MICHAEL LAVER

Politikom se ljudi bave da bi ostvarili svoje privatne želje i interese. Da bi provjerili tu tvrdnju
stvaramo teorijski model svijeta politike i načina na koji on funkcionira. Taj model je pojednostavljena
slika stvarnosti. Proučavanjem politike u takvom modelu bavi se teorija racionalnog izbora i pripadni
joj teoretičari. Za te teorije svojstven je osobiti pristup razvijanju argumentacije: počinju skupom a
priori pretpostavki (stvaranje zanimljivih i neočiglednih tvrdnji o svijetu iz skupa pretpostavki i
sustava logike) koji su u određenom smislu,logički različiti od pojave kojom se bavi analitičar. Te
pretpostavke čine temelj modela i mogu biti tvrdnje kakav svijet zapravo jest ili mogu biti čisto
spekulativna nagađanja. Kad postavimo pretpostavku na sustavan i logičan način otkrivamo
implikacije tih pretpostavki. Bitna svrha pristupa racionalnog izbora je konstruiranje logički
koherentnog potencijalnog objašnjenja pojave koja se istražuje (sposobnost da se bavi
protučinjeničnim situacijama koje se još nisu dogodile).

2 načina na koji se mogu koristiti modeli rac. izbora u istrživanju

- modelima se može logički manipulirat u pokušaju da se pruže korisna ili provokativna tumačenja
koja mogu proširit naše shvaćanje stvarne politike, a ta tumačenja se mogu primjenit i na hipotetičke
situacije u pokušaju da se istraži potencijal bilo koje situacije ili zamišljenih političkih budućnosti.

- modeli mogu koristit za iznošenje izravnih hipoteza o stvarnim fenomenima, a te hipoteze možemo
onda usporediti sa stvarnim događajima i tako ih testirati (npr. modeli racionalnog izbora koalicijskih
vlada mogu povećati našu sposobnost predviđanja tih vlada u stvarnom svijetu)

Lever na početku knjige objašnjava kako funkcionira empirijski pristup političkoj znanosti.
Pokaži to na ''primjeru iz fizičkog svijeta''

Emirijski pristup (zapažanje i zaključivanje na temelju obrazaca) – započinje stvaranjem hipoteze o

političkim interakcijama stvarnog svijeta na osnovu sustavnog opažanja onog što stvarni ljudi čine, pri
čemu zdrav razum i poznati rezulatti prethodnih istraživanja govore što točno treba promatrati. Kad
završi istraživanje, analitičar generalizira dobivena zapažanja u obuhvatnije postavke o tome kako
svijet funcionira. Svrha tog pristupa je da stvara vjerojatne i uvjerljive opće iskaze koji će biti u
suglasju sa promatranim empirijskim obrascima.
Npr. – primjer iz fizičkog svijeta - ako bi hjeli predviđati izlaske sunca na nekoj važnoj točci
na globusu empirijski način bio bi bilježiti izlaske sunca svakog jutra sve dok nam se ne čini da
možemo dešifrirati obrazac vremena koji će nam omogućiti predviđane budućnosti. Tako možemo
konstruirati empirijski model koji bi precizno predviđao izlaske sunca, a da nikad ne dođemo do
istinskog uzroka te pojave.

Laver razlikuje empirijske i apriori pristupe u političkoj znanosti. Izvedi apriori pristup s
pripadajućim primjerom u knjizi.

A priori pristup (logička pretpostavka) – podrazumijeva stvaranje zanimljivih i nelogičnih tvrdnji o

svijetu iz skupa a priori (primitivnih) pretpostavki i sustava logike. (npr. takva petpostavka je - svijet
je naseljen divnim i velikodušnim ljudima – dakle, spekulativna nagađanja ili tvrdnje o tome kakav
svijet zapravo jest). Prednost je u tome što se može uzeti bilo a priori pretpostavka.

Npr. – stvaranje logičkog modela Sunčeva sustava, izrađenog od skupa a priori pretpostavki o tome
kako funcionira svijet. Takav model možemo fizički izraditi ili bi se on mogao nalaziti u
kompjuterskom programu. Pomoću toga nismo također mogli predviđati vrijeme, ali neprecizno – no,
bez obzira na to takav model bio bi primjenjiv za niz raznovrsnih situacija, što je puno bolje nego
pretpostaviti da sunce u nekom gradu izlazi u neko određeno vrijeme. A priori pristupom bismo tako
mogli odgovarat na mnoga „što bi bilo kad bi bilo“ pitanja, na koja uglavnom ne bi mogli odgovoriti
izravnim empirijskim pristupom. Temeljna vrijednost a priori pristupa je upravo istraživanje svih
mogućnosti.
Najbolji modeli racinolanog izbora su oni koji su šturi i općeniti, te daju relativno precizne tvrdnje o
svijetu.
MODELI RACIONALNOG IZBORA U POLITICI
Kako bi pomirio različite teorije racionalnog izbora Laver te modele predstavlja kao da proizlaze iz
jednog skupa temeljnih a priori pretpostavki. U to uključuje samo pretpostavke o osnovnim
unutarnjim motivacijama pojedinca, a koje se mogu precizno odrediti s obzirom na samo jednog
pojedinca, a ne na skupine pojedinaca. Taj skup temeljnih pretpostavki će označavati nešto poput
nedruštvenog ''prirodnog stanja''. Taj pristup zagovaraju John Rawls i Robert Nozick.

Izvedi „fundamentalno potencijalno objašnjenje politike“

Nozick kaže da nam pristup „prirodnog stanja“ omogućuje izvođenje „fundamentalnih potencijalnih
objašnjenja“ svijeta politike.
- fundamentalna - jer se temelje na pretpostavkama koje su preuzete s područja različitog od
onog koje treba objasniti
- potencijalna – jer omogućavaju da objašnjenja onog što se zbiva budu točna, ako su
pretpostavke bile točne, a logika čvrsta
Takva su objašnjenja zanimljiva, premda su možda njihove pretpostavke neodržive – npr. mnogo
možemo naučiti iz toga kako je država mogla nastati, čak i ako nije tako nastala. Ako nije tako nastala,
puno bismo naučili iz toga zašto nije tako nastala. Radi se o tome da su objašnjenja fenomena politike
na temelju pretpostavki određenih u svijetu pojedinaca, puno dublja nego objašnjenja politike koja
ostaju isključivo u svijetu političkog. Ipak, Laver na to kaže kako je teško zamisliti da bi stvarni ljudi
imali takve elementarne društvene motivacije (npr. motivacija za glasovanje bila bi građanska dužnost,
ali to objašnjenje nije dovoljno...)

Razni pristupi, od a priori do empirijskih metoda, pa do fundamentalno potencijalnih objašnjenja ne

smiju se miješati. Osnova pogreška za neke analitičare je skakanje sa a priori činjenica na empirijsko
razmatranje kada zapnu, pa povratak na a priori činjenice. Naime, ako svaki put kad zapnemo
promijenimo svoje pretpostavke, onda bismo mogli objasnit bilo što – to je pogodno za istraživača, ali
je nezadovoljavajuće. Ovdje može pomoći model fundamentalno potencijalnih objašnjenja koji
pomaže održati jasno razlikovanje između a priori i empirijskih postupaka. On čini analitičara
svjesnijim onog što se nastojalo učiniti u svakoj fazi procesa objašnjenja.

Knjiga Roberta Nozicka: The Nature of Rationality istražuje značenje racionalnog odlučivanja,
racionalnog uvjerenja i racionalnih ciljeva. To štivo je korisno za svakog tko se zanima za područje
racionalnog izbora.

Greenova i Shapirova kritika ''Patologije teorije racionalnog izbora'' dolazi direktno iz političke
znanosti. Njihov je osnovni argument da je teorija racionalnog izbora unatoč svojoj teorijskoj
sofisticiranosti, od male empirijske koristi.

Paradoks kolektivnog djelovanja: ako se skupina racionalnih ljudi ponaša na način da svatko od njih
želi maksimizirati svoju dobit, onda oni stvaraju stanje koje je za svakoga od njih pojedinačno lošije
nego što bi bilo da su prihvatili kooperativno ponašanje. Taj paradoks je toliko važan da ga pojedinci
uzimaju kao glavno opravdanje za ulogu države, koja se shvaća kao nužna kako bi ljude prisiljavala na
suradnju ''za njihovo vlastito dobro''. Država ostvaruje ulogu hobbesovskog suverena, uvodeći mir i
produktivnost, kako bi spriječila rat svih protiv sviju. Također postoji i anarhistički argument, a taj je
da se neke stvari koje ljudi žele, pa čak i one iz kojih ljude nije moguće isključiti, mogu u stanovitim
okolnostima proizvesti i bez intervencije države. Skupine pojedinaca moraju biti male i stabilne,
članovi moraju biti prilično pronicljivi i moraju imati jednake mogućnosti raspolaganja resursima.
Anarhističko ''rješenje'' je jedan od načina na koji se mnogi problemi kolektivnog djelovanja rješavaju
u praksi, pa čak i u modernoj državi. Alternativno rješenje za problem kolektivnog djelovanja može
pružiti politički poduzetnik koji organizira razne kolektivne pothvate u ime skupine.
2. RACIONALNI AKTERI
Postoje dvije skupine: ljudi i predmeti njihovih želja. Ono što motivira ljude da djeluju na određeni
način su „predmeti želja“. „Racionalne'' ljude motivira poriv da ispune svoje želje. Ispunjavanje tih
želja zahtijeva trošenje resursa koji su dostupni u ograničenoj mjeri ovisno o mentalnoj i fizičkoj
sposobnosti pojedinca (energija, domišljatost itd). To znači da ljudi djeluju u svijetu koji im
omogućava da čine određene stvari i sprječava ih da čine neke druge, istovremeno nudeći mogućnosti
i postavljajući prepreke. Ograničenja čine ostvarenja nekih želja nemogućim, drugih djelomično
mogućim, a neke skupove želja nespojivim.
Prepreke imaju različite oblike: neke su apsolutne i nepromjenjive (npr količina raspoloživog
vremena u jednom danu), a neke apsolutne, ali i u kontroli pojedinca (količina informacija
pohranjenih u mozgu). Neki su resursi potrošni (vrijeme i energija), nepotrošni (informacije i
inteligencija), izvan kontrole pojedinca (vrijeme), unutar kontrole pojedinca (trošenje energije)

Ove prepreke znače da su raspoloživi resursi ograničeni i da postoje želje koje se ne mogu ostvariti.
Takve neostvarive želje se smatraju ''intrizično neostvarivima'' (npr. da se hoda po vodi). Također
postoje želje koje nisu same po sebi neostvarive, no ne mogu se ispuniti uz raspoloživu količinu
resursa (npr. želim tonu tartufa, ali ne mogu dobit toliko jer je ponuda ograničena). Neki predmeti
želja koji nisu ''intrizično nespojivi'' mogu biti međusobno isključivi, ako se uzme u obzir zadana
količina osobnih resursa kojima raspolaže neki pojedinac (npr. kad imamo više želja moguće je da ih
ne možemo ostvarit istodobno jer nemamo dovoljno vremena, inteligencije i sl. npr. vrećica tartufa i
tona sirovih odrezaka).

Racionalno donošenje odluka

U svakom pojedinom trenutku osobe će imati svoje privatne želje i suočavati se sa stanjem koje nudi
mogućnosti i nailaziti na prepreke u ostavrivanju tih želja. Tako svaki pojedinac može poduzeti neko
djelovanje koje će imati različite ishode, u nastojanju da ispuni privatne želje. Plan djelovanja u
raznim situacijama može se nazvati strategijom. Svaka strategija zahtijeva trošenje određene količine
resursa, pa treba prepoznati ostvarivi ishod koji najdjelotvornije ispunjava pojedinčevu želju – pa da bi
racionalno donijeli odluku trebamo:
1. razvrstat različite predmete svojih želja prema redoslijedu PREFERENCIJA (npr. Eva mora
preispitati ako se penje na drvo koja je vrijednost za nju u tome da bude zdrava i sa šljivom ili
ozlijeđena i bez šljive).
2. PRIPISATI VRIJEDNOSTI RAZNIM CILJEVIMA tj. procijeniti vjerojatnost ta dva moguća
ishoda, a što nam omogućuje da donesemo racionalan izbor u običnoj situaciji kada jedan
smjer djelovanja neke želje ispunjava bolje, a neke lošije, od nekog alternativnog smjera
djelovanja.
3. VREDNOVANJE RAZLIČITIH SMJEROVA S OBZIROM NA VJEROJATNOST
NJIHOVA ISHODA, pošto svako djelovanje ima čitav raspon raznih mogućnosti (npr. Eva
mora procijeniti vrijednost penjanja na stablo tako da zbroji sve moguće ishode i to umanji za
vjerojatnost da se neki ishod zaista i dogodi – tako će usporediti očekivanu vrijednost penjanja
na stablo u odnosu na vrijednost ostajanja na zemlji)
Ljudi ovakve složene proračune zapravo najčešće rade nesvjesno.Racionalna osoba zapravo maksimira
korisnost težeći ispunjenju vlastitih želja.

Također, postoje 2 načina na koji čovjek može ne biti racionalan:

- da osoba svjesno odabire smjer djelovanja za koji je opće poznato da se isplati manje nego
neki alternativni smjer djelovanja. To je proturacionalno ponašanje.
- da osoba obijesno odbije vrednovanje mogućih ishoda prije donošenja odluke. To je
''nesmotreno'' ponašanje. U ovom razmatranju vrlo su važni troškovi jer ne mora biti
ekonomičnije vrednovati određene smjerove djelovanja ako su troškovi veći od prima
facie koristi ispravnog izbora.
INSTRUMENTALNE ŽELJE

Koji problem prema Laveru stvaraju privatne želje političara? Objasnite u svom odgovoru
pojmove instrumentalnih i intrinzičnih razloga tj.želja.

Svaki pojedinac je usmjeren na ostavarenje svojih privatnih želja. Pritom ima ograničene resurse i
nailazi na razne prepreke, te žudi za stvarima kojih nema dovoljno. Zato mora djelovat racionalno tj.
razvit strategiju djelovanja (lista preferencija, pripisivanje vrijednosti ciljevima, donošenje odluke
vrednovanjem cilja s obzirom na idhod). Pri tome će neke predmete želja cijenit intrinzično, druge
instrumentalno.
Intrinzične želje su one koje ljudi cijene zbog njih samih (ciljevi po sebi).
Instrumentalne želje su one koje pomažu da se dođu do drugih stvari koje su intrnzično vrijedne
(sredstva za druge ciljeve).
Npr. Eva je žedna i ne isplati se leći na pod, otvorit usta i skupljat vodu – pa će uzeti kantu – ne zato
što ima intrinzičnu želju posjedovati ju, već zato što će joj kanta pomoću da ostvari svoju intrinzičnu
želju tj. da utaži žeđ. Dakle kanta ima instrumentalnu vrijednost, jer pomaže ispuniti intrinzičnu želju.

VEĆI BROJ LJUDI

Kad se razmatra ponašanje većeg broja ljudi logično je zaključiti da će svi oni imati predmete želja,
intrizične i instrumentalne, te da će zbog toga biti nemoguće svima ostvariti te želje jer će se javiti
konkurencija. Posljedica konkurencije je da će ljudi nastojat spriječiti druge u ispunjavanju njihovih
želja – javljaju se novi oblici instrumentalnih ciljeva – sredstva kojima ćemo spriječiti da drugi posežu
za nečim našim, sredstva koja sprječavaju druge da ispunjavaju želje koje su u sukobu ili konkurenciji
sa našima i sredstva pomoću kojih možemo prisvajati predmete želja od drugih, a ne direktno od
prirode.
Sredstva koja služe za napad i obranu možemo smatrati oružjem. Ono može biti fizičko i psihološko.
Psihološko oružje je vrlo djelotvorno, a najočitiji primjer je reputacija. Ona se gradi vrlo dugo, a može
se djelotvorno uništiti u nekoliko sekundi. Ona je vrlo vrijedna društveno određena stečevina, ali isto
tako vrlo krhka.
2 načina na koja bismo mogli osporiti model racionalnog donošenja odluke:
1. Ukazati na činjenicu da se svaki opis problema odlučivanja mora stilizirati kako bi postao
teorijski opipljiv i da se u toj stilizaciji uvijek nešto izgubi, a realističniji opis bi puno bolje
otkrio motivacije koje se ne vide u stiliziranoj verziji – npr. ako posudim novce i pokušavam
odlučiti hoću li ga vratiti, nešto ću sigurno izgubiti ako ne vodim računa da možda želim
posuditi još novaca ili da će drugi s kojima bih jednog dana mogao poslovat otkrit što se
dogodilo ili ću se pak osobno osjećat loše ako ne ispunim obećanje.
2. Temeljni donositelj odluka je pojedinac tj. postoje pojedinačna djelovanja, ishodi tih
djelovanja i odabir djelovanja prema ishodu –to je bit teorije racionalnog izbora – te ona ne
dopušta mogućnost da skupine pojedinaca biraju djelovanje (jer kad jednom počnemo govorit
da skupina donosi odluke, tada smo izašli iz individualističkog pristupa racionalnog izbora).
Npr. često čujemo da je „stranka odlučila promjenit vođu“ i sl, kao da ti društveni entiteti
imaju vlastite umove...

DRUŠTVENI KONTEKSTI PRIVATNIH ŽELJA

 među pojedincima se javlja konkurencija u ostvarenju privatnih želja, pa brzo postaju svjesni
specifičnog društvenog konteksta mnogih predmeta svojih intrizičnih privatnih želja.
 2 središnja aspekta društv. konteksta su – proizvodnja (stvaranje predmeta želja) i potrošnja
(uživanje).

Kontekst proizvodnje proizlazi iz činjenice da će pojedinci željeti predmete koje niti jedan pojedinac
sam ne bi mogao proizvesti, te da je proces ostvarenja privatnih želja sam po sebi kolektivan.
Kontekst potrošnje proizlazi iz činjenice da je prilikom potrošnje nekog dobra, pojedinac suočen sa
činjenicom da ta i neka druga dobra koriste i drugi ljudi.
 1. DRUŠTVENI KONTEKST PROIZVODNJE
Pojedinac koji djeluje sam odvojeno od svih može ispuniti mnoge želje.(Skupljanje bobica i žireva…)
No postoje one želje koje se ne mogu ispuniti bez zajedničkog djelovanja velikih skupina, čak i onda
kada su resursi svakog pojedinca ogromni. (Izvođenje koncerta…)

2. DRUŠTVENI KONTEKST POTROŠNJE

Ovdje predmete želja promatramo kao DOBRA – koja mogu bit privatna (šljiva) i javna (lijek za rak).
Npr. kada ja pojedem šljivu ona prestaje bit šljiva i postaje dio mene – potrošio sam ju, dok se lijek za
rak ne može potrošiti, jer ako sam se ja izliječio, nisam to izlječenje potrošio. Zato je javno dobro
dobro 'koje uživaju svi zajedno u smislu da potrošnja takvog dobra od strane svakog pojedinca ne
rezultira umanjenjem potrošnje tog dobra od strane bilo kojeg drugog pojedinca (Samuelson).
Samuelsonova definicija javnog dobra uključuje dvije definicije: nedjeljivost ponude i mogućnost
isključivanja.

- 4 razlike izmedju privatnih i javnih dobara

- Koje značajke društvenog konteksta potrošnje čine neko dobro javnim? Objasnite svaku od
njih.
- Postoje različita obilježja dobra koja utječu na stupanj njegove kolektivne potrošnje.objasni
fakultativnost i nedjeljivost ponude / objasni isključivanje i zagušivanje.

a) Zagušivanje - znači da konzumiranje nekog dobra od strane jednog potrošača smanjuje kvalitetu
konzumacije drugim potrošačima. Dakle što je manja mogućnost da se dobro ''zaguši'' to je ono više
javno, jer uživanje jednog potrošača u manjoj mjeri ograničava uživanje ostalima. Kod privatnih
dobara (šljiva) sva korist iz njihove potrošnje ide jednoj osobi, te su ona potpuno zagušiva. Park je
srednje zagušivo dobro ovisno koliko ga ljudi koristi, a lijek poput raka nije osjetljiv na zagušivanje, te
je dakle „javnije“ dobro od parka.

b) Fakultativnost – se odnosi na to u kojem stupnji dobra mogu biti birana, odnosno nametnuta. Što
je veća fakultativnost dobro je više privatno jer je manja vjerojatnost da netko konzumira nešto protiv
svoje volje. Što je dobro manje fakultatvno, ono je više javno. Npr. mogu birati hoću li potrošiti šljivu,
ali ne mogu birati hoću ili ne „uživati“ u nukelarnom projektilu.
Stupanj fakultativnosti može se mjeriti troškovima koje pojedinac ima ako se suzdrži od potrošnje
nekog dobra. Npr. ništa me ne košta ako se suzdržim od odlaska u park, ali bi me puno koštalo da se
probam izuzeti od konzumacije nukleranog projektila.

c) Isključivanje – je usko povezano s fakultativnošću. Naime, ako je neko dobro apsolutno

nefakultativno, nemoguće je određene ljude isključiti iz njegove uporabe (ljudi su prisiljeni). Ako je
dobro fakultativno, moglo bi se, a i ne bi moglo ljude isključit iz njegove potrošnje (npr uživanje
su+nca je fakultativno, ali je gotovo nemoguće nekog isključit iz tog uživanja sunca – moglo bi se
izraditi paravane da zakriju sunce, ali bi njihova izgradnja puno koštala). Upravo se stupanj
ekskluzivnosti nekog dobra mjeri troškom isključivanja u odnosu na moguće koristi - dobra će biti
ekskluzivnija ovisno o tome hoće li se troškovi isključivanja moći platiti ili ne. Npr. uživanje sunca
nije ekskluzivno jer nikada ne bi mogli pokriti trošak izrade pravana, ali uživanje zagrađenog parka s
lijepim dvorcima je ekskluzivnije jer bi trošak ograđivanja mogli naplatiti putem ulaznica.

d) Nedjeljivost ponude- nedjeljivo dobro je ono koje je dostupno za potrošnju bilo kojem članu
skupine, te samim time i svim članovima skupine. Čisto privatno dobro je djeljivo i svakom dostupno
u količini koju želi. Park je nedjeljivo javno dobro jer je svima dostupan u jednakoj mjeri. Također,
nuklerani projektil kao javno dobro nije nužno nedjeljiv kao park jer će ga ljudi konzumirati u
različitoj količini, ovisno o tome koliko su udaljeni od pogođenog mjesta.
PROIZVODNJA, POTROŠNJA I TEHNOLOGIJA
Javnost potrošnje i javnost proizvodnje nisu u tolikoj mjeri ''intrizična'' svojstva nekog dobra, koliko
svojstva određene razine tehnologije. (primjer broja frekvencija radio-emitiranja, jer je prije malo ljudi
moglo emitirati, oprema je bila skupa, a danas je trošak emitiranja pao i prostor frekvencija emitiranja
je zagušen)

INTERAKCIJA PROIZVODNJE I POTROŠNJE

Mnoga dobra koja se troše privatno mogu se proizvesti samo zajednički. Razmjena je sredstvo kojim
se usklađuje kolektivno ispunjavanje skupova privatnih želja.
Politički problemi nastaju zbog kolektivne proizvodnje dobara koja se i kolektivno troše. Npr. pušač će
htjeti imati čisti zrak, ali na način da on sam ne sudjeluje u troškovima proizvodnje svojim
suzdržavanjem od pušenja.
Zapravo do kolektivne proizvodnje dolazi ne zbog toga što bi čitava skupina morala sudjelovati u
proizvodnji, nego zato jer bi trošak proizvodnje za jednog pojedinca bio preskup. Npr. izgradnja
svjetionika – moreplovci ga neće izgraditi jer znaju da će ga koristiti svi, a ne samo oni – to je
problem kolektivnog djelovanja – kad racionalni ljude žele dobra za kolektivnu potrošnju iz kojih
ekonomski ne mogu biti isključeni i kad je izravna korist od doprinosa svakog pojedinca njihovoj
proizvodnji manja od pripadajućeg troška.
Racionalni pojedinci imaju jak poticaj da se ''švercaju'', uživajući koristi dobra, a ne plativši za njega
jer znaju da ih je teško isključiti. Ako je pojedince moguće isključiti iz uživanja nekog dobra oni su
stimulirani da pridonesu njegovu stvaranju – jer ako one koji ne sudjeluju u proizvodnji isključimo iz
potrošjne mogli bi riješiti problem kolektivnog djelovanja – ali isključivanje švercera je često skup
proces, i moguće je da koristi koje se time postignu budu manje od troškova.
U svakom društvenom okruženje postojat će barem jedno dobro kolektivne potrošnje koje će biti
presudan instrumentalni preduvjet ispunjenju privatnih želja – to je sustav koji će osigurati poštivanje
ugovora među pojedincima. Transakcija koja uključuje buduću obvezu može se ispuniti samo ukoliko
sudionici pretpostave da će se obveza poštivati.

3. KOLEKTIVNO DJELOVANJE
Problem kolektivnog djelovanja povezuje se sa knjigom Macura Olsona – Logika kolektivnog
djelovanja. Taj problem može se nekada riješiti sam od sebe: ako stvaranje nekog dobra zahtijeva
univerzalnu suradnju svih, onda će ne sudjelovanje nekog pojedinca/pojedinaca rezultirati time da
dobra neće ni biti. Znači da je za svakog člana skupine korist veća od njegova pojedinačnog doprinosa
i prema tome nije racionalno odbiti suradnju. Zato će se takva dobra proizvoditi bez obzira na
kolektivnost njihove potrošnje (odsutnost globalnog nuklearnog rata).
Druga vrsta dobara (a ta prevladavaju) je osjetljiva na problem kolektivnog djelovanja. To su dobra u
čijim blagodatima racionalni pojedinac može uživati i bez vlastitog pridonošenja njihovom stvaranju
(švercanje), no kad bi se svi tako ponašali to bi bilo neracionalno.
Mancur Olson napisao je knjigu Logika kolektivnog djelovanja. Koja 2 rješenja on predlaže za
rješavanje problema kolektivnog djelovanja?
1. Isključivanje „švercera“ privatiziranjem (npr. naplata cestarine, kodiranje svjetionika). No
isključivanje je jedino djelotvorno ako troškovi nisu veći od očekivane dobiti isključivanjem.
Zbog tehničko/ekonomskih razloga ''privatiziranje'' mnogih dobara kolektivne potrošnje nije
izvedivo (čist zrak, kolektivna sigurnost, arhitektura).
2. Osiguravanje sekularnih privatnih koristi (poticaja) onima koji doprinose troškovima
proizvodnje dobara (iz kojih se ''šverceri'' inače ne mogu isključiti). Naravno privatne koristi
moraju biti dovoljno jeftine da se osigura da višak iz doprinosa može pokriti i koristi i
pribavljanje dobara kolektivne potrošnje (sindikalna prodaja osiguranja radnicima)
Olsen ovdje isključuje svjetovne svece koji bi zadovoljstvo crpili iz proizvodnje kolektivnih dobara
koja bi onda drugi trošili bez sudjelovanja. Privatne transakcije ''sa strane'' također ne pridonose
rješenju problema kolektivnog djelovanja. Ali moguće je da privatne transakcije stvaraju dobro
kolektivne potrošnje kao dodatno dobro (npr. ured za istraživanje stavova potrošača privatnim
pretplatnicima prodaje analize o proizvodima skupljajući privatne transakcije, ali te istraživačke
aktivnosti mogu pridnesti općem porastu kvalitete proizvoda i iz toga nitko ne može biti isključen, a ta
dobrobit veće kvalitete proizvoda će se pojaviti kao dodatno dobro).

MONARHIJA

- Opišite sasvim kratko «monarhiju» (Levijatana) kao rješenje problema kolektivnog

djelovanja. Koji je prema Laveru problem s tim rješenjem?
- Laver kaže da se djelo Thomasa Hobbesa povezuje s mogućnošću rješavanja problema
kolektivnog djelovanja. Prvo izvedi što kaže Hobbes, a zatim i Laverov kritički komentar...

Thomas Hobbes rješenje problema kolektivnog djelovanja vidi u uvođenju SUVERENA. Tu ljudi
Monarhu ili Levijatanu daju moć da provodi sve ugovore uključujući i izvorni ugovor, a on kao treća
strana nema nikakvih obveza koje proizlaze iz tog ugovora, on je zapravo diktator. Monarh ima vlast
kazniti onoga koji ne poštuje ugovor kolektivnog djelovanja (švercere), može dizati kazne do onoga
trenutka kada nepoštivanje ugovora postaje neracionalno.

Laver kaže da se ovdje se javlja pitanje tj. problem potencijalne tiranije - zašto bi ljudi dali takvu moć
jednom pojedincu koji prema njima neće imat nikakvih obveza. On će kao racionalni pojedinac težiti
ispunjenju svojih vlastitih interesa, biti eksploatator, i možda uopće neće realizirati ugovor. John
Locke to prikazuje na primjeru Lisica i Tvorova koji nam mogu nanijeti nedaće, a da bi ih izbjegli
bacamo se u ralje Lavova, i štoviše tamo se osjećamo sigurnima.

Laver zaključuje - suočeni sa izborom rata svih protiv sviju i Hobbesova suverena, suveren još uvijek
može biti racionalan izbor pojedinca, ali ipak uspješnije bi bilo problem kolektivnog djelovanja
rješavati Locekeovim „političkim društvom“ bez oslanjanja na bilo kakvog političkog vladara.

ANARHIJA
Opišite anarhiju kao rješenje problema kolektivnog djelovanja. Koja 2 razloga navode na to
rješenje i koje se 2 metafore koriste za strukturiranje rasprave unutar anarhističke tradicije
rješavanja problema kolektivnog djelovanja. Koji je problem s anarhističkim rješenjem.
- monopol se ne dodjeljuje nikome – na način da se ustanovi sustav sporazuma koji se iz nekog
razloga sprovode sami od sebe, što podrazumijeva da će se sve strane držati svog dijela sporazuma jer
su sporazumi i osmišljeni tako da su sve strane motivirane na poštivanje sadašnjih i budućih obveza.
2 razloga koja navode na ovakvo rješenje su:
- ideološka zanimljivost za pojam anarhije kao sustava koji se ne oslanja na snažnu državu
- to što je veći dio socijalne interakcije izvan sfere države i mora biti uređen na anarhijski
način (jer se ni država ne može baviti baš svakim problemom kolketivnog djelovanja)

2 metafore koje se koriste:

- zatvorenikova dilema - Jack i Jill nalaze se u pritvoru pod sumnjom za oružanu pljačku,
iako su uhićeni zbog krađe automobila. Oboje znaju da ih policija neće moć teretit za
oružanu pljačku – osim ako ju oboje ne priznaju. Ispituju ih odvojeno pa se o strategiji
druge strane može samo nagađati – pitanje je „priznati“ ili se „braniti šutnjom“. Na kraju
je oboma dominantna strategija priznanje jer ne žele riskirati 10 godina zatvora (“usprkos
činjenici da bi oboma bilo mnogo bolje da su šutjeli i odslužili po godinu dana zatvora
zbog krađe automobila”). Tu je težnja za osobnim interesom dovela do ishoda koji ne
pogoduje niti jednom od njih, oni su odustali od kolektivnog djelovanja i priznali.
Detaljno objasni zatvorenikovu dilemu?
 - priča o tragediji općeg dobra – vrlo slična zatvorenikovoj dilemi, ali ima više sudionika.
Skupina farmera ima pristup zajedničkom pašnjaku koji će opstati samo s umjerenom
ispašom, svaki farmer je vlasnik svoje ovce, pa je profit od ovaca privatan. Ako ovce travu
jedu sporije, trava će brže rast, a ako je jedu brže nego što ona raste, onda će trava polako
nestajat. Tragedija je u tome što skupina racionalnih farmera može lako uništiti ispašu jer
pribjegava “švercanju” dodatnih ovaca kao dominantnoj strategiji – švercaju više ovaca
nego što pašnjak može podnijeti. Rezultat je da će propadanjem zajedničkog dobra (malo
trave) i svi farmeri proći lošije. Radi se zapravo zatvorenikovoj dilemi za N osoba
(nedoređen broj). Detaljno objasni tragediju općeg/zajedničkog dobra?

DUGOROČNA INTERAKCIJA, ANARHIJA I UVJETNA SURADNJA

Taylor je spoznao da igre koje se ponavljaju (za razliku od jednokratne igre zatvorenikove dileme)
mogu rezultirati uzajamnom suradnjom bez vanjske prisile – pa bi se onda i problemi kolektivnog
djelovanja mogli slično rješavati. Kada ljudi ulaze u interakcije tokom određenog razdoblja,
mogućnost suradnje je veća nego kod jednokratne interakcije.
- kod jednokratne interakcije (Zatvorenikova dilema) javlja se dominantna strategija - ona
koja je najbolja bez obzira na to koju strategiju odabire drugi igrač.
- kod dugoročne i ponavljane interakcije se javlja novi oblik strategije – uvjetna strategija
– drugim riječima ja mogu odlučiti da ću danas surađivati s tobom pod uvjetom da si ti
surađivao sa mnom jučer. Prema Tayloru, ako ljudi koriste kombinacije ovih uvjetnih
strategija moguće je riješiti problem kolktivnog djelovanja.

Uvjetna strategija kod Zatvorenikove dileme se naziva ''milo za drago'' – ja tebi činim točno ono što si
ti meni činio jučer - npr ako ti danas surađuješ, onda ću i ja sutra – pa tako možemo riješit problem.
Ako nesurađujem u jednoj igri to će mi donest korist, ali će u sljedećoj igri potaknut nesuradnju
drugog što će me koštat...sličan primjer je i kada dvoje sjede na klupi s radijom, pa se međusobno
utišavaju i pojačavaju. Tako ova uvjetna strategija važi samo ako postoje slijedeće pretpostavke:
- da svi igrači imaju savršene informacije o ''dobicima'' drugih igrača
- da igrači ne umanjuju previše buduću korist
- da svi igrači znaju prethodne poteze drugih igrača u svakoj fazi igre
- da igrači ne griješe

NESAVRŠENE INFORMACIJE O DOBICIMA OSTALIH

- problem interpersonalne usporedbe korisnosti – dobici od svake aktivnosti za svakog su privatni
tj. samo osoba o kojoj se radi zna kako ona gleda svaki pojedini ishod (od 2 milijunaša svaki će imati
različite poglede na to koliko im 100 dolara zadovoljava osnovne potrebe). Naime, svatko će od nas
različito vrednovat neku zaradu.
Teoretičari nastoje „dobitke“ i „gubitke“ proizašle iz određenih ishoda mjeriti ''jedinicama korisnosti''.
To su stvari koje stimuliraju mozak da stvara osjećaj ugode ili neugode koji onda motivira ljudsko
ponašanje. One nam mogu pomoći da otkrijemo koju igru pojedinci igraju(ili ne igraju) te koju
strategiju koriste. Nikada ne možemo zaista znati koju igru igramo sa drugim ljudima, budući da nikad
ne znamo koji će biti njihov dobitak, i možemo jako pogriješiti ako pretpostavimo da drugi vrednuju
iste stvari na isti način kao i mi. Mi se radije oslanjamo na uvjetnu suradnju i sve što iz nje proizlazi
ako su osobe s kojima surađujemo u nekom bitnom smislu „poput nas“.

UMANJIVANJE BUDUĆE KORISTI

Ljudi budućoj korisnosti pripisuju manju vrijednost nego sadašnjoj. Strategije uvjetne suradnje
funkcioniraju tako da spriječe nesuradnju sada pod prijetnjom kažnjavanja u budućnosti. Ista igra
može izgledati različito za jednog čovjeka koji svoju buduću korisnost umanjuje u najvećoj mjeri, i za
drugog koji to ne čini – a to će zntno utjecat na mogućnost uvjetne suradnje koja je namjenjena
rješavanju problema kolektivnog djelovanja. Dakle što manje pojedinac umanjuje buduću korisnost to
je veća vjerojatnost da će se on držati strategije uvjetne suradnje, te će izgledi da se riješi problem
kolektivnog djelovanja, biti veći. Vrijedi i obrnuto. (Ubojice sa smrtnom bolesti su fiktivni primjer
ljudi koji uvelike umanjuju buduću korisnost – s njima je teško surađivati jer umanjuju buduću
korisnost pošto očekuju da će umrijeti prije nego dočekaju neku buduću nagradu)
NESAVRŠENE INFORMACIJE O PRETHODNIM POTEZIMA DRUGIH IGRAČA
Uvjetna strategija koja uvjetuje reakciju jedne osobe prethodnim djelovanjem neke druge osobe,
funcionirati će samo ako se za to prethodno djelovanje zna – jer ako postoji mogućnost da ljudi
iznevjere suradnju a da ne budu otkriveni, onda im uvjetne strategije neće bit nikakav poticaj da
surađuju.
Razlika između interakcije 2 osobe (zatv.dilema) i interakcije n osoba (tragedija općeg dobra) je u
tome što je kod interakcije dviju osoba vrlo lako otkriti prethodne poteze drugih igrača (drugi je
priznao, ja nisam, dobio sam 8 godina zatvora,znam da je on priznao). Kod interakcija n-broja osoba
to je vrlo teško, pa čak i nemoguće. Tragedija zajedničkog vodocrpilišta ograničava upotrebu uvjetnih
strategija zbog nemogućnosti otkrivanja tko je ispustio kanalizaciju u vodocrpilište preko noći
(poskrivećke). Tada neće bit moguće kaznit izdajnika. Preostaje eventualno neka uvjetna strategija
poput - ''čim netko ispusti kanalizacijsku vodu u vodocrpilište, to ćemo učiniti i mi ostali''. No je li
vjerojatno pretpostaviti da će baš svi tako uništiti zajedničko dobro?

GREŠKE
Ljudi u igranju ''igara'' griješe zbog raznih faktora. Npr. strategija milo za drago je jako osjetljiva na
pogreške. Za uvjetnu suradnju koja je potrebna za rješenje problema kolektivnog djelovanja potrebno
je biti u stanju primiti pogreške, a igrače ne odvesti u katastrofu.

UVJETNA SURADNJA U INTERAKCIJAMA VEĆEG BROJA LJUDI

U ovakvim situacijama uvjetna suradnja zna biti i često je neprovediva, jer ne nude nužno potrebne
''kompatibilne poticaje''. U brojnim interakcijama vrlo je vjerojatno da će uzmicanje bilo koje osobe
ostaviti ostale u lošijoj poziciji nego što su bili, iako je ta pozicija još uvijek bolja od one u kojoj
suradnje uopće ne bi bilo. Problem je u tome što će „izdajnici“ znat da suradnja ostaje racionalnom za
ostatak igrača – a samim time nesuradnja i švercanje postaju još privlačniji. Tako će i kolektivno
djelovanje propasti. Ipak, ako je skupina dovoljno velika da osigura kolektivno djelovanje, mogla bi
tolerirati švercanje. Npr. nas je 10, a 3 rupe u nasipu. Ako nas 7 ode spavat, ovo troje moraju zakrpat
te rupe inače će brana/nasip popustit.

PRIJETNJE, OBEĆANJA I SURADNJA

Pokažite na primjerima kako funkcioniraju prijetnje, obećanja i reputacija u kolekt. djelovanju.
Strategija uvjetne suradnje ne može riješiti mnoge probleme kolektivnog djelovanja (u manjim može
više). Jer, u velikim skupinama će šverceri zaklučit da mogu iznevjerit suradnju. Ali potencijalnim
švercerima se može zaprijetit strašnim posljedicama ako se švercaju.

PRIJETNJA I OBEĆANJE - Npr. kod zatvorenikove dileme – mogu prijetiti „ako ti kažeš prvi policiji,
onda ću i ja reć“ – ali to nije istinska prijetnja, već dominantna strategija (jer još nisam ništa rekao).
Također, mogu obećati „ako ti šutiš i ja ću šutjet“ – to je istinsko obećanje, jer bih ja zapravo
preferirao da ne šutim kad za to dođe vrijeme. Slično je npr. i „ako ne napišeš esej na vrijeme dobit ćeš
nulu“ – ovdje ja zapravo samo izlažem pravila igre i to nije stvarna prijetnja. Ali ako kažem „ako ne
predaš esej na vrijeme, razbit ću te“ – to je stvarna prijetnja jer ono čim se prijeti mora biti nešto što se
inače u normalnoj situaciji ne bi dogodilo. Zapravo su prijetnja i obećanje jednaki strateški potezi – jer
ako sam sadist i volim razbijat ljude, onda moja prijetnja za studente koji ne predaju esej nije prijetnja
– nego obećanje.

REPUTACIJA - Pitanje je zašto bi ljudi vjerovali obećanjima i prijetnjama – odgovor je u reputaciji

kao bitnom elementu tj. u reputaciji da ja zaista učinim ono što kažem. Npr. kod zatvorenikove dileme
dogovorimo se da ću ja šutit ako ti šutiš – ako mi vjeruješ tada ćeš zaista šutjet i moja reputacija će
nam pomoć. Kako bismo riješili naš problem kolektivnog djelovanja moramo bit u stanju uvjerljivo
prijetiti, a jedini način je da ih sada provedemo makar to ne želimo. Reputacija se lakše izgrađuje i
održava u manjim i stabilnijim skupinama, te je vrlo koristan društveni alat kada pojedinac zna da će
biti u interakcijama tijekom dužeg razdoblja.

Kod većih skupina izgradnja reputacije će biti teža i isto tako će biti teže saznati o reputacijama
ostalih.
BIRANJE STRATEGIJE SURADNJE:ULOGA NORMI
- Uloga normi u kolektivnom djelovanju nije izmakla zanimanju teoretičara racionalnog izbora.
Pokaži to izvodeći dva Laverova primjera.
- Teoretičari racionalnog izbora "računaju" i na ulogu normi u kolektivnom djelovanju?
Pokažite to na primjerima (Lever).
- Detaljno objasnite odnos prema normama u teoriji racionalnog izbora.

Postoji velik broj strategija uvjetne suradnje koje bi ljudi mogli izabrat kad se nađu u nekoj interakciji.
Npr. zatvorenikova dilema neće rezultirat uzajamnom suradnjom ako se igra samo jednom i uz
vanjsku prisilu, ali ako igrači opet igraju pojavljuje se sve više strategija. Tada je ljudima problem
koordinirati se oko kombinacija strategija koje će zaista i dovest do uzajamne suradnje.

Nekada se strategije suradnje biraju zahvaljujući normama.

Primjer 1. - izabiranje strane ceste po kojoj ćemo se voziti. Kada bi svatko vozio bilo kojom stranom
troškovi bi bili ogromni. Ako svi odaberu desnu stranu (ili lijevu) tada imamo uzajamno kolektivno
djelovanje. Ako bi pak neki odabrali jednu strategiju (lijevu),a drugi drugu (desnu) – tada bi svi u
pojedinačnom i kolektivnom smislu bili u opasnosti. Ali ako postoji općepoznata konvencija tj. norma
da se vozi desnom stranom – onda jedna takva norma može pomoći ljudima u utvrđivanju strategije.
Primjer 2 – brod tone – ako ga svi napuste u isto vrijeme, čamci neće izdržati – zato imamo npr.
normu „prvo žene i djeca“. Takvo kolektivno djelovanje uvjetuje opstanak većine ako ne i svih
putnika, prema tome spasile su ih norme…

Zakjučak – problem kolketivnog djelovanja proizvodi situacija kada racionalni ljudi žele plodove
kolektivnog djelovanja za koje nije vjerojatno da će ih uživati ako si ostali sebično maksimiziraju
korist. Za taj problem postoji nekoliko rješenja:
- problem se može riješiti sam po sebi ako su dobra koja su u pitanju takva da zahtjevaju
univerzalnu suradnju potrošača da bi uopće bila proizvedena
- neki plodovi kolektivnog djelovanja mogu se privatizirati (Olson)
- neke vrste kolektivnog djelovanja mogu se dogoditi kao popratni učinak privatnih
transakcija (Olson)
- monarhija + anarhija
Još jedan mogući način rješavanja problema kolektivnog djelovanja počiva na aktivnostima „političkih
poduzetnika“ – i to kao način da se problem riješi u „stvarnom svijetu“ koji se nalazi izvan malih,
stabilnih zajednica i u kojem su velike skupine s čestim promjenama članova pravilo (ne iznimka).

4. POLITIČKI PODUZETNICI, POLITIČARI I STRANKE

Tko su prema Laveru "politički poduzetnici"?Koja je razlika između načina na koji oni
rješavaju probleme kolektivnog djelovanja i rješenja "monarhije" i "anarhije"

Politički poduzetnika je osoba koja putem ugovora sa skupinom postaje njezin agent s definiranim i
ograničenim ovlastima za određeno razdoblje. On je unajmljeni vođa, prinuditelj – koji za nagradu
pruža političke usluge kojima pomaže skupini riješiti probleme kolektivnog djelovanja – on izvana
nameće rješenja problema. Da bi dobio ugovor za političkog poduzetnika je važno da ima reputaciju!

Politički poduzetnici nisu hobbesovki suvereni jer za razliku od njega nemaju neograničenu moć.
Politički poduzetnik s moći da prisiljava skupinu je diktator, a racionalnom pojedincu nije u interesu
da se podčinjava diktatoru. Zato moć političkih poduzetnika mora biti dovoljna za prisilu i sankcije
prema pojedincima i manjim skupinama, ali ne i prema čitavoj populaciji

Za razliku od anarhističke uvjetne suradnje, ovaj način omogućuje rješavanje problema kolektivnog
djelovanja u „stvarnom svijetu“, a ne samo u malim i stabilnim zajednicama – jer kada se sruše zakon
i red anarhističke strategije, tipičan je odgovor sporazum s vanjskim prinuditeljom tj. pol.
poduzetnikom.
Problem kolektivnog djelovanja drugog reda – to je problem koji se tiče uklanjanja političkog
poduzetnika koji ne poštuje dogovor. Naime, da bi on djelotvorno rješavao probleme kolektivnog
djelovanja, njegovo smjenjivanje s vlasti mora biti van dosega bilo kojeg člana skupine. Rješavanje
tog problema/pitanja uklanjanja poduzetnika je ključno kako bi sam poduzetnik mogao uopće rješavati
ostale probleme zbog kojih je i unajmljen. Može se očekivati da se rješenje problema drugog reda
nalazi u konkurenciji potencijalnih kandidata za obnašanje vlasti.

Razlika pojma javna dobra i političke usluge – izraz javna dobra se često rabi za dobra koja ljudi žele
(ljudske želje), iz kojih ne mogu bit isključeni i kojima stoga ne moraju pridonositi. Pojam političkih
usluga podrazumijeva neposredno snabdijevanje javnim dobrima, ali uz to podrazumijeva i stvaranje
političkog poretka koji olakšava proizvodnju javnih i ostalih dobara koja bi inače mogla bit dostupna
samo u manjim količinama.

''UGOVORI' IZMEĐU DRUŠTVA I POLITIČARA

4 komplikacije kod uguvora između društva i političara

Odnos između političara koji pruža usluge (pol.poduzetnika) i društva kojemu se pružaju usluge ima
oblik ''ugovora''. Ugovor traje tijekom određenog vremena, te specificira ovlasti političara, političke
usluge koje će bit pružene i nagrade za pružene usluge. Kod takvih ugovora javljaju se barem 4
komplikacije koje se odnose na:
1. način na koji društvo dodjeljuje ugovor političaru
2. pitanje ograničenja moći prisile koju društvo dodjeljuje političaru
3. pitanje poticaja koji bi naveli političare da odstupe od sklopljenog ugovora sa društvom
4. problem uklanjanja sa vlasti političara (čak i onog ograničenim ovlastima) ako odstupi od ugovora

TKO DODJELJUJE UGOVOR ZA PRUŽANJE POLITIČKIH USLUGA?

Važno temeljno svojstvo dodjeljivanja ugovora bit će prisilna ravnoteža snaga između podskupina
društva (frakcije) kao cjeline. Svaka frakcija koja prevladava nad ostatkom društva moći će ''ugovarati
posao'' sa političkim poduzetnikom za društvo kao cjelinu, bez obzira na moguće protivljenje drugog
dijela društva. Frakcija može biti dominantna zbog niza razloga - ako ima više sredstava prisile nego
druge frakcije, ili pak ako i nema više sredstava prisile može se nametnuti ako se ostatak društva ne
može dogovoriti što želi.

Dakle, jedna određena dominirajuća frakcija može prevladati i sklopiti ugovor, namećući tako neki
poredak cjelokupnom društvu – ali samo ako se ne suoči s nekom frakcijom ili savezom frakcija koje
mogu kolektivno nametnuti svoju volju dominantnoj frakciji ako tako odaberu ili koje se mogu složiti
oko alternativnog poretka kojemu svi oni daju prednost pred poretkom koji podržava dominantna
frakcija. Za pripadnike frakcija ili saveza frakcija, koji se žele nametnuti kao podskupina koja je u
stanju ugovoriti političke usluge za cjelokupno društvo, presudan je kriterij da ne mogu biti pobijeđeni
odnosno može ih pobijediti samo druga frakcija ili savez frakcija koje posjeduju iste kvalitete.

Prije sklapanja ugovora doći će do političke borbe – određeni podskup će i prisilom nametnuti
pogodbe skupini – i upravo će taj podskup na kraju sklopiti ugovor s političkim poduzetnikom kako bi
pribavio politički poredak za društvo u cjelini – ta mogućnost fizičke ili psihičke prisile izdvaja
dominantnu frakciju ili savez frakcija koji su sposobni sklapati takve ugovore.

MOŽE LI SE OGRANIČITI MOĆ PRISILE KOJA JE PREPUŠTENA POLITIČARIMA?

Dakle, za razliku od hobbesovog suverena, moć u rukama političkog poduzetnika je ograničena. No
bez obzita na to – rješenje problema kolektivnog djelovanja putem pol.poduzetnika biti će privlačna
opcija samo onim skupinama koje su dovoljno velike da se odupru masovnoj prisili koju bi političar
mogao pokušati provesti. Male skupine su uvijek podložne en masse iskorištavanju jer se nisu u stanju
oduprijeti.
ŠTO NAVODI POLITIČARE DA NE POŠTUJU SVOJE UGOVORE SA DRUŠTVOM?
- Albert Hirschman u knjizi "Izlaz,glas i lojalnost" istražuje zašto političari i bez političke
konkurencije "izvršavaju svoja obećanja".Detaljno navedi njegove razloge.
- Zašto racionalni političar prema Hirschmanu ne smije ignorirati glasove „političkih
potrošača!? Navedi 2 razloga i obrazloži
- Laver piše kako su čak i bez političke oporbe politički poduzetnici prisiljeni izvršavati svoja
obećanja. Objasnite zašto je tako te navedite: tko je i u kojoj knjizi istražio taj argument.

Kako bi znali da dobivaju ono što su po ugovoru dogovorili, građani moraju nadgledati ponašanje
političara. No takvo nadgledanje je skupo, te predstavlja velik trošak i problem kolektivnog
djelovanja. S druge strane je i promjena političara (ako radi loše) skupa. Znajući sve to, političar na
vlasti će gotovo sigurno iskoristiti svoj položaj kako bi društvu nešto uskratio. Također, dok god su
troškovi zamjenjivanja nositelja vlasti veći od koristi, građani nemaju poticaja da odbace takvog
političara. Ipak – postoje određeni razlozi zašto će politički poduzetnici izvršavati svoja obećanja.

Prema Albertu Hirschmanu (djelo: 'Izlaz, glas i lojanost'') alternativni odgovor na pad kvalitete
političke usluge je PRITUŽBA tj. GLAS. Racionalni političar odgovora na taj glas jer bi ga
ignoriranje tog glasa previše koštalo - zbog 2 razloga:
1. nezadovoljni potrošači mogu političarima nametnuti izravne troškove raznim oblicima
djelovanja (npr. pišući im pisma na koja će trebati odgovoriti, postavljanjem neugodnih
pitanja, stalnim žalbama, štrajkovima, demonstracijama). Političari su prisiljeni slušati svoju
klijentelu kako bi osjetili što to javnost želi. Troškovi se mogu nametati još i snažnom
upotrebom glasa, što dovodi do preopterećenja komunikacijskih kanala, te kolektivnim
djelovanjem (štrajkovi, prosvjedi…) Iz ovoga vidimo da je za kažnjavanje moćnog
monopoliste potrebna jednoglasna suradnja.
2. oni koji prvi uoče pad kvalitete usluga će alarmirat druge i navest ih da i oni uvide pad
kvalitete, a time se stvaraju dodatni sve veći izravni troškovi. Dakle, sve više i više ljudi će
biti svjesno pada kvalitete, a političari će onda morat sprječavat širenje nezadovoljstva.

Pored neprijepornog utjecaja političkih potrošača, Laver pokazuje da politička konkurencija

značajnije utječe na političare na vlasti. Navedi njegove razloge za ovaj stav.

Važan element je i prijetnja/konkurencija drugih političara koji bi rado sebi priskrbili ugovor. Ako
je političar ispunjavao svoja obećanja iz prethodnih ugovora – ima reputaciju i bit će u boljoj poziciji
od konkurenta koji takvu reputaciju nema. Bez obzira na to – postojanje konkurencije smanjuje
mogućnost političaru da će se ugovor s njim obnoviti. S druge strane konkurencija ulaže znatna
sredstva da ukaže na nepravilnosti i nedostatke, upozoravajući javnost, nadajući se da ugovor
vladajućeg političara neće biti obnovljen. Konkurentu je cilj ocrniti protivnika, pa makar i lagao.

Dakle, za društvo je vrlo važno da postoji mogućnost nadmetanja konkurentskih političara – jer ako
toga nema, pripadnici društva bili bi u mogućnosti ukloniti nekog vladajućeg političara koji odbija
napustit dužnost samo pomoću kolektivnog djelovanja organiziranog u njihovim redovima – ali tu je
paradox u tome što je baš zbog poteškoća u organiziranju redova skupina i sklopila ugovor s
političkim poduzetnikom. Konkurenti su poticaj vladajućima da se pridržavaju svojih ugovora s
društvom.

Također, problem je i uklanjanje političara koji ne odlaze s vlasti – zato da bi prijetnja konkurenta bila
uvjerljiva, mora postojati politička i realna fizička mogućnost uklanjanja čak nepokornog nositelja
vlasti i njegove zamjene sa konkurencijom. Da bi se riješili tog tirana mora postojati konkurencija koja
će moći sklopiti ugovor sa društvom koje želi zbaciti tiranina. Tu se pojavljuje sekundarni problem
kolketivnog djelovanja – činjenica da svi zajedno imaju snagu pobijediti političara kojeg treba ukloniti
nije jamstvo da će to zaista i biti „politički“ u stanju učiniti – jer dovoljno je da političar primjeni
sankciju prema jednom i da se ostali uplaše.
KAKO ODRŽATI OPORBU?

- Objasni 3 načina održavanja oporbe. Navedite ih i ukratko opišite.

- Objasni 3 načina na koja se mogu pribaviti javne koristi od političke oporbe. navedi i objasni
- Na koje nacine se financira oporba, obrazlozi kratko

1. od samih političkih konkurenata kao ulaganje u mogućnost budućeg dolaska na vlast –

znači da oporba koristi vlastite resurse, bez vanjskih donacija. Zbog toga oni moraju biti
ljudi sa realnim nadama da će biti budući nositelji vlasti.
2. od ljudi koji očekuju da će primiti određene osobne koristi od budućeg vladajućeg
političara. To je politički klijentelizam gdje oporbeni političari obećavaju svojim
pobornicima javne položaje u slučaju da dođu na vlast, a ovi im za uzvrat daju doprinose.
3. Planirano – financiranje javnim novcem kao dio političkog poretka koji su ugovorili
pripadnici društva – to je financiranje koje osigurava nositelj vlasti. Obzirom da će oni
na vlasti i u oporbi imati više informacija o tome što se zaista događa, društvo u ugovor
koji sklapa sa nositeljem vlasti može uvrstiti i uslugu političke konkurencije - koja će vlast
nadgledati i dovoditi u pitanje ispunjenje obećanog. Dakle, javnosti je motivacija da se
oporba financira javnim novcem, kao dio političkog poretka.

STRUKTURA NAMETANJA POLITIČKIH PODUZETNIKA

Nadmetanje više ovlaštenih političkih poduzetnika koji istodobno osiguravaju javne političke usluge,
primjenom prisile nad ''švercerima'' koji za njih ne plaćaju, teško će opteretiti pripadnike društva. Njih
može kazniti, ''švercali'' se oni ili ne, politički poduzetnik kojeg oni ne podržavaju.
Alternativni način nadmetanja za dobivanje ugovora o pružanju političkih usluga je
''sekvencijski monopol''. U takvom aranžmanu, političkim poduzetnicima koji su u konkurenciji nudi
se ugovor na određeni rok i on se zatim dodjeljuje ekskluzivno - onome tko ponudi najbolju nagodbu.
Kad taj rok istekne ugovor ponovno ide na licitaciju i postupak se nastavlja. Ovime se potiče političare
da ispunjavaju obveze zbog straha od gubitka ugovora. Na ovaj način pripadnici društva uspijevaju
izbjeći troškove koje bi inače imali kada bi svaki od poduzetnika nudio svoje političke usluge i
naplaćivao ih (tržišna utakmica). U sekvencijskom monopolu će svaki pripadnik društva bit podvrgnut
ugovoru samo s jednim ovlaštenim pol.poduzetnikom Time se rješava pitanje dvosmislenih sankcija
jer će postojati samo jedan politički poredak.

DOBICI ZA POLITIČKE PODUZETNIKE

Politički poduzetnici se u poslu nalaze isključivo zbog nagrade koju dobivaju za pružene političke
usluge, ne mareći intrizično za konkretni sadržaj usluga koje pružaju. Pretpostavlja se da nagrade za
javnu dužnost proizlaze iz proizvodnje, a ne potrošnje političkih usluga.
No politički poduzetnici su također pojedinci sa svojim privatnim željama, te im je možda motivacija
da se bave poslom pribavljanja političkih usluga baš želja da proizvedu paket političkih usluga koji je
bliži njihovim privatnim preferencijama. Tako političar koji je na vlasti može umjesto onih obveza
koje su ugovorene, pružati i one koje nisu, a bliže su njegovim privatnim željama. Takvo izbjegavanje
obveza ne znači pružiti manje od onoga što je ugovoreno, nego pružati ono što nije ugovoreno. Što je
veća mogućnost da se izbjegne precizno izvođenje obveza iz ugovora, vjerojatnost takvog ponašanja je
veća. Dva ključna čimbenika koja će ograničavati takvo ponašanje političara da koristi javni položaj u
privatnu korist su:
- reputacija - političari žele obnoviti ugovor s društvom pa moraju čuvati reputaciju
- konkurencija - politički suparnici funkcioniraju kao kontrola vlasti

Dakle politički poduzetnici mogu promicati određeni paket političkih usluga jer smatraju,
instrumentalno, da će im taj paket donijeti ugovor sa društvom, ali oni, također, mogu biti i privatno
intrizično zainteresirani za konkretni sadržaj tog paketa.
SAVEZI POLITIČKI PODUZETNIKA

- Laver kaže da su prilikom nadmetanja za dobivanje ugovora o pružanju političkih usluga ,

politički poduzetnici „potaknuti na udruživanje u saveze“. Posrijedi su političke stranke.
Detaljno ih objasni.

Političke stranke omogućavaju političkim poduzetnicima da licitiraju za mnogo ''teže'' ugovore o

političkim uslugama, koje su daleko iznad dosega pojedinačnog poduzetnika, a omogućava i
ostvarenje značajnih strateških prednosti pred drugima. Također politička stranka osigurava resurse
koji su potrebni da bi se postigla vjerodostojnost ispunjavanja ugovora.

2 poticaja između potencijalnih suparnika za djelovanje u dogovoru

1. mogućnost ograničavanja učinaka konkurencije – bez konkurentskih poduzetnika
pripadnici društva ne mogu učinit mnogo (osim ako izbjegavanje obaveza nije tako veliko da
poništava ukupnu vrijednost pruženih usluga). Nositelj vlasti tako ima značajan poticaj da
preuzme neugodne konkurente nudeći im ulogu člana vladajuće momčadi. Konkurent tako
odustaje od budućeg mogućeg obnašanja vlasti, ali zato ima u sadašnjosti sigurniji (iako
manji) dio profita od trenutačnog obnašanja vlasti. S druge strane, onaj koji je na vlasti se
odriče dijela trenutačnog profita, ali će zato u budućnosti zbog smanjenje konkurencije
vjerojatno dobivat nove ugovore.
2. prednosti koje imaju veće pregovaračke cjeline – političari koji formiraju saveze da bi preuzeli
obnašanje mandata, morat će se dogovorit oko toga kako podijelit koristi što ih nosi osvajanje
vlasti. To pogađanje može uključit i prijetnju (odlazak u konkurentsku stranku ako ih se ne
nagradi dovoljno i sl), ali te prijetnje su isprazne ako savez bude i dalje u stanju držati vlast.
Zapravo je najuvjerljivija prijetnja ona u kojoj političar prijeti da će napustiti savez u kojem je
bitan član, te otići u drugi konkurentski savez u kojem će također biti bitan član, i sudjelovati
u dobiti kada jednom dođu na vlast.

- Koja su prema Laveru 3 velika poticaja političarima da se udruže u političke stranke?

Navedite ih i ukratko objasnite.

 Veća razina političkih usluga: imat će u kontroli dovoljan broj vještina i sredstava kako bi
bili u stanju davati realne ponude za ugovore o pružanju političkih usluga velikim skupinama.
 Ograničavanje učinka konkurencije: “preuzimanje” neugodnih suparnika – djelovat će u
dogovoru kako bi ograničili konkurenciju
 Strateške prednosti koje donose pregovaračke cjeline: pregovaračka moć nadproporcionalno
raste udruživanjem

Tko su ¨svetovni sveci¨? Zašto Laver inzistira na tome da se teorija racionalnog izbora u svojim
objašnjenjima ne smije pozivati na takve osobe?
Teorija racionalnog izbora nje previše sklona „svjetovnim svecima“. Kako to obrazlaže Laver?
Oni zbog svoje dobrote istinski žele osigurati dobra za kolektivnu potrošnju dajući zaradu od svojih
privatnih aktivnosti kako bi doprinijeli dobrobiti drugih, ne iskorištavajući skupinu za svoj osobni
probitak. Motivirani su isključivo željom da svi međusobno djeluju pomirljivo i produktivno.

Laver kaže da mi moramo konstruirati modele politike koji će izdržati mnogo općenitije situacije, a ne
one koji će funkcionirati samo ako neka određena osoba kojim slučajem priskoči u pomoć.
 EPISTEMIOLOGIJA I ONTOLOGIJA (Koža, a ne košulja)

Objasnite metaforu da su ontološka stajališta „poput kože,a ne košulje“

Ontološko i epistemološko stajalište nekog znanstvenika je poput kože (a ne košulje), jer se ne može
odjenuti i svući kad god se to istraživaču svidi. Želi se naglasit da zapravo znanstvenik svoje jednom
zauzeto stajalište o prirodi svijeta i o tome što možemo spoznati o svijetu i kako, ne bi trebao
mijenjeti nikada.

Što je ontologija? Na koja pitanja odgovara ontologija? Kratko objasnite dva osnovna ontološka
stajališta.
Ontologija je „teorija bitka“, a ontološko stajalište izražava nazor istraživača o prirodi svijeta.

Ontologija odgovara na pitanja - što postoji, što jest, što treba spoznati. Ključno pitanje je postoji li
tamo negdje stvaran svijet koji je neovisan o našoj spoznaji.

2 osnovna ontološka stajališta (suprotstavljena):

- esencijalističko ili fundamentalno - postoje bitne razlike u bitku koje su temelji na

kojima se izgrađuje društveni život (između muškaraca i žena postoje

fundamentalne

razlike koje su značajke same njihove egzistencije)

- antifundacionalističko – koje naglašava da je svijet društveno konstruiran, te na

postoji neki stvaran svijet kojeg bi trebalo otkriti (razlike između muškaraca i žena
su

društveno konstruirane, posljedica su patrijarhata)

Što je epistemologija?Navedite barem dva epistemološka gledišta karakteristična za različite

teorijske pristupe u političkoj znanosti.

Epistemologija je „teorija spoznaje“, a epistemološko stajalište izražava nazor istraživača o tome što
možemo spoznati o svijetu i kako to možemo spoznati
2 ključna pitanja – može li promatrač utvrditi stvarne ili objektivne odnose između društvenih
fenomena – može li to učiniti jednostavnim izravnim promatranjem ili ima odnosa koji postoje, ali ih
se ne može izravno promatrati.

Klasifikacija epistemoloških stajališta:

1 klasifikacija

- ZNANSTVENO – pristaše znanstvenog stajališta su fundacionalisti tj. smatraju da

tamo negdje postoji stvaran svijet koji je za aktere izvanjski svijet. Oni su
usredotočeni na utvrđivanje uzorka društvenog ponašanja, a naglasak je na
objašnjavanju.

- HERMENEUTIČKO (ili interpretatističko) – pristaše hermenutičkog stajališta su

antifundacionalisti, koji vjeruju da je svijet društveno konstruiran. Oni su
usredotočeni na značenje ponašanja, a naglasak je na razumijevanju. Vjeruju da
nije moguće utvrditi uzročne odnose u društvenim znanostima.

2 klasifikacija

- POZITIVISTIČKO – pozitivisti pristaju uz fundacionalističku ontologiju i zaokupljeni

su utvrđivanjem uzročnih odnosa između društvenih fenomena

- REALISTIČKO – i realisti su fundacionalisti, ali za razliku od pozitivista ne

privilegiraju izravno promatranje, jer između društvenih fenomena postoje
strukturni odnosi koji se ne mogu izravno promatrati (npr. ne može promatrati
patrijarhat, ali možemo vidjeti njegove posljedice)
Brojne su kritike upućene i jednom i drugom znanstvenom stajalištu, i to ponajčešće od strane
interpretatista, što je logično obzirom na njihova temeljno različita ontologijska uvjerenja.

Smatra se da se ontološka i epistemiološka pitanja ne smiju zapostavljati. Pri tom treba imati na
umu 3 stvari – obrazloži barem 2

1. ta pitanja (shvaćena kao problemi) nisu jednostavna, ali nisu niti teška, ako se objasne
jednostavno i pomoću odgovarajućih primjera
2. ontološka i epistemološka stajališta ne bi trebalo tretirati kao košulju koja se može odjenuti
kad razmatramo filozofske probleme, a svući kad obavljamo istraživanje. Mnogi znanstvenici
su tako počeli odbacivati onotološka pitanja, a za epistemološka smatrali da su više, manje
raspravljena – što svakako nije točno.
3. Istraživači ne mogu tijekom jednog projekta zauzeti jedno stajalište, a tijekom drugog
projekta drugo. Epistemološko stajalište istraživača izražava se u onome što on proučava,
kako to proučava i status koji pridaje otkriću – pritom pozitivist želi doći do objektivnih i
poopćivih otkrića, dok je istraživač interpretatist zaokupljen razumijevanjem, a ne
objašnjavanjem. Realist pak traži uzročne odnose i misli da se mnogi odnosi ne mogu
promatrati.
 RAZLIČITI PRISTUPI ONTOLOGIJI I EPISTEMOLOGIJI

POZITIVIZAM

U 4 točke objasni srž pozitivističkog stajališta – glavne značajke - obilježja

• temelji se na fundacionalističkoj ontologiji – svijet postoji neovisno o našoj spoznaji (kao i prema
realistima, za razliku od interpretatista). Svijet je stvaran, a ne društveno konstruiran.

• prema pozitivistima je moguće i poželjno utvrditi uzročne odnose među društvenim fenomenima
(to im je zajedničko s realistima).

• pozitivistima su prirodne i društvene znanosti analogne - moguće je utvrditi pravilne odnose

između društvenih fenomena, te ne postoje nikakve duboke strukture koje se ne mogu promatrati
(to je suprotno od realista). Promatrač može biti objektivan u svojim promatranjima i testiranjima
teorija.

• pozitivisti smatraju da je moguće empirijska pitanja (što jest) odvojiti od normativnih (što bi trebalo
biti), a oni se bave prvom skupinom. Dakle, društvene znanosti mogu biti objektivne i vrijednosno
neutralne (realisti i interpretatisti odbacuju tu mogućnost)

Kritike pozitivizma:

Postoje različite kritike pozitivizma. Izvedi kritiku koja naglašava obilježja tzv. društvenih fenomena
u odnosu na one prirodne (Quine i Kuhn).

1. pozitivisti pogrešno tumače na koji način znanost doista napreduje (2 argumentacije)

a) QUINEOVO PRAGMATIČKO STAJALIŠTE ima 2 presude kritike
- on tvrdi da je svaka spoznaja koju izvodimo iz svojih osjetila posredovana pojmovima kojima
se služimo da bismo je analizirali, te zato nema načina da se iskustvo klasificira ili opiše, a da
ga se pritom ne interpretira
- to znači da se teorija i eksperiment ne mogu jednostavno odvojiti, već teorija utječe i na
činjenice koje promatramo i na način kako ih interpretiramo, što može utjecati na zaključke
koje izvodimo. Ako promatramo činjenice koje nisu u skladu s teorijom mogli bismo zaključiti
da su činjenice pogrešne, a ne teorija – time se ruši predodžba da za opovrgavanje teorije
može poslužiti samo promatranje

b) KUHNOVO GLEDIŠTE
- znanošću stalno dominira određena paradigma koja se ne osporava i koja utječe na pitanja
koja znanstvenici postavljaju i na način kako interpretiraju ono što promatraju. Promjena
paradigme događa se kad velika količina empirijskih promatranja navede neke znanstvenike
 na osporavanje dominantne paradigme, no do tad znanstvenici uglavnom odbacuju ona
promatranja koja se ne uklapaju u dominantnu paradigmu (znanstveno istraživanje nije
otovoreno kako to impliciraju pozitivisti)
Što tvrde kritičari pozitivizma iz tabora društvenih znanosti?Koja su obilježja društvenih fenomena
(društvenih struktura) nasuprot prirodnim fenomenima,koja onemogućuju da društvene znanosti
budu istovjetne prirodnima?

2. između društvenih i fizičkih /prirodnih fenomena postoje očite razlike zbog kojih je
nemoguća društvena znanost.
Tu su važne 3 razlike:

- društvene strukture (za razliku od prirodnih) ne postoje neovisno o aktivnostima koje

oblikuju (npr. brak je društvena struktura i stvarno iskustvo za vjenčane, a to stvarno iskustvo
utječe na način kako akteri razumijevaju i oblikuju tu instituciju)
- društvene strukture (za razliku od prirodnih) ne postoje neovisno o shvaćanjima aktera o
onome što čine u određenoj aktivnosti (ljudi razmišljaju o tome što čine i često mijenjaju
svoje postupke u skladu s tim razmišljanjem)
- društvene strukture (za razliku od prirodnih) se mijenjaju kao posljedica djelovanja aktera;
društveni svijet se gotovo u svakom smislu vremenski i prostorno mijenja.

Mnogi pozitivisti izbjegavaju te kritike, ali oni sofisticarniji su svjesni tih kritika. Tako imamo 2 poznata
bihevioralista (koji su ujedno i pozitivisti) – David Sanders i Johnson.

David Sanders – pokazuje da post-bihevioralisti koji bi se mogli nazvati i post-pozitivisti priznaju da su

normativna pitanja važna i da ih nije uvijek lako odvojiti od empirijskih pitanja, te prihvaćaju da druge
tradicije mogu imati ključnu ulogu u političkoj analizi. Zapravo se baš zbog gornjih kritika post-
pozitivizam udaljio od tradicionalnog pozitivizma – odnosno pozitivizam se promijenio kao reakcija na
kritike.

Sanders kaže da se za sustavnu empirijsku provjeru iznesene teorije moraju upotrijebit promatranja
(to je izraz pozitivističkog epistemološkog stajališta) – ipak taj standard ne bi prihvatili ni
interpretatisti (jer ne vjeruju da izravno promatranje može biti objektivno), a ni realisti (jer smatraju
da se ključni odnosi ne mogu promatrati).

INTERPRETATISTIČKO STAJALIŠTE (ontološko-epistemološko)

Uz pozitivizama i realizam,u knjizi (poglavelj Koža, a ne košulja) se govori o interpretatističkom

ontološko-epistemološkom stajalištu.Objasnite ukratko tri glavne značajke/srž toga stajališta.

- svijet ne postoji neovisno o našoj spoznaji, već je društveno konstruiran, (antifundacionalistička

ontologija) – ovo stajalište je suprotno pozitivizmu
- interpretacija tj. razumijevanje društvenih fenomena je presudno, a to se može utvrditi i razumijeti
samo u sklopu pojedinih diskursa ili tradicija.

- objektivna analiza nije moguća jer sve interpetiramo (znanstvenici i sami djeluju unutar diskursa ili
tradicije tj. akteri interpretiraju svijet, a njihovu interpretaciju interpretira promatrač – to je
dvostruka hermeneutika)

Kritika:

- potječe od pozitivista – oni kažu da interpretatistička tradicija nudi samo mišljenja ili
subjektivne prosudbe o svijetu, te nema temelja na kojima bi se prosudila valjanost njihovih
spoznajnih tvrdnji (kažu da je interpretatističko istraživanje kao fikcija, a pozitivističko teži
znanosti o društvu)

Bevir i Rhodes:

- pokušavaju se obraniti od te kritike utvrđujući temelj na kojem mogu postavljati tvrdnje te

tvrditi da je jedna interpretacija bolja od druge
- razlikuju hermeneutičke i postmodernističke ili poststrukturalističke pravce

Hermeneutička tradicija je u biti idealistička, tvrdi da je nužno razumjeti značenja koja ljudi pridaju
društvenom ponašanju; zaokupljena je interpretacijom tekstova i djelovanja.

- cilj je stvoriti gusti opis te na osnovi njega stvoriti interpretaciju o tome što nam to govori o
društvu

Hermeneutika i poststrukturalizam/postomodernizam su dvije varijante interpretatističkog

stajališta. Izvedi stajalište Michela Foucaulta.

Hermenutika – kaže da je nužno razumjeti značenja koja ljudi pridaju društvenom ponašanju -. Da
utvrdimo vlastitu konstrukciju o konstrukcijama koje drugi ljudi stvaraju o onome što čine
(zaokupljena je interpretacijom tekstova i djelovanja, te se služi etnografskim tehnikama npr. vođenje
dnevnika, prepisivanje tekstova).

Poststrukturalizam i postmodernizam – su inačice interpretativne tradicije. Njih je teško

okarakterizirati, pa se treba usredotočiti na rad M. Foucalta. On je oštar protivnik funacionalizma i
projekta modernizacije koji je povezan s prosvjetiteljstvom. Taj moderni prijekt tvrdi da je izravno
iskustvo temelj ljudske spoznaje i da je moguće objektivno shvatiti stvarni svijet. M. Foucalt na to
kaže da se iskustvo stječe u okviru određenog društvenog diskursa, a uvjerenje pojedinca nije važno.
Politolozi moraju, da bi shvatili neki predmet/djelovanje, interpretirati ih u širem diskursu kojeg su
dio.
što je dvostruka hermenautika?

- akteri interpretiraju svijet (1.hermeneutička razina), a njihovu interpretaciju interpretiraju

promatrači (2.hermeneutička razina)

REALIZAM

U 3 temeljne točke objasni srž realističkog stajališta (glavne značajke).

• svijet postoji neovisno o našoj spoznaji tog svijeta - fundacionalističko ont. stajalište (zajedničko s
pozitivizmom)

• moguće je utvrditi uzročne odnose među društvenim fenomenima (oni imaju uzročnu snagu –
zajedničko s pozitivizmom)

• ne mogu se svi društveni fenomeni/strukture izravno promatrati (suprotno od pozitivista) – postoje

duboke strukture koje se ne mogu promatrati, a ono što se može promatrati može dati pogrešnu
sliku o stvarnom svijetu.

Za realiste često postoji dihtomija između stvarnosti i pojavnosti – realisti ne priznaju da je ono što se
čini da je tako ili ono što akteri kažu da je tako, nužno tako (npr. klasični marksizam predstavlja
arhetipski realizam – pa marksisti kažu da ljude nije moguće pitati koji su njihovi interesi, budući da
bismo tada utvrdili tek njihove izmanipulirane interese, a ne stvarne interese.

2 vrste kritika na račun klasičnog realizma? Navedi što autori knjige misle o o interpretističkoj
kritici?

1. Pozitivistička kritika  pozitivisti su osporavali tvrdnje realista da postoje strukture koje se

ne mogu promatrati, te tvrde da zbog postuliranja takvih struktura, spoznajne tvrdnje
realizma nisu provjerljive, a stoga ni opovrgljive.
2. Interpretatistička kritika  interpretatisti odbacuju tvrdnju realista da strukture uzrokuju
društveno djelovanje, jer ne postoje nikakve strukture koje su neovisne o društvenom
djelovanju da bi ga uzrokovale, te nikakav objektivni temelj na kojem se mogu promatrati
djelovanja ili izvoditi zaključci o tim dubokim strukturama.
Ontologija i epistemologija u političkoj znanosti – primjer na 2 slučaja

1. GLOBALIZACIJA

Postoje različita objašnjenja fenomena globalizacije.

- Navedi obrazloženje koje daju Hirst i Thompson. Kratko prikaži njihova fundamentalistička
i epistemologijska obilježja.
- Navedi objašnjenje koje daju Held i drugi. Kratko prikaži njegova fundamentalistička i
epistemologijska obilježja.

Moguće je razlikovati ekonomsku, kulturnu i političku globalizaciju, koje su blisko povezane. Glavna
rasprava o globalizaciji tiče se stupnja u kojem se ona povećala.

1. Hiperglobalisti ili teoretičari 1. vala (npr. Ohmae)

- jako su porasli razni pokazatelji ekonomske globalizacije – izravna strana ulaganja,

međunarodni bankovni zajmovi, međunarodna trgovina itd.
- on tvrdi da će u budućnosti u politici ulogu igrati dvije sile – globalna financijska tržišta i
transnacionalne korporacije

2. Skeptici ili teoretičari 2. vala (npr. Hirst, Thompson)

- proces globalizacije je ograničeniji, globalizacija nije nova pojava

- zapravo se pojave koje se zbivaju mogu bolje opisati kao regionalizacija, a ne globalizacija, te
je jedino područje na kojem je prisutna značajna globalizacija područje financijskih tržišta
- oni su pozitivisti (kao i hiperglobalisti), te se slažu da postoje mjerljivi pokazatelji procesa
globalizacije (iako skeptici smatraju da je proces globalizacije ograničen, a hiperglobalisti kažu
da su pokazatelji globalizacije kao porasli)

3. Transformacionalisti (npr. Held i dr)

- kritika prvih dvaju valova

- ne iznose nikakve tvrdnje o budućim putovima globalizacije, već naglašavaju da je
globalizacija dugoročan povijesni proces ispisan raznim protuslovljima
- njihovo stajalište je realističko epistemološko, te tvrde da je globalizacija uzrok
(transformacijska sila) „stvarnih“ društvenih, političkih i ekonomskih promjena, ali da nije
moguće znanstveno utvrditi bilo koji aspekt globalizacije.
U knjizi Teorije i metode navode se primjeri funkcioniranja ontologije i epistemologije u
istraživanju globalizacije. Pokaži kako to funkcionira na modelu koji su ponudili Hay i Marsh

Hay i Marsh se u viđenju globalizacije slažu s Heldom (transformacionalist), ali idu i korak dalje i kažu
da na vladinu ekonomsku politiku utječe diskurzivna konstrukcija globalizacije (konstruiraju ju akteri),
a ne stvarni procesi globalizacije.

To pokazuju na primjeru VB – u VB je povećan regionalizam u trgovini, ali malo je dokaza da je VB

uhvaćena u globaliziranu političku ekonomiju. S druge strane britanska vlada je ograničena i smatra
da je stupanj globalizacije sada takav da je nužno provođenje neoliberalnih politika – dakle, Hay i
Marsh žele reći da britansku ekonomsku politiku ne oblikuje stvarnost globalizacije, nego
prevladavajuća diskurzivna konstrukcija te stvarnosti.

Ova agumentacija ima i realističkih i interpretatističkih elemenata – poziva se na stvaran svijet, ali s
naglaskom na diskurzivnu konstrukciju tog svijeta.

2. VIŠERAZINSKO UPRAVLJANJE i liberalni interguvernmentalizam

Višerazinsko upravljanje – termin koji obuhvaća mnoštvo fenomena koji su obično smješteni u
područje regionalne politike i europskih intergracija.

- prema HUNTU – ono obuhvaća interakciju između konstelacija javnih i privatnih aktera koji
su smješteni u nadnacionalnoj, nacionalnoj i podnacionalnoj razini
- ta je interakcija nehijerarhijska i nedostaje joj središnji prevladavajući autoritet
- bliže je narodu, te prihvatljivije i sposobnije odgovoriti na ekonomsku klimu koja se ubrzano
mijenja
- njegova opreka je liberalni interguvernmentalizam

Interguvernmentalizam – shvaćanje EU kao međunarodne organizacije čije se odlučivanje temelji na

nacionalnim interesima koje određuju države članice.

Razlika

teoretičari višerazinskog upravljnja teoretičari interguvernmentalista

izvode svoje okvire iz institucionalizma tvrdeći da koriste se perspektivama racionalnog izbora
su insitucije važne (nastoje utvrditi preferencije aktera i pokazati
kako se ishodi mogu shvatiti kao posljedica
racionalno proračunatog ponašanja

realisti koji naglašavaju kako pravila i norme, te pozitivisti

duboke neopazive strukture mogu dugoročno
određivati ishode odlučivanja

Teoretičari višerazinskog upravljanja tvrde da bi se regionalna politika trebala odrediti kao sfera u
kojoj EU igra integralnu ulogu u ustvaranju politika, zajedno sa zasebnim regionalnim vlastima i
nacionalnim institucijama. U tom smislu razlikuju:

- vladavinu (government) – usko vezana uz formalne strukture državne vlasti

- upravljanje (governance) – vezano je uz mnogo širu predodžbu politike, te obuhvaća
proizvodnju, akumulaciju i regulaciju kolektivnih dobara
Ovdje postoji snažan normativni element.

Argumenti protiv višerazinskog upravljanja – koncentriraju se na 2 gl.problema:

1. tzv. "zamka zajedničke odluke"  misli se na opasnost od pat pozicije u odlučivanju gdje
postoji mnogo sudionika, međuovisnih sfera i mogućih kombinacija procesa stvaranja
politike. Iako ono je bliže narodu, riskira da u odlučivanju žrtvuje učinkovitost.
2. višerazinsko upravljanje ne pruža veću legitimnost, a kad su uključene manje jedinice i
lokalne razine odlučivanja, veća složenost procedura ima za posljedicu netransparentnost
odlučivanja

Kritike interguvernmentalizma:

1. pozitivističko objašnjenje socijetalnih fenomena zanemaruje strukturna ograničenja u okviru

kojih djeluju pojedinci (npr. utjecaj diferencijalne alokacije resursa, nepredvidljivost vanjskih
faktora poput međunarodne ekonomske i sigurnosne klime...)

2. institucionalni okviri imaju prvenstveni utjecaj na oblikovanje odlučivanja preko svojih

formalnih pravila, neformalnih procedura, vrijednosnih struktura te učinaka nazauzimanje
položaja i ponašanje orijentirano na unutrašnje uloge  institucije nisu više od zbroja
bezbrojnih pojedinačnih izbora

3. nedovoljna kritičnost u pogledu na to koji su vremenski okviri relevantni i zašto izraz

"ovisnost o odabranom putu" usmjerava pozornost i na utjecaj odluka koje prethode nultoj
točki te na utjecaj načina na koji institucionalni okviri zatvaraju aktere u određene skupove
mogućnosti izbora
 BIHEVIORALIZAM

- usredotočen na pitanje: zašto se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju?

- od drugih znanstvenika se razlikuju po tome što kažu da u središtu analize treba biti
promotrivo ponašanje, a svako objašnjenje tog ponašanja mora se moć podvrgnut empirijskoj
provjeri
- bihevioralistička analiza ispituje djelovanje interesnih skupina, političkih stranaka, analizira
razloge osnovnih oblika političke participacije u demokratskim zemljama..itd

Navedite definicije empirijske teorije i objašnjenja koje bi prihvatila većina bihevioralista.

Teorija je skup međusobno povezanih apstraktnih iskaza koji se sastoje od pretpostavki, definicija i
empirijski provjerljivih hipoteza, koje nastoje opisati i objasniti pojavu određenog fenomena ili skupa
fenomena.

Objašnjenje je uzročni opis pojave nekog fenomena ili skupa fenomena. Objašnjenje događaja sadrži
određenje minimalnog netautološkog skupa prethodno nužnih i dovoljnih uvjeta koji su potrebni za
nastanak nekog događaja.

Temeljno pitanje koje pozitivisti postavljaju o nekoj teoriji je kak možemo znat da li je teorija
netočna. Objasni 3 glavna načina unutar bihevioralizma koima se mogu ocijenjivati
explanacijske teorije. (viđenje „dobre teorije“)

Dobra eksplanacijska teorija mora zadovoljiti 3 kriterija:

1. imati unutarnju konzistentnost – ne smije sadržavati iskaze prema kojima se i prisutnost i
odsutnost nekog skupa uvjeta smatra uzrokom pojave fenomena;
2. biti konzistentna s drugim teorijama koje objašnjavaju srodne fenomene;
3. biti sposobna stvarati empirijska predviđanja koja se mogu provjeriti promatranjem –
empirijska provjera je jedini način da se odlučimo između konkurentnih teorija

Navedi i detaljno objasni 2 karakteristična obilježja bihevioralističkog pristupa društvenom

istraživanju
Taj naglasak na empirijskom promatranju i provjeravanju daje sljedeća obilježja:

- bihevioralistička privrženost sustavnom korištenju svih relevantnih empirijskih dokaza. To

znači da prilikom istraživanja nekog teorijskog iskaza istraživač mora razmotriti sve slučajeve (ili
barem njihov reprezentativni uzorak) koji su obuhvaćeni teorijskim iskazom kojeg istražuje.

- znanstvene teorije i objašnjenja moraju biti provjerljivi. Da bi neki iskaz bio provjerljiv, on mora
zadovoljavati Popperovo načelo opovrgljivosti, koje on koristi kao sredstvo razlikovanja znanstvenih
od pseudoznanstvenih istraživanja (on je tim načelom zamijenio načelo verifikacije).
Teorije se mogu smatrati znanstvenima samo ako stvaraju empirijska predviđanja koja se mogu
opovrgnuti, odnosno ako se mogu testirati na svijetu iskustva. Da bi neki iskaz bio opovrgljiv, njegovi
gredivni elementi moraju biti neovisno definirani. U suprotnom je iskaz (djelomično) tautološki,
odnosno neprovjerljiv.

Primjer. Imamo iskaz „Svi su labudovi bijeli“ –ako ugledamo crnog labuda imamo 2 interpretacije:
a) da je taj iskaz empirijski netočan, te je opovrgnut jer smo uočili crnog labuda koji ima sva
obilježja labude bez obzira na boju – empirijski i opovrgljiv iskaz
b) da crni labud zapravo nije labud jer nije bijel (takav iskaz ne bi bio pogrešan) – djelomično
tautološki iskaz jer bjelina labuda kao dio definicije labuda jednostavno je neprovjerljiva
tvrdnja (neopovrgljiv iskaz)
Obje te interpretacije mogu biti točne.
 FEMINIZAM

U drugoj polovini 20.st. pojavile su se tri struje feminističkog mišljenja. Navedi ih i detaljno objasni.

Feminizam se pojavio kasnih 1960-ih kao pokret i skup ideja koji je doveo u pitanje odnose moći
između muškaraca i žena koji su se uvriježili kao „prirodni“, a sa svrhom unaprijeđenja statusa žene.
Sljedeće tri struje već su se otpočetka razlikovale po:

a) razlozima postojećih nejednakosti;

b) pojmovima kojima su stvarale okvire za svoje ciljeve;

c) strategijama kojima su se koristile za njihovo ostvarivanje

1. LIBERALNI - oslanjao se na većinu pretpostavki postojeće liberalne misli, s naglaskom na

pojedinačnom te racionalnosti, razlikovanju privatnog i javnog i mogućnosti reforme
institucija. Ovaj smjer je bio prilično radikalan, ali su sljedbenice marksističkog i radikalnog f.
smatrale da je previše ograničen i da je prešutno elitistički.

2. MARKSISTIČKI - oslanjao se na marksističke premise – to je značilo iz marksističkih tekstova

preuzeti ili domišljato pokazati kako je izrabljivanje žena bilo svrhovito za kapitalizam.
Radikalni feminizam ga kritizira smatrajući kako rodni sustav ima vlastitu logiku te da postoje
mnogo bolji načini analize unutarnjih odnosa „spolno-rodnog“ sustava i klasa. Naziva se i
„socijalistički feminizam“ s pristupom „dvojnih sustava“.

3. RADIKALNI – najnoviji - polazi od spoznaje da ni liberalini ni socijalistički feminizam ne vode istinskoj jednakosti žena. On prepoznaje
rat spolova kao osnovno sredstvo političke borbe. Više nego ostale 2 struje je isticao da je
privatna sfera područje na kojemu je utemeljeno potlačivanje žena. Također, svratio je
pozornost na seksualnu sferu muškog izrabljivanja.

Ove struje su imale brojna suprotstavljena stajališta, ali zajednička tendencija im je bila da drže žene
jednostavnom kategorijom te naglašavanje njihove sličnosti sa muškarcima – no s vremenom se
otvorilo pitanje ''razlike' tj. da li su te razlike prirodne ili su proizvod kulture.

Tako su se marksističke feministice počele udaljavati od jednostavnih spolnih kategorija te počinju

usvajati pojam "roda" koji je naglašavao njegov povijesno kontingentni i društveno konstruirani
karakter  suprotstavljenost biološki zadanog spola i njegova kulturna preobrazba u rod
U radikalnom feminizmu se javlja "kulturni" ili "proženski" feminizam koji je prihvaćao i slavio
razlike, te posebnu prirodu žena (materinstvo). No, svi ti pokušaji da se žena objasni kao subjekt
feminizma i kao suprotnost muškarcu, doveli su do pitanja o razlikama između samih žena. To znači
da je sam feminizam služio da bi iznova artikulirao klasne, spolne, rasne i druge razlike među ženama,
koje su svagda postojale.

- dijelom kao odgovor na te razlike, javlja se poststrukturalistički pristup koji privlači brojne
utjecajne feministice. Taj pristup dovodi u pitanje društveno-konstruktivističko razumijevanje
 roda. Pokazuje se da esencijalizam ne dokida razdvajanjem spola i roda, nego se jednostavno
pravi stanovit razmak. Također, poststrukturalizam dovodi u pitanje i „identitet“ žene, pa mu
se prigovara da se takvim problematiziranjem koncepcije žene uklanja intelektualna osnova
feminizma kao političkog projekta.
- prelamanjem kroz optiku roda, spol ostaje u mnogome nepropitana kategorija, umjesto da se
prizna društvena konstruktnost samih spolnih razlika

Vicky Randall govori o "marksistickom feminizmu". Da li je marksisticki feminizam moguc?

Takoder, postavlja se slicno pitanje može li se ujedno biti poststrukturalistica i feministica? Oba
svoja odgovora obrazložite.

Može li feministica bit poststrukturalistica – Butler kaže da katkad može biti nužno govoriti „kao žena
i za žene“ tj upotrevljavati taj jezik na retorički ili strategijski način. Ipak, ona tvrdi da feminizam
može zadržati kategoriju žene samo ako pretpostavlja da 'žena' označava neoznačivo polje razlika koje
se ne može obuhvatiti i sažeti kategorijom identiteta (kako to govore postrukutralisti).

Objasni kako je počeo odnos feminizma i političke znanosti (na primjerima autora Roberta Lainea,
Lowndes).

Politolozi su tradicionalno bili uglavnom muškarci, pa je tako i politička znanost ili zanemarivala žene
kao subjekt, pozivajući se na njih kroz njihov odnos s utjecajnim muškarcima, ili je pribjegavala
reprodukciji stereotipnih i seksističkih shvaćanja njihove prirode.

Robert Laine smatra da je feminizam kao pokret kriv za porast delikvencije i homoseksulizma u
Americi zbog okretanja žena (amričkih majki) karijeri i neobičnim interesima koji ih potpuno
obuzmu,a čime oduzimaju ljubav svoje djece.

Od 70-ih godina broj žena u političkoj znanosti raste, pa se javljaju različita razdoblja
1. razdoblje – obilježila ga kritika muške političke znanosti zbog njezina stvarnog isključivanja žena
kao političkih aktera.
2. razdoblje – tzv. "ubrajanje žena" - ono je donijelo mnogo sustavnija istraživanja razmjera
podzastupljenosti žena i uzroka tome. Sve se više žena uključivalo u javnu politiku, otvarala su se
nova pitanja o oblicima i utjecaju njihove participacije. Lowdnes pokazuje da u novoj uzburkanosti
koju je dovela koncepcija 'socijalnog kapitala', postoji neobična šutnja u odnosu na rodnu dinamiku,
iako bi ona mogla rasvjetliti ključna pitanja rasprave o socijalnom kapitalu.
3. razdoblje – postavljaju se fundamentalna pitanja o feminističkoj disciplini,o granicama
karakterističnih metodologija političke znanosti, o načinu konceptualizacije politike, o rodnom
karakteru političkih institucija i procesa

Epsitemologija i metodološka pitanja

- nema zajedničkog feminističkog epistemološkog stava; feminizam se opisuje kroz 3
epistemološke faze: racionalističku, proturacionalističku i postracionalističku
- prigrlivši poststrukturalizam,feministice su prihvatile epistemološki instantni (muški) stav
- najznačajniji feministički epistemološki iskoraci povezani su s feminizmom koji se temelji na
razlici  ponekad su proženske feministice prikazivale svijet u kojem živimo kao niz
sposobnosti (npr. um i tijelo, kultura i priroda) pri čemu se prvi član para pridaje muškarcima,
a drugi ženama
pritom obilježja muškog nisu odbačena kao puki instrumenti muške dominacije nego
kao nešto što je intrinzično muško, a prednost se daje alternativnim tipovima mišljenja
 i izražavanja (npr. poezija) koji mogu potkopati patrijarhalni poredak i dopustiti
pojavu drugačijih pogleda

Nancy Hartsock – najznačajnija predstavnica perspektivističkog feminizma – pojam perspektive

ovisi o pretpostavci da epistemologija izrasta iz materijalnog života na složen i protuslovan način.
Na početku je smatrala da spolna podjela rada u okviru kapitalističkog društva znači
da žene dijele posebno iskustvo života, utemeljeno na njihovoj stvarnoj ili
potencijalnoj ulozi u životu i podizanju djece  a to bi iskustvo moglo osigurati
temelj za feminističku perspektivu. Druge feministice to kritiziraju i optužuju taj
pristup za esencijalizam, te da ta teorija nije uzela u obzir temeljne razlike u životima
žena.

Kritika teorije racionalnog izbora – jedan od primjera feminističke metodologijske kritike – Shapiro
kaže da teorija racionalnog izbora sa svojim proračunavanjem osobnog interesa pojedinca
pretpostavlja muški model moralnog slobodnog djelovanja. Kaže da je pristup racionalnog izbora
trebao uzeti u obzir posljedice odnosa ugnjetavanja (među klasama i rodovima) na donošenje odluka
ugnjetavanih.

Unutar feminstičkog pristupa postoje različita viđenja političkog. Navedi ih i obrazloži.

Od početka su feministice podijeljene na pitanju u kojoj se mjeri treba boriti s glavnim političkim
institucijama. Radikalne i marksističke feministice sebe prikazuju kao revolucionarke, a liberalne se
prikazuju kao reformatorice.

Radikalni feminizam argumnetira u korist koncepcije politike kao odnosa moći između muškarca i
žene (koliko u kuhinji i krevetu, toliko i u Westminsteru ili Whitehallu), te osuđuje muškost javne
politike. Taj pristup sažet je u sloganu 'osobno je političko' – odbija poduprijet razlikovanje javne i
privatne sfere, jer ga smatra ideološkim sredstvom kojim se legitimira trajno isključenje i potlačivanje
žena. No nije se ustrajalo na tome da se granice javnog i privatnog izbrišu, jer su uvidjeli
eksplanacijsku korisnost takve podjele, te da je ona korisna onoliko koliko oblikuje društveno
ponašanje.
Liberalni je feminizam dugo pokazivao sklonost da postojeće institucije vlasti uzme ''na povjerenje''.
Marksističke feministice odbacuju liberalnu koncepciju, te pojam politike vežu uz pojam moći.

Feministica Moller Okin razvila je tri kritike razlikovanja privatno/javno. Navedi ih i objasni

1. postoji nedoumica u primjeni javnog /privatnog kod razlikovanja države i društva

(ekonomije), kao kod javnog i privatnog vlasništva, te kod razlikovanja države i obitelji ili
sfere kućanstva.
2. nedoumica prostječe i iz tradicionalnog poistovjećivanja kućanstva s muškom glavom i
dosljednim neuviđanjem toga da njegovo pravo na privatnost može osporiti privatnost
drugim članovima kućanstva (privatni patrijarhat utemeljen je na muškoj moću unutar
kućanstva, a javni patrijarhat se vodi time da žena postaje ovisna ne samo o muškarcu, već i o
poslodavcu, državi itd)
3. Problem radikalne feministilčke koncepcije patrijarhata – koji, iako je djelovao na različitim
razinama i kroz različite organizacije, njegova osnovna jedinica bila je razlikovanje
javnog/privatnog. Patrijarhat ima tendenciju da bude ahistoričan, neosjetljiv na kulturne
razlike i da podcjenjuje ženske izvore moći. Okin kritizira takvu koncepciju patrijarhata,
odnosno razlikovanja javno/privatnog budući da postoje izvjesne razlike u ženskim iskustvima
Feministička kritika želi pokazati koliko privatno-javna distinkcija šteti ženama kao društvenoj skupini i povećava njihovu društvenu podređenost.

Rodno dimenzionirano shvaćanje države - Treba li feminizmu uistinu teorija države?

Država se uzimala s velikom dvojbom kao agent kapitalizma ili patrijarhata, ali postupno se osjećala
potreba za feinističkom teorijom države – ipak feminizam je naposljetku propustio stvoriti takvu
teoriju. To nije bio problem za liberalne feministice, jer su one nastojale prihvatit postojeći sistem. Za
radikalne feministice je država pak bila instrument patrijarhata, a za marskističke feministice
instrument održavanja kapitalizma.

objasni što znači rodno dimenzionirano objašnjenje političkih institucija

Connell kaže da su feministice pomogle da se razviju aspekti neizravnog feminističkog shvaćanja
države. On koristi pojam "rodnog režima" da bi opisao kako državu čini skup odnosa moći između
muškarca i žene, koji je sam po sebi talog njegove prijašnje rodne povijesti. Rodni režim djeluje na
temelju hijerarhije, podjele rada i strukture emocionalne privrženosti. Država je prisiljena i ovlaštena
upravljati radnim odnosima u društvu, pomažući time rekonstruiranju reguliranih kategorija, te je
stoga uključena u historijski proces koji uspostavlja i mijenja osnovne dijelove rodnog poretka

2 primjera za pristup rodno dimenzioniranih institucija:

Halford govori o problemima s kojima se "ženske inicijative" u britanskim lokalnim vlastima, gdje se
one susreću s posebnim preprekama zbog rodno shvaćene dinamike struktura i kultura lokalne vlasti.
Tako postoje 3 glavna organizacijska oblika kroz koje interesi muškaraca nastoje biti predstavljeni u
lokalnim vlastima – sindikati, strukovne udruge i skupine viših menadžera

L. Kathlene - pobija pretpostavku kako će povećani broj žena koje obnašaju javne dužnosti automatski
povećati njihov utjecaj u zakonodavnim sferama u SAD-u. Ako su zakonodavni odbori uistinu rodno
neutralni, ženska predsjedavateljica odbora treba imati jednake mogućnosti da utječe na zakonodavni
proces kao i muški predsjedatelj. Ona je istraživala verbalnu dinamiku slušanja u odborima i primjetila
da žene u odborima govore manje, ali i manje upadaju u riječ od muškaraca. Razmatrala je i načine
oslovljavanja, pa se tako muškarci drugom muškarcu obračaju s navođenjem titule, a ženi samo s
navođenjem njenog imena. Također, uvidjela je i da ako su žene sjedile blizu jedna druge, onda su i
česšće istupale u raspravi.
Feministička kritika modela države blagostanja (tipologija Espinga Andersena)

Feministice kritiziraju njegovu tipologiju jer zanemaruje rodne odnose, te zato predlažu da se
razmotri koliko su socijalne i ekonomske politike utemeljene na modelu 'muškarca hranitelja'. One
također razmatraju i kakve su posljedice procesa restuktuiranja države blagostanja za žene kao
zaposlenice i žene kao majke.

Vicky Randall navodi pet kritika upućenih feminističkoj znanosti. Nabrojite ih i ukratko opišite.

1. UNIVERZALIZAM – zbog pretjerano univerzalističke koncepcije žene, kritizirana je

prijašnja feministička politička znanost koja nedovoljno prepoznaje različitosti među ženama,
odnosno činjenicu da među različitim skupinama žena zapravo mogu postojati vrlo duboki
sukobi interesa i percepcije.

2. ESENCIJALIZAM – Esencijalizam je još uvijek pojam koji se izriče prijezirnim tonom.

Većina je poststrukturalističkih feministica spremna prihvatiti neki oblik strategijskog
esencijalizma, ali u tom okretanj „rodu“ nužno je sustavnije istraživajne muškosti politike i
političkih institucija.

3. NEKRITIČNOST – uočeno je da su feminističko mišljenje u cjelini i feminističke studije i

feminizam u drugim disciplinama pokazali slabo zanimanje ili odobravanje za feminističku
političku znanost. Također se ističe da feministička politička znanost nije dovoljno odvažna..
 Dok se uspostavljala sama feministička politička znanost, postojala je težnja da se potpuno
nekritički prihvati tradicionalne "muške" metode. Jedan od razloga je taj što su žene oduvijek
imale razmjerno marginalnu ulogu u političkoj znanosti kao struci te što su teško stjecale
akademsku pravovaljanost i profesionalne stupnjeve.

4. OGRANIČENOST – feministička politologija je u praksi premalo pozornosti usmjerila na

onu sferu ili razinu djelovanja koja se najčešće izjednačuje s političkim. Ona nije dovoljno
dovela u pitanje tradicionalne granice političkih znanosti i srodnih disciplina, iako su
feminističke politologinje bile u potpunosti spremne iskoristiti pojmovne okvire i metode
drugih disciplina. Preradikalno napuštanje tradicionalne ključne sfere je prijetnja identitetu
političke znanosti i njezina prava na ekspertizu.

5. NEUČINKOVITOST – politička znanost nikad nije znatnije okrznuta feminističkom

perspektivom. Rodna politika nikad nije bila potpuno integrirana u politčku znanost: njezine
teorije, pitanja i zaključci nikad nisu bili znatniji dio matice političke znanosti, a politička je
znanost još uvijek profesija kojom izrazito vladaju muškarci. Malestream politike nije bio
uspješno osporavan.

Geslo radikalnog feminizma „Osobno je političko!“ ističe da je i privatna sfera područje političkih
borbi među spolovima, čak štoviše, područje na kojem je potlačivanje žena utemeljeno. Objasni
sljedeće kritičke odgovore na feminističku političku – univerzalizam, esencijalizam i nekritičnost

ODGOVOR KAO GORE

INTERPRETATIVNA TEORIJA

Objasni interpretatističko stajalište

- usredotočeno je na značenja koja oblikuju djelovanja i institucije, kao i na načine na koje to

čine
- ono je skup odgovora na pitanje "kako znamo to što znamo o političkoj znanosti?"
- ne možemo prikladno razumijeti ljudska posla ako ne shvatimo njihovo relevantno značenje
- proučava uvjerenja, ideje ili diskurse onako kako se ona pojavljuju, pa i oblikuju, u sklopu
djelovanja, praksi i institucija

Politička znanost ima teorije u disciplinama kao što su povijest, pravo ili filozofija, gdje interpretacija
često ima dominantnu ulogu  povjesničari su se usredotočili na događaje kako se oni kronološki
razvijaju; pravnici na formalnu prirodu institucija; filozofi istražuju normativnu stranu društvenog
života. Npr. jedan događaj ima različite interpretacije – Danci su 1943 spasili 7000 židova – pa su se
pojavile priče o „herojskim Dancima“, „dobrim Nijemcima“ i „berlinska teorija“ – sve one se vrte oko
različitih motivacija klljučnih aktera u tom događaju, a jedino znamo to da su Danci prebacili mnogo
židova...
Današnja interpretativna teorija ima dvije glavne struje:

1. se odnosi na interpretativne pristupe ukorijenjene u humanističkim disciplinama, napose u

povijesti
2. se odnosi na nove pristupe koji su jačali kako je raslo razočaranje u znanstvenim ciljevima
bihevioralizma i strukturalizma

2 su osnovne premise na kojima se zasniva interpretativni pristup u pol. znanosti. Navedite i

objasnite

Važnost interpretacije:

 ljudi djeluju na temelju vlastitih uvjerenja i preferencija  pa se i njihovo djelovanje

može objasniti pozivanjem na dotična uvjerenja i preferencije  većina bi se tu
požalili kako ta objašnjenja nisu općeprimjenjiva, te da je uvjerenja i preferencije
nemoguće potkrijepiti, pa nastoje djelovanje dovesti u vezu s objektivnim
činjenicama o ljudima.
 ljudska uvjerenja i preferencije ne mogu se iščitati iz objektivnih činjenica o njima,
kao što su npr. društvena klasa, rasa ili institucionalni položaj  uvjerenja i
preferencije nije moguće svesti na intervenirajuće varijable, a naše bi nas teorije o
tome zašto netko čini to što čini, mogle dovesti do gledišta koja su suprotna onome
kako ta sama osoba vidi svoj položaj i pripadajuće interese.

Upravo zbog tih premisa je interpretacija važna. Postoje 2 razloga zašto se ustraje na posebnoj ulozi
interpretacije uočitavanju nekih obilježja: jedno je ideologija kojom se služe politički akteri kako bi
legitimirali svoja djelovanja neovisno o svojim stvarnim motivima; a drugo je analiza ideja i jezičnih
konvencija koje su temelji društvenih praksa (da bismo razumjeli te društvene prakse, moramo
shvatiti relevantne konvencije i uvjerenja)

Unutar interpretativnig pristupa postoje dva pravca. Objasnite hermenautiku, fenomenologiju i

etnoligiju koje čine prvi pravac.

1. HERMENEUTIKA i ETNOLOGIJA
Hermeneutika se pojavila u sklopu istraživanja biblijskih tekstova, no uskoro se počinje pozivati na
teoriju razumijevanja, osobito interpretacije tekstova i djelovanja  hermeneutičari najčešće
istražuju egzistencijalnu prirodu razumijevanja, priznajući da je ona usađena u tradiciju.

- Collingwood je dokazivao da je cjelokupna povijest mišljenje, pri čemu je mišljenje niz

odgovora na posebna pitanja koja se pojavljuju u povijesno specifičnom skupu ideja koje se
smatraju samorazumljivima
- Oakeshott tvrdi da političko znanje može proizaći samo iz povijesti, a političku dilemu treba
objasniti mudrošći i moralnim zahtjevima u određenoj tradiciji ponašanja
Etnologija – njome se služe antropolozi da bi otkrili relevatne mreže značenja koje ljudi pletu (prema
Clifordu Geertzu). Etnologija se usredotočuje na različite oblike zdravorazumskog znanja i praktično
mišljenje koje se pojavljuje u različitim društvenim okruženjima.

- bavljenje etnografijom obuhvaća tehnike kao što su izbor informatora, prepisivanje tekstova i
vođenje terenskih bilješki, te (najvažnije) guste opise tj. eksplikaciju naših vlastitih
konstrukcija o konstrukcijama koje drugi ljudi imaju o onome što oni i njihovi sunarodnjaci
čine  etnografi interpretiraju ono što čine informatori, a ta su objašnjenja interpretacije
drugog i trećeg stupnja
- etnografski opis ima 4 glavna obilježja:
1. on je interpretativan
2. interpretira tijek društvenog diskursa
3. zapisivanjem bilježi taj diskurs
4. mikroskopski je
- to je meka znanost koja nagađa o značenjima, procjenjuje pretpostavke i izvodi
eksplanacijske zaključke iz boljih pretpostavki; bavi se inskripcijom i specifikacijom, a zadatak
joj je zabilježiti značenja koje određeno djelovanje ima za društvene aktere, a potom pokazati
što nam ti gusti opisi govore o društvu u kojem su pronađeni

2. POSTSTRUKUTRALIZAM i POSTMODERNIZAM
Poststrukturalističke i postmodernističke filozofije su dovele do novih varijanti interpretativne teorije.
Njihovi teoretičari su Derrida, Foucalt, Lacan, Rorty, White....

Bevir i Rhodes ističu kako su neke varijante interpretativnog pristupa u političkoj znanosti
inspirirane poststrukturalizmom i postmodernizmom. Jedan od autora kojemu se pridijevaju
navedene etikete je Michel Foucault. Opišite ukratko osnovne karakteristike njegove teorije
(pritom se svakako osvrnite na pojmove episteme i diskurzive prakse,te opišite Foucaultov stav
prema autonomiji subjekta)

Foucault – veliki protivnik tzv. modernog projekta koji je povezan s prosvjetiteljstvom (taj projekt
tvrdi da je temelj ljudske spoznaje izravno iskustvo, te da je moguće razviti objektivno shvaćanje
stvarnog svijeta – time se poriče dvostruka hermenutika)

Foucaltovo djelo odlikuje trajno neprijateljstvo prema subjektu i umu.

Upravo ga je neprijateljstvo prema modernom projektu dovelo do prihvaćanja interpretativnog

pristupa.

On se suprotstavlja čistom iskustvu i kaže da iskustva posjedujemo samo u okviru nekog prethodno
uspostavljenog diskursa. Da bi shvatili neki predmet ili djelovanje, politolozi moraju taj predmet ili
djelovanje interpetirati u širem diskursu kojeg je on dio – važan je društveni diskurs, a ne uvjerenje
pojedinca. Ljudski se život može shvatiti samo u određenoj episteme ili u okviru značenja, i taj se
okvir ne može svesti na objektivni proces ili strukturu.

- u svom kasnijem radu napušta koncepciju episteme u korist diskurzivne prakse –

gdje se diskurs se sastoji od beskrajno multiplicirajućih značenja, brojnih tvrdnji i
događaja, od kojih nijedna nije stabilna niti čini bit. Ključ razumijevanja društvenih
praksi je razumijevanje objektivnih značajki ljudi kao dio skupine značenja koja ih čine
mogućima.

- njegovo neprijateljstvo prema subjektu znači da on naglašava načine na koje poreci moći i
različite episteme konstruiraju pojedince injihova uvjerenja. Odbacuje ideju autonomnog
subjekta – za njega je subjekt samo kontingentni proizvod određenog diskursa, određenog
skupa tehnika vladavine.
- njegovo neprijateljstvo prema umu znači da on decentrira diskurse da bi prikazao kako oni
nastaju iz manje ili više slučajnih interakcija svih vrsta mikropraksi

Autori poglavlja o interpretativizmu Bevir i Rhodes nude vlastiti oblik interpretativnog pristupa
(antifundacionalistički).

- Kako oni shvaćaju subjektivnost?

- Objasnite pojam tradicije kojom Bevir i Rhodes objašnjavaju društvene strukture.

Oni kažu da po pitanju subjektivnosti daju prednost obliku interpretacije koji se nalazi između
hermeneutike i poststrukturalizma (poststrukturalizam je neprijateljski nastrojen prema
subjektivnosti). Poststrukturalisti odbacuju ideju autonomije subjekta, pa na to Bevir i Rhodes kažu
da odbacivanje autonomije ne treba povlačiti za sobom odbacivanje djelovanja. Djelovanje moramo
uzeti u obzir, jer različiti ljudi imaju različita uvjerenja i različito postupaju u uvjetima iste društvene
strukture. Moramo dopustiti da subjekt može birati određena uvjerenja i djelovanja (tu se rado o
naraciji koja je specifična za određeno vrijeme i prostor – npr, istraživač može objasniti neki fenomen,
ali to se objašnjenje oslanja na njegovu interpretaciju).

To shvaćanje djelovanja pretpostavlja da društvene strukture vidimo kao tradicije – prema toj
koncepciji tradicije važna je ona društvena struktura u kojoj su subjekti rođeni i koja je onda temelj za
njihova kasnija uvjerenja i djelovanja, a da ih pritom ne fiksira, te uzima u obzir mogućnost da
subjekti

prihvate, razviju pa i odbace veliki dio svoje baštine.

Racionalnost:

- bitni dijelovi svake tradicije prisutni su u svemu onome što njezini sljedbenici kažu ili čine
- mi tradicije smatramo kontingentnima  ljudi kao akteri stvaraju ih svojim djelovanjem
 - stoga ih politolozi moraju decentrirati da bi shvatili sadržaj i prirodu neke tradicije, da bi
razotkrili načine na koji ona djeluje, održava se i mijenja kroz uvjerenja i djelovanja
pojedinaca.
- ideja tradicije nalaže da subjekti mogu mijenjati svoju baštinu zbog razloga koji za njih imaju
smisla, treba se pozabaviti prirodom i učincima lokalnog mišljenja
činjenica djelovanja omogućuje nam da prihvatimo lokalno mišljenje na način kojem
Foucault nije bio sklon  tradicije ne sadržavaju inherentnu logiku koja određuje
njihov razvoj: ne postoji obvezujući uzrok koji bi prisilio ljude da promijene svoja
uvjerenja ili djelovanja ovisno o lokalnom mišljenju  promjene nastaju kao odgovor
na dileme koje se pojavljujukad se postojećoj ideji suprotstavi nova ideja, te tako sili
na ponovno promišljanje

samo istraživanjem načina na koji pojedinci shvaćaju i odgovaraju na dileme

može se shvatiti kako se mijenjaju društvene prakse koje pojedinci stvaraju

Relativizam:

- iako nam nisu dostupne čiste činjenice kojima bismo se mogli poslužiti da određene
interpretacije i naracije proglasimo istinitima ili lažnima, ipak se možemo čvrsto držati ideje
objektivnosti
jednu naraciju cijenimo više nego drugu jer ona bolje udovoljava kriterijima kao što
su preciznost, sveobuhvatnost, konzistencija i otvaranje novih putova istraživanja

- objektivnost nastaje kritikom i uspoređivanjem konkurentnih mreža interpretacije

usuglašenih činjenica; temelji se na kriterijima usporedbe, a u procesu usporedbe izabiremo
najbolju interpretaciju

U poglavlju o interpretativnoj teoriji analizira se tačerizam. Detaljno prikaži kako se to radi iz

torijevske, liberalne, vigovske i socijalističke tradicije.

1. TORIJEVSKA TRADICIJA: Ian Gilmour kaže da je osnovna briga torijevstva očuvanje jedinstva
nacije, nacionalnih institucija, političkih i civilnih sloboda. Torijevci tako prednost daju državi
kao savezu građana, a državu kao interesni savez prihvaćaju samo kad su pojedinci sposobni
otkazati obveze prema njoj kad im to odgovara.

Torijevska tradicija vidi tačerizam kao prijetnju i Konzervativnoj stranci i

nacionalnom jedinstvu. Gilmour tako snažno napada "dogmu tačerizma" tvrdeći da M.
Thatcher nije istinski konzervativni vladar jer svojim stavom o Britaniji kao zajednici
općeg interesa ljude je natjerala na konformizam; nije došlo do transformacije
ekonomije, a i naneseno je mnogo društvene štete.
Njegov naziv "torijevstvo jedne nacije" znači da u slučaju da država nije zainteresirana za
svoje ljude, ni oni ne bi trebali biti zainteresirani za nju  država stoga treba očuvati tkivo
društva i izbjeći šokove nasilnih preokreta, te brinuti o zadovoljenju svih svojih pripadnika
 2. LIBERALNA TRADICIJA: prema toj tradiciji je 'novi konzervatizam M. Tacher'
obnovio liberalnu tradiciju naglašavanjem slobode, pozivanjem na načela slobode u ekonomiji
i prihvaćanjem države blagostanja. Tako Willets kaže da je tačerizam poseban zbog političkih
kvaliteta M. Thatcher, njezine energije i uvjerenja, sposobnosti da se kreće između općih
načela i prakse, kao i njezine procjene za koja se pitanja treba boriti. Tačerizam pokazuje i
veliko političko umijeće – vlada se čvrsto pridržavala svojih načela i pokazala da privrženost
slobodi zadovoljava ljudske težnje te ih čini prosperitetnima, a državna intervencija
demotivira
Konzervativna misao u svom najboljem izdanju izražava međusobnu ovisnost
zajednice i slobodnog tržišta. Tačerizam nije samo antiteza konzervatizma zato što
priznaje da u životu postoji još nešto osim slobodnog tržišta; tačerizam je nastojao
pomiriti ekonomsku računicu s našim moralnim obvezama prema sugrađanima.
3. VIGOVSKA TRADICIJA: koristi se westminsterskim modelom koji uključuje Britaniju
kao unitarnu državu koju obilježuju suverenost parlamenta, jaka kabinetska vlada, nadzor
izvršne vlasti od stranke koja ima većinu, razrađeni običaji vođenja parlamenta......
Vigovska tradicija uključuje i idealističku struju koja smatra da su institucije izraz
ljudske svrhe, a naglasak je na tome kako međusobno utječu i surađuju institucije i
ideje na sposobnosti britanskih institucija da se otvore i nose s krizama.

Kavanagh pokazuje kako je politički program britanske vlade bio iz temelja ponovno napisan 
vlada je bila radikalna i uspješna, te je promijenila smjer prethodnih ratnih administracija, a M.
Tacher je imala poseban paket politika kojim je stvorila novi pravac djelovanja koji će buduća
vlada teško obrnuti. Vigovska naracija tu promjenu objašnjaca pozivajući se na osobnu moć M.
Tacher.

4. SOCIJALISTIČKA TRADICIJA: ova tradicija je protuvigovska.

Marquand smatra da Britanija nije postala razvojna država  nije se prilagodila valovima tehnoloških
i institucionalnih inovacija koji su se proširili svjetskom ekonomijom. Tu prilagodbu je kočio i
Westminsterski je model (jer je osnova tog modela suverenost parlamenta koji sprečava otvorenu i
izravnu podjelu moći o kojoj ovisi dogovorena prilagodba, a britanska je kriza upravo kriza
neodgovarajuće prilagodbe povezane s gubitkom pristanka i rastućeg nepovjerenja između onih koji
vladaju i onih kojima se vlada).
Britanija se nije prilagodila zato što je njezina kultura ukorijenjena u redukcionističkom
individualizmu

Marquandovo objašnjenje tačerizma naglašava podudaranje njegova tržišnog liberalizma i britanske

političke kulture posjedničkog individualizma, te nesposobnost i jednog i drugog da se pozabave
krizom te neodgovarajuće prilagodbe.

On kaže da tačerizam sadrži 3 paradoksa:

a) politike slobodne ekonomije su u sukobu s potrebom jake intervencionalističke države
da upravlja kulturnom promjenom koja je potrebna za održanje te slobodne
ekonomije;
b) želja da se spriječi nacionalno propadanje u sukobu je s liberalnim imperativima
slobodne trgovine poradi slabosti britanske ekonomije;
c) napadna posredničke institucije (BBC, lokalna vlast, sveučilišta) potkopava torijevsku
tradiciju koja ih smatra utvrdama slobodne – tržište je u sukobu sa zajednicom

Zaključak analize tačerizma  ne postoji esencijalističko tumačenje tačerizma, jer postoji mnogo
ideja, ali ne postoji ništa što je zajedničko svima njima. Fenomen tačerizma tvore različite povijesne
priče i na različit način – od očuvanja tradicionalnog autoriteta, onbove tržišta i postupnosti, do
rješavanja krize kapitalizma. Zapravo izbor tih tradicija ovisi o tome što pokušavamo objasniti, a
znanstvenici konstruiraju tradicije kako bi odgovorili na pitanja koja ih zanimaju.
Koje su prema Beviru i Rhodesu dvije glavne kritike interpretativne teorije? Ukratko ih opišite, kao
i odgovore Bevira i Rhodesa na njih.

2 glavne kritike interpretativne teorije

- da ne uvažava dovoljno materijalnu stvarnost – tj. ne uzima u obzir materijalna ograničenja
društvenog djelovanja. Bever i Rhodes na to kažu da interpretativni teoretičari mogu uzeti u
obzir ekonomske utjecaje i prihvatiti da dileme često odražavaju materijalne okolnosti. Sama
činjenica da vlada djeluje na temelju određenog pogleda na svijet ne znači da on određuje
učinke njezina djelovanja  učinci će ovisiti o tome kako drugi reagiraju i njihove će reakcije
kolektivno činiti relevantnu materijalnu stvarnost. Drugi se kritičari žale da interpretativni
pristupi ne mogu uzeti u obzir postojanost i pouzdanost institucija  ali Bever i Rhodes kažu
interpretativna teorija iznova promišlja prirodu institucija.
- da ne pruža osnovu za kritiku društvenog života – tj. da joj nedostaje kritička snaga. Tako
kod poststrukturalističkih i postmodernističkih varijanti nedostaje koncepcija istine kojom se
neko uvjerenje može proglasiti lažnim  ali neka uvjerenja možemo odbaciti bez pozivanja
na neku koncepciju apsolutne istine. Isto tako proglašenje nekog sustava uvjerenja lažnim ne
znači njegovo odbacivanje kao ideološkog sustava. Ipak, interpretativna teorija mora izbjeći
pojam ideologije.

MARKSIZAM

Što je to „klasični marksizam“? Na kakvoj se ontologiji i epistemologiji temelji „klasični

marksizam“? Navedite i ukratko objasnite njegove četiri značajke (tj. 4 – izma).

Klasični marksizam je inačica marksizma koja je prevladavala 100 god nakon Marxove smrti.

Temelji se na fundacionalističkoj ontologiji i realističkoj epistemologiji. Tako prema Marxu "tamo

negdje postoji stvaran svijet", i to je esencijalističko stajalište budući da tvrdi da suvremenu
društvenu egzistenciju oblikuju ili uzrokuju neki esencijalni procesi i strukture koje znanstvenici
moraju otkriti.

4 značajke su: ekonomizam, determinizam, materijalizam i strukturalizam. Tako se marksizam

povezuje s:

- Ekonomizmom – jer privilegira ekonomske odnose. Marx je smatrao da se političke

institucije, zakoni, pa čak i oblici obitelji ravnaju prema osnovnim uvjetima ekonomskog
sustava. Tako je glavna funcija zakona zaštita privatnog vlasništva, a država je sredstvo
vladajuće klase.
- Determinizmom – jer tvrdi da ekonomski odnosi određuju društvene odnose tj. odnose
između klasa, a društveni odnosi uređuju političke odnose
- Materijalizmom - jer tvrdi da materijalni odnosi oblikuju ideje, a u bilo kojem trenutku su
dominantne one ideje koje promiču interese vladajuće klase (to je shvaćanje u suprotnosti s
idealizmom)
 - Strukturalizmom - jer tvrdi da strukture ( ekonomske strukture) određuju djelovanja aktera,
pa se zato ti akteri mogu shvatiti kao tek nešto više od nositelja svoje strukturne pozicije. Tu
država nema izbora, već djeluje kao sredstvo vladajuće klase.

Važno je naglasiti i da klasični marksizam nudi određenu metapriču (svjetonazor), a taj svjetonazor
kritizira novija antifundacionalistička, posebice postmodernistička misao. Naime, klasični marksizam
iznosi "teoriju povijesti": određeno shvaćanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te načina na koji su
one povezane. Prema tome se on temelji na znanstvenom načelu dijalektike - povijesni razvoj je
obilježen procesom u kojem protuslovlja u tezi podržavaju antitezu u kojoj se ta protuslovlja
razotkrivaju, te se potom stvara sinteza koja postaje nova teza.

Marksizam se smatra znanstvenim jer je postavio je teoriju povijesti koja je vremenski i prostorno
univerzalno primjenjiva. Marksizam je i emancipacijsko stajalište jer ima viziju napretka koji će
rezultirati krajem izrabljivanja, tj. nastat će pravednije društvo s više jednakosti

ZAŠTO SE MARKSIZAM MIJENJA?

- javljaju se 3 vrste kritika klasičnog marksizma:

1. Teorijske kritike unutar same marksističke tradicije

Unutar same marksist. teorijske tradicije javile su se kritike ¨klasičnog marksizma¨. Opiši
argumente Gramscia i Poulantzasa. Od kojih je karakteristika klasičnog marksizma Gramsci
odstupio i koja su 3 argumenta kojima Poulantzas potkrepljuje svoju teoriju statusa države u
kapitalizmu?

UNUTRAŠNJE KRITIKE – možemo ih pokazati na primjeru marksističke teorije države

Gramsci  on naglašava ulogu političke ili hegemonijske borbe, važnosti ideologije i značenja aktera
(stranaka, radničkog vijeća itd) što zapravo predstavlja prekid s -izmima klasičnog marksizma
(ekonomizmom, determinizmom i strukturalizmom), a te je teme preuzela i razvila moderna
marksistička teorija države.

Poulantzas on pokušava postaviti teoriju relativne autonomije države, jer je državi potrebna
relativna autonomija kako bi mogla promicati interese 'kapitala općenito' i to potkrepljuje s tima što
država posreduje između interesa različitih frakcija kapitala, posreduje između klasa da smiri klasne
tenzije, te intervenira u ekonomske odnose.

KRITIKE DRUGIH TRADICIJA -

Johnston i Dolowitz  pokazuju kako su weberijanske ideje o klasi utjecale na suvremenu

marksist.teoriju
 S.Jackson  pokazuje na koji su način feminističke kritike utjecale na marksističku analizu roda i
marksističku analizu države - tvrdi da feministice marksističke orijentacije u svoju analizu pokušavaju
inkorporirati klasu i rod, no rod je presudni temelj strukturne nejednakosti, koji se ne može svesti na
klasu.

2. Kritika da marksizam ne može objasniti ekonomska, društvena i politička događanja

- ekonomizam, determinizam, materijalizam i strukturalizam nisu ponudili uvjerljivo
objašnjenje ekonomskih, društvenih i političkih događanja. Ekonomski odnosi proizvodnje ne
određuju kulturu i ideologiju ili tip i djelovanje države  tako su razvijene kapitalističke
države na sličnom stupnju ekonomskog razvoja i s međusobno usporedivim odnosima
proizvodnje imale različite tipove države.
- također, političke odluke ne promiču uvijek i interese vlasnika i upravljača kapitalom - države
imaju autonomiju (čak i ako je ona ograničena)

3. Učinak ekonomskih, društvenih i političkih promjena u svijetu

Na marksizam su utjecale različite promjene. Navedi ih i detaljno objasni.)

- ekonomske, društvene i političke promjene imale su velik učinak na razvoj marksizma, a najvažnija
je internacionalizacija kapitalizma - prihvatimo li činjenicu da se ograničenja koja globalizacija
nameće vladinoj politici mogu precijeniti, to dovodi do reinterpretacije marksističke političke
ekonomije
- društvene posljedice - promjena u društvenoj strukturi (rast javnog sektora, propadanje
proizvodnog sektora, povećanje ženske radne snage); promjena uloge žena (poticaj marksizmu da
primjerenije konceptualizira ulogu roda)
- političke promjene – na marksizam je utjecala situacija u Sovjetskom Savezu, pa oni imaju osjećaj
da je potrebno braniti političku praksu u Sovjetskom savezu. No, Staljinova smrt 1953. i invazija na
Mađarsku 1956. potiču marksističke intelektualce na osporavanje prakse Sovjetskog Saveza. Tu su
bili važni i Gramscijevi radovi (glavno djelo Pisma iz zatvora pisao je dok je bio u zatvoru u Italiji)

SUVREMENI MARKSIZAM:

- odbacuje ekonomizam, determinizam, materijalizam i strukturalizam

- više ne postoji marksizam, nego marksizmi

Srž Marxove klasične realističke epistemologije izražavaju 3 suda. Navedi ih i objasni

1. svijet postoji neovisno o našoj spoznaji tog svijeta (zajedničko s pozitivizmom)

2. mnogi odnosi između društvenih fenomena koji nas zanimaju ne mogu se izravno
promatrati (različito od pozitivizma)
3. u svijetu postoji nužnost - društveni fenomeni doista imaju uzročnu snagu te stoga
možemo izricati uzročne iskaze (različito od relativizma, a zajedničko pozitivizmu)

Epistemološko stajalište većine modernih marksista počiva još na 2 druga suda (za to su zaslužne
interpretatističke kritike):
 - priznaju da društveni fenomeni postoje neovisno o našoj interpretaciji, ali smatraju da na
konačni rezultat utječu upravo naša interpretacija i razumijevanje društvenih fenomena
- strukture ne određuju djelovanja aktera, već ih ograničavaju i olakšavaju

Objašnjenje te 2 točke je u sljedećem - moderni marksisti priznaju da postoji izvanjski svijet koji je
neovisan o našoj spoznaji, te da diskurzivna konstrukcija tog izvanjskog svijeta ima presudan utjecaj
na političke ishode, ali i da priroda tog izvanjskog svijeta ograničava/olakšava tu konstrukciju. Smisao
toga možemo ilustrirati na primjeru globalizacije – proces globalizacije je stvaran – prisutan je porast
u internacionalizaciji trgovine i fleksibilnosti kapitala, globalizacija američke kulture i porast lakoće
globalnog komuniciranja i uloge globalnih medija – u isto vrijeme je taj način na koji globalizacija
utječe na stvaranje nacionalnih politika posredovan je njihovom diskurzivnom konstrukcijom od
strane ekonomista, biznismena i osobito političara. Upravo taj jaz između stvarnosti i prevladavajuće
diskurzivne konstrukcije ostavlja mjesta konstrukciji alternativnog diskursa koji bi dugoročno mogao
imati više odjeka.

U 70-tim godinama marksisti su htjeli izbjeći ekonomizam. U tom su smislu prihvatili Poulantzasovu
teoriju države u kapitalizmu. Detaljno prikaži ovu teoriju.

Navedi i obrazloži 3 obilježja Poulantzasove koncepcije "relativne autonomije države". Obrati

pozornost i na neke njene problematične dijelove

Poulantzasova formulacija relativne autonomije države: državi je potrebna relativna autonomija

kako bi promicala interese kapitala općenito. Tu tezu Poulantzas potkrpljuje time što država
posreduje između interesa različitih frakcija kapitala,posreduje između klasa kako bi smanjila klasne
tenzije, te intervenira u ekonomske odnose.

- Poulatzasova strukturna selektivnost - država štiti klasne interese zato što njezin oblik
odražava ishod prošlih klasnih borbi (to naziva strukturalnom selektivnošću). Osim toga,
država najbolje zna što je u interesu kapitala, i svaki ustupak drugim društvenim snagama ima
za cilj da promiče dugoročne interese kapitala općenito, ako je potrebno i protiv interesa
posebnih kapitala.

Kritika te teorije je:

- Poulantzas ne nudi nikakvo objašnjenje u kojem to smislu država zna najbolje

- i dalje se privilegira društvena klasa i zanemaruje činjenica da država odražava rodnu i rasnu
nejednakost isto toliko koliko i klasnu nejednakost

- Stajalište je i dalje materijalističko, pri čemu idejama ne dodjeljuje nikakvu neovisnu ulogu

- ono je strukturalističko – za djelovanje ima malo mjesta ili ga uopće nema, a također je i
ekonomističko i determinističko
U 70-im godinama marksisti su htjeli izbjeći ekonomizam.Tako se pojavila i teorija države koju je
potpisao Bob Jessop.Detaljno prikaži ovu teoriju
Objasnite Jessopov pojam "strateške selektivnosti". Po čemu se ona razlikuje od Poulantzasove "Strukturne selektivnosti"?

Bob Jessop - kao alternativu Poulantzasovoj strukturnoj selektivnosti razvija pojam strateške
selektivnosti, što znači da je oblik države ishod prošlih strateških borbi između društv. snaga.

Između strukturne selektivnosti (Poulantzas) i strateške selektivnosti (Jessop) očite su 2 razlike:

1. strategija upućuje na to da strukture ne određuju ishode , već je odnos između struktura i

aktera dijalektički – akteri kalkuliraju, a strukture ograničavaju i olakšavaju djelovanje aktera,
koje konstruira i rekonstruira rezultate
2. Jessop ne privilegira klasu - već priznaje da su rod, rasa, znanje i drugo presudne osnove
strukturne nejednakosti koje su upisane u državu i koje oblikuju njezina djelovanja, ali ih ne
određuju.

Jessop tvrdi da nije moguća nikakva teorija države te da su ishodi stoga neizvjesni. Pojam relativne
autonomije države smatra neodrživim – država jest autonomna, a to koliko su njezina djelovanja
rezultat prošlih strukturnih borbi ostaje otvoreno pitanje. Država može biti kapitalistička država, koja
promiče interes kapitala, no takav je odnos slučajan, a ne nužan. Pojmom strateške selektivnosti
ukazuje da su oblik i djelovanje države rezultat hegemonijskih/političkih borbi i da ideje imaju
neovisan utjecaj na ishode.

Što nam može ponuditi marksizam?

Mnogi kažu da marksizam propada zbog:

- urušavanja Sovjetskog saveza – ali ne propada - jer urušenje sovjetskog saveza marksizam
oslobađa od pritiska tj. potrebe da opravdava razvoj događaja u Istočnoj europi.
- trijumfa ideologije Nove desnice (neoliberalizma) – ne, jer se taj razuzdani individualizam
ublažava uvjerenjem da su kolketivne vrijednosti važne želimo li da društvo učinkovito
funkcionira. Uviđa se da neobuzdani kapitalizam uzrokuje više problema nego što ih rješava.
2 su primjera:
 velika globalna financijska kriza s kraja 90-ih godina naročit je dokaz slabosti kapitalizma
(slom Hedge fonda koji je izišljen zato da se zaštite veliki igrači, ali zbog gubitka od preko
100 mi dolara taj fond je ukinut). Tako je smanjena vjerodostojnost međunarodnih
institucija koje su učinile mnogo na promicanju neoliberalne ortodoksije (npr. Svjetska
banka, MMF)
 knjiga Naomi Klein skicira ekscese globalnog kapitalizma kao i uspon antiglobalizacijskih
pokreta, te svijet shvaća kao globalno selo koje obilježavaju izrabljivanje i nejednakosti. Ona
smatra da su korporacije uzrok vlastitih problema, a svojim radom potiče antiglobalizacijsko
raspoloženje.
- suvremenih promjena u kapitalizmu – ne, jer baš zbog porasta nejednakosti u suvremenom
kapitalizmu raste relevantnost marskističke ideologije. Ta korisnost marksizma može se
ilustrirati ispitujući porast strukturne nejdenakosti u SAD i VB. Tri osnovne strukturne
 nejednakosti su: klasa, rod i rasa. Učinak tih stuktura na političke ishode posredovan je
obrazovanjem i znanjem, te pristupom političkoj vlasti. Marksizam se fokusira na strukturna
ograničenja kako bi objasnio funkcioniranje suvremenog kapitalizma.

Kada se govori o korisnosti marksizma nakon pada berlinskog zida navode se istrazivanja

strukturne nejednakosti. Objasni to na primjeru SAD-a i VB.

Strukturna nejednakost u Velikoj Britaniji:

- prisutna je značajna nejednakost u bogatstvu i dohotku  prosječni dohodak je porastao 36%,

no dohodak donjih 10 posto stanovnika pao je za 14; prosječna zarada žena iznosila je 72
prosječne zarade muškaraca
- značajan sloj stanovništva uhvaćen je u zamsku siromaštva – 14 stanovništa je potpuno
ovisno o socijalnoj skrbi, a djeca iz takvih obitelji imaju slabiji uspjeh u školi, veće su šanse da
obole od kroničnih bolesti te imati neki oblik oštećenja
- društvena mobilnost pstoji, ali je ograničena
- nejednakost se izražava i u obrazovanju  obrazovni sustav odražava različite oblike
povlaštenosti; za djecu iz radničkih obitelji manje je vjerojatno da će ostati u školi ili pohađati
sveučilište
- što se tiče položaja političke vlasti, velika je podpretstavljenost radničke klase, žena i crnaca u
političkoj eliti  dominantne političke elite u Britaniji pretežno su bijelci, muškarci i
pripadnici srednjeg sloja

Strukturna nejednakost u SAD-u:

- prosjećne zarade su se povećale, no nejednakost u zaradi rastu još brže; dolazi do povećanja
siromaštva
- prosječna zarada žena iznosi 58% prosječne zarade muškarca, dok prosječna zarada crnca
iznosi 75%, a hispanaca 68% od prosječnih zarada bijelaca
- 83% bijelaca je završilo 4 godine srednje škole, 74 crnaca i samo 53 hispanaca
- žene čine 22 članstva državnih zakonodavnih tijela, a na saveznoj razini crnci i hispanci su
značajno podzastupljeni

Dakle, zaključak je da je marksizam i dalje relevantan i to zbog sljedećih razloga:

- kapitalizam sadržava značajna protuslovlja, on tvrdi da je progresivna snaga u trenucima kada

se uvjeti u mnogim zemljama pogoršavaju (živimo u doba „kasino kapitalizma“)
- kapitalizam se temelji na izrabljivanju (kako je to govorio i Marx pred stoljeće i pol)
- društvo obilježavaju velike nejednakosti

NORMATIVNA TEORIJA
Korijeni su joj još kod starih Grka, od Platona i Aristitotela, te se zaokupljala pitanjima o najboljem
mogućem životu i političkom poretku. Početkom 20.st. logički pozitivizam vrši napad na normativnu
teoriju i tradicionalnu klasičnu filozofiju

Peter Laslett – objavljuje esej "politička filozofija je mrtva"

- kaže da su pitanja koja nadahnjuju političku filozofiju u biti besmislena  temeljila su se na

pogreškama u pogledu na to što se može smatrati pravom ili objektivnom spoznajom, a te su
pogreške bile pogubne jer su nas vodile u jalovu spekulaciju i besmislene tvrdnje

Logički pozitivizam:

- razvio se početkom 20. stoljeća, želi potkopati normativnu teoriju zasnovanu na

tradicionalnoj političkoj filozofiji, na logički pozitivizam su utjecaj imali radovi Davida Humea
- prednost daje metodama prirodnih znanosti, koje teže istinitoj spoznaji kvantitativnim
mjerenjem i fizičkim eksperimentima

U poglavlju o normativnoj teoriji, Steve Buckler piše o "pravom ocu pozitivisticke filozofije", Davidu
Humeu. Hume je smatrao valjanima samo dva oblika spoznaje (tzv. Humeove rašlje). Navedi,
objasni.

Hume je valjanima smatrao samo:

- spoznaju koja se tiče odnosa među idejama – npr. tu spadaju znanosti geometrije, algebre
(jer „da je 3x5=pola od 30“ to izračava odnos među brojevima i te teze se mogu otkrit jedino
misaonom radnjom nezavisno od onoga što postoji bilo gdje u svemiru)

- spoznaju koja se tiče činjenica – on kaže da se istinsko razumijevanje uvijek bavi

činjenicama

Logički pozitivisti 50-ih su godina prošlog stoljeća proglasili smrt političke filozofije, odnosno
normativne teorije. Deatljno objasni stajalište logičkog pozitivista A. J. Ayera izneseno u njegovoj
knjizi Language, Truth and Logic.

Prikažite Ayerovu kritiku tradicionalne metafizike. Kakve su bile posljedice te kritike za političku
filozofiju.

Ayer – odbacuje tradicionalno filozofsko razlikovanje između carstva biti (predstavlja istinsku prirodu
stvari) i carstva pojavnosti (pruža nam samo prolazno znanje o svijetu) – zato jer se to metafizičko
stajalište zasniva na mitoviima i spekulacijama, ne može pružiti nikakav osjetilni dokaz.
Slično kao i Hume kaže da se kao spoznaja mogu kvalificirati 2 vrste iskaza – činjenične tvrdnje (koje
se temelje na osjetilnom iskustvu i mogu se empirijski testirati) i iskazi koji se tiču logičkih svojstava i
odnosa između pojmova (oni nam služe kako bismo uredili i kategorizirali iskustvo, time se bave
filozofi)

Time su tradicionalne metafizičke tvrdnje potkopane, a filozofska pitanja o prirodi dobra ili o
najboljem životu pokazala su se besmislenima. Filozofima je kao posljedica toga ostala puno
ograničenija uloga.

Weldonovo djelo „Rijecnik politike“ slijedi tradiciju logičkog pozitivizma kad je u pitanju stav
prema političkoj filozofiji. Ukratko prikazi njegovu poziciju.
Zbog čega Weldon odbacuje metafizičke i normativne sudove tradicionalne političke filozofije? Kako on zamišlja tvorbu osnovnih političkih pojmova i koju
ulogu pri tome dodjeljuje političkoj filozofiji?

D. Weldon tvrdi da su metafizičke sklonosti dovele politčke filozofe do pogrešnog mišljenja da

politički pojmovi kao što su država, sloboda ili vlast imaju neko bitno značenje s one strane
empirijskog iskustva i da je svrha filozofije otkriti te pojmove (npr. vlast se uvijek smatrala tajnovitom,
a prema Weldonu ona je stvarna ili potencijalna primjena sile spojena s općim pristankom). Weldon
smatra da je potrebna demistifikacija tih pojmova.

Weldon vrijednosne iskaze, kao i logički pozitivisti, smatra neobjektivnima i neprikladnima za

racionalnu argumentaciju. Time se iz političke filozofije uklanja normativni sadržaj. Uloga filozofa nije
izražavanje mišljenja o tome koliko je prihvatljivo prevladavajuće mišljenje oko toga što je, a što nije
vrijedno, već razjašnjavanje političkih pojmova i razotkrivanje jezičnih zbrka koje proistječu iz
metafizičkih pretpostavki.

Interpretativna teorija:

Wittgenstein: tvrdio da smisao ovisi o odnosu između osnovnih elemenata jezika i izravnog
empirijskog iskustva.

Analogija između jezika i igara – različitim načinima upotrebe jezika je, kao i igrama, malo toga
zajedničko  premda svaka igra ovisi o skupu priznatih pravila koja određuju legitiman način igre,
one iskazuju samo maglovite obiteljske sličnosti, te ne možemo reći koja je igra bolja. Slična je
raznolikost prisutna i u jeziku, te smisao koji pridajemo onome što govorimo ovisi o pravilima koja
čine konkretnu jezičnu igru u kojoj sudjelujemo.

- za njega je jezik nešto po čemu svijet poznaje spoznatljiv, a jezik to omogućuje na mnogo različitih
načina
Detaljno prikaži Winchovu kritiku „pomoćničke koncepcije filozofije“.

Peter Winch: kritizira "pomoćničku" koncepciju filozofije jer ovisi o razlikovanju pitanja o "stvarnom
svijetu" i pitanja o jeziku, a to pretpostavlja lažno razdvajanje stvarnog iskustva od jezika koji se
koristi za njegovo opisivanje. Jezik nije puki način kategoriziranja stvarnosti, ne dolazi iza iskusta, već
on konstruira stvarnost, a istraživanja jezika su istraživanja svijeta u djelokrugu filozofije.

Winch dalje istražuje oblike društvene interakcije i u središte stavlja pojam „slijeđenja pravila“ – jer
da bismo se mogli smisleno služit jezikom moramo slijedit pravila, a sljeđenje tih pravila znači i
razumijevanje što ona znače i to razumijevanje mora biti svima zajedničko. Npr. ako igrač šaha
revidira svaki svoj potez, znači da ne slijedi pravila igre – to pokazuje da istraživanje različitih pravila
razumijevanja svijeta nužno za sobom povlači istraživanje zajedničkog razumijevanja naše suradnje –
o tome naposljetku ovisi društveno ponašanje. Njegov model društvenoznanstvenog istraživanja ima
za cilj interpretaciju – jer je istraživanje nečijih uvjerenja i razloga ključ razumijevanja društvenog
života (zašto je netko glasovao za neku stranku nećemo saznati statističkim prikupljanjem podataka,
nego treba istražiti dublje razloge putem kojih ćemo otkriti tuđa uvjerenja saoj insituciji glasovanja i
što to predstavlja za neku osobu).

Kritike interpretativnom (Winchovom) pristupu:

- glavna točka rasprave je problem razumijevanja tuđih kulturnih običaja  tvrdnja da je

značenje utjelovljeno u zajedničkim uvjerenjima i običajima koji konstituiraju društvenu
stvarnost, implicira da razumijevanje značenja društvenog djelovanja zahtijeva da se razumije
kakvo ono ima značenje za same aktere – a time se baca sumnja na mogućnost razumijevanja
onih običaja s kojima nismo dobro upoznati, a koji mogu sadržavati značenja koja nisu
prisutna u našoj vlastitoj kulturi
- također je teško postaviti objektivne standarde po kojima se neki aspekt pojedine kulture
može ocijeniti neprihvatljivim

MacIntyre  Pitanje marginaliziranja eksplanacijskih pristupa  smatra da je Winchevo gledište

pogrešno. Winch je možda u pravu kad kaže da je potrebno razmotriti uvjerenja koja društveni akteri
gaje i prihvaćaju, kao i razloge djelovanja, no to može biti samo početak istraživanja. Zato treba
krenuti u potragu za pravilima koja možda funkcioniraju bez svjesnog znanja aktera, a to onda
omogućuje da se govori o faktorima kao što su ideologija ili lažna svijest. Ti se aspekti smatraju
bitnima želimo li da se politička filozofija pokaže sposobnom za postavljanje izazovnih kritičkih tvrdnji

U okviru normativne teorije govori se o kritičkoj teoriji. Detaljno izvedi što nam ona kaže.

- termin kritička teorija veže se sa tzv. Frankfurtskom školom početkom 20.st. tj. strujom mišljenja
koja je bila sklona marksizmu i željela je preispitati Marxov pristup (pošto se proleterska revolucija
izbacivanja kapitalizma nije dogodila i to je bacilo sumnju na Marxovu metodu).

Središnja premisa Marxove dijalektičke povijesne promjene bila je da se društvene promjene ne

zbivaju kao posljedica nekog izvanjskog djelovanja, nego kao posljedica protuslovlja unutar
cjelokupnosti društvenih odnosa (npr. kapitalizam stvara masovnu radnu snagu, a u isto vrijeme ne
može zadovoljit osnovne potrebe te skupine – posljedica toga je proletereska revolucija.

Ipak proletarijat nije uspio izvršit taj radikalni preokret – pa su kritičari zaokupljeni time da istraže to
iščezavanje radikalizma. Tim kritičarima se činilo da je moderna idelogija zapravo pomirila ljude s
kapitalizmom (tu je iščezao radikalizam).

Horkheimer i Adorno povezuju kapitalizam i pozitivizam. Obrazloži tu vezu

Oni kažu da je idelogija pozitivizma (kao moderna idelogija koja je postala dominantna) pomirila ljude
s kapitalizmom i da je zbog toga iščezao radikalizam marksizma. Pozitivizam je primjenom tehničke i
empirijske racionalnosti obećao ljudsko oslobođenje (intelektualno i materijalno) u smislu da ljudima
diktiraju prirodni zakoni, a modernim čovjekom tako upravljaju zakoni robne razmjene koji
predstavljaju kapitalističko tržište (pozitivizam je na taj način legitimirao zakone robne razmjene).

Horheimer i Adorno kažu da je uspjeh pozitivističke ideologije bio takav da je brisao sva protuslovlja i
onemogućavao društvenu promjenu (nove svjetonazore).

Detaljno objasni Habermasov doprinos normativnoj teoriji.

Obrazložite Habermasovu ideju komunikativne etike na osnovi "idealne govorne situacije".
U okviru normativne teorije Habermas je istraživao oblik racionalnosti koji dolazi do izražaja u načinu na koji komuniciramo. Izvedi njegovu poziciju.

Jurgen Habermas:

On kaže da središnje značenje za ljudsku egzistenciju ima naša racionalna sposobnost za racionalnu
komunikaciju – bez uporabe istine, iskrenosti,moralne pirmjerenosti i shvatljivosti u komunikaciji -
uporaba jezika je besmislena i bez toga nema racionalne rasprave.

On koristi pojam idealne govorne situacije – to je komunikacija koja je slobodna od izobličenja,

lukavstava, prikrivenih namjera, gdje svi sudionici imaju jednaku šansu govorit – logičan slijed takve
komunikacije morao bi biti racionalni konsenzus. Komunikacija se može izobličavat, ali nam upravo
uočavanje tih sustavnih izobličenja omogućava da otkrijemo ideološku pristranost koja se povezuje s
moći i utjecajem dominantnih društveno-ekonomskih odnosa.
Takav pristup postavlja zahtjev o tome na koji bi se način trebalo raspravljati o pojedinim pitanjima
uspostavljajući moralnu nužnost za pitanja kao što su ustavna jamstva prava, procedure demokratske
participacije, kolektivni nadzor elita itd. Za to koristi empirijsku i interpretativnu analizu, jer nijedna
ne daje potpuni uvid u društvenu stvarnost samostalno.

Habermasovo mišljenje zapravo pokušava utvrditi opća etička načela (nadovezuje se na deontološke
teorije),

i iznosi uvjete koji omogućavaju uporabu jezika, a takav nas uvjet čini inteligentnim, komunikativnim
bićima.

Dvije su glavne kritike Habermasove teorije.

Prva kritika tvrdi da Habermasova komunikativna etika opravdava nametanje jedne moralne vizije.
Habermas se na te kritike brani time što njegovu teoriju ne treba shvatiti kao monološku – jer ona
uvjetuje slobodnu i racionalnu raspravu.

Drugi kritiziraju Habermasa tvrdeći da njegov model potpuno slobodnog i otvorenog dijaloga nije
potpuno inkluzivan, već logocentričan i potencijalno isključiv prema nekim glasovima. Tu vrstu kritike
zastupaju npr. feministice koje tvrde da taj logocentrični model utjelovljuje mušku sliku racionalnosti.

Važan autor za normativnu teoriju je liberalni mislilac Isaaiah Berlin. Na koji način on brani
nomativnu političku teoriju.

Izvedite Berlinovu koncepciju vrijednosnog pluralizma

Isaiah Berlin – on brani normativnu teoriju tako što kaže da ima mnogo pitanja tipičnih za
normativnu teoriju na koja logički pozitivizam ne može odgovoriti čistim empirijskim i logičkim
istraživanjem. Npr. na pitanje „što je pravednost“ nikada se ne može dati objektivan odgovor i
konsenzus oko takvih pitanja nikada neće bit postignut.

On kaže da mi nastanjujemo svijet vrijednosnog pluralizma gdje postoje nepremostive razlike između
koncepcija vrijednost koje ljudi usvajaju. Nijedan vrijednosni sustav nije apsolutan i ne može utjeloviti
sve što je vrijedno, jer uvijek postoje konkurentni vrijednosni sustavi i nema objektivnog kriterija po
kojem bismo mogli odlučiti koji je sustav ispravan. Značajnost vrijednosnih sustava leži u tome što
različiti modeli kroz koje ljudi shvaćaju svijet sadrže različita uvjerenja, a zadatak političke filozofije je
razmotriti te različite oblike moralnog konsenzusa na kojima se temelji pravedan i stabilan politički
poredak.

John Rawls je razvio teoriju pravednosti. Izvedi i objasni njena temeljna načela.
Izvedi Rawlsovo videnje normativne politicke teorije.

On nastoji izgraditi teoriju društvene pravednosti koja bi bila pogodna za upravljanje političkim
zajednicama i koja bi se temeljila na poštenosti. Pritom se koristi modelom racionalnog izbora i
pretpostavlja načela pravednosti koja bi odabrali racionalni ljudi - to bi bilo načelo koje zahtjevaju
maksimizaciju temeljnih sloboda i načelo prema kojem redistributivna država jamči da svi (pogotovo
siromašni) imaju koristi od sustava. On kaže da bi ta načela odabrali svi ljudi bez obzira na vlastite
želje i uvjerenja, jer mi svi želimo od društva osiguranje osnovnih životnih uvjeta.

On kaže da se njegova teorija temelji na onome što je ispravno i ljudima zajedničko.

Johna Rawlsa kao liberala kritiziraju i tzv. komunitarci. Izvedi njihovu kritiku njegove pozicije.

Komunitarci kažu da je teorija pravednosti neuspješna iz 2 pogleda:

1. po toj teoriji ljudska društva ne utjelovljuju nikakve zajedničke koncepcije dobra ili etičke
solidarnosti, već samo minimalna načela – a pojedinci su stranci koje zapravo ništa duboko i
međusobno ne povezuje u tu zajednicu.
2. premda Rawls i teoretičari oput njega predviđaju neka načela etičke solidarnosti, oni ih traže
na pogrešnim mjestima, jer bi htjeli svoja načela utemeljit na nekim univerzalnim tvrdnjama o
ljudskoj egzistenciji, a na kraju pirbjegavaju minimalnom shvaćanju što je to zajedničko
različitim osobama (na takvom minimalnom shvaćanju se ne može temeljit normativna
teorija)

Ostale kritike:

M. Sandel – tvrdi da je naglasak u "rasterećenom ja", pojedincu lišenome društvenog konteksta,

promašen.

- Rawlsova načela je teško opravdati krenemo li od premise sebičnog pojedinca ( ne bismo

trebali tražiti opća načela ljudske prirode, već se koncentrirat na norme i zajedničke obveze
koje pridonose stvaranju našeg identiteta)

Postmodernistička kritika:

- takve teorije nastoje nametnuti jedno normativno stajalište, koje odgovara na jedan skup
iskustava, kulturni pogled ili osjećaj identiteta, marginalizirajući one koji se temelje na drugim
iskustvima ili konstrukcijama identiteta. Time se osiromašuje raznolikost ljudskih identiteta.

Feministice:

- predodžba o onome što nam je zajedničko je predodžba racionalno sebičnog pojedinca koja
je uvelike logocentrična, takva predodžba je 'muška'
 STRUKTURA I DJELOVANJE

- Pitanje je - u kojoj mjeri kao akteri imamo mogućnost oblikovanja svoje sudbine u odnosu
prema mjeri u kojoj nam je život strukturiran nečime što je izvan naše kontrole
Djelovanje se odnosi na mogućnost pojedinca ili skupine da utječe na svoju okolinu npr.
pitanje djelovanja je - talent ili slabost G.W. Busha (njegov stil, karakter u odnosu na to
koliko je uspješan)
Struktura se odnosi na kontekst, materijalne uvjete koji određuju raspon akcija koji je
akterima na raspolaganju – npr. pitanje strukture je- vanjski izazov s kojim se suočava
američka vlada (globalizacija, prijetnje okolišu – jer vlada ne bira te uvjete ali ipak mora
djelovati s obzirom na njih)

2 tipa prigovora:
1. prigovor da je rasprava o "strukturi-djelovanju" povezana sa zamršenim filozofskim pitanjima
kroz povijest - odgovor na prigovor – to je istina, ali zapravo se ne bi trebalo ni usredotočiti
na rješavanje tog problema, nego ga jednostavno priznati kao neizbježan problem tj. to je tema
o kojoj ne možemo izbjeći zauzimanje određenog stajališta.

2. prigovor kaže da je pitanje "strukture-djelovanja" malog, možda i nikakvog značenja jer

nema ništa vrijedno i novo u činjenici da nas ograničavaju uvjeti koji nas okružuju i da imamo
mogućnost oblikovanja budućnosti, jer se to podrazumijeva - odgovor na prigovor –
djelomično je zaista tako, ali ne bismo trebali pretpostavljati da je ono što u društvenom
svijetu uzrokuje događaje, nešto jednostavno. Nastaju dodatni problemi jer ne postoji
suglasnost o tome kako dosita objašnjavamo događaje (da li je uzrok masovne nezaposlenosti
ekonomski ili to što ljudi ne žele raditi – strukturni ili djelovanje)

STRUKTURALIZAM:
Objasnite strukturalizam kao „pokret“. Tko su njegovi najznačajniji predstavnici i što su istraživali?

- kao pokret potječe iz radova filozofa jezika Ferdinanda de Sausserea

- njegov veliki doprinos sastojao se u tome da se jezik shvati kako sustav, tj. da je odnos između
riječi strukturiran, a poznavanje te strukture bitno je za razumijevanje.

marksistički autor Louis Althusser jedan je od najutjecajnijih strukturalista. Navedi njegov

doprinos.

- najutjecajniji politološki autor u strukturalističkom pokretu bio je marksist Louis Althusser 

on smatra da društvenom stvarnošću upravlja složena interakcija ekonomske, političke i
ideološke strukture, a pojedinci ili akteri nemaju nikakvu autonomnu moć – oni su samo
nositelji tih struktura.
strukturalisti vjeruju da pojedinci djeluju u skladu sa strukturama koje se mogu vidjeti
i kojih uopće ne moraju biti svjesni

Objasni strukturalizam kao „tendenciju“

Strukturalizam je u današnjoj teoriji tek nešto više od pogrdnog termina, a oznakom 'strukturalistički'
se obično služe kritičari kad interpretiraju radove drugih koji privilegira ulogu struktura pred ulogom
djelovanja (pošto strukturalizam daje prednost strukturi u odnosu na djelovanje). Kritika upućena
strukturalizmu odnosi se na činjenicu da strukturalizam aktere vidi tek kao puke nositelje struktura, s
malom ili nikakvom mogućnošću akcije neovisne o strukturama

INTENCIONALIZAM:
- za pokret intencionalizma važna su 3 pravca:

1. Teorija racionalnog izbora: zasniva se na uvjerenju da pojedince ponajprije motivira želja da

ostvare maksimalni osobni probitak, te da su akteri sposobni proračunavati koji će im
konkretni postupci vjerojatno koristiti.
2. Teorija javnog izbora: potpodručje teorije racionalnog izbora; smatra da će političari i
državni birokrati djelovati tako da maksimiraju vlastiti interes, tj. da zadrže vlast i povećaju
opseg i financiranje svog područja
– kritka - neuvjerljivo je djelovanju pojedinca dodijeliti tako autonomnu ulogu u
objašnjavanju događaja; time se uvelike umanjuje važnost društvenih struktura u oblikovanju
događaja.
3. Pluralizam: naglašava raspršenost političke moći i predodžbu da je nemoguće da društvom
dominira jedna skupina ili interes. Smatra se da ako skupine nemaju pristup vlasti, jer se nisu
dovoljno potrudile ili što im interesi nisu bili dovoljno ugroženi.
- kritike: nedovoljno uzima u obzir da vlast zapravo može biti strukturirana tako da sustavno
marginalizira ili isključuje neke skupine i interese iz utjecaja u političkoj zajednici

DIJALEKTIČKI PRISTUPI – znači da djelovanje utječe na strukturu, ali i struktura na djelovanje

1. TEORIJA STRUKTURACIJE :

Objasni teoriju strukturacije i prikaži kritike koje su joj upućene

Teorija strukturacije je jedan od 3 dijalektička pristupa koji društvene fenomene objašnjavaju

interakcijom strukture i djelovanja. Giddens tom teorijom želi prevladati dualizam između strukture i
djelovanja i kaže da su struktura i djelovanje zapravo uzajamno povezani (dvije strane jedne medalje),
a ne odvojeni entiteti“. Razlog tome je što struktura postoji samo po djelovanju, a akteri među sobom
imaju pravila i resurse koji će olakšati ili ograničit njihove akcije. Poanta je da pojedine akcijemogu
dovesti do rekonstrukcije strukture, što će pak utjecati na buduću akciju.

KRITIKE

a) Teorijska: Giddens griješi kad inzistira na tome da su struktura i djelovanje uzajamno

konstitutivni. Posljedica toga je tzv. "središnje miješanje" – djelovanje i struktura
spajaju se ili se stišću do točke gdje razlika između njih postaje besmislena, a to znači
da zapravo postaje teško ispitati prirodu odnosa ili dijalektike između strukture i
djelovanja.
b) Praktična: Giddens u svom radu većinom usvaja analizu koja je usredotočena na
djelovanje, a strukturnu analizu ostavlja za druge radove, a kritičari smatraju da to
ukazuje na neadekvatnost teorije strukturacije, koja ne nudi nikakve jasne smjernice u
pogledu svoje primjene u praktičnim istraživanjima.
 2. STRATEŠKO-RELACIJSKI PRISTUP :

Detaljno objasni strateško-relacijski pristup Haya I Jessopa

Hay i Jessop se bave odnosom strujture i djelovanja. Izvedite njihovu poziciju s primjerima koji se
navode u knjizi.

Hay & Jessop – strukturu i djelovanje tretiraju kao zasebne fenomene (za razliku od Giddensa)- oni
polaze od strukture kao strateški selektivne, a takva struktura onda omogućava i ograničava
djelovanje. Npr. hotel Waldorf je struktuiran tako da privilegira bogate goste, znači da je Waldorf
strateški selektivan.

Zato akteri promišljaju i formuliraju strategiju na osnovi djelomičnog znanja o strukturama kako bi
prevladali problem – npr. netko tko treba ulaznicu za Olimpijske igre je u nepovoljnijem položaju od
onog tko će tu ulaznicu dobit preko firme, ali zato će on stajat u redu i cijelu noć ako treba da bi kupio
ulaznicu – to je njegova strategija kojom će prevladat problem strateške selektivnosti.

Postmodernizam
Što su binarne opozicije, kako one funkcioniraju. Navedite primjer

Postomdernizam smatra da je cijela zapadna filozofija izgđena na cijelom nizu binarnih suprotnosti tj.
dualizama. Binarna suprotnost djeluje tako da klasificira i organizira objekte, događaje i odnose u
svijetu služeći se parom oprečnih termina pri čemu smisao jednog ovisi o smislu drugog (npr. Darth
Vader – tamna strana sile – razumijet ćemo ju ako ju stavimo u opreku s dobrom stranom). Znači
jedna strana je naglašena kao pozitivan termin kojem se podređuje drugi termin pokazujući da je on
nedostatan sam za sebe.

Tako se i struktura i djelovanje shvaćaju kao binarna suprotnost – jer autori promiču ili jedan ili drugi
termin. Ali samo ako umanjuju vrijednost ovog drugog. Za postmoderniste tako nema smisla
ustanovljavati odnos stukture i djelovanja – već je svako naše razumijevanje tog problema
konstruirano u jeziku i diskursu kojim se služimo
Odbacivanje postmodernizma; ponovno potvrđivanje strukture i djelovanja
- ključno je pitanje u kojoj smo mjeri spremni prihvatiti epistemološki stav koji su usvojili
zastupnici postmodernizma  možemo se s njima složiti samo djelomično
- postmodernistička kritika otvara važne probleme, a najvažniji među njima je potreba da se
protumači i objasni uloga idejnoga i diskurzivnoga
nema sumnje da su diskurs ideje fundamentalno važni aspekti društvenog i političkog
svijeta, oni izravno utječu na djelovanje pojedinca, a dominantne ideje mogu i
omogućavati i ograničavati djelovanje, stoga je bitno da rasprave o ulozi ideja
povežemo s raspravama o strukturi-djelovanju

- ideje imaju složenu ulogu u društvenom životu, a to je pitanje izloženo znatnoj teorijskoj i
terminološkoj zbrci  jedna od ključnih poteškoća sastoji se u tome da se prosudi u kojoj su
mjeri ideje nešto što ljudi stvaraju i upotrebljavaju u posebne svrhe, te u kojoj su mjeri ideje
nešto što primamo od drugih, a što pritom određuje način na koji gledamo na svijet
treba povući razliku između idejnoga i materijalnoga, a otud i razliku između
strukture, djelovanja i idejnoga
 3. MORFOGENETSKI PRISTUP : M. Archer

Kako se naziva pristup odnosu strukture i djelovanja koji je razvila M.Archer?Objasni ga ukratko

Morfogenetski ciklus – M. Archer tvrdi da su struktura i djelovanje doista odvojeni entiteti, koji imaju
jedinstvena svojstva i snagu i koji se ne mogu svesti jedno na drugo. Ona ih prikazuje kao dvije niti
koje se međusobno isprepleću  struktura nužno prethodi djelovanju, a promjene u strukturi nužno
slijede nakon tog djelovanja – i struktura i djelovanje se tako mogu vremenski odvojiti, a
morfogenetski ciklus je upravo trodijelni ciklus te promjene.

Ciklus ima 3 faze:

1. Strukturno uvjetovanje (T1) - djelovanje se zbiva u okviru postojećih, strukturiranih uvjeta

koji utječu na interese ljudi (klimatska promjena, globalizacija...)
2. Društvena interakcija (T2-T3): bez obzira što na aktere djeluju struktuirani uvjeti (iz T1),
oni imaju određeni stupanj neovisne moći da utječu na događaje – dakle pojedinci su u
interakciji i nastoje unaprijediti svoje interese i utjecati na ishode – bilo sukobljavanjem bilo
dogovaranjem.
3. Strukturna elaboracija ili reprodukcija (T4) – koji su moguci konacni ishodi tog ciklusa i kako se
zovu?

ako se kao posljedica T2-T3 mijenjanju strukturni uvjeti onda se radi o strukturnoj
elaboraciji ili morfogenezi – ta promjena znači da su neke skupine uspješno
promijenile uvjete kako bi oni odgovarali njihovim interesima (struktura je
promijenjena)
 ako se strukturni uvjeti nisu promjenili onda se radi o strukturnoj reprodukciji ili
morfostazi – što znači da djelovanje pojedinaca nije imalo uspjeha u ostavrenju
željenih promjena (struktura je nerpomijenjena)
T4 je završna točka jednog ciklusa, te postaje T1 drugog ciklusa.

Ona daje i sličan morfogenetski ciklus u odnosu 'djelovanja' i 'kulture'.

M. Archer uz bok strukture i djelovanja stavlja još i kulturu. Glavna svrha razlikovanja strukture i
kulture je izbjegavanje miješanja materijalnoga s idejnim.

1. Kulturno uvjetovanje (T1): djelovanje se zbiva u okviru kulturnih uvjeta koji utječu na
mišljenje ljudi (npr. kako gledamo na homoseksulnost – devijantno ili normalno ponašanje)
2. Sociokulturna interakcija (T2-T3): na aktere snažno utječu kulturni uvjeti, no oni
zadržavaju moć da izvrše promjenu kulture i ospore kulturne norme samostalnim mišljenjem,
kampanjama ili uvjeravanjem (npr. kampanje za homoseksualnost).
3. Kulturna elaboracija (ili reprodukcija) (T4): kao posljedica djelovanja u T2, kulturni će se
kontekst u određenim pogledima vjerojatno modificirati ili preobraziti, a mogu ostat i
nepromijenjeni (npr. da zbog javne kampanje saborski zastupnici mogu priznati
homoseksualnost,a da im to ne okonča karijeru)

INSTITUCIJE I IDEJE
U jednom trenutku razvoja političke znanosti pojavio se tzv. strukturni funkcionalizam koji je tvrdio
da institucije obavljaju specifične funkcije, nužne za opstanak društva. Objasni ovaj strukturni
funkcionalizam Almonda i Colemana. Kako on shvaća socijetalnu stabilnost?

Strukturni funkcionalizam: -- Almond & Coleman

- tvrdili su da se gotovo svaki politički sustav može podijeliti na niz ulaznih (input) i izlaznih (output)
institucija koje su postojale zato da bi obavljale vitalne funkcije za to političko tijelo.:

INPUTI - institucije političke socijalizacije, artikulacije interesa, agregacije interesa i političke

komunikacije (njima se postizalo to da se ljudi poistovjećuju sa svojom državom)

OUTPUTI - institucije donošenja pravila, primjene pravila i presuđivanja o pravilima (njima se

pokazivalo kako država procesuirala takve zahtjeve)

Tvrdilo se da tim pretvaranjem ulaznih institucija u izlazne, politička tijela postižu stanje ravnoteže u
odnosu na svoju okolinu te da se moderniziraju.

Ovakva teorija je dominirala do kraja 50-ih. Socijetalna stabilnost (značajka modernih društava) je
rasla zbog sve veće diferencijacije među institucijama - što je neki skup institucija bio specijaliziraniji i
diferenciraniji, to se država smatrala razvijenijom. Problem tih teorija bio je taj što su ih svjetski
događaji u 60.godinama jednostavno pokopali - sve su moderne demokracije zapale u diktature
(Latinska Amerika, Afrika).

Nakon drugog svijetskog rata u politickoj se znanosti istrazivaci polako okrecu sirem shvacanju
institucija. Objasni teoriju modernizacije koju je dao  Huntington (TiM).

Huntington  svojom teorijom je pokušao pomoću insittucija objasniti razvoj i odsutstvo razvoja.
Institucije je poredao u kontinuum prema stupnju u kojemu su iskazivale:

- prilagodljivost nasuprot rigidnosti

- kompleksnost nasuprot jednostavnosti

- autonomiju nasuprot podređenosti

Tako se prisutnost prvog elementa smatrala dobrim, a drugog lošim. Huntington je postavio pitanje
što se u procesu modernizacije dogodilo s tradicionalnim institucijama. On tvrdi kako su se institucije
raspale, a ljudi su ostali zarobljeni u osjećaju samoće, raspuštenosti i postali podložni prihvatiti neki
oblik diktatorske vlasti. Dakle, ključni problem je u tome što se pomoću istog koncepta objašnjava
jedna stvar (razvoj), ali i odsustvo te stvari (odsustvo razvoja). Pitanje je može li se na taj način uopće
išta objasniti.
U poglavlju „Institucije i ideje“ novodi se kako je novi institucionalizam utemeljen na dva teorijska
korpusa. Objasni ih.

Iz Huntingtonove teorije modernizacije proizašla su dva teorijska korpusa

1. Teorija države - razvila se iz potrebe da se objasni zašto država pokušava riješiti velike
ekonomske krize, a ne neka organizirana interesna skupina.Država se shvaća kao akter po
sebi, a ne više kao skup birokrata i institucija.

2. Teorija racionalnog izbora - proizašla je iz triju međusobno povezanih događaja

- iz teorije javnog izbora koja birokrate smatra maksimizatorima proračuna i
informacijskim monopolistima, koji se vode sebičnim interesima, ucjenjuju vladu i
varaju javnost
- Olsonovi radovi o kolektivnom djelovanju su zauvijek promijenili način na koji
znanstvenici razmišljaju o odlučivanju i participaciji – javlja se pitanje zašto ljudi uopće
parcipiraju s obzirom na očite koristi švercanja
- teorija igara pružila je obećanje da će novi uvidi postat dinamična teorija političke
promjene
Teorija racionalnog izbora tvrdi da svijet nastanjuju sebični akteri koji nemaju osjećaja vjernosti,
nemaju ideologiju koju slijede i koji nisu sposobni izvršavati sporazume koje sklapaju s drugim
sebičnim akterima. Kritika upućena teoriji racionalnog izbora tvrdi da je svijet ipak uređeniji, a za to
su zaslužne institucije.

Detaljno objasni historijski i racionalni institucionalizam.

Historijski institucionalizam nastao je razbijanjem teorije države i okretanjem prema institucijama

zbog potrebe da se objasni koncepcija države na nižim razinama. On tvrdi da su institucije historijski
proizvodi koji postoje prije i a priori svakog aktera koji u njima slučajno djeluje u bilo kojem trenutku
– zapravo su institucije nešto što prije ograničava negoli omogućava političko djelovanje (npr. za njih
britanske institucije otežavaju novim administracijama da misle i djeluje drugačije od prethodnih
administracija)

Racionalni institucionalizam (teoretičari rac.izbora)- institucije shvaća kao instrumentalne proizvode

djelovanja aktera. One su nešto što ljudi izgrađuju, stvaraju stabilnost kako bi pomogli akterima u
maksimiziranju koristi. Također, institucije postoje dok se ne ispuni njihova svrha (al to baš i nije tako
jer se skoro nikad ne događa da nakon što troškovi institucije prerastu koristi, nastupi promjena)
Na kraju se obje ove teorije okreću 'idejama', jer historijski institucionalizam ne može objasniti
promjenu (tj. zašto bi akteri opće dobili želju da nešto naprave različito od svojih prethodnika), a
racionalni institucionalizam ne uspijeva objasnit problem stabilnosti (jer pojedinci izabiru institucije
kako bi proizveli stabilnost kako bi se riješio problem kolektivnog djelovanja, ali ako su te institucije i
same problem kolektivnog djelovanja onda se ne možemo na njih pozvati da riješe problem)

Kako S. Berman u knjizi The Social Democratic Moment objašnjava dolazak nacizma na vlast u
Njemačkoj? Zašto je njezino istraživanje dobar primjer integriranja ideja u perspektivu historijskog
institucionalizam?

Berman nastoji objasniti kako to da je njemačka Socijaldemokratska stranka kapitulirala prije nacizma
iako je bila najveća i najsnažnija socijaldemokratska stranka u međuratnom razdoblju, bez da je
pokušala ekonomskim politikama ublažiti ekonomsku krizu te time omogućila dolazak Hitlera na
vlast. Pritom uspoređuje tu stranku sa slabijom švedskom socijaldemokratskom strankom, pomoću
koje je Švedska uspjela izbjeći fašizam. Berman se pri objašnjenju poziva na razlike u idejama svake
stranke i programskom nasljeđu koje je nastalo tim idejama. Berman objašnjava da je njemačka
Socijaldemokratska stranka bila opterećena posebnim odnosom prema Marksu i marksizmu, za
razliku od švedske koja je imala slobodu da interpretira marksizam kao iskaz ciljeva, a ne sredtava.

Zato je njemačka Socijaldemokratska stranka kao „branitelj marksizma“, zbog očekivane revolucije
proletarijata, bila spriječena poduzimati ekonomske politike koje bi stabilizirale kapitalizam. Takva
idejna nefleksibilnost omogućila je Hitlerov dolazak na vlast 1933.

Objasni postupak S. Berman (knjiga The Social Democratic Moment) u kojem se vidi kako se
historijski institucionalisti služe idejama da bi objasnili historijske promjene velikih razmjera.

S. Berman služenje idejama pokazuje na primjeru kako ideje dovode do različitih ishoda (npr. različite
ideje kod njemačke i švedske stranke). Usvajanjem ideja historijski institucionalizam objašnjava
problem promjene (što raniji teoretičari nisu uspjeli – jer im nije bilo jasno zašto bi akteri uopće dobili
želju napravit nešto drukčije od svojih prethodnika). Kod analize S. Berman ključno je to što ideje i
institucije ontološki prethode akterima, one su temeljne jedinice – jer u cijelosti mijenjaju koncepcije
interesa koje imaju akteri. Kao takve, ideje mogu nadopuniti postojeći teorijski okvir bez protuslovlja,
a pritom još i dovesti do novih spoznaja.

Objasni postupak Goldstein i Keohane u kojem se vidi kako se racionalizam služi idejama.

Goldstein & Keohane – dali su najpoznatiju obradu ideja u okviru racionalizma. Razlikuju 3 tipa
uvjerenja:

a) Načelna uvjerenja: shvaćaju se kao normativni temelji i opravdanja konkretnih odluka

 b) Uzročna uvjerenja: govore o akterima o odnosima između sredstava i ciljeva
c) Svjetonazori: mjesto gdje ideje imaju najširi utjecaj na ljudsko djelovanje
Racionalizam ideje shvaća kao konstrukcije kojima je svrha pomoći akterima da ostvare svoje ciljeve.
Racionalisti pomoću ideja nastoje objasniti stabilnosti. Smatraju kako ideje obavljaju fizički posao za
koji se prije smatralo da ga obavljaju institucije.

Garrett & Weingast – nastoje objasniti kretanje Europske Zajednice prema jedinstvenom tržištu.

- budući da su države EZ suvereni akteri koji ljubomorno čuvaju svoju unutrašnju autonomiju,
odustajanje od te autonomije čini se neobičnim. Budući da nijedna od tih država nije imala
prethodnog iskustva s jedinstvenim tržištem, te bi države bile nesigurne u pogledu ishoda
koje bi trebale proizvesti predložene nove institucije
- jedna je ideja postala žarišna točka pregovaranja u Zajednici i to je stabiliziralo situaciju –
načelo uzajamnog priznavanja dobara i usluga  određivalo je nediskriminaciju dobara i
usluga, te je olakšalo suradnju i promicalo stabilnost ondje gdje sam interes nebi bio
dostatan
- racionalisti su se okrenuli idejama kako bi objasnili stabilnost  ovdje u Garrett ovom i
Weingastovom tekstu je riječ o političkoj stabilnosti a ne promjeni  ono što je uzrokovalo
kretanje prema jedinstvenom tržištu od drugorazredne je važnosti u odnosu na to kako je
razriješena sama nesigurnost i stvorena stabilnost

GUY PETERS – STARI I NOVI INSTITUCIONALIZAM

Na samom početku Peters govori o korijenima novog institucionalizma. Detaljno izvedi njegovo
viđenje razvoja i osnovnih naglasaka ove pozicije (konteksti razvitka novog institucionalizma)

Korijeni novog institucionalizma su u starom institucionalizmu, koji je nakon 2.svj.rata odbačen u

korist korist bihevioralizma i t.racionalnog izbora – jer pojedinci djeluju autonomno bilo na temelju
svojih sociopsiholoških osobina, bilo na temelju racionalnog proračunavanja osobnih koristi – ne
ograničavaju ih institucije, nego sami donose odluke.

Ipak, 80-ih godina 20.st dolazi do ponovnog zanimanja za institucije i razvoja novog
institucionalizma, koji se razlikuje od starog u tome što ga obogaćuje raznim istraživačkim alatima. U
novom isntitucionalizmu se institucija shvaća puno šire, te se ne bavi samo učinkom institucija na
pojedinca, nego i njihovom međusobnom interakcijom.

Primjer: stari institucionalizam kaže da se predsjednički i pralamentarni sustav razlikuju svojim

formalnim strukturama i pravilima, a novi institucionalizam ide dalje - pokušava utvrditi da li te
razlike postoje i koliko one utječu na funkcioniranje i uspješnost tih sustava.

Objasni tzv. stari institucionalizam (tradiciju pristupa, Wilsona, Američku i europsku

perspektivu...).

Teorijsko formiranje političkih institucija počelo je još u antici, a proizlazilo je iz potrebe da se

ponašanje pojedinca usmjeri prema kolektivnim ciljevima i da se onda analizira uspjeh tih institucija u
upravljanju. Tu analizu nastavili su mnogi veliki mislioci npr.Thomas Hobbes živio je u doba sloma
političkog života za vrijeme engleskog građanskog rata, te je zagovarao potrebu za snažnim
institucijama koje bi spasile čovječanstvo od njegovih najgorih instinkata

Wodrow Wilson bio je jedan od najranijih predsjednika Američkog udruženja za političku znanost,
kasnije ravnatelj sveučilišta Princeton, a zatim i predsjednik SAD-a. Njegov rad bio je usredotočen na
ulogu institucija u SAD-u i svijetu. U svom poznatom eseju o birokraciji, upozorio je na to što
američka vlada može naučiti od europskih vlada, a kasnije je rekao i da bi trebalo razmislit o
parlamentarnoj vladi kao alternativi predsjedničkom sistemu. Radio je na reformaciji američkih
institucija kako bi se uklonili pogubni učinci strančarstva putem neovisnih regulacijskih organizacija i
nestranačkih izbora. Zapravo je htio da se iz carske njemačke birokracije nauči kako se najbolje može
upravljat državom i da se te ideje prenesu na republikansku Ameriku.

Europska perspektiva – U Europi se priroda političke znanosti malo razlikovala od one u SAD-u, a
jedina razlika je bila u tome što je u Europi politička znanost ostala povezana s drugim područjima
istraživanja (osobito prava). Tako je pravo, kao formalna institucija upravljanja koja društvu nameće
skup normi i pravila, bilo važnije od politike. Tome je puno pridonijela participacijska priroda većine
europskih vlada u to vrijeme.

Značajke institucije

- institucije su strukturna značajka društva i pol.zajednice. Ta struktura može biti formalna ili
neformalna.
- institucije označavaju postojanje određene stabilnosti tijekom vremena
 - institucije moraju utjecati na ponašanje pojedinca (ograničavati ga)

Peters smatra kako "stari" institucionalizam ima  značajki. Navedite i kratko pojasnite svaku od njih

1. LEGALIZAM – znači da je stari institucionalizam zaokupljen ulogom prava u upravljanju.

Interes za političke institucije značio je i interes za pravo. Tako se u Francuskoj na prijelazu iz
19. u 20 st. pojavila škola pravnih institucionalista koja kaže da je pravo proizvod ljudskog
djelovanja, da je pravo institucija. Izučavanje prava dosegnulo je svoj vrhunac u pruskoj
državi, a kasnije u Njemačkoj. Tvrdi se da je dominacija prava bila važna u socijaliziranju
novog naraštaja njemačke elite i njegovu uvođenju u način života koji je velikim dijelom bio
izgrađen na građanskoj odgovornosti i privrženosti državi.

2. STRUKTURALIZAM – stari institucionalizam kaže da je sturktura važna i da determinira

ponašanje, jer ako analitičar može utvrditi bitne aspekte strukture, onda može ''predvidjeti''
ponašanje sustava. Strukturalističko obilježje starog institucionalizma obično se
usredotočivalo formalne definicije termina, a 'moderni' politolozi su to kritzirali jer smatraju
da je takav formalizam od istraživača sakrio važne neformalne značajke politike, i da je
istraživač zbog toga pretpostavio da bi se ključne funkcije neke vlade trebale izvršavati u
unaprijed formalno određenoj organizaciji (npr. parlament donosi zakone, a izvršna vlast ih
provodi). Također s tim formalističkim pretpostavkama politička znanost nije mogla baš
najbolje funkcionirati u manje razvijenim zemljama.

3. HOLIZAM – stari institucionalisti bili su komparatisti svoje vrste, jer kada su provodili svoju
komparativnu analizu nisu ispitivali pojedine institucije (npr. zakonodavnu skupštinu), nego
su uspoređivali cijele sustave. Tako su se zemlje zapravo manje komparirale, a više opisivale
jedna za drugom. Problem je bio u tome što ako je znanstvenik politički sustav mogao
razumjeti samo u njegovoj cjelokupnosti, onda ga je teško mogao komparirati.

4. HISTORICIZAM – stari su institucionalisti u svojoj analizi obično imali jak povijesni temelj, jer
su smatrali da ako želiš razumijeti način na koji se politika prakticira, moraš razumijeti
razvojni model kojeg je stvorio takav sustav. Takva koncepcija politike podrazumijevala je
onda i interakciju politike i društva, jer postupci države utječu na društvo jednako toliko
koliko društvo utječe na politiku. Suvremeni znanstvenici tvrde da je povijest nepotrebna za
razumijevanje suvremenog političkog ponašanja.

5. NORMATIVNA ANALIZA - stari su institucionalisti u svojoj analizi obično imali snažan

normativni element, te su svoje deskriptivne iskaze često povezivali s interesom za „dobru
vladavinu“. Za njih razlikovanje činjenica i vrijednosti nije bilo prihvatljivo, jer su te dvije
dimenzije isprepletene. Kasnije su reformatori starog insitucionalizma zagovarali
pozitivističko razdvajanje činjenica i vrijednosti, te zagovarali disciplinu koja bi se bavila
pretežno činjenicama.
Koja su dva teorijska pravca dovela u pitanje stari institucionalizam?

Bihevioralizam i teorija racionalnog izbora

Što je "bihevioralistička revolucija" i u čemu je njezin značaj?

Dogodila se tijekom 50-ih i 60-ih god. 20.st, te je iz temelja preobrazila političku znanost kao
disciplinu, a pogotovo je učinila veliki zaokret u načinu na koji se politička znanost izučavala na
vodećim odsjecima u SAD-u. Pod okriljem te revolucije razvija se i pristup racionalnog izbora.

Bihevioralizmu i teoriji racionalnog izbora zajedničko je zanimanje za teoriju i metodologiju, imaju

antinormativnu sklonost, te se zanimaju i za inputizam i metodološku individualizam.

Iz uspjeha ta dva pokreta uzdigao se novi institucionalizam

Guy Peters navodi kako su naročito 60-tih godina počela zbivati svojevrsna revolucija bihevioralizma i teorije racionalnog izbora. Ovi su pristupi umali neke
zajedničke osobine. Objasni njihovo zanimanje za teoriju i metodologiju te antinormativističku sklonost.

Teorija i metodologija – bihevioralistička revolucija imala je interes za teoriju, jer se smatralo da

politička znanost mora razviti teoriju da bi bila istinska znanost (želimo li razumijeti svijet politike,
moramo obratiti pozornost na ljude koji čine taj svijet i upitati ih zašto su učinili ono što su učinili).
Također pristup racionalnom izboru smatra da je političko ponašanje postalo funkcija ekonomskih
motivacija i kalkulacija kako bi se maksimizirala korist.

Zato su oba pristupa zahtjevala da politička znanost mnogo uloži u metodologiju i da sustavnije
razmišlja o prikupljanju podataka, a da znanstvenici budu obrazovani u statistici i matematici.

Antinormativna sklonost – želi se eliminirati normativne elemente, kako bi se naglasio razvoju

znanstvenosti u političkoj znanosti. Problem vide u tome što je pristranost industrijaliziranim
zemljama s formalnopravnim insitucijama, isključivala manje razvijene zemlje.

Guy Peters navodi kako su naročito 60-ih godina počela zbivati svojevrsna revolucija bihevioralizma i teorije racionalnog izborta. Ovi su pristupi imali neke
zajedničke osobine. Objasni metodološki individualizam i inputizam.

Metodološki individualizam - je jedna od fundamentalnih zasada bihevioralističke analize i analize

racionalnog izbora. To je argument da su jedini akteri u političkoj sferi pojedinci, te da su stoga i
jedini prikladan fokus politološkog istraživanja pojedinci i njihovo ponašanje.
Taj pristup je važan za bihevioralnu analizu zato jer je fokus istraživanja često pojedinac (kao birač,
nositelj mnijenja, pripadnik političke elite). Slično tome kod racionalnog izbora pretpostavka
maksimiranja individualne koristi pokreće cijeli taj pristup i daju mu analitičku moć, bilo da se
razmatraju pojedinci, bilo skupine pojedinaca.

Jedino pitanje ostaje - da li je odlučivanje pojedinaca ovisno o prirodi institucije u sklopu koje su
djelovali u tom trenutku (npr. maksimizirat će korist na poslu tijekom tjedna, a bit altruističniji u crkvi
ili sinagogi tijekom vikenda – da li je onda bitan pojedinca ili kontekst?).

Inputizam – bihevioralistička revolucija želi premjestit fokus sa formalnih institucija vlasti i

usredotočit se na inpute iz društva u ''politički sustav'' (npr. glasovanje, aktivnost interesnih skupina),
da bi ti inputi zatim bili procesuirani u outpute.

Prema tome su formalne institucije vlasti svedene na „crnu kutiju“ u kojoj se zbiva pretvorba inputa u
outpute. Više se ne razmatra odlučivanje unutar formlanih institucija, nego se autori služe mjerama
inputa kao jedinim postupcima za utvrđivanje učinka politike.

S druge strane, teorija racionalnog izbora smatra da institucije ipak imaju određen stupanj stvarnosti i
utjecaj na sudionike, ali im osporava da imaju bilo kakvu značajnu ulogu u oblikovanju preferencija
sudionika. One su obično izvanjske i određene prije sudjelovanja.

Marsh i Olsen upozorili su da je politička znanost bila odvedena na pogrešan put. Objasni što u tom
smislu znače kontekstualizam, utilitarizam i redukcionizam.

Kontekstualizam - oni smatraju da su se političke pojave podređivale kontekstualnim pojavama kao

što je ekonomski rast, klasna struktura i dr. Također smatraju da politika ovisi o društvu.

Redukcionizam se odnosi na tendenciju bihevioralizma i teorije racionalnog izbora da kolektivno

ponašanje svedu na individualno ponašanje. To rastavlja cjeloukupno kolektivno ponašanje na
sastavne dijelove i ne ostavlja prostora za bilo kakav utjecaj širih struktura u društvu.

Utalitarizam obilježava tendenciju da se odluke vrednuju prema onome što one donose za pojedinca.
Ali za institucionaliste djelovanje znači i privrženost drugim vrijednostima (ne samo intrinzičnim).
Također, ne možemo znati što će nam biti u interesu u budućnosti – mi djelujemo u uvjetima
Rawlsova vrela neznanja. Stoga se pri donošenju odluka može biti racionalnije osloniti na ustaljene
institucionalne kriterije, nego pokušati maksimirati individualnu dobrobit.

March i Olsen upozorili su da je politička znanost bila odvedena na pogrešan put. Obrazloži što u tom smislu znači funkcionalizam i instrumentalizam.
(Peters)

Funkcionalizam je kritika načina na koji su se bihevioralizma i teorije racionalnog izbora bavili

poviješću. March i Olsen smatraju kako je povijest djelotvoran proces koji se kreće prema nekakvom
ekvilibriju. Znanstvenici koji proučavaju institucije smatraju da su politički procesi mnogo manje mirni
i nesmetani no što pretpostavljaju njihovi kolege u drugim teorijskim disciplinama.

Instrumentalizam - politički se život analizira kao da jednostavno nešto čini putem javnog sektora, a
ne kao složena interakcija simbola, vrijednosti, pa čak i emotivnih aspekata političkog procesa. March
i Olsen tvrde da rituali i ceremenonije u najvećem dijelu suveremene političke znanosti postaju
besmisleni.

March i Olsen su vrlo zaslužni za "novi institucionalizam". Što su oni pokazali?

March i Olsen bili su prvi zagovornici novog institucionalizma, a dali su i naziv tom pokretu 1984.g.
Oni su iznjeli nekoliko kritika i istakli kako je disciplina odvedena na pogrešan put kroz
kontekstualizam, utilitarizam, redukcionizam, funkcionalizam i instrumnetalizam. Na osnovi ovih
kritika, zagovarali su novi institucionalizam koji bi zamjenio tih 5 prevladavajućih obilježja pol.
znanosti koncepcijom koja bi u središte analize više smještala kolektivno djelovanje.

Postoji barem 6 verzija/teorija novog institucionalizma prema Marchu i Olsenu

1. normativni institucionalizam – proučava se kako norme i vrijednosti koje su utjelovljene u

političkim institucijama oblikuju ponašanje pojedinca. Naglašava se logika prikladnosti kao
sredstvo utjecaja na ponašanje članova institucija
2. institucionalizam racionalnog izbora – institucije su sustavi pravila i poticaja ponašanja u
kojima pojedinci pokušavaju maksimizirati vlastitu korist, one se pojavljuju kako bi zadovoljile
društvene i ekonomske potrebe
3. historijski insititucionalizam – prvo moramo analizirati odluke koje se donose ranije u
povijesti, da bismo onda mogli analizirati kasnije odluke, jer inače ne možemo shvatiti logiku
razvoja te politike
4. empirijski insititucionalizam - struktura vlasti doista pravi razliku u načinu procesuiranja
politika i u odlukama koje će donijeti vlade, pa tako institucionalni dizajneri slobodno biraju
institucionalne oblike
5. međunarodni institucionalizam – tu se ne misli na npr. ulogu UN-a, nego na to kako
strukturna ograničenja međ. političkog života objašnjavaju ponašanje države i pojedinca.
6. sociološki insititucionalizam – proučava na koji način institucije stvaraju značenja za
pojedince - npr. u SAD-u imamo vrlo labav i neinstitiucionaliziran model interakcija između
interesnih skupina i države, dok u Europi imamo strukturiraniju interakciju između službenih
i neslužbenih aktera u procesu upravljanja

Guy Peters govori kako se i u dr. disciplinama znanstvenici bave institucionalizmom. Koje su to discipline i do čega su došle u istraživanju i primjeni
institucionalističkog pristupa.

U ekonomiji – pitanje možemo li kolektivno ponašanje svesti na puki agregat individualnog

ponašanja bio je aktualno i u ekonomiji, pa je želja znanstvenika bila shvatiti koje učinke imaju šire
strukture na ponašanje racionalnih pojedinaca.Tako i poznati pojmovi u ekonomiji poput
„najupadljivije tržište“ imaju kolektivna svojstva.

U sociologiji - dolazi do sve većeg zanimanja za neidividualno ponašanje. Sociologija ima uspješnu
tradiciju analize na mikrorazini, a znatnu pozornost pridaje i političkoj sociologiji. Također ispituju se
razlike starog i novog institucionalizma u sociologiji.

INTERPRETATIVNA TEORIJA

Interpretativni pristupi u političkoj znanosti usredotočeni su na:

a. značenja koja oblikuju djelovanja i institucije,

b. i na načine na koje to čine.

Epistemologija postavlja pitanje «Kako znamo to što znamo o političkoj znanosti?».

Interpretativne su teorije skup odgovora na to pitanje. Iza različitih vrsta interpretativnih
teorija nalazi se zajednička pretpostavka da ne možemo prikladno razumjeti ljudska posla
ako ne shvatimo njihovo relevantno značenje. Različite varijante interpretativne teorije
različito shvaćaju značenja. Ona mogu biti izrazi uma, namjera, uvjerenja, nesvjesnoga ili
sustava znakova. Koristeći se logičkom progresijom, prirodom pojedinaca i strukturnim
vezama između pojmova i moći, one različito objašnjavaju značenja. Interpretativni pristupi
proučavaju uvjerenja, ideje ili diskurse. Ti pristupi proučavaju uvjerenja onako kako se ona
pojavljuju, pa i oblikuju, u sklopu djelovanja, praksi i institucija. Interpretativna se teorija
primjenjuje u cjelokupnoj političkoj znanosti.

Sljedećim primjerom možemo pokazati neminovnost interpretacije. Danci su u listopadu

1943. spasili 7 200 Židova prevezavši ih u malim čamcima preko Qresunda koji je odvajao
okupiranu Dansku od Švedske. Te općenite činjenice su u središtu rasprave. Široko je
prihvaćeno da su Danci prebacili mnogo Židova u Švedsku, ali je manje jasno što te
usuglašene činjenice znače. Neki tvrde da su Danci heroji što su riskirali živote i spasili
danske Židove od Nijemaca. Ali pokušavaju se i demitologizirati postupci Danaca. Prema
teoriji o «dobrim Nijemcima», nacistički su rukovodioci pokrenuli deportaciju, ali su je
sabotirali hrabri Nijemci na terenu kojih se dojmio demokratski način života u Danskoj.
Rasprava se opetovano vrti oko motiva ključnih aktera i samo je dijelom ometaju nepouzdani
izvori.

Politička znanost ima korijene u povijesti, pravu, filozofiji, gdje interpretacija često ima
dominantnu ulogu. Povjesničari su se usredotočili na određene događaje onako kako su se
kronološki razvijali, te su nastojali analizirati uvjerenja i motive onih koji su dio njihove priče.
Pravnici su promatrali formalnu prirodu institucija i težili da iznesu na vidjelo namjere
zakonodavca, kako bi odlučili o načinu primjene prava. Filozofi su istraživali normativnu
stranu društva i nastojali otkriti ideale na osnovi kojih su drugi živjeli kako bi došli do uputa
kako bi mi trebali živjeti.

Nakon II. svjetskog rata politička znanost bilježi pojavu i postupnu dominaciju biheviroalizma,
strukturalizma, teorije racionalnog izbora. Svi oni izražavaju znanstvene ambicije.

Današnja interpretativna teorija ima 2 glavne struje:

a. interpretativni pristupi ukorijenjeni u humanističkim disciplinama (povijesti) – oni se

približavaju hermeneutičkim i fenomenološkim filozofijama koje nastoje razumjeti
značenja koja ljudi pridaju društvenom djelovanju
b. novi interpretativni pristupi koji su jačali kako je raslo razočaranje znanstvenim
ciljevima bihevioralizma i strukturalizma – oni su bliski poststrukturalističkim i
posmodernim filozofijama

Važnost interpretacije

Interpretativni pristup slijedi iz 2 premisa:

a. ljudi djeluju na temelju vlastitih uvjerenja i preferencija

Ljudi glasuju za Laburističku stranku zato što dijele njezine vrijednosti ili vjeruju da će im
njezina politika povećati blagostanje. Budući da ljudi djeluju na temelju svojih uvjerenja ili
preferencija, njihovo se djelovanje može objasniti pozivanjem na dotična uvjerenja i
preferencije. Malo politologa bi moglo poreći da ta objašnjenja imaju određenu snagu, ali
većina bi ih se požalila kako ta objašnjenja nisu općeprimjenjiva, te da je uvjerenja i
preferencije ionako nemoguće potkrijepiti. Zato nastoje zaobići uvjerenja tako da djelovanje
dovedu u vezu s objektivnim činjenicama o ljudima: npr. glasovanjem i klasnom pripadnošću.

b. ljudska uvjerenja i preferencije ne mogu se iščitati iz objektivnih činjenica o njima, kao

što su njihova društvena klasa, rasa ili institucionalni položaj

Nemogućnost čistih iskustava daje naslutiti da se uvjerenja i preferencije ne mogu svesti na

intervenirajuće varijable. Kad kažemo da je neki visoki dužnosnik Ministarstva uprave
zainteresiran za zadržavanje postojećeg osoblja i razine potrošnje u svom ministarstvu,
nužno primjenjujemo svoje teorije kako bismo ustanovili njegov položaj i izveli interese koji
su s njime povezani. Ljudi s različitim teorijama mogu različito vidjeti njegov položaj. On nije
menadžer nego je prije politički i stručni savjetnik, pa zato ima i različite interesi – npr. da štiti
ministra od političkih objeda i ublažava političke katastrofe.

Ili bismo mogli dokazivati da je interes visokih dužnosnika da rade na ostvarivanju i

promoviranju trajnih političkih preferencija svog ministarstva. Naše bi nas teorije mogle
dovesti od gledišta koja su suprotna onome kako sama osoba vidi svoj položaj i pripadajuće
interese.

Te su nam 2 premise sve što nam je potrebno kako bismo pokazali da je interpretacija
važna. Uza sve to, 2 su razloga da se ustraje na posebnoj ulozi interpretacije u očitavaju
nekih obilježja društvenog života. Jedno očito područje jest ideologija kojom se služe politički
akteri kako bi legitimirali svoja djelovanja neovisno o svojim stvarnim motivima. Kad se
političari služe ljudskim pravima kako bi opravdali određenu politiku, to opravdanje i njegovu
učinkovitost ne možemo dokučiti ako ne shvatimo sadržaj i ulogu ideja o ljudskim pravima u
dotičnom društvu.

To umnogome vrijedi i za posljednje područje u kojem interpretacija ima ključnu ulogu; u

analizi ideja i jezičnih konvencija koje su u temeljima društvenih praksi. Npr. kad svećenik
proglašava par vjenčanim, oni su vjenčani samo zbog uvaženih konvencija o pravnom
autoritetu crkve, religioznoj prirodi braka i obvezujućoj snazi ugovora. Da bismo razumjeli i
objasnili što se događa u takvim prigodama, moramo shvatiti relevantne konvencije i
uvjerenja. Brak se ne može ni ugovoriti, ni živjeti bez strukture značenja koja proizlaze iz
teologije, prava, moraliteta i običaja.

Argumenti o neizbježnoj ulozi interpretacije usko su povezani s argumentima protiv

mogućnosti nekakve znanosti o politici. Ljudi djeluju prema svojim uvjerenjima, i
preferencijama, ali o njima nemamo izvanjskih dokaza. Kad pokušavamo objasniti vezu
između uvjerenja i djelovanja, u toj vezi ne postoji nikakva uzročna nužnost koja bi bila
jednaka objašnjenjima u prirodnim znanostima. Društveno djelovanje ipak možemo objasniti.
Otud se politička znanost oslanja na narativne oblike objašnjenja. Djelovanja, prakse i
institucije objašnjavamo pričajući priču o tome kako one postaju to što jesu, a možda i o tome
kako se odražavaju. Zato je naracija u političkoj znanosti ono što su teorije u prirodnim
znanostima.

Varijante interpretacije

Interpretativni pristupi često počinju uvidom da za razumijevanje djelovanja, praksi i

institucija moramo shvatiti značenja, uvjerenja i preferencije uključenih ljudi.
 1. Hermeneutika i etnologija

Idealisti kao Michael Oakeshott i R. G. Collingwood bili su skloniji hermeneutičkim pristupima

povijesti, a time i društvenoj znanosti u cjelini. Fenomenologija je nadagnula sociologe i
antropologe koji su želelji razumijeti značenja koja su ljudi pridavali društvenom djelovanju u
svojim ili drugim društvima.

Hermeneutika se pojavila u sklopu istraživanja biblijskih tekstova. Počela se pozivati na

teoriju razumijevanja, osobito interpretacije tekstova i djelovanja. Preklapala se sa
zanimanjem za povijest ideja. Hermeneutičari najčešće istražuju egzistencijalnu prirodu
razumijevanja, priznajući da je ona usađena u tradiciju. Oakeshott je smatrao da političko
znanje može proizaći samo iz povijesti. Političku djelatnost treba objasniti mudrošću i
moralnim zahtjevima u određenoj tradiciji ponašanja.

Etnologija obuhvaća tehnike kao što su izbor informatora, prepisivanje tekstova i vođenje
terenskih bilješki. Etnografi interpretiraju ono što čine informatori.

Etnografski opis ima 4 obilježja: on je interpretativan; interpretira tijek društvenog diskursa;

zapisivanjem bilježi taj diskurs; te je mikroskopski. Ona nagađa o značenjima, procjenjuje
pretpostavke i izvodi eksplanacijske zaključke iz boljih pretpostavki. Teorija osigurava rječnik
koji se izražava ono što se simboličkim djelovanjem želi izreći. Ona se ne bavi predviđanjem.
Etnografija se bavi inskripcijom (gustim opisima) i specifikacijom (kliničkom dijagnozom).
Zadatak je zabilježiti značenja koje određene djelovanje ima za društvene aktere, a potom
pokazati što nam ti gusti opisi govore o društvu u kojemu su pronađeni. Etnografija je
znanost koju više obilježava nadmudrivanje u raspravi nego savršeni konsenzus.

2. Poststrukturalizam i postmodernizam

Etikete «poststrukturalist» i «postmodernist» odnose se na cijeli niz teoretičara koji dovode u

pitanje fundacionalizam u filozofiji i humanističkim disciplinama. Toj skupini pripadaja
Derrida, Foucault, Lacan, Rorty i White.

Poput većine postsrukturalista i postmodernista, Foucault je nepomirljivo protiv velebnih

tvrdni koje su karakteristične za tzv. moderni projekt, koji našu spoznaju i etiku nastoji
zasnovati na objektivnim i esencijalnim temeljima. Foucaultovo djelo odlikuje trajno
neprijateljstvo prema 2 modernim pojmovima: subjektu i umu.

Neprijateljstvo prema modernom projektu dovelo je Foucaulta do prihvaćanja interpretativnog

pristupa društvenom životu. Suprotstavljajući se čistom iskustvu, on je pretpostavio da
iskustva posjedujemo samo u okviru nekog prethodno uspostavljenog diskursa. Ciljevi i
djelovanja zadobivaju značenje, postaju «stvarni» samo kad imaju mjesto u jeziku, u široj
mreži značenja. Stoga da bi razumjeli određeni cilj ili djelovanje, politolozi ih moraju
interpretirati u širem diskursu čiji su oni dio. Foucault smatra da se diskursi razvijaju
nasumce kao proizvodi vremena i slučaja. Politolozi moraju interpretirati ciljeve i djelovanja u
njihovim povijesno specifičnim okolnostima.

Foucault je odbacio ideju autonomnog subjekta, to znači da subjekt nema vlastiti temelj ili
smisleno iskustvo, mišljenje, uvjerenje ili djelovanje izvan društvenog konteksta.
Antifundacionalistički pristup interpretaciji

1. Subjektivnost

Poststrukturalističke i postmodernističke varijante interpretacije načelno se razlikuju od

hermeneutičkih zbog svog neprijateljstva prema subjektivitetu i racionalnost. Mi dajemo
prednost onom obliku interpretacije koje se nalazi negdje između hermeneutike i
poststrukturalizma. Neke interpretativne teorije pretpostavljaju autonomne subjekte koji misle
i djeluju isključivo prema vlastitom umu i zapovijedima. Poststrukturalisti i postmodernisti
suprotstavljaju se toj ideju. Odbacivanje autonomije ne treba povlačiti za osobom
odbacivanje djelovanja. Različiti ljudi imaju različita uvjerenja i različito postupaju u uvjetima
iste društvene strukture. U društv. strukturama stoga mora postojati prostor u kojemu
individualni subjekti odlučuju na temelju vlastite prosudbe o tome kojih će se uvjerenja držati
i kako će djelovati. Pojedinci mogu stvaralački razmišljati na načine koji nisu nepromjenjivi ili
ograničeni društvenim kontekstima i diskursima u kojima obitavaju. Slažemo se s
poststrukturalistima i postmodernistima da subjekti doživljavaju svijet ovisno o utjecaju
društvenih struktura na njih.

Unatoč tome, moramo dopustiti da subjekt može birati određena uvjerenja i djelovanja,
uključujući i ona nova, koja bi mogla promijeniti dotičnu društvenu strukturu. To shvaćanje
pretpostavlja da društvene strukture vidimo kao tradicije. Koncepcija tradicije podrazumijeva
da je važna ona društvena struktura u kojoj su subjekti rođeni i koja je onda temelj za njihova
kasnija uvjerenja i djelovanja, a da ih pritom ne fiksira. «Tradicija» uzima u obzir mogućnost
da subjekti prihvate, razviju, pa i odbace velik dio svoje baštine. Tradiciju shvaćamo kao
skup teorija ili naracija i povezanih praksi koje ljudi baštine i na temelju kojeg dolaze do
uvjerenja i djeluju. Tradicije se stalno razvijaju i smještene su u povijesni kontekst, prelaze s
naraštaja na naraštaj. One nisu nepromjenjive ni statične, pa konkretne slučajeve koji čine
neku postojeću tradiciju možemo ustanoviti samo tako da vremenski unatrag pratimo
odgovarajuće povijesne veze.

2. Racionalnost

Naša analiza tradicije suprotna je prethodnima, koja su izjednačavale tradiciju s nekim

nepromjenjivim značajkama, a zatim utvrđivale odstupanja od tih značajki. Bitni dijelovi svake
tradicije prisutni su u svemu onom što njezini sljedbenici kažu ili čine. Mi tradicije smatramo
kontingentnima, što znači da ih ljudi kao akteri stvaraju svojim djelovanjem. Da bi shvatili
sadržaj i prirodu određene tradicije, politolozi je moraju decentrirati. Decentrirano
proučavanje tradicije, prakse ili institucije razotkriva načine na koji ona nastaje, održava se i
mijenja kroz uvjerenja, preferencije i djelovanja pojedinca u različitim sferama (npr.
istraživanje politike treba izaći izvan okvira države kao bi istražilo sve one različite teme kao
što su telegrafske žice, škole, upravljanje rizikom i razvoj samopouzdanja… to je važno jer iz
tih mikropraksi proistječu diskursi koji upravljaju društvom). Ideja tradicije nalaže da subjekti
mogu mijenjati svoju baštinu zbog razloga koji za njih imaju smisla. Trebamo se ozbiljno
pozabaviti prirodom i učincima lokalnog mišljenja. Ljudi pokušavaju organizirati svoja
uvjerenja tako da budu konzistentna s njihovom koncepcijom najboljeg uvjerenja. Budući da
uvjerenja i djelovanje pojedinca ne možemo iščitati iz objektivnih društvenih činjenica koje se
odnose na njih, samo se istraživanjem načina na koji oni shvaćaju i odgovaraju na dileme
može shvatiti kako se mijenjaju društvene prakse koje oni stvaraju.
 3. Relativizam

Čim uzmemo u obzir lokalno mišljenje, možemo se suočiti s optužbom za relativizam i

iracionalizam. Iako nam nisu dostupne čiste činjenice kojima bismo se mogli poslužiti da
određene interpretacije i naracije proglasimo istinitima ili lažnima, ipak se možemo čvrsto
držati ideje objektivnosti. Objektivnost možemo antropologijski definirati služeći se kriterijima
usporedbe. Jednu naraciju cijenimo više nego drugu jer ona bolje udovoljava kriterijima kao
što su preciznost, sveobuhvatnost, konzistencija i slično. Objektivnost nastaje kritikom i
uspoređivanjem konkurentnih mreža interpretacije usuglašenih činjenica. Interpretacija za
koju smo se odlučili neće biti ona koja se sama uspostavlja kao dana istina. «Najbolju» ćemo
interpretaciju izabrati u procesu postupne usporedbe.

Primjer: analiza tačerizma

Interpretativna teorija koju preferiramo razvija pojmove tradicije i dileme kako bi došla do
narativnih prikaza uvjerenja i preferencija te praksi koje oni potiču. U ovom primjeru
utvrđujemo različite tradicije u Velikoj Britaniji, te njihove različite analize tačerizma.

  Torijevci Liberali Vigovci Socijalisti

Tradicije Očuvanje Obnova tržišta Evolutivna Uloga države u

tradicionalnog kojeg je oslabila promjena rješavanju kriza
autoriteta državna kapitalizma
intervencija

«Tačerizmi» Stranački i izborni Prekinuti Jako vodstvo i Propast razvojne

opstanak propadanje posebna države
Britanije ideologija daju
novi pol. program

Kritike interpretativne teorije

Drugi politolozi reagiraju na interpretativnu teoriju na 3 glavna načina.

1. Najdobrohotniji među njima priznaju interpretaciju kao sastavni dio socijalnog

objašnjenja.
2. Neki politolozi smatraju interpretativnu teoriju korisnom u nekim područjima svoje
discipline (proučavanju vrijednosti i ideologija).

3. Neprijateljski raspoloženi politolozi odbacuju interpretativne pristupe, smatrajući da su

oni neodgovarajući ili da ih je nadomjestila znanstvena alternativa. Interpretativni
teoretičari bi trebali prihvatiti da objektivni podaci mogu osigurati korisne smjernice za
istraživanje i i potvrditi neke zaključke. Oni također trebaju odgovoriti na 2 kritike koje
im upućuju politolozi: interpretativne teorije nedovoljno uvažavaju materijalnu
 stvarnost i potom da interpretativne teorije ne pružaju osnovu za kritiku društvenog
života. Različite vrste interpretativne teorije različito odbacuju te kritike.

O materijalnoj stvarnosti

Prema nekim kritičarima, interpretativni pristupi ne uzimaju u obzir materijalna ograničenja

društvenog djelovanja. Iako interpretativni teoretičari zapravo moraju ostati nepomirljivo
suprotstavljeni svakom obliku ekonomskog redukcionizma, oni mogu uzeti u obzir
ekonomske utjecaje na nekoliko načina.Subjektivni su pogledi na svijet važna točka, ali su
često posljedica realnih pritisaka (npr. inflacijska je dilema bila jedna usuglašena, precizna
percepcija stvarnog ekonomskog pritiska, čak i ako je bila različito postavljenja i ako su
odgovori na taj pritisak podjednako varirali). «Tamo negdje» postoji stvaran svijet i on jest
izvor pritisaka. Osim toga, da vlada djeluje na temelju određenog pogleda na svijet, ne znači
da on određuje učinke njezina djelovanja. Učinci će ovisiti o tome kako drugi reagiraju i
njihove će reakcije kolektivno čini relevantnu materijalnu stvarnost. Hoće li novi program za
dugotrajno nezaposlene njih i uposliti, ovisi o njihovoj reakciji na mogućnosti koje im se, kako
ih vide poslodavci, kao i o stanju ekonomije. Drugi se kritičari žale da interpretativni pristupi
ne mogu uzeti u obzir postojanost i pouzdanost institucija. Mi tvrdimo da mogu, ovisno o
tome kako shvaćamo institucije. Većina današnjih interpretativnih teorija osporava da
institucije imaju stvarnu ili esencijalnu prirodu. One nas izazivaju da analiziramo načine na
koje se one stvaraju, održavaju i mijenjaju posredstvom određenih i kontingentnih uvjerenja,
preferencija i akcija pojedinaca. Ne valja reći da interpretativnoj teoriji nedostaju institucije,
nego je prije posrijedi to da ona iznova promišlja prirodu institucija.

O kritici Sljedeća kritika interpretativnih teorija ukazuje na to da tim teorijama nedostaje

kritička snaga.

Zaključak

Interpretativna teorija obuhvaća mnogo pristupa suprotstavljenih pozitivizmu koji je temelj za

velik dio političke znanosti. Ona ozbiljno shvaća ulogu ideja i značenja u životu pojedinaca i u
društvenim praksama. Većina interpretativnih teoretičara misli da smislena priroda ljudskog
života čini model prirodnih znanosti neprikladnim za političku znanost.

Većina ključnih rasprava koja je pratila uspon poststrukturalizma i postmodernizma odnosi se

na prirodu subjekta i granice uma.

Interpretatistički autori suprotstavljaju se gledištu da u stvarnome svijetu postoje temelji koji

se mogu otkriti. Njihovo je stajalište da se izazov sastoji u tome da se svijet predstavi onako
kako ga interpretiraju ljudsko mišljenje i praksa. Razumijevanje djelovanja i događaja ne
može se iščitati iz ponašanja, pretpostavki o sebičnoj motivaciji ili ograničavajućem utjecaju
institucija. Ključ je razumijevanja politike svijet raznolikih značenja i shvaćanja u kojem ona
funkcionira. Usredotočeni su na interpretiranje politike pomoću naracija, uvjerenja, ideja ili
diskursa koji nastaju u društvu.

Za njih je politika borba između naracija, koja se može voditi u različitim kontekstima. Razumijevanje
ljudske aktivnosti bitno je različito od razumijevanja fizičkog svijeta. Politička je analiza u biti sporna i
nužno ima normativni sadržaj.

NORMATIVNA TEORIJA

Steve Buckler

Počeci normativne teorije sežu još u vrijeme Platona i Aristotela i drugih grčkih

filozofa. Ona je usko vezana s moralnom i političkom filozofijom. Politički filozofi kroz
povijest su se bavili pitanjima najboljeg mogućeg života i najboljeg političkog poretka.
Bilo je za očekivati da će toliko duga tradicija biti u budućnosti podvrgnuta brojnim
promjenama i kritikama, od kojih se najozbiljnija dogodila sredinom 20. stoljeća.

Napad na normativnu teoriju je izvršio filozofski pokret zvan «logički pozitivizam»

početkom 20. stoljeća. Buckler kaže da je za napad bio bitan određeni skup
epistemoloških pretpostavki – pretpostavki o tome što se može smatrati pravom
spoznajom i što se može smisleno reći o svijetu. Godine 1956. teoretičar Peter
Laslett je objavio esej da je politička filozofija mrtva. Ustanovilo se da su pitanja o
najboljem životu i političkom poretku promašena, jer su se «dogodile» pogreške u
pogledu na to što se može smatrati pravom i objektivnom spoznajom. One su
uzrokovale kako Buckler kaže jalovu spekulaciju i besmislene tvrdnje.Razlog pojave
logičkog pozitivizma kao teorijskog pokreta nalazi se u želji pozitivista da potaknu
temeljitu reviziju i promjenu u našem razumijevanju temelja spoznaje. Logički je
pozitivizam prednost davao metodama prirodnih znanosti. Njegove korijene vidimo u
empirističkim teorijama spoznaje koje su razvili filozofi osamnaestog stoljeća. David
Hume bio je jedan od njih. Mnogi ga smatraju « pravim ocem pozitivističke filozofije».
Bitno je naglasiti da je Hume tvrdio da je sva naša spoznaja o svijetu proizašla iz
konkretnih empirijskih iskustava, te su čak i apstraktni pojmovi «proizišli iz
poopćavanja koja su zasnovana na osjetilnom iskustvu». Za razumijevanje su bitne
činjenice.Knjiga A. J. Ayera Language, Truth and Logic predstavlja program i
stajališta logičkih pozitivista. Ayer smatra da se spoznaja temelji na osjetilnom
iskustvu i poopćavanjima iz iskustva, iz kojeg nastaju pojmovi «kojima se to iskustvo
uređuje». Činjenične tvrdnje za Ayera su jedina vrsta iskaza koja može dati prinos
našoj spoznaji. One su temelje na osjetilnom iskustvu i mogu se empirijski
provjeravati. Druga vrsta iskaza tiče se logičkih svojstava i odnosa između pojmova.
Ti iskazi ne pružaju nekakvu spoznaju o svijetu, ali govore o strukturi pojmova koje
upotrebljavamo.Logički pozitivizam je priznavao dva područja smislenog
istraživanja.Prvo se odnosi na istraživanje empirijskog iskustva kojim se bavi
znanstvenik,a drugo područje ostaje u nadležnosti filozofa koji se bavi «istraživanjem
logičkih svojstava i odnosa između pojmova». Razumljivije rečeno filozof obavlja
analitičko i lingvističko razjašnjavanje, koji pomažu u ispravljanju grešaka u
pojmovima i intelektualne zbrke. Logički pozitivizam izvršio je veliki utjecaj na
političku filozofiju. Najbolji primjer za to je knjiga T. D. Weldona The Vocabulary of
Politics. Weldon smatra da su politički filozofi kroz povijest sustavno griješili zbog
svojih kako kaže metafizičkih sklonosti. Oni su tvrdili da politički pojmovi kao što su
«država», «sloboda» ili «vlast» imaju neko bitno značenje s onu stranu empirijskog
iskustva, te je zadaća filozofije da ih otkrije.

Interpretativna teorija jedna je alternativa koja je odbacila pozitivistička stajališta i

nastojala potvrditi širu ulogu normativnog istraživanja politike. Toj teoriji pridonijeli su
radovi Ludwiga Wittgensteina. Njegov prvi rad s argumentom da smisao ovisi o
odnosu između osnovnih elemenata jezika i izravnog empirijskog iskustva slagao se
s pozitivizmom. Kasnije je W. zauzeo drugo stajalište u kojem je istakao da je jezik
nešto po čemu možemo spoznati svijet, te to omogućuje na različite načine. Time je
srušena pretpostavka logičkih pozitivista o empirijskim iskustvima koja su temelj
svake spoznaje.Peter Winch polazi od «kritike onoga što
naziva ''pomoćničkom'' koncepcijom filozofije koju implicira pozitivizam i kojom se
služe teoretičari kao što je Weldon». Jezik prema Winchu pomaže da se organizira
stvarnost, a istraživanja jezika su istraživanja svijeta kako ga ljudi doživljavaju. Takva
su istraživanja u djelokrugu filozofije. Bez dobrog poznavanja pojmova koji su dani u
jeziku, teško je znati kako bi se mogla stjecati smislena iskustva. Takva se
istraživanje ne zadržavaju samo na razjašnjavanju jezika, nego i obuhvaća
istraživanje oblika društvene interakcije.Brojne kritike pokazuju da Wincheva teorija
nije savršena i da ima mana. Jednu od većih kritika uputio je Alasdair MacIntyre u
svezi s pitanjem marginaliziranja eksplanacijskih pristupa. Naziv «kritička teorija»
potječe iz Njemačke početkom dvadesetog stoljeća. Povezuje se uz rad Zavoda za
društvena istraživanja, osnovanog u Frankfurtu 1923. Teoretičari ove teorije skloni su
marksizmu i kroz svoj rad pokušali su preispitati Marxov pristup.«Za M. je kritiku bila
bitna teorija dijalektičke povijesne promjene, čija je središnja premisa bila da se
društvene promjene ne zbivaju kao posljedica učinaka nekog ''izvanjskog'' djelovanja
na društvenu strukturu (budući da ne postoji nikakav izvanjski akter te vrste), nego
kao posljedica protuslovlja unutar cjelokupnosti društvenih odnosa, koja se
izražavaju u klasnim antagonizmima.»(Buckler)Zanimljiva je studija Horkheimera i
Adorna koji su modernu ideologiju povezivali s pozitivizmom. Pozitivizam je
obećavao ljudsko oslobođenje (intelektualno i materijalno) primjenom znanstvene i
tehničke racionalnosti, ali je zapravo kako kažu Horkheimer i Adorno podmetnuo
duboko obeshrabrujuću viziju. To znači da su ljudska bića ulovljena u zamku
društvenih mehanizama i procesa, u svijetu bez moralnih vrijednosti. Jedan važan
problem ni Horkheimer ni Adorno nisu uspjeli riješiti. Uspjeh pozitivizma kao
ideologije vidljiv je u pomirenju ljudi sa sadašnjim sustavom, te je brisao protuslovlja i
uklanjao svaku objektivnu dinamiku društvene promjene.Problem utemeljenja
normativne kritike još zaokuplja kritičku teoriju, premda je poduzeto mnogo toga da
se problem riješi. Jedno od boljih rješenja ponudio je Jürgen Habermas. Svjestan je
opasnosti isticanja tehničke racionalnosti (to čini pozitivistička ideologija), ali ne
vjeruje u potpunu dominaciju te ideologije, po kojoj ne postoji nijedno razumijevanje
osim empirijskog i tehničkog. Za Habermasa centralno značenje za ljudsku
egzistenciju zauzima «jedan oblik racionalnosti koja nije tehnička, nego je
utjelovljena u našoj sposobnosti za racionalnu raspravu o načelnim pitanjima».
Ukratko, H. tvrdi da se pri upotrebi jezika implicitno vežemo uz određene kriterije, koji
se sastoje od istine, iskrenosti, moralne primjerenosti i shvatljivosti. Oni su u samoj
prirodi jezika, čija bi uporaba bez njih ostala besmislena.

Habermasovo se mišljenje udaljava od marksizma. Premda je on vezan uz

emancipacijsko znanje (kritičko znanje koje prelazi granice pukog empirijskog ili
konvencionalnog),, nije sigurno da je poput Marxa to znanje povijesno uvjetovano i
povezano s klasnom borbom. Habermas više duguje tradiciji deontološke teorije.
One «ne utemeljuju objektivne, normativne tvrdnje na pretpostavljenim metafizičkim
istinama, nego na uvjetima koji omogućavaju ostvarivanje ljudskih sposobnosti, tako
što nas čine inteligentnim, komunikativnim bićima» (teorija komunikativne
racionalnosti koja je naišla na kritike posebno od feministica).Isaiah Berlin objavio je
1962. esej u kojem je odgovorio na pozitivističko proglašenje smrti političke teorije.
On se suprotstavio logičkim pozitivistima koji smisleno istraživanje svode na
empirijsko ili na čisto logičko istraživanje. Brojna se pitanja suprotstavljaju
mogućnosti da se na njih odgovori na jedan od dva navedena načina. Na
redukcionistički postupak su otporna ona pitanja koja uključuju vrijednosne prosudbe
(tipična za moralnu i političku filozofiju), kao pitanje «što je to pravednost?». Berlin
ističe vrijednosni pluralizam i njegovo priznanje je po sebi dobro, a liberalna društva
najbolje utjelovljuju to priznanje.

Na tom području značajan je i politički filozof John Rawls, koji nastoji postaviti teoriju
koncepcije pravednosti koja je pogodna za upravljanje političkim zajednicama, «u
svjetlu nepomirljivog moralnog neslaganja». Rawls opisuje osnovne uvjete i
racionalne autonomije ljudi kako bi izgradio teoriju društvene pravednosti utemeljene
na poštenosti. «On se poziva na hipotetičku ''izvornu poziciju'', gdje se od ljudi traži
da izaberu načela pravednosti koja će upravljati temeljnom institucionalnom
strukturom društva.»(Buckler) Rawlsov je rad značajno utjecao na suvremenu
političku teoriju te je pridonio ponovnoj pojavi normativnog mišljenja, potrage za
temeljnim moralnim načelima koja nude objektivni ideal po kojem se mogu
prosuđivati naša politička uređenja.Njegov je pristup izložen također kritikama, a
jedna je od njih usmjerena na deontološki liberalizam i povezana s komunitarnim
stajalištem. Michael Sandel također se pridružio kritici Rawlsa i «tvrdi da je naglasak
na ''rasterećenom ja'', pojedincu lišenome društvenog konteksta, kao izvoru
fundacionalističkih tvrdnji o ljudskim bićima, promašen i da, štoviše, nije čvrst temelj
na kojem se mogu postavljati tvrdnje o društvenim obvezama».U zaključku bih se
složio s Berlinovom tvrdnjom da je normativna teorija kontinuiran i neiskorjenjiv
aspekt naših trajnih pokušaja da razumijemo svijet. Poglavlje je kvalitetno i detaljno
istumačeno. Tekst nije potpuno jednostavan za čitati. Potrebna je velika doza
koncentracije i poznavanje stručne znanstvene terminologije. Na početku cjeline
autor objašnjava pozitivizam i njegov utjecaj na političku filozofiju. Kasnije iznosi
alternative koje odbacuju pozitivističku kritiku i nastoje potvrditi širu ulogu
normativnog istraživanja politike. Ono što mi nije bilo baš najrazumljivije u tekstu su
kritike nekih autora čija su stajališta prikazana u sklopu prethodno spomenutih
alternativa. Htio bih da se on jasnije i kraće istumače

INSTITUCIJE I IDEJE

     

 Ontologija je «društvena igra» koja bi se mogla igrati po cijele dane bez nagrade i da
zapravo nije istraživačka strategija. Ontologija ima mnoštvo ali se neke međusobno
suprostavljaju, kao recimo ontologija marksista i ontologija teoretičara racionalnog
izbora. Obje teorije mogu bit istinite ili barem mogu dovesti do novih otkrića, ali jedna
drugu isključuje, pa se stoga ne može ni jedna ontologija o tome od čega se sastoji
svijet uzeti a priori. Derivati ontologija su epistemologije, a derivati epistemologija-
metodologije, pa se i derivati takvih ontologija isključuju. Postavljamo si pitanje: svodi
li se politička znanost na retoričko prepucavanje suprostvaljenih ontologija i kuda to
vodi?! ?! Ako si analitičar odabere neku ontologiju a priori i čvrsto se drži te ontologije
dolazimo do problema nesumjerljivosti, jer će taj analitičar u «startu» odbaciti uvide
prikupljene iz perspektiva drugih ontologija i time ograničiti svoje razumijevanje
problema

    

 Postoje dvije strategije koje se bore protiv te «filozofske slijepe ulice», pozitivizam i
znanstveni realizam.

Pozitivisti smatraju netočnim sve ono što ne udovoljava pozitivističkim unutarnjim

pravilima opovrgljivosti i empirijskog dokaza. Temelji se na inačici iskaza: «samo ono
što se može provjeriti smisleno i može se smatrati pouzdanom spznajom»; a prema
Hilary Putnamu je uprao taj iskaz problem pozitivizma jer se on ne može provjeriti, a
što opet znači da pozitivizam pobija sam sebe.

Znanstveni realizam pretpostavlja «neopazivost» kad god iz njihov rezidualni

esencijalizam iznevjeri. Njega prihvaćaju svi ostali koje Marsh i Furlong nazivaju
interpretatisti. Oni polaze od stajališta da se ništa ne može a priori definitivno
spoznati te da nitko zapravo ne može znati što je istinito, a najmanje oni koji misle da
to mogu. Problem relativizma je što odbija postojanje bilo kakvih istinosnih tvrdnji, a
njegovo postojanje je upitno ake se ne temelji na jednoj. Prema Marshu i Furlongu
znan. realizma se temelji na inačici ovog iskaza: «Sve su stvari relativne i ne može
postojati nikakvo stajalište apsolutne istine»; koja opet pobija realizma sam po sebi.
Takvo stajalište koje problemtizira kako «dolazimo do spoznaje?» omogućuju
politolozima konstruktivan put naprijed.
Sve definicije «institucije», a ima ih puno jer i ontologija «političkog» ima nekoliko,
zaokupljene se jednim: stvaranjem reda.

«Stari institucionalizam» javio se početkom 20. st., a bavio se izučavanjem ustava,

zakona, parlamentarnih procedura itd. Politička je znanost zatim razvila jednu inačicu
institucionalizma koja je smatrala da «institucije obavljaju specifične «funkcije» koje
su «nužne» za opstanak društva.»

Do kraja pedesetih razvijao se strukturni funkcionalizam teoretičara kao što su G.

Almond i J. Coleman. Tvrdili su da se gotovo svaki politički sustav može podijeliti na
niz ulaznih (input) i izlaznih (output) institucija. Pretvaranjem ulaznih pritisaka u
izlazne politike «političko tijelo» je bivalo jače i tadašnji su politolozi smatrali da će
ono, poput organizma u razvoju s vremenom postati naprednije. Glavni cilj
funkcionalista bilo je razdvajanje institucija međusobno. Smatralo se da je društvo
naprednije što su institucije bile specijaliziranije i diferenciranije, u suprotnom se
držaav smatrala ne razvijenom. Problem se dogodio u šesdesetima kada su
demokracije koje su se temeljile na takvim institucijama upadale u diktaturu. Iako
poučeni nedavnom prošlošću ni novi val institucionalnih teoretičara «ne bježi» daleko
od funkcionalistčke analize institucija. Novi način razmišljanja uvodi S. Huntington,
koji ne pita kako se dogodio razvoj društva od tradicionalnih do modernih, nego gdje
su izgubile tradicionalne institucije u toj modernizaciji. Isti koncept instucija uzima se
za predviđanje razvoja ali taj isti koncept služi i za predviđanje ne razvoja.
«Teorija modernizacija» zbog nelogičnosti da nešto objašnjava ishod i njegovu
suprotnost, nije najbolje primljena među politolozima, pe se iz nje razvijaju 2 nove
teorije: teorije racionalnog izbora i teorija države.Teorija države se razvila iz potrebe
da se objasni zašto se za vrijeme velikih ekonomskih kriza država odlučila za
rješavanje problema, a ne neka organizirana interesna skupina. Državu je u tom
trenutku trebalo shvatiti kao aktera po sebi, a ne kao na nakupinu različitih institucija
ili birokracija. Teorija racionalnog izbora proizašla
je iz tri međusobno povezana događaja. 1. Teorija javnog izbora u ekonomiji potpuno
je izokrenula analizu stvaranja javnih polikika. 2. Olsonovi radovi o kolektivnom
djelovanju zauvijek su promijenili način na koji znanstvenici razmišljaju o odlučivanju i
participaciji. 3. Teorija igara omogućila je obećanje koje nikada nije ispunila, a to je
da će se ti novi uvidi pretvoriti u dinamičku teoriju političke promjene usvajanjem
tehnika matematičkog djelovanja. Ta je teorija predviđala svijet sebićnih ljudi bez
osjećaja za druge i potpune neorganizacije života, ali su se teoretičari iznenadili kad
su shvatili da je svijet ipak uređeniji od njihovih pretpostavki.

Teoretičari teorije države postali su «historijski institucionalisti» jer se pojavila

potreba da se razbije teorija države kako bi se objasnile stvari na nižoj razini
analize. Za institucije kažu da su «historijski proizvodi koji postoje prije i a priori
svakog aktera koji u njima slučajno djeluje u bilo kojem trenutku». Temeljne
jedinice historijskog insti. su ideje i institucije, a ne pojedinci. A to znači da
institucije shvaćaju kao nešto što pretpostvaljenim akterima daje sadržaj i
ograničava političko djelovanje. Cilj im je objasniti promijenu, tj. kako uopće
dolazi do nje, ako akterima djelovanje određuju institucije. Do promjena
institucija dolazi ratovima i depresijama, ali promjene se događaju i između ratova
pa se okreću idejama kako bi one objasnile promjene. Povezanost ideja i
historijskih institucionalista najbolje je razradila S. Berman. Predmet istraživanja
jest različitost ishoda koju uzrokuju ideje. Ideje zajedno s historijski-
institucionalističkom teorijom dovode do novih uvida, pružaju nam nove spoznaje i
ne protuslove ontološkom temelju teorije. Iz teorije racionalnog izbora razvio se
racionalni institucionalizam. Oni institucije shvaćaju kao svjesno dizajnirane strukture
koje pojedinci izabiru da bi proizveli stabilnost. Racionalizam se okreće institucijama
za rješavanje pitanja stabilnosti, ali bezuspješano jer to dovodi do novih «teorijskih
anomalija». Institucije postaju intencionalni proizvodi koji su oblikovani kako bi
pojedincima pomogli u maksimiranju njihove koristi. I tu se događa prvi problem, jer
većina institucija ne prestaje s radom kada se njihova svrha ispuni. Najčešće tada šire
svoj djelokrug, što je nerazumljivo jer su institucije tek instrumentalni proizvodi,a da
bi širili svoj djelokrug moraju biti akteri, a samo pojedinci su akteri. Goldstein i
Keohane su napravili najpoznatiju obradu ideja u okviru racionalizma, a tako što su
postulirali trojno razlikovanje između različitih tipova uvjerenja: načelna uvjerenja,
uzročna uvjerenja i svjetonazori. Ideje mogu biti samo nešto čime se akteri
instrumentalno služe dok im to koristi, one ne mogu biti nešto što iz temelja mijenja
ono što akter zapravo želi. Kada bi se to dogodilo ideje i institucije bi predhodile
pojedincima, a to bi kršilo ontologiju teorije racionalnog izbora.
Problemi kolektivnog djelovanja se javljaju kada nije u interesu ni jednog pojedinca da
pruži neko dobro koje svi mogu dijelit. Institucije možda i mogu biti rješenje problema
kolektivnog djelovanja koje osigurava stabilnost, ali ako su te institucije i same
problemi kolektivnog djelovanja, onda se ne možemo na njih pozvati da razriješe te
probleme. Ni institucije ni ideje nisu uspjele riješiti problem stabilnosti kod
racionalista, dok su historijski inst. prihvačajući ideje prevladali takve probleme i
proširili eksplanacijski domet teorije.

Interpretativna teorija

Iako široko primijenjena u politologiji, interpretativna teorija ima najveći značaj u proučavanju
institucija i njihovih značenja. Ona je na izvjestan način negacija mogućnosti uspostave
empirijske znanosti o politici. Ako je način spoznavanja nekog događaja naša vlastita
interpretacija, to implicira da nije moguće uspostaviti egzaktnu političku znanost na
principima prirodnih znanosti. Ovu nemogućnost argumentira činjenicom da ne postoje
čvrste, uzročno-posljedične veze u ljudskom djelovanju kao u predmetu istraživanja neke
prirodne znanosti. Ova teorija je time potpuno idejno suprotna od npr. pozitivizma ili
bihevioralizma. Izražena je i određena sumnja prema točnosti ostalih društvenih disciplina
poput povijesti jer je prikazivanje povijesnih događaja često usko povezano s osobnom
interpretacijom povjesničara. Na primjeru spašavanja Židova u Danskoj vidimo da se motivi
Danaca različito prikazuju ovisno o različitosti interpretacije.

Danas možemo uočiti određeni dualizam u ovoj teoriji:

jedna grana je bazirana na humanističkim znanostima,
dok se druga javlja kao svojevrsna kritika bihevioralizma i strukturalizma, dominantnih
pristupa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Ova posljednja struja je donekle slična
postmodernizmu.
U interpretativnoj teoriji raspolažemo s dvije osnovne premise.
Prva je da je ljudsko djelovanje bazirano na uvjerenjima i preferencijama,
a druga je da ona nisu objektivna i jednostavno uočljiva. Naglasak je stavljen na drugu
premisu koja ima veliku ulogu u oslikavanju političkih preferencija.
Paralelno s razvojem politologije kao zasebne znanosti možemo pratiti porast njene
povezanosti s hermenautikom i etnologijom.
Hermenautiku možemo definirati kao vještinu tumačenja, odnosno metodu tumačenja
tekstova. Ovo se prvenstveno odnosi na utvrđivanje biblijskih tekstova, a kasnije se pojam
hermenautika proširio i na tumačenje znanstvenih tekstova. Prema hermenautičarima,
etnološka komponenta je vrlo važna u interpretaciji. S obzirom da je interpretacija usađena u
tradiciju, ona će uvelike ovisiti o našoj etnografskoj pozadini. Navode se primjeri nekoliko
hermenautičara: prema Collingwoodu, čitava povijest se treba razumjeti kao niz
interpretacija.
Michael Oakeshott je smatrao da političko djelovanje treba biti vođeno već prethodno
društveno uspostavljenim moralnim zakonima. Clifford Geertz definira cjelokupnu civilizaciju
kao mrežu isprepletenih značenja – ta značenja imaju etnografsku podlogu. Važno je
istaknuti da etnografski opisi u sklopu korištenja etnologije u interpretativnim pristupima nisu
predviđeni da budu precizna analiza nekog značenja – oni su najčešće jednostavno
uočavanje njihovog postojanja.
Utjecaj interpretativne teorije na postmodernizam i poststrukturalizam je recipročan: ovi
pravci su isto tako utjecali na preoblikovanje interpretativne teorije i dali joj novi značaj.
Teško je strogo definirati teoretičare post-pravaca. U postmodernističke i
poststrukturalističke ubrajamo niz autora, poput Foucalta, Lacana, Lyotarda ili Rortryja, ali
budući da njihov rad nije bio previše povezan, ne možemo ih lako kategorizirati kao skupinu
autora. Kada govorimo o njihovim zajedničkim obilježjima, lakše je govoriti o njihovoj
inspiriranosti interpretativnom teorijom i oponiranju fundacionalizmu. Kako bi se nadovezali
na njihovu sklonost kritici fundacionalizmu, Bevir i Rhodes kreiraju antifundacionalistički
pristup interpretaciji, koji je prožet elementima subjektivnosti, racionalnosti i relativizma.
Zanimljivo je da postmodernisti ne pridaju toliko važnosti subjektu, pa autori pokušavaju
smjestiti antifundacionalizam na pola puta između hermenautičkog i
postmodernog/postsrukturalnog pristupa.
Bevir i Rhodes nadalje analiziraju tačerizam iz kuta raznih britanskih političkih tradicija, poput
torijevske, liberalne, vigovske ili socijalističke tradicije. Neke od tih tradicija su međusobno
suprotne, poput socijalizma i vigovizma, a u odnosu na tačerizam biti će ponekad
afirmativne, a ponekad će izražavati negativan stav. Njihovo podržavanje, odnosno
odbacivanje ideje tačerizma ovisit će o njihovom vlastitom sustavu vrijednosti.
Antifundacionalizam nas ovdje usmjerava na zaključak da nije moguće reći koja je od
tradicija najbolja ili najlošija, jer su rezultat različitih sustava vrijednosti. Svaka od njih se
koncentrira na različite elemente političkog života, pa su sve podjednako relevantne iskazati
svoje stavove u nekoj dilemi.
Vrlo je malo kritika na inerpretativnu teoriju, one potječu prvenstveno od teoretičara koji vole
objašnjavati društvo kroz materijalnu prizmu. Najkonzistentnija je ona da interpretativnu
teoriju zbog njezine relativnosti ne možemo iskoristiti kako bi zauzeli kritički stav.

Interpretativna teorija nije jednostavno negacija političke znanosti. Ona možda čak nastoji
prikazati političku znanost sofisticiranijom od ostalih, jer je shvaćanje ljudske akcije mnogo
kompleksnije od materije koju izučavaju prirodne znanosti.
Nedostatak solidnih, empirijskih dokaza ne znači nužno nemogućnost uspostave političke
znanosti uopće. To samo želi dokazati da apliciranje pozitivističkog pristupa na politologiju
nije moguće.
 Nefunkcionalnost ove teorije u praksi je moguća ako shvatimo svijet oko sebe kaotičnim ili
isključivo intuitivnim. Antifundacionalizam nudi najbolje rješenje protiv padanja u ovakvu
zamku, kao svojevrsna zlatna sredina u kombiniranju intuitivnosti i racionalnosti. Vjerojatno
najveća prednost ove teorije naspram krutog, izrazito objektivnog pozitivizma je što umjesto
koncentriranja na kolektiv pokušava razviti senzibilitet za pojedinca. Na taj način svakome
nudi jedan dio vlastite istine i prosuđivanje temeljem njegovog unutarnjeg svijeta.

MARKSIZAM

Danas je uobičajeno proglašavati smrt marksizma. S te točke gledišta liberalizam je

trijumfirao nad marksizmom, a kapitalizam je odnio pobjedu nad komunizmom. Marksizam,
se kao i ostale teorije, razvijao tako što je odgovarao na intelektualne izazove koje su mu
upućivali simpatizeri i kritičari te pokušao razumjeti i objasniti promjene u društvenom svijetu
kojeg analizira. Premda marksizam više nije u modi, on još uvijek može mnogo toga ponuditi
modernim politolozima. 

RAZVOJ MARKSIZMA

Marksizam svoje porijeklo i naziv duguje Kalu Marxu. Otud su se rasprave unutar marksizma
vrtjele su se oko pokušaja interpretacije i reinterpretacije samoga Marxa.

1. KLASIČNI MARKSIZAM

Klasični marksizam je inačica marksizma koje je prevladavala prvih sto godina nakon
Marxove smrti.

On se temelji na fundacionalističkoj ontologiji i realističkoj epistemologiji. Prema Marxu,

«tamo negdje» postoji «stvaran svijet»; on tvrdi da suvremenu društvenu egzistenciju
oblikuju ili uzrokuju neki esencijalni procesi i strukture, ali ti stvarni uzročni odnosi često su
ispod površinske javnosti, i oni ne moraju biti dostupni izravnom promatranju.

Za marksizam je politika borba između društvenih skupina, napose društvenih klasa, te je

sklon angažmanu u borbama potlačenih društvenih skupina ili klasa.

Marksizam je:

·                                 Ekonomistički jer privilegira ekonomske odnose,

·                                 Deterministički jer tvrdi da ekonomski odnosi određuju društvene i političke

odnose,

·                                 Materijalistički jer tvrdi da materijalni odnosi oblikuju ideje, a dominantne su one
ideje koje promiču interese vladajuće klase,

·                                 Strukturalistički jer tvrdi da ekonomske strukture određuju djelovanja aktera.

Smatra se znanstvenim jer je postavio teoriju povijesti koja je vremenski i prostorno

univerzalno primjenjiva, te je emancipacijsko stajalište koje ima viziju napretka protiv
izrabljivanja.
 Marksizam se mijenja iz 3 razloga:

1. kao reakcija na teorijske kritike,

2. jer ne može objasniti ekonomska, društvena i politička događanja i
3. jer te promjene potiču novi razvoj teorije.

2. SUVREMENI MARKSIZAM

U modernom marksizmu prisutna je raznolikost tumačenja, pa možemo reći da više ne

postoji marksizam, već marksizmi. Većina modernih marksista usvaja kritičko realističko
epistemološko stajalište, te je u novije vrijeme popustio pred interpretativnom
argumentacijom.On većim dijelom odbacuje ekonomizam, determinaciju, materijalizam,
strukturalizam, i više ne privilegira klasu već naglašava slučajnost, priznaje idejama neovisnu
ulogu, prihvaća da ključnu ulogu imaju akteri, te privilegira politiku. Oslanja se na različite
vrste podataka (i kvalitativne i kvanitativne), ovisi o postavljenom pitanju. Mnogi bi rekli da
marksizam propada, zbog urušavanja Sovjetskog Saveza, trijumfa neoliberalizama i
suvremenih promjena u kapitalizmu, i da nema što ponuditi suvremenim društvenim
znanostima, ali autor David Marsh osporava te argumente.

Marksizam je i dalje relevantan zbog tri razloga:

·                                 Kapitalizam još uvijek sadržava značajna protuslovlja – on je

progresivna snaga u trenutku kad se uvjeti u mnogim dijelovima svijeta pogoršavaju,
uglavnom zbog aktivnosti transnacionalnih korporacija i međunarodnih organizacija («živimo
u doba kasino kapitalizma», Susan Strange)

·                                 Kapitalizam se temelji na izrabljivanju

                                 I na nacionalnoj i na međunarodnoj razini, društva obilježavaju goleme

nejednakosti.

Marsh pokazuje kako u okviru marksizma još postoji snažan skup analitičkog pribora ideja,
koji će u revidiranom obliku najvjerojatnije opet zadobiti istaknuto mjesto u političkoj analizi,
osobito što se tiče kontinuiranog utjecaja glabalnog kapitalizma.

Marksizam nam nudi zanimljiv uvid u objašnjavanju funkcioniranja suvremenog kapitalizma

jer se bavi strukturnim ograničenjima – tj. sa 3 ključne strukture nejednakosti – klasom,
rodom i rasom.

MARKSIZAM
Što je zapravo marksizam? U zemlji koja je gotovo pola stoljeća provela pod komunističkim
režimom, malobrojni su oni koji o marksizmu kao učenju Karla Marxa nemaju nikakvu
predodžbu. No, kao pristup izučavanja politike, marksizam je prava misterija, zato smatram
da je primjereno krenuti od kratkog pojašnjenjaPostoje različiti pristupi političkoj znanosti, no
svi su suglasni da je politika borba za moć; riječ je o nejednakoj raspodjeli moći u društvu, o
tome kako se vodi borba za moć, te njezinom utjecaju na stvaranje i raspodjelu resursa,
životnih šansi i blagostanja.1 Ta je definicija politike povezana, no ne i izjednačena sa
marksističkim pristupom koji politiku shvaća kao borbu između društvenih klasa.2 Većina ljudi
pod pojmom marksizma ima prilično nejasnu sliku onoga što Marsh naziva klasičnim
marksizmom: težnja za besklasnim društvom, izrabljivanje proleterijata, upečatljivu krilaticu
komunističkog manifesta: "Radnici svijeta, ujedinite se!" i sl. No, iako tu postoji podudarnost,
klasični je marksizam pojmovno mnogo više.

Glavne su karakteristike marksizma:

a) ekonomizam

b) determinizam

c) materijalizam

d) strukturalizam

Ekonomski se odnosi u kapitalističkom svijetu izdvajaju i izdižu, te određuju područje

društvenog i političkog života. Materijalni odnosi u koje ljudi stupaju neovisno o svojoj volji i iz
nužde daju formu idejama - dominantne ideje uvijek su one koje promiču interese materijalno
nadmoćne klase, koja je zaštićena zakonom o privatnom vlasništvu, iz čega proizlazi da je
država neminovno sredstvo vladajuće klase. U skladu s tim tumačenjem, akteri materijalnih
odnosa unutar ekonomskih struktura imaju malo autonomije i prostora za strateško
kalkuliranje.

Klasični se marksizam temelji na fundacionalističkoj ontologiji i realističkoj

epistemologiji; svijet postoji neovisno o našoj spoznaji, društveni fenomeni tj.
strukture imaju uzročnu snagu - moguće je postavljati uzročne iskaze, svi se
društveni fenomeni i odnosi među njima ne mogu izravno promatrati, a ono što
je moguće promatrati može pružiti pogrešnu sliku o tim fenomenima i njihovim
učincima.3

Marksizam je također znanost o zakonima razvitka prirode i društva, čiji su sastavni dijelovi
dijalektički i povijesni materijalizam - ekonomsko učenje i teorija izgradnje besklasnog
društva. Upravo se zato i smatra znanstvenim jer je teorija koju on postavlja univerzalno
primjenjiva; cjelokupno domarksističko shvaćanje povijesti, zasnivalo se na predodžbi da
posljednje uzroke svih povijesnih promjena treba tražiti u ljudskim idejama koje se mijenjaju,
te da su od svih povijesnih promjena najvažnije političke koje i vladaju poviješću. Marksizam
međutim dokazuje da je cijela povijest univerzalno, zapravo povijest klasnih borbi, da se u
svim raznovrsnim i složenim političkim borbama radi o društvenoj i političkoj vlasti klasa. Ovo
shvaćanje povijesti koje na znanstven način objašnjava klasnu vladavinu, dovodi do svijesti
 da je nestao razlog za podjelu ljudi na vladajuće i izrabljivane, vladajuća je buržoazija
odigrala svoju povijesnu ulogu, koju sada preuzima proleterijat. To je moguće samo ako
proleterijat ukloni svaku klasnu vladavinu i eksploataciju, što marksizam čini emancipacijskim
stajalištem.

Zašto se marksizam mijenja? Neosporivo je da je klasični model "držao vodu" čitavo

stoljeće nakon što je stvoren, no u zadnjih par desetljeća neki se autori suprotstavljaju
temeljnim odrednicama marksizma. Potrebu za revidiranjem teorije uzrokuju kritike koje
marksizam prima iz same marksističke tradicije i izvan nje, nemogućnost marksizma da
objasni društvene, političke i ekonomske procese, te nadolazeće ekonomske, političke i
društvene promjene koje zahtjevaju nova objašnjenja.Što se tiče kritika koje je marksizam
primio iz same tradicije, Hay naglašava važnost Gramscijeva rada u kojem odbacuje
ekonomizam, determinizam i strukturalizam, kao i Poulantzasov rad u kojem je stvorio teoriju
relativne autonomije države. Rezultati njihova rada usvojeni su u modernu marksističku
teoriju. Kritike upućene iz drugih tradicija odnose se prvenstveno na radove Johnstona i
Dolowitza koji naglašavaju mogućnost primjene weberijanskih ideja o klasi na marksističku
teoriju, te utjecaj feminizma; marksistički orijentirane feministice naglašavaju da je rod ustvari
temelj strukturne nejednakosti.Nemogućnost marksističke teorije i njena 4 izma da objasne
ekonomska, društvena i politička zbivanja svakako su utjecala na pojavu kritike klasičnog
marksizma. Uočeno je da ekonomija ipak ne određuje sve drušvene i političke odnose4,
materijalizam je opovrgnut činjenicom da političke odluke ne podržavaju uvijek interese
vladajuće klase, a determinizam se nasukao na očitoj autonomiji države.Ekonomske,
političke i društvene promjene s kojima se marksizam suočio, bile su jaki impuls reviziji
teorije. Iako se danas govori da je utjecaj globalizacije često bio precijenjen, možda je na
razvoj teorije najjače utjecao upravo taj proces. Od društvenih je promjena bitna ona u
strukturi zaposlenih: sve su češći bijeli ovratnici, kao i ženska radna snaga. Razvoj
feminizma imao je katalitički efekt pri revidiranju marksističke teorije s rodom kao osnovom
strukturne nejednakosti. Od političkih događaja kao najvažnije autor navodi Staljinovu smrt i
invaziju na Mađarsku koji su iskrčili put mnogim teoretičarima koji su svoje radove usko
vezali uz obranu moskovske politike.

Marksizam se u skladu sa zahtjevima koje mu je donijelo vrijeme mijenjao. Moderni marksisti

danas odbacuju 4 izma, priznaju neovisnu ulogu ideja, te usvajaju kritičko realističko
epistemološko stajalište koje se razvilo pod utjecajem interpretatizma. Klasično ontološko
slaganje s pozitivistima5, a epistemološko s relativizmom6, dopunjeno je sa dvije
interpretatističke kritike:

                                 na konačnu sliku društvenih fenomena i struktura utječe upravo naša

interpretacija i razumijevanje istih

                                 strukture ne određuju djelovanje aktera, nego ih olakšavaju i ograničavaju.

Razvoj marksističke moderne misli može se objasniti kroz Poulantzasov i Jessopov rad.
Naime Poulantzas je razvio teoriju relativno autonomne države čija je bitna odrednica proces
strukturalne selektivnosti - država djeluje u klasnom interesu zato jer je njezin oblik rezultat
klasnih borbi. Država posreduje između frakcija kapitala i klasa - kako bi smanjila
međuklasne napetosti koje su neizbježne u kapitalizmu, te intervenira u ekonomskim
odnosima. Međutim, taj je model pun rupa čak i ako se zanemari Popperovo učenje o
neopvrgljivosti teorije; navođenje da država zna najbolje za kapital svakako je upitno jer nije
opisan nikakav mehanizam provođenja, ni stjecanja toga znanja, oblik države je rezultat
prošlih klasnih borbi pri čemu je i dalje riječ o determinizmu. I dalje se ne ostavlja nikakav
manevarski prostor za djelovanje - strukturalizam, ne priznaje se neovisna uloga ideja -
materijalizam, a Poulantzas također zaboravlja da država omogućava i rasnu i rodnu, a ne
samo klasnu nejednakost.Kritici na račun Poulantzsavo rada stat će na kraj Jessopova
teorija modernog marksizma u kojoj je ključni proces strateška selektivnost. Jessop tako
oblik države smatra rezultatom strateških borbi društvenih snaga, dijalektika upućuje na
postojanje strateške kalkulacije aktera, odnosno njihovu sposobnost da stvaraju nove i
revidiraju stare strukture. Jessop je kompilirao logiku slučajnosti, kojom se odriče
determinizma - kapitalistički oblik države rezultat je ishoda prošlih strateških borbi i kao takav
je slučajan, a ne nužan kako je smatrao Marx. Odbacuje materijalizam zauzimajući političan
stav kojim priznaje neovisnu ulogu ideja. Moderne inačice marksizma na prvi pogled gube
marksističku bit, pa pitanje što je marksizam ako odbacimo njegove bitne suputnike:
ekonomizam, determinizam, strukturalizam i materijalizam postaje opravdano. Ipak,
marksistički teoretičari kreću od djela Karla Marxa, te ih autor smatra nasljednicima
marksističke tradicije. Nepostojanje jednog strogo definiranog marksističkog pravca samo
upućuje na fleksibilnost pristupa koji se razvio kao odgovor na promjene u svijetu.Nadalje,
autor ističe da marksizam kao pristup unatoč ili upravo zbog pada Sovjetskog Saveza,
trijumfa neoliberalizma i promjena u suvremenom svijetu može mnogo ponuditi društvenim
znanostima. Pad komunizma u SSSR-u oslobodio je marksizam od tereta naslijeđa i
očekivanja, a otvarani su novi, još neistraženi putevi.

Trijumf neoliberalizma činio se kao sigurna oklada, a kritički se pristupi nisu previše cijenili.
No, dvije važne činjenice upućuju na nesigurnost u temeljnim postavka liberalnog
kapitalizma. Prva je ekonomska kriza koja se 1997. g. pojavila na Tajlandu, a zatim proširila
na sve zemlje čija su tržišta definirana kao "ona u nastajanju" odnosno, pod jakim utjecajem
zapadnog kapitala. Poljuljao se ugled MMF-a i Svjetske banke, no i čitav neoliberalni sustav.
Iako pojava krize ne znači da će se vladajući diskurs ugasiti, dokaz je onoga što tvrdi George
Soros.7Globalna ekonomija većini ljudi nikako ne koristi, a stvara duboke strukturne
nejednakosti, a to je rasprava u kojoj marksizam može mnogo pridonijeti. Drugo, veliku
pozornost privukla je knjiga Naomi Klein u kojoj se javlja kritika multikorporacija i širok utjecaj
njima suprotstavljenih antiglobalizacijskih organizacija. Protivnici globalizacije sve su brojniji,
pa je nesumnjivo da se stvara mjesto i za marksizam kao neoliberalizmu suprotstavljenu
ideologiju.Kako bismo shvatili suvremeni kapitalizam potrebno je prihvatiti postojanje nekih
njegovih osobina: strukturna je nejednakost neosporna u razvijenim kapitalističkim
zemaljama. Učinak klasne, rasne i rodne strukturne nejednakosti na političke ishode prožet
je obrazovanjem, znanjem, te pristupom političkoj vlasti. Naravno, strukturna nejednakost se
očituje u nejednakom pristupu ključnim resursima koji su nužni u borbi za politički utjecaj:
novcu, znanju i vlasti. Postoje strukturna ograničenja koja se mogu međusobno pojačavati i
poništavati, no ne mogu se svesti na jedno. Akteri utječu na strukture; strukture nisu
odrednice, one olakšavaju i ograničavaju djelovanje aktera, koja onda dijalektički konstruiraju
i rekonstruiraju strukture.Glavna je autorova teza da upravo marksizam može ponuditi
kvalitetno objašnjenje pojave i porasta strukturnih nejednakosti. Po njegovom mišljenju
udaljavanje od ekonomizma, determinizma, materijalizma i strukturalizma čini marksizam
kompetentnim da se fokusira na značajke modernog kapitalizma.
  Zaključak: Kada sam se prijavila za analizu ovog pristupa političkoj znanosti, nisam ni
slutila o čemu će ustvari biti riječ. Postojala je neka predodžba o marksizmu kao ideologiji, no
kroz ovaj tekst Davida Marsha morala sam revidirati svoju teorijsku predodžbu. Tekstu sam
prvenstveno pristupila misleći da će biti riječ o svojevrsnom objašnjenu komunističkog
poretka koji je svoje osnove našao u učenju Karla Marxa. Tek sam na kraju teksta shvatila
da ovdje nije riječ o obrani te ideologije, nego o procjeni može li ili ne može marksizam kao
pristup političkoj znanosti pružiti objašnjenje drušvenih fenomena, modernog kapitalizma, te
prvenstveno strukturnih nejednakosti. Tekst ne pruža apsolutnu istinu ili objašnjenje
suvremenih političkih problema koje moramo ultimativno prihvatiti, riječ je tek o jednom
između različitih gledišta koje se fokusira na karakteristike modernog društva i kapitalističkog
svijeta. Mislim da bih imala poteškoću objasniti društvene i političke procese čak i kad bi
poznavala sve pristupe koji se koriste u političkoj znanosti, ali i da je nemoguće pružiti sebi ili
drugima konstruktivan odgovor na probleme današnjice koristeći se samo marksističkim
postulatima. Neki su pristupi već u osnovi međusobno različiti i suprotstavljeni, pa ipak
smatram da utjecaj jednog stajališta na drugo može biti samo koristan za daljni razvoj tog
stajališta. Tako je klasični marksizam u svojoj osnovi realističan, no pod utjecajem
interpretatističke kritike, moderna inačica marksizma poprima epistemološki interpretativna
obilježja. Dosta mi je dugo trebalo da sama sebi razjasnim što mislim o ontologijskim i
epistemologijskim postavkama marksizma, međutim na kraju sam izvukla sljedeće zaključke:
ne slažem se sa fundacionalističkim postavkama da postoji stvaran svijet neovisno o našoj
spoznaji; ako sam dobro shvatila značenje tih pojmova, mislim da su razlike između klasa, a
potom i rodova i rasa društveno kostruirane, te da su specifične za neku danu kulturu i
vrijeme. Ipak, mislim da je marksizam tu učinio kompromis prema interpetatistima prihvativši
da na konačni rezultat društvenih fenomena utječe naša interpretacija. Slažem se sa
relistima da između društvenih fenomena možemo postaviti uzročne odnose, kao i da
postoje neke društvene strukture koje je nemoguće izravno promatrati. Tako je po mom
mišljenju dihtomija između stvarnosti i pojavnosti logična, diskurzivna konstrukcija izvanjskog
svijeta ima presudan utjecaj na političke ishode, a strukture izvanjskog svijeta olakšavaju i
ograničavaju tu konstrukciju. Ne podržavam Marxovu logiku nužnosti i smatram da je Jessop
bio u pravu kada je ustvrdio da država može biti kapitalistička država koja promiče interese
kapitala, no takav je odnos slučajan, nikako ne nužan.Marsh, kao realist, neupitno vjeruje da
marksizam može mnogo toga ponuditi u objašnjenju suvremenih procesa i fenomena.
Naravno, uslijed porasta strukturnih nejednakosti širih razmjera, diljem razvijenog
kapitalističkog svijeta raste potreba za diskurzima suprotstavljenima neoliberalističkom
diskursu. Pitanje je što marksizam uopće jest i što može ponuditi kada ga se razriješi bitnih
obilježlja? To je kao pitanje treba li katoličku crkvu preoblikovati tako da se može prilagoditi
potrebama civilizacijski zaostalih plemena u Africi. Kako biste im objasnili Boga, potrebno je
povezati vjeru i kršćanske obrede sa plesom i glazbom, ne možete misu služiti na latinskom,
ni pjesme pjevati u tradicionalno-kršćanskom ritmu, niti im reći da nije pristojno nositi odjeću
koja pokazuje koljena, jer to jednostavno neće biti prihvatljivo tamošnjim uvijetima. Ipak, uza
sve te prilagodbe, to ipak ostaje kršćanstvo, ali kršćanstvo koje se prilagodilo novim
zahtjevima i potrebama! Pravo je pitanje, jesu li zahtjevi koje je marksizam morao uvažiti
jednako sporedni da bi njihovim prihvaćanjem marksizam zadržao svoju biti. Meni se čini da
je marksizam u odgovoru na kritike iz svoje i drugih tradicija pomalo izgubio svoju srž. Čini mi
se neuvjerljivim Marshovo pojašnjenje da su marksisti oni koji za polazište uzimaju Marxove
radove, kao i konstatacija da je decentralizacija unutar modernog marksizma njegova
prednost?! Razumijem zašto je došlo do odbacivanja ekonomičnosti i prihvaćanja političnosti
kod većine teoretičara, no mislim da je utjecaj politike na ekonomiju jednak utjecaju
ekonomije na politiku i društvo. Ekonomski interesi političkih i uvjetno rečeno ekonomskih
vođa imaju prioritet nad interesima onog sloja ljudi koji možda u klasično marksističkom
smislu nisu izrabljivana klasa - sloju srednje i niže socijalno rangiranog stanovništva. Iako se,
kao što sam spomenula, pojam radničke klase u klasično marksističkom smislu gubi pojavom
bijelih ovratnika, porastom javnog sektora i povećanim udjelom ženske radne snage,
neopovrgljivo je da u kapitalizmu postoji izrabljivanje8. Nemoguće je previdjeti tri ključne
osnove strukturne nejednakosti: rod, rasu i klasu, kao i povezanost u mogućnosti pristupa
aktera tih struktura ključnim resursima za oblikovanje političkih ishoda: novcu, znanju i vlasti.
Također, u kapitalizmu postoje mnoga proturječja; činilo se da će pobjedom nad
komunizmom doći do ravnoteže tržišta, ali nije - tržište gubi svako ograničenje,
multinacionalne kompanije divljaju, javljaju se krize koje se zbog globalne povezanosti
kapitala šire po principu domino-efekta.Vrijeme je da konačno izrazim jasan stav o korisnosti
marksizma. Marksizam je izgubio neke bitne karakteristike odbacivanjem svoja 4 izma, no
vrijeme radi u njegovu korist. Pobližim promatranjem možemo uvidjeti da marksizam unatoč
kompromisima učinjenima uslijed promjena u svijetu, jedini posjeduje stajalište fokusirano na
strukturnu nejednakost, te je kao takav i najprikladniji da taj fenomen objasni. Neke su
promjene bile nužne, no neke je možda bilo moguće kompromisno obaviti. Marksizam će
stoga po mom mišljenju, još dugo biti aktualan jer se direktno suprotstavlja sada vladajućem,
ali i poljuljanom diskursu, te je nemoguće zanemariti njegovu važnost, unatoč poteškoćama s
kojima se za vrijeme svog razvoja susretao.

INSTITUCIONALIZAM

Do 50-tih godina 20. st. u političkoj znanosti je postojala velika prevlast

institucionalnog pristupa. Glavna aktivnost u političkoj znanosti, osim političke teorije,
je bilo opisivanje ustava, pravnih sustava, struktura vlasti i uspoređivanje vlasti u
vremenu i u različitim zemljama. Institucionalizam je bio politička znanost. No,
njegove pretpostavke i prakse nisu bile često specificirane ili podvrgavane
kritici:ostale su nepropitane metodologijske i teorijske premise.

Sve je promjenila "bihevioralistička revolucija". Oni nisu smatrali funkcije političkih

institucija osnovnom vrijednošću, nego su nastojali objasniti kako su pojedinci
djelovali u stvarnom životu, i zašto su upravo tako djelovali. Teoretičari racionalnog
izbora su željeli objasniti politiku igrom sebičnih interesa političara, a neomarksisti su
se koncentrirali na ulogu "sistemske moći", izvedene iz odnosa rada i kapitala, u
strukturiranju političkog djelovanja i organizacije vlasti. Logičan je zaključak:moderni
politolozi daju do znanja da žele otkriti institucionalističke izvjesnosti svojih
prethodnika. No, kada su unutrašnja ograničenja novih paradigmi potkraj 80-tih
godina 20. st. postala jasnija, pojavio se "novi institucionalizam", kao reakcija na
asocijalni karakter vodećih pristupa u disciplini. Novi instiucionalisti tvrde da je
"organizacija političkog života nešto drugo".

Institucije su ponovno u modi, iako promjenjene. Novi institucionalizam operira

obuhvatnijom, ali sofisticiranijom definicijom svog predmeta i eksplicitnijim, iako
različitim, teorijskim okvirima. Politička institucija se više ne izjednačuje s političkom
organizacijom. Novi institucionalisti se ne bave samo efektom institucija na pojedinca,
nego i interakcijom institucija i pojedinca.

TRADICIONALNI INSTITUCIONALNI PRISTUP

Ovaj pristup nailazi na kritike, zbog njegova ograničenja na planu opsega i metode.
On se bavio institucijama vlasti i djelovao je s ograničenim razumijevanjem svog
predmetnog područja. Naglasak je na formalnim pravilima i organizacijama, nego na
neformalnim konvencijama, te na formalnim strukturama vlasti, a ne na širim
institucionalnim ograničenjima. Ipak, većina tradicionalnih institucionalista je
prihvatila sofisticiraniji oblik analize, npr. svi predstavnici W. Wilsona shvatili su da
vrijednosti koje su u temelju sustava postaju jasnije kada su jedna drugoj
suprotstavljene.

Budućnost institucionalnog pristupa

Fokus je i dalje na institucijama, i metodama povjesničara i pravnika, no implicitne

pretpostavke moraju dati mjesto prema eksplicitnoj teoriji u koju treba smjestiti
izučavanje institucija. Ovime dolazimo do tzv. novog institucionalizma.

Uspon novog institucionalizma

Potkraj 80-tih godina 20. st. se smatralo da je instituciionalizam izvan matice političke
znanosti. March i Olsen su skovali pojam "novog institucionalizma". Dokazivali su da
su političke institucije izgubile položaj koji su imale u prijašnjim teorijama politologa, i
kritizirali konvencionalnu političku znanost kao redukcionističku. Smatrali su
institucije- olitičkim akterima. Posljednja teza veže mnoga pitanja-posebno ako
znamo što se događa na političkoj sceni potkraj 80-tih godina 20.st. (raspad
komunizma, npr.). Događa se rascjep u novoinstitucionalističkom mišljenju- između
normativnih pristupa i onih koji su potaknuti novijom, sofisticiranijom verzijom teorije
racionalnog izbora.

Normativni institucionalizam tvrdi da političke institucije utječu na ponašanje aktera

oblikujući njihove "vrijednosti, norme, interese, identitete i uvjerenja".

Institucionalistički racionalni izbor osporava tezu da institucionalni faktori "proizvode

ponašanje" ili oblikuju preferencije pojedinaca-političke institucije utječu na
ponašanje djelujući na strukturu situacije u kojoj pojedinci biraju načine za
ostvarivanje svojih preferencija.

Ostale verzije novog institucionalizma:historijski, empirijski, međunarodni, mrežni i

sociologijski

TEMELJNA OBILJEŽJA PRISTUPA-ŠTO JE NOVO U NOVOM INSTITUCIONALIZMU

U većini slučajeva novi se institucionalizam oslanja na uvide najboljih tradicionalnih

institucionalista u kontekstu eksplicitnijih i sofisticiranijih teorijskih predložaka. Točke
razilaženja možemo analizirati u šest točaka:

i. Od fokusiranja na organizacije do fokusiranja na pravila

ii. Od formalne do neformalne koncepcije institucija
iii. Od statičke do dinamičke koncepcije institucija
iv. Od prikrivenih vrijednosti do vrijednosno kritičkog stava
v. Od holističke do neagregirane koncepcije institucija
vi. Od neovisnosti do uklopljenosti
DVOJBE NOVOG INSTITUCIONALIZMA

Nasuprot tradicionalnom pristupu, novi su institucionalisti više zainteresirani za

provjeravanje teorijskih modela i načina na koji institucije djeluju na ponašanje,
nego na donošenje zaključaka na temelju deskriptivno-induktivne metode.
Najfundamentalnije pitanje:može li veliki opseg novog institucionalizma obuhvatiti
 radikalno različite ontologije njeovih normativnih verzija i verzija racionalnog
izbora?

ŠTO JE UOPĆE INSTITUCIJA?

Koncepcija standardnih funkcionalnih postupaka nudi institucionalistima način za

kombiniranje interesa za formalna i neformalna pravila i razlikuje političke

institucije

od širih navika i običaja. Istodobno, interakcije između političkih institucija i onih

institucija koje karakteriziraju civilni ili društveni život ostaju predmetom

istraživanja.

KAKO NASTAJU I KAKO SE MIJENJAJU INSTITUCIJE?

Teoretičari racionalnog izbora smatarju da individualne preferencije prethode

institucijama, drugi tipovi novog institucionalizma misle da institucije oblikuju
preferencije. Teorije racionalnog izbora osigurava bitne hipoteze zašto nastaju
političe institucije, normativni i historijski pristupi pomažu objasniti zašto sve
političke institucije nisu slične. Novi se institucionalisti bave središnjim
paradoksom-dvostrukim životom institucija, koje su po vlastitoj logici ljudske
tvorevine i društvene silnice.

JESU LI NORMATIVNI PRISTUPI KOMPATIBILNI S PRISTUPIMA RACIONALNOG

IZBORA?

Jessop tvrdi da bi se institucionalni obrat u političkoj znanosti mogao dopuniti

pragmatičnim obratom u kojem znanstvenici odustaju od izoliranja ili strukture ili
djelovanja kao objašnjenja političkog ponašanja. Goodini Klingemann primjećuju
da politolozi više ne misle u kategorijama ili – ili –djelovanje ili struktura, interesi
ili institucije- svi ozbiljni znanstvenici koji se bave disciplinom bi mogli reći da je to
stvar razboritog spoja i jednoga i drugoga.
Mirjana Kasapović: Izlazak iz Množine?

Autor navodi na početku knjige kako su prve institucije za političku znanost poglavito nastajale zbog
političkih razloga; što će pokušati prikazati u samoj knjizi. Za sam osnutak institucija bitnu ulogu imaju
istaknuti pojedinci i skupine s jasnim političkim ciljevima i motivima. Nadalje Kasapović tvrdi kako su
prve institucije bile koncipirane kao „studijski konglomerati“ niza društvenih disciplina te samim time
ističe problem borbe rane političke znanosti za vlastiti identitet.

FRANCUSKA

-Prva samostalna institucija političke znanosti u svijetu je bila Ecole Libre des Sciences Politiques,
osnovana 1871. u Parizu. Glavni nositelj cijelokupnog projekta bio je Emile Boutmy.

-Emile Boutmy; pariški publicist i povjesničar, uvjereni zagovaratelj samostalne, eksperimentalne i

induktivne političke znanosti kakvu je nastojao razvijati do 1906. kao ravnatelj institucije.

-Društveni kontekst 1871. godine je slijedeći; Francuska je bila duboko potresena porazom u
francusko-pruskom ratu, Njemačka se ujedinjuje na njenim granicama, pao je režim Napoleona III, a
nakon svih tih problema javlja se sukob između novouspostavljene Treće Republike i proleterske
Pariške komune. -> time vidimo kako su novoj Republici trebali nova politička i upravna elita, te novi
„prosvijećeni građani“.

-Škola postoji do Prvoga svijetskog rata, kada prestaje djelovati te se ponovno obnavlja 1945. godine
pod novim nazivom Institut d'Etrudes Politiques. Osim u Parizu slični instituti se osnivaju u još 8
drugih gradova (što čini devet institucija pod istim imenom)

-Politička znanost nema samostalan primat u vlastitom području sve do šezdesetih godina. (Do tada
je predavana u sklopu prava)

-Od 1969. priznata kao samostalna disciplina na fakultetima društvenih znanosti

-Suvremena francuska politička znanost je koncentrirana na devet Institutes d'Etrudes Politiques i na
pravnim fakultetima

-Središnju ulogu u formaciji akademske institucije političkih znanosti su imali istaknuti pojedinci.

-Maurice Duverger je središnja figura u francuskoj institucionalizaciji političkih znanosti. Duverger je

nakon drugog svjetskog rata bio profesor javnog prava na Pravnom fakultetu u Bordeauxu, ali je
najzaslužniji za osnivanje 1946. Institut d'Etrudes Politiques, Economiques et Sociales, koji 1948.
biva pretvoren u sveučilišni Institut d'Etrudes Politiques (Profesor i ravnatelj do 1955.). Nakon toga
odlazi na parišku Sorbonu gdje osniva 1969. Odsjek za političku znanost. Godine 1976. osnovao je
Centre d'Analyse Comparative des Systemes Politiques, kao pridruženi istraživački dio sveučilišnog
odsjeka za politologiju.

-Godine 1949. osnovano je Francusko udruženje za političku znanost, koje je iste godine bilo
suosnivač Međunarodnog udruženja za političku znanost. (Američko, Indijsko, Kanadsko i Francusko
strukovno udruženje)

-Revue Francaise de Science Politique, utemeljen 1951. od Francuskog udruženja za političku znanost
do danas je ostao najuticajniji politološki časopis u Francuskoj.

-Politix, Revue des sciencis sociales du politique, 1987. status drugog po važnosti francuskog
politološkog časopisa

-Gledajući u cjelini Francuska politološka zajednica je marginalizirana, s „katastrofalnim“ stanjem.

Postoji malen broj utjecajnih znanstvenika, kao što tvrdi Jean Leca, poput Mauricea Duvergera i Jean
Blondela (koji djeluje, te koji je izgradio karijeru, u Velikoj Britaniji). Sama znanost je u kritičnom
stanju u odnosu na sve ostale „velike“ politološke nacije, a s time da Francusku nadmašuju i
Nizozemci i Norvežani kao brojčano puno manji narod.

-Dva razloga lošeg stanja političke znanosti u Francuskoj; Prvi je jezična izolacija francuskih
znanstvenika, koja je u velikoj mjeri bila dobrovoljna, dok je drugi razlog, bitniji, okarakteriziran u
koncepciji političke znanosti u Francuskoj. Naime, studij političke znanosti je koncipiran kao
„kolektivni naziv za tečajeve iz povijesti, ekonomije, političke filozofije, javnog prava, socijologije i
diplomacije“. Leca precizira kako su izvori francuske političke znanosti u javnom pravu i izbornoj
geografiji u 20. stoljeću. Pol. Znanost je bila marginalizirana na znanost o državi, te je bila usmjerena
na obrazovanje javnih službenika, a ne znanstvenika.
-Same granice prava i politologije su svakako francuski fenomen, gdje su one u velikoj mjeri bile
nejasne. Samim time pojava ustavnih politologa odnosno Constitutionales, je svojevrstan francuski
fenomen. Potkraj šezdesetih odmiče se od prava i približuje se socijologiji gdje se od određenog
trenutka ne radi razlika između političke sociologije i političke znanosti što u krajnjoj mjeri definira
sam Duverger kao istoznačnicu. Za političkom socijologijom znatno zaostaju, po zastupljenosti,
komparativna politika i međunarodni odnosi te pogotovo politička teorija i javne politike, dok su
slabo razvijene politička ekonomija, povijest discipline i dr.

-U francuskoj politologiji prednost imaju kvalitativne metode nad kvantitativnim, te ju karakterizira

otpornost na izvanjske utjecaje, poglavito na američke modele političkih znanosti.

-Francuska politička znanost ima relativno slab ugled u svijetu, te njezin model nije poželjan model za
primjenu u razvoju akademskih institucija.

-Konglomerat više društvenih znanosti je uvelike opteretilo, kako teoretski, tako i metodološki i
institucionalno, razvoj i osamostaljenje francuske politologije što je poučno u velikoj mjeri za
hrvatsku politologiju.

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

-Početak nezaustavljuvog institucionalnog razvoja studija politike u SAD-u obilježava osnutak School
Of Political Science na Sveučilištu Columbia u New Yorku 1880.

-John W. Burgess, osnivač kolumbijskog studija bio je potaknut na taj čin dubokim previranjima i
promjenama koje su zahvatile američko društvo potkraj 19. stoljeća poput masovnog useljavanja,
brze industrijalizacije i urbanizacije zemlje. Burgess je ustvrdio kako je američkoj politici potrebna
država, a zadaća sveučilišta je da budućoj eliti posreduje zamisao o državi. Studij je osnovan po uzoru
na akademske studije znanosti o državi i pravu na ondašnjim njemačkim studijima. Burgess je
studirao u Berlinu i Gotingenu, a na njega su presudno utjecali njemački teoretičari države poput
hajdelberškog profesora Johana Bluntschija. Uzor mu je bila pariška Ecole Libre des Sciencis gdje se
višekratno sastajao s Boutmyjem s kojim raspravlja o modelu studija kojeg će osnovati. Početno se
kolumbijski studij sastojao kao „konglomerat“ više društvenih disciplina, te je takva ideja duž cijele
Istočne obale ostala do tridesetih godina 20. stoljeća.
-David Easton „formalnom fazom“ naziva razdoblje od kraja 19. do tridesetih godina 20. stoljeća, a to
povijesno područje se poklapa sa problemima uspostave moderne predstavničke demokracije u
SADu. Američka politologija je zainteresirana da suodređuje „političku agendu“ u zemlji.

-U kasnim osamdesetima 19. stoljeća, Woodrow T. Wilson – ondašnji profesor prava i povijesti te
rektor sveučilišta Princeton, a kasnije i predsjednik SADa, osniva poseban odsjek za političku znanost
na svojem sveučilištu.

-Lowrence Lowell osniva 1910. studij političke znanosti na Harvardu i osigurava mjesto profesora
Jamesu Bryceu (Englez), koji je 1888. napisao American Commonwealth (Prvu cjelovitu panoramu
američke politike nakon Toquevilla.)

-Nasuprot premoćnom utjecaju njemačkog Staatslehre na Harvardu i Princetonu se promiču

angolosaksonska tradicija proučavanja politike s naglašenom ulogom povijesti te model engleskog
političkog poretka. Woodrow T. Wilson bio je poštovatelj Waltera Bagehota i njegova djela te
engleskog parlamentarizma općenito.

-Do početka Prvog svjetskog rata, američka politička znanost je stekla potrebnu kritičnu masu za
disciplinarnu autonomiju.

-Dvadesetih godina politološko središte se premješta na Srednji Zapad u Chicago. Na čikaškom

sveučilištu su se oko utemeljitelja Charlesa E. Merriama okupili sami kasniji klasici američke političke
znanosti poput Harolda Lasswella, Gabrijela A. Almonda, Vladimirera O. Keya i drugih. Razvija se
empiristička politička znanost zasnovana na statistici, psihologiji i sociologiji te se kao takva strogo
distancira i protivi dominaciji političke filozofije u disciplini. Empiričari odnosno bihevioralisti su ubrzo
političku filozofiju iz središta potisnuli na rub. Iako se tvrdi da je tijekom bihevioralističke ere
galvaniziran (u smislu brze promjene, akcije) identitet discipline, bihevioralizam nikad nije postao
jedinstvena paradigma.

-1962. broji već 466 nezavisnih odsjeka za političku znanost.

-Američko udruženje za političku znanost kao središnja organizacija djeluje od 1865. tada pod
okvirom Američkog udruženja za društvene znanosti, te samostalo od 1903. godine kada se polako
formira do sredine prošlog stoljeća u snažnu profesionalnu organizaciju. I imalo je neobično važnu
ulogu u američkoj politologiji i njenom razvoju.
-Timothy V. Kaufman-Osborn navodi veliku ulogu udruženja u razvoju „velikog kvarteta“, četiriju
glavnih poddisciplina političke znanosti – političke teorije, nacionalne politike, komparativne
politike i međunarodnih procesa. Koji ostaje i početkom 21. stoljeća kao dominantan model.

-Američka politologija je danas uvjerljivo najjača nacionalna politološka znanost, koja sadržava
najveći broj uglednika, najcjenjenije i najčitanije časopise i dominira u znanstvenim istraživanjima.

-American Political Science Review je najcitiraniji i najugledniji politološki časopis na svijetu, izdavan
od strane Američkog udruženja za političku znanost.

VELIKA BRITANIJA

-Prvi institucionalizirani oblik uspostavljen je kao London School of Economics and Political Science,
osnovan 1895. na poticaj Beatrice i Sidneya Webba, uglednih suutemeljitelja laburističke stranke, a
prema uzoru na Ecole Libre des Sciences Politique i Columbia College.

-Prvi politički znanstvenik na toj ustanovi bio je Grahm Walls, a naslijedio ga je ugledniji i utjecajniji
Harold Laski. Škola je postala dio sveučilišta 1900.

-1930. na Oxfordu se osniva Nuffield College za studij politike.

-Pravi uspon znanost doživljava te šezdesetih godina, i to zahvaljujući politici ondašnje laburističke
vlade koja je odlučila potaknuti razvoj društvenih znanosti općenito, te je 1965. osnovala Social
Science Research Cuncil kao vladinu zakladu za poticanje izgradnje novih sveučilišta izvan Londona. U
to doba nastaje sveučilišni studij politologije u Essexu koji se vrlo brzo razvio u jedan od
najutjecajnijih u Britaniji, ali i u Europi.

-Deset godina poslije sama znanost je uspostavljena u svim granama od nacionalne i komparativne
politike, do političke teorije i međunarodnih odnosa.
-1950. politolozi su osnovali Udruženje za političke studije, premda se Harold Laski zalagao da se ono
nazove Udruženje za politilku znanost.

-Upravo Political Studies Association 1953. počinje objavljivati svoj časopis Political Studies, a
uslijedili su brojni drugi časopisi pa tako i British Journal of Political Science koji je postao
najutjecajniji.

-LSE je nominalno i programski ustrojen kao studij ekonomije i politologije na početku je činilo šest
glavnih disciplina: Ekonomija, statistika, trgovina, bankarstvo i financije, trgovačko i industrijsko
pravo, politička znanost. Kasnije u prvoj polovici 20. stoljeća Škola je organizirana u tri glavna odsjeka:
Za ekonomiju, Za povijest i Za društvene znanosti. Odsjek za političke znanosti nakon pedesetih, dugo
vremena je relativno nebitan u odnosu na ekonomski odsjek. Za vrijeme Harolda Laskija prevladavala
je politička teorija kao i za vrijeme Michaela Oakeshotta, kasnije jača studij javne uprave,
međunarodnih odnosa i komparativne politike.

-Utjecaj povijesne znanosti je vidljiv na Nuffied Collageu na Oxfordu, kao i općenito u britanskoj
politologiji.

-Britanska znanost mnogo toga neplagijatorski preuzima od američke politologije, no u skladu s time
se neustručava distancirati od iste, poput bihevioralizma i teorije racionalnog izbora.

-Od skromnih početaka britanska politička znanost danas dobiva značaj najvažnije u Europi sa
najuglednijim sveučilištima

NJEMAČKA

-Deutsche Hochschule fur Politik osnovana je 1920. u Berlinu, po uzoru na Ecole Libre des Sciences
Politiques i oslanjajući se na iskustva Instituta za političko obrazovanje što ga je prije Prvoga
svjetskog rata osnovao Friedrich Naumann. Prvi su sponzori bili industrijalci poput Siemensa i Boscha,
a kasnije su ju financirali njemačka i pruska vlada.

-Škola je od početka razapeta dvijema težnjama da se pretvori u uglednu akademsku instituciju i

praktično obrazuje šire građanstvo. Prevagnuo je drugi cilj.
-Osim Berlinske škole u to doba veću izraženost za političke znanosti pokazuje Fakultet za znanosti o
državi Sveučilišta u Hidelbergu, zahvaljujući Alfredu Weberu, koji potiče studij socijologije i
politologije te vezu s američkom znanosti. S tog fakulteta potječe prvi pravi europski komparist Carl-
Joachim Friedrich.

-1933. Berlinska škola biva pretvorena u „Nationalsozialishe Deutche Hochschule fur Politik“.
Hitlerovim ukazom 1937. postaje ustanova Trećeg Reicha. Iako se ovo razdoblje sustavno izbacuje iz
povijesti discipline Johanes Weyer misli da nema opravdanog razloga da se to čini. Oni koji to čine
polaze sa stajališta da „prava politička znanost ne može postojati izvan demokracije“ Weyer gradi
dva protuargumenta, prvi da niti jednu znanost ne može ugušiti politički sustav, te drugi kako su
empirijska istraživanja postojala u doba nacizma u akademskim institucijama.

-Weyer navodi kako je 1936. osnovana Auslandshochschule na Sveučilištu u Berlinu, koja se spaja
zajedno s Deutche Hochschule fur Politik u Auslandwissenschaftliches Fakultat.

-Weyer nadalje, u svojoj argumentaciji, navodi kako je 1939. osnovan Deutsches

Auslandwissenschaftliches Institut usmjeren na proučavanje međunarodnih odnosa i „stranih naroda
i država“

-Weyer napominje kako je u njemačkoj politologija se distancirala od krovnog konglomerata

društvenih znanosti u samostalnu disciplinu upravo za vrijeme Trećeg Reicha, no kao takva se uvelike
smjela definirati samo kao znanost o činjenicama vanjske politike

-1948. škola biva ponovno obnovljena odlukom Predstavničkog doma Berlina kojom je predsjedavao
Otto Suhr, te je kao međufakultetski Institut Otto Suhr 1959. integrirana u Slobodno sveučilište
Berlin.

-Kraj 40ih i početak pedesetih obilježava niz konferencija kako proširiti znanost na ostala sveučilišta

-Izravan američki utjecaj u vidu političkom smislu i novčanom potiče razvoj discipline nakon 1945.
godine, no pojavljuju se brojni kritičari iz društvenih znanosti koji ne vide politologiju kao bitan faktor
u društvenim znanostima.
-Početkom šezdesetih politička znanost se studirala u sklopu pravnih, filozofskih, ekonomskih
fakulteta te fakulteta društvenih znanosti. Krajem šezdesetih ona se polako institucionalizira te
dobiva posebne studije u Frankfurtu, Marburgu, Heidelbergu, Freiburgu, Tubingenu i drugdje

-1951. svega dvije godine nakon osnutka SR Njemačke, formirano je Njemačko udruženje za političku
znanost, koje izdaje dva utjecajna časopisa: Politische Vierteljahesschrift i Zeitschrift fur
Parlamentsfragen

-Njemačka politička znanost prije drugog svijetskog rata se razvija kao znanost o državi, srž koje je
bio nauk o državnom pravu, a njome su vladali „analitički formalizam i pozitivizam“, nakon drugog
svjetskog rata u njemačkoj politička znanost shvaćala kao povijest političkih ideja.

-90-etih njemačka politička znanost ulazi u svojevrsnu krizu, koja je uvjetovana brojnim ekonomskim i
političkim razlozima, kriza se očitovala u smanjenoj kompetenciji njemačke političke znanosti na
globalnoj razini.

-Njemačka je druga po snazi europska politička znanost, no s obzirom na brojnost nacije to je

relativan pojam jer Nizozemska kao relativno mala zemlja u usporedbi s Njemačkom, jako malo
zaostaje po broju objavljenih znanstvenih radova iz područja političkih znanosti.

-Berlin i Heidelberg, kao najuglednija sveučilišta uz Mannheim drže primat njemačkih politoloških
škola

-Njemačka je propustila šansu da se bolje međunarodno afirmira kao posrednih zbivanja iz svoje
okoline krajem 20. stoljeća, poput pada komunizma i vlastitih dramatičnih promjena.

ITALIJA

-Dakako Nicclo Machiaveli je postavio temelje daljnjem razvoju političke znanosti, no ako njega
zanemarimo tu su Gaetano Mosca i Vilfredo Pareto kao tvorci teorije elita.

-Mosca je napisao 1896. djelo pod nazivom Elementi di Szienza Politica koje se označuje kao
simbolično „rođenje“ političke znanosti u Italiji.
-Institucionalizacija talijanske političke znanosti se dešava tek u fašističkom režimu što će ostaviti
dubok trag u talijasnkoj političkoj znanosti.

-Režim je 1924. osnovao Facolta di scienze politiche u Paviji, Padovi i Rimu, a 1927. Facolta Fascista
di szienze politiche u Perugi. Studiji su propali propašću fašizma, ali je takva utemeljiteljska povijest
negativno utjecala nakon Drugog svijetskog rata jer su isti smatrani za „proizvode onog režima“

-Počinje se razvijati kasnih pedesetih i tijekom šezdesetih na sveučilištima u Firenci, Bolonji i Torinu,
pod više čimbenika kao što su modernizacija političkog društva i razvoj talijanskog društva, ali i
izravan američki utjecaj kao i u Njemačkoj.

-Amerikanci potiču i financiraju brojne nesveučilišne oblike suradnje u koje se uključuju brojni
znanstvenici talijanskog podrijetla poput Giovani Sartorija, Giacoma Sanija, Giuseppe DiPalma,
Joseph LaPalombara, Gianfranco Poggi i drugi.

-U programima razmjene znanstvenika od 1949-1982 sudjelovalo je više od osam tisuća Amerikanaca

i Talijana.

-Talijansko udruženje za političku znanost počelo je djelovati 1973. kao posebna sekcija Talijanskog
udruženja za društvene i političke znanosti, da bi se 1981. posve osamostalilo.

-Rivista Italiana di Scienzia Politica počinje izlaziti 1971. kao glasilo nacionalnog udruženja te postaje
najutjecaniji talijanski politološki časopis. Uslijedili su Teoria Politica i drugi.

-Prvi doktorski program iz političke znanosti na Sveučilištu u Firenci uveden je 1983., a slijedilo je
uvođenje doktorskih programa na sveučilištima u Paviji, Sieni, Milanu, Torinu i Bolonji da bi 2005.
bolo 40 takvih programa na sveučilištima u cijeloj zemlji. To je urodilo ubrzanim razvojem političke
znanosti; 1971. samo jedna katedra od Giovanni Sartorija u Firenci, a na početku 21. stoljeća čak 35
od 72 talijanska sveučilišta.

-Samu struku karakterizira nedominacija politoloških predavača, naime samo 7.2% predavača od
ukupnog broja predavača na sveučilištu za političke znanosti su politolozi.
-Nakon Drugog svjetskog rata talijanska politička znanost biva izložena hegemoniji starijih disciplina.
Giovanni Sartori je zapisao kako politički studiji nakon drugog svjetskog rata čine mješavine prava,
povijesti, ekonomije, statistike, geografije, filozofije te da nisu podučavali studente razumijevanju
politike

-Govorilo se o „političkim znanostima“, a ne o političkoj znanosti.

-Borba za samostalnost vodila se u dvije faze. U prvoj se fazi inzistiralo na uspostavi posebnog
statusa političkih znanosti u odnosu prema povijesti i javnom pravu, a u drugoj prema
protuempirističkoj talijanskoj filozofiji i sociologiji.

-Noberto Bobbio, Bruno Leni i Giovanni Sartori su podnijeli taj teret ofenzive.

Bobbio je pisao tekstove u kojima je obrazlagao metodološke razlike između historiografije i političke
znanosti, između javnog prava i političke znanosti, a kasnije i između političke filozofije i političke
znanosti.

Sartori, koji u to doba djeluje u Italiji, pisao je rasprave u kojima je ukazivao na razlike između
političke filozofije i političke znanosti, ali je ponajprije bio angažiran u borbi protiv „sociološkog
imperijalizma“, pišući brojne članke o razlici između socijologije i politologije.

Prema Sartorijevom mišljenju, socijologija istražuje utjecaj društva na politiku, a politologija utjecaj
politike na društvo. U metodološkom smislu, razlika se očituje u tome da je ono što su za socijologe
ovisne varijable, za politologe neovisne varijable.

Socijologija politike istražuje utjecaj društvenih klasa i društvene stratifikacije na političko ponašanje
masa, uključujući i političke stranke, dok politologija istražuje djelovanje i utjecaj političkih stranaka i
stranačkih sustava na političke i društvene procese, bilo neposredno, bilo posredstvom parlamenta,
tijela lokalne uprave itd.

-1999. bitne reforme sa bolonjskim procesom

-Suvremena politička znanost u Italiji nalazi se u svojevrsnom procjepu. S jedne strane, ona se morala
dugo i uporno boriti da se akademski instucionalizira i društveno afirmira. Talijanska politička
znanost još uvijek je u velikoj mjeri koncipirana kao „kolekcija“ različitih disciplina
-„Nova interdisciplinarnost“ podrazumjeva da politička znanost kao razvijena samostalna disciplina
surađuje s drugim disciplinama na posebnim područjima istraživanja gdje je nužna interdisciplinarna
perspektiva kako bi se određeni predmet cijelovito istražio i razložio. Taj KRUCIJALNI problem
talijanske politologije osobito je važan za razumjevanje hrvatske politologije koju , također,
opterećuje više od 40 godina.

-Talijanski politički znanstvenici smatraju da njihova znanstvena disciplina i struka još nisu dostatno
prepoznatljive, da još žive u manjinskom statusu, te da pate od društvene nerelevantnosti.

-S druge strane talijanska politologija zauzima istaknuto mjesto u europskoj i svjetskoj politologiji, a
neki njezini prvaci, poput Noberta Bobbija i Giovannija Sartorija, ubrajaju se u politološke klasike 20.
stoljeća. Ipak ugled pojedinih talijanskih politologa nije pratio i ugled talijanskih studija politologije.
Izuzev međunarodnog instituta Europskog sveučilišta u Firenci (koji je prvi na Hixovoj ljestvici), ali
koji je samo geografski u Italiji, Italija nema ugledan studij politologije osim onog najstarijeg na
Sveučilištu u Firenci koje se nalazi na 77. mjestu.

ZAVRŠNO RAZMATRANJE

-Prema uvriježenom mišljenju moderna je politička znanost američka politička znanost.

-Jurgen Hartmann tvrdi da je modena politička znanost nastala u SADu da su njezini temelji uvezeni
odatel i da do danas određuje profil struke. Stoga razvoj američke političke znanosti treba čitati kao
integralnu predpovijest britanske, njemačke i francuske političke znanosti.

-Uvoz je negdje bio izravan i očit, kao u Italiji i Njemačkoj, prema Jamesu Farru, a drugdje posredniji u
sklopu opće kolonizacije Amerikanaca u vidu intelektualnog i duhovnog života. To se ponajprije vidi
na primjeru Nizozemske, Švedske, Norveške i dr.

-Prava postojbina političke znanosti je Europa, i američka politička znanost je europskog podrijetla.
Takvo stajalište zastupaju oni koji tvrde da je politička znanost „stara“ znanost utemeljena djelima
grčkih mislilaca, ponajprije u Aristotelovim spisima o politici.

-Prema mišljenju Johna G. Gunnella, europski utjecaj na razvoj američke političke znanosti može se
pratiti kroz tri razdoblja. U drugoj polovici 19. stoljeća na njezin razvoj presudno utječe njemačka
teorija države. John W. Burgess, utemeljitelj prvog akademskog studija političke znanosti na
Sveučilištu Columbia, bio je pod neposrednim utjecajem njemačkih teoretičara države, uključujući
Francisa Liebera, koji je u SAD uveo njemački Staatslehre te povijest i filozofiju što su bile povezane s
naukom o državi, prilagodivši ih američkom kontekstu. Utjecaj njemačkog nauka o državi je oslabio
tek u sklopu „općeg odbacivanja“ njemačke filozofije uslijed Prvog svjetskog rata.

Nakon Prvog svjetskog rata na razvoj američke političke znanosti snažno su utjecali engleski
teoretičari poput Jamesa Brycea, Harolda Laskija, Grahma Wallasa i dr.

Od tridesetih godina u 20. stoljeću emigranti iz Njemačke i Austrije – Leo Strauss, Hannah Arendt,
Theodor Adorno, Max Horkheimer, Hans Morgenthau, Franz Neuman, i dr. Bitno su utjecali na razvoj
političke filozofije i empirijskog istraživanja politike u SADu.

-Ian Mclean misli da je utjecaj europske teorijske tradicije na nastanak američke znanosti o politici još
stariji i još dublji, te da seže u 18. stoljeće i da se vezuje za djelovanje škotskih i francuskih
prosvjetitelja u salonima Condorcetova Pariza. Među Škotima ključan utjecaj na razvoj američke
političke znanosti imali su Francis Hutchison, David Hume i Adam Smith. Njihova je osobna misao
prodrla na američka sveučilišta gdje su studirali federalisti poput Alexandera Madisona, i Thomas
Jefferson. Mclean tvrdi da se javila snažna veza između Amerike i Škotske i Irske. Drugi utjecaj
Mclean vidi u „salonima prosvjetiteljskog Pariza“, u kojima su često boravili Benjamin Franklin,
Thomas Jefferson i John Adams. U njima prepoznaje Condorceta kao ključnu figuru prijenosa između
Amerike i Francuske. Franklin, Jefferson i Condorcet dijelili su Humeovu želju za svođenja na znanost
politologije. Condorcet je prvi upotrijebio frazu scineces politiques koju je Jefferson preveo u
political science.

-Nasuprot Gunnellu i Mcleanu; James Farr radije govori o „europsko-američkoj političkoj znanosti“
koja je nastala transatlanskom „interakcijom“ i „transakcijom“ „pojmova, metoda, teorija, tekstova,
tradicija, institucija i udruženja“. Napominje da je Europski konzorcij za istraživanje politike (ECPR),
koji se smatra ključnom organizacijom u poticanju razvoja političke znanosti u Europi nakon Drugog
svijetskog rata, nastao prema modelu Međusveučilišnog konzorcija za istraživanje politike na
Sveučilištu u Michiganu. EPCR je pokrenu European Journal for Political Research, a njegov je glavni
urednik bio Arend Lijphart, politolog nizozemskog podrijetla, koji je glavni dio svojega profesionalnog
života proveo na kalifornijskim sveučilištima Barkeleyu i San Diegu i koji je bio predsjednik Američkog
udruženja za političku znanost. I Giovanni Sartori, drugi najutjecajniji politički znanstvenik europskog
podrijetla u 20. stoljeću, svoju je međunarodnu profesionalnu karijeru izgradio na američkim
sveučilištima Stanfordu i Columbiji. Osim slučaja Sartorija i Lijpharta, imamo i primjer Steina
Rokkana, njegove suradnje s vodećim američkim političkim znanstvenicima šezdesetih i
sedamdesetih godina, te snažna utjecaja na njih.

-Europski teorijski korijeni nisu jedini razlog zbog kojeg se ne može tvrditi da je znanost potpuno
amerikanizirana.
-Od nastanka Europske Unije europska politička znanost suočena je s novim velikim temama, kao što
je istraživanje nadnacionalnog političkog sustava i njegovih institucija, oblika višerazinskog
upravljanja, političke integracije, ekonomske transformacije i demokratske konsolidacije novih
članica.

-Neki se razvijeni američki pravci nikad nisu ukorijenili ili nisu bili jednako prihvaćeni u Europi.
Primjerice škole racionalnog ili javnog izbora koju je velika većina europskih političkih znanstvenika
gledala kao intelektualnu igru male koristi za stvaran svijet.

-Dirk Berg-Schlosser smatra da je suvremena europska politička znanost „više historijski usmjerena,
da je komparativnija, da je više makrosociološka u Rokkanovoj tradiciji“ od američke.

-David McKay ukazuje na to da su američki politički znanstvenici oduvjek bili teorijski i politički
uniformniji od europskih gdje ne postoji jedna dominanta tradicija kao liberalizam u američkom nego
supostoji kompleksna mješavina liberalnih, strukturnih i kolektivističkih pristupa, kadkad i unutar
jednog studijskog odsjeka.

-Europske su demokracije kompleksna mježavina liberalizma, korporativizma, konsocijalizma,

elitizma, populizma, etatizma i socijalizma.

-Na razvoj neke discipline općenito, pa tako i političke znanosti posebno, utječu mnogi čimbenici.
Među njima su posebno važni: geneza, nacionalne tradicije u obrazovanju i sveučilišnim sustavima,
odnos prema susjednim tj. srodnim disciplinama, stupanj etabliranosti discipline, sposobnost da se
izbori za vlastite resurse, da privuče studente, akademska vjerodostojnost i prepoznatljivost itd.

-U razvoj europske političke znanosti u posljednje je vrijeme uložen veliki napor. Prijelomnicu u
nastojanjima da se stvori europska politička znanost je osnutak Europskog konzorcija za istraživanje
politike. 1970. je osnovan od strane 8 sveučilišnih institucija iz Bergena, Essexa, Leidena,
Mannheima, Nuffield Colagea, Oxforda, Pariza i Strathclydea.

Bitnu ulogu su imala 4 europska „oligarha“: Jean Blondel, Hans Daalder, Stein Rokkan i Rudolf
Wildemann.
--Od 1994. među članicama je i FPZG (uz 286 drugih članica). Konzorcij se usredotočio na razvoj
političke znanosti u Europi. I utemeljitelji prihvaćaju općenito mišljenje kako politička znanost može
funkcionirati samo u otvorenim društvima i demokratskim državama.

-1972. The European Journal Of Political Research kao službeni časopis Konzorcija, a kasnije i
European Political Science

-Drugu veliku prijelomnicu činio je projekt ujednačavanja studija općenito, pa i studija izvan političkih
znanosti, na sveučilištima u zemljama EUa ali i izvan nje, putem bolonjskog procesa.

-Institucionalne i organizacijske promjene ne mogu same po sebi proizvesti nešto što bi bila europska
politička znanost. Većina istraživača misli da u tom postupku ključnu ulogu treba imati promjena
teorijskih i metodoloških pristupa proučavanju politike.

-Johansson i Vifell misle da su nacionalne političke znanosti još uvijek zasnovane na nezdravom
metodološkom nacionalizmu, koji u središte analize postavlja društva u nacionalnim državama, te
nacionalne države i njihove vlasti. Nasuprot metodološkom nacionalizmu, oni se zauzimaju za
prevladavanje tradicionalne podjele na nacionalnu i internacionalnu politiku koja je, teorijski i
empirijski, jednostavno preuska. Suvremene nacionalne političke i društvene poretke stvaraju i
mijenjaju i nacionalni i transnacionalni akteri.

-U poslijednje vrijeme na razvoj nacionalnih političkih znanosti bitno utječe njihova sposobnost da se
internacionaliziraju. Oglednim primjerom smatra se nizozemska politička znanost.

-I na kraju bit razvoja političke znanosti je uprvo u emancipaciji, povjesnoj, kontekstualnoj u okviru
društvenih zejednica, i internacionaliziranju znanosti.

FRANCUSKA

Ecole Libre des Sciences Politiques – osnovana 1871. u Parizu

- prva samostalna institucija za studij političke znanosti u povijesti

 - glavni nositelj projekta – Emile Boutmy- zagovaratelj samostalne, eksperimentalne i induktivne
političke znanosti, ravnatelj škole.

- godina osnutka škole veže se uz događanja u zemlji, poraz u francusko pruskom ratu, ujedinjenje
Njemačke, te pad režima Napoleona III i sukob Treće Republike sa Pariškom komunom. Kako nije bilo
škole u kojoj bi se nacionalna elita učila modernoj politici, dolazi do potrebe stvaranja jedne.

- škola je postojala do 1. svj. rata kada prestaje djelovati, a svoj rad obnavlja 1945. pod nazivom
Institut d´Etudes Politiques

Pokaži kako se razvija francuska politička znanost nakon 2. svjetskog rata (objasni njenu dominantnu
koncepciju,ulogu M.Duvergera)

Nakon 2.svj.rata - 1945.g. Ecole Libre des Sciences Politiques (prva samostalna institucija za studij
političke znanosti) – obnavlja svoj rad pod nazivom Institut d´Etudes Politiques. Ubrzo nakon toga
otvaraju se slični instituti u Rennesu, Layonu, Lilleu, Bordeauxu...

1969. - politička znanost kao samostalna disciplina priznata je u sklopu fakulteta društvenih znanosti
(prava, povijesti, filozofije i sociologije) – a danas je institucionalizirana u dva oblika: na devet
Institute d'Etudes Politique (elitne obrazovne ustanove) i na pravnim fakultetima. U procesu te
institucionalizacije političke znanosti – Maurice Duverger bio je središnja figura. On je bio profesor
javnog prava na Pravnom fakultetu u Bordeauxu, te najzaslužniji za otvaranje Institut d'Etudes
Politique u Bordeauxu. Također, 1969. u Sorbonni osniva Odsjek za političke znanost kao jedini
sveučilišni odsjek na kojem se isključivo studirala politička znanost. Duveger je bio pristaša
profašističke desnice, iako je u starim danima izabran u europski parlament kao kandidat s liste
Komunističe partije Italije.

1949. osnovano je Francusko udruženje za političku znanost - ono je 1951. počelo izdavati
dvomjesečnik Reveu Francaise de Science Politique koji je do danas ostao najutjecajniji i najugledniji
pol. časopis u Fra.

Općenito gledano, u Francuskoj se politička znanost institucionalizirala vrlo sporo zbog otpora
etabliranijih disciplina, te je ostala razmjerno slabo razvijena u odnosu na VB, SAD. Razlog je mali broj
međunarodno priznatih franc.znanstvenika, zatim dobrovoljna izolacija i jezične prepreke (mali broj
djela objavljenih na engl. jeziku), te sama koncepcija političke znanosti, koja je bila svedena na
znanost o državi i obrazovanje javnih službenika, pa je izučavana u okviru drugih disciplina (prava,
sociologije, čak i geografije), a ne kao samostalna.
Općenito francuski model akademskog studija politologije danas nije ni poželjan niti se smatra
mogućim rješenjem u ostalim zemljama.

SAD

Pokažite razvoj političke znanosti u SAD-u.

Za razvoj političke znanosti u SAD-u posebno su važna sveučilišta u Chicagu i Columbia. Detaljno objasni njihovu misiju (vodeći profesori, institucionalna
organizacija i intelektualni naglasci...)

School of Political Science

- osniva se na Sveučilištu Columbia 1880. i označava početak institucionalnog razvoja studija politke u
SAD-u

- osnivač je bio J.W.Burgess. Na osnivanje tog studija bio je potaknut velikim promjenama u SAD-u na
koje tadašnja politika nije nalazila primjereno rješenje (masovno useljavanje, brza industrijalizacija i
urbanizacija zemlje). Također, to vrijeme se poklapalo i sa problemima uspostave moderne
predstavničke demokracije u SAD-u. Zato je tvrdio da je zadaća sveučilišta da budućoj eliti posreduje
zamisao o državi.

- Burgessov studij osnovan je po uzoru na njemačka sveučilišta, jer je i sam studirao u Njemačkoj.
Studij se početno sastojao od više disciplina – geografije, ekonomije, filozofije, prava....te se kasnije
pretvorio u pravi studij pol. znan.
20-tih god 20. st. glavno politološko središte premješta se sa istočne obalne na Srednji Zapad u
Chicago koji je u to doba bio suočen s lokalnim problemima snažne industrijalizacije, mafije i
kriminala. U Chicagu se kao osnivač politološkog studija javlja Charles E. Merriam – oko kojeg se
okupljaju Harold Lasswell, Almond i drugi. Taj studij se razvija kao empirijska politička znanost
zasnovana na sociologiji, statistici i psihologiji. Ovdje govorimo o tzv. ''Čikaškoj novoj političkoj
znanosti'' koja se oštro suprotstavlja prevlasti političke filozofije u disciplini, a kasnije i
bihevioralizmu.

Američko udruženje za političku znanost (osamostaljuje se 1903.) - odigralo je važnu ulogu u procesu
institucionalnog osamostaljenja američke političke znanosti. 1962. objavljuje izvješće u kojem stoji da
je politička znanost kao disciplina podijeljena na 4 široka područja studija:

- politička teorija,
- američke političke institucije i procesi,
- komprativne političke institucije i procesi,
- međunarodni odnosi te organizacije i pravo.
Radilo se na standardizaciji disciplina na način da se na prijediolomske studije uključi najmanje po 1
od ova 4 tečaja.

Američki studiji političke znanosti najbrojniji su i najsnažniji i danas. Najcitiraniji i najugledniji časopis
na svijetu je American Political Science Review, a izdaje ga Američko udruženje za političku znanost.

- Woodrow T. Wilson krajem 19.st. osniva poseban odsjek za političku znanost na Sveučilištu
Princeton, gdje je bio rektor. Tu se promiče anglosaksonska tradicija u proučavanju politike.

- Lawrece Lowel 1910. osniva studij političke zanosti na Harvardu, gdje daje profesorsko mjesto
Jamesu Bryceu, koji piše American Commonwealth (prvu cjelovitu panoramu američke politike nakon
Tocquevillea).

VELIKA BRITANIJA
1. institucionalizirani oblik studija političke znanosti u V. Britaniji uspostavljen je na London School of
Economics and Political Science 1895. na poticaj Sidney i Beatrice Webb, a po uzoru na Ecole i
Columbia College. Nastala je u doba demokratizacije britanske politike i sve izraženije potrebe da se
ovjetli unutarnja mašinerija britanske vlasti. Ustanova je bila zamišljena kao protuteža Oxfordu i
Cambridgeu, koji su slovili kao akademske utvrde britanske više klase i vladajuću elite. Bila je
namjenjena muškarcima i ženama angažiranima u businessu, javnim službenicima, novinarima,
radnicima ...

Prvi politički znanstvenik na tom studiju bio je Graham Wallas, a naslijedio ga je Harold Laski
(istaknuti predstavnik lijevog krila Laburističke stranke). Ova škola se razlikovala od prvih politoloških
institucija u drugim zemljama po tome što je bila ustrojena kao studij ekonomije i politike (imala je
discipline trgovine, ekonomije, statistike, bankarstva, trgovačkog prava, političke znanosti) . Kasnije je škola
bila organizirana u 3 glavna odsjeka: za ekonomiju, za historiju i za društvene znanosti. Prema svemu
tome Škola je djelovala kao jedinstvena škola društvenih znanosti.

- 1930. na Oxfordu se osniva Nuffield Colledge za studij politike...

- 1965 osnovan Social Research Council kao vladina zaklada za poticanje izgradnje novih sveučilišta
izvan Londona...među ostalima i onaj u Essexu koji se brzo razvio u jedan od najutjecajnijih studija u
V.B. i u Europi

- najutjecajniji časopis – British Journal of Political Science

Početkom 21. st. postojala su 23 odsjeka za političku znanost na svim većim britanskim sveučilištima,
što pokazuje da su posvetili osobitu pozornost razvoju britanske politike.

NJEMAČKA

Detaljno izvedi razvoj politologije u Njemačkoj

Deutsche Hochschule fur Politik

- osnovana 1920. u Berlinu kao privatna ustanova nastala prema uzoru na parišku Ecole i
oslanjanjući se na iskustva Instituta za političko obrazovanje što ga je prije 1. svj. rata osnovao
Friedrich Naumann

- prvi sponzori škole bili su industrijalci poput Boscha i Siemensa

- škola se usredotočila na demokratsko političko obrazovanje članova političkih stranaka, sindikata,
učitelja. Najviše su se studirale ustavna politika, političke stranke, sindikati, interesna udruženja, kao i
ustavni sustavi i politike drugih država, ponajprije FRA, SAD i V.B.

Škola je 1933. pretvorena u Nationalsozialistische Deutsche Hochshule fur Politik; Hitlerovim

ukazom postala je ustanova Njemačkog Reicha s ciljem obrazovanja nacionalsocijalističkih vođa.
Napominje se da je upravo u ovom razdoblju počela emancipacija političke znanosti u samostalnu
disciplinu (iako joj je predmet bio ograničen na vanjsku politiku).

Škola je nakon 2. rata obnovljena i uključena u Slobodno sveučilište u Berlinu. Tu obnovu su

podupirali Amerikanci, što je automatski onda uklučivalo i preuzimanje američkih trendova. Tome su
otpor pružale tradicionalne struke (pravnici, sociolozi, filozofi).

Zapravo Njemačka politička znanost se prije 2. rata zasnivala na znanosti o državi, a nakon rata se
shvaćala kao povijest politčkih ideja. 90-tih godina je zapala u svojevrsnu krizu, uvjetovanu brojnim
ekonomskim i političkim razlozima. Kriza se očitovala u smanjenoj komepetitivnosti njemačke
političke znanosti na međunarodnoj razini.

1951. formirano je Njemačko udruženje za pol. znan. koje je u trenutku osnutka okupljalo oko 40-ak
članova, a danas preko 1500 članova

- 2 časopisa koja su opstala i danas: Politische Vierteljahresschrift i Zietschrift fur Parlamentsfragen.

ITALIJA

Pokažite razvoj talijanske političke znanosti nakon 2 svj. rata

Prvi insitucionalni oblici razvoja političke znanosti nastali su u fašističkom razdoblju.

1924. fašistički režim osnovao je Facolta di scienze politiche u Paviji, Padovi i Rimu, a kasnije u
Perugi. Bili su namjenjeni obrazovanju diplomata, javnih službenika, kolonijalnih upravitelja,
sindikalnih dužnosnika i novinara... Razvoj političke znanosti bio je negativan jer je disciplina bila
smatrana za proizvod fašističkog režima. Padom fašizma ugasili su se i studiji. Tako se politička
znanost počinje razvijati kasnije 50-tih i 60-tih godina na sveučilištima u Firenci, Bolognji i Torinu,
ponajviše zahvaljujući američkoj politici i novcu. Amerikanci potiču istraživačke projekte te programe
razmjene znanstvenika. Sve to je poticalo i talijanske političke znanstvenike da se samostalno
angažiraju u razvoju i institucionalizaciji svoje discipline i struke.
Talijansko udruženje za političku znanost počelo je djelovati 1973. kao posebna sekcija za društ. i
pol. znan., da bi se kasnije 1981. posve osamostalio.

1971. postojala je samo jedna sveučilišna katedra za pol. znan. koju je držao Giovanni Sartori u Firenzi

Talijanska politička znanost nakon Drugog sv. rata bila je izložena ''hegemoniji starih disciplina''
napose povijesti, javnog prava i političke filozofije, a Sartori smatra da se na tim fakultetima političkih
znanost studente nije poučavalo da razumiju politiku, već da je talijanska politologija bila kolekcija
različitih predmeta. Borba za samostalnost političke znanosti vodila se u dvije faze: u prvoj se
inzistiralo na uspostavi posebnog statusa političke znanosti unutar društvenih znanosti, a u drugoj se
vodila borba za autonomiju u odnosu prema protuempirističkoj talijanskoj filozofiji i sociologiji. Glavni
teret te borbe podnijeli su: Bobbio, Leni i Sartori, kao vodeći talijanski politolozi.

- 1999. «bolonjski proces» 3+2 godine studija – to su bitne reforme

Ovo je pomoglo da se učvrsti izučavanje političkih znanosti na talijanskim fakultetima.

Suvremena politička znanost u Italiji je u svojevrsnom procjepu. Morala se dugo boriti da se

akademski institucionalizirai i afirmira, no još je umnogome studijski koncipirana kao ''kolekcija''
različitih disciplina. Javlja se ''nova interdisciplinarnost'' koja podrazumijeva da politička znanost kao
samostalna disciplina u nekim istraživanjima surađuje sa drugim disciplinama, tamo gdje je nužna
interdisciplinarna perspektiva.

Međunarodni institut Europskog sveučilišta sa svojim odsjekom studija za političke znanosti smješten
je u Firenci i na prvom je mjestu Hixove liste.