29.

Venturijeva cijev
Brzina strujanja fluida je
𝜌𝑣12 𝜌𝑣12 𝑆1 2 𝜌𝑣12 𝑆1 2
𝑝1 + = 𝑝2 + ( ) −→ [( ) − 1] = 𝑝1 − 𝑝2 −→ 𝑣1
2 2 𝑆2 2 𝑆2
2(𝑝1 − 𝑝2 )
=
√ 𝑆 2
𝜌 ( 1) − 1
𝑆2

Protok fluida je

2(𝑝1 − 𝑝2 ) 2(𝑝1 − 𝑝2 ) ∗ 𝑆12 2(𝑝1 − 𝑝2 ) ∗ 𝑆12 ∗ 𝑆22

𝑄= ∗ 𝑆1 = √ =√
√ 𝑆1 2 𝑆1 2 𝜌(𝑆12 − 𝑆22)
𝜌( ) − 1 𝜌( ) −1
𝑆2 𝑆2

2(𝑝1 − 𝑝2 )
= 𝑆1 𝑆2 √
𝜌(𝑆12 − 𝑆22 )

Iz poznatih presjeka cijevi S1 I S2 I pročitanih vrijednosti pritiska na manometru

(koji je sastavni dio Venturijeve cijevi) računamo brzinu (g) I protok (h) fluida.

30. Ateroskleroza- biomehanički aspekt.

Važna primjena Bernoullijeve jednadžbe je objašnjenje ateroskleroze.
Ateroskleroza je oboljenje krvnih sudova koje se manifestira smanjenjem
promjera arterija zbog nakupljanja “plaka” (masne tvari, holesterol, mrtve ćelije,
kalcij) s unutrašnjestrane arterija (njihovo djelimično zatvaranje), kao I
smanjenjem njihove elastičnosti. Razmotrimo hemodinamske faktore koji su važni
u razvoju ateroskleroze i pogledajmo uticaj veličine plaka na krvotok.
Pretpostavimo da se u nekoj krupnoj arteriji dijametra d1 formirao plak. Na
mjestu plaka arterija je sužena I njen dijametar je d2<d1. U dobroj aproksimaciji
na rješenje ovog problema možemo primjeniti Bernoullijevu jednadžbu za
horizontalnu cijev. Plak je reda veličine mm, pa će rastojaje presjeka dijametara
d1 i d2 biti istog reda veličine, zbog čega se doprinos hidrodinamičkog člana u
Bernoullijevoj jednadžbi može zanemariti u odnosu na doprinos drugih članova.
 𝜋𝑑12
𝑆1 4 𝑑12
𝑣1𝑆1 = 𝑣2 𝑆2 −→ 𝑣2 = 𝑣1 = 𝑣1 = 𝑣1 2
𝑆2 𝜋𝑑22 𝑑2
4
Uvrstimo li izraz za v2 u Bernoullijevu jednadžbu, dobit ćemo:
𝜌𝑣12 𝜌𝑣22
𝑝2 − 𝑝1 = −
2 2
2
𝜋𝑑12
𝜌 2 𝜌𝑣12 𝑆12 𝜌𝑣12 ( )
2 4
𝑝2 = 𝑝1 − (𝑣2 − 𝑣1 ) = 𝑝1 − [ − 1] = 𝑝1 − −1
2 2 𝑆22 2 𝜋𝑑22
2

[ 4 )
( ]
𝜌𝑣12 𝑑14
= 𝑝1 − [ 4 − 1]
2 𝑑2
𝜌𝑣12 𝑑14
𝑝2 = 𝑝1 − [ − 1]
2 𝑑24
𝜌𝑣12 𝑑14
Od pritiska p1 oduzima se član [ − 1] koji je uvijek pozitivan ili jednak nuli
2 𝑑24
(jer je d2<d1 ili ako nema plaka d1=d2). Iz toga zaključujemo da je pritisak na
mjestu plaka p2 manji od pritiska p1.
Krvotok će postojati sve dok statički pritisak p2 na mjestu formiranja plaka u
arteriji bude veći ili jednak vanjskom pritisku na arteriju p0 (možemo smatrati da
je vanjski prittisak, u dobroj aproksimaciji, jednak atmosferskom pritisku). Uvjet
postojanja krvotoka je: p2>p0→ p2-p0>0
Izrazimo pritisak p2 preko pritiska p1 iz Bernoullijeve jednadžbe:
ρ
𝑝1 − 𝑝0 + (𝑣12 − 𝑣22) > 0
2
Zamjenom v2 preko v1 iz jednadžbe kontinuiteta dobijemo
 𝜌𝑣12 𝑑1 4 𝑑1
𝑝1 − 𝑝0 + (( ) − 1) > 0−→ 𝑑2 ≥ 𝑖𝑙𝑖 𝑑2
2 𝑑2 4 2(𝑝1 − 𝑝0 )
√1 +
𝜌𝑣12
−1
2(𝑝1 − 𝑝0 ) 4
≥ 𝑑1 [1 + ]
𝜌𝑣12
Znak jednakosti odgovara najmanjem dijametru arterije na mjestu plaka, za koji jiš
uvijek postoji krvotok. Ukoliko pretpostavimo da je dijametar arterije na mjestu
plaka manji od 𝑑2𝑚𝑖𝑛 . U tom slučaju se suženje na mjestu plaka, pod djelovanjem
vanjskog pritiska 𝑝0 (pritisak okolnog tkiva) smmanjiti do nule, tj. Arterija će se
zatvoriti. Kada bi pritisak p1, u arteriji izvan plaka, bio konstantan, krvotok bi bio
prekinut. Međutim, zbog pulsnog karaktera rada srcca pritisak p1 raste i krv
nastavlja proticati kroz suženje naporom i isprekidano. Srce mora obezbjediti ovaj
protok i kao rezultat srce radi u uvjetima povišenog opterećenja. Isprekidani
tokovi krvi kroz arteriju na mjestu plaka praćeni su šumovima koji se mogu slušati
stetoskopom i ukazuju na podmakli stadij ateroskleroze. Valja napomenuti da,
općenito, kod osoba sa aterosklerozom, arterijski prvni pritisak p1 je povišen
(zbog smanjene rastegljivosti i povećanog otpora), bez obzira što je pritisak na
mjestu plaka p2 snižen.

31. Aneurizma: nastanak i razvoj aneurizme, rast aneurizme.

Nakon svake kontrakcije srca povisi se pritisak krvi u aorti, njene stijenke se šire i
po njima se širi pulsni val. Ritmičko širenje zidova aorte ( oko 100 000 puta
dnevno) zahtjeva strukturu stjenki aorte koja je sposobna podnijeti te hidrauličke
udare. Desi se, na nekom mjestu u aorti (ili u nekoj arteriji) da stijenke aorte ne
izdrže ovaj udar, rastežu se i na tom mjestu dolazi do nepovratne deformacije,
nastane proširenje- aneurizma. Krvni sudovi gube elastičnost starenjem, pa je
aneurizma češća u starosti. Općenito, aneurizma može nastati u svim krupnijim
krvnim sudovima, ali je najčešća u aorti ili krupnijim arterijama, pa ćemo zbog
toga ovdje govoriti o arterijskoj anerizmi.
Aneurizma se najčešće javlja na mjestu snažnog povratnog pulsnog vala, ispred
mjesta grananja aorte na dvije aa.iliacae ommunes. Amplituda reflektiranog
pulsnog vala je proporcionalna razlici površine poprečnog presjeka krvnog suda
prije grananja i sume površina poprečnih presjeka krvnih sudova nakon grananja.
Sa starošću dolazi do suženja perifernih arterija, pa se ta razlika površina
povećava. Kao rezultat amplituda reflektiranog pulsnog vala raste, zbog toga na
tom mjestu dolazi do većeg rastezanja stjenki krvnog suda. Uzrok pojave
aneurizme je povećanje aplitude pulsnog vala, ali i promjena mehaničkih
svojstava stjenki aorte. Mehanička svojstva krvnih sudova određuju 3 faktora:
kolage, elastin i glatka mišićna vlakna. Odnos ovih strukturnih elemenata se
mijenja s udaljenošću od srca: udaljavanjem od srca raste udio mišićnih vlakana u
krvnim sudovima, tako da u arteriolama oni postaju glavni strukturni element.
Zbog ovakvog sastava krvni sudovi su elastični: pri djelovanju sila oni se rastežu, a
po prestanku djelovanja sila oni se vrate u prvobitno stanje.
Zbog d1<d2 brzina na mjestu aneurizme bit će manja od brzine na normalnom
presjeku v2<v1. Statički pritisak p2 na mjestu aneurizme veći je od pritiska na
mjestu normalnog presjeka krvnog suda. Zbog toga se opterećenje, s unutrašnje
strane, na prošireni dio krvnog suda povećava i nastala aneurizma ima tendenciju
daljega rasta.
Brzina krvi na mjestu nepovratne deformacije krvnog suda (mjesto razvitka
aneurizme) je v2, a dijametar krvnog suda je d2. Na normalnom presjeku brzina
krvi je v1, a dijametar krvnog suda je d1.
Iz jednadžbe kontinuiteta:
𝜋𝑑21
𝜋𝑑12 𝜋𝑑22 4 𝑑12
𝑆1𝑣1 = 𝑆2 𝑣2−→ 𝑣1 = 𝑣2 −→ 𝑣2 = 𝑣1 𝜋𝑑2
= 𝑣1
4 4 2 𝑑22
4

Zbog d1<d2 brzina na mjestu aneurizme bit će manja od brzine na normalnom

presjeku v2<v1. Iz Bernoullijeve jednadžbe možemo izračunati razliku pritisaka na
mjestu aneurizme i na normalnom presjeku:
𝜌𝑣12 𝜌𝑣22
𝑝1 + 𝜌𝑔ℎ1 + = 𝑝2 + 𝜌𝑔ℎ2 +
2 2
𝜌𝑣12 𝜌𝑣22 𝜌𝑣12 𝜌𝑣22
𝑝2 − 𝑝1 = 𝜌𝑔ℎ1 − 𝜌𝑔ℎ2 + − = 𝜌𝑔(ℎ1 − ℎ2 ) + −
2 2 2 2
 2
𝜌𝑣12 𝜌 𝑑12 𝜌𝑣12 𝑑14
∆𝑝 = 𝜌𝑔(ℎ1 − ℎ2 ) + − (𝑣1 2) = 𝜌𝑔(ℎ1 − ℎ2 ) + (1 − 4)
2 2 𝑑2 2 𝑑2
Statički pritisak p2 na mjestu aneurizme veći je od pritiska na mjestu normalnog
presjeka krvnog suda. Zbog toga se opterećenje, s unutrašnje strane, na prošireni
dio krvnog suda povećava i nastala aneurizma ima tendenciju daljeg rasta.
Rast aneurizme:
Ako sena nekom krvnom sudu formira loptasto prošitenje (aneurizma) onda će
ono rasti zbog oostojanja stalnog krvnog pritiska i na kraju dolazi do pucanja
krvnog suda. Ovu pojavu možemo egzaktno opisati primjenom Bernoullijeve
jednadžbe. Prvo ćemo na dva presjeka krvnog suda (jedan je normalni a drugi na
mjestu aneurizme) primijeniti jednadžbu kontinuiteta:
𝑆1𝑣1 = 𝑆2 𝑣2
Brzina strujanja krvi u krvnom sudu na mjestu aneurizme je:
𝑆1
𝑣2 = 𝑣
𝑆2 1
Ako postoji aneurizma u krvnom sudu onda je S1< S2, a iz toga slijedi da je v2<v1.
Ako ovo uvažimo u Bernoullijevoj jednadžbi za horizontalnu cijev dobit ćemo:
𝜌𝑣12 𝜌𝑣22
𝑝1 + = 𝑝2 +
2 2
2
𝜌𝑣12 𝜌𝑣22 𝜌𝑣12 𝜌 𝑆1 𝜌𝑣12 𝑆1 2
𝑝2 = 𝑝1 + − = 𝑝1 + − [ 𝑣1 ] = 𝑝1 + [1 − ( ) ]
2 2 2 2 𝑆2 2 𝑆2
𝜌𝑣12 𝑆 2
Zbog S1<S2 uvijek je [1 − ( 1 ) ] > 0 pa će p2>p1. To znači da je pritisak na
2 𝑆2
mjestu aneurizme p2 viši od pritiska na normalnom dijelu krvnog suda p1. Zbog
toga pojava proširenja na krvnom sudu može dovesti do njegovog pucanja.

32. Ulazak mjehurića u otvorenu arteriju. Izračunavanje površine otvora

zalisaka.
Presječemo li arteriju poprečno iz nje će pod pritiskom izlaziti mlaz krvi I širit će se
u okolni proctor tako a njegov poprečni presjek raste.
Posmatrajmo dva poprečna presjeka struje krvi: jedan u krvnom sudu (S1), drugi
na nekoj udaljenosti izlaska krvi iz presječnog krvnog suda (S2). Obzirom da je
S2>S1 iz jednadžbe kontinuiteta slijedi da je v2<v1 a iz Bernoullijeve jednadžbe da
je p1<p2. Molekule zraka koje se nalaze na presjeku S2 kreću se sa mjesta višeg
prema mjestima nižeg pritiska, ulaze u krvni sud I formiraju zračne mjehuriće koji
mogu dovesti do plinske embolije.
Površinu otvora zalisaka možemo izračunati korištenjem Toricellijeve teoreme:
brzina isticanja tekućine kroz mali otvor zaliska ovisi samo o razlici pritisaka

𝜌𝑣 2 2∆𝑝
∆𝑝 = −→ 𝑣 = √
2 𝜌

Protok krvi (jednadžba kontinutiteta) je

2∆𝑝
𝑄 = 𝑆𝑣 = 𝑆√
𝜌

A površina otvora zalistka S

𝑄 𝑄
𝑆= =
𝑣 2∆𝑝
√
𝜌

33. Pulverizator. Medicinski inhalator. Aspirator.

Pulverizator je jednostavan aparat za rasprskavanje koji se sastoji od dvije
međusobno okomito postavljene cjevčice: vertikalna cjevčica je postavljena u
posudu s tekućinom koju treba rasprskavati i horizontalna kroz koju puštamo zrak
da struji. Zbog velike brzine zraka u horizontalnoj cijevi (osobito na njenom
suženom dijelu koji je postavljen iznad vertikalne cijevi) dolazi do snižavanja
statičkog pritiska na gornjem kraju vertikalne cijevi, tako da njegova vrijednost
pada ispod atmosferskog pritiska. Zbog toga tekućina izlazi iz vertikalne cijevi,
raspršava se u brzoj struji zraka u sitne kapljice i tako dobijemo smjesu zraka i
sitnih kapljica tekućine. Parfem nanosimo na tijelo rasprskavanjem sitnih kapljica,
a to se ostvaruje koriptenjem Bernoullijeve jednadžbe. Saopćavanjem određene
sile F gumenoj pumpici u raspršivaču ostvarimo brzo kretanje zraka koji struji
iznad otvora cjevčice uronjene u parfem. Ukupni pritisak u vertikalnoj cjevčici
𝜌𝑣12 𝜌𝑣22
dužine h na gornjem kraju je: 𝑝1 + , a na donjem 𝑝2 + + 𝜌𝑔ℎ i, prema
2 2
Bernoullijevom principu mora biti:
𝜌𝑣12 𝜌𝑣22
𝑝1 + = 𝑝2 + + 𝜌𝑔ℎ
2 2
𝜌𝑣22
Zbog brze struje zraka na gornjem kraju v1>v2 možemo zanemariti član u
2
𝜌𝑣12
odnosu na član , a doprinos člana 𝜌𝑔ℎ je jako mali jer se radi o malim visinama
2
h. Tako dobijemo:
𝜌𝑣12
𝑝2 = 𝑝1 +
2
Zbog velike brzine zraka v1 ostvarene gumenom pumpicom, taključujemo da je
p2>p1. Zbog veće brzine zraka na gornjem otvoru cjevčice v1> v2 pritisak će biti
niži nego na donjem otvoru cjevčice (u parfemu) p1<p2, pa će sitne kapljice
parfema izlaziti kroz cjevčicu prema gore, krećući se iz područja višeg pritiska
prema području nižeg pritiska. Kad dospiju u zračnu struju kapljice mirisne
tekućine će se još više usitniti I omogućiti ravnomjerno rasprskavanje.
Medicinski inhalator
Inhalatori se koriste u liječenju infektivnih i neinfektivnih bolesti respiratornog
sistema. Terapija inhalacijom je vrsta terapije pri kojoj lijek, zajedno s udahnutim
zrakom, ulazi kroz usta u organizam. Primjenjuje se u liječenju različitih patoloških
stanja: astma, opstruktivni bronhitis, laringitis (upala grkljana), pneumonija (upala
pluća), bronhiolitis (upala najmanjih ogranaka bronha), hronična opstruktivna
plućna bolest (KOPB). Za mnoge bolesnike inhalacija ima izuzetan značaj radi
lakšeg disanja i od vitalnog je značaja za njihovu terapiju. Koristi se kod svih
uzrasta, od novorođenčeta do starijih osoba.
Upotrebljavamo ga za rasprskavanje nekog lijeka u tekućem stanju koji u sitnim
kapljicama dospijeva u respiratorni sistem. Njegovi sastavni dijelovi su:
 a. Posuda s vodom (A)
b. Izvor toplote (P) koji omogućuje zagrijavanje vode i pretvara je u vodenu
paru
c. Horizontalna cijev (C)
d. Vertikalna cijev (B)
e. Posuda s lijekom u tekućem stanju (L)
Zagrijavanjem vode u posudi (A) oslobađa se vodena para koja velikom brzinom
struji kroz horizontalnu cijev (C). Kao rezultat brzog strujanja molekula vodene
pare, na vrhu vertikalne cijevi (B) pritisak je niži nego u drugim dijelovima cijevi.
Zbog postojanja gradijenta pritiska usmjerenog prema gore tekućina (lijek) će iz
bočice kroz vertikalnu cijev izlaziti u horizontalnu cijev i u sitnim kapljicama,
zajedno s vodenom parom rasprskavati u usta i nos pacijenta.
Aspirator
Aspirator je uređaj koji služi za isisavanje pljuvačke ili krvi iz usta u stomatologiji.
Ovdje se niži pritisak (p1) ostvari puštanjem brze struje vode kroz cjevčicu.
Posmatrajmo horizontalnu cjevčicu čiji jedan kraj stavljamo u usta na mjesto
izvlačenja pljuvačke. Pritisak na njenom lijevom kraju, koji se nalazi u području
brze struje vode je p1, a brzina strujanja zraka u njoj je v1. Na desnom kraju
cjevčice pritisak je p2, a brzina strujanja zraka je v2<v1 (praktički v2=0). Prema
Bernoullijevom principu je:
𝜌𝑣12 𝜌𝑣22
𝑝1 + = 𝑝2 +
2 2
A zbog v2<v1 mora biti p1<p2. Pljuvačka iz usta (ili krv), koja je na mjestu višeg
pritiska (p2) biva uvučena u brzu struju vode i tako se isisava iz usta.
Aspirator se primjenjuje i u hirurgiji, za isisavanje krvi pri operacijama.

34. Pulsni valovi. Brzina pulsnih valova.

U biomehaničkom pristupu srce je pumpa koja radi u impulsnom režimu
frekvencijom f=1Hz. Pri kontrakciji srčanog mišića iz srca se u aortu, za vrijeme
svakog pulsa (koji traje oko 0,3s), izbacuje 75 ml krvi. Iz aorte krv dalje ide kroz
arterije I arteriole do perifernih dijelova tijela. Kada bi zidovi krvnih sudova bili
kruti/čvrsti pritisak koji bi se pojavio na početku aorte pri izbacivanju krvi iz srca,
brzinom zvuka bi se pernio kroz krvne sudove do periferije za vrijeme
𝑙 1,5 𝑚
𝑡= = = 0,001𝑠 = 1 𝑚𝑠
𝑣 1500 𝑚/𝑠

U stvarnosti, zidovi krvnih sudova su elastični zbog čega će, za vrijeme stistole, krv
koju srce izbaci rastegnuti aortu (zbog brzog porasta pritiska) I ona primi više krvi
nego što iz nje, za to vrijeme, izlazi. Dio kinetičke energije pulsnog vala se
transformira u potencijalnu energiju elastičnosti aorte, ona se širi, pritisak krvi u
proširenom dijelu aorte je niži, a brzina pulsnog vala manja. Nakon maksimalnog
rastezanja aorte, sile elastičnosti nastoje aortu vratiti u prvobitno stanje
“gurajući” krv u dio aorte koji je udaljeniji od srca.
Dolaskom krvi u taj udaljeniji dio aorte, on se širi, dio kinetičke energije krvi se
pretvara u potencijalnu energiju elastičnosti zida aorte, pritisak krvi u
novoproširenom dijelu postaje manji, sile elastičnosti vraćaju aortu u normalno
stanje I tako “guraju” krv u sljedeći dio aorte i proces se ponavlja. Pri prelasku iz
aorte u arterije dešava se potpuno isti proces kojim se krv prenosi do periferije.
Izmjerimo li deformacije zidova aorte (ili arterije) istovremeno u dvije tačke koje
su na različitim udaljenostima od srca, uočit ćemo da se maksimalna vrijednost te
deformacije postiže u različito vrijeme: nakon svake kontrakcije srca duž aorte (i
arterija) se u smjeru „od srca ka periferiji“ širi val deformacije (sličan valovima na
vodi koji nastaju bacanjem kamena u vodu).
Brzina pulsnog vala kroz aortu i arterije je 5-10 m/s (18-36 km/h). Ako je vrijeme
kontrakcije (sistole) 0,3 s izračunajmo koliko daleko od srca se proširi pulsni val pri
jednoj kontrakciji.
v= d/t→d min= v*t=5 m/s*0,3 s=1,5 m; d max=v*t= 10 m/s*0,3 s= 3m
Arterijsko stablo kod čovjeka je dugo oko 1,5 m što znači da u vremenu trajanja
kontrakcije ventrikula pulsni val prođe kroz cijelo arterijsko stablo i svi krvni
sudovi su rastegnuti. Nakon zatvaranja semilunarnih zalistaka između aorte i
ventrikula prestane djelovanje kontrakcije ventrikula. Krvni sudovi se skupljaju
(zbog elastičnih sila) i njihova elastična potencijalna energija se pretvara u
kinetičku energiju krvi. Starenjem (ili zbog bolesti) smanjuje se količina elastičnog
tkiva, a povećava količina neelastičnog tkica (fibrozne pločice) u krvnim sudovima,
što rezultira smanjenom elastičnošću krvnih sudova. Zbog toga je potreban
pojačan mehanički rad srca kako bi se obezbijedio viši pritisak, neophodan za
dovoljan protok krvi.
Iako pulsni valovi nisu sinusni (harmonijski) valovi, oni se mogu predstaviti sumom
sinusnih valova (Fourierova teorema). Zbog toga je od interesa razmotriti model
harmonijskog pulsnog vala. Pretpostavimo da se harmonijski val širi kroz arteriju
duž x-ose brzinom v. Zbog viskoznosti krvi i viskoelastičnih svojstava krvnih
sudova, pojavit će se sila otpora koja će dovesti do smanjenja amplitude
osciliranja i na kraju do njegovog gušenja. Prigušenje ima eksponencijalni oblik, pa
je pritisak u proizvoljnoj tački x i vremenu t za harmonijski pulsni val:
𝑥
𝑝 = 𝑝0 𝑒 −𝛽𝑥 𝑠𝑖𝑛 [𝑡 − ]
𝑣
p 0-amplitudna vrijednost pritiska u pulsnom valu
x-rastojanje od izvora osciliranja do promatrane tačke
t-vrijeme
𝜔 − 𝑘𝑟𝑢ž𝑛𝑎 𝑓𝑟𝑒𝑘𝑣𝑒𝑛𝑐𝑖𝑗𝑎
𝛽 − 𝑘𝑜𝑒𝑓𝑖𝑐𝑖𝑗𝑒𝑛𝑡 𝑝𝑟𝑖𝑔𝑢š𝑒𝑛𝑗𝑎
v-brzina širenja pulsnog vala
Duljina pulsnog vala se dobije iz relacije
𝑣 2𝑟𝜋
λ ∗ f = v−→ λ = =
𝑓 𝜔
Iz jednadžbe za pritisak u proizvoljnoj tački vidimo da se prenosi “višak” pritiska,
pa za potpun opis treba uzeti u obzir I osnovni pritisak, koji je prisutan I kada
nema pulsnog vala (to je atmosferski pritisak ili pritisak u sredini oko krvnog
suda). Promjena ukupnog pritiska pri širenju pulsnog vala je
𝑥
𝑝 = 𝑝𝑎 + 𝑝0 𝑒 −𝛽𝑥 𝑠𝑖𝑛 [𝑡 − ]
𝑣
Brzina pulsnih valova
Brzina širenja pulsnog vala eksperimentalno je određena početkom 20.stoljeća i
njena vrijednost se kreće od 5-10 m/s, što je deset puta veća vrijednost od srednje
brzine krvi u krvnim sudovima. Eksperimenti su pokazali da brzina pulsnog vala
ovisi o elastičnosti zidova arterija, te zbog toga ona može biti pokazatelj stanja
arterija pri različitim oboljenjima. Izvedimo matematički izraz za brzinu pulsnih
valova kroz proizvoljnu arteriju. Pretpostavimo da arterija ima oblik šupljeg valjka
dužine L, vanjskog dijametra D i unutrašnjeg dijametra d. Debljina zidova ove
arterije je h= (D-d)/2, a modul elastičnosti E. Ovisnost pritiska u arterji o vremenu-
slika str.63
Ovaj model kretanja krvi vrijedi za aerterije većeg promjera, kod kojih se
𝑥0
prigušenje može zanemariti (arterije koje idu direktno od srca). U trenutku
𝑣
(mjereno od početka kontrakcije srca) na masu krvi smještenu između presjeka x0
i x0-vt duž arterije, djelovat će rezultantna sila (jednaka razlici sila koje djeluju na
dva poprečna presjeka):
𝜋𝐷 2 𝜋𝐷 2
𝐹 = 𝐹1 − 𝐹2 = 𝑝1 − 𝑝0
4 4
Masa krvi između dva presjeka je:
𝜋𝐷 2
𝑚 = 𝜌𝑣𝑡1
4
Ubrzanje te mase možemo dobiti iz II Newtonovog zakona:
F=ma
𝜋𝐷 2
𝐹 (𝑝1 − 𝑝0 )
𝑎= = 4 = (𝑝1 − 𝑝0 )
𝑚 𝜋𝐷 2 𝜌𝑣𝑡1
𝜌𝑣𝑡1
4
Str. 64-65 grafik ovisnosti pritiska i brzine u arteriji o udaljenosti od srca,
objašnjenje
35. Srce kao pumpa: radne faze, vremena, energija pri kontrakciji
Za stalno održavanje strujanja tekućine u zatvorenom hidrodinamičkom sistemu
potreban je stroj („pumpa“) koji će stalno održavati razliku pritisaka neophodnu
za kretanje tekućine pri postojanju hidrauličkog otpora. U krvotoku ulogu tog
stroja igra srce. Pri kontrakciji srca, stjenke komora srca djeluju na krv koja je
smještena unjima. Ukupna sila F kojom stjenke komore djeluju na krv smještenu u
njihovoj šupljini, može se iskazati formulom:
𝐹 = 𝑝𝑆
p-pritisak krvi unutar komore
S- površina unutrašnjih stjenki šupljine komore
Procijenimo ovu silu koristeći uprošten model srca kod kojeg komoru
aproksimiramo/modeliramo sferom. Pri normalnim uvjetima rada srca čovjeka
volumen komore se mijenja od 85 cm3, na početku sistole do 25 cm3 na kraju
sistole.
Sistola
-radna faza (kontrakcija srčanog mišića)
- sistola komora: t=0,3 s
-sistola pretkomora: t=0,1 s
-p=16kPa
Dijastola RADNE FAZE
-faza mirovanja (opuštanje srčanog mišića)
-dijastola komora t=0,5 s
-dijastola pretkomora t=0,7 s
-p=10 kPa

Fizički parametri koji određuju kontrakciju srca: pritisak, volumen, površina,

ukupna sila.
Neki hidrodinamički parametri čovjeka: aorta, arterije, arteriole, kapilare, venule,
vene, šuplja vena te njihovi dijametri, srednje brzine, srednji gradijenti brzine uz
stjenku krvnog suda, te Reynoldsov broj.
Ukupna sila koju srčani mišić razvija na početku kontrakcije (pri najnižem pritisku)
jednaka je 99,84 N, a na kraju kontrakcije (pri najvišem pritisku) 65,83 N.
Zaključujemo da srce pri kontrakcijama, smanjujući volume I površinu svojih
stjenki, razvija najmanju silu pri najvišem pritisku.
Srce pumpa krv u aortu u pravilnim vremenskim razmacima. Energija, oslobođena
kontrakcijama srčanog mišića troši se na kinetičku energiju izbačene krvi I
potencijalnu energiju širenja elastičnih krvnih sudova (prije svega aorte). Potom
se, u fazi opuštanja srca, potencijalna energija rastegnutih krvnih sudova, koji se
vraćaju u početno stanje, predaju određenoj masi krvi kao kinetička energija. Ovaj
“mehanizam” obezbjeđuje kontinuirani protok krvi.

36. Rad i snaga srca.

Obezbjeđujući stalno kretanje krvi u krvnožilnom sistemu čovjeka srce vrši
mehanički rad. Ovaj rad se troši na kinetičku energiju proticanja krvi, potencijalnu
energiju širenja krvnih sudova, savladavanje sila visokoznosti. Proticanje krvi kroz
krvnožilni sistem odvija se u dva povezana kruga: veliki i mali krvotok. Veliki
krvotok počinje u lijevoj komori srca iz koje polazi aorta i njime se transportira
oksidirana krv po čitavom tijelu . U tkivima se iz krvi ćelijama predaje kisik, a u krv
ulazi ugljendioksid. Tako reducirana krv se venama vraća u desnu pretkomoru, a
potom u desnu komoru. Mali krvotok počinje u desnoj komori iz koje polazi
plućna arterija (ona se grana na lijevu i desnu arteriju) koja reduciranu krv
(osiromašenu kisikom) nosi u pluća. U plućima se krv oksidira (otpušta CO2, a
prima 02) i plućnim venama se vraća u lijevu pretkomoru.
Krv se kreće u krvnim žilama zahvaljujući razlici pritisak na njihovim krajevima,
koja se postiže mehaničkim radom srca. Pokušajmo, makar prbiližno, odrediti rad
srca i njegovu snagu. Neka je A ukupni rad koji izvrši srce za vrijeme jedne
kontrakcije i neka pri tome srce izbaci u aortu volumen krvi Vs (sistolni volumen
krvi). Rad koji se utroši na premještanje volumena krvi Vs sa presjeka na početku
arterijskog stabla na presjek na kraju venskog stabla (vidjeti izvođenje
Bernoullijeve jednadžbe) je:
1
𝐴0 = 𝑉𝑠 [(𝑝𝑎 − 𝑝𝑣 ) + 𝜌(𝑣𝑎2 − 𝑣𝑣2) + 𝜌𝑔(ℎ𝑎 − ℎ𝑣 )]
2
Indeksom a označene su veličine koje se odnose na arterijsku krv, a indeksom v
veličine koje se odnose na vensku krv. Početak arterijskog stabla (aorta) i kraj
venskog stabla (šuplja vena) nalaze se na, približno jednakoj visini, tako da je ℎ𝑎 −
ℎ𝑣 ≈ 0. Brzina i pritisak krvi u aorti su puno veći nego u šupljoj veni, pa se članovi
𝑣𝑣2 i 𝑝𝑣 mogu zanemariti u odnosu na članove 𝑣𝑎2 i 𝑝𝑎 . Nakon ovih aproksimacija
dobijamo za rad srca pri jednoj kontrakciji:
1 1
𝐴0 = 𝑣𝑠 [𝑝𝑎 + 𝜌(𝑣𝑎2)] = 𝑝𝑎 𝑉𝑠 + 𝜌𝑉𝑠 𝑣𝑎2 = 𝐴1 + 𝐴2
2 2
𝑝𝑠 + 2𝑝𝑑
𝑝𝑎 − 𝑠𝑟𝑒𝑑𝑛𝑗𝑖 𝑝𝑟𝑖𝑡𝑖𝑠𝑎𝑘 𝑘𝑟𝑣𝑖 𝑢 𝑎𝑜𝑟𝑡𝑖 (𝑝𝑎 =
3
120 𝑚𝑚𝐻𝑔 + 2 ∗ 80 𝑚𝑚𝐻𝑔
= = 93,33 𝑚𝑚𝐻𝑔 = 12,44 𝑘𝑃𝑎
3
𝑣𝑎 − 𝑏𝑟𝑧𝑖𝑛𝑎 𝑘𝑟𝑣𝑖 𝑢 𝑎𝑜𝑟𝑡𝑖, 𝜌 − 𝑔𝑢𝑠𝑡𝑜ć𝑎 𝑘𝑟𝑣𝑖
Ukupni rad srca sastoji se iz 2 komponente: rad kojim treba savladati otpot u
velikom krvotoku Ak i rad potreban za savladavanje otpora u malom krvotoku
Amk
𝐴 = 𝐴𝑣𝑘 + 𝐴𝑚𝑘
Radovi pri velikom i malom krvotoku Avk i Amk su:
2
𝜌𝑉𝑠𝑣𝑘 𝑣𝑎𝑣𝑘
𝐴𝑣𝑘 = 𝐴1𝑣𝑘 + 𝐴2𝑣𝑘 = 𝑝𝑎𝑣𝑘 𝑉𝑠𝑣𝑘 + , 𝐴𝑚𝑘 = 𝐴1𝑚𝑘 + 𝐴2𝑚𝑘 =
2
2
𝜌𝑉𝑠𝑚𝑘 𝑣𝑎𝑚𝑘
𝑝𝑎𝑚𝑘 𝑉𝑠𝑚𝑘 +
2

Indeksi vk i mk se odnose na fizičke veličine u malom i velikom krvotoku.

Sistolni volume krvi mozemo odrediti kao volume cilindra osnovice 𝑆𝑎 (povrsina
poprecnog presjeka aorte) i duzine koju krv predje za vrijeme trajanja sistole
(𝑡𝑠 )𝑉𝑠 =𝑆𝑎 𝑙 = 𝑆𝑎 𝑣𝑎 𝑡𝑠
Rad A1 koji možemo izračunati koristeći podatak za srednji pritisak u aorti I
sistolni volumen:

𝐴1 = 𝐹 ∙ 𝑙 = 𝑝𝑎 𝑆𝑎 𝑣𝑎 𝑡𝑠 = 𝑝𝑎 𝑉𝑎

Rad A2, koji se troši na povećanje kinetičke energije krvi je:

1 2
𝜌𝑉𝑠 𝑣𝑎2
𝐴2 = 𝑚𝑠 𝑣𝑎 =
2 2
𝑚𝑠 𝑗𝑒 𝑚𝑎𝑠𝑎 𝑘𝑟𝑣𝑖 𝑘𝑜𝑗𝑢 𝑖𝑧𝑏𝑎𝑐𝑖 𝑠𝑟𝑐𝑒 𝑢 𝑎𝑜𝑟𝑡𝑢 𝑝𝑟𝑖 𝑗𝑒𝑑𝑛𝑜𝑗 𝑘𝑜𝑛𝑡𝑟𝑎𝑘𝑐𝑖𝑗𝑖

Ukupni rad pri velikom krvotoku je:

𝜌𝑉𝑠 𝑣𝑎2
𝐴𝑣𝑘 = 𝑝𝑎 𝑉𝑠 +
2
Eksperimentalno je utvrđeno da je pritisak na početku malog krvotoka (plućna
arterija) jednak 1/6 pritiska u aorti (p a). S druge strane, količine krvi protekle u
nekom vremenu u velikom i malom krvotoku, približno su jednake. Približno je
jednaka i brzina proticanja krvi u malom i velikom krvotoku. Rad srca pri malom
krvotoku je:

1 𝜌𝑉𝑠 𝑣𝑎2
𝐴2 = 𝑝𝑎 𝑉𝑠 +
6 2
Uvažimo li pomenute odnose i jednakosti, ukupni rad srca pri jednoj kontrakciji je:
𝜌𝑉𝑠 𝑣𝑎2 1 𝜌𝑉𝑠 𝑣𝑎2 7
A=𝐴𝑣𝑘 + 𝐴𝑚𝑘 = [𝑝𝑎 𝑉𝑠 + ] + [ 𝑝𝑎 𝑉𝑠 + ] = 𝑝𝑎 𝑉𝑠 + 𝜌𝑉𝑠 𝑣𝑎2
2 6 2 6

Napomena
Pri izračunavanju rada srca nismo uzimali u obzir promjenu pritiska krvi pri
njenom izbacivanju iz srca. Za preciznije određivanje rada trebalo bi uvažiti
promjenu pritiska za vrijeme kontrakcije:
1 1 1 1 1 1
𝐴 = ∫ 𝑝𝑎 𝑑𝑉 + 𝜌 ∫ 𝑣𝑎 𝑑𝑉 + ∫ 𝑝𝑎 𝑑𝑉 + 𝜌 ∫ 𝑣𝑎2𝑑𝑉
2
0 2 0 0 2 0
Račun pokazuje da odstupanja nisu velika i da za naše potrebe možemo koristiti
aproksimaciju konstantnog pritiska za vrijeme kontrakcije.