Professional Documents
Culture Documents
Agresivnost I Asertivnost U Komunikaciji Nedostaci Teorije Asertivnosti
Agresivnost I Asertivnost U Komunikaciji Nedostaci Teorije Asertivnosti
Tаtjаnа Milivojević1
Fаkultet zа kulturu i medije, Megаtrend univerzitet, Beograd
Kаtаrinа Drаgović
Fаkultet zа kulturu i medije, Megаtrend univerzitet, Beograd
CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC 95
Agresivnost i asertivnost u komunikaciji Tаtjаnа Milivojević
– nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti Kаtаrinа Drаgović
Uvod
Komuniciranje je sudbina čoveka kao društvenog i jezičkog bića. Neurona-
uka je otkrila da naš mozak druželjubivim čini već sama njegova oblikovanost,
da je on kad god se upustimo u interakciju s drugom osobom, neumitno uvu-
čen u blisko povezivanje „mozak na mozak“. Taj neuronski most omogućuje
nam da utičemo na mozak – a time i na organizam – svakoga s kim smo u
interakciji, kao što i ta osoba može da utiče na naš mozak i telo. (Goleman,
2008 : 12). Drugim rečima, ne samo uspeh, nego i kvalitet našeg života, naše
psihofizičko zdravlje i zdravlje onih koji nas okružuju, a što ne bismo upotrebili
i reč – sreća – zavise uveliko od kvaliteta komunikacije. Mozak je društven,
komunikativan, umrežen sa drugim mozgovima. Ali i interna, imaginarna
komunikacija, neprekidni unutrašnji razgovori sa samim sobom utiču na naš
organizam, raspoloženje, osećanja i ponašanja.
Zato možemo da parafraziramo, odnosno osavremenimo Heraklitovu mu-
dru izreku „karakter je čovekova sudbina” tvrdnjom da je način na koji komuni-
ciramo naša sudbina. Dublje od psihosocijalnog nivoa, komuniciranje direktno
utiče na biološke procese. U tom svetlu, kvalitet, uspeh, sloboda komunikacije,
odnosno blokada, neuspeh, prinuda, ograničenje iste, dobijaju još veću težinu
i značaj.
Pošto ne možemo da ne komuniciramo (jer i pustinjak vodi imaginarnu
komunikaciju, ili je, i mimo svoje volje i svesti, upleten u mrežu unutrašnje ko-
munikacije), pošto komunikacija izvire iz samog neuroanatomskog, biološkog
ustrojstva našeg organizma, iz konstitutivnih psiholoških i društvenih potreba
ljudskog roda, kao i iz samog individualiteta, ona nadilazi sferu veština. Pro-
blem nastaje kad se jedan deo istine – da je komunikacija veština koja se uči, da
zato postoje tehnike uspešne komunikacije – uzme za celinu. Interpersonalni
stil, kao način komuniciranja sa okruženjem, nije nužno determinisan ličnošću,
ali svakako izvire iz nje, njenog temperamenta, karaktera, nesvesnih slojeva, ne
samo u psihoanalitičkom smislu potisnutih sadržaja i poriva, već i u smislu im-
plicitnih, nesvesnih kognitivnih dinamičkih obrazaca2. Zato je preterana tvrd-
nja da se interpersonalni stil može promeniti ovladavanjem komunikacionih
veština i tehnika. To bi bilo isto kao kad bismo tvrdili da efikasnim i moćnim
2
U transakcionoj analizi naziv za te obrasce je – skripta.
96 CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC
Tаtjаnа Milivojević Agresivnost i asertivnost u komunikaciji
Kаtаrinа Drаgović – nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti
Etika i komunikacija
S obzirom na to da je čovek društveno biće, i to već na neurobiološkom
nivou („druželjubivi mozak”, Goleman, 2007: 12), komunikacija, kao ispolja-
vanje te društvene suštine, predstavlja jednu od glavnih determinanti dobrobiti
pojedinaca i društva, u svim životnim sferama, i na svim nivoima. Komunika-
cija je, kao i svako drugo ponašanje ili radnja, podložna vrednosnom, posebno
etičkom procenjivanju. U savremenom tehnokratsko-racionalističkom društvu,
međutim, potisnut je govor, a posledično i svest o krajnjim vrednostima i svrha-
ma (Dramond & Bein, 2001)4. Koriste se drugačiji argumenti, za koje se veruje
da su bliži savremenom mentalitetu, u prilog potrebi unapređenja komunikaci-
je, kao što su efikasnost, uspešnost, produktivnost, predupređivanje konflikata
3
Tzv. „inženjering duša”.
4
Izbegavanje govora o moralnim aspektima ljudskog iskustva dovodi do „moralne amnezije“.
CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC 97
Agresivnost i asertivnost u komunikaciji Tаtjаnа Milivojević
– nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti Kаtаrinа Drаgović
i sl. To jesu važne vrednosti, ali one ostaju u domenu instrumentalnog, to jest
u službi najviših, samobitnih vrednosti kojima, svesno ili nesvesno, stremimo
kao ljudska bića.5
Moral je podložan dvostrukoj obaveznosti: unutrašnjoj i spoljašnjoj. Unu-
trašnja proističe iz savesti, a spoljašnja iz društvene uslovljenosti i verifikacije
moralnih normi. Drugim rečima, postoji moralna osećajnost (saosećanje, emo-
cionalno prepoznavanje tuđih stanja i potreba i sl.), ali ona nije ni dovoljan ni
pouzdan arbitar etičnosti naših postupaka, odnosno komunikacije. Uz „logiku
srca“ neophodno je i racionalno utemeljenje, obrazloženje i kritičko preispiti-
vanje moralnih normi, standarda i radnji. O kakvoj vrsti racionalnosti se ovde
radi? O racionalnosti koja se ne zasniva na nekakvim apstraktnim principima
uma, uprkos Kantovoj briljantnoj etičkoj dedukciji, već o onoj koja izvire iz
intersubjektivne prirode ljudske egzistencije. Stoga, iako moralne norme ne
postoje kao činjenice, one nisu ni samo subjektivna stanja, već imaju objektivno
značenje koje se stalno iskušava, brusi i proverava u intersubjektivnom prostoru.
Važno je da postavimo naša dalja razmatranja na temu agresivne i asertivne
komunikacije u širi etički okvir i perspektivu koji im daju značenje i smisao.
Za temeljno etičko načelo koje treba da rukovodi svim postupcima prema lju-
dima, dakle i komunikacijom, uzimamo drugi Kantov kategorički imperativ:
„Postupaj samo tako, da čovečnost, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog
drugog, uvek vidiš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo.“ Reč „samo“ odra-
žava realističko i zdravorazumsko načelo po kojem su mnoge društvene inte-
rakcije bezlične i čisto funkcionalne, ali moralni imperativ zahteva da se nikada
ne smetne s uma da se nijedno ljudsko biće ne može i ne sme redukovati ni na
jednu ulogu i funkciju ili splet uloga i funkcija. Ova formula jasno odbacuje
instrumentalizovanje čoveka u bilo koje svrhe, i naglašava ljudskost kao glavnu
dimenziju međuljudskog odnosa. Drugi ne sme biti opredmećen, jer čovek
ontološki nije i ne može biti predmet. Predmet, na latinskom, ob-jectum znači
„ono što je bačeno pred mene“, ono što mogu da obuhvatim pogledom sa svih
strana, da definišem i klasifikujem i čime mogu da rukujem (što je izvorno
značenje termina „manipulacija“: lat. manipulare, rukovanje nečim) Objekat je
odvojen od mene, kao subjekta, ne učestvuje u interakciji, ravnodušan je prema
meni. Predmet mi se ne obraća niti ja postojim za njega. Ostaje ono što jeste,
5
U Nikomahovoj etici, Aristotel postavlja pitanje najvišeg dobra, kome teži svako znanje i opredeljenje, i daje odgo-
vor: „... u pogledu naziva postoji, uglavnom, kod većine saglasnost, jer i obrazovani i neprosvećena većina kažu da
je to sreća“. (IV- 2) i dodaje kasnije: „... čini se da je takav cilj sreća, jer nju biramo uvek zbog nje same, a nikada
zbog nečeg drugog, dok društveno priznanje, uživanje, jak um i sva [druga dobra] biramo za cilj, doduše i zbog njih
samih (jer mi bismo se opredelili za svako od tih dobara čak i kad ništa drugo ne bismo time dobili), ali se za njih
odlučujemo i zbog sreće, jer u njima vidimo sredstvo za sreću“ (VII – 5).
98 CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC
Tаtjаnа Milivojević Agresivnost i asertivnost u komunikaciji
Kаtаrinа Drаgović – nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti
6
Videti Ames (2008a) i Ames (2008b).
CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC 99
Agresivnost i asertivnost u komunikaciji Tаtjаnа Milivojević
– nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti Kаtаrinа Drаgović
stvar izolovanih pojedinaca, već pojedinaca koji se nalaze unutar socijalne struk-
ture koju oblikuju vrednosti, očekivanja, uloge i položaji (statusi) koji definišu
odnose između individua. Kontekst obezbeđuje okvir za analizu ponašanja.
Imamo, dakle, tri činioca: aktera, žrtvu i situaciju (Antier, 2002).
Poteškoće u definisanju agresije potiču iz činjenice da procena ponašanja
zavisi od usvojene perspektive – perspektive aktera, žrtve ili one koja se odnosi
na kontekst: na primer, ponašanje koje bi se smatralo agresivnim na ulici, neće
biti agresivno na ragbi terenu; zatim od normi i pravila koji određuju stepen
škodljivosti koji jeste ili nije dozvoljen u određenom društvu. Stepen tolerancije
na agresiju se razlikuje u zavisnosti od kulture i od individualnog senzibiliteta.
Vrste agresije
Prednost naredne klasifikacije vrsta agresije u tome je što uvodi motivacio-
nu, intencionalnu dimenziju. To je relevantno za naše nastojanje da pokažemo
ograničenje shvatanja dobre komunikacije kao skupa veština.
1. Neprijateljska agresija: ponašanje čiji je cilj da nanese patnju ili ošteti
drugoga.
2. Instrumentalna agresija: ponašanje gde se napad ili agresija na drugog
vrše radi cilja koji nije agresivan (agresija je „samo“ sredstvo da se po-
stigne neki drugi cilj, kao što je samoodbrana, korist, prisvajanje tuđih
dobara, prinuda).
3. Ekspresivna agresija: motivisana je željom da se pojedinac izrazi putem
nasilja. Radilo bi se o ponašanju koje nije reaktivno i čiji je cilj agresija
sama po sebi za razliku od druge dve vrste (Moser, 1987).
Kod životinja je agresija biološki adaptivna i instrumentalna, u oba sledeća
slučaja:
1. defanzivna (samoodržanje, očuvanje vrste, teritorijalnost);
2. predatorska (genetski određena).
Predatori drugom biću oduzimaju život da bi sebi obezbedili hranu. Nisu
svesni patnje žrtve niti imaju želju da je muče. Mačka nema želju da muči miša,
ona se sa njim jednostavno igra, kao što bi se igrala sa bilo čim što se brzo kreće,
pre nego što ga pojede (Antier, 2002; From, 1984; Stor, 1989).
U tome je sva razlika između životinja i ljudi. Čak i ako prihvatimo instin-
ktivističku univerzalističku koncepciju agresije, u čovekovom svetu instrumen-
talna agresija nikada ne može biti samo instrumentalna. Sa etičkog stanovišta,
to znači da odsustvo svesti o nanošenju štete ili patnje drugom ne oslobađa
počinitelja odgovornosti. Bitnu razliku čini ne samo priroda ciljeva, već je sa
100 CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC
Tаtjаnа Milivojević Agresivnost i asertivnost u komunikaciji
Kаtаrinа Drаgović – nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti
CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC 101
Agresivnost i asertivnost u komunikaciji Tаtjаnа Milivojević
– nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti Kаtаrinа Drаgović
Verbalna agresija
Agresija može biti fizička i verbalna,11 ali u oba slučaja ima realne, fizičke
posledice. Pritom jezik često predstavlja uvod u fizičko nasilje. Jezikom ne opi-
sujemo samo nasilje, već ga direktno činimo. Džon L. Ostin izjavio je da govor
i čin nisu dve različite stvari – govor je sam po sebi čin (Austin, 1975). Govo-
rom se osuđeni proglašava krivim, govorom se mladi par proglašava bračnim
parom. Time se menja društveni položaj, pa i život ovih ljudi: osuđeni koji se
10
Primećujemo sličnost između nekih termina koji su se našli među pozitivnim i negativnim sinonimima. Činjenica
je da, zavisno od konteksta situacije i učesnika u interakciji, drskost, na primer, može da ima i pozitivnu konotaciju
hrabrosti, odvažnosti. Provokacija, koja je navedena u negativnom značenju, mogla bi se naći i među pozitivnim
sinonimima: na primer, provokativna terapija, u kojoj se koristi iznenađenje, šokiranje da bi se pacijent otrgao od
nekog disfunkcionalnog obrasca, da bi stekao svest o nečemu što je bilo njegova „slepa mrlja“, da bi se izazvala želje-
na promena i sl.
11
Postoji naravno i neverbalna agresija, koja, iako se ispoljava telesnim izrazima i znacima, ne spada u fizičku agresiju.
102 CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC
Tаtjаnа Milivojević Agresivnost i asertivnost u komunikaciji
Kаtаrinа Drаgović – nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti
proglasi krivim ide u zatvor, mladi bračni par dobija nova prava i nove obaveze.
Izgovoriti neku od tih rečenica u neodgovarajućim okolnostima, ne znači samo
„reći“ nešto, već postupiti na određeni način, ostvariti neku vrstu akcije (Austin,
1975).
Verbalna agresija je nasilje onda kada se namerno povređuje druga osoba
posredstvom jezika12. Zadržaćemo deo definicije koji ukazuje na povređivanje,
ali nećemo da ograničimo opis verbalne agresije uvođenjem namere (da se
uvredi, povredi, ugrozi ličnost drugoga), jer postoje nesvesni kao i nenamerni
agresivni komunikacioni činovi. Počinilac nema nameru, ili nije svestan da ima
nameru da povredi drugoga, ali taj drugi se oseća povređenim i/ili posmatrač
percipira komunikacioni čin kao agresivan.
Namere i motivi su u mnogim situacijama teško uočljivi ili dokazivi, ali
nikako nisu irelevantni. Nemoguće je lišiti se unutarsubjektivne dimenzije u
vrednovanju konkretnog komunikacionog čina. Bez uvida u nameru ili motiv,
ne možemo pravilno da protumačimo nijedan postupak. U analizi asertivnosti,
primetićemo da upravo namere i ciljevi komunikacionog čina mogu da pomere
granicu asertivnosti prema agresivnosti. S druge strane, postoje agresivni ko-
munikacioni činovi, motivisani dobrim namerama i vrednim ciljevima. Mnogi
roditelji, na primer, pribegavaju agresivnoj komunikaciji uvereni da to čine iz
najboljih namera, za detetovo dobro. Nezavisno od nesvesno agresivnih motiva
i poriva, koji, kao što nam je ubedljivo pokazala psihoanaliza, postoje i u naj-
boljim i najbliskijim odnosima ljubavi (poznata ambivalencija svih emocija13),
postoji i društveno oblikovano verovanje da će se agresivnim nastupom postići
dobar cilj. Tako se u patrijarhalnim, konzervativnim društvima verovalo u auto-
ritarnost („Batina je iz raja izašla“) kao najbolji vaspitački model. Uz takva vero-
vanja, jedan od faktora agresivne komunikacije su i neznanje, tzv. emocionalna
nepismenost i socijalna nekompetentnost (Milivojević, 2011). Ali ponekad
je agresivan nastup dobro promišljen, opravdan i svrsishodan, kao na primer,
u provokativnoj psihoterapiji, u samoodbrani, u hapšenju kriminalca koji se
opire, u odvraćanju deteta u radnji koja mu ugrožava bezbednost ili život i sl.
U ovom radu se nećemo baviti ovim poslednjim, kontekstom nametnutim
i opravdanim tipom agresije, već etički nepoželjnom agresijom, bilo da je na-
merna ili ne.
12
Pošto je podnaslov „Verbalna agresija“, nismo ovde obradile neverbalnu komunikaciju
13
Zbog toga što nas hrišćanska tradicija uči da verujemo u to da treba da osećamo jedino ljubav, skloni smo da poti-
skujemo činjenicu da smo čak i prema osobi koju najviše volimo ambivalentni, pa agresivnosti zato nismo ni svesni.
Ovo nastaje najviše zbog toga što smo naviknuti da o agresivnosti mislimo pre kao o nečem „lošem“ nego da je
smatramo nagonom koji nam je neophodan i da bismo ovladali sredinom, kao i da nas međusobno odvoji tako da
ne ostanemo preivše zavisni jedni od drugih, već da smo posebne ličnosti (Stor, 1989 : 111).
CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC 103
Agresivnost i asertivnost u komunikaciji Tаtjаnа Milivojević
– nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti Kаtаrinа Drаgović
Asertivna komunikacija
„Asertivnost (eng. assertiveness) spada među ’uvezene’ psihološke pojmove,
neprevodive jednom rečju na srpski jezik. Ukratko, ovim izrazom se označava
spremnost osobe da potvrdi ili zaštiti svoja prava i da izrazi svoja osećanja na
socijalno adekvatan način. Ovaj termin je kod nas u opštoj upotrebi u izvornom
obliku, a paralelno se koriste izrazi samopotvrđujuće ponašanje, zauzimanje za
sebe, samopouzdano izražavanje” (Tovilović, 2005: 37). Asertivnost predstavlja
sredinu14 između dve krajnosti – neasertivnosti i agresivnosti. Neasertivnost
je komunikacijski stil osobe koja ima teškoća u izražavanju svojih emocija,
potreba, stavova, a naročito joj je teško da odbije tuđe zahteve, pa i onda kada
14
Ova praktična prostorna metafora ima, kao i sve metafore, svoja ograničenja, jer se ne radi o nekakvoj fiksiranoj,
nepokretnoj sredini, a postoje i stepeni i nijanse asertivnosti.
104 CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC
Tаtjаnа Milivojević Agresivnost i asertivnost u komunikaciji
Kаtаrinа Drаgović – nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti
15
U načelu, to jeste zdrav stav: ne moraju svi da nas vole, vredni smo kao osoba i kad to svi ne pokazuju, preuzimamo
odgovornost za ono što želimo, ne čekamo da se drugi smiluje i otvori prostor za nas i td. Ali se, takođe, logički mogu
izvesti i samoslužeće (self-helping) implikacije da imamo pravo da komuniciramo sa ljudima ne rukovodeći se time
kako se oni osećaju ili će se osećati.
CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC 105
Agresivnost i asertivnost u komunikaciji Tаtjаnа Milivojević
– nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti Kаtаrinа Drаgović
106 CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC
Tаtjаnа Milivojević Agresivnost i asertivnost u komunikaciji
Kаtаrinа Drаgović – nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti
brušena učtivost, bez koje ne bi bilo civilizovanog opštenja, uči nas da se može-
mo služiti malim „belim“ lažima, kao svojevrsnim kulturnim kodovima, koji su
ustanovljeni upravo da ne bismo povredili druge, da bismo održali društvenu
harmoniju (Brown & Levinson, 1987). Naglašavanjem subjektivnih prava, kao
da se gubi iz vida intersubjektivni prostor, ono „između tebe i mene“ u kojem
nastaju uzajamne obaveze, dužnosti, a ne samo lična prava. Toga su svesni i
zastupnici asertivnosti. Ali njihove premise im ne dozvoljavaju da suštinski reše
napetost između načela „zauzimanja za svoja prava“, koja su, veoma subjektivi-
stički široko i labavo određena, i prava drugih koja nas objektivno20 obavezuju.
CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC 107
Agresivnost i asertivnost u komunikaciji Tаtjаnа Milivojević
– nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti Kаtаrinа Drаgović
108 CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC
Tаtjаnа Milivojević Agresivnost i asertivnost u komunikaciji
Kаtаrinа Drаgović – nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti
motiva: na primer, zauzimanje ne za svoja legitimna prava, već za sve što trenut-
no osećamo i mislimo da nam pripada. Njome se mogu braniti lične privilegije
i nametati lični interesi. Drugim rečima, asertivnost, sama po sebi, ne sadrži
pozitivnu etičku konotaciju. Ona joj se mora spolja pridodati. Pokušaćemo to
sad da objasnimo.
Agresivna asertivnost
Volp i Lazarus su operacionalizovali deset varijabli za “praćenje promena
na simptomatskom nivou, definisanih kao stepen teškoće subjekta da (1) traži
uslugu od druge osobe, (2) odbije zahtev druge osobe, (3) izrazi nesaglasnost
sa mišljenjem druge osobe, (4) vodi konverzaciju sa drugim, (5) izrazi lično
mišljenje u socijalnoj situaciji, (6) uputi pohvalu drugome, (7) prihvati pohvalu
druge osobe, (8) uputi kritiku, (9), prihvati kritiku i (10) održava kontakt po-
gledom u socijalnoj situaciji” (Wolpe & Lazarus, 1966 prema Tovilović, 2005:
45). Svaka od tih varijabli, međutim, može da predstavlja legitimno, poželjno
ponašanje ili zloupotrebu (manipulaciju, na primer) i nije dovoljno izdati de-
klarativno upozorenje da treba biti „odgovorno“ i „humanistički asertivan“ da
bi se to izbeglo. Važno je pitanje ko (ličnost) i zašto (svesni i nesvesni motivi), a
ne samo kako traži uslugu odbija zahtev, izražava nesaglasnost i td.
Uzmimo primer odbijanja zahteva druge osobe. Procenjivanje (ne)razu-
mnosti jednog zahteva u velikoj meri zavisi od karaktera ličnosti. Samoživa
osoba može svaki zahtev koji plemenita osoba smatra „razumnim“ i prikladnim
da vidi kao „nerazuman“, jer ugrožava njen komfor (treba da uloži vreme i trud
da ga zadovolji). Za jednu osobu izaći u susret nekom zahtevu predstavlja sitni-
cu ili normalnu stvar, za drugu nepotrebno maltretiranje ili neprimerenu žrtvu.
Ona može veoma lako da se pozove na filozofiju asertivnosti kao pokriće za svo-
ju nevoljnost da pomogne: vrhovni argument je njeno (trenutno) osećanje po-
vodom upućenog joj zahteva ili molbe. Pritom, mnogi zahtevi nisu stricto sensu
povezani sa pravima koja treba uvažavati, tako da njihovo odbijanje ostaje na
liniji proklamovanog načela asertivnosti da treba uvažavati prava drugih. Osim
toga, tako se u interpersonalne odnose unosi legalističko i depersonalizovano
shvatanje tuđeg senzibiliteta kao domena regulisanog pravima.
Asertivno obraćanje druga strana može da doživi kao uzročnik nelagode,
pritisak, prinudu, pokroviteljski stav, u nekim slučajevima i kao agresiju. Aser-
tivnost može da posluži kao paravan, koji uverava u dobre namere dok iza njega
vatno može podvesti pod razliku između kolektivističkih kultura u kojima je primarna vrednost duštvena harmonija,
naspram individualističkih kultura koje favorizuju samoizražavanje i samorealizaciju.
CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC 109
Agresivnost i asertivnost u komunikaciji Tаtjаnа Milivojević
– nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti Kаtаrinа Drаgović
110 CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC
Tаtjаnа Milivojević Agresivnost i asertivnost u komunikaciji
Kаtаrinа Drаgović – nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti
Zaključak
Ako asertivnost zasnujemo samo na subjektivnim osećanjima i percepcijama
sopstvenih prava, na samopouzdanju, samouverenosti i sigurnosti, izolovanima
od promišljanja, analize situacije, legitimnosti prohteva, svakog „objektivnog
dokaza“ i racionalnog osnova, onda direktno stupamo na drugi kraj kontinu-
uma rezervisanog za agresivnu osobu koja je „koncentrisana na sebe i svoje po-
trebe, samodovoljna u komunikaciji s drugima, koja ne vodi računa o pravima i
privilegijama drugih ljudi“ (Tovilović, 2005: 38). Puko pominjanje uvažavanja
prava drugih deluje kao prazna ljuštura. Naime, na osnovu čega i kako asertivna
osoba, uronjena u svoja subjektivna “prava” procenjuje granice istih i na osnovu
kojih kriterijuma?
Eksplicitno ili implicitno povezivanje etičke valjanosti komunikacije sa
stepenom samopouzdanja, samoefikasnosti, osećanja sklada sa samim sobom,
i ostalih dimenzija takozvanog self-konstrukta, odnosno brkanje etike sa redu-
kovanjem anksioznosti, teškoća u komunikaciji i loše samopercepcije, možda
stvarno povećava stepen opšteg ličnog (samo)zadovoljstva, ali, nažalost, obe-
smišljava samu etiku. Tako, na primer, odsustvo osećanja moralne odgovornosti
ne ukazuje na samo odsustvo te odgovornosti. Umanjen osećaj odgovornosti je
psihološki razumljiv, ali nije zato i opravdavajući.
26
Naše podvlačenje.
CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC 111
Agresivnost i asertivnost u komunikaciji Tаtjаnа Milivojević
– nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti Kаtаrinа Drаgović
112 CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC
Tаtjаnа Milivojević Agresivnost i asertivnost u komunikaciji
Kаtаrinа Drаgović – nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti
CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC 113
Agresivnost i asertivnost u komunikaciji Tаtjаnа Milivojević
– nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti Kаtаrinа Drаgović
114 CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC
Tаtjаnа Milivojević Agresivnost i asertivnost u komunikaciji
Kаtаrinа Drаgović – nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti
Literatura
Ames, D. R. (2008a). Assertiveness expectancies: How hard people push depends
on the consequences they predict. Journal of Personality and Social Psychology,
95(6), 1541–1557.
Ames, D. R. (2008b). In search of the right touch: Interpersonal assertiveness in
organizational life. Current Directions in Psychological Science, 17(6), 381–385.
Antier, E. (2002). Agressivité. Paris: Bayard.
Aristotel, (2003). Nikomahova etika. Sremski Karlovci–Novi Sad: Izdavačka
knjižarnica Zorana Stojanovića
Austin, L. J. (1975). How to do things with words. Second edition. New York:
Oxford University Press.
Bandura, A. (1977). Social learning theory. Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall.
Bandura, A. (1986). Social foundations of thought and action: A social cognitive
theory. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall.
Bein, B., & Dramond, Dž. (2001). Poslovna etika. Beograd: Clio.
Brown, P., & Levinson, S. (1987). Politeness : Some Universals in Language Usage.
Cambridge: Cambridge University Press.
Buber, M. (2000). Ja i ti. Beograd: Rad.
From, E. (1984). Anatomija ljudske destruktivnosti. Knjiga 1. Zagreb: Naprijed.
Goleman, D. (2008). Socijalna inteligencija: nova nauka o ljudskim odnosima.
Beograd: Geopoetika.
Hersen, M., & Bellack, A.S. (1985). Handbook of clinical behavior therapy with
adults. New York: Plenum.
Kazdin, A. E. (1984.). Behavior modification in applied settings. Homewood, IL:
Dorsey Press.
Lévinas, E. (1982). Ethique et infini: dialogues avec Philippe Némo. Paris: Fayard.
Mićunović, D.( 2002). Filozofija minima. Beograd: Filip Višnjić.
Milivojević, T. (2011). Psihologija stvaralaštva. Beograd: Megatrend univerzitet.
Moser, G. (1987). L’agression. Paris: P.U.F (Que sais-je).
Smith, M. J.(1985). When I say no, I feel guilty: How to cope – Using the skills of
systematic assertive therapy. New York: Bantam Books.
Stor, E. (1989). Ljudska agresivnost. Beograd: Nolit.
Tovilović, S. (2005). Asertivni trening: Efekti tretmana, održivost promena i udeo
terapeuta u terapijskom ishodu. Psihologija, 38(1): 35–54.
Wolpe, J., & Lazarus, A. A. (1966). Behavior therapy techniques : A guide to the
treatment of neuroses. New York: Pergamon Press.
Dictionnaire Le Petit Robert. Posećeno 20. 8. 2011. URL: http://www.lerobert.
com/
CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC 115
Agresivnost i asertivnost u komunikaciji Tаtjаnа Milivojević
– nedostaci i ograničenja teorije asertivnosti Kаtаrinа Drаgović
116 CM : Communication Management Quarterly : Časopis za upravljanje komuniciranjem 23 (2012) 95–116 © 2012 CDC