Professional Documents
Culture Documents
687- Наставни материјал - Традиционално певање
687- Наставни материјал - Традиционално певање
Leksikografisanje
A) JEDNOGLASNO I
B) VIŠEGLASNO PEVANJE.
Drugim rečima pevači mogu pevati u jedan glas(unisono) ili u više različitih glasova(vešeglasno).
Jednoglasno I višeglasno pevanje rasprostranjeno je kako u urbanism sredinama, tako I u
seoskim. Međutim, pesme nastale na selu se u znatnoj meri razlikuju od gradskih kao što
postoji razlika između starijeg I novijeg načina pevanja.
-uspavanke
-tužbalice
-čobanske pesme
-balade.
Pevanje dveju grupa pevača na način dijaloga tzv.ANTIFONO PEVANJE poznato je kod
mnogih naroda sveta, i ono sadrži i elemente višeglasja u trenutku kada se druga grupa
pevača pridružuje prvoj. Dijalog između grupe pevača karakterističan je za vokalnu tradiciju
Crne Gore, Sandžaka, kao I za pojedine obredne pesme u Srbiji.
B) Višeglasno tradicionalno pevanje jeste izvođenje popevke u dva ili vise različitih glasova.
STARIJI i NOVIJI.
U etnomuzikološkoj literaturi koja se odnosi na Srbiju prvi dvoglasni zapisi nalaze se kod Vladimira
Đorđevića koji je uočio ovaj fenomen još početkom 20. Veka.
Miodrag Vasiljević je objavio širu analizu dijafonog pevanja čitave Jugoslavije 50-tih godina 20. veka, a
nešto kasnije opisivao je dvoglasno pevanje u Timočkoj krajini I Vlasotinačkoj oblasti.
Od 60-tih godina pa do današnjih dana dvoglasnim pevanjem bavili su se Radmila Petrović, Dragoslav
Dević, a u novije vreme Dimitrije Golemović.
Starije dvoglasno pevanje u narodu zvano najčešće “na glas” izvode dva do tri pevača, po pravilu istog
pola. Jedan od njih je vodeći. On : “vodi”, “ide napred”,“ prvi govori” (severozapadna Srbija), “počinje”,
“štrikuje”, (oblast Dragačeva, zapadna Srbija), “zanosi”, “prebira”,(Svrljig ist. Srbija), dok drugi glas preti
“prati, “povraća”, ”dogoni”, ”dovršava pesmu”(Severozapadna Srbija).
Prvi pevač ponekad ima i posebno ime ”prednjak”, dok je drugi “zadnjak”(severozapadna Srbija).
Starije dvoglasno pevanje izvode se na dugačak i kratki glas I koristi ustaljene napeve-“ muzičke
modele”(na primer, ustaljena melodija bećarac, koledarske) prilikom stvaranja raznih pesama
(žetelačkih, svatovskih).
Osnovne muzičke karakteristike ovakvog pevanja jesu ritam parlando rubato (tzv. otegnuti napevi),
nestabilnost intonacije, netemperovano pevanje, zasnovano na infrapentatonskim strukturama. Osim
prime kao najučestaliji koji ovo pevanje I čini dvoglasnim javlja se I sekunda I to uglavnom ona
stvorena odnosom tonova finalisa I hipofinalisa. Dok ovakvo pevanje preovlađuje u Šumadiji, I delu
zapadne Srbije kao I u jugoistočnoj Srbiji pevanje je bogatije raznim sekundnim sazvucima
karakteristično je za zapadnu Srbiju, naročito Užički kraj I pored reke Drine.
Melodija pesme je često obogaćena raznim ukrasima, najčešći su predudari, postudari, koji su osim
melodijskim tonovima ostvareni ton specifičnog falsetnog kvaliteta nastali usled veoma intenzivnog
načina pevanja.
Popevke u Istri i na Kvarnerskim ostrvima pevaju dvoglasno ali se znatno razlikuju od ostalih stilova
pevanja u Srbiji. Glasovi počinju popevku unison ili u oktavi, a zatim se razilaze u toku popevke se kreće
u metemperovanim malim tercama, ili u velikim sekstama, , da bi se po završetku melostrofe ponovo
vratili u unisono ili u oktavu. (sličan stil pevanja zabeležen je i u pojedinim delovima Italije ).
Ovo karakteristično dvoglasno pevanje Ludvig Kuba (češki muzikolog) je nazvao “tercna dijafonija” zbog
karakterističnog niza terci u pevanju.
Po Miodragu Vasiljeviću “unison dijafonija” predstavlja tip dvoglasnog pevanja kada se na završetku u
finalisu oba glasa sastaju na zajedničkom završnom tonu u primi(unisono).
Poznati etnomuzikolog Cvjetko Rihtman, bivši profesor Akademije u Sarajevu nazvao je višeglasno
tradicionalno pevanje “polifonija”, te razvrstava višeglasno izvođenje u dve grupe:
On tvrdi da je polifono pevanje starije seoske tradicije dvogalsno pevanje koje ima sledeće
karakteristike:
Osim ovih podela(karakteristika) dvoglasno izvođenje se može razlikovati i prema funkciji i značaju
gornjeg glasa u odnosu na donji I obratno.
a) dvoglasno pevanje starije seoske tradicije gde viši glas ima vodeću funkciju, a niži sporednu
b) dvoglasno pevanje starije seoske tradicije u kojoj niži glas ima vodeću , aviši sporednu
funkciju.
Dvoglasno pevanje starije seoske tradicije , bez obzira na upotrebljenu terminologiju, sadrži zajedničke
ili čak identične osobenosti i to na mnogo širem folklornom arealu.
Vraćajući se na srpsko dvoglasno pevanje treba naglasiti da sekundni sazvuk u starijem dvoglasnom
pevanju shvata se kao KONSONANCA, mada se to najviše odnosi na onaj stvoren interval tonovima
finalisa i hipofinalisa. To I nije čudno kada se zna da su ovi intervali najstabilniji u tonskom sistemu,
dok su ostali tonovi(prima, sekunda, terca iznad finalisa) manje ili više nestabilni što se odnosi i na
sekundni sazvuk koji oni grade.
Što se tiče “oblika višeglasja” koje imaju ove pesme, on se izražava kao HETEROFONIJA, ređe
HETEROFONIJA-BORDUN, a najređe BORDUN.
Prema mišljenju mnogih etnomuzikologa u vezi sa ovim pitanjem mišljenja su veoma podeljena i
kontradiktorna. Jedni smatraju da je heterofonija najverovatnije nastala kao želja ljudi da pevaju isto
(unisono) i njihove nemogućnosti da to u potpunosti i ostvare.
Druga teza o postanku heterofonije , prema mišljenju Nikolaja Kaufmana, proističe iz svesti o
svojevrsnoj estetskoj potrebi pevača da stvaranjem višeglasja “prevaziđu” monotoniju u pevanju,
verovatno namernim variranjem.
Heterofonija (od grčke reči HETEROS-DRUGAČIJI, FONE-GLAS) jeste vrsta prvobitnog višeglasja, čestog u
primitivnoj muzici, muzici starih civilizacija i u muzičkom folkloru. Melodija počinje unisono, a zatim se
povremeno razvija u dva glasa.
U prvo vreme svoga postojanja heterofonija je najverovatnije nastala nesvesno, a kasnije sve više
svesno kada se, po rečima KurtaSaksa, “slučaj pretvara u namenu”. U tom smislu razlikujemo prvobitnu
stihijnu heterofoniju odnosno slobodnu heterofoniju, a kasnije ustaljenu heterofoniju u kojoj dolazi do
“legalizovanja” prvobitne slučajnosti koja vremenom postaje gotovo pravilo.
Heterofoni delovi često se javljaju kao ukrštanje glasova sa sekundnim sazvukom skoro uvek na istim
mestima u okviru melostrofe, na kraju stiha najčešće, ali i unutar stiha tj. cezure.
U narodnom pevanju značaj cezure može se nazvati HARMONSKIM ELEMENTOM., ali koji je potenciran i
drugim elementima: ritmičkim
a)pojava tona dužeg trajanja – kada dolazi do karakterističnog zastoja u melodijskoj liniji i
Pojava heterofonije na mestu cezure u znatnoj meri je osmišljena tj. svesna. U užičkom kraju vodeći
glas “usjeca”(ukršta se sa pratećim), a prateći “pjeva pravo”. Solistička melodija je uglavnom ukrašenija,
dok je prateća jednostavnija.
U Takovu i Dragačevu ukrštanje vodećeg glasa sa pratećim naziva se “predvajanje”. U istočnoj Srbiji kaže
se da vodeća pevačica “malo napreduje” a ostale “idu po nju”.
Usjecanje u nekim pesmama može biti sasvim slučajno, dok je u drugim posledica određene
funkcionalne ili estetske potrebe.
Po rečima pojedinih kazivača kada u pesmi ne bi bilo usjecanja onda pevači ne bi znali dalje tekst
pesme.
Takođe usjecanje u nekim sličajevima može da bude znak koji jedan pevač upućuje drugom pevaču
kada želi da uzme vazduh kako drugi pevač ne bi učinio to u isto vreme tj. da se izbegava prekid u
toku pevanja.
HETEROFONIJA BORDUN
BORDUN
2) Ritmizovani bordun zabeležen je u istočnoj Srbiji. Prateći glas istovremeno izgovara tekst sa
vodećim, ali može da bude i kombinovano tj. sastavljen od kontinuiranog i ritmizovanog
borduna.
U bordunskom pevanju, vodeći glas je samostalan u odnosu na prateći glas. U ovom stilu
pevanja drugi glas je inače samostalniji u odnosu na prateći glas u heterofonom bordunskom
pevanju. Od sazvučnih intervala osim sekunde kao karakterističnog intervala, u bordunskom
pevanju sreću se i drugi intervali (terca, kvarta). U Srbiji je veoma učestala pesma pod nazivom
„zumba“ u kojoj prateći glas izvodi ritmizovani bordun koristeći reč „zumba“. Bordunska
pratnja ostvaruje se na jednom tonu, ali i na dva tona u razmaku čiste kvarte naniže.
Srpsko dvoglasno pevanje novije seoske tradicije u narodu je najčešće zvano „na bas“izvodi više pevača
po pravilu(tradiciji) istog pola . Pevač koji peva prvi glas „vodi“, „počinje“, (zapadna Šumadija), a drugi u
kome broj pevača nije određen „preti“, „basira“, odnosno „peva na bas“.Ovaj stil pevanja očigledno je
nastao pod uticajem zapadno-evropske muzičke tradicije. Sa aspekta intonacije, ovaj način pevanja
stabilniji je i „čistiji“ u odnosu na dvoglasno pevanje „na glas“. Prvi glas uvek ima vodeću funkciju, dok
se drugi glas najčešće kreće u papralelnim tercama.Za finalni deo pesme, a neretko i melodijskih
odeljaka, najučestaliji interval je čista kvinta, mala ili velika terca, aponekad i prima. Tonske strukture su
infrapentatonske i oblikovane su u specifične melodije, ustaljene melodijske modele koje se u narodu
nazivaju „arije“, „glasove“, „turlije“(u Vojvodini ustaljeni melodijski modeli zovu se „na astalski način“).
Napev pesme obično je obogaćen ornamentima kao što su : predudar, postudar, i dvostruki predudar ili
specifični tremolo. Iako se i u pevanju na bas mogu naći pojedini elementi borduna,ono ipak pripada
homofoniji. Prema načinu kadenciranja glasova u okviru pevanja na bas, Miodrag Vasiljević razlikuje
dva tipa izvođenja:
Varoška tercna dijafonija predstavlja tip dvoglasnog pevanja na bas koji u finalisu ima harmonsku
tercu(malu i veliku)prema kojoj se deli na dve podkategorije:
Cvetko Rihtman dvoglasno pevanje novije seoske tradicije naziva „polifono pevanje novije seoske
tradicije“ . On tvrdi da je ovaj način pevanja po svojim osobenostima zajedničko na širem području
bivše Jugoslavije.(Srbija, B i H, Hrvatska)i može se podeliti u više podkategorija:
Svi ovakvi načini pevanja rasprostranjeni su na teritoriji Bi H. Kadence navedenih podkategorija mogu
biti :unisono, na terci ili kvarte ili čiste kvinte.
HOMOFONIJA
Homofonija je sistem u kome jedan glas dominira, dok ostali imaju prateću funkciju, odnosno isticanje
jednog glasa u u višeglasnoj muzičkoj kompoziciji. Homofonija je u pevanju na bas obično zamišljena kao
pevanje u paralelnim tercama, mada se u toku izvođenja pojavljuju i drugi intervali. Vodeća melodija je
razvijenija od prateće sa odgovarajućim ornamentima, a terce koje se javljaju nisu usamljene već
predstavljaju deo jednog bogatijeg melodijskog sazvučnog miljea koji je nastao kao posledica
vanakordskih tonova: prolaznica, skretnica, anticipacija. Najučestaliji završeci melopoetskih celina su
sazvuci u intervalu Čiste kvinte. Međutim, zabeleženi su i takvi primeri kada se u kadenci umesto čiste
kvinte pojavljuje čista kvarta , kao i oni koji se završavaju sekundama.
U okviru dvoglasnog pevanja na bas ima i tercnih pesama u kojima se na krajevima melostrofa
pojavljuje trozvuk C-F-G odnosno C-E-G.
Poreklo i razvoj
U jugoistočnoj Srbiji je vokalna tradicija jednoglasna. Inače pevanje u paralelnim kvartama odnosno
kvintama poznato je u muzičkoj praksi raznih evropskih i vanevropskih naroda (Island, Portugalija, jušna
Afrika). Zbog nedovoljne razvijenosti harmonskog sluha u nekim primerima su zabeležena takva
odstupanja od uobičajenog homofonog pevanja da, na primer, u celoj pesmi nema ni jednog tercnog
sazvuka ili da se melodijsko-poetska celina umesto kvinte završava sa kvartnim sazvukom.
Homofono pevanje u Srbiji nije nastalo iz starih i jednostavnih višeglasnih oblika, već je usvojeno iz druge
muzičke tradicije.Njegovim dolaskom lokalana tradicija nije prestala da postoji, već se razvijala
paralelno.Vremenom, došlo je i do mešanja oba muzička stila najčežće tako što su se u primerima
novijeg načina pevanja unosili elementi starijeg stila dvoglasnog pevanja (sekunde).Tako je došlo do
„muzičke kontaminacije“ između ova dva stila pevanaj sa karakterističnim sekundnim sazvukom u
završnoj kadenci umesto kvintnog (primer Prioni mobo).
Pojedini vidovi muzičke kontaminacije ostvaruju se spajanjem dve pesme . Postoje čak i takvi slučajevi
kada nova pesma nastaje na osnovu kontaminacije starijeg i novijeg stila, koje su u narodu izvele dve
grupe pevača sa suprotnih strana njive.
U dvoglasnoj srpskoj homofoniji povremeno se javlja i treći glas kao vid zvučnog obogaćenja. Ponekad
ovaj troglas predstavlja neku vrstu kompromisa između starog i novog stila sa sekundom i kvintom tipa
trozvuka C-F-G (sličan štim imaju i tradicionalni instrumenti gusla, šargija , lirica).U drugim krajevima
završna kadenca se javlja kao rezultat zapadnog evropskog uticaja.(C-E-G).
Dvoglasno pevanje „na bas“ karakteristično je za muzičku tradiciju starosedelaca u Vojvodini, dok je
stari stil dvoglasnog pevanja „na glas“ zabeležen jedino kod onih Srba koji su se doselili iz drugih krajeva
zemlje(Krajišnika, Ličana, Hercegovaca).
Najjednostavniji ali veoma zanimljiv primer „muzičke kontaminacije“ osvarene u užičkoj žetvarskoj
pesmi „Prioni mobo za lada“ koja u osnovi ima dve pesme, starijeg i novijeg sloja, koje su nekada
izvodile dve grupe pevačica sa suprotnih strana njive. Vremenom su se te dve pesme spojile u jednu,
tvoreći tako novi oblik.