Sven Adam Ewin

IZBOR
Povedi me

za ruku, Dida
51 pjesma

Josipova jezična galerija

Josipova jezična galerija

Vlastita naklada

Sven Adam Ewin

POVEDI ME ZA RUKU, DIDA,

51 izabrana pjesma

Glavna urednica e-izdanja:

Sanja Miloloža, prof.

Ilustracije:

Iva Miloloža

S. Miloloža

Fotografija:

Arhiva JJG-a

Grafičko oblikovanje: SM

Lektura, korektura i mrežna

prilagodba:

Sanja Miloloža, prof.

Zagreb, 15. 11. 2021. uz

pjesnikov 51. rođendan
Sven Adam Ewin
Neobičan pjesnik kojega nitko ne poznaje pa zato i ne možemo
objaviti njegovu fotografiju. Piše pod lažnim imenom
(pseudonimom). Počeo je objavljivati na Facebooku, a dosad je
objavio i dosta tiskanih knjiga. Za djecu je napisao zbirku Povedi
me za ruku, Dida koju profesorica Sanja Miloloža smatra
najboljom dječjom zbirkom ikad napisanom, a koju Josipova
jezična galerija objavljuje u e-obliku za potrebe škole.

Tiskana knjiga može se nabaviti u izdavačkoj kući Semafora, a u

ovome je elektroničkome izdanju urednica odabrala uz 51.
autorov rođendan* 51 pjesmu iz te zbirke.

(* Ako laže Facebook, lažem i ja!)

 Koje su pjesme

Sven Adam Ewin

10

Povedi me za ruku, Dida

11

Akvarel
12

Vrbopuc
13

Bing Bang za laku noć

16

Daj mu mali prst

19

Dida kosi livadu

21

Dida traži rječnik

23

Dlan 25
gdje

Dobro Ti proljeće
26

Doručak
28

Iz moga dnevnika
30

Izjednačenje
32

Jupi
34

Jorgovani, jorgovani
36

Đurđica
39

Šiba
45

Ljetna doza kolovoza 48

Kromosomska Noina arka
58

Moj dida
60

Njeno pričanje viceva

62

Novi đak iz Posavine

63

Okiti se ljepotom
64

Put do bakine trešnje

66

Ručak
67

Trešnja
70

Kratka povijest čovjeka u 25 slika 78

Gordijev čvor
80

Blizanke
84

Vuk sit i koza cijela

88

Baba
90

Duša
91

Tko će prvi
94

Snježna zagonetka
95

Bach
96

Svatko može 97
Dosada
98

Žuta minuta
100

Tema 102

Pjesma bez velike misli

103

Kad šapućeš srcu

104

O teoriji relativnosti
106

Einstein
108

Newton
110

Pitao bih Te, Bože 112

Brat ćemo opet divlje jagode
114

Točan sat
116

Ritam
117

Oj, peti padežu moj

120

Amundsen
122

Skaska o purpur-cvijetu 124

 Umjesto bilješke o piscu

Sven Adam Ewin

(skraćeno od SAE*)

U špilji mračnoj, od davnog doba,

Živi King-Kong. Ružna spodoba.

Od svega najviše voli rime,

Pjesnik je, kažu. Sven mu je ime.

A ti sa svojom krinolinom,
otkud se stvori pred pećinom?

U mračni ulaz gledaš bez daha,

Pobjeć bi htjela... Drhtiš od straha.

Ne idi, sačekaj jedan tren,

Sad će izići Veliki Sven.

Eno, izlazi... A to traje,

Jer ogroman je strašni SAE.

10
Ti priđi, reci: "Sven, dobar dan!"

On će te nježno uzet na dlan.

"Dobar dan, dušo!" i on će reći.

I šaptat će ti nježne riječi.

Upoznat će te s knjigom ovom.

I čitat pjesme. Novu za novom.

"Gle ovu pjesmu, kako je glupa!"

Pa ćete onda smijat se skupa.

Neke će pjesme tužne biti

i ti ćeš jedva suze skriti.

A King će reći: "Hajde, dijete,

ne plači poput kakve tete!"

A ako ti se koja svidi,

Ti onda tu stvar s njime vidi.

Neka ti ponovi pjesmu manju,

Da ostane ti u sjećanju.

(* Sven Adam Ewin, pseudonim

nepoznatog hrvatskog pjesnika)

11
 Povedi me za
ruku, Dida
Kada te život iz čarobnog djetinjstva

Jednom zauvijek grubo progna,

Možda te ove pjesme u nj vrate,

Ako i nisu nešto baš bogzna.

Možda za neke pjesme u knjizi

Nisi još dovoljno učena dama,

Pa je tvoj dida malo u brizi,

Hoćeš li moći sama?

Dida,

Ako se bojiš, a ti se sjeti

Naših šetnji kroz polje cvjetno

Pa me za ruku opet povedi,

Kroz pjesme u moje djetinjstvo sretno!

12
Akvarel

Ja stresam dunju u cvijetu,

Ti latice loviš vrišteći.

Ja čudo staro u svijetu,

Ti isto, u djetinjoj sreći.

Ti ne daš didi da stane,

A on ti jedva diše.

Rumene latice s grane

Padaju poput kiše.

Ti se duriš i sjedaš

U travu. U visoku.

U svoga didu gledaš

S cvijetom dunje u oku.

O, kako didi fali

Taj dunjin cvijetak mali!

13
 Vrbopuc
Omacio se

Pup

Na vrbi

Ovrbio se

Pup

Na maci

Opupila vrba

Ovrbila pupa

Ocicila maca

Omacila cica

Cica na

Maci

Maca

Na cici

14
U oboje

U otroje

U očetvero

U opetero

U oentero

Curče

Spazi

Uza stazu

Vrbu mazu

Pa škarama

Malo

Cvik

Pa škarama

Malo

Cvak

Za u vazu

15
 Big Bang
Pričam joj priču o Crvenkapi.

O baki. O lovcu. O vuku žednom.

Pričam sve tiše (možda zaspi),

Pričam ja, pričam... Kad odjednom:

"Što je to, dida, Veliki prasak?

I je li tada bilo Boga?

Zašto je trajao samo časak?

I što je bilo prije toga?"

Stanem!!! Zatečen. Mila majko!

(Što li je sada pošlo krivo?)

Al' nema druge, zbogom bajko,

Dižem razgovor na viši nivo.

"Golube! I ti i ja (na sreću)

Bjesmo u maloj točki Prasvega,

U deset na minus Četrdeset treću,

Pred startni hitac Svemogućega."

16
za laku noć

"Zar smo zaista bili tamo?"

"Da! Ne postoji druga mogućnost.

To što smo ovdje, znači samo,

Da tamo bijasmo – kao Budućnost.

Sve što znamo o Velikom prasku,

Samo je ono što bješe nakon.

Al' što je bilo u Nultom časku

Ne zna ni jedan poznati zakon.

U deset na minus četrdeset drugu

Budućnost započe da korača

Pa i sad vodi utrku dugu

Svih tada rođenih trkača.

U tom sićušnom dijelu sekunde

U ring su ušle Temeljne sile.

I evo, krajem Trinaeste runde,

Još uvijek se nisu – umorile!

17
 Tko nas to, kamo i kome šalje,

Pitasmo, pitamo i pitat ćemo.

Jedni od drugih sve smo dalje

Ali se stalno dovikujemo.

Razilazimo se, bez izuzetka,

Pa kad i stigne svjetlo neko,

Slaže nam da je blizu Početka,

A zapravo je strašno daleko!

Jedni kažu da zvijezde jezde

Nekud u pustoš. Beskrajnu. Lednu!

Drugi, da će se naše zvijezde

Vratit opet - u Točku Jednu!

Za konačni odgovor ja dao sve bih:

Ima li Povratka ili nema?

Al' vidim, golube, da se tebi

od svega ovoga samo drijema.

Pa snivaj, zlato... Snivaj, mila.

I svoju sjajnu zvijezdu slijedi.

Tvoj će ti dida dodat krila,

A ti ga u san svoj povedi."

18
Daj mu
mali prst

U ljudskoj duši ponekad čuči

Vuk koji ždere meso i kosti.

Razmisli dobro i odluči:

Hoćeš mu dati da se gosti?

U te će gledat vrlo žalno

Da bi mu srce svoje dala,

A da njegovo nezahvalno

Nikada ne bi prepoznala.

Daš li mu dovoljno da ne pati,

Bit će ti zahvalan, al' na kratko.

Ako mu ne daš više, zatim,

Sve će zaboravit – i to glatko!

19
 Zgrabi pa smaži. Pa opet zgrabi.

To je u naravi svakom "vuku".

Učiš ga, učiš, a on ni da bi.

Dadeš mu prst – on zgrabi ruku!

Ja znam, ti imaš dušu meku,

Al' ne daj duši da u plač brzine.

Daj vuku, ali – ne očekuj

Da tvoju ruku zahvalno lizne.

20
Dida kosi
livadu

U ranu zoru

Čim sunce virne,

Dida ustane,

U nebo zirne:

"Vidi ti, vidi,

Kad prije svanu?

To se već vidi

Kao po danu!

Kasnimo!

Kasnimo!"

Pa u letu,
U brzinu

Ubaci petu.

21
 Časkom umije

Da se umije.

Oči i usne

Vodom pljusne.

Začešlja kosu,

Nabrusi kosu,

Fićukne kosu,

Siđe niz kosu,

I nogom osu

Sa trave rosu...

I meni drag

Ostavi trag.

Pa ode mladu

Kosit livadu.

Prije neg ode

Meni rekne:

"Siđi, golube,

Kad pripekne,

Donesi didi

Pola vekne,

Komad sira

I hladne vode.

Ajd' Bog", kaže...

22 I ode.


O podne,

U hladu,

Ja prostrem jelo

Mome didi.

Zovne me: "Hajde,

Jesem mu gajde,

Dođi i ti,

Sidi pa jidi

Pa onda idi."

Poslije objeda

Dida me gleda:

"Dobro sam ijo,

Živ mi bio,

Dodaj demižon,

Vode bih pio."

I da ne dužim,

Ja didin jezik

Ništa ne kužim.

23
 Dida traži
rječnik
"Rječnik stranih riječi

Bio je stalno tu.

Sada ga nigdje nema.

Sve živo prevrnuh.

Znaš li ti možda, baba,

gdje mi je knjiga ta?"

"Ne znam! Al' čekaj malo.

Sad sam se sjetila!

Kredencu otpala noga

I što da radim ja?

Od sviju tvojih knjiga

Ta bila je...

Najdeblja."

24
Dlan

Moj djed je čitavog života

Držao u rukama

Ili bradvu,
Ili pilu,

Ili kosu,

Ili motiku,

Ili plug,

Ili vile.

I zato,

Kad god bi me pomilovao po obrazu,

Dlanovi su mu bili tvrdi, a topli,

Poput donje kore kruha

Netom izvađenog iz peći.

Onog istog domaćeg kruha

Koji bi moja baka,

Otresajući žar s kore,

Pljesnula nekoliko puta rukom,

A onda pregačom s njega obrisala vreli pepeo.

Zatim bi ga poprskala vodom,

Prekrila bijelim lanenim otarkom

I taj nam je kruh znao trajati i po sedam dana. 25

 Dobro ti
"Dida, kud ćeš ti?!

Tu budi."

Ovo, pomalo prijekorno upozorenje,

Čuo sam svaki put

Kad bih koraknuo lijevo ili desno,

Čim bih se od nje malo udaljio.

"Dida, kud ćeš ti?!

Budi tu. Kraj mene."

Bila je tako vezana uza me,

A ja sam bio njen dresirani dida.

I bilo je tako

Sve do jednog proljetnog jutra

Kad su se, jedan po jedan, iznenada počeli raspucavati

Začuđeni, bijeli cvjetovi rane trešnje.

Toga jutra

Zazvonio je njen mobitel.

26
proljeće

"Da? Ah, ti si! Bog!" rekla je

I krenula

S mobitelom na uhu

Prema krupnim maslačcima

U kojima smo trenutak prije

Nas dvoje pleli vijenac od tratinčice i od vlasulje.

Kao i uvijek,

Krenuo sam poslušno za njom.

"Dida,

Kud ćeš ti za mnom?" dobacila mi je nervozno,

preko ramena.

Stao sam kao ukopan!!!

Kad se dovoljno udaljila da me ne može čuti,

Prošaptao sam (onako više za se): "Zbogom..."

I zaželio joj dobro proljeće.

27
 Doručak
"Ustaj, golube,

Spavanja nema,

Dida doručak sprema!

Hoće li možda

"A da narežem

Moj sivi soko

Malo sira?

Jedno prženo

Ili ćeš pire

Jaje na oko?

Od krumpira?

To ti je, golube,

Dida ti nudi

Jelo mrak!"

Sve što znade,

I marmelade,

"Neću to, dida,

I čokolade.

To je bljak!"

Keksa i čaja,

"Hoćeš li hrenovke

I kavu bijelu,

Sa majonezom?

I čokolina

Ili ćeš kruha

Punu zdjelu!

Sa pekmezom?

Čak i paštetu

Imam i nešto

Imam pileću!"

Slatko, čuj!"

"Neću to, dida,

"Neću to, dida,

Ništa neću!"
28 To je fuj!"

"Ma vidi ti didine

Male zolje,

Kako je jutros

Loše volje!

E, pa za takve

Knjavke-gnjavke,

Mamine maze

I derišta,

Koji za doručak

Neće ništa...

Ostade samo

Prazan stol,

A na stolu

Svijeća stručak,

Za doručak:

Muć,

Muć,

Mućak.

29
 Iz moga
Danas je baka radila nešto u kuhinji.

Onda je baka zvala didu: "Dida,

Ove pržene girice od sinoć,

Da dadem mačku ili...?"

"Jesi li ti krštena, babo!?" viknuo je moj dida.

"Kakvom mačku? Što je tebi? Ovamo s njima!

Znaš da girice obožavam!"

Onda je baka stavila tanjurić s giricama na stol pred

didu,

A mačak je sve to tužno gledao.

Onda je dida uzeo jednu giricu za rep,

Podigao je uvis,

Zinuo...

A mačak je sve to tužno gledao.

Onda je didu zovnuo susjed,

30
dnevnika

Da dođe brzo,

Brzo,

Da mu pridrži ljestve,

Koje su pod njim počele kliziti niza zid,

Tako da se susjed jedva pridržavao rukama za oluk,

Sa sva prsta.

Onda je dida otrčao susjedu

I pridržao ljestve,

Dok je susjed sišao.

Onda je susjed

Pozvao didu na rakiju.

Onda se dida vratio,

A tanjurić je ležao na podu.

Olizan.

Onda je dida

Po cijelom dvorištu tražio mačka,

S dugačkim štapom. 31
 Izjednačenje
"Pogledaj, dida,

Kraj onog zida,

U travi leže čekić i kliješta,

Pila i žica i još koješta.

To će ti uskoro biti za otpis,

Kladim se, dida,

To je tvoj potpis!"

"Golube, vodiš jedan nula!

No reci didi,

Jesi li čula

O nekoj, kažu, strašnoj borbi

U jednoj maloj đačkoj torbi?

Ta torba leži naglavačke,

U njoj su knjige naopačke,

Bilježnica bez korica,

Istrgnuto pet stranica,

32
Polovica strana

Sva raskupusana,

Mapa za crtanje

Posve umusana.

U pernicu sve što stane,

Razbacano na sve strane.

Tako bi, eto, glasio opis,

Još samo da dida

Pročita potpis!

A znaš da je dida

Jako vrijedan,

I da će biti,

Kad potpis pročita...

Jedan – jedan!!!"

33
 Jupi
"Pogodi, dida, što je najslađe na svijetu?"

"Možda šećer?"

"Nije!"

"Med?"

"Nije!"

"Pekmez?"

"Nije!"

"Marmelada?"

"Nije!"

"Ne znam, golube! Što?"

"Pa pogađaj dalje!"

"Trešnja?"

"Nije!"

"Smokva?"

"Nije!"

34
"Grožđe?"

"Nije!"

"Šećerna repa?"

"Ma daj, dida!"

"Nemam pojma! Što?"

"Kako ne možeš pogoditi?

Baš je lako!"

"Pa dobro: bombon?"

"Nije!"

"Čokolada?"

"Nije!"

"Sladoled?"

"Nije!"

"Čekaj, čekaj... A koliko ti ono

Imaš godina?"

"Pa devet, dida."

"Aha, devet znači!

A da nije možda... poljubac?"

"Bože, dida! Kakve su ti to gluposti?"

"E, onda se predajem!"

"Ti, dida, stvarno ništa ne znaš!

PA ZADNJI DAN ŠKOLE." 35

 Jorgovani,
Zašto je danas, više no ikad,

U bakinoj sobi, posve bez plana,

Zašto je (nećete pogodit nikad)

Soba prepuna...

Jorgovana?

Pune su ih četiri bakine vaze,

Bukara iz koje dida pije,

Uz fotke (iz didine rane faze)

Nema gdje jorgovana nije!

A zašto?

Jer kod nas tako ide.

Kod nas sve počinje

Od dide.

Ako svi desnom, moj dida lijevom stranom.

Svi u košulji – moj dida u kaputu.

Tako je bilo i ovo sa jorgovanom.

Posadio ga, ma gotovo na putu!

36
jorgovani
Odmah je bilo

Jasno svakom,

Dida će imati

Posla s bakom.

Tim putem baka

U vrt ide

Pa će se sjetiti

Svoga dide.

Kad rosa s grane

Za vrat joj kapne

Ili o jorgovan

Marama zapne.

A proljetos, baš kao u lošoj šali,

Jorgovani se strašno

Razbujali.

Iscvali mirisni bokori na sve strane,

Puteljak pritisli teški grozdovi plavi,

Još kad im rosa do zemlje savinu grane,

Meni se dida odnekud iz vrta javi:

37
 "Polomi, golube, jorgovane,

Sve one grane iznad puta,

Baci ih negdje, prije neg' bane

Ona moja babura ljuta!"

Ja jorgovane berem, u naramak ih slažem

Pa kud ću, što ću s njima, (vi pogađate dalje),

Mojoj baki ih n osim i na uho joj kažem:

"Ovo ti cvijeće, bako,

Dida

S ljubavlju šalje."

38
Đurđica
Danas, pod Satom razrednika,

(Učitelju, s ljubavlju)

Raspoloženje nikad bolje!

Učitelj, inače strogog lika,

Danas je jako dobre volje!

"Pogodite, djeco,"

Kaže nam on,

"Koje zvono ima

Najljepši zvon?"

Marko je rekao: "Božićni zvončići."

Gabrijel dodao: "Čaše i lončići."

Marin je kazao: "Zvono na ovci."

Fran je viknuo: "Kad zvone novci!"

Josip se prodera: "Školsko zvono!"

Mario graknu: "Zašto baš ono?"

Dorotea reče: "Praporci mali."

A Jana: "Zvono na katedrali."

Martina viknu: "Zvono na ulazu!"

A Vana: "Zvono uz trkaću stazu!"

Helena dreknu: "Zvono na satu!"

39
A Ruža: "Zvono kravi na vratu."

 Mihael veli: "Zvono u sudnici!"

A Mirna vrišti: "Zvono u ludnici!"

Neki viču: "Zvono protiv tuče!"

Neki: "Zvono kad se svete kuće."

Pa još se čulo: "Zvono u orkestru!"

Pa još se čulo: "Bicikl zvonce!"

Pa još se čulo: "Zvono od mjedi!"

Pa još se čulo: "Zvono od bronce!"

I još bi dugo trajala graja,

Da jedna Ivona (do zida, s kraja)

Nije viknula, više iz vica:

"Đurđica!!!"

Nasta tišina... Zabezeknuta lica...

"Đurđica???"

"Hej, Ivona,

Daj, ne davi!

Tebi đurđica

Zvoni u glavi!"

Učitelj na to ustane,

Podigne prsta dva:

"Molim vas, draga djeco,

40
Da nešto kažem i ja!

To, što se tiče zvona,

U pravu je Ivona!"

I doda, ozbiljna lica:

"Eto, ja bio slon,

Ako mala đurđica

Nema najljepši zvon!

A ne bude li tako,

Ja ću skočit na stol,

Zaplesat žestoki rock and roll,

I glasno viknut: 'Ja sam...'

No? ... 'Ja sam...' Što?... 'Ja sam...'"

Učitelj, pritom, prstima pucne,

Al' nitko ni da...

Zucne!

"Ja sam vol!!! Ja sam vol!!!"

Konačno vikne jedan Martin,

Jedan Martin iz prve klupe,

I od straha sjedna na...

Dupe!

Učitelj na to reče:

"Martine, dobra ti večer!"

41

 Zatim izvadi

Dalekozor,

Pa sa njime

Osmotri obzor...

I zavikne:

"Molim za pozor!"

Otrča brzo do šume male.

U kojoj su đurđice tek procvjetale,

Pa snježno-bijele

Zvončiće mirne

Nježno dirne...

A sitni, mirisni,

Zvončići mali,

Nisu još uvijek

Zvoniti znali

Pa su se zbunjeno

Pogledali...

Nasmijali...

Zatreptali...

Zadrhtali...

Zatitrali...

Zatreperili...

Zabiserili...

Zaromonili...

42 I veselo...

Zazvonili!!!

A taj ton,

A taj ton,

Pa to je bio

Đurđicin zvon!

Najprije duboki,

Din, din, don,

A zatim sitan,
Tih i fin,

Cin, cin, cin,

Cin, cin, cin...

Potom se zvončići,

U Ce duru

Sjuriše

Niz

CIjelu

Klavijaturu!

43
 Jureći tipkama

Istog su trena

Odsvirali gotovo

Cijelog Chopina.

A mi smo tako zinuli jako,

Od čuđenja pusta,

Da nam je vrabac (po jedan svakom)

Uletio u usta!

U tom se času probudim:

Ljuta!

Budilnik zvoni već pet

Minuta.

Zakočim sat,

Pogledam van,

A vani divan,

Sunčani dan.

O Bože, koji ludi san!

44
Šiba
U dnu je vrta ograda živa,

Kraj nje raste vrba iva.

Duge grane do zemlje svija,

Kraj nje prođemo mama i ja.

Dok zaostajem, mama me zove,

Pa mi rukom popravlja bluzu

I kaže nježno: "Šibe ove

Rastu za tvoju zločestu guzu."

Ja onda pored staze gazim,

Uberem jedan cvijetak plavi,

Pa priđem mami. Pa se mazim.

A ona šibe zaboravi.

No jutros nešto zgriješih mnogo

I dograbi me strašna trta,

Jer mama ode, vrlo strogo,

Po dugu šibu na dnu vrta.

45
 Al' prava huja

I oluja

Mamu uhvati
Kad se vrati.

"Da mi je znati, da mi je znati,

Tko li to bješe tako zao

Da je sve šibe odrezao,

Sve šibe mlade

s naše ograde?"

Dok mama hoda tamo-amo,

Ja šutim... Ni da pisnem, zna se.

Ja sam za mamu sada samo

"Jedno jako zločesto prase"!

Zato se okrenem prema zidu,

I pokrijem se pokrivačem,

A potajice virim na didu

I pravim se da gorko plačem.

A moj je dida prepun glume,

On je (kao) na strani mame,

A kradomice gleda u me

I namiguje krišom na me.

46
Ja po tom znadem da je on

Srezao šibe sa živice

(Jer on je tome jako sklon)

I spleo od njih gnijezdo za ptice.

U gnijezdo ćemo dida i ja

Staviti sijeno, paperje, cvijeće.

Nek mala ptica ležaj svija

Za svoje ptiće, na proljeće.

Dobro je da to

Ne zna mama,

Dok traje vika

I galama.

U svakom slučaju bolje je za me

(Kad sam ovako prema zidu)

Da između mene i moje mame

Ja uvijek imam

Svoga didu.

47
 Ljetna doza
Kaže li se, dragi Bože,

U vokativu

Oj, kolovože?

Ili po dječju, dlagi Boze,

Oj kolovoze, kolovoze?

Ja bih (da izbjegnem dileme puste)

Rekao radije: oj, auguste!

Jer valja znati

U ovoj priči

Da se kolovoz jako diči

Što u imenu svome ima

Ime slavnoga cara Rima,

To je čuvena carska grana

Cezara Augusta Oktavijana.

Je li to točno ili nije?

Dosta bi bilo historije.

U voćnjaku nam
Voće zrije!

48
kolovoza

A nećemo

Ni povijesti.

Ajmo nešto

Slatko jesti.

Eno nam kolovoz

Bogatu berbu sprema,

U vrtu njegovom

Nema tog čega nema.

On u zrelom voću

Radi danju i noću;

Kako kojem

Priđe,

Redom,

Nalijeva ga medom.

49
 Kruška puna slasti,

Čeka kad će pasti.

Kad će?

Kad će?

Evo,

Sad će,

Već se smije,

Samo što nije.

Deset, devet, osam, sedam,

Šest, pet, četr',

Tri,

Dva,

Jedan

Nulu nije čula,

Pa je ostala trula,

Sad se njome

Sladi

Jedan stršljen mladi.

Kolovoz je inače jako vrijedan

I svom je poslu strašno predan.

No moram reći jednu stvar:

Kolovoz već je prilično star.

50
Mada se kiti

Carskim zlatom,

Sedam mjeseci

Ima za vratom.

Već mu popušta

Očni vid

I malo ga je

Zbog toga stid.

Zato u oba oka meće

Dvije kontaktne leće

Pa tek onda

Po vrtu šeće.

Mogli bi reći,

I glede sluha,

Da se ozbiljan

Problem javlja,

Zato u oba

Svoj uha

Slušni aparat stavlja.

51
 Jutros gazi

Po vrtnoj stazi

I lubenicu

Golemu spazi.

Leži u travi,

Sjajna, glatka.

No je li zrela?

Je li slatka?

Priđe joj, klekne,

Kucne po kori,

A onda rekne,

Neka još zori.

Zatim do trsa dođe,

Da kuša rano

Grožđe.

Pa se igra, pa se smije

I uradi što ne smije.

On grozdove

Koji vise

Povuče za

Kozje

Sise.

52

Pa od srama

I od bruke

Ode pravo

Do jabuke!

Iz torbe izvadi

Boje

I kist

I čistim zlatom

Oboji

List.

Usput sočnoj jabuci, eno,

Oboji obraz u crveno!

Potom oboji

Jabuku svaku

Pa preko plota zvizne dječaku:

Jabuka je zrela, gristi bi se htjela!

Za vrelog dana,

U podne,

Obiđe smokve

Rodne.

53
 Ali ni jedna zrela nije

Pa on prstima raspukne dvije

I osvrne se da l' netko gleda,

U njih ubaci malo meda

(Za to ne smije nitko znati)

On će ih ubrati

Kad se vrati.

Čim je zamako

Iz grma,

Smokvina grana

Eno se drma.

Crni je kos

Skužio štos.

Jer on se uvijek okolo smuca

I sad mu med iz smokve kljuca.

Što sa se kaže

Kad se sve sravni?

Ovo je ljetni

Mjesec glavni.

54
Mjesec je ovaj

Od meda gust,

On je naš kolovoz

Il' august

A pjesnici ga
Zovu od milja

Cornu copiae

(Rog obilja).

Medeni šećer

Posvuda kaša;

Svuda se samo

Liže i papa.

Pčelice, leptiri, ptice i crvi,

Svuda se srče, grize i mrvi.

55
 Svima su, svima,

Puna usta,

Puna su usta

Augusta.

Svima je svima,

Puna doza,

Puna je doza

Kolovoza.

I dok se svima

Šećer diže,

Na kraju stiže

Ono što stiže.

Poslije meda, šećera, vina

Slijedi kontrola

Inzulina.

Kad se je nadati

Njegovu padu?

Možda u rujjnu

I listopadu.

56
A pjesnici ga
Zovu od milja

Cornu copiae

(Rog obilja).

Medeni šećer

Posvuda kaša;

Svuda se samo

Liže i papa.

Pčelice, leptiri, ptice i crvi,

Svuda se srče, grize i mrvi.

Svima su, svima,

Puna usta,

Puna su usta

Augusta.

Svima je svima,

Puna doza,

Puna je doza

Kolovoza.

57
 Kromosomska
Ni jednog časa ti nisi sama

U tebi vrvi kao na sajmu.

Svi tvoji preci, u kolonama,

U tvome tijelu žive – u najmu.

Ni jedan od njih ne nedostaje.

Svaki u tebi traži zraka.

Njihova mladost u tebi traje.

Ti si njihova Noina arka.

Kad su ti tijesni svi kalupi,

Kad pucaš od zdravlja i obijesti,

To se u tebi, na drugoj klupi,

Guraju, dušo, svi tvoji preci.

Puni su rana od straha, mraka,

Očnjaka, kandži, vatre i leda,

Pa si mi sva od ožiljaka,

I tu se ništa više ne da.

58
Noina arka
Od glave pa do nožnog prsta,

Puna si njihovih darova malih.

S nijednim od njih nisi ista,

Ali si svakome bolno nalik.

Kroz tvoje zjene svi oni vire

Da vide slavu tvojega svijeta.

Otvori okice malo šire,

Da vide i oni iz zadnjeg reda.

A kad s očima boje lana

Pronađeš svoju ljubav žarku,

I ti ćeš jednog sretnog dana

Sagradit svoju – malenu arku!

Plovit će, plovit tvoja arka,

I poslije stotinu, i poslije dvjesta,

U njoj ćeš biti jedna od baka,

I za te na klupi... bit će mjesta.

59
 Moj dida
Moj ti se dida

Samo vadi,

Da nešto pametno radi.

Započne jedno,

Pa onda drugo.

Nastavi treće,

Pa ni to neće.

Kad se od posla umori,

Nešto u bradu mrmori.

U leđima ga

Nešto stegne

Pa ode malo da legne!

Kada ustane, kaže: "Aha!"

I nešto deseto počet zna.

Tako ti zorom pođe moj dida

Gljive u šljivik brati,

A vjetar noću stresao šljive,

60 Nemaš gdje nogom stati.

Pođe ti dida tražiti vjedro,

Da skupi šljive plave,

Al' vjedro puno glavica luka,

Počinju nevolje prave!

Pođe ti dida tražiti vreću,

Da u nju luk potrpa,

Al' vreća šuplja, rupa do rupe,

Morat će još da krpa.

Pođe ti dida tražiti iglu,

Konac i škare male.

Al' kako udjenuti konac u iglu

Kad nema naočale?

Pođe ti dida tražit očale.

Do podne jedva ih nađe.

Kad – puče vijak! Razbi se staklo!

Kud i to da ga snađe!

Pođe ti da. Pođe... Pa stane!

Koncentrira se snažno.

"Kud ono pođoh? Znam da je bilo,

Znam da je bilo... važno!"

Kažem ti,

Moj ti se dida samo vadi

61
Da nešto pametno radi.
 Njeno
pričanje
viceva
"Dida, dida,

Slušaj ovaj vic:

Bili Muso i Hajo,

Ovaj, Hujo i Maso,

Ma ne, Muho i Sajo,

O, Bože, bili Mujo i Haso.

A zašto se ti, dida, toliko smiješ?

Pa nisam ti još

Ispričala vic."

62
Novi đak iz
Posavine
U razred je stigao

Novi đak.

On je moj prijatelj,

Posavljak.

Kad pišem dikat,

Nešto se spetlja.

Umjesto "nedjelja!

Napiše: "nedlja".

Učitelj između

Klupa šeta.

Pita: "Šta fali?"

On kaže: "Sveta."

63
 Okiti se
Ne traži nebo između ptica,

Jer tamo nije njemu dom.

Skloni taj nestašni pramen s lica

Da bljesne nebo u oku tvom.

Dok hvataš leptira koji bježi

Zastani na čas. Otvori dlan.

Na dlanu tvome on već leži,

Crtama dlana urezan.

Ti bi svemir obići htjela.

Za to ne trebaš zvjezdani let.

Zaviri malo iza čela,

Naći ćeš, dušo, cijeli svijet.

64
ljepotom
Dok ružin pupoljak mirišeš nježno,

Ko da si čula njegov glas?

Gle, na obrazu tvome snježnom

Procvala ruža isti čas.

Morsku školjku na uho stavi,

Neka te sjeti na morski val.

S krikom galeba nek ti se javi.

Zaboravljeni morski žal.

Sve što je lijepo na se meći,

Okiti se ljepotom svom.

Jer kada jednom pođemo leći,

Kitit ćemo se... samo snom.

65
 Put do bakine
trešnje
Didi i baki idemo često.

Najprije idemo malo ravno,

Pa onda desno, pa opet desno,

Zatim dolazi križanje glavno.

Od semafora idemo pravo,

I dok se mama hvata za glavu,

Pa lijevo, pa desno,
Jer nije kupila baki kavu,

Pa desno, pa lijevo,
Ja gledam, bakine trešnje zore!

Onda uzbrdo,

Krivudavo,
Ravno pod trešnju

Pa opet desno,
I pravo

Gore!
I zadnje – lijevo.

Na kraju desni žmigavac... stop!

Pa iz auta

Napolje,

Hop!

66

Ručak
U kuhinji si. Ručak se spravlja.

Gleduckaš kako kuha mama.

Pa se u tebi želja javlja

Da kuhaš malo

I sama.

No mama za te

Baš ne mari,

Jer mama brine

O sto stvari.

Al' tu je dida

Da ti šapne

Uvijek,

Kad nešto zapne.

"Prvo i prvo,

Dok mama radi,

Ti se u dvorište

Tiho

Iskradi.

67
 Pa nađi neko

Zgodno mjesto
Gdje si se igrala

Često.

Potreban pribor:

Stara bukara,

Lončić poklopčić,

Prutić krutić,

Kraća kutlača.

Potrebna vještina:

Spretni

Okretni

Prstići

Čvrstići.

Začini:

Fina prašina,

Noge stonoge,

Perje,

Iverje,

I dva-tri čista

Suha lista.
68
Postupak:

Reckaš – sjeckaš,

Smiješaš – miješaš,

Držiš – pržiš,

Voliš – soliš,

Vodica – lokvica,

Naliješ – zaliješ,

Griješ – vriješ,

Malo brčkaš,

Dugo krčkaš.

Upozorenje!

Ako zbrčkaš,

Nemoj srčkaš,

Jer ćeš trčkaš!

Kaprčkaš?

69
 Trešnja
Kakve petine,

Kakve Šestine,

Kakve sve zagrebačke okoline!

Niti u gradu, ni u predgrađu

Ti nećeš naći trešnju slađu

Nego što ima

Strašni djed Roka,

Strašni djed Roka

Bez jednog oka.

To su ti prave

Trešnje za gušt,

A zovu se

Hrušt.

O, kako rado

Oko ti svrne

Na trešnje zrele,

Trešnje crne.

70
Hrskave,

Slatke,

Sočne,

Krupne,

Sočne,

Krupne

A nedostupne!

Okolo ograda

Čvrsta,

Visoka,

A iza ograde

Strašni djed Roka!

Međutim,

Herojska

Djela

Uče

Da

Ništa nije

Nemoguće.

Ta trešnja

Mora

Noćas

Pasti!

To je pitanje

Časti! 71
 Pa stoga danas

Čitavi dan

U maloj glavi

Kuješ plan.

Evo, na primjer,

Kakav bi bio,

Recimo

Sljedeći

Scenario:

Ponoć je...

Šuljaš se iza zida,

Viriš kroz granje,

Spava ili dida?

Preskačeš ogradu,

Noć je vedra.

Već si pod trešnjom.

Trpaš u njedra.

Nije ti dosta

Pa rodne grane

Svijaš i lomiš,

Neobrane.

72
Lomiš sve redom,

Bilo koje,

Ma, što te briga,

Nisu tvoje!

Baš kad si zadnju granu svio,

Tek što je nisi polomio,

Što je to bilo???

Staneš!

Slušaš.

Mogući

Korak

Čuti

Kušaš.

Je li to tamo netko tapa?

(Isuse, bit će mrka kapa!)

Od straha si se ukakio.

Pa brzo mijenjaš... scenario!

Sa čela brišeš graške znoja:

"Umalo stradah, majko moja!"

Bješe to greška

Vrlo teška,

U krađu poći

U pola noći.

73
 Bilo bi mnogo

Sigurnije

(Kako se nisi sjetio prije?)

Poći u trešnje

Kad sviće dan,

Kad dida Roka

Padne u san!

Jupi! Udariš

Dlan o dlan,

Da, to će biti pravi plan!

(Misliš da plan će

Biti pravi?)

Sačekaj! Malo se

Zaustavi!

Ja nešto mislim

Da neće biti.

Jer uvijek ima onaj "ali".

Naime, tako kao i ti

Razmišlja svaki lopov mali

I dok nabrojiš: je'n, dva, tri,

Pod istom trešnjom bit ćete... svi!

74
Ni baka slađe

Vidjela nije

Pa kaže: "Vagnite,

Kilu-dvije!"

Dok baka traži

Da trešnje plati,

Djed Roka za to

Ne želi znati!

On tebe prstom

K sebi zove

I kaže: "Uzmi,

Sve trešnje ove!

To ti je poklon,

Ne od mene

Nego od grane

Nepolomljene."

Obaraš oči,
Priznaješ: kriv si

Iako znadeš da kriv nisi.

75
 Pa pitaš sebe, kako je grana

Došla do tvoga tajnoga plana?

Kako je dida za plan znao,

A ti od plana

Odustao?

Ovdje te ostavljam

Da se patiš,

Jednoga dana

Možda shvatiš.

Ipak ću ti reći,

Neću kriti,

I djed je bio

Kao i ti.

Na kraju,

Toliko,

Da se zna:

Strašni djed Roka

To sam

Ja.

76
 Kratka
čovjeka

Od prve spirale, željne druge,

Do prve stanice – prapočela.

Od jednostanične epohe duge,

Do prvog višestaničnog tijela.

Od respektiranja sile teže,

Do nacrta tijela, u gruboj skici,

Od samoizgradnje info-mreže,

Do oslonca u kralježnici.

Od strašnih ralja i peraja,

Do prvih toplih praplićaka.

Od izlaska iz morskog raja,

Do pluća koja traže zraka.

78
povijest

(u 25 slika)
Od embriogeneze u utrobi,

Do majčine sise i prednjeg vida.

Od dinosaura i katakombi,

Do sretnog pada asteroida!

Od grane, lijane i savane,

Do čarolije prvih riječi.

Od mozga, što u šaku stane,

Do pojma: prvi, drugi, treći.

Od čuda uspravnoga hoda,

Do spretnog palca i kažiprsta.

Od Kaina, Rebeke i Heroda

Do: "Ecce homo!"

Naša vrsta.
79
 Gordijev
čvor
Gordij se dugo mučio

Plazio, gmizao, puzao,

Dokle nije naučio

Kako svezati uzao.

Potom ga sveže snažno,

I pritegne ga do bola

I to na vrhu ruda

Svojih zaprežnih kola.

"Tko ga razveže, vladar će Svijeta bit!"

To reče Gordij. I odšeta u mit.

Ni Brigijci,

Ni Frigijci,

Ni Ahajci,

Ni Danajci,

I pa te ni niti ali

Razvezat ga nisu znali.

80

Razvezat ga nisu znali

Ni tuzemci niti stranci,

Ni Skiti ni Lidijanci,

Ni Grci ni Perzijanci.

Bilo ih je tma i tmuša,

Bilo ih je kao skuša.

Bilo ih je tandar-mandar;

Dok ne dođe... Aleksandar!

Dođe Aca u proljeće

Tristo trideset i treće,

Ere-vere, prije nove ere.

Priđe čvoru

Pa ga snimi

I odmah se

Posla primi,

Posla primi ili lati,

A pritom se mora znati:

Tomu se đaku Aristotela

Nijedna stvarčica nije otela.

Kamo li tako mizerni stvor

Kao što bješe Gordijev čvor! 81

 Pa ga je malo cimao,

Pa ga je malo klimao,

Pa ga je malo vukao,

Pa ga je malo tukao.

Na kraju se na nj tako bio okomio

Da je na prstima sve nokte polomio.

A bješe vraški posao taj,

Jer čim bi našao užetu kraj

I pratio ga pola kruga,

Pojavila bi se – četiri druga!!!

I tako stalno ista shema:

Četiri nađe, a tri nema!

I kesi mu se čvor u lice

I već mu ide Čvor na živce!

A poznato je: svakom smeta

(Kako li neće Caru Svijeta?)

Kada se zgodi,

Kada se desi,

Da mu se netko

U lice

Kesi!
82
Zbog tog je kesa

Puko od bijesa!

"Kad nećeš milom,

E, hoćeš silom!"

I tad zaurla polukonjski

Aleksandar Makedonski

Pa mač iz toka sukne

I njime zafijukne!

U tom trenutku Gordijev čvor,

Kao i svaki pametan stvor,

Skuži da vrag je odnio šalu

I da pred sobom ima budalu,

Kojemu daska fali u glavi

Pa krene uže da olabavi,

No nije stigao ni do pola,

Izgubi svijest od oštrog bola!!!

Bješe to aktivna eutanazija:

Pred Osvajačem bila je... Azija!

83
 Blizanke
Bile tako

Dvije sestrice,

Dvije blizanke

Kao iz risanke!

Iste

Suknjice,

Iste

Kosice,

Iste

Okice,

Iste

Nogice.

Djevojčice ljepotice,
Malice nevaljalice,

Karla i Klara,

I susjedova

Kruška stara.

I jedna bara,

Kraj bunara.
84
Sekice slatke,

Kruške još slađe,

Al' ništa slađe

Od dječje krađe!

Prvo je kruške krala Karla,

A Klara prala kruške u bari.

Onda je kruške brala Klara,

A Karla kruške prala u bari.

Susjed se,

Naravno,

Nije

Predao

Nego je

Sve to

Kroz prozor

Gledao!

Kada je konačno

Siguran

Bio

Da im je rabotu

Prokužio,
85
 Nije razmišljao

Niti

Dužio,

Već je njihovom

Tati

Tužio!

"Kako da kažem... susjede... znate,

Vaša je Krala kruške karla,

A ona druga... ovaj, znate,

Ona je Prala kruške plara,

Ovaj... parla

Ovaj... karla..."

"Susjede dragi,

Pričajte glasnije

Ili govorite

Malo jasnije!

Ja čujem samo:

Par... Kar...

Recite, zaboga,

U čemu je stvar?

"Pa znate... ovaj,

Vaša je Krala,

86 Ovaj... Plara..."

I susjed opet

Krene po svom,

U pravi pravcati...

Jezikolom.

Pa je mucao,

Pa je otezao,

Dok mu se jezik

Nije...

Svezao!

Na kraju se od srca nasmijao,

Djevojčice po kosi pomilovao,

Ustao

I od tužbe

Odustao.

87
 Vuk sit i ko
Čuvao siromah čovjek
Ovcu, kozu i janje.

Kad eto ti tri vuka,

Da mu pretresu stanje.

"Slušaj!" rekoše vuci

(uz predatorsku pozu):

"Budući da smo gladni,

Pojest ćemo ti – kozu!"

Upita siromah vuka:

"Može li ikako bit

Da koza ostane cijela,

A vuk da bude sit?"

Omekša tvrdo srce

Opakom starom lovcu:

"Može! Umjesto koze

Požderat ću ti – ovcu!"

88
za cijela
Upita drugog vuka:

"Može li ikako bit

Da koza ostane cijela,

A vuk da bude sit?"

"Pun sam razumijevanja

Za tvoje teško stanje.

Može! Umjesto koze

Požderat ću ti – janje!"

Upita trećeg vuka:

"Može li ikako bit

Da koza ostane cijela,

A vuk da bude sit?"

"Ispunit ću ti želju

Mada mi srce zebe.

Može! Umjesto koze

Ja ću požderat...

Tebe!"
89
 Baba

Dida se babe gadno boji,

Sve mu se gaće tresu.

Dok baba viče, on se znoji,

A poslije je u stresu.

"Te nisi ovo? Te nisi ono?

Te zašto radiš tako?

Tisuću puta sam ti rekla,

Ti opet – naopako!"

A dida samo tuc pa muc,

I gleda kako bi... šmuc.

90
Duša
"Dida, dida, što je to duša?"

"Što je to duša? To je... to je...

Ah, tko bi znao duša što je?

Što kaže pjesnik – krhko je znanje,

Može li neko lakše pitanje?

Na primjer – zašto pada kiša,

Pa zašto kiša ubi miša,

Pa zašto koka koko-dak,

Pa zašto u školu ide đak,

Pa zašto medo voli kruške,

A zmija puže potrbuške...

Tisuću drugih pitanja ima.

Gdje nađe ovo među njima?"

"Al' ja bih baš to htjela znati...

Jer mene, dida, duša pati!"

91
 "Pa kad si tako radoznala

Može li jedna priča mala?

... U osvit svijeta, Biblija zbori,

Bog od zemlje čovjeka stvori.

A čovjek hodaše poput zombija

Kojem kroz oči studen probija.

Samo je žderao, džepove punio,

Cvijeće gazio, zvijeri uzbunio,

Nikog na svijetu nije volio,

Ni za kim nije suzu prolio.

I vidje Bog da dobro nije,

I bi žalostan ko nikad prije.

A onda božanskim dahom dahne

i toj spodobi – dušu udahne.

A dobra, radosna Božja duša,

U srce čovjekovo doleprša.

U srcu Bog joj gnijezdo svije,

Svojom je ljubavlju obavije.

92
A duša bješe kao kruh meka

I dobra ko gutljaj majčina mlijeka.

Dobrotom preplavi čovjeka cijelog.

Glavu. I srce. I krhko tijelo.

On svaki cvijetak usnom je tako,

Sa uplakanim i on je plako.

Dajući drugima bogatstvo steče.

'Sad čuvaj dušu!' Bog mu reče.

'Jer ako dušu izgubiš svoju,

S njom ćeš izgubit i ljubav moju.

Ko zombi ponovo ti ćeš biti,

Sve zlo s početka ponoviti.'

Čovjek se prepade, prigrli dušu

Rukama svojim kao ptiče:

'Obećajem, Bože, obećajem...'

I tu bi bio kraj priče."

"Dida, a čovjekovo obećanje?"

"Golube, a neko lakše pitanje?"

93
 Tko će prvi

Naljutila se baba.

Naljutio se dida.

Oboje digli nos do neba.

Zašutjela baba.

Zašutio dida.

Šutjet će tri dana ako treba!

Jedan dan prođe...

Drugi dan prođe...

(Koje li će od njih prvo prozborit?)

"Što misliš, baba,"

Pita je dida,

"Koja budala će prva progovorit?"

94
Snježna
zagonetka
Prši, prši pršak,

Strši, strši stršak,

Leprša lepršak

Pa sleti na stršak.

I sa vrška strška

Sruni malo prška...

Odgonetka:

Kad bi ti se dalo

Lomit jezik malo,

Rješenje bi bilo:

Gejins, acitp, calok.

(Ovo čitajušak – malo naopakušak.)

95
 Bach
Ushodao se dida po sobi

Ko da ga je ubo trn.

"Dokle će ovaj na radiju

Jedno te isto: drn-drn?!"

Sažaljivo gleda ga baka:

"Što reći nego – ah!

Taj što na radiju drnda,

To ti je Sebastian Bach!"

Zastade dida uz radio

Pa još pojača ton:

"Što odmah nisi rekla

Da to je bio...

On!"

96
Svatko može
Svatko može napisat pjesmu.

(Malo lektira, malo grifovi.)

Sjedneš... nalaktiš se na desnu,

A iz glave poteku...

Stihovi...

Samo, ne zaboravi pritom,

Stihovi tvoji bit će žedni.

Zato ih prvo (u srcu čistom)

Napoji dušom.

Pa onda sjedni.

97
 Dosada
"Dosado, meni je dosadno,

Čega god da se latim.

Dosado, daj mi savjet,

Kako da vrijeme skratim?"

"Raširi vrijeme po stolu,

Po dužini ga prati,

Ako je predugačko,

Ti ga škarama – skrati."

"Dosado, meni je dosadno!

Od dosade zlo mi dođe.

Dosado, daj mi savjet,

Da brže vrijeme prođe."

"Odsijeci vrbovu šibu,

Vremenu priđi polako,

Šicni ga... znaš već po "čemu"

Pa će ubrzat. Jako."

98
"Dosado, meni je dosadno,

A nisam toliko učen,

Dosado, daj mi savjet,

Kako da vrijeme utučem?"

"Iz hrpe ljeskovog pruća

Podeblji štap izvuci,

Štapom po vremenu mlati,

I tako ga – utuci."

P. S.

Vrijeme sam kušao skratiti,

Tjerao da brže prođe,

Probao štapom mlatiti,

Al' sve mu na isto dođe.

Za konačni obračun s vremenom

Trebao bih vojnu posadu!

A tad mi kliknu pod tjemenom:

Treba ubiti...

Dosadu!
99
 Žuta minuta
Jutros mi ide sve na živce,

Zato me najbolje pusti na miru!

Svud oko sebe tražim krivce.

Umjesto ravno,

Vozim u điru.

Jutros mi ide sve na nerve,

Zato od mene daleko bježi!

Kako god serviram, moje serve

Završavaju

U mreži.

Jutros mi ide sve na jetra.

Ne prilazi mi! Drž' se kraja!

Ne zarezujem ni svetog Petra,

Pa da mi nudi

Ključe od raja.

100
Sve mi je jutros nanos, navrat,

Zato me obiđi, u luku široko!

Stojim pod strehom. Kapne mi za vrat.

Pogledam gore:

Kapne u oko!

Jutros mi vibra nije dobra.

Čisti sam otrov. Nije šala.

Da me sada ugrize kobra,

I ona bi se

otrovala!

Jutros sam ustao na lijevu nogu.

Sam se sebi sklanjam s puta.

Ko morska mina, u mome mozgu,

Pluta ljuta,

Žuta

Minuta.

101
 Tema
Želiš napisat pjesmu,

Al' što da uzmeš za temu?

(Ti ne bi bilo što!)

Pjesmicu možeš, dušo,

Napisat o bilo čemu,

A tema je upravo...

To!

102
Pjesma bez

velike

misli
Mučio sam se, mučio,

Pisao, brisao, pisao,

Jer sam bio odlučio

Ukrotiti divlju misao.

Ah, kakva to misao bješe!

Zato je strpam u kavez.

Rasna. Velika. Snažna.

Zaključam za njom vrata.

U tekstu koji pišem

"Sačekaj!" kažem i odem,

Bila je vrlo važna.

Lakše misli da hvatam.

Kad sam siguran bio

Vratim se s bijelim papirom

Da mi jede iz ruke,
(Jer ništa nisam napisao),

Propne se! Baci me opet,

A kavez otvoren širom:

Na krotiteljske muke.
POBJEGLA MI MISAO!

103
 Kada šapućeš
srcu
Poezija stanuje u srcu,

Ona živi u duši,

Poezija u glavi nije.

Kada šapućeš srcu,

Kada govoriš duši,

Puna si

Poezije.

104
105
 O teoriji

Kupuješ cipele – lijeva je dobra,

Al' nije dobra desna.

Tu bi se Einstein odmah zapisao

Zašto je desna – tijesna?

Ili je lijeva cipela veća,

A desna cipela manja,

Ili je desna

Noga veća,

A lijeva noga – tanja.

I?

Što ćemo sad?

106
relativnosti
Il' desnu nogu malo srezati

Il' naći cipelu veću?

Teorija kaže – to je svejedno,

Al' praksa kaže – ne! (Na sreću.)

Jao, jao, jao,

Tko bi sve to znao!?

Stari nam je Albert

Odavno umrao.

A ja baš ne kužim

Višu matematiku,

A kao što vidite...

Niti gramatiku.

107
 Einstein
Sletjela božja ovčica

U točkastom kaputu,

U zapuštenom vrtu,

Na jednu tikvu žutu.

Od napornoga leta
Umorila se bila.

"Dalje ću ići pješice,

Da malo odmorim krila!"

I hodala je, hodala,

I hodala je, hodala,

I hodala je, hodala,

A onda je dodala:

108
"Bože, meni se čini

Da hodam po tikvi – ravno,

A ja sam se zapravo vratila

Na polaznu točku... odavno.

To što se meni događa,

Logiku zdravu vrijeđa!

Stalno koračam naprijed,

A dođem... iza leđa!?"

Možda bi stvar do danas

Bubici ostala tajna

Da tikva nije bila

U vlasništvu – Einsteina!

Raščupani je genije

Skužio u čem je kvaka:

"Tikva je, bubice, svemir,

A ti si...

Svjetlosna zraka!"

109
 Newton
Lješkario jednom Newton

Pod jabukom na travi,

I pade zrela jabuka

I lupi ga po glavi.

Naljutio se genije

Pa odmah otkri zakon,

Koliko treba jabuci

Do njegove glave... nakon.

Budući da je brzo

Složio formulu pravu,

U sekundu je znao

Kad treba skloniti glavu.

110
Pa reče: "Ni jedna glava

Neće pod jabukom stradat

Zna li da 'es je jednako

Ge pol te na kvadrat'."

Pa ipak i ta formula

Nije posve bez mane:

Kako pogodit kad će se

Jabuka otkinut...

S grane!

111
 Pitao bih
Zlo ima očnjake vrlo opake,

Sabljasti tigar nema veće.

Zlo ima rogove, sedmokrake,

Zlo ima uši magareće.

Zlo ima jezik. Račvast. U ve.

I kandže. Duže od vampira.

Ono bi rado strgalo sve,

I to sve redom. Da ne bira.

Zlo ima kopita. Ponekad papke.

I rep. (Sa oštricom strijele na vrhu.)

Koljena su mu naopačke.

Zunzare mu plešu u uhu.

112
Te, Bože
Kroz zvjerske nozdrve oganj riga.

Bacač plamena nije mu ravan.

A patnja, bol, panika, briga,

Njegov su alat neizostavan.

Vara. Zavodi. Laže čim zine.

I nema svoga srama ni stida.

Mozak mu kipi od kiseline,

A srce od kalij cijanida.

Sada bih pitao nešto važno,

(Ako smijem pitati, Bože):

Kako nešto toliko strašno

U ljudsko srce

Stati može?

113
 Brat ćemo opet
Ispleti mi dida košaru

Košaru od vrbovog pruća

Pruća što raste kraj šume

Kraj šume divljih jagoda

Jagoda pored izvora

Izvora vode studene

Studene vode žive

Žive životvorne

Košaru trpkih jagoda

Tri puta ću poljubiti

Tri puta ću poljubiti

Tri puta ću poljubiti

Prije nego je ostavim

U zoru tiho na vratima

Kraj uzglavlja prijateljice

114
divlje jagode
(Maloj prijateljici, koja vodi bitku s opakom bolešću)

Da mi što prije ozdravi

Da rano zorom ponovo

Beremo divlje jagode

Da opet rano u zoru

Ispleti mi dida košaru

Od čiste vrbovine

Požuri dida molim te

Prijateljica mi je bolesna

115
 Točan sat
Netočni satovi idu mi na jetra.

Jedan mi takav visi sa strane.

Otvorim vrata, a on od vjetra:

Tik-tak... I stane!

Ni sat na ruci nije mi bolji.

Zadrijemam, Stavim ruku pod glavu.

Probudim se. Pogledam... Stoji!

A ja ga šutnem u travu.

Od sada imam sat bez kazaljki,

Na njega već sam posve sviko.

Kad god pogledam koliko je sati

Na njemu je točno... toliko!

I još nešto (a to svi vide),

Ne navijam ga, a on

Ide!
116
 Ritam
I sve je ritam. Sve je ritam samo.

(Prva, pa druga, pa treća, pa če-ta.)

I kuca, kuca, kuca neprestano,

Velika Ura Stvoritelja Svijeta.

I sve je ritam. I u ritmu traje.

Od uspjeha i slave do sloma.

I svemu ritam od početka daje

Tiktakalica Božjeg Metronoma.

Pa ipak, na čas, i taj je Sat stao,

Dok su ti preci za te ritam krali.

I otad kuca, a da nisi znao

I u tvom srcu jedan satić mali.

U ritmu otad pjevaš. Igraš. Pišeš.

U ritmu krotiš podivljalog ata:

U ritmu plačeš, smiješ se i dišeš.

I sav si Zlatni ritam Zlatnog sata.

117
 I ti ćeš nekom isti ritam dati,

Uz nježni sudar dvaju sretnih srca.

I tako će, načas, čitav Svemir stati

Dok novi satić ne poče da kuca.

I sve je ritam. I u ritmu biva.

Ritam ritmu u ritmu ritam šalje.

U živom i u mrtvom on se skriva.

Pa i kad ničeg nema – živi dalje.

On živi vječno. I prethodi Početku;

I proteže se iza samog Kraja.

On je u svemu. Potomku i Pretku.

Ritam u ritmu nespojivo spaja.

118
Spaja mene i tebe. I nju i njega.

I naš Početak s našim Krajem veže.

Živo s mrtvim. Prije i poslije svega,

Sve sa svime u jedan ritam steže.

Nula il' jedan. Ima ili nema.

Glazba i cyber. Sve je u binaru.

Val il' čestica. Svjetlo ili tama.

Sve je ritam u opozitnom paru.

I sve što srcem pišem, sve što čitam,

Pod svjetlom ili neprozirnom tamom,

Što hoda, titra, pleše, sve je ritam.

I stih je ovaj himna ritmu samom.

119
 Oj, peti
Pokazat ću vam

U ovom štivu,

Što sve radimo

U vokativu.

A vi ubacite

(Ne u sve!)

Povratnu zamjenicu

"Se".

Rađamo. Svađamo.

Ljubimo. Gubimo.

Volimo. Molimo.

Lajemo. Kajemo.

Budimo. Čudimo.

Dišemo. Lipšemo.

Ječimo. Klečimo.

Pjevamo. Zijevamo.

120
padežu moj
Ijemo. Pijemo.

Ojemo. Pojemo.

Zdravimo. Pravimo.

Tepamo. Krepamo.

Naš vokativ nas prati

Na svadbu, groblje, u boj.

Čovjek se raduje, pati,

Uz ah, oh il' oj!

Kao da ovo čita,

Dativ pljucne po svemu

I sve glasno upita:

"A komu? Ili čemu?"

Na to vokativ dreknu (psovka malo je prosta!),

potom dreknuše na njeg' redom padeži svi:

"Cinika ovoga starog – nama je zbilja dosta:

Il' on – il' mi!"

121
 Amundsen
Idu Amundsen i njegova klapa,

Idu otkriti Južni pol,

A mali pingvin za njima tapa

I on je njihov član. (Ko fol.)

Kad se vratio, glavice pune,

Skupili se pinfvini svi.

Slatko se smiju, a on se kune:

"Vidio sam ptice!

Iste mi!!!"

122
123
 (prema ruskoj bajci) Skaska o
I živio je čovjek u dalekom Sibiru.

I imao je posjed i imao je dveri.

I življaše sa svima u skladu i miru.

I trgovac je bio. I imo je tri kćeri.

I bogat bješe vrlo. Ta nema čega nema.

I sobe pune srebra. I zlata pune kese.

I evo, na put dalek on upravo se sprema.

I pita kćeri što bi da s puta im donese.

A prva reče, krunu! I plašt sa zlatnom lirom.

I ogrlicu tešku od koraljnoga niza.

A druga ogledalce i češalj sa safirom.

Dok treća (i najmlađa)... tek cvijetak od grimiza.

I putovo je otac (a gdje sve bio nije!)

I nagledo se sunca. I snjegova. I bura.

I našao je poklon za svoje kćeri dvije.

Al' nigdje nije našo taj cvijetak od purpura.

124
purpur-cvijetu
Taj cvijetak možeš naći (to rekoše mu ljudi)

U vrtu strašne Zvijeri što živi na kraj svijeta.

Ti prikrasti se moraš (no pritom pažljiv budi)

Ta zvijer je preužasna. Njoj ljudski miris smeta.

I nađe otac bašču. I ubra purpur cvijeće.

I pomisli u sebi da ima ruku sretnu.

I Neman ona strašna da vidjeti ga neće.

Al' u tom času Zvijer mu – na rame šapu metnu!!!

I približi se licu. I na uho mu viknu:

"Što kradeš moje cvijeće? No hajde, reci, stari!?"

I diže ga sa zemlje. I iz sve snage riknu.

I vidje jadni otac da loše stoje stvari.

"A komu cvijeće bereš?" Neman ga škicnu bolje.

On promuca od straha: "Nosim ga svojoj kćeri."

"Kćer, dakle, imaš, stari?" I Zvijer ga spusti dolje.

"Lijepa?" upita. "Lijepa!"... "No, onda beri, beri."

125
 "A kada je već tako", promumlja tiho Neman,

"Ovog ću puta s tobom napravit izuzetak.

Ali uz jedan uvjet: samo ako si spreman

Dati mi jednu kćerku u zamjenu za cvijetak."

Razmišljao je stari sekundu, možda dvije:

I sebe je zapito, a što bi drugo, osim?

I reče (ništa boljeg – smisliti znao nije):

"Dat ću ti jednu kćerku. Tu, kojoj cvijetak nosim."

Zvijer se udobrovolji. I počeše si petu.

"Kada opet dođeš s kćeri, slobodno možeš ući

Kroz otvorena vrata, kao svojemu zetu.

A sad, lijepo požuri!" I Zvijer ga pusti kući.

I reče otac kćeri. I ona plakat poče.

No nije bilo šanse da oca iznevjeri.

Očiju punih suza, reče: "Vodi me, oče!"

I stisnu purpur-cvijetak. I ode s njim ka Zvijeri.

126
I gazili su dugo. I rijeke i planine.

I bili su sve bliže. Kad pregaziše stotu,

Tad pogleda je otac i reče: "Tu smo, sine!"

I radovala Zvijer se. Zgledana u ljepotu.

A purpur cvijeće cvate. I otac suze guta.

I rastanku je vrijeme. I treba poći kući.

On gleda svoju kćerku. Je li to zadnji puta?

Bez očiju tih dragih, hoće li živjet moći?

Još drže se za ruke. Opraštaju se dugo.

I otac pusti suzu. (On sebe za sve krivi.)

I grli kćerku nježno. I reče: "Zbogom, tugo!"

I ostavi je Zvijeri, da tamo vječno živi.

A ona priđe Zvijeri, ko lakonoga breza,

I uz njega se privi ko rascvjetana ruža.

I primiče mu usne... (A prolazi je jeza.)

I usnama ga taknu, ko svoga dragog muža.

127
 I od toga trenutka – sve im je bilo dano,

Jer Zvijer kad primi cjelov od lijepog, ženskog bića,

Kao u skaski drevnoj što bješe zapisano,

On pretvori se pred njom u prekrasnog mladića.

I reče joj da Sven je. Da tako mu je ime.

"Ti Sven si?" kliknu ona. "A ja Ninočka, Svene!"

To potvrdi Jenisej. Kad svršili su s time

Zaroniše u rijeku... I ostaviše mene.

128
129
 Zbirku objavljujemo uz 51. rođendan anonimnoga pjesnika u Godini čitanja 2021.

Sven Adam Ewin – Povedi me za ruku, Dida – Izbor od 51 pjesme – Ur. Sanja Miloloža