Sveučilište u Zagrebu

Pravni fakultet
Studijski centar socijalnog rada
Poslijediplomski specijalistički studij iz Obiteljske medijacije
Ak. god. 2019./2020.

OBITELJSKA MEDIJACIJA
Esej

Studentica: Sara Gunjača, mag.act.soc.

Profesor: prof.dr.sc. Branka Sladović Franz

Rijeka, listopad 2019. godine

Medijacija se, kao specifična profesionalna vještina, počela razvijati prije trideset godina te se
upotrebljavala u području prava kao alternativni oblik rješavanja sporova (ADR – alternative
dispute resolution) (Uzelac, 2004).
Prema definiciji Vijeća EU medijacija je „strukturirani proces u kojem dvije ili više strana u
sporu namjeravaju samostalno, na dobrobvoljnoj bazi, postići sporazum o rješenju spora uz
pomoć medijatora. Proces može biti iniciran od samih strana ili predložen ili naređen od strane
suda ili propisan zakonom države članice“ (European directive on Mediation, 2008., čl. 3)
Obiteljska medijacija se, prema Sladović Franz (2005:2) definira kao „kratkotrajni proces koji
počiva na procecsu rješavanja problema pregovaranjem i olakšavanjem komunikacije između
članova obitelji u kojem im treća osoba pomaže u identificiranju potreba, briga i strahova te u
osmišljavanju izvedivih i prihvatljivih rješenja sukoba kako bi se postigao zajednički
sporazum.“
U hrvatskom zakonodavstvu obiteljska medijacija se definira kao „postupak u kojem stranke
nastoje sporazumno riješiti spor iz obiteljskih odnosa uz pomoć jednog ili više obiteljskih
medijatora.“ (Obiteljski zakon, NN RH 103/15, čl. 331)
U Hrvatskoj se medijacija najčešće poistovjećuje s postupkom posredovanja prije razvoda
braka, ali u stvarnosti je njezino područje primjene puno šire i odnosi se na sva područja
obiteljskih sukoba.

1. Izazovi obiteljske medijacije iz perspektive mene kao budućeg obiteljskog

medijatora

1.1. Povjerljivost postupka obiteljske medijacije

Obiteljska medijacija počiva na četiri osnovna načela, a to su: dobrovoljnost sudionika,
povjerljivost postupka, nepristranost i neutralnost medijatora te sposobnost sudonika da sami
odlučuju o svojim životima. (Sladović Franz, 2019.)
Medijacija je oblik rješavanja sukoba koji je zatvoren za javnost te ju odlikuje princip
povjerljivost privatnih informacija što bi značilo da nema otkrivanja informacija niti jednoj
osobi ili tijelu bez pisane suglasnosti svih sudionika postupka medijacije osim kada je u pitanju
sigurnost i zaštita života.
Tokom procesa medijacije na površinu često izlaze intenzivne emocije, ponekad sudionici, u
afektu, iznose duboko zakopane i potisnute strahove ili ispričaju događaje o odnosu koje možda
nikada nigdje do sada nisu iznijeli. Obzirom na navedeno i obzirom da je medijacija na
dobrovoljnoj bazi, jasno je da očekuju da se ono što je u medijaciji izrečeno neće prenositi dalje,
tj. da neće napustiti prostoriju u kojoj se medijacija odvija.
Iščitavajući literaturu i upoznajući se s materijom medijacije tokom predavanja i raspravama
koje smo imali tokom dosadašnje nastave načelo povjerljivosti učinilo mi se posebno
zanimljivim te me navelo da si postavim pitanje: „Do koje se granice ipak može poštivati načelo
povjerljivost? Kako procijeniti u kojem trenutku je nečiji život ozbiljno ugrožen i time prekinuti
načelo povjerljivosti?“
Prema Standardu VII obiteljske medijacije „obiteljski medijator dužan je održati povjeljivost
svih informacija koje je prikupio tokom procesa medijacije, osim u slučaju kada ima dopuštenje
sudionika da informaciju otkrije ili kada ima zakonsku obvezu prijave“ (Schepard, 2004:538).
Prije samog početka medijacije, medijator je obvezan sudionike upozoriti da će sva saznanja o
mogućem nasilju, ugrozi djece ili prijetnje ugrozom života prijaviti osobi kojoj se prijeti i
organima sigurnosti. Očuvanje života i sigurnost ponajprije djece, a potom i svih ostalih
uključenih u predmet spora medijacije daje pravo medijatoru da učini iznimku od načela
povjerljivosti.
Kako bi medijator što bolje prepoznao znakove nasilja i ugroze života, mora, prema Standardu
X (Schepard, 2004.), proći pravilno obrazovanje za medijatora te kontinuirano raditi na
usavršavanju vještina medijacije i vještina „čitanja“ ljudi i njihovih potreba.

1.2. Očekivanja koja sudionici medijacije imaju od medijatora i kako se nositi s njima
Na samom početku medijacije medijator ima obvezu upoznati sudionike medijacije s načelima
na kojima medijacija počiva te ih upoznati s pravilima po kojima se medijacijski postupak
provodi. Ipak, kako se u medijaciji radi sa živim ljudima i njihovim intenzivnim emocijama,
medijator mora biti spreman nositi se s očekivanjima s kojima sudionici dolaze u medijaciju, a
koja se kriju „ispod pulta“.
Ono što mi je pritom zanimljivo jesu očekivanja koja sudionici medijacije imaju od medijatora.
Naime, čini mi se da, unatoč činjenici što medijator sudionicima objasni pravila rada, oni se da
dalje nadaju da će doprijeti do medijatora i uspjet ga „obratiti“ da izađe iz strogih okvira
medijacije i napraviti ustupke u njihovu korist, a na štetu drugog sudionika (strategija
“pobjednik-gubitnik”).
Konkretno mislim na situaciju kada bi npr. sudionica medijacije mogla od medijatora (koji je
žena) očekivati da će stati na njezinu stranu vodeći se mišlju „Obje smo žene, znate kako je
nama“, da sudionici od medijatora očekuju da donese odluke u njihovo ime ili im makar da
savjet što bi on u toj situaciji napravio ili da od medijatora očekuju da bude terapeut.
Obzirom na stroga pravila to su situacije od kojih se medijator mora na početku ograditi
naglašavajući pravila rada. Što se tiče prve situacije, da do nje ne dođe, bilo bi idealno kada bi
se u medijaciji mogla uspostaviti ravnoteža moći među sudionicima i među medijatorima na
način da se medijaacija vodi u ko-medijaciji gdje bi ju vodio muško-ženski par pa jedan od
sudionika ne bi mogao igrati na kartu da će mu se medijator prikloniti zato jer su većina.
Što se tiče druge situacije, osim ako se medijacija ne provodi po evaluativnom modelu
medijacije (Sladović Franz, 2005.) gdje je medijatoru dopušteno dati svoje mišljenje o sukobu
ili predložiti rješenje, medijator se mora ograditi od davanja savjeta ili donošenja zaključaka
već sudionike može uputiti da sami pronađu odgovore na svoja pitanja na način da se sami
informiraju o temi koja ih okupira dajući im samo usmjerenje gdje bi te informacije mogli
prikupiti, ali nikako i odgovore.
U trećoj situaciji, kada sudionici od medijatora očekuju da bude terapeut, osim ako se ne radi o
terapeutskom modelu medijacije (Sladović Franz, 2005. , prema Kruk, 1997.) u kojem je
naglasak na emocionalnom i odnosnom elementu, medijator mora „vratiti“ sudionike „iz
prošlosti“ u situaciju „sada i ovdje“ i usmjeriti ih na konkretan problema radi kojega su i došli.
Kako bi se sa svim navednim nosio što bolje medijator mora proči program edukacije te kroz
iskustvo mora izgraditi svoj stil uspješnog vođenja medijacije.

2. Izazovi obiteljske medijacije u Hrvatskoj

2.1. Dvostruka uloga medijatora i načelo nepristranosti

Obiteljska medijacija u Hrvatskoj provodi se u okviru sustava socijalne skrbi u Centrima za
socijalnu skrb i Obiteljskim centrima. Medijatori su osobe koje su najčešće zaposlene u Centru
za socijalnu skrb stoga ovdje može doći do ugroze načela nepristranosti u radu medijatora
obzirom na bazično zanimanje medijatora u sustavu socijalne skrbi.
Prema Standardu IIIa medijator je obvezan sudionicima medijacije objasniti razliku između
svojeg zanimanja i ostalih profesija koje mogu biti uključene u sukob. (Schepard, 2004.) Prema
Standardu IVb medijator mora biti nepristran prema sudionicima što bi značilo da kada ulazi u
medijaciju, ne bi smio unaprijed biti upoznat sa sudionicima i problematikom s kojom bi trebao
raditi. (Schepard, 2004.)
Kao zaposlenicima Centra za socijalnu skrb, a budućim medijatorima, moglo bi se dogoditi da
dođemo u situaciju da nam u medijaciju dođu ljudi koji su nam u jednom trenu bili stranke u
Centru u nekom drugom postupku. U tom slučaju, medijaciju ne bismo smjeli pružati takvim
sudionicima jer bismo povrijedili načelo nepristranosti.
Razmišljajući o navedenom, zapitala sam se kako bi se ovakve situacije mogle izbjeći obzirom
da npr. u Rijeci trenutno postoji samo jedan medijator koji je nadležan za cijelu primorsko-
goransku županiju. Kako bi se provela medijacija u slučaju da jednom takvom medijatoru u
medijaciju dođu poznanici, prijatelji, članovi obitelji ili stranke s kojima je nekada davno radio?

2.2. „Popularizacija“ obiteljske medijacije u javnosti

U današnje vrijeme broj brakova koji se razvode je u sve većem porastu. Sam proces razvoda
je jedan od najstresnijih događaja u životu pojedinca. Obilježen je intenzivnim emocijama,
promjenama, od prije narušenim odnosima te u velikoj većini sukobima među bivšim
supružnicima. Većina pojedinaca u razvod ulazi težeći strategiji „pobjednik-gubitnik“
naglašavajući na taj način međusobne različitosti i suprotstavljene pozicije. Da bi došlo do
promjene načina provođenja i okončanja postupka razvoda te postizanja situacije „pobjednik-
pobjednik“ javnost bi trebala biti bolje upoznata sa samim postupkom obiteljske medijacije
(prednostima, oblicima, načinom provođenja, dobri rezultatima) naspram klasičnih sudskih
postupaka.
Kao neke od prednosti obiteljske medijacije naglašavaju se poboljšana komunikacija među
članovima obitelji, smanjenje količine i intenziteta sukoba, postizanje sporazuma, kontinuitet
osobnih kontakata roditelja i djece, smanjenje troškova razvoda te skraćivanje vremena
rješavanja spora (Sladović Franz, 2019.)
Obzirom na sve navedene prednosti obiteljske medijacije i dalje je vrlo mali broj ljudi koji se
za nju odlučuju stoga je potrebno uložiti više vremena i sredstava u promociju medijacije,
sredstava za edukaciju stručnjaka iz područja pomažućih zanimanja te da osigurati adekvatan
zakonodavni okvir i propise koji će točno propisivati načine i oblik rada.
LITERATURA:
1. European directive on Mediation, 2008/52/EU, čl.3. Posjećeno 7.10.2019. godine na
mrežnoj stranici Europske unije: https://eur-lex.europa.eu/legal-
content/HR/TXT/?uri=CELEX%3A32008L0052
2. Kruk, E. (1997.) Mediation and conflict resolution in social work and the human
services: Issues, debates and trends. U: Kruk, E. (ur.): Mediation and conflict resolution in
social work and the human services. Chicago: Nelson-Hall, Inc., 1-17.
3. Obiteljski zakon. Narodne novine, br. 103/15
4. Schepard, A. (2004.) The Model Standards of Practice for Family and Divorce
Mediation. U: Folberg, J., Milne, A.L. i Salem, P. (ur.) Divorce and Family Mediation: Models,
Techniques and Applications. New York: The Guildford Press. 516-543.
5. Sladović Franz, B. (2005.) Obilježja obiteljske medijacije. Ljetopis studijskog centra
socijalnog rada, 12(2), 301-319
6. Sladović Franz, B. (2019.) Prezentacije i radni materijali s nastave
7. Uzelac, A. (2004.) Mirenje kao alternativa suđenju. U: Uzelac, A. & sur., Mirenje u
građanskim, trgovačkim i radni sporovima. Zagreb: TIM press, 15-28