
analize matarijala u profesionalnim laboratorijama, mora se posvetiti vrste. U tim slučajevima, obavi se prethodna standardizacija (kalibracija)
najveća pažnja. instrumenta prema parametru koji se meri, tako da se serija analiza koja
potom sledi, izvodi u neprekidnom nizu i veoma brzo. Ako se radi o velikim
serijama, nekim aparatima se može dodati i automaski uređaj koji
omogućuje sukcesivno mehaničko unošenje pripremljenih uzoraka u
117
aparat (na primer, »karusel« nosač uzoraka), što dalje ubrzava rad i
skraćuje trajanje serije analiza.
Kod klasičnih metoda analiza, često se događa da neki od
elemenata, ili supstanci prisutnih u uzorku, ometaju osnovno određivanje,
pa je neophodno obaviti odvajanje, ili maskiranje ometajućih komponenata.
Ova operacija je obično složenija nego sam analitički postupak, što veoma
usporava analizu i povećava rizik od unošenja greške u određivanje.
Primenom instrumentalnih metoda kod ovakvih slučajeva, potreba za
odvajanjem ometajućih supstanci često otpada, jer su principi rada ovih
instrumenata drugačiji, pa im druge supstance ne smetaju.
Tačnost instrumentalnih metoda ponekad nije na nivou mokrih
određivanja, kada su koncentracije ispitivanih supstanci veće od 1%, ali je
zato, zbog prirode merenja, situacija obrnuta kod sadžaja ispitivane
supstance u uzorku ispod ove granice.
Kod instrumentalnih metoda, tačnost pripreme kalibracionih
uzoraka na osnovu kojih se instrument podešava, a oni potiču iz mokrih
analitičkih postupaka, određuje i tačnost instrumentalne metode jer se
instrumenti »baždare« prema njima, tako da usavršavanje jednih,
omogućuje usavršavanje drugih metoda, što ima unakrsni efekat.
Klasični analitički postupci najčešće ne mogu biti primenjeni ako se
raspolaže sa količinom uzorka manjom od 0,001 g. Ta količina, međutim,
za veliki broj instrumentalnih metoda je više nego dovoljna i omogućuje da
se analitički postupak, po potrebi, ponavlja više puta.
Danas postoji veoma veliki broj instrumentalnih metoda, pa je zato
uobičajeno da podela metoda počiva na opštim principima na kojim su
pojedine metode zasnovane. Tako postoje metode koje obuhvataju niz
analitičkih postupaka kao što su potenciometrija, konduktometrija,
polarografija, kulonometrija, amperometrija i td, a sve u zasnovane na
elektrohemijskim osobinama supstance. Na bazi svojstva apsorpcije
zračenja različitih oblasti spektra talasnih dužina, ustanovljene su
apsorpcione metode kojih ima veliki broj. Na primer, kolorimetrijske i
fotometrijske metode za apsorpciju zračenja u vidljivom delu spektra, u
oblasti talasnih dužina od 190 do 850nm, koje su tipične za većinu metala,
pozicionirana je atomska apsorpciona spektroskopija, u oblasti ultra-
ljubičastog zračenja, UV spektroskopija, i td.
118