KNJIŽEVNA GENOLOGIJA

TEORIJA KNJIŽENIH RODOVA

lat. genus- rod
 Književnost koja se dijeli na rodove i vrste
PODJELA
 EPIKA – LIRIKA – DRAMATIKA početak u renesansi uzlet u romantizmu
- utemeljena u Njemačkoj (polazi od sadržajnih kriterija) – Goethe „to su prirodni
rodovi književnosti“
 POEZIJA- PROZA- DRAMA
- (polazi od formalnih kriterija)kako je pisana književnost? proza/stih
- pripada anglosaksonskim teoretičarima
Proza treba obuhvatiti roman, a poezija epiku i liriku!
 330.g.p.n.e Platon (Poetika) Aristotel (O pjesničkom umijeću)
 Književnost mora imati moralnu i didaktičnu funkciju (Platon)
PLATON (Država, treća knjiga)
- Umjetnost nema spoznajnu ulogu već omamljujuću!
(stvara privid – naziva umjetnost: Prividom privida)
Diegesis
- 1. dia miameasias – kroz oponašanje
- 2. haiel diegesel- čisto pripovijedanje
- 3. miješano
3 VRSTE KNJIŽEVNOSTI
- 1. Čisto oponašanje (tragedija, komedija)
- 2. Pjesnikovo pripovijedanje (najviše u ditirambu)
- 3. Mješavina oba lika – epsko pjesništvo (npr: Homerovi epovi)
Ditiramb – korska himna, ni epika ni lirika
Platon polazi od pojma tekhne: vještina prenošenja, djeluje prema nekom predlošku!
 Tragedija i komedija za Platona su opasni rodovi (stvaraju dojam kao da je
čitatelju dan sam predmet, ponašanje likova)
 Čitatelji mogu zamijeniti fikciju za istinu i stvarnost za iluziju
 EPSKO PJESNIŠTVO – objektivno razmatranje djela, poistovjećivanje sa likovima
- ne skriva da je ono o čemu govori privid privida
TRAGEDIJA – skriva činjenicu da je privid privida (opasna)
Platon – učitelj Aristotela / Aristotel – učitelj Aleksanda Velikog (HELENIZAM)
- promjena u proučavanju književnosti: književnost se ne vrednuje iz filozofske
perspektive
- književnost: samostalno područje ljudskog djelovanja!
ARISTOTEL (384.- 322.) Poetika 4.st.p.n.e (330.g)
 Teorija književnosti kao opći dio teorije stvarnosti
 Razumijevanje teza Poetika iz odnosa prema: Metaforici, Etici, Politici i Retorici
Aristotel i Platon – drugačija filozofska polazišta dovode do drugačijih koncepcija
književnosti i njezine podjele u rodove!
Theorija – mišljenje / Praxis
POIESIS – aktivan odnos prema stvarnosti, nije samo oponašanje – umjetnik prikazuje
stvarnost u njezinoj promjeni
A: Književnost ima svoje vlastito područje i zakonistosti stvaranja
A: ljudska djelatnost odvaja se u 3 područja: theoria, praxsis i poiesis
Poiesis – oponašanje (mimesis) je stvaralačka djelatnost
 Poetika je došla do nas u fragmentarnom obliku
 OSNOVNO u području književnosti je TEORIJA RODOVA (Aristotel)
 Svi književni rodovi se prema Aristotelu razlikuju prema:
- sredstvu
- predmetu
- načinu prenošenja
 ŽANR stvara okvir precipiranja djela i omogućuje njegovo razumijevanje
 3 sredstva oponašanja u književnosti:
- ritam
- govor
- melodija

SINKRETIZAM CIVILIZACIJA

Kretsko- mikenska+ fenička+ babilonsko- asilska+ egipatska civilizacija i kultura

prethode antici i zatečeno su naslijeđe “utkano” u antiku (nabrojene kulture sežu do 3. st.
p. n. e. )
Kolijevka europske kulture: grčki poluotok, teritorij Sirije i Turske
ANTIKA, odrednice:
“Nastala je književnost u današnjem smislu te riječi”
“Književna djelatnost postupno se odijelila od mita, filozofije i znanosti
“Utemeljena je svijest o književnosti kao osobitoj ljudskoj djelatnosti”
1. HELENSKO RAZDOBLJE – od Homera (8.st.p.n.e.) do 4.st.p.n.e. odnosno do
godine 338. p.n.e. kada je Grčka izgubila samostalnost i pala pod vlast Makedonaca
a) Pretklasično (arhajsko, jonsko) - od prvih pisanih spomenika (8.st.p.n.e.) do kraja 6.st.
b) Klasično (atičko) - 5.-4.st.p.n.e.

2. HELENISTIČKO RAZDOBLJE – od 338.g.p.n.e. do pada Zapadnog Rimskog

Carstva (476.g.) ili do polovice 6.st. (vladavina cara Justinijana)
 a) Aleksandrijsko doba (3.-1.st.p.n.e.)- Aleksandrijska filološka škola, stvaranje kanona
b) Rimsko razdoblje (od 30.- 529.g.p.n.e.)
12.- 8.st.p.n.e.
 Propast mikenske kulture oko 1200.g.p.n.e.
 “helenski srednji vijek”
 Usmena kultura i književnost, pismo nepoznato
 Grci u 8.st.p.n.e. adaptiraju fenički alfabet, ponovni pronalazak pisma podudara se s
pojavom Homera
Izlazak iz helenskog srednjeg vijeka
 Ilijada i Odiseja (725.- 700.g.p.n.e.)
 Olimpijske igre (776.g.p.n.e.)
 Traje do 479.g.p.n.e. kada započinje arhajsko razdoblje pobjedom nad Perzijancima
 479.- 323.g.p.n.e.- klasično razdoblje
Stari Grci razvili su stalešku, klasnu i rodnu podjelu, smatrali su da muškarcima pripada javna
djelatnost, a ženama privatna (one su boravile u prostorijama- ginekejima)
Pojava lirike podudara se sa dvostrukom političkom i društvenom emancipacijom
(emancipacija društva i žena)
Javlja se građanska i radna emancipacija
Grci su lirikom smatrali samo pjesme koje su se izvodile uz pratnju glazbe!!
Za pojavu lirike bilo je bitno da se pokaže subjektivan, emocionalni, individualni doživljaj
pojedinca; traže se osjećajne i doživljajne strane ljudskog života; osnovna tema je ljubav
Stari Grci ljubav su smatrali samo tjelesnom

LIRIKA
Etablirana (utvrđena) kao književni rod u okviru Aleksandrijske fililoške škole, ali lirika u
užem smislu je melika (tekstovi koji se izvode uz glazbu)
Isključuju recitativne oblike- elegiju i jamb, no baš u to doba izvedba lirike postaje privatan
događaj odvojen od glazbe
Teme i motivi okrenuti sadašnjosti; suvremene teme
Suvremena podjela lirike:
1. Elegija- elegijski distih (heksametar i pentametar), u početku imala je epske teme
(junačke, ratne), ključni elegičari Kalin i Tirtej, Mimnermo najavljuje prijelaz s
herojsko- ratničke na ljubavnu tematiku; s kolektivnog na individualno iskustvo)
2. Jamb
3. Melika- monodična i korska lirika
 Trubaduri, viteške poeme i rani talijanski preporod
Periodizacija srednjeg vijeka, povijesni i civilizacijski događaji uz koje se vezuje
 472. (pad Zapadnog Rimskog Carstva)- 15.st. (1453.- pad Carigrada pod tursku vlast/
1450.- početak modernog tiskarstva/ 1492.- otkriće Amerike), 1517. (početak reformacije)
Razdioba razdoblja srednjeg vijeka i značajke podrazdoblja
isprepletanje pretkršćanske i kršćanske civilizacije
istovremeni razvoj književnosti na latinskom jeziku i nacionalnim jezicima
 2 razdoblja (prijelaz između njih u 11. stoljeću)
1. razdoblje:
 nadiranje u Rimsko Carstvo sa sjevera i istoka Europe, koje znači političku, ekonomsku,
kulturnu i jezičnu uniju, razaranje Rimskog Carstva, primanje kršćanstva, a time i tradicije
latinskoga jezika (razvija se feudalno društvo)

2. razdoblje
 uspostavljanje boljih trgovačkih i kulturnih veza među narodima
 izgradnja rimskih cesta, ali i jantarskih cesta između sjevera i juga
 upoznavanja sa hodočasnicima, koja prethode križarskim ratovima
 nove zemlje se upoznaju sa hodočasnicima (Mađarska i Slavonija tek 1026. jer je
kršćanstvo u tim zemljama bilo mlado)
Odnos crkve prema slojevima i civilizacijama
 pismenost je bila tijesno vezana uz crkvu
 čuva elemente starije civilizacije
 nastoji ujediniti novopridošla plemena i restaurirati rimske crkveno-administrativne
cjeline
 Rimsko Carstvo smatra kao viziju religioznog i političkog jedinstva europskih naroda
 zapisivači, prepisivači i prevoditelji su redovnici
Jezici na kojima nastaje književnost srednjeg vijeka, jezici koji imaju ulogu u njenom
razvoju
 latinski i dalje živi kao jezik literature i koristi se ponajviše u proznim znanstvenim i
filozofskim djelima
 pjesme su pisane latinskim, ali se uvode i elementi pučke pjesme
 osmeračka strofička himna sv. Ambrozija postaje uzor crkvenim i svjetovnim pjesmama
 jampski osmerac- najpopularniji stih, prije njega su se kršćani u pjevanju koristili
hebrejskim psalatirom
 redovnici su uskoro počeli zapisivati i obrađivati i svjetovne usmene pjesme na narodnim
jezicima
 germanski, slavenski i romanski jezici su bitni za razvoj književnosti srednjega vijeka,
najbitniji romanski jezici
 Germanski:
Beowulf , najstariji engleski ep (725. g.), po obliku i građi pripada germanskoj tradiciji, iako je
autor znao latinski
 Slavesnki:
Frižinski listići
- prije djelovanja Ćirila i Metoda se javljala slavenska usmena književnost
- legende

Na kojim varijantama romanskih jezika nastaju lirika i epika?

 lirika i epika se javljaju nekako u istim dobu
 Pjesma o Rolandu (oko 1000. g.)
 lirika je bujnija i zrelija, razvila se na jugu Francuske, na području „langue d'oc“
 sam književni jezik se osnivao na narječju pokrajine Limousin, sa sjevernog djela tog
područja („langue d'oiì“),
 na starofrancuskom jeziku se razvija epska poezija
Najstariji engleski ep
 Beowulf, oko 725. g.
Chanson de geste
 epska poezija koja se javlja u Francuskoj
 razvija se na starofrancuskom jeziku
 najprije obrađuje junačke pothvate Karla velikoga i njegovih 12 paladina, a onda i drugih
junaka
 sličan materijal kasnije obrađuju kasniji srednjovjekovni romani o vitezovima
 romani su se proširili po cijeloj Europi
 izvodili su ih najčešće žongleri na dvorovima ili prošteništima
 najpoznatija chansone de geste pjesma je Pjesma o Rolandu (Turold)
 građa podijeljena u 3 skupine:
1. građa o Francuskoj (Pjesma o Rolandu)
2. građa o Britaniji (Kralj Artur i vitezovi Okruglog stola, Tristan i Izolda)
3. građa o „Rimu velikom“ (prerađivanje priča iz klasične starine, kod nas Aleksandar Veliki i
Romanac trojski)
Za koje se povijesne ličnosti i događaje vezuje Pjesma o Rolandu?
 Karlo Veliki, vitez Hruotland (Roland)- upravnik Bretanje
 vezuje se uz pohod Karla Velikog na muslimansku Španjolsku (778. g.)
 zaštitnicu Karla Velikog napali su Baski iz zasjede i potukli dok se provlačila kroz pirenejski
klanac
Tko su junaci i koja je tema Pjesme o Rolandu?
 Roland (veliki junak, u epu je Karlov nećak, smion, tvrdoglav, brani Roncesvalles od
Saracena)
 Karlo Veliki (središte moralnih i političkih vrednota, priprost ratnik)
 Oliver (Rolandov prijatelj, razuman)
 Alda
 tema: Rolandov pokušaj da obrani Roncesvalles od Saracena, no njegova hrabrost i
odanost se pretvaraju u oholost jer se srami puhnuti u rog. Na kraju poeme se kaje i postaje
skrušeni kršćanin te mu biva oprošteno. Roland umire

Što je olifant?
 čudesni rog u kojega Roland dvaput odbija zasvirati kako bi zazvao Karla jer se srami
 kad se odlučio puhnuti u njega bilo je prekasno
 on i Oliver pogibaju, potukavši gomilu neprijatelja

Formalna obilježja Pjesme o Rolandu?

 sažeto izražavanje
 nema poredbi
 likove doživljavamo prema njihovim izjavama, a na temelju iznesene psihološke analize
 domoljubni, religiozni movens, likovi i ozračje su herojski
 pjesma se dijeli na odlomke od 14 stihova (deseterci) povezanih sadržajem i jedinstvenom
asonancom
 takav se odlomak zove laisse
Tema najstarijeg španjolskog epa
 najstariji španjolski ep je Cantar de mio Cid (1140. g.)
 tema: djela španjolskog nacionalnog junaka Rodriga Diaza de Vivara (Cid) (1. dio epa), a
drugi i treći dio epa posvećeni su njegovim kćerima
Tema Pjesme o Nibelunzima i njezin odnos prema novim slojevima kršćanske civilizacije
Chrétien de Troyes
 specijalizira se za romantične obrade priča o kralju Arturu (oko 1170.)
 francuski pisac
 preuređuje pričanja iz Povijesti kraljeva Britanije u skladu sa kršćanskim gledanjima
 Gral- priča koja je povezana sa Arturom i vitezovima Okruglog stola, keltskog podrijetla
Tko su vitezovi Okrugloga stola?
Što je Gral?
 djelo Chrétien de Troyesa
 keltskog je podrijetla
 vezano uz lik kralja Artura i vitezove Okruglog stola
 Gral predstavlja osobnu sreću koja je postala ratni pohod vitezova Okruglog stola

U kakvom su odnosu predkršćanski i kršćanski i slojevi u olifantu i Gralu?

Geografski okvir razvoja lirike
 odvija se u kraju koji Cezar naziva Provincijom (ali ne samo u današnjoj Provansi)
 Južna Francuska (širenje na Iberski poluotok), Sjeverna Italija (širi se na jadransko i
podunavsko područje)
 u Provansi se razvija konvencija ljubavne lirike
Obilježja trubadurske poezije
 pripada svjetovnoj lirici
 razvila se u Provansi, prvo kao ljubavna lirika, 12. 13. st.
 ugled ljubavnim pjesmama daje „Provincija“
 prije su se ljubavne pjesme smatrale manje vrijednima
 u početku je to samo zapisana usmena poezija koja je pripadala feudalnom plemstvu,
zapisuju ih žongleri
 povezana je s glazbom, prati je instrument
 strofe su jednake strukture, povezane rimom, stihovi mogu biti raznoliki  chanson
 na kraju pjesme posveta ili tornada
 neke pjesme su potpuno dijaloške (tenson i partimen)
 autori često anonimni

Vrste trubadurske poezije i njihove teme

1. Junačke ili satiričke teme sirventes
 Rastanak križara
 srodan mu je plač ili tužaljka
2. Ljubavna pjesma- počinje opisom proljeća
3. Pastorala- gospodin se udvara pastirici koja se nešto odupire
4. Alba- noćobdija upozorava ljubavnike na dolazak dana
Predstavnici trubadurske poezije i teme koje razvijaju
1. Marcabrun
 trubadur iz 12. st.
 ljubavne, mizoginske i satirične pjesme
2. JAUFRÉ RUDEL
 uveo motiv daleke ljubavi
 ljubavna tematika
3. BERNART DE VENTADORN
 umro oko 1215.
 na glasu kao najveći provansalski ljubavni pjesnik
 profinjena ljubavna veza, udvorna ljubav, služba gospoji
 ljubavna tematika
4. BERTRAN DE BORN
 sirventesi
 pjeva o ratu i politici često sa satiričnim prizvukom, iz stihova izbija njegova ratnička strast
5. Guillaume de Poitiers (1071.-1127.)
 prvi po imenu poznati trubadur, ljubavna i ratna tematika
6. Arnaut Daniel
 Danteov najdraži trubadur
 ističe se u zamršenom pjevanju i virtuoznosti forme
TRUVERI (FRANCUSKA):
7. Raimbaut de Vaqueiras
 potkraj 12. st.
 damu zove Beatrice, prethodeći Danteu
 tenzona na 2 jezika i descort, razgovor na 5 jezika
8. CONON DE BÉTHUNE (oko 1150.-1219./20.)
 pjesma „Ahi! Amors, com dure departie“, govori o odlasku u Treću vojnu
9. Thibaut (1201.-1253.)
 ljubavna tematika, ljubav prema Blanci od Kastilje
10. Colin Muset
 početak 13. st.
11. Jean Bodel
 pjesma Oproštaj (oprašta se s prijateljima jer je obolio od gube)
12. Rutebeuf
 satirične pjesme, religiozne pjesme, propangirao križarske ratove
 pjesme Rutebeufova bijeda i Rutenbeufova tužaljka
 piše narativne pjesme, zvane fabilau
Utjecaj trubadurske poezije
 trubadurske poezije nestalo je u 14. stoljeću u vatri i razaranju
 ostao utjecaj na sjevernu Francusku, na španjolsku i talijansku poeziju (najviše na
sicilijansku školu i toskanske pjesnike)
 utjecaj na pripadnike grupe „dolce stil nuovo“ (Dante) i na njemačke minnesingere
 u 15. stoljeću djeluje na talijansku i hrvatsku poeziju
„Dolce stil nuovo“
 grupa kojoj pripadaju toskanski pjesnici, na čelu s Danteom
 razvili se pod utjecajem trubadurske poezije
žena je idealizirana, anđeosko biće
pjesnici učeniji i ugledniji od ostalih, jezik je izravan
2 najvažnija predstavnika:
GUIDO GUINIZELLI (Bolonjac druga pol.13.st)
gilben, živio u progonstvu
„Plemenitu se srcu Ljubav utječe“ – prvi stih njegove kancone
spaja ljubav i plemenitost, uvodi plemenito srce
ne stječe se niti rođenjem, niti bogatstvom, već karakterom, oblikuje svoje vrline prema
karakteru dame
GUIDO CAVALCANTI (Firentinac, umro 1300.g)
gvelf, utjecaj na Dantea
teme profinjene i posvećene ljubavi, u ljubavi vidi i negativne stvari
najjači između Dantea i Jacoponea
česte riječi: spirito- personifikacija ideja

Udvorna ljubav u minnesangu

 minnesang- dvorska ljubavna lirika, javlja se u 12. st.
 dama postaje obožavano, daleko biće, pa redovito i udana (pjesnikova ljubav ne narušava
brak)
 to je bila dvorska ili kurtoazna ljubav
 viteška ljubav, plemenita ljubav
 žena im je predstavljala ideal, ali bila je nedostižna, često su se nazivali slugama tih žena
- drži se da se pojam nije koristio u trubadurskoj poeziji, već u 19. stoljeću ga uvodi
jedan od njegovih proučavatelja, Gaston Paris
- pojam povezuje raznolike tradicije, arapskog pjesništva i Ovidijeve „Ars anatoria“
- one se oslanjaju na tadašnje njegovanje kulta Djevice Marije
- to dovodi do paradoksalnog spoja tjelesne i duhovne ljubavi te se tjelesna ne može
realizirati
- erotska želja, društvena i književna koncepcija, neuzvraćena ljubav, emotivna
dimenzija lirskog subjekta je u središtu, a ne njegov objekt proučavanja
- sastoji se od 4 elementa:
- 1. PONIZNOST
- lirski subjekt kao ljubavnik služi svojoj djevi i ponizan joj je
- odnosi se kao vazal (ljubavnik) prema feudalnom gospodaru (djeva)
- nije dostojan svoje dame i treba zaslužiti njezinu ljubav kroz vrijeme
- 2. PLEMENITOST
- oplemenjujuća ljubav
- što ju više služi, postaje više plemenitiji
 - mora znati s viteškim oružjem
- djeva predstavlja uzor i ona je ideal onoga što vitez želi postati
- 3. NEVJERA
- djeva je nevjerna
- između braka i ljubavi proteže se razlika
- brakovi su često nametnuti
- 4. RELIGIJA LJUBAVI
- djeva je božica ljubavi

ENGLESKA KNJIŽEVNOST
 Beowulf - najdulji ep germanske, skandinavske starine (Engleska književnost)
 autori kasnijih kršćanskih anglosaksonskih himni: Caedmon i Cynewulf
utemeljitelj anglosaksonske proze- Aelfred
Englesku Rimljani napuštaju 410.
Nakon Rimljana vladaju Anglosasi, zatim Vikinzi pa Normani (1066.)
Engleska ulazi u europski krug (dvorska poezija na francuskom)
novi „vulgare“ – gramatika i vokabular germanski pun romanskih riječi
najbolji engleski stihovani romani: Sir Gawain í Zeleni vitez ( tema: život s vrlinama
hrabrosti i izdržljivosti povezan s feudalnim dvorskim društvom i vjerom)
versifikacija: anglosaksonska načela +francuska
Arturske priče: Sir Thomas Malory – Morte Dartur(1394.-1471.)
- djelo pisano ritmičkom prozom

Geoffrei Chaucer (ENGLESKA)

1340.-1400g.
vojnik diplomat, političar
poznato djelo: Kanterberijske priče 1387.-1400.
STVARALAŠTVO: francusko(1372.), talijansko(1373.-1385.) englesko(1386.-1400.)
uzor: francuski srednjovjekovni romani i bajke
prevodi „Roman o ruži“ i piše „Vojvotkinjinu knjigu“
djelo „Vojvotkinjina knjiga“: stil prema francuskom uzoru, opisi ambijenta, lik udovice
najvažnije djelo talijanskog razdoblja: „Troilo i Kriseida“ (1385.)
obilježja: humorističan ton, kodeks službe gospođi, intelektualna razmatranja
 „Kanterbrijske priče“ (kraj 14.st), pisane u stihu
obilježja: Hodočasničko društvo=kolektiv, likovi srasli s pričama, spoj viteškog romana,
novele i života sveca
Chaucer naturalizira svoje motive, uvodi nove metre i strofe, satirički opis scene, osuda
licemjerja, humor, elementi satire i parodije

GIACOMO DA LENTINI
Sicilijanac, tvorac soneta u današnjem smislu
 RINALDO D“ AQUINO
13.st - „Tužaljka zbog križarova odlaska“

CIELO D“ ALCAMO
13.st - „Contrasto“ - prenje muškarca i djevojke
 obilježja: nož, Evanđelje, mala pozornica..

Poezija u Umbriji nositelji franjevci- kantik: Svetoga Franje Asiškog (1186.-1226.)

pjesnička molitva, familijaran odnos prema Bogu

JACOPONE DA TODI
(1236.-1304.), pjesnik lauda
 najpoznatija latinska pjesma: „Stabat mater“
dramatizacija muke Isusove „Donna del Paradiso“
stil: neposredan, blizak puku

Postrednik između stila „dolce nuovo“ i Petrarke:

CINO DA PISTOLA (umro 1336.)
Dante ga naziva najboljim od ljubavnih pjesnika

PJESNICI U DUHU REALIZMA:

FOLGORE DA SAN GIMIGNANO (poč.14.st)

pjesme o mjesecima u godini
CECCO ANGIOLIERI (1250.-1319.) Siena
 dama: Becchina
 poznata pjesma: „Da sam vatra, spalio bih svijet“

DANTE ALIGHIERI
 (1265.-1321.)
 najveći talijanski pjesnik, pripada dolce stilu
 bio na strani „bijelih“ -nižih plemića i građana
 kasnije u pregovorima s papom osuđen na progonstvo i doživotnu robiju (1302.)
 u progonstvu boravi kod prijatelja i mecena
 kraj života provodi u Ravenni gdje i umire
DJELA POSVEĆENA BEATRICE
„La vita Nuovo“ - Novi život
- 1. put viđa Beatrice sa 10 godina 2. sa 18
- Beatrice umire 1290.udana za drugog
- njezin likblaženstvo i spas
„Convivo“- Gozba
- djelo od 3 kancone i 4 rasprave
- iznosi svoju koncepciju svemira
 „Canzoniere“ – Rime
- samostalni soneti i ljubavne pjesme
- 4 kancone o kamenu (predstavljaju jaku i neuzvraćenu ljubav)
- jezik: talijanski
„De vulgari eloquenia“ O izvrsnosti narodnog jezika- latinska rasprava, prethodi
suvremenim filološkim studijima
Dante- piše o talijanskom s drugim romanskim jezicima, razmatranje o stilu i formi
poezije
- dijeli jezike prema riječi „da“
- romanski jezici (narječja) : provansalski, talijanski i francuski
- latinski nastao fuzijom dijalekata
- narodni jezik mora biti: ugledni, dvorski, glavni
- standard –toskanski
„Monarchia“
- govori o uređenju države
- Italija središte svijeta, svjetovna i duhovna vlast nezavisne

Glavno djelo: BOŽANSTVENA KOMEDIJA

Dante ju nazvao Commedia
jezik - talijanski
simbolizam srednjeg vijeka
alegorijska vizija zagrobnog života
2 stajaća elementa: udvorna ljubav i moralizatorska alegorija
Danteova ljubav postoji na tri razine: ljubav prema stvarnoj Beatrice (niži stupanj)
tjelesne, prema mrtvoj viši stupanj tjelesne ljubavi i treća najveća ljubav prema
vlastitom duhu
„Commedia“(100 pjevanja ) – 3 skupine (34-33-33)
Pjevanja iste duljine
Terza rima :stihovi jedanaesterci složeni u strofe po tri (u tercine) ABA, BCB, CDC
Commedia- ima karakter intimnog životopisa – krugovi pakla i čistilišta doživljeni
kao muke njegove duše
- sretan kraj, toskansko narječje, pučki jezik, terca rima, brojevi (numerologija)
- 2 vodiča: VERGILIJE (kroz pakao i čistilište, simbol razuma), BEATRICE(kroz raj, simbol
mudrosti)
- višejezični kontekst- isti autor piše na 2 različita jezika
- POLITIČKA RAZINA- da se povežu razjedinjene talijanske državice
- MORALNA RAZINA- duhovni razvoj

Pakao najjači dio komedije ( 9 krugova)

1. krug pretpakao Limb-(tamo nekršteni )
2. krug  Minos, sudac- (tamo ljubavnici)
3. krug  proždrljivci
 4. krug  skrti i rasipni
5. krug  srditi
6. krug krivovjerci i bezvjerci
7. krug 3 dijela: nasilnici, ubojice i samoubojice
8. krug  Malebolge ( tamo zavodnici, svodnici , vračevi…)
9. krug izdajice (Lucifer)

CANZONIERE
jezik: talijanski
Francesco Petrarca
početak moderne poezije
366 ljubavnih pjesama, 317 soneta
njegov izvor pisanja Laura, ljubav ga tjera na pisanje
strastvena je a on ju vidi samo u snovima – izvor agonije
u djelima je začetnik humanizma
„Trionfi“ – alegorijsko moralistična poema
„Africa“ – ep o putovanjima Scorpiona Afričkog Starijeg
„Epistole metricae“ – pisma
„O preziranju svijeta“
„O slavnom životu“
„Životopisi slavnih muževa“

GIOVANNI BOCCACCIO (1313.-1375.)

14.st
zbirka novela Dekameron (1348.-1353.)
nadahnuće za pisanje – kuga „crna smrt“
popularizirao toskanski dijalekt
tema: kuga u Firenci, 7 djevojaka i 3 mladića bježe iz grada i pričaju priče
Fiametta Plamenčić njegova Laura
Boccacciova djela na latinskom:
„Genealogija poganskih bogova“
 „Filotolo“ – priča o ljubavi Troila i Kreside
- obilježja: osmoredna strofa, ottava rima
 „Fiametta“ – smatra se prvim europskim modernim romanom
 „Život Danteov“

HRVATSKI TEKSTOVI
 „Rumanac trojski“ – latinica i kajkavski dijalekt (14.st)
 „Ljetopis popa Dukljanina“ – romantičarska poema
 „Florimont“ AIMON DE VARENNES (1188.)
 „Judita“ MARKO MARULIĆ
 „Piligrin“ MAVRO VETRANOVIĆ (1482. – 1576.)
VITA NUOVA
- Dante, 1295.
- 31 lirska pjesma, 41 prozni odlomak
- Beatrice i njezina smrt (1290.)
- Lirski subjekt prelazi put od usmjerenosti na sebe, preko opisivanja savršenstva dame
do njezino pretvaranja u utjelovljenje nebeskih svojstava i simbol nebeske ljubavi
- Ta razvojna putanja do tada je bila nepoznata
- trubadurski lirski subjekt ostavlja proturječje između tjelesnog i duhovnog
nerazriješeno, dok lirski subjekt Novog života prelazi razvojni put njihovog izmirenja
- prenosi težište sa sebe na Beatrice i donosi joj blagoslov

CHANSONS DE GESTE
- 12-13. stoljeća
- pjesme koje veličaju viteške ideale i jačaju nacionalni ponos
- Pjesma o Rolandu, 12.st.
- Povijesna pozadina: 777. g. Karlo Veliki, Anselm, Roland
- Ep: prerađuje povijesne događaje, Karlo Veliki ima 200 godina, ne javlja se Anselm,
Oliver, Roland prikazan kao Karlov rođak
- Rog OLIFANT, uz sveti Gral, najvažniji simbol srednjeg vijeka

ROMANCA
- kao žanr utvrđena sredinom 12. st., viteška romana, viteški roman
- autor je CHRETIEN DE TROYES
- Arthur-Lancelot-Guenevere ljubavni trokut
- PERCEVAL – uvodi Gral u književnu obradu legende o Kralju Arturu
- ona je mahom pisana u stihu
- obično se dijele na Rimske teme, Francuske teme i Britanske teme
- psihološka karakterizacija i unutarnji monolog
- epizodični zapleti
- dinamičan junak, potraga za identitetom, junak ima unutarnji život- unutarnji
monolog, uvodi čarolije, magiju, njome je bio zaluđen don Quijote
- utječe na razvoj romana

EP
- sudbina neke nacije
- izravan zaplet
- statičan junak
- junak u epu se prikazuje kroz dijaloge
 HUMANIZAM I RENESANSA

Francesco Petrarca, (1304–74)

Ep Africa; povijesni spis De Viris Illustribus
Lorenzo Valla (? 1405–57)
Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti (1511)
Juan Luis Vives (1492–1540)
Sir Thomas More (1478–1535), Utopija (1516)

DEFINICIJE
1. kulturnopovijesno razdoblje koje je, na temelju antičke grčke i rimske kulture obnovilo
cjelokupni duhovni, kulturni i društveni život zapadne i srednje Europe u razdoblju od
sredine 14. do kraja 16. st.
2. Renesansu odlikuje razvoj novih umjetničkih oblika te postupna afirmacija individualizma
ostvarena u koncepciji velikog umjetnika, odnosno svestrana, intelektualno radoznala,
čovjeka (tal. uomo universale)

POVIJEST NAZIVA I.
- Giorgio Vasari, Životi najvrsnijih talijanskih arhitekata, slikara i kipara (1550–68)
- francuski enciklopedisti – za obilježavanje epohe vladavine kralja Franje I. i mlađih vladara
16. st., podrazumijevajući pod tim pojmom ponovno rođenje književnosti, umjetnosti i
kulture
- Jules Michelet, Jakob Burckhardt i Georg Voigt – u 19. stoljeću uvode izraz renesansa kao
oznaku za makroepohu u historiografiji, povijesti umjetnosti i filologiji 

POVIJEST NAZIVA II.

humanizam kao pokretač - kulturni i filozofski pokret; obnova antičke filozofske, umjetničke i
estetske vrijednosti
postavljanje čovjeka u prvi plan znanstvenih i kulturnih interesa; nakon srednjovjekovne
skolastike potaknuo nov sustav obrazovanja; razdoblje otkrića individuuma
sintetska narav renesanse kao povijesnoga, umjetničkoga i kulturnoperiodizacijskoga pojma:
uokviruje nove svjetonazorske, filozofske, ideološke i vjerske pokrete koji su obilježili
europski život u razdoblju od 14. do 16. st,
renesansni humanizam, pokreti koji su težili obnovi vjerskoga života i temeljitoj reformi
Katoličke crkve (reformacija),
raskid sa srednjovjekovnom skolastikom, počeci oblikovanja individualiteta i subjektiviteta u
modernom smislu, preoblikovanje srednjovjekovnoga feudalnoga društva u modernije
urbane, komunalne društvene strukture, staleško raslojavanje i stvaranje relativno jake
građanske klase, počeci oblikovanja političke i etničke svijesti, zameci modernijih
nacionalnoidentitetskih procesa
KONTINUITET ILI DISKONTINUITET
teoretičari diskontinuiteta
Michelet - inaugurira ideju renesansnog individualizma kao pokretača novoga doba, ranoga
novovjekovlja
Voigt - studia humanitatis; sustav obrazovanja
Burckhardt, Kultura renesanse u Italiji (1860)
dvije ravnopravne tendencije u renesansni:
Progredirajuća: klasično-renesansna, „klasicizirajuća”
Regredirajuća: kršćanska, „kristijanizirajuća”

TEORIJE KONTINUITETA - JOHAN HUIZINGA, ERNST ROBERT CURTIUS

kontinuitet između srednjovjekovlja i renesanse u mnogim područjima kulturnoga života:
začeci epohe renesanse naziru se i prije 14. st.; teza o „prva”, ranoj renesansi (primo
rinascimento) ili predrenesansi (karolinška i otonska renesansa) koja je počela već u 12. i 13.
stoljeću,
ključna uloga europskih sveučilišta, djelatnost Franje Asiškoga i spiritualista 13. st. koji su se
zauzimali za duhovnu obnovu čovjeka

RENESANSA – AFIRMACIJA KNJIŽEVNOSTI NA NARODNIM JEZICIMA

Oplemenjivanje i podizanje narodnih jezika izražajnu i estetsku razinu klasičnoga latiniteta:
Pietro Bembo, Zapisi o pučkom jeziku – Prose della volgar lingua, 1525; Joachim Du
Bellay, Obrana i proslavljenje francuskoga jezika – Défense et illustration de la langue
française, 1549)
Marko Marulić, posveta Juditi;
Petar Zoranić, predgovor Planinama;
Dominko Zlatarić u predgovoru prijevodima Torquata Tassa, Ovidija i Sofokla

POETIKA
oslanjanje na antičke poetičke i estetičke pojmove (Aristotel i Horacije);
imitacija bilo klasičnih pjesničkih uzora, bilo prirode, zbilje;
stvaranje lijepoga djela koje pruža estetski užitak;
skladnost, simetrija i harmonija između sadržajne i izražajne razine teksta itd.
S jedne strane, zahtjev za prihvaćanjem antičkih poetičkih normi i pravila ili, oponašanje
klasičnih pjesničkih uzora. S druge strane, renesansa je od pjesnika zahtijevala i kreativnost
te nadahnuće (vates), u prvi plan pritom ističući pojam inventio.
U razumijevanju književnosti kao umjetnosti renesansni su pjesnici i poetičari obnovili
antičku trojnu diobu na liriku, epiku i dramu te na u antici uvriježen sastav i poetičko-
estetički rangiranu ljestvicu knjiž. vrsta, pridodajući tom sastavu i neke nove knjiž. oblike

LUDOVICO ARIOSTO, BIJESNI ORLANDO (1532)

ORLANDO i RINALDO – vitezovi Karla Velikog
suparnici u borbi za ANGELICU
BRADAMANTE – Rinaldova sestra, zaljubljuje se Ruggiera
Angelica susreće Medora
OSNOVNE RAZVOJNE LINIJE GENOLOŠKO-ŽANROVSKOG SUSTAVA RENESANSE – AUTORI I
DJELA
Romanca – grana se u dva glavna smjera:
Viteška – nastavak i nadograđivanje srednjovjekovne književne vrste
Pastoralna – nova književnana vrsta
Viteška romanca – RENESANSNI EP
Matteo Maria Boiardo, Orlando innamorato, (1494)
Ludovico Ariosto, Orlando furioso (1532)
Luíz Vaz De Camões, Os Lusíadas (1572)

PASTORALNA ROMANCA - JACOPO SANNAZARO, ARCADIA (1504)

Korijeni:
u pastoralnom pjesništvu:
a) Teokrit (280. g.p.n.e.)-razrada pastirskih pjesama u tri književne vrste
Pastirska elegija,
b) Vergilije, Ekloge (37.g.p.n.e.) i Bukolike (30.g.p.n.e.)
Epika
c) Hesiod, Poslovi i dani, didaktički spjev – pojam zlatnog doba (8.st.p.n.e.)
d) Ovidije, Metamorfoze, (oko 8. g.)
Pastoralna romanca povezuje te različite književne vrste, njihove teme, topose i likove

ROMAN
.Pikarski roman – temeljna vrsta u razvoju moderne proze
(Nepoznat autor), Život Lazarilla de Tormesa i njegove sreće i kobi, 1554.
2. François Rabelais, Gargantua i Pantagruel, 1532, 1535
Aktivira tradiciju groteske i satiričkog romana
3. Miguel de Cervantes, Bistri vitez Don Quijote od Manche, 1605., 1615.
Parodija viteške i pastoralne romance, vezivanje za pikarski roman 

FRANÇOIS RABELAIS, GARGANTUA I PANTAGRUEL

Suvremena tumačenja:
M. M. Bahtin, Stvaralaštvo Françoisa Rabelaisa i narodna kultura srednjega vijeka i renesanse
(1965)
Karnevalska kultura kao spojnica, poveznica između SV i R:
- Karneval povezuje sveto i svjetovno, visoko i nisko, pametno i glupi, lijepo i ružno
groteska i karnevalski smijeh:
- općenarodan, univerzalan, ambivalentan
groteskno tijelo:
- nedovršeno

KARNEVALIZACIJA I ROMAN
Dvije istovremene i suprotstavljene tendencije u kulturi:
centripetalna – forme života i govora prema monologu
centrifugalna – forme života i govora prema dijalogu (karneval kao nositelja tih silnica
kulture)
Ustrojavanje svijeta prema načelu karnevala – Rabelais načelo karnevala iz kulture prenosi u
književnost
Inaugurira polifonijski roman u kojem se pripovjedač povlači, nema ni jedne instance koja bi
čitatelju rekla istinu. Nema stvarnosti, već postoje samo njene različite percepcije. Junaci
sukobljavaju svoja gledišta, koja se prelamaju jedna kroz druga- DOSTOJEVSKI

CERVANTES, DON QUIJOTE, 1605., 1615.

Stapa različite vrste romana: viteški, pikarski, pastoralni
Viteški: Amadis od Gaule (1505) – za razliku od renesansnog epa, izravni nastavljač
srednjovjekovne tradicije viteške romance, s važnim razlikama:
renesansna viteška romanca potiskuje didaktičko-religijske aspekte SV VR; renesansi vitez
traži ravnotežu između junaštva i čistoće
SV VR temelji se na povijesnim izvorima (Karlo Veliki, Kralj Arthur i vitezovi Okruglog stola); R
VR – Amadis je izmišljen junak – nepriznati sin engleske kraljice Elisene

AMADIS OD GAULE
Elisena, Amadisova majka, u braku s Perionom, kraljem Gaule dobiva Amadisovog polubrata
Galaora
Za razliku od drugih R VR, Amadis od Gaule prati avanture dvojice braće

(NEPOZNAT AUTOR), ŽIVOT LAZARILLA DE TORMESA I NJEGOVE SREĆE I KOBI, 1554.

Kvazi-autobiografski pripovjedač u prvom licu iz perspektive odrasle osobe prisjeća se svog
djetinjstva i odrastanja
rascjep između pripovjedača i junaka (pripovjedačkog i doživljajnog ja)
Utemeljuje PIKARSKI ROMAN: pripovijest o probisvijetu, prevarantu – muškom ili ženskom;
pripovijedana u prvom licu u kojem glavni junak iznosi svoju pripovijest kako bi publici
omogućio da se prenese ili zauzme njegovu točku gledišta
Alonso Quijano – uzimajući za uzor, oponašajući Amadisa de Gaula, Lancelota, Rolanda i
mnoge druge likove-viteze iz viteške romance – postaje Don Quijote de la Mancha ili Vitez
tužnog lika
 MANIRIZAM

Razdoblje/pravac između visoke renesanse i baroka

1520/30 – 1580/1600
Tumačenja:
1. kao rekurzivna antiklasicistička poetika
Ernst Robert Curtius, Europska književnosti
latinsko srednjovjekovlje, 1948.
Gustav René Hocke, Manirizam u književnosti,
1978.
2. kao zasebno razdoblje između renesanse i
baroka
Arnold Hauser, Manirizam, 1965

Italija - Giambattista Marino (1569-1625) -

marinizam
Španjolska - Luis de Góngora (1561-1627)
gongorizam
Francuska - precioznost
Njemačka - šleska pjesnička škola
Engleska - jufjuizam - po romanu Eufeus, 1579

BAROK

trajanje baroka različito se određuje:

- okvirno između 1570. i 1670. g. (Tridentski koncil, 1545-1565)
Isprva pejorativna upotreba
španj., port. barroco/berrucco – nepravilan, neobrađen biser
Benedetto Croce, baroco – figura silogizma
Svaki glupan je tvrdoglav
Svi ljudi nisu tvrdoglavi
Stoga, svi ljudi nisu glupi
Jakob Burckhardt – propadanje visoke renesanse nakon protu-reformacije (Italija,
Španjolska, Njemačka)
Negativan stilski izraz za nezgrapnost, gomilanje figura, ukrašenost, kićenost, izvještačenost,
artificijelnost

PORIJEKLO TERMINA – PROMJENA STATUSA POJMA

Burckhardtaov učenik Heinrich Wölfflin, Renesansa i barok: istraživanje o suštini i nastanku
baroknog stila u Italiji (1888)
Wölfflin redefinira odnos između renesanse i baroka kroz pet pojmovnih parova:
Linearnost i slikovitost
Ploha i dubina
Zatvorena forma i otvorena forma
Mnoštvo i jedinstvo
Jasnost i nejasnost

PROMJENE U 16. I 17. STOLJEĆU - ZNANOST, POLITIKA, DRUŠTVO, RELIGIJA

Renesansnu svjetovnost potiskuje nova duhovnost,
Racionalnost zamjenjuje sklonost prema iracionalnom,
Težnju za jasnoćom izraza i tematikom iz svakodnevice zamjenjuje sklonost prema nejasnom,
mističnom,
Te se pojave okupljaju oko naziva manirizam – prijelaznoga perioda između renesanse i
baroka
Kraj 16., početak 17. stoljeća – prijelaz u barok
No, manirizam se smatrao izvanvremenskom pojavom – davanje prednosti stilu pred
tematikom
Barok, međutim, predstavlja stilsko-tematski kompleks književnosti

ZNANOST
Nikola Kopernik (1473-1543)
- heliocentrični sustav
Galileo Galilei (1564-1642)
obrana heliocentričnoga sustava; eksperimentalni dokaz – teleskop
Isaac Newton (1642-1717)
- Principia (1687)

DRUŠTVO
Počeci industrijalizacije
Razvoj velikih gradova
Uspon srednje klase
Širenje masovnoga tiska

TOPOSI
1. LUDILO SVIJETA
2. PREOKRENUT SVIJET
3. LABIRINT BEZ IZLAZA
4. SVIJET KAO TRG
5. SVIJET KAO SVRATIŠTE
6. SVIJET KAO POZORNICA

(NE)SKLAD SUPROTNOSTI
Izmiješanost suprotnih značenja, vrijednosti, svjetonazora, stajališta
Istovremena sumnja i neizvjesnost dovodi do nerazmrsive isprepletenosti suprotnosti
Pogled na svijet kao na sklop suprotnosti, na sklad neusklađenog

RENESANSNI I BAROKNI EP
Ludovico Ariosto, Bijesni Orlando/Orlando furioso (1516)
- Zaoštrena tenzija između epske teleologije karolinških ciklusa, spajanje raznolikih linija
zapleta u jedinstvenu fabulu, i digresija karakterističnih za britanski ciklus; Ariosto razdvaja
aventure, viteško lutanje i quête, potragu, slučaj i sudbinu, koja u potrazi za Gralom
zauzdava epizodičnu rahlost romance
Ariosto: oslobađa romancu epskog okvira; uvodi višestruke istovremene epizode i digresije
(tehnika l'entrelacement), metanarativne komentare o ustroju epa, prodore pripovjedača u
pripovijest; ključno je povezivanje l'entrelacement i quête; u SV R – jedan junak je u potrazi
za jednim predmetom a epizode i digresije predstavljaju odgodu i prepreke koje treba
prebroditi, doseći plemenitost, postati dostojan dame
U SV R su sve avanture podređene jednoj potrazi; Ariosto to pluralizira; putanje likova se
spajaju, presijecaju, ukrštaju, isprepliću, svaki lik je u potrazi za jednim predmetom, ili više
njih za istim predmetom žudnje; čime upadaju jedni drugima u avanture, postaju jedni
drugima prepreka

TORQUATO TASSO –OSLOBOĐENI JERUZALEM (1580-1581)

Goffredo – vođa vitezova,
Tancredi – Erminija beznadno zaljubljena
Clorinda – ubije je greškom
Armida – čarobnica – Rinaldo se vraća u opsadu

TASSO – OBNOVA EPA; PREVLADAVANJE ARIOSTOVE RAZGRADNJE EPA KROZ ROMANCU

Kršćansko jedinstvo (protu-reformacija+Aristotelova poetika epa); pogansko umnožavanje
suprotstavljenih točki gledišta, vrijednosnih položaja
Pogansko: svjetovni, materijalistički, pluralistički humanizam
Kršćansko: protu-reformacija

sukob između dviju kultura, muslimanske i kršćanske, istoka i zapada, u osnovi je alegorija
sukoba unutar same kršćanske kulture, unutar koje se sukobljava jedan sekularizirajuća,
humanistička tendencija i druga protu-reformacijska koja je nastoji potisnuti; sukob između
Boga i Muhameda je alegorija za borbu između Boga i Sotone – grijeha, hereze, stranputice,
stoga je trebalo kompozicijom epa prevladati pustolovnost romance

PRIPOVJEDAČKA POZICIJA
Renesansna: pjesnik kao božanski stvaralac
Tassov pripovjedač prikazuje se kao doktor, kapetan, gospodar – kao onaj upravlja, drži sve
niti na okupu, vuče konce zapleta: podrediti fabulu protu-reformacijskoj ideologiji

ANTITEZA: ARMIDA I ERMINIA – LAŽ UVIJENA POKROVOM ISTINE; LJUBAV PREKRIVENA

VELOM MRŽNJE
Povijesna pozadina – Prvi križarski pohod na koji se cijepe romantične linije zapleta:
Sve tri glavne junakinje su muslimanke u koje su zaljubljeni kršćanski vitezovi, i prelaze na
kršćanstvo

JOHN MILTON - IZGUBLJENI RAJ (1667)

Kontekst: građanski rat, prijelaz s monarhije na republiku (Cromwell, pogubljenje Charlesa I
1649), Milton uvjeren republikanac, podupire Cromwella, kasnije kritizira republiku.
Međutim, tragovi političkih previranja reflektiraju se u epu, tim više što je koncepcija slobode
i jednakosti bila ključna u romantizmu
ELEMENTI EPSKE TRADICIJE:
formalni: in medias res, invokacija, nebeska i zemaljska bića te njihova interakcija, epski
epiteti, katalozi ljudi i mjesta,
tematski: rat, nacionalizam, carstvo, mit o porijeklu

Ali, za razliku od epske tradicije nema određenog glavnog junaka (protagonista); Ahilej,
Odisej, Eneja, Ronald, Orlando, Tancredi… tko je glavni junak IR – najviše odlika epskog
junaka posjeduje – Sotona-> teza romantičarskih pjesnika William Blake and Percy Bysshe
Shelley-> kasnije razrađena, ali i osporavana

GLAVNI JUNAK/CI:
Sin Božji i Adam, međutim, Sin Božji brzo otpada kao glavni junak, jer nije glavna tema IR;
dok Adam može biti dobar kandidat za glavnog junaka, budući da nalikuje Eneji, ima ulogu
oca i začetnika nove ljudske zajednice, izgraditi novu civilizaciju, ali Adam odudara od epskog
junaka zbog čina nepokornosti, neposlušnosti. Ako je Adam glavni junak onda se time
upućuju kritika svim epskim junacima?

RAZILAŽENJA OD EPSKE TRADICIJE:

Miješanje žanrova: lirika, pastorala (opis Raja), dijalozi (Adam i Eva prije Pada), tragedija kod
opisa Pada („I now must change / Those Notes to Tragic”)
iznevjeravanje horizonta čitateljevog očekivanja: čitatelj polazi od epskog žanra, ali se
njegove konvencije potiru konvencijama drugih žanrova
U epskoj tradiciji bogovi/božice se pojavljuju osobno, odražavaju ljudska svojstva i njihove
žudnje, odnosno bogovima se pridaju ljudska svojstva; u IR to izostaje Bog je istovremeno
nevidljiv i sveprisutan, međutim suzdržava se od uloge kažnjavanja, Bog u IR ističe da iako je
unaprijed znao za Pad da on ipak nema veze sa sudbinom: to je stvar slobodne volje i izbora
ljudi
Za razliku od epske tradicije, gdje bogovi nastoje upravljati postupcima ljudi, ovdje se
odgovornost za djelovanje prenosi na ljude; to liniju tumačenja naglašavaju veliki tumači IR
kao što su Percy Bysshe Shelley, William Blake William Empson, Stanley Fish. Nije riječ o
apsolutnoj pokornosti, o spoju dužnosti i slobodne volje
(metatekstualni/metanarativni/metafikcionalni)

ROMAN
Razgradnja pastoralnog romana
Razvoj pikarskog romana
Zameci sentimentalnog romana

MADAME DE LAFAYETTE - LA PRINCESSE DE CLÈVES (1678)

Madame de Chartres (majka)
Mademoiselle de Chartres (kći)
Princ od Clèvesa
Vojvoda Nemours
Zametak psihološkog romana