Poe svoj tekst Filozofija kompozicije počinje činjenicom da je Goldvin svog

Caleba Williamsa počeo pisati s kraja. On navodi da ne vjeruje u to te da

predmet za obradu pruža ili povijest, ili kao povod služi neki dnevni događaj, ili
sam pisac stavlja u pokret splet neobičnih zbivanja kako bi postavio osnovu za
svoje djelo, da bi se sve praznine u pogledu činjenica ili radnje koje se u toku
pisanja ondje ukažu popuni opisima, dijalozima ili vlastitim razmišljanjima. Poe
navodi da on počinje razmišljanjem o utisku, ali imajući u vidu novinu. Nadalje
razmišlja o tome hoće li taj snažan utisak biti najbolje proizveden događajima ili
izrazom ili istovremeno naročitim događajem i naročitim izrazom. Zatim oko
sebe ili u sebi traži povezivanja događaja ili izraza koja će mu najviše pomoći pri
proizvođenju utiska. Zatim navodi da će prikazati kako je nastalo njegovo djelo
Gavran te da će pokazati kako se niti jedan njegov segment može pripisati
slučaju ili podsvijesti, da ga je gradio matematički. Najprije se postavilo pitanje
dužine pjesme. Nije htio da djelo bude previše dugačko da bi se pročitalo u
jednom dahu jer se onda mora čitati u dva navrata, a samim time je cjelina
razbijena jer se upliću svakakvi poslovi svakidašnjice. Drugo o čemu razmišlja je
izbor utiska koji treba postići. Tokom cijelog pisanja uvidio je da je imao
namjeru napisati djelo koje će svi cijeniti i prihvatiti. Zatim navodi postavku
lijepoga i promatranje lijepoga. Navodi da ljudi kada govore o lijepome nemaju
neko određeno svojstvo u vidu već određen utisak. Osim toga morao je izabrati
i neki „umjetnički začin“ koji bi mu poslužio kao osnovni motiv stvaranja
pjesme, a za to je odabrao pripjev ili refren. Odlučio je u refren stalno uvoditi
nove utiske u njegovoj samoj primjeni. Zaključio je da bi završetak trebao
djelovati snažno, zvučno te se odabrao za dugi samoglasnik „o“ i suglasnik „r“
kao najbogatiji suglasnik. Za završetak odabrao je riječi „nevermore“ (nikad
više). Zatim je razmišljao tko bi mogao izreći te riječi i odlučio se za gavran koji
se više slaže s izrazom od, primjerice, papige. Na samom kraju razmišljao je o
temi. Razmišljao je koja tema je ljudskom shvaćanju najtužnija i zaključio da je
to smrt, ali smrt koja je najtjesnije povezana s ljepotom. Dakle, smrt lijepe žene.
Ovo je povezao tako da ožalošćeni ljubavnik postavlja pitanja, a gavran stalno
ponavlja riječi „nikad više“ sve dok se ljubavnik ne uzbudi od praznovjerja.
Sljedeće navodi prostor u kojem bi se gavran i ljubavnik trebali dovesti u vezu.
Mjesto je trebalo djelovati kao okvir na sliku, ima neospornu duhovnu moć da
održa usredotočenu pažnju i ne smije se miješati s jedinstvom mjesta. Odlučio
je ljubavnika postaviti u njegovu sobu u kojoj su bile uspomene lijepe žene. Noć
je bila burna, olujna dok je u sobi vladala tišina kako bi gavran mogao ući.
Nadalje je koristio kontrast kada je ptica sletila na Paladino poprsje kako bi
istaknuo suprotnost između mramora i perja. Kontrast se prodire kroz cijelu
pjesmu kako bi se produbio krajnji utisak.

PAD KUĆE USHER

U ovome djelu možemo primijetiti neke ideje koje je Poe iznio u tekstu
Filozofija kompozicije. Na samom početku vidimo kako je djelo kratko. Poe je u
prijašnjem tekstu naveo kako je najbolje ono djelo koje se može pročitati
odjednom, a ovo je takvo djelo. Nije opširno te nisu potrebni dani čitanja,
potrebno je svega nekoliko minuta. Poe ponovno odabire najtužniju temu,
temu smrti, te ponovno umire mlada i lijepa žena: Trajna apatija, postepeno
kopnjenje njene osobe, česti, premda prolazni napadi kataleptičkog značaja,
takva bijaše neobična dijagnoza. Do sada se uporno i uspješno borila protiv
tlačiteljske bolesti, i nije se dala za stalno oboriti u postelju; ali, kad se približila
večer mog dolaska u kuću, podlegla je (kako mi je te noći rekao njen brat s
neizrecivim nemirom) rušilačkoj snazirazorna neprijatelja... Poe ponovno
povezuje lijepo i smrt. Lijepo predstavlja gospa Madeline koja je bila iznimno
voljena, ali je prerano umrla. Poe nas u tematiku uvodi na samome početku
djela koristeći se mračnim motivima kako bi opisao mjesto radnje: sumoran,
sumračan, bezvučan dan, neugodan krajolik, osjećaj nepodnošljive snuždenosti,
tmurni zidovi, prizori pustoši ili užasa, prazni prozori i sl. Kako se u Gavranu
ponavljala riječ „nevermore“, tako se u ovome djelu ponavlja riječ strah. Motiv
straha prodire kroz cijelo djelo, na ponekim dijelovima i izaziva strah kod
čitatelja te se sve događa oko straha pripovjedača: Takav je, kao što odavno
znam, paradoksalni zakon svih osjećaja, kojima je u osnovi strah. (…) Bljedilo
kože, sada sablasno, i sjaj oka, sada natprirodan, zaprepastili su me i ustrašili
prije svega drugoga. (…) U ovom iznerviranom – uovom bijednom stanju –
osjećam da će prije ili kasnije doći razdoblje kad ću morati napustiti zajedno i
život i razum, u borbi s mrkom sablašću, STRAHOM. (…) Promatrah je s krajnjim
zaprepaštenjem, u kojemu bijaše primjese straha – a ipak, držim da ne mogu
ničim opravdati takva osjećanja. Poe u prethodnome tekstu objašnjava i
korištenje kontrasta. Možemo primijetiti da ga koristi i u ovome djelu: Bila je to
zaista olujna, a opet surovo lijepa noć, raskalašeno neobična u svom užasu i
ljepoti. Motiv olujne noći javlja se i u Gavranu.
JAMA I NJIHALO
Ova priča, kao i prethodne dvije, može se pročitati u jednome danu bez ikakvog
uplitanja svakodnevice koja bi poremetila kontinuitet čitanja. Kao i u
prethodnima, odmah na početku se susrećemo s glavnim motivom priče:
Osuda – strašna osuda na smrt – bila je posljednja razumljiva rečenica koja mi
je doprla do ušiju. Nadalje, Poe priču temelji na kontrastu: Vidio sam usne
sudaca u crnim haljama. Usne su mi se činile bijele – bjelje od papira na kojem
pišem ove riječi - i upravo groteskno tanke: tanke od snažnog izraza odlučnosti,
nepokoloebljivosti, strogog preziranja ljudskih patnji. Vidio sam kako te usne još
izgovaraju odluku koja je za mene značila Usud. Vidio sam kako se krive od
smrtonosne rečenice. Vidio sam kako oblikuju slogove mog imena i prezimena, i
potrnuo sam jer nisam čuo glasa. Vidio sam, također, u ono nekoliko
bjesomučne strave, lagano i gotovo neprimjetno lelujanje crnih zastora kojima
bijahu zastrti zidovi prostorije. A tad mi pogled pade na sedam visokih svijeća
na stolu. U prvi mah dojmile su me se kao oličenje milosrđa, kao bijeli vitki
anđeli koji će me spasiti; ali tada odjednom spopade dušu nekakva samrtna
muka, i osjetih kako mi svaka žilica u tijelu zatreperi, kao da sam dotaknuo žicu
galvanske baterije, a anđeoski se likovi prometnušeu sablasti koje ništa ne
znače, sablasti plamenih glava, te uvidjeh da se od njih ne mogu nadati
nikakvoj pomoći. A zatim mi se u uobrazilju uvuče, kao kakva divna melodija,
pomisao na to kako li mora biti slatko počivati u grobu. Poe motiv smrti stavlja
u kontrast s nečim lijepim, čistim, bijelim. Priča je tužna, melankolična, mračna.
Glavni lik ove priče uporno traži slobodu, što je ponovno kontrast smrti, ali
ujedno i riječ koja na čitatelja ostavlja duboki dojam baš kao i u prethodne dvije
priče. Priča završava u nejasnome tonu. Cijelo vrijeme pratimo glavnog lika u
agoniji i umiranje, te u bijegu od te iste smrti. Na samom kraju priče, nismo
sigurni je li glavni lik zaista umro: Užareni se zidovi naglo razmaknuše! Netko
ispruži ruke i uhvati me dok sam gubeći svijest, padao u ponor. Bio je to general
Lasalle. Francuska je vojska ušla u Toledo. Inkvizicija je pala u ruke neprijatelja.

KRABULJA CRVENE SMRTI

Ova priča je najkraća od ostalih te se svakako može pročitati u jednome dahu.
Kao i u prethodnim pričama, glavni motiv je smrt. Smrt je karakterizirana
crvenom bojom, bojom krvi. Boje možemo primijetiti kod opisa odaja: zelena,
plava purpurna, narančasta, bijela, ljubičasta, crna. Smrt je u ovoj priči zapravo
glavni lik, glumac koji je uspio provući se u dvorac koji je knez zatvorio kako
kuga ne bi mogla ući u njega. Kontrast igra veliku ulogu u priči. To možemo
vidjeti i na samom početku gdje se opisuje život u dvorcu i van dvorca. Izvan
zidina dvorca hara smrt dok se u dvorcu pleše, pjeva i slavi. Smrt na kraju dolazi
u dvorac. Dakle, možemo zaključiti kako se smrt ne može nikako izbjeći: Tada
svi spoznaše da je Crvena smrt među njima. Uvukla se bila noću kao lopov. I
jedan za drugim padahu gosti po krvlju poprskanim dvoranama u kojima su se
veselili, i svatko je umirao u onom očajničkom položaju u kojem se zatekao. A
kad i posljednji član vesele družine izdahne, stade i ura od ebanovine. I ugasiše
se plameni na tronošcima. I tmica i raspadanje i Crvena smrt zadobiše nad
svime neograničenu vlast. Poe, kao i u prethodnim pričama, gradi fabulu na
suprotnostima, začudnim elementima i monotonim temama.