MICHAEL LAVER

Politikom se ljudi bave da bi ostvarili svoje privatne želje i interese. Da bi provjerili tu tvrdnju
stvaramo teorijski model svijeta politike i načina na koji on funkcionira. Taj model je
pojednostavljena slika stvarnosti. Proučavanjem politike u takvom modelu bavi se teorija
racionalnog izbora i pripadni joj teoretičari. Za te teorije svojstven je osobiti pristup razvijanju
argumentacije: počinju skupom a priori pretpostavki (stvaranje zanimljivih i neočiglednih
tvrdnji o svijetu iz skupa pretpostavki i sustava logike) koji su u određenom smislu,logički
različiti od pojave kojom se bavi analitičar. Te pretpostavke čine temelj modela i mogu biti
tvrdnje kakav svijet zapravo jest ili mogu biti čisto spekulativna nagađanja. Kad postavimo
pretpostavku na sustavan i logičan način otkrivamo implikacije tih pretpostavki. Bitna svrha
pristupa racionalnog izbora je konstruiranje logički koherentnog potencijalnog objašnjenja
pojave koja se istražuje (sposobnost da se bavi protučinjeničnim situacijama koje se još
nisu dogodile).

2 načina na koji se mogu koristiti modeli rac. izbora u istrživanju

- modelima se može logički manipulirat u pokušaju da se pruže korisna ili provokativna
tumačenja koja mogu proširit naše shvaćanje stvarne politike, a ta tumačenja se mogu
primjenit i na hipotetičke situacije u pokušaju da se istraži potencijal bilo koje situacije ili
zamišljenih političkih budućnosti.

- modeli mogu koristit za iznošenje izravnih hipoteza o stvarnim fenomenima, a te hipoteze

možemo onda usporediti sa stvarnim događajima i tako ih testirati (npr. modeli racionalnog
izbora koalicijskih vlada mogu povećati našu sposobnost predviđanja tih vlada u stvarnom
svijetu)

Lever na početku knjige objašnjava kako funkcionira empirijski pristup političkoj

znanosti. Pokaži to na ''primjeru iz fizičkog svijeta''

Emirijski pristup (zapažanje i zaključivanje na temelju obrazaca) – započinje stvaranjem

hipoteze o političkim interakcijama stvarnog svijeta na osnovu sustavnog opažanja onog što
stvarni ljudi čine, pri čemu zdrav razum i poznati rezulatti prethodnih istraživanja govore što
točno treba promatrati. Kad završi istraživanje, analitičar generalizira dobivena zapažanja u
obuhvatnije postavke o tome kako svijet funcionira. Svrha tog pristupa je da stvara vjerojatne
i uvjerljive opće iskaze koji će biti u suglasju sa promatranim empirijskim obrascima.
Npr. – primjer iz fizičkog svijeta - ako bi hjeli predviđati izlaske sunca na nekoj
važnoj točci na globusu empirijski način bio bi bilježiti izlaske sunca svakog jutra sve dok
nam se ne čini da možemo dešifrirati obrazac vremena koji će nam omogućiti predviđane
budućnosti. Tako možemo konstruirati empirijski model koji bi precizno predviđao izlaske
sunca, a da nikad ne dođemo do istinskog uzroka te pojave.

Laver razlikuje empirijske i apriori pristupe u političkoj znanosti. Izvedi apriori

pristup s pripadajućim primjerom u knjizi.

A priori pristup (logička pretpostavka) – podrazumijeva stvaranje zanimljivih i nelogičnih

tvrdnji o svijetu iz skupa a priori (primitivnih) pretpostavki i sustava logike. (npr. takva
petpostavka je - svijet je naseljen divnim i velikodušnim ljudima – dakle, spekulativna
nagađanja ili tvrdnje o tome kakav svijet zapravo jest). Prednost je u tome što se može uzeti
bilo a priori pretpostavka.
Npr. – stvaranje logičkog modela Sunčeva sustava, izrađenog od skupa a priori pretpostavki o
tome kako funcionira svijet. Takav model možemo fizički izraditi ili bi se on mogao nalaziti u
kompjuterskom programu. Pomoću toga nismo također mogli predviđati vrijeme, ali
neprecizno – no, bez obzira na to takav model bio bi primjenjiv za niz raznovrsnih situacija,
što je puno bolje nego pretpostaviti da sunce u nekom gradu izlazi u neko određeno vrijeme.
A priori pristupom bismo tako mogli odgovarat na mnoga „što bi bilo kad bi bilo“ pitanja, na
koja uglavnom ne bi mogli odgovoriti izravnim empirijskim pristupom. Temeljna vrijednost a
priori pristupa je upravo istraživanje svih mogućnosti.
Najbolji modeli racinolanog izbora su oni koji su šturi i općeniti, te daju relativno precizne
tvrdnje o svijetu.
MODELI RACIONALNOG IZBORA U POLITICI
Kako bi pomirio različite teorije racionalnog izbora Laver te modele predstavlja kao da
proizlaze iz jednog skupa temeljnih a priori pretpostavki. U to uključuje samo pretpostavke o
osnovnim unutarnjim motivacijama pojedinca, a koje se mogu precizno odrediti s obzirom na
samo jednog pojedinca, a ne na skupine pojedinaca. Taj skup temeljnih pretpostavki će
označavati nešto poput nedruštvenog ''prirodnog stanja''. Taj pristup zagovaraju John Rawls i
Robert Nozick.

Izvedi „fundamentalno potencijalno objašnjenje politike“

Nozick kaže da nam pristup „prirodnog stanja“ omogućuje izvođenje „fundamentalnih
potencijalnih objašnjenja“ svijeta politike.
- fundamentalna - jer se temelje na pretpostavkama koje su preuzete s područja
različitog od onog koje treba objasniti
- potencijalna – jer omogućavaju da objašnjenja onog što se zbiva budu točna, ako
su pretpostavke bile točne, a logika čvrsta
Takva su objašnjenja zanimljiva, premda su možda njihove pretpostavke neodržive – npr.
mnogo možemo naučiti iz toga kako je država mogla nastati, čak i ako nije tako nastala. Ako
nije tako nastala, puno bismo naučili iz toga zašto nije tako nastala. Radi se o tome da su
objašnjenja fenomena politike na temelju pretpostavki određenih u svijetu pojedinaca, puno
dublja nego objašnjenja politike koja ostaju isključivo u svijetu političkog. Ipak, Laver na to
kaže kako je teško zamisliti da bi stvarni ljudi imali takve elementarne društvene motivacije
(npr. motivacija za glasovanje bila bi građanska dužnost, ali to objašnjenje nije dovoljno...)

Razni pristupi, od a priori do empirijskih metoda, pa do fundamentalno potencijalnih

objašnjenja ne smiju se miješati. Osnova pogreška za neke analitičare je skakanje sa a priori
činjenica na empirijsko razmatranje kada zapnu, pa povratak na a priori činjenice. Naime, ako
svaki put kad zapnemo promijenimo svoje pretpostavke, onda bismo mogli objasnit bilo što –
to je pogodno za istraživača, ali je nezadovoljavajuće. Ovdje može pomoći model
fundamentalno potencijalnih objašnjenja koji pomaže održati jasno razlikovanje između a
priori i empirijskih postupaka. On čini analitičara svjesnijim onog što se nastojalo učiniti u
svakoj fazi procesa objašnjenja.

Knjiga Roberta Nozicka: The Nature of Rationality istražuje značenje racionalnog

odlučivanja, racionalnog uvjerenja i racionalnih ciljeva. To štivo je korisno za svakog tko se
zanima za područje racionalnog izbora.

Greenova i Shapirova kritika ''Patologije teorije racionalnog izbora'' dolazi direktno iz

političke znanosti. Njihov je osnovni argument da je teorija racionalnog izbora unatoč svojoj
teorijskoj sofisticiranosti, od male empirijske koristi.
Paradoks kolektivnog djelovanja: ako se skupina racionalnih ljudi ponaša na način da svatko
od njih želi maksimizirati svoju dobit, onda oni stvaraju stanje koje je za svakoga od njih
pojedinačno lošije nego što bi bilo da su prihvatili kooperativno ponašanje. Taj paradoks je
toliko važan da ga pojedinci uzimaju kao glavno opravdanje za ulogu države, koja se shvaća
kao nužna kako bi ljude prisiljavala na suradnju ''za njihovo vlastito dobro''. Država ostvaruje
ulogu hobbesovskog suverena, uvodeći mir i produktivnost, kako bi spriječila rat svih protiv
sviju. Također postoji i anarhistički argument, a taj je da se neke stvari koje ljudi žele, pa čak i
one iz kojih ljude nije moguće isključiti, mogu u stanovitim okolnostima proizvesti i bez
intervencije države. Skupine pojedinaca moraju biti male i stabilne, članovi moraju biti
prilično pronicljivi i moraju imati jednake mogućnosti raspolaganja resursima. Anarhističko
''rješenje'' je jedan od načina na koji se mnogi problemi kolektivnog djelovanja rješavaju u
praksi, pa čak i u modernoj državi. Alternativno rješenje za problem kolektivnog djelovanja
može pružiti politički poduzetnik koji organizira razne kolektivne pothvate u ime skupine.

2. RACIONALNI AKTERI
Postoje dvije skupine: ljudi i predmeti njihovih želja. Ono što motivira ljude da djeluju na
određeni način su „predmeti želja“. „Racionalne'' ljude motivira poriv da ispune svoje želje.
Ispunjavanje tih želja zahtijeva trošenje resursa koji su dostupni u ograničenoj mjeri ovisno o
mentalnoj i fizičkoj sposobnosti pojedinca (energija, domišljatost itd). To znači da ljudi
djeluju u svijetu koji im omogućava da čine određene stvari i sprječava ih da čine neke druge,
istovremeno nudeći mogućnosti i postavljajući prepreke. Ograničenja čine ostvarenja nekih
želja nemogućim, drugih djelomično mogućim, a neke skupove želja nespojivim.
Prepreke imaju različite oblike: neke su apsolutne i nepromjenjive (npr količina
raspoloživog vremena u jednom danu), a neke apsolutne, ali i u kontroli pojedinca (količina
informacija pohranjenih u mozgu). Neki su resursi potrošni (vrijeme i energija), nepotrošni
(informacije i inteligencija), izvan kontrole pojedinca (vrijeme), unutar kontrole pojedinca
(trošenje energije)

Ove prepreke znače da su raspoloživi resursi ograničeni i da postoje želje koje se ne mogu
ostvariti. Takve neostvarive želje se smatraju ''intrizično neostvarivima'' (npr. da se hoda po
vodi). Također postoje želje koje nisu same po sebi neostvarive, no ne mogu se ispuniti uz
raspoloživu količinu resursa (npr. želim tonu tartufa, ali ne mogu dobit toliko jer je ponuda
ograničena). Neki predmeti želja koji nisu ''intrizično nespojivi'' mogu biti međusobno
isključivi, ako se uzme u obzir zadana količina osobnih resursa kojima raspolaže neki
pojedinac (npr. kad imamo više želja moguće je da ih ne možemo ostvarit istodobno jer
nemamo dovoljno vremena, inteligencije i sl. npr. vrećica tartufa i tona sirovih odrezaka).

Racionalno donošenje odluka

U svakom pojedinom trenutku osobe će imati svoje privatne želje i suočavati se sa stanjem
koje nudi mogućnosti i nailaziti na prepreke u ostavrivanju tih želja. Tako svaki pojedinac
može poduzeti neko djelovanje koje će imati različite ishode, u nastojanju da ispuni privatne
želje. Plan djelovanja u raznim situacijama može se nazvati strategijom. Svaka strategija
zahtijeva trošenje određene količine resursa, pa treba prepoznati ostvarivi ishod koji
najdjelotvornije ispunjava pojedinčevu želju – pa da bi racionalno donijeli odluku trebamo:
 1. razvrstat različite predmete svojih želja prema redoslijedu PREFERENCIJA (npr. Eva
mora preispitati ako se penje na drvo koja je vrijednost za nju u tome da bude zdrava i
sa šljivom ili ozlijeđena i bez šljive).
2. PRIPISATI VRIJEDNOSTI RAZNIM CILJEVIMA tj. procijeniti vjerojatnost ta dva
moguća ishoda, a što nam omogućuje da donesemo racionalan izbor u običnoj situaciji
kada jedan smjer djelovanja neke želje ispunjava bolje, a neke lošije, od nekog
alternativnog smjera djelovanja.
3. VREDNOVANJE RAZLIČITIH SMJEROVA S OBZIROM NA VJEROJATNOST
NJIHOVA ISHODA, pošto svako djelovanje ima čitav raspon raznih mogućnosti (npr.
Eva mora procijeniti vrijednost penjanja na stablo tako da zbroji sve moguće ishode i
to umanji za vjerojatnost da se neki ishod zaista i dogodi – tako će usporediti
očekivanu vrijednost penjanja na stablo u odnosu na vrijednost ostajanja na zemlji)
Ljudi ovakve složene proračune zapravo najčešće rade nesvjesno.Racionalna osoba zapravo
maksimira korisnost težeći ispunjenju vlastitih želja.

Također, postoje 2 načina na koji čovjek može ne biti racionalan:

- da osoba svjesno odabire smjer djelovanja za koji je opće poznato da se isplati
manje nego neki alternativni smjer djelovanja. To je proturacionalno ponašanje.
- da osoba obijesno odbije vrednovanje mogućih ishoda prije donošenja odluke. To
je ''nesmotreno'' ponašanje. U ovom razmatranju vrlo su važni troškovi jer ne
mora biti ekonomičnije vrednovati određene smjerove djelovanja ako su troškovi
veći od prima facie koristi ispravnog izbora.
INSTRUMENTALNE ŽELJE

Koji problem prema Laveru stvaraju privatne želje političara? Objasnite u svom
odgovoru pojmove instrumentalnih i intrinzičnih razloga tj.želja.

Svaki pojedinac je usmjeren na ostavarenje svojih privatnih želja. Pritom ima ograničene
resurse i nailazi na razne prepreke, te žudi za stvarima kojih nema dovoljno. Zato mora
djelovat racionalno tj. razvit strategiju djelovanja (lista preferencija, pripisivanje vrijednosti
ciljevima, donošenje odluke vrednovanjem cilja s obzirom na idhod). Pri tome će neke
predmete želja cijenit intrinzično, druge instrumentalno.
Intrinzične želje su one koje ljudi cijene zbog njih samih (ciljevi po sebi).
Instrumentalne želje su one koje pomažu da se dođu do drugih stvari koje su intrnzično
vrijedne (sredstva za druge ciljeve).
Npr. Eva je žedna i ne isplati se leći na pod, otvorit usta i skupljat vodu – pa će uzeti kantu –
ne zato što ima intrinzičnu želju posjedovati ju, već zato što će joj kanta pomoću da ostvari
svoju intrinzičnu želju tj. da utaži žeđ. Dakle kanta ima instrumentalnu vrijednost, jer pomaže
ispuniti intrinzičnu želju.

VEĆI BROJ LJUDI

Kad se razmatra ponašanje većeg broja ljudi logično je zaključiti da će svi oni imati predmete
želja, intrizične i instrumentalne, te da će zbog toga biti nemoguće svima ostvariti te želje jer
će se javiti konkurencija. Posljedica konkurencije je da će ljudi nastojat spriječiti druge u
ispunjavanju njihovih želja – javljaju se novi oblici instrumentalnih ciljeva – sredstva kojima
ćemo spriječiti da drugi posežu za nečim našim, sredstva koja sprječavaju druge da
ispunjavaju želje koje su u sukobu ili konkurenciji sa našima i sredstva pomoću kojih
možemo prisvajati predmete želja od drugih, a ne direktno od prirode.
Sredstva koja služe za napad i obranu možemo smatrati oružjem. Ono može biti fizičko i
psihološko. Psihološko oružje je vrlo djelotvorno, a najočitiji primjer je reputacija. Ona se
gradi vrlo dugo, a može se djelotvorno uništiti u nekoliko sekundi. Ona je vrlo vrijedna
društveno određena stečevina, ali isto tako vrlo krhka.
2 načina na koja bismo mogli osporiti model racionalnog donošenja odluke:
1. Ukazati na činjenicu da se svaki opis problema odlučivanja mora stilizirati kako bi
postao teorijski opipljiv i da se u toj stilizaciji uvijek nešto izgubi, a realističniji opis bi
puno bolje otkrio motivacije koje se ne vide u stiliziranoj verziji – npr. ako posudim
novce i pokušavam odlučiti hoću li ga vratiti, nešto ću sigurno izgubiti ako ne vodim
računa da možda želim posuditi još novaca ili da će drugi s kojima bih jednog dana
mogao poslovat otkrit što se dogodilo ili ću se pak osobno osjećat loše ako ne ispunim
obećanje.
2. Temeljni donositelj odluka je pojedinac tj. postoje pojedinačna djelovanja, ishodi tih
djelovanja i odabir djelovanja prema ishodu –to je bit teorije racionalnog izbora – te
ona ne dopušta mogućnost da skupine pojedinaca biraju djelovanje (jer kad jednom
počnemo govorit da skupina donosi odluke, tada smo izašli iz individualističkog
pristupa racionalnog izbora). Npr. često čujemo da je „stranka odlučila promjenit
vođu“ i sl, kao da ti društveni entiteti imaju vlastite umove...

DRUŠTVENI KONTEKSTI PRIVATNIH ŽELJA

 među pojedincima se javlja konkurencija u ostvarenju privatnih želja, pa brzo postaju
svjesni specifičnog društvenog konteksta mnogih predmeta svojih intrizičnih privatnih
želja.
 2 središnja aspekta društv. konteksta su – proizvodnja (stvaranje predmeta želja) i
potrošnja (uživanje).
Kontekst proizvodnje proizlazi iz činjenice da će pojedinci željeti predmete koje niti jedan
pojedinac sam ne bi mogao proizvesti, te da je proces ostvarenja privatnih želja sam po sebi
kolektivan. Kontekst potrošnje proizlazi iz činjenice da je prilikom potrošnje nekog dobra,
pojedinac suočen sa činjenicom da ta i neka druga dobra koriste i drugi ljudi.
1. DRUŠTVENI KONTEKST PROIZVODNJE
Pojedinac koji djeluje sam odvojeno od svih može ispuniti mnoge želje.(Skupljanje bobica i
žireva…) No postoje one želje koje se ne mogu ispuniti bez zajedničkog djelovanja velikih
skupina, čak i onda kada su resursi svakog pojedinca ogromni. (Izvođenje koncerta…)

2. DRUŠTVENI KONTEKST POTROŠNJE

Ovdje predmete želja promatramo kao DOBRA – koja mogu bit privatna (šljiva) i javna (lijek
za rak). Npr. kada ja pojedem šljivu ona prestaje bit šljiva i postaje dio mene – potrošio sam
ju, dok se lijek za rak ne može potrošiti, jer ako sam se ja izliječio, nisam to izlječenje
potrošio. Zato je javno dobro dobro 'koje uživaju svi zajedno u smislu da potrošnja takvog
dobra od strane svakog pojedinca ne rezultira umanjenjem potrošnje tog dobra od strane bilo
kojeg drugog pojedinca (Samuelson). Samuelsonova definicija javnog dobra uključuje dvije
definicije: nedjeljivost ponude i mogućnost isključivanja.
- 4 razlike izmedju privatnih i javnih dobara
- Koje značajke društvenog konteksta potrošnje čine neko dobro javnim? Objasnite
svaku od njih.
- Postoje različita obilježja dobra koja utječu na stupanj njegove kolektivne
potrošnje.objasni fakultativnost i nedjeljivost ponude / objasni isključivanje i
zagušivanje.

a) Zagušivanje - znači da konzumiranje nekog dobra od strane jednog potrošača smanjuje

kvalitetu konzumacije drugim potrošačima. Dakle što je manja mogućnost da se dobro
''zaguši'' to je ono više javno, jer uživanje jednog potrošača u manjoj mjeri ograničava
uživanje ostalima. Kod privatnih dobara (šljiva) sva korist iz njihove potrošnje ide jednoj
osobi, te su ona potpuno zagušiva. Park je srednje zagušivo dobro ovisno koliko ga ljudi
koristi, a lijek poput raka nije osjetljiv na zagušivanje, te je dakle „javnije“ dobro od parka.

b) Fakultativnost – se odnosi na to u kojem stupnji dobra mogu biti birana, odnosno

nametnuta. Što je veća fakultativnost dobro je više privatno jer je manja vjerojatnost da netko
konzumira nešto protiv svoje volje. Što je dobro manje fakultatvno, ono je više javno. Npr.
mogu birati hoću li potrošiti šljivu, ali ne mogu birati hoću ili ne „uživati“ u nukelarnom
projektilu.
Stupanj fakultativnosti može se mjeriti troškovima koje pojedinac ima ako se suzdrži od
potrošnje nekog dobra. Npr. ništa me ne košta ako se suzdržim od odlaska u park, ali bi me
puno koštalo da se probam izuzeti od konzumacije nukleranog projektila.

c) Isključivanje – je usko povezano s fakultativnošću. Naime, ako je neko dobro apsolutno

nefakultativno, nemoguće je određene ljude isključiti iz njegove uporabe (ljudi su prisiljeni).
Ako je dobro fakultativno, moglo bi se, a i ne bi moglo ljude isključit iz njegove potrošnje
(npr uživanje su+nca je fakultativno, ali je gotovo nemoguće nekog isključit iz tog uživanja
sunca – moglo bi se izraditi paravane da zakriju sunce, ali bi njihova izgradnja puno koštala).
Upravo se stupanj ekskluzivnosti nekog dobra mjeri troškom isključivanja u odnosu na
moguće koristi - dobra će biti ekskluzivnija ovisno o tome hoće li se troškovi isključivanja
moći platiti ili ne. Npr. uživanje sunca nije ekskluzivno jer nikada ne bi mogli pokriti trošak
izrade pravana, ali uživanje zagrađenog parka s lijepim dvorcima je ekskluzivnije jer bi trošak
ograđivanja mogli naplatiti putem ulaznica.

d) Nedjeljivost ponude- nedjeljivo dobro je ono koje je dostupno za potrošnju bilo kojem
članu skupine, te samim time i svim članovima skupine. Čisto privatno dobro je djeljivo i
svakom dostupno u količini koju želi. Park je nedjeljivo javno dobro jer je svima dostupan u
jednakoj mjeri. Također, nuklerani projektil kao javno dobro nije nužno nedjeljiv kao park jer
će ga ljudi konzumirati u različitoj količini, ovisno o tome koliko su udaljeni od pogođenog
mjesta.

PROIZVODNJA, POTROŠNJA I TEHNOLOGIJA

Javnost potrošnje i javnost proizvodnje nisu u tolikoj mjeri ''intrizična'' svojstva nekog dobra,
koliko svojstva određene razine tehnologije. (primjer broja frekvencija radio-emitiranja, jer je
prije malo ljudi moglo emitirati, oprema je bila skupa, a danas je trošak emitiranja pao i
prostor frekvencija emitiranja je zagušen)

INTERAKCIJA PROIZVODNJE I POTROŠNJE

Mnoga dobra koja se troše privatno mogu se proizvesti samo zajednički. Razmjena je sredstvo
kojim se usklađuje kolektivno ispunjavanje skupova privatnih želja.
Politički problemi nastaju zbog kolektivne proizvodnje dobara koja se i kolektivno troše. Npr.
pušač će htjeti imati čisti zrak, ali na način da on sam ne sudjeluje u troškovima proizvodnje
svojim suzdržavanjem od pušenja.
Zapravo do kolektivne proizvodnje dolazi ne zbog toga što bi čitava skupina morala
sudjelovati u proizvodnji, nego zato jer bi trošak proizvodnje za jednog pojedinca bio
preskup. Npr. izgradnja svjetionika – moreplovci ga neće izgraditi jer znaju da će ga koristiti
svi, a ne samo oni – to je problem kolektivnog djelovanja – kad racionalni ljude žele dobra
za kolektivnu potrošnju iz kojih ekonomski ne mogu biti isključeni i kad je izravna korist od
doprinosa svakog pojedinca njihovoj proizvodnji manja od pripadajućeg troška.
Racionalni pojedinci imaju jak poticaj da se ''švercaju'', uživajući koristi dobra, a ne plativši
za njega jer znaju da ih je teško isključiti. Ako je pojedince moguće isključiti iz uživanja
nekog dobra oni su stimulirani da pridonesu njegovu stvaranju – jer ako one koji ne sudjeluju
u proizvodnji isključimo iz potrošjne mogli bi riješiti problem kolektivnog djelovanja – ali
isključivanje švercera je često skup proces, i moguće je da koristi koje se time postignu budu
manje od troškova.
U svakom društvenom okruženje postojat će barem jedno dobro kolektivne potrošnje koje će
biti presudan instrumentalni preduvjet ispunjenju privatnih želja – to je sustav koji će
osigurati poštivanje ugovora među pojedincima. Transakcija koja uključuje buduću obvezu
može se ispuniti samo ukoliko sudionici pretpostave da će se obveza poštivati.

3. KOLEKTIVNO DJELOVANJE
Problem kolektivnog djelovanja povezuje se sa knjigom Macura Olsona – Logika
kolektivnog djelovanja. Taj problem može se nekada riješiti sam od sebe: ako stvaranje
nekog dobra zahtijeva univerzalnu suradnju svih, onda će ne sudjelovanje nekog
pojedinca/pojedinaca rezultirati time da dobra neće ni biti. Znači da je za svakog člana
skupine korist veća od njegova pojedinačnog doprinosa i prema tome nije racionalno odbiti
suradnju. Zato će se takva dobra proizvoditi bez obzira na kolektivnost njihove potrošnje
(odsutnost globalnog nuklearnog rata).
Druga vrsta dobara (a ta prevladavaju) je osjetljiva na problem kolektivnog djelovanja. To su
dobra u čijim blagodatima racionalni pojedinac može uživati i bez vlastitog pridonošenja
njihovom stvaranju (švercanje), no kad bi se svi tako ponašali to bi bilo neracionalno.
Mancur Olson napisao je knjigu Logika kolektivnog djelovanja. Koja 2 rješenja on
predlaže za rješavanje problema kolektivnog djelovanja?
1. Isključivanje „švercera“ privatiziranjem (npr. naplata cestarine, kodiranje
svjetionika). No isključivanje je jedino djelotvorno ako troškovi nisu veći od
očekivane dobiti isključivanjem. Zbog tehničko/ekonomskih razloga ''privatiziranje''
mnogih dobara kolektivne potrošnje nije izvedivo (čist zrak, kolektivna sigurnost,
arhitektura).
2. Osiguravanje sekularnih privatnih koristi (poticaja) onima koji doprinose
troškovima proizvodnje dobara (iz kojih se ''šverceri'' inače ne mogu isključiti).
Naravno privatne koristi moraju biti dovoljno jeftine da se osigura da višak iz
doprinosa može pokriti i koristi i pribavljanje dobara kolektivne potrošnje (sindikalna
prodaja osiguranja radnicima)
Olsen ovdje isključuje svjetovne svece koji bi zadovoljstvo crpili iz proizvodnje kolektivnih
dobara koja bi onda drugi trošili bez sudjelovanja. Privatne transakcije ''sa strane'' također ne
pridonose rješenju problema kolektivnog djelovanja. Ali moguće je da privatne transakcije
stvaraju dobro kolektivne potrošnje kao dodatno dobro (npr. ured za istraživanje stavova
potrošača privatnim pretplatnicima prodaje analize o proizvodima skupljajući privatne
transakcije, ali te istraživačke aktivnosti mogu pridnesti općem porastu kvalitete proizvoda i
iz toga nitko ne može biti isključen, a ta dobrobit veće kvalitete proizvoda će se pojaviti kao
dodatno dobro).

MONARHIJA

- Opišite sasvim kratko «monarhiju» (Levijatana) kao rješenje problema kolektivnog

djelovanja. Koji je prema Laveru problem s tim rješenjem?
- Laver kaže da se djelo Thomasa Hobbesa povezuje s mogućnošću rješavanja problema
kolektivnog djelovanja. Prvo izvedi što kaže Hobbes, a zatim i Laverov kritički
komentar...

Thomas Hobbes rješenje problema kolektivnog djelovanja vidi u uvođenju SUVERENA. Tu

ljudi Monarhu ili Levijatanu daju moć da provodi sve ugovore uključujući i izvorni ugovor, a
on kao treća strana nema nikakvih obveza koje proizlaze iz tog ugovora, on je zapravo
diktator. Monarh ima vlast kazniti onoga koji ne poštuje ugovor kolektivnog djelovanja
(švercere), može dizati kazne do onoga trenutka kada nepoštivanje ugovora postaje
neracionalno.
Laver kaže da se ovdje se javlja pitanje tj. problem potencijalne tiranije - zašto bi ljudi dali
takvu moć jednom pojedincu koji prema njima neće imat nikakvih obveza. On će kao
racionalni pojedinac težiti ispunjenju svojih vlastitih interesa, biti eksploatator, i možda uopće
neće realizirati ugovor. John Locke to prikazuje na primjeru Lisica i Tvorova koji nam mogu
nanijeti nedaće, a da bi ih izbjegli bacamo se u ralje Lavova, i štoviše tamo se osjećamo
sigurnima.
Laver zaključuje - suočeni sa izborom rata svih protiv sviju i Hobbesova suverena, suveren
još uvijek može biti racionalan izbor pojedinca, ali ipak uspješnije bi bilo problem
kolektivnog djelovanja rješavati Locekeovim „političkim društvom“ bez oslanjanja na bilo
kakvog političkog vladara.

ANARHIJA
Opišite anarhiju kao rješenje problema kolektivnog djelovanja. Koja 2 razloga navode
na to rješenje i koje se 2 metafore koriste za strukturiranje rasprave unutar
anarhističke tradicije rješavanja problema kolektivnog djelovanja. Koji je problem s
anarhističkim rješenjem.
- monopol se ne dodjeljuje nikome – na način da se ustanovi sustav sporazuma koji se iz
nekog razloga sprovode sami od sebe, što podrazumijeva da će se sve strane držati svog dijela
sporazuma jer su sporazumi i osmišljeni tako da su sve strane motivirane na poštivanje
sadašnjih i budućih obveza.
2 razloga koja navode na ovakvo rješenje su:
- ideološka zanimljivost za pojam anarhije kao sustava koji se ne oslanja na snažnu
državu
 - to što je veći dio socijalne interakcije izvan sfere države i mora biti uređen na
anarhijski način (jer se ni država ne može baviti baš svakim problemom
kolketivnog djelovanja)

2 metafore koje se koriste:

- zatvorenikova dilema - Jack i Jill nalaze se u pritvoru pod sumnjom za oružanu
pljačku, iako su uhićeni zbog krađe automobila. Oboje znaju da ih policija neće
moć teretit za oružanu pljačku – osim ako ju oboje ne priznaju. Ispituju ih
odvojeno pa se o strategiji druge strane može samo nagađati – pitanje je „priznati“
ili se „braniti šutnjom“. Na kraju je oboma dominantna strategija priznanje jer ne
žele riskirati 10 godina zatvora (“usprkos činjenici da bi oboma bilo mnogo bolje
da su šutjeli i odslužili po godinu dana zatvora zbog krađe automobila”). Tu je
težnja za osobnim interesom dovela do ishoda koji ne pogoduje niti jednom od
njih, oni su odustali od kolektivnog djelovanja i priznali.
Detaljno objasni zatvorenikovu dilemu?
- priča o tragediji općeg dobra – vrlo slična zatvorenikovoj dilemi, ali ima više
sudionika. Skupina farmera ima pristup zajedničkom pašnjaku koji će opstati samo
s umjerenom ispašom, svaki farmer je vlasnik svoje ovce, pa je profit od ovaca
privatan. Ako ovce travu jedu sporije, trava će brže rast, a ako je jedu brže nego što
ona raste, onda će trava polako nestajat. Tragedija je u tome što skupina
racionalnih farmera može lako uništiti ispašu jer pribjegava “švercanju” dodatnih
ovaca kao dominantnoj strategiji – švercaju više ovaca nego što pašnjak može
podnijeti. Rezultat je da će propadanjem zajedničkog dobra (malo trave) i svi
farmeri proći lošije. Radi se zapravo zatvorenikovoj dilemi za N osoba (nedoređen
broj). Detaljno objasni tragediju općeg/zajedničkog dobra?

DUGOROČNA INTERAKCIJA, ANARHIJA I UVJETNA SURADNJA

Taylor je spoznao da igre koje se ponavljaju (za razliku od jednokratne igre zatvorenikove
dileme) mogu rezultirati uzajamnom suradnjom bez vanjske prisile – pa bi se onda i problemi
kolektivnog djelovanja mogli slično rješavati. Kada ljudi ulaze u interakcije tokom određenog
razdoblja, mogućnost suradnje je veća nego kod jednokratne interakcije.
- kod jednokratne interakcije (Zatvorenikova dilema) javlja se dominantna
strategija - ona koja je najbolja bez obzira na to koju strategiju odabire drugi igrač.
- kod dugoročne i ponavljane interakcije se javlja novi oblik strategije – uvjetna
strategija – drugim riječima ja mogu odlučiti da ću danas surađivati s tobom pod
uvjetom da si ti surađivao sa mnom jučer. Prema Tayloru, ako ljudi koriste
kombinacije ovih uvjetnih strategija moguće je riješiti problem kolktivnog
djelovanja.

Uvjetna strategija kod Zatvorenikove dileme se naziva ''milo za drago'' – ja tebi činim točno
ono što si ti meni činio jučer - npr ako ti danas surađuješ, onda ću i ja sutra – pa tako možemo
riješit problem. Ako nesurađujem u jednoj igri to će mi donest korist, ali će u sljedećoj igri
potaknut nesuradnju drugog što će me koštat...sličan primjer je i kada dvoje sjede na klupi s
radijom, pa se međusobno utišavaju i pojačavaju. Tako ova uvjetna strategija važi samo ako
postoje slijedeće pretpostavke:
- da svi igrači imaju savršene informacije o ''dobicima'' drugih igrača
- da igrači ne umanjuju previše buduću korist
- da svi igrači znaju prethodne poteze drugih igrača u svakoj fazi igre
- da igrači ne griješe
NESAVRŠENE INFORMACIJE O DOBICIMA OSTALIH
- problem interpersonalne usporedbe korisnosti – dobici od svake aktivnosti za svakog su
privatni tj. samo osoba o kojoj se radi zna kako ona gleda svaki pojedini ishod (od 2
milijunaša svaki će imati različite poglede na to koliko im 100 dolara zadovoljava osnovne
potrebe). Naime, svatko će od nas različito vrednovat neku zaradu.
Teoretičari nastoje „dobitke“ i „gubitke“ proizašle iz određenih ishoda mjeriti ''jedinicama
korisnosti''. To su stvari koje stimuliraju mozak da stvara osjećaj ugode ili neugode koji onda
motivira ljudsko ponašanje. One nam mogu pomoći da otkrijemo koju igru pojedinci igraju(ili
ne igraju) te koju strategiju koriste. Nikada ne možemo zaista znati koju igru igramo sa
drugim ljudima, budući da nikad ne znamo koji će biti njihov dobitak, i možemo jako
pogriješiti ako pretpostavimo da drugi vrednuju iste stvari na isti način kao i mi. Mi se radije
oslanjamo na uvjetnu suradnju i sve što iz nje proizlazi ako su osobe s kojima surađujemo u
nekom bitnom smislu „poput nas“.

UMANJIVANJE BUDUĆE KORISTI

Ljudi budućoj korisnosti pripisuju manju vrijednost nego sadašnjoj. Strategije uvjetne
suradnje funkcioniraju tako da spriječe nesuradnju sada pod prijetnjom kažnjavanja u
budućnosti. Ista igra može izgledati različito za jednog čovjeka koji svoju buduću korisnost
umanjuje u najvećoj mjeri, i za drugog koji to ne čini – a to će zntno utjecat na mogućnost
uvjetne suradnje koja je namjenjena rješavanju problema kolektivnog djelovanja. Dakle što
manje pojedinac umanjuje buduću korisnost to je veća vjerojatnost da će se on držati
strategije uvjetne suradnje, te će izgledi da se riješi problem kolektivnog djelovanja, biti veći.
Vrijedi i obrnuto. (Ubojice sa smrtnom bolesti su fiktivni primjer ljudi koji uvelike umanjuju
buduću korisnost – s njima je teško surađivati jer umanjuju buduću korisnost pošto očekuju da
će umrijeti prije nego dočekaju neku buduću nagradu)
NESAVRŠENE INFORMACIJE O PRETHODNIM POTEZIMA DRUGIH IGRAČA
Uvjetna strategija koja uvjetuje reakciju jedne osobe prethodnim djelovanjem neke druge
osobe, funcionirati će samo ako se za to prethodno djelovanje zna – jer ako postoji mogućnost
da ljudi iznevjere suradnju a da ne budu otkriveni, onda im uvjetne strategije neće bit nikakav
poticaj da surađuju.
Razlika između interakcije 2 osobe (zatv.dilema) i interakcije n osoba (tragedija općeg dobra)
je u tome što je kod interakcije dviju osoba vrlo lako otkriti prethodne poteze drugih igrača
(drugi je priznao, ja nisam, dobio sam 8 godina zatvora,znam da je on priznao). Kod
interakcija n-broja osoba to je vrlo teško, pa čak i nemoguće. Tragedija zajedničkog
vodocrpilišta ograničava upotrebu uvjetnih strategija zbog nemogućnosti otkrivanja tko je
ispustio kanalizaciju u vodocrpilište preko noći (poskrivećke). Tada neće bit moguće kaznit
izdajnika. Preostaje eventualno neka uvjetna strategija poput - ''čim netko ispusti
kanalizacijsku vodu u vodocrpilište, to ćemo učiniti i mi ostali''. No je li vjerojatno
pretpostaviti da će baš svi tako uništiti zajedničko dobro?

GREŠKE
Ljudi u igranju ''igara'' griješe zbog raznih faktora. Npr. strategija milo za drago je jako
osjetljiva na pogreške. Za uvjetnu suradnju koja je potrebna za rješenje problema kolektivnog
djelovanja potrebno je biti u stanju primiti pogreške, a igrače ne odvesti u katastrofu.

UVJETNA SURADNJA U INTERAKCIJAMA VEĆEG BROJA LJUDI

U ovakvim situacijama uvjetna suradnja zna biti i često je neprovediva, jer ne nude nužno
potrebne ''kompatibilne poticaje''. U brojnim interakcijama vrlo je vjerojatno da će uzmicanje
bilo koje osobe ostaviti ostale u lošijoj poziciji nego što su bili, iako je ta pozicija još uvijek
bolja od one u kojoj suradnje uopće ne bi bilo. Problem je u tome što će „izdajnici“ znat da
suradnja ostaje racionalnom za ostatak igrača – a samim time nesuradnja i švercanje postaju
još privlačniji. Tako će i kolektivno djelovanje propasti. Ipak, ako je skupina dovoljno velika
da osigura kolektivno djelovanje, mogla bi tolerirati švercanje. Npr. nas je 10, a 3 rupe u
nasipu. Ako nas 7 ode spavat, ovo troje moraju zakrpat te rupe inače će brana/nasip popustit.

PRIJETNJE, OBEĆANJA I SURADNJA

Pokažite na primjerima kako funkcioniraju prijetnje, obećanja i reputacija u kolekt.
djelovanju.
Strategija uvjetne suradnje ne može riješiti mnoge probleme kolektivnog djelovanja (u
manjim može više). Jer, u velikim skupinama će šverceri zaklučit da mogu iznevjerit
suradnju. Ali potencijalnim švercerima se može zaprijetit strašnim posljedicama ako se
švercaju.

PRIJETNJA I OBEĆANJE - Npr. kod zatvorenikove dileme – mogu prijetiti „ako ti kažeš
prvi policiji, onda ću i ja reć“ – ali to nije istinska prijetnja, već dominantna strategija (jer još
nisam ništa rekao). Također, mogu obećati „ako ti šutiš i ja ću šutjet“ – to je istinsko
obećanje, jer bih ja zapravo preferirao da ne šutim kad za to dođe vrijeme. Slično je npr. i
„ako ne napišeš esej na vrijeme dobit ćeš nulu“ – ovdje ja zapravo samo izlažem pravila igre i
to nije stvarna prijetnja. Ali ako kažem „ako ne predaš esej na vrijeme, razbit ću te“ – to je
stvarna prijetnja jer ono čim se prijeti mora biti nešto što se inače u normalnoj situaciji ne bi
dogodilo. Zapravo su prijetnja i obećanje jednaki strateški potezi – jer ako sam sadist i volim
razbijat ljude, onda moja prijetnja za studente koji ne predaju esej nije prijetnja – nego
obećanje.

REPUTACIJA - Pitanje je zašto bi ljudi vjerovali obećanjima i prijetnjama – odgovor je u

reputaciji kao bitnom elementu tj. u reputaciji da ja zaista učinim ono što kažem. Npr. kod
zatvorenikove dileme dogovorimo se da ću ja šutit ako ti šutiš – ako mi vjeruješ tada ćeš
zaista šutjet i moja reputacija će nam pomoć. Kako bismo riješili naš problem kolektivnog
djelovanja moramo bit u stanju uvjerljivo prijetiti, a jedini način je da ih sada provedemo
makar to ne želimo. Reputacija se lakše izgrađuje i održava u manjim i stabilnijim skupinama,
te je vrlo koristan društveni alat kada pojedinac zna da će biti u interakcijama tijekom dužeg
razdoblja.

Kod većih skupina izgradnja reputacije će biti teža i isto tako će biti teže saznati o
reputacijama ostalih.
BIRANJE STRATEGIJE SURADNJE:ULOGA NORMI
- Uloga normi u kolektivnom djelovanju nije izmakla zanimanju teoretičara racionalnog
izbora. Pokaži to izvodeći dva Laverova primjera.
- Teoretičari racionalnog izbora "računaju" i na ulogu normi u kolektivnom
djelovanju? Pokažite to na primjerima (Lever).
- Detaljno objasnite odnos prema normama u teoriji racionalnog izbora.

Postoji velik broj strategija uvjetne suradnje koje bi ljudi mogli izabrat kad se nađu u nekoj
interakciji. Npr. zatvorenikova dilema neće rezultirat uzajamnom suradnjom ako se igra samo
jednom i uz vanjsku prisilu, ali ako igrači opet igraju pojavljuje se sve više strategija. Tada je
ljudima problem koordinirati se oko kombinacija strategija koje će zaista i dovest do
uzajamne suradnje.

Nekada se strategije suradnje biraju zahvaljujući normama.

Primjer 1. - izabiranje strane ceste po kojoj ćemo se voziti. Kada bi svatko vozio bilo kojom
stranom troškovi bi bili ogromni. Ako svi odaberu desnu stranu (ili lijevu) tada imamo
uzajamno kolektivno djelovanje. Ako bi pak neki odabrali jednu strategiju (lijevu),a drugi
drugu (desnu) – tada bi svi u pojedinačnom i kolektivnom smislu bili u opasnosti. Ali ako
postoji općepoznata konvencija tj. norma da se vozi desnom stranom – onda jedna takva
norma može pomoći ljudima u utvrđivanju strategije.
Primjer 2 – brod tone – ako ga svi napuste u isto vrijeme, čamci neće izdržati – zato imamo
npr. normu „prvo žene i djeca“. Takvo kolektivno djelovanje uvjetuje opstanak većine ako ne
i svih putnika, prema tome spasile su ih norme…

Zakjučak – problem kolketivnog djelovanja proizvodi situacija kada racionalni ljudi žele
plodove kolektivnog djelovanja za koje nije vjerojatno da će ih uživati ako si ostali sebično
maksimiziraju korist. Za taj problem postoji nekoliko rješenja:
- problem se može riješiti sam po sebi ako su dobra koja su u pitanju takva da
zahtjevaju univerzalnu suradnju potrošača da bi uopće bila proizvedena
- neki plodovi kolektivnog djelovanja mogu se privatizirati (Olson)
- neke vrste kolektivnog djelovanja mogu se dogoditi kao popratni učinak privatnih
transakcija (Olson)
- monarhija + anarhija
Još jedan mogući način rješavanja problema kolektivnog djelovanja počiva na aktivnostima
„političkih poduzetnika“ – i to kao način da se problem riješi u „stvarnom svijetu“ koji se
nalazi izvan malih, stabilnih zajednica i u kojem su velike skupine s čestim promjenama
članova pravilo (ne iznimka).

4. POLITIČKI PODUZETNICI, POLITIČARI I STRANKE

Tko su prema Laveru "politički poduzetnici"?Koja je razlika između načina na koji oni
rješavaju probleme kolektivnog djelovanja i rješenja "monarhije" i "anarhije"

Politički poduzetnika je osoba koja putem ugovora sa skupinom postaje njezin agent s
definiranim i ograničenim ovlastima za određeno razdoblje. On je unajmljeni vođa, prinuditelj
– koji za nagradu pruža političke usluge kojima pomaže skupini riješiti probleme kolektivnog
djelovanja – on izvana nameće rješenja problema. Da bi dobio ugovor za političkog
poduzetnika je važno da ima reputaciju!

Politički poduzetnici nisu hobbesovki suvereni jer za razliku od njega nemaju neograničenu
moć. Politički poduzetnik s moći da prisiljava skupinu je diktator, a racionalnom pojedincu
nije u interesu da se podčinjava diktatoru. Zato moć političkih poduzetnika mora biti dovoljna
za prisilu i sankcije prema pojedincima i manjim skupinama, ali ne i prema čitavoj populaciji

Za razliku od anarhističke uvjetne suradnje, ovaj način omogućuje rješavanje problema

kolektivnog djelovanja u „stvarnom svijetu“, a ne samo u malim i stabilnim zajednicama – jer
kada se sruše zakon i red anarhističke strategije, tipičan je odgovor sporazum s vanjskim
prinuditeljom tj. pol. poduzetnikom.

Problem kolektivnog djelovanja drugog reda – to je problem koji se tiče uklanjanja političkog
poduzetnika koji ne poštuje dogovor. Naime, da bi on djelotvorno rješavao probleme
kolektivnog djelovanja, njegovo smjenjivanje s vlasti mora biti van dosega bilo kojeg člana
skupine. Rješavanje tog problema/pitanja uklanjanja poduzetnika je ključno kako bi sam
poduzetnik mogao uopće rješavati ostale probleme zbog kojih je i unajmljen. Može se
očekivati da se rješenje problema drugog reda nalazi u konkurenciji potencijalnih kandidata
za obnašanje vlasti.

Razlika pojma javna dobra i političke usluge – izraz javna dobra se često rabi za dobra koja
ljudi žele (ljudske želje), iz kojih ne mogu bit isključeni i kojima stoga ne moraju pridonositi.
Pojam političkih usluga podrazumijeva neposredno snabdijevanje javnim dobrima, ali uz to
podrazumijeva i stvaranje političkog poretka koji olakšava proizvodnju javnih i ostalih dobara
koja bi inače mogla bit dostupna samo u manjim količinama.

''UGOVORI' IZMEĐU DRUŠTVA I POLITIČARA

4 komplikacije kod uguvora između društva i političara

Odnos između političara koji pruža usluge (pol.poduzetnika) i društva kojemu se pružaju
usluge ima oblik ''ugovora''. Ugovor traje tijekom određenog vremena, te specificira ovlasti
političara, političke usluge koje će bit pružene i nagrade za pružene usluge. Kod takvih
ugovora javljaju se barem 4 komplikacije koje se odnose na:
1. način na koji društvo dodjeljuje ugovor političaru
2. pitanje ograničenja moći prisile koju društvo dodjeljuje političaru
3. pitanje poticaja koji bi naveli političare da odstupe od sklopljenog ugovora sa
društvom
4. problem uklanjanja sa vlasti političara (čak i onog ograničenim ovlastima) ako odstupi
od ugovora

TKO DODJELJUJE UGOVOR ZA PRUŽANJE POLITIČKIH USLUGA?

Važno temeljno svojstvo dodjeljivanja ugovora bit će prisilna ravnoteža snaga između
podskupina društva (frakcije) kao cjeline. Svaka frakcija koja prevladava nad ostatkom
društva moći će ''ugovarati posao'' sa političkim poduzetnikom za društvo kao cjelinu, bez
obzira na moguće protivljenje drugog dijela društva. Frakcija može biti dominantna zbog niza
razloga - ako ima više sredstava prisile nego druge frakcije, ili pak ako i nema više sredstava
prisile može se nametnuti ako se ostatak društva ne može dogovoriti što želi.

Dakle, jedna određena dominirajuća frakcija može prevladati i sklopiti ugovor, namećući tako
neki poredak cjelokupnom društvu – ali samo ako se ne suoči s nekom frakcijom ili savezom
frakcija koje mogu kolektivno nametnuti svoju volju dominantnoj frakciji ako tako odaberu ili
koje se mogu složiti oko alternativnog poretka kojemu svi oni daju prednost pred poretkom
koji podržava dominantna frakcija. Za pripadnike frakcija ili saveza frakcija, koji se žele
nametnuti kao podskupina koja je u stanju ugovoriti političke usluge za cjelokupno društvo,
presudan je kriterij da ne mogu biti pobijeđeni odnosno može ih pobijediti samo druga
frakcija ili savez frakcija koje posjeduju iste kvalitete.

Prije sklapanja ugovora doći će do političke borbe – određeni podskup će i prisilom nametnuti
pogodbe skupini – i upravo će taj podskup na kraju sklopiti ugovor s političkim poduzetnikom
kako bi pribavio politički poredak za društvo u cjelini – ta mogućnost fizičke ili psihičke
prisile izdvaja dominantnu frakciju ili savez frakcija koji su sposobni sklapati takve ugovore.

MOŽE LI SE OGRANIČITI MOĆ PRISILE KOJA JE PREPUŠTENA

POLITIČARIMA?
Dakle, za razliku od hobbesovog suverena, moć u rukama političkog poduzetnika je
ograničena. No bez obzita na to – rješenje problema kolektivnog djelovanja putem
pol.poduzetnika biti će privlačna opcija samo onim skupinama koje su dovoljno velike da se
odupru masovnoj prisili koju bi političar mogao pokušati provesti. Male skupine su uvijek
podložne en masse iskorištavanju jer se nisu u stanju oduprijeti.

ŠTO NAVODI POLITIČARE DA NE POŠTUJU SVOJE UGOVORE SA

DRUŠTVOM?
- Albert Hirschman u knjizi "Izlaz,glas i lojalnost" istražuje zašto političari i bez
političke konkurencije "izvršavaju svoja obećanja".Detaljno navedi njegove razloge.
- Zašto racionalni političar prema Hirschmanu ne smije ignorirati glasove „političkih
potrošača!? Navedi 2 razloga i obrazloži
- Laver piše kako su čak i bez političke oporbe politički poduzetnici prisiljeni izvršavati
svoja obećanja. Objasnite zašto je tako te navedite: tko je i u kojoj knjizi istražio taj
argument.

Kako bi znali da dobivaju ono što su po ugovoru dogovorili, građani moraju nadgledati
ponašanje političara. No takvo nadgledanje je skupo, te predstavlja velik trošak i problem
kolektivnog djelovanja. S druge strane j’+e i promjena političara (ako radi loše) skupa.
Znajući sve to, političar na vlasti će gotovo sigurno iskoristiti svoj položaj kako bi društvu
nešto uskratio. Također, dok god su troškovi zamjenjivanja nositelja vlasti veći od koristi,
građani nemaju poticaja da odbace takvog političara. Ipak – postoje određeni razlozi zašto
će politički poduzetnici izvršavati svoja obećanja.

Prema Albertu Hirschmanu (djelo: 'Izlaz, glas i lojanost'') alternativni odgovor na pad
kvalitete političke usluge je PRITUŽBA tj. GLAS. Racionalni političar odgovora na taj glas
jer bi ga ignoriranje tog glasa previše koštalo - zbog 2 razloga:
1. nezadovoljni potrošači mogu političarima nametnuti izravne troškove raznim oblicima
djelovanja (npr. pišući im pisma na koja će trebati odgovoriti, postavljanjem
neugodnih pitanja, stalnim žalbama, štrajkovima, demonstracijama). Političari su
prisiljeni slušati svoju klijentelu kako bi osjetili što to javnost želi. Troškovi se mogu
nametati još i snažnom upotrebom glasa, što dovodi do preopterećenja
komunikacijskih kanala, te kolektivnim djelovanjem (štrajkovi, prosvjedi…) Iz ovoga
vidimo da je za kažnjavanje moćnog monopoliste potrebna jednoglasna suradnja.
2. oni koji prvi uoče pad kvalitete usluga će alarmirat druge i navest ih da i oni uvide pad
kvalitete, a time se stvaraju dodatni sve veći izravni troškovi. Dakle, sve više i više
ljudi će biti svjesno pada kvalitete, a političari će onda morat sprječavat širenje
nezadovoljstva.

Pored neprijepornog utjecaja političkih potrošača, Laver pokazuje da politička

konkurencija značajnije utječe na političare na vlasti. Navedi njegove razloge za ovaj
stav.

Važan element je i prijetnja/konkurencija drugih političara koji bi rado sebi priskrbili

ugovor. Ako je političar ispunjavao svoja obećanja iz prethodnih ugovora – ima reputaciju i
bit će u boljoj poziciji od konkurenta koji takvu reputaciju nema. Bez obzira na to –
postojanje konkurencije smanjuje mogućnost političaru da će se ugovor s njim obnoviti. S
druge strane konkurencija ulaže znatna sredstva da ukaže na nepravilnosti i nedostatke,
upozoravajući javnost, nadajući se da ugovor vladajućeg političara neće biti obnovljen.
Konkurentu je cilj ocrniti protivnika, pa makar i lagao.
Dakle, za društvo je vrlo važno da postoji mogućnost nadmetanja konkurentskih političara –
jer ako toga nema, pripadnici društva bili bi u mogućnosti ukloniti nekog vladajućeg
političara koji odbija napustit dužnost samo pomoću kolektivnog djelovanja organiziranog u
njihovim redovima – ali tu je paradox u tome što je baš zbog poteškoća u organiziranju
redova skupina i sklopila ugovor s političkim poduzetnikom. Konkurenti su poticaj
vladajućima da se pridržavaju svojih ugovora s društvom.

Također, problem je i uklanjanje političara koji ne odlaze s vlasti – zato da bi prijetnja

konkurenta bila uvjerljiva, mora postojati politička i realna fizička mogućnost uklanjanja čak
nepokornog nositelja vlasti i njegove zamjene sa konkurencijom. Da bi se riješili tog tirana
mora postojati konkurencija koja će moći sklopiti ugovor sa društvom koje želi zbaciti
tiranina. Tu se pojavljuje sekundarni problem kolketivnog djelovanja – činjenica da svi
zajedno imaju snagu pobijediti političara kojeg treba ukloniti nije jamstvo da će to zaista i biti
„politički“ u stanju učiniti – jer dovoljno je da političar primjeni sankciju prema jednom i da
se ostali uplaše.

KAKO ODRŽATI OPORBU?

- Objasni 3 načina održavanja oporbe. Navedite ih i ukratko opišite.

- Objasni 3 načina na koja se mogu pribaviti javne koristi od političke oporbe. navedi i
objasni
- Na koje nacine se financira oporba, obrazlozi kratko

1. od samih političkih konkurenata kao ulaganje u mogućnost budućeg dolaska na

vlast – znači da oporba koristi vlastite resurse, bez vanjskih donacija. Zbog toga
oni moraju biti ljudi sa realnim nadama da će biti budući nositelji vlasti.
2. od ljudi koji očekuju da će primiti određene osobne koristi od budućeg
vladajućeg političara. To je politički klijentelizam gdje oporbeni političari
obećavaju svojim pobornicima javne položaje u slučaju da dođu na vlast, a ovi im
za uzvrat daju doprinose.
3. Planirano – financiranje javnim novcem kao dio političkog poretka koji su
ugovorili pripadnici društva – to je financiranje koje osigurava nositelj vlasti.
Obzirom da će oni na vlasti i u oporbi imati više informacija o tome što se zaista
događa, društvo u ugovor koji sklapa sa nositeljem vlasti može uvrstiti i uslugu
političke konkurencije - koja će vlast nadgledati i dovoditi u pitanje ispunjenje
obećanog. Dakle, javnosti je motivacija da se oporba financira javnim novcem, kao
dio političkog poretka.

STRUKTURA NAMETANJA POLITIČKIH PODUZETNIKA

Nadmetanje više ovlaštenih političkih poduzetnika koji istodobno osiguravaju javne političke
usluge, primjenom prisile nad ''švercerima'' koji za njih ne plaćaju, teško će opteretiti
pripadnike društva. Njih može kazniti, ''švercali'' se oni ili ne, politički poduzetnik kojeg oni
ne podržavaju.
Alternativni način nadmetanja za dobivanje ugovora o pružanju političkih usluga je
''sekvencijski monopol''. U takvom aranžmanu, političkim poduzetnicima koji su u
konkurenciji nudi se ugovor na određeni rok i on se zatim dodjeljuje ekskluzivno - onome tko
ponudi najbolju nagodbu. Kad taj rok istekne ugovor ponovno ide na licitaciju i postupak se
nastavlja. Ovime se potiče političare da ispunjavaju obveze zbog straha od gubitka ugovora.
Na ovaj način pripadnici društva uspijevaju izbjeći troškove koje bi inače imali kada bi svaki
od poduzetnika nudio svoje političke usluge i naplaćivao ih (tržišna utakmica). U
sekvencijskom monopolu će svaki pripadnik društva bit podvrgnut ugovoru samo s jednim
ovlaštenim pol.poduzetnikom Time se rješava pitanje dvosmislenih sankcija jer će postojati
samo jedan politički poredak.

DOBICI ZA POLITIČKE PODUZETNIKE

Politički poduzetnici se u poslu nalaze isključivo zbog nagrade koju dobivaju za pružene
političke usluge, ne mareći intrizično za konkretni sadržaj usluga koje pružaju. Pretpostavlja
se da nagrade za javnu dužnost proizlaze iz proizvodnje, a ne potrošnje političkih usluga.
No politički poduzetnici su također pojedinci sa svojim privatnim željama, te im je možda
motivacija da se bave poslom pribavljanja političkih usluga baš želja da proizvedu paket
političkih usluga koji je bliži njihovim privatnim preferencijama. Tako političar koji je na
vlasti može umjesto onih obveza koje su ugovorene, pružati i one koje nisu, a bliže su
njegovim privatnim željama. Takvo izbjegavanje obveza ne znači pružiti manje od onoga što
je ugovoreno, nego pružati ono što nije ugovoreno. Što je veća mogućnost da se izbjegne
precizno izvođenje obveza iz ugovora, vjerojatnost takvog ponašanja je veća. Dva ključna
čimbenika koja će ograničavati takvo ponašanje političara da koristi javni položaj u privatnu
korist su:
- reputacija - političari žele obnoviti ugovor s društvom pa moraju čuvati reputaciju
- konkurencija - politički suparnici funkcioniraju kao kontrola vlasti

Dakle politički poduzetnici mogu promicati određeni paket političkih usluga jer smatraju,
instrumentalno, da će im taj paket donijeti ugovor sa društvom, ali oni, također, mogu biti i
privatno intrizično zainteresirani za konkretni sadržaj tog paketa.

SAVEZI POLITIČKI PODUZETNIKA

- Laver kaže da su prilikom nadmetanja za dobivanje ugovora o pružanju političkih

usluga , politički poduzetnici „potaknuti na udruživanje u saveze“. Posrijedi su političke
stranke. Detaljno ih objasni.

Političke stranke omogućavaju političkim poduzetnicima da licitiraju za mnogo ''teže''

ugovore o političkim uslugama, koje su daleko iznad dosega pojedinačnog poduzetnika, a
omogućava i ostvarenje značajnih strateških prednosti pred drugima. Također politička
stranka osigurava resurse koji su potrebni da bi se postigla vjerodostojnost ispunjavanja
ugovora.

2 poticaja između potencijalnih suparnika za djelovanje u dogovoru

1. mogućnost ograničavanja učinaka konkurencije – bez konkurentskih poduzetnika
pripadnici društva ne mogu učinit mnogo (osim ako izbjegavanje obaveza nije tako
veliko da poništava ukupnu vrijednost pruženih usluga). Nositelj vlasti tako ima
značajan poticaj da preuzme neugodne konkurente nudeći im ulogu člana vladajuće
momčadi. Konkurent tako odustaje od budućeg mogućeg obnašanja vlasti, ali zato
ima u sadašnjosti sigurniji (iako manji) dio profita od trenutačnog obnašanja vlasti. S
 druge strane, onaj koji je na vlasti se odriče dijela trenutačnog profita, ali će zato u
budućnosti zbog smanjenje konkurencije vjerojatno dobivat nove ugovore.
2. prednosti koje imaju veće pregovaračke cjeline – političari koji formiraju saveze da bi
preuzeli obnašanje mandata, morat će se dogovorit oko toga kako podijelit koristi što
ih nosi osvajanje vlasti. To pogađanje može uključit i prijetnju (odlazak u
konkurentsku stranku ako ih se ne nagradi dovoljno i sl), ali te prijetnje su isprazne
ako savez bude i dalje u stanju držati vlast. Zapravo je najuvjerljivija prijetnja ona u
kojoj političar prijeti da će napustiti savez u kojem je bitan član, te otići u drugi
konkurentski savez u kojem će također biti bitan član, i sudjelovati u dobiti kada
jednom dođu na vlast.

- Koja su prema Laveru 3 velika poticaja političarima da se udruže u političke stranke?

Navedite ih i ukratko objasnite.

 Veća razina političkih usluga: imat će u kontroli dovoljan broj vještina i sredstava
kako bi bili u stanju davati realne ponude za ugovore o pružanju političkih usluga
velikim skupinama.
 Ograničavanje učinka konkurencije: “preuzimanje” neugodnih suparnika – djelovat
će u dogovoru kako bi ograničili konkurenciju
 Strateške prednosti koje donose pregovaračke cjeline: pregovaračka moć
nadproporcionalno raste udruživanjem

Tko su ¨svetovni sveci¨? Zašto Laver inzistira na tome da se teorija racionalnog izbora u
svojim objašnjenjima ne smije pozivati na takve osobe?
Teorija racionalnog izbora nje previše sklona „svjetovnim svecima“. Kako to obrazlaže
Laver?
Oni zbog svoje dobrote istinski žele osigurati dobra za kolektivnu potrošnju dajući zaradu od
svojih privatnih aktivnosti kako bi doprinijeli dobrobiti drugih, ne iskorištavajući skupinu za
svoj osobni probitak. Motivirani su isključivo željom da svi međusobno djeluju pomirljivo i
produktivno.

Laver kaže da mi moramo konstruirati modele politike koji će izdržati mnogo općenitije
situacije, a ne one koji će funkcionirati samo ako neka određena osoba kojim slučajem
priskoči u pomoć.