KARL MAY – IZ BAGDADA U STAMBOL

NA PERZIJSKOJ GRANICI

JUŽNO od velikih sirijskih i mezopotamskih pustinja leži, opkoljen

Crvenim morem i Perzijskim zaljevom, poluotok Arabija, pružajući svoj krajnji
rub daleko u burno Arapsko-indijsko more.
To je kopno s tri strane okruženo doduše uskim, ali vanredno plodnim
obalnim pojasom koji se prema unutrašnjosti uzdiže u prostranu i pustu
visoravan, čiji su djelomice turobni, a djelomice groteskni krajobrazi, pogotovu s
istoka, omeđeni visokim i neprelaznim planinama, među kojima se posebno
ističu planine Samar.
Ta zemlja, čija se površina u četvornim kilometrima ni danas ne može
tačno navesti, bila je u starom vijeku podijeljena u tri područja: Arabia petraea,
Arabia deserta i Arabija felix, što znači u Petrejsku, Pustinjsku i Sretnu Arabiju.
Ako neki geografi još smatraju da izraz petraea treba izvesti iz grčko-latinske reči
koja znači kamen ili stijenu, pa zbog toga taj dio zemlje nazivaju Stjenovitom
Arabijom, onda se to temelji na krivom shvaćanju. To ime vuče svoj korijen iz
stare. Petre, glavnog grada najsjevernije pokrajine te zemlje. Arapin naziva svoju
domovinu Džezirat el Arab, dok je Turci i Perzijanci zovu Arabistan. Današnja
politička razdioba ima različite nazive, ali je nomadski stanovnici luče jedino po
plemenima.
Iznad te zemlje prostire se vječno vedro nebo s kojega zvijezde noću sjaju
jasno i čisto. Planinskim gudurama i većinom još neistraženim pustinjskim
ravnicama luta na krasnim konjima ili neumornim devama poludivlji sin stepe.
Neprekidno se obazire na sve strane, jer živi u prepirci i u sukobu s cijelim
svijetom, osim sa svojim suplemenicima. Od jedne do druge granice provejava
čas blagi dah čiste, a čas zanosni šum tmurne i divlje poezije koji okružuje
putnika posvuda gdje god se nalazio. Tako su već duga stoljeća poznate stotine
arapskih pjesnika i pjesnikinja čije su pjesme živjele u narodu, pa su pisaljkama
sačuvane za kasnija vremena.
Kao praotac pravih Arapa ili Jaktanida slovi Joktan, Hutov sin, potomak
Sema u petom koljenu. Njegovi su potomci nastavali Sretnu Arabiju i obalu
Tehama, sve dolje do Perzijskog zaljeva. Danas brojna plemena ističu kao neku
čast da potječu od Ismaela, sina Hagarina.
Kako pripovijeda bajka, taj je Ismael sa svojim ocem Abrahamom stigao u
Meku i ondje podigao svetu Ćabu. Istina je međutim da je Ćabu kao svoju
zakladu podiglo pleme Koreišita ili ju je ono bar razgradilo. Među svetinjama u
Meki najglasovitije su zdenac Zem-Zem te crni kamen za koji kažu da je pao s
neba.
Ovamo su hodočastila različita arapska plemena da bi ovdje postavila
svoje plemenske, a i kućne kumire, da bi ovdje molila i pridonosili žrtve. Zbog
toga je Meka bila za Arape ono što su Delfi za Grke, a Jeruzalem za Židove.
Predstavljala je središte raštrkanih nomada koji bi se bez njega rasuli na sve
strane.
Budući da se to vanredno važno mjesto nalazilo u posjedu plemena
Koreišita, to je pleme bilo najmoćnije i najuglednije u Arabiji, a uslijed toga i
najbogatije, jer hodočasnici, stižući sa svih strana, nisu nikad dolazili bez darova
ili vrijedne trgovačke robe.
Neki siromašni pripadnik toga plemena, po imenu Abd Alah, umro je
godine 570. naše ere, a nekoliko mjeseci kasnije, u ponedjeljak 20. travnja 571.
rodi njegova udovica Amina dječaka koji je kasnije dobio ime Muhamed.
Otac je ostavio sinu u nasljedstvo samo dvije deve, pet ovaca, te jednu
etiopsku robinju. Zato se on najprije stavi pod zaštitu svoga djeda
Abd-al-Mokaliba, a nakon njegove smrti pod zaštitu svojih dvaju stričeva
Zuheira i Abu Taleba. Budući da ta dva čovjeka nisu mogla mnogo učiniti za
njega, morao je svoj kruh zasluživati kao ovčar. Kasnije je postao gonič deva, i
nosilac luka i strelica, pri čemu se vjerojatno razvio njegov ratnički duh.
U dobi od dvadeset i pet godina stupio je u službu Hatidže, udovice bogata
trgovca koja ga zavolje i kasnije se uda za njega. Veliki imutak te žene Muhamed
je međutim kasnije izgubio. Sve do svoje četrdesete godine Muhamed se bavio
trgovinom. Na svojim dalekim putovanjima susretao je Židove i kršćane,
bramane i obožavaoce vatre, pa se trudio da upozna njihove vjere. Napokon se
povukao u neku spilju u blizini Meke na brdu Hara gdje je imao svoje prve
vjerske vizije.
Prvi vjernici koji su se okupili oko njega bili su njegova žena Hatidža,
njegov rob Zaid, dva beduina iz Meke, Otman i Abu Bekr, te njegov mladi
bratučed Alija koji je kasnije dobio počasno ime Aret Alah, pa spada među
najnesretnije junake islama.
Taj Alija čije ime u prijevodu znači »uzvišeni«, rođen je godine 602.
Muhamed ga je toliko cijenio da mu je dao svoju kćer Fatimu za ženu. Kad je
prorok u krugu svoje obitelji prvi put izložio načela svoje vjere i upitao: »Tko od
vas hoće da bude moj pristalica?« — svi su šutjeli, samo mladi Alija, oduševijen
silnom pjesničkom snagom koja se skrivala u onome što je Muhamed upravo
iznio, viknu glasno i odlučno: »Ja ću to biti i nikad te neću napustiti!« Muhamed
mu to nije nikad zaboravio.
Alija je bio hrabar i smion borac, pa je mnogo pridonio veoma brzom
širenju islama. Ipak su ga, kad je Muhamed umro bez oporuke, zaobišli i za kalifa
izabrali Muhamedovog tasta Abu Bekra. Godine 634. naslijedio ga je drugi
prorokov tast Omar, a zatim Otman, Muhamedov zet. Godine 656. ovoga ubi Abu
Bekrov sin, ali je Alija bio optužen kao podstrekač toga umorstva, a kad ga je
njegova stranka kasnije izabrala kalifom, brojni namjesnici odbiše da mu se po-
klone. Pune četiri godine borio se za kalifat, ali ga je godine 660. nožem ubio Abd
er Raman. Alija je pokopan u Kufi, gdje mu je podignut i spomenik.
Od toga vremena potječe rascjep koji je razdijelio muslimane u dva
protivnička tabora, u sunite i šiite. Taj se rascjep manje odnosi na osnovna načela
vjere, već na lična pitanja nasljedstva. Pristalice šije tvrde naime da ni Abu Bekr,
ni Omar, ni Otman nisu imali pravo da budu prvi prorokovi nasljednici, već da je
to pravo pripadalo samo Aliji.
Alija je ostavio dva sina, Hasana i Huseina.
Šiiti su izabrali za kalifa Hasana, dok su pristalice sune izabrali Muaviju I,
osnivača dinastije Omajada. Muavija je preselio prijestolnicu u Damask, učinio
kalifat nasljednim, pa je već za života prisilio svoje podanike da priznaju kalifom
njegovoga sina Džezida koji se kasnije pokazao takvim nasilnikom da čak i suniti
proklinju njegovu uspomenu, Hasan se nije mogao održati protiv Muavije, pa je
godine G70. umro u Medini od otrova.
Njegov brat Husein ne htjede priznati Džezida. On je junak jedne od
najtragičnijih epizoda u povijesti islama. Husein je stolovao u Meki. Onamo su iz
Kufe stigli glasnici i pozvali ga da dođe k njima, jer ga oni žele priznati kalifom.
Poslušao je poziv na svoju nesreću.
S jedva stotinu vjernih pristalica stigao je pred Kufu i ustanovio da su
njegovi neprijatelji već zaposjeli grad. Poveo je uzaludne pregovore. Ponestalo
mu je hrane, a voda mu se isušila u mješinama. Konji i deve su mu padali od žeđi,
a iz grozničavih upalih očiju njegovih pratilaca virila je smrt. Obeid Alah,
Džezidov vojskovođa, napade ga kod Kerbele, pobi cijelu njegovu pratnju te
dade i njega ubiti. Uhvatili su ga već blizu smrti od žeđi, ali nisu mu se smilovali.
Uzalud se branio posljednjim snagama, jer mu je život bio već na izmaku —
njegovi mu neprijatelji odsjekoše glavu, natakoše je na koplje i pobjedonosno je
ponesoše sa sobom.
To se zbilo desetog muharema, pa je taj dan kod šiita još i danas dan
žalosti.
Ovaj povijesni osvrt neka posluži boljem razumijevanju onoga što ću dalje
pripovijedati:
Mi smo na Zabu odlučili da ćemo pojahati duž rijeke do plemena
Sirban-Kurda, a zatim do Zibar-Kurda. Sve do Sirbana imali smo preporuke beja
od Gumrija i od melika iz Lizana. Nadali smo se da ćemo ondje naići na daljnju
potporu.
Sirbani su nas primili gostoljubivo, ali Zibari, naprotiv, veoma
neprijateljski. Ipak mi je kasnije uspjelo da steknem njihovu sklonost. Stigli smo
sretno do rijeke Akra, ali smo ondje kod divljih gorštaka naišli na toliku opakost
da smo nakon različitih loših iskustava morali skrenuti prema jugoistoku. Prešli
smo rijeku Zab istočno od Cara Surga, ostavili Pir Hasan na lijevo, a zatim smo
bili prinuđeni, budući da nipošto nismo smjeli imati povjerenja u tamošnje
Kurde, da krenemo duž Džebel Pir Mama prema jugoistoku, pa zatim nadesno
kako bi negdje između Dijaleja i maloga Zaba stigli do Tigrisa.
Nadali smo se da će nas Arapi plemena Serboa primiti gostoljubivo i da
ćemo ondje naći sigurne vodiče, ali smo na svoju žalost doznali da su se ti Arapi
povezali s Obeidima i s plemenom Beni Lam da bi svim ostalim plemenima
između rijeka Tigris i Tatar dali osjetiti šiljke svojih kopalja. Plemena Šamar bila
su doduše u prijateljskim odnosima s jednom ferkom Obeida, čiji je šeik bio Esla
el Mahem, ali je taj čovjek mogao izmijeniti mišljenje, a za neku drugu ferku je
Muhamed Emin tačno znao da se neprijateljski odnosi prema Hadedinima. Zbog
tih okolnosti bilo je najpametnije da najprije krenemo prema Sulejmaniji i da
ondje odlučimo kamo ćemo dalje. Kad smo već oslobodili Amada el Gandura i
sretno ga doveli donde bilo nam je milije da pođemo okolišnim putem nego da se
upustimo u nove opasnosti.
Tako smo nakon duljeg vremena i mnogih napora i oskudica sretno stigli
do sjevera planine Zagros.
Bilo je već veče i mi se ulogorismo na rubu neke šume čimara. Iznad nas se
uzdizao tako sjajan nebeski svod kakav se može vidjeti samo u onim krajevima.
Nalazili smo se u blizini perzijske granice, a perzijski zrak je glasovit zbog svoje
čistoće. Zvijezde su tako jasno sjale da sam, premda mjeseca nije bilo ni u
kalendaru ni na nebu, mogao s udaljenosti od tri koraka posve lijepo razabirati
kazaljke svoga džepnog sata. Čitati bih mogao čak i sitna slova. Jupitrove zrake
bile su tako jake da se njegovi pratioci ne bi dali razabrati ni pomoću teleskopa,
kad bi samo tijelo planeta pokušali pokriti rubom dalekozora. Pojavile su se i
teleskopske zvijezde. Sedma zvijezda u Vlašićima dala se razabrati bez ikakva
napora. Takvo zvjezdano nebo duboko doima čovjeka, pa mi je bilo jasno zašto je
Perzija domovina astrologije, te u ropstvu rođene plemenite kćeri astronomije
koja nas upoznaje sa sjajnim svjetovima na nebu.
Smatrali smo da je u našem položaju pametnije da prenoćimo pod vedrim
nebom. U toku dana smo od nekog pastira kupili janje, pa smo sad zapalili vatru
da ga ispečemo u koži. Izvadili smo mu utrobu, a nožem smo s njega zgulili runo.
Naši su konji pasli u blizini. U posljednje su se vrijeme neobično naprezali,
pa bi zapravo bilo potrebno da im damo više dana mirovanja, ali to na žalost nije
bilo moguće. Svi smo se osjećali dobro osim jednog jedinog među nama. Bio je to
ser David koji je patio od velike nevolje.
Prije nekoliko dana spopala ga je naime groznica i tresla ga otprilike
dvadeset i četiri sata. Zatim groznica nestade, ali se istodobno u njega razvi onaj
jezivi poklon Istoka koji latinci nazivaju »febris aleppenais«, Francuzi »mal d'
Aleppo« ili »bouton d' Alep«. Taj »alepski čir« koji ne napada samo ljude već i
neke životinje, na primjer pse i mačke, uvijek počinje kratkom groznicom, a
zatim se ili na licu ili na prsima, na rukama ili nogama, stvara veliki čir ostajući
gotovo godinu dana, iz kojeg se neprekidno cijedi neka tekućina. Kad najzad
iščezne, ostavlja za sobom duboku brazgotinu koja se 'nikada ne gubi. Uostalom,
ime čira nije tačno, jer tu bolest ne nalazimo samo u Alepu, već i u području
Antiopije, Mosula, Dijabekira, Bagdada, te u nekim krajevima Perzije.
Taj nakazni čir vidio sam već više puta, ali ga nisam nikad vidio tako
krupnog kao u našeg dobrog mistera Lindsaya. Ne samo što je kod njega ta
krupna otekotina svjetlucala posve tamnim crvenilom, već je povrh toga bila tako
beskrajno drska da je za svoje sjedište izabrala upravo nos — siromašni nos koji
je i onako patio zbog posve neprirodne veličine. Naš Englez nije to zlo podnosio
smireno kao što bi to bila dužnost džentlmena i predstavnika very great and
excellent nation, već je pokazivao gnjev i nestrpljivost, čiji su izljevi često
tjerali u smijeh njegove slušaoce.
Sad je sjedio uz vatru i neprekidno objema rukama opipavao besramni čir.
— Master! — reče mi. — Pogledajte amo!
— Kamo?
— Hm! Glupo pitanje! Dakako u moje lice! Yes! Zar je opet narastao?
— Tko, što? S'death
— S'death! Ovaj čir ovdje! Je li mnogo narastao?
— Mnogo! Izgleda upravo poput krastavca.
— All devils! Strašno! Užasno! Yes!
— Možda će u toku vremena postati fowlingbull, ser!
— Hoćete 11 zaušnicu, ser? Odmah ću vas poslužiti. Volio bih da sami
imate na svom nosu ovakav swelling.
— Boli li vas?
— Ne boli!
— Onda se radujte!
— Da se radujem? Zounds! Kako se mogu radovati kad ljudi misle da je
moj nos već prigodom rođenja donio na svijet taj snuff- box. Kako dugo ću to
nositi?
— Otprilike godinu dana, ser.
Toliko je izbuljio oči da umalo što nisam od prepasti ustuknuo, pogotovu
što je istodobno od užasa toliko razjapio usta da bi nos zajedno sa snujf-boxom
mogao ravno ušetati u njih.
— Godinu dana? Cijelu godinu dana? Punih dvanaest mjeseci?
— Otprilike tako.
— Oh, ah! Horrible! Strašno, užasno! Zar nema nikakva lijeka? Flaster?
Mast? Polaganje kaše? Operacija?
— Ništa, baš ništa.
— Ali svaka bolest ima svoj lijek!
— Ova nema, ser. Ovaj čir nije ni najmanje opasan, ali ako ga netko
pokuša prorezati, može to veoma loše svršiti.
— Hm! A šta kad nestane? Hoće li se i dalje vidjeti?
— To je veoma različito. Što je čir veći to veća rupa ostaje iza njega.
— M y sky! Rupa?
— Na žalost!
— Jao, jao! To je strašna zemlja ovdje. Bijedan kraj. Vratit ću se ubrzo u
Old England. Well!
— Nemojte žuriti, ser!
— A zašto?
— Što bi ljudi u staroj Engleskoj rekli kad bi ser David Lindsay dopustio
svom nosu da otvori podružnicu?
 — Hm imate pravo, ser. Ulični derani trčali bi za mnom. Ostat ću dakle
ovdje, pa ću se ...
— Sidi! — prekinu ga Halef. — Ne okreči se!
Sjedio sam okrenuvši leđa rubu šume, pa sam dakako odmah pomislio da
je moj mali Hadži iza mene opazio nešto sumnjivo.
— Što vidiš? — upitah.
— Vidim par očiju. Ravno iza tebe stoje dvije čimare, a između njih raste
grm divlje kruške. U njemu se krije čovjek čije sam oči vidio.
— Vidiš li ih još?
— Počekaj!
On pogleda u grm najneupadljivije što je mogao a ja sam za to vrijeme
poučio ostale da se vladaju isto tako neupadljivo kao i malo prije.
— Sada! — reče Halef.
Ustao sam kao da želim potražiti suho drvo za vatru. Pri tome sam se toliko
udaljio od logora da me više nitko nije mogao vidjeti. Zatim zađoh na rub šume i
odšuljah se između drveća natrag. Ne prođe ni pet minuta, i ja sam se već našao
iza obje čimare, gdje sam ponovo imao prilike da se divim oštrim Halefovim
očima. Između drveća i grma čučao je neki čovjek, promatrajući naše društvo oko
logorske vatre.
Zašto to radi? Nalazili smo se ovdje u kraju gdje nadaleko i naširoko nije
bilo nikakva sela. Istina, u okolini je živjelo nekoliko malih kurdskih plemena
koja su se međusobno borila, a moglo se dogoditi da je i neko perzijsko
nomadsko pleme prešlo granicu radi grabeža. Uz to je ovdje bilo dosta
kojekakvih skitnica, ostataka uništenih plemena koji su tražili priliku da se
priključe nekom drugom plemenu.
Morao sam biti nepovjerljiv. Zato mu se posve tiho prišuljah i brzo ga
zgrabih za vrat. Toliko se prestrašio da se posve ukočio te se nije branio ni kad
sam ga podigao i donio do vatre.
Ondje sam ga položio na zemlju i izvukao bodež.
— Čovječe, da se nisi ni makao, jer ću te inače probosti! — zaprijetih se.
Nisam nipošto bio tako kruta srca, ali stranac ozbiljno shvati moju prijetnju
i sklopi ruke, zamolivši me:
— Milost, gospodaru!
— To ovisi samo o tebi. Budeš li mi lagao, izgubljen si. Tko si ti?
— Ja sam Turkmen iz plemena Bejat.
Turkmen? Sudeći po njegovoj odjeći možda je govorio istinu. Osim toga
znao sam da su Turkmeni nekada živjeli između Tigrisa i perzijske granice, a bilo
je tačno i da su pripadali plemenu Bejat. Lurijska pustinja i dolina Tapespi bile su
poprišta njihovih skitnji. Kad je međutim Kadir-šah prodro u bagdadski vilajet,
odvukao je Bejate u Korasan. Tu je pokrajinu zbog njezina položaja i osebujnosti
nazvao mačem Perzije, pa se trudio da je nastani hrabrim i borbenim
stanovnicima.
— Ti da si Bejat? — upitah. — Lažeš!
 — Govorim istinu, gospodaru.
— Bejati ne stanuju ovdje, već u dalekom Korasanu.
— Imaš pravo. Ali kad su oni nekad morali napustiti ovaj kraj, ipak ih je
nekoliko zaostalo, a njihovi su se potomci toliko razmnožili da sad broje više od
tisuću ratnika. Naša ljetna boravišta nalaze se u okolini ruševina Kizel-Karabe i
na obalama rijeke Kuru-Caj.
Sjetih se da sam o tome nešto načuo.
— I sad se vi nalazite ovdje u blizini?
— Tako je gospodaru.
— Koliko šatora imate?
— Uopće nemamo šatora.
To je bilo upadljivo. Ako nomadsko pleme napusti svoj logor i ne ponese
sa sobom šatore, obično znači da je krenulo na ratni pohod ili pljačku. Upitah
dalje:
— Koliko vas ima sada ovdje u blizini?
— Dvije stotine.
— A žena?
— Žene nisu s nama.
— Gdje ste se utaborili?
— Nedaleko odavde. Zađeš li tamo iza ugla šume, naći ćeš se kod nas.
— Onda ste dakle opazili našu vatru?
— Opazili smo je, pa me je kan poslao da pogledam kakvi se ljudi nalaze
ovdje.
— Kamo ste krenuli?
— Prema jugu.
— Koje je mjesto vaš cilj?
— Želimo otići u područje Sine.
— Pa to je Perzija!
— Jeste. Naši prijatelji priređuju ondje veliku svečanost pa smo i mi
pozvani.
To je izazvalo moju pažnju. Bejati su živjeli na obalama rijeke Kuru-Caj i
kod ruševina Kizel-Karaba, dakle u blizini Kifrija. Taj grad ležao je daleko na
jugozapadu od našeg sadašnjeg logorišta, dok , je Sina bila otprilike na dvije
trećine te udaljenosti jugoistočno od nas. Zašto Bejati nisu izravno iz Kifrija pošli
u Sinu? Zašto toliki zaobilazak?
— Što radite ovdje gore? — upitah. — Zašto ste svoj put dvostruko
produžili?
— Jer bismo inače morali proći područjem paše od Sulejmanije, a on nam
je neprijatelj.
— Vi se međutim i ovdje nalazite na njegovom području!
— Ovdje nas gore neće tražiti. On zna da smo krenuli, pa vjeruje da će nas
pronaći na jugu svoje prijestolnice.
 To je zvućilo vjerojatno, premda ja još nisam imao pravo povjerenje u toga
čovjeka. Ipak pomislih da bi prisutnost tih Bejata mogla za nas biti samo od
koristi. Pod njihovom zaštitom mogli bismo bez neprilika stići do Sine, a dalje
onda nije za nas bilo više nikakve opasnosti. Turkmen me pretekne pitanjem.
— Gospodine, hoćeš li me opet pustiti? Ta ja vam nisam ništa naudio!
— Učinio si samo ono što ti je bilo zapovjeđeno. Slobodan si. On olakšano
odahnu.
— Hvala ti, gospodine! Kamo su upravljene glave vaših konja?
— Prema jugu.
— Dolazite sa sjevera?
— Da. dolazimo iz zemlje Tijarija, Bervarija i Kaldanija.
— Onda ste veoma hrabri i smioni ljudi. Kojem plemenu pripadate?
— Ovaj čovjek i ja, mi smo emiri iz Frankistana, a ostali su naši prijatelji.
— Iz Frankistana? — Gospodaru, ne biste li pošli s nama?
— Hoće li mi tvoj kan pružiti ruku?
— Hoće. Znamo da su Franci veliki ratnici. Treba li da pođem i da mu
reknem da sam naišao na vas?
— Pođi i upitaj ga hoće li nas primiti. Ustao je i požurio dalje. Ostali su bili
sporazumni s time što sam učinio. Osobito se tome obradovao Muhamed Emin.
— Efendijo — reče — često sam čuo za Bejate. Oni žive u neprekidnim
sukobima s plemenima Džerboa, s Obeidima i Beni Lamima pa će nam zato biti
od koristi. Ipak im nećemo reći da smo Hadedini. Bolje je da to ne znaju.
— Svejedno moramo biti oprezni, jer ne znamo hoće li nas kan prijazno
primiti. Dovedite konje i pripremite se da biste bili spremni za svaki slučaj.
Činilo se da Bejati zbog nas održavaju neobično dugačko vijećanje, jer
prije nego što su se uopće javili naše je jagnje bilo spečeno, pa i pojedeno. Najzad
začusmo korake. Turkmen, koji je bio kod nas, pojavi se još s tri druga.
— Gospodaru — reče — šalje me kan. Poručio je da dođete k njemu. Bit
ćete nam dobro došli.
— Onda pođite naprijed i povedite nas.
Uzjahali smo konje i pošli za njima, držeći puške u ruci. Kad smo zakrenuli
iza ugla šume, nismo nigdje opazili nikakvo logorište. Tek kad smo prešli gustu
prugu grmlja, stigosmo na čistinu sa svih strana okruženu grmovima. Tu je
gorjela velika vatra. Logorište je bilo veoma dobro odabrano, budući da se izvana
nije dalo lako primijetiti.
Vatra nije služila da se na njoj ljudi ogriju, već da se priredi večera.
Naokolo u travi ležalo je dvije stotine tamnih likova, a malo podalje od titravog
plamena sjedio je kan. Kad smo stigli, polako ustade.
Pojahali smo tik do njega i iskočili s konja.
— Mir s tobom! — pozdravih ga.
— Mi nevahet kjerdem — iskazujem ti čast! — odvrati, naklonivši se.
To je rekao perzijskim jezikom. Možda mi je time htio dokazati da je zaista
Bejat, čije se glavno pleme nalazilo u Korasanu. Perzijanac je istočnjački
Francuz. Njegov je jezik gibak i zvučan, pa je zbog toga postao dvorskim jezikom
većine azijskih vladara. Uljudno laskava a često i ponizna priroda Perzijanaca
nije me se nikada povoljno dojmila. Mnogo mi se više sviđalo izravno i osorno
poštenje Arapa. . .
Svi su ostali također skočili na noge, pa se sve ruke pripravno ispružiše da
se domognu naših konja. Mi smo međutim i dalje čvrsto držali uzde budući da još
nipošto nismo znali je li ta njihova gesta gostoljubiva ili podmukla.
— Predaj mirno konje! Neka se pobrinu za njih — reče kan. Htio sam da
budem odmah posve siguran, pa ga zato upitah, također perzijskim jezikom:
— Pružaš li nam sigurnost? On se nakloni u znak pristanka i podigne ruku.
— Kunem ti se! Sjedite kraj mene da se porazgovorimo. Bejati prihvatiše
konje, samo moj ostade u Halefovim rukama, jer je Halef vrlo dobro znao što
volim i što mi je drago. Svi ostali posjedasmo uz kana. Plamen je tako jasno
svijetlio do nas da smo jedan drugoga mogli veoma dobro razabrati. Bejat je bio
čovjek srednjih godina, veoma ratničkoga izgleda. Crte lica bile su mu otvorene i
izazivale su povjerenje, a i udaljenost, puna poštovanja, koju su njegovi podanici
ostavili između sebe i njega, dopuštala je da zaključimo kako je čovjek
samosvjesna značaja i častoljubiv.
— Poznaješ li već moje ime? — upita.
— Ne poznajem — odgovorih.
— Ja sam Hajder Miriam, sinovac glasovitog Hasana Kerkuš-beja. Jesi li
čuo za njega?
— Jesam. On je živio u blizini sela Dženija koje leži na poštanskoj cesti iz
Bagdada u Tauk. Bio je veoma hrabar ratnik, ali je ipak volio mir, pa je svaki
čovjek u nevolji nalazio kod njega dobru zaštitu.
Rekao mi je svoje ime, a sada je uljudnost dakako zahtijevala da mu i ja
kažem svoje. Zato nastavih:
— Tvoj ti je izvidnik sigurno već rekao da sam ja Franak. Nazivaju me
Kara Ben Nemzi...
Unatoč poznatom istočnjakom samosvladavanju, nije mogao potisnuti
poklik Iznenađenja.
— Ajah! — Kara Ben Nemzi! Onda je onaj drugi čovjek crvenoga nosa
onaj emir iz Inglistana koji želi iskapati kamenje i nakite?
— Dakle si čuo za njega?
— Jesam gospodine. Ti si mi spomenuo samo svoje ime, ali ja poznajem i
tebe i njega. Onaj mali ratnik koji drži tvoga konja je Hadži Halef Omar, pred
kojim se plaše mnogi veliki ljudi.
— Pogodio si.
— A tko su još ona druga dvojica?
— To su moji prijatelji koji su svoja imena položili u koran. Tko ti je o
nama pripovijedao?
— Poznaješ Ibn Zedara Ben Hulija, šeika plemena Abu Hamed?
— Poznajem. Je li on tvoj prijatelj?
 — On mi nije prijatelj, ali nije mi neprijatelj. Ne trebaš se brinuti: nije moja
dužnost da ga na tebi osvetim.
— Ne bojim se.
— To ti vjerujem. Susreo sam ga kod Eski Kifrija i on mi je ispripovjedio
da si ti kriv što mora plaćati danak. Budi oprezan, gospodine! Ubiti će te ako mu
dopadneš šaka.
— Već sam se nalazio u njegovim šakama, ali me nije ubio. Bio sam
njegov zarobljenik, no on me nije uspio zadržati.
— To sam čuo. Ubio si lava, posve sam i u mraku, a onda si odjahao s
njegovom kožom. Misliš li da te ni ja ne bih mogao zadržati da si moj
zarobljenik?
To je zvučalo sumnjivo, ali sam mirno odgovorio:
— Ne bi me mogao zadržati, a ja povrh toga ne znam ni kako bi pokušao da
me zarobiš.
— Gospodine, nas je dvije stotine, a vas ste samo petorica.
— Ne zaboravi, kane, da mi vrijedimo upravo toliko kao i dvije stotine
Bejata.
— Govoriš vrlo ponosno!
— Ali ti pitaš vrlo negostoljubivo! Treba li da posumnjam u istinitost
tvojih riječi, Hajdere Mirlame?
— Vi ste moji gosti, pa premda ne poznajem imena to dvoje ljudi, ipak ćete
pojesti sa mnom kruha i mesa.
Obziran smiješak zaigra mu na usnama, a pogled koji je dobacio objema
Hadedinama dovoljno mi je rekao. Muhameda Emina mogao si zbog njegove
divne poput snijega bijele brade prepoznati među tisućama.
Kan domahnu i odmah mu donesoše nekoliko četvorokutnih komada kože.
Na njima nam je poslužio meso, kruh i datulje. Kad smo malo od toga pojeli,
pružiše nam duhan za lule koje nam kan sam pripali.
Tek smo se sad mogli smatrati njegovim gostima, pa dadoh Halefu znak da
moga konja odvede k ostalima. Halef to učini, a zatim sjede k nama.
— Koji je cilj vašeg putovanja? — upita kan.
— Jašemo prema Bagdadu — odgovorih oprezno.
— A mi jašemo u Sinu — nastavi on. — Želite li pojahati s nama?
— Hoćeš li to dopustiti?
— Bit će mi drago da vas vidim uza se. Dođi, pruži mi ruku, Kara Ben
Nemzi! Neka moja braća budu i tvoja braća, a moji neprijatelji tvoji neprijatelji!
On mi pruži ruku i ja je stisnuh. Rukovao sam se i s ostalima koji su se od
srca obradovali da su ovdje tako posve neočekivano našli prijatelje i zaštitnike.
Kasnije smo to uostalom imali požaliti. Bejat nam nije kanio nanijeti nikakvo zlo,
ali je smatrao da je u nama našao dobru pomoć koja će mu mnogo koristiti.
— Na koja plemena ćemo naići odavde do Sina? — upitah.
— Ovo je slobodna zemlja na kojoj svoja stada pase sad ovo sad ono
pleme. Tko je jači, taj ostaje.
 — Kojem ste plemenu pozvani u goste?
— Plemenu Džijaf.
— Onda se raduj svojim prijateljima, jer je pleme Džijaf najmoćnije u
cijeloj zemlji. Njega se boje Šeik Ismaeli, Zengeni, Kelo-gavani, Kelhori pa čak i
Senki i Holali.
— Emire, jesi li već bio ovdje?
— Nisam još nikada.
— Ali ti poznaješ sva plemena u ovom kraju!
— Poznajem. Proučavao sam to i upamtio.
— Jesi li čuo za pleme Bebe?
— Jesam. To je najbogatije pleme nadaleko i naširoko, a njegova se sela i
njegovi šatori nalaze se u okolini Sulejmanije.
— Dobro si upućen. Imaš i među njima prijatelja ili neprijatelja?
— Ni jednih ni drugih. Još nikad nisam susreo nijednog Bebeja.
— Možda ćete ih upoznati.
— Hoćemo li ih sresti?
— Možda, ali mi bismo takav susret radije izbjegli.
— Poznaješ li posve tačno put u Sinu?
— Posve tačno.
— Koliko je odavde donde?
— Na dobrom konju možeš onamo stići za tri dana.
— A kako je daleko do Sulejmanije?
— Do nje možeš stići već za dva dana.
— Kad sutra krećete?
— Čim izađe sunce. Želiš li poći na počinak?
— Ako je tebi pravo.
— Gostova je volja zakon u logoru, a vi ste umorni, jer ti si već odložio
lulu. I amasdar već sklapa oči. Priuštujem vam mir.
— Bojati imaju ugodne običaje. Dopusti da prostremo svoje pokrivače.
— Učinite to. Alah vam dao ugodan san!
Na njegov mig donesoše mu sagove na kojima je priredio ležaj. Moji
drugovi se smjestiše što su udobnije mogli, ali ja sam produljio uzde svoga konja
pomoću lasa, svezao kraj lasa oko zglavaka ruke i zatim legao izvan kruga logora.
Tako je moj vranac mogao pasti, a ja sam bio siguran za njega pogotovu jer je i
pas čuvao stražu.
Neko je vrijeme prošlo.
Nisam još sklopio oči, kad mi netko priđe. Bio je to Englez koji je kraj
mene položio svoja dva pokrivača.
— Lijepo je to prijateljstvo — promrmlja on. — Sjedim ovdje i ne
razumijem ni riječi. Mislim da će netko sve rastumačiti! Ali taj se momak
jednostavno izgubio. Hm! Hvala lijepa!
— Oprostite, ser! Na vas sam zaista zaboravio.
— Zaboravili? Jeste li slijepi ili zar ja možda nisam dovoljno velik?
 — Da, vas je lako zapaziti, a osobito otkako na licu nosite svjetionik.
Dakle, što biste željeli znati?
— Sve! Uostalom, manite se toga sa svjetionikom, ser! O čemu ste se
dogovarali s tim šeikom ili kanom?
Sad sam sve razjasnio.
— Weill! To je dobro! Nije li?
— Jeste. Velika je razlika jesmo li tri dana sigurni ili nismo.
— Vi ste dakle rekli: prema Bagdadu? Jeste li to ozbiljno mislili, master?
— Za mene bi to bilo doduše najbolje, ali na žalost nije moguće.
— Zašto nije?
— Moramo se vratiti Hadedinama, jer se ondje nalaze još vaši sluge, a
osim toga veoma mi je teško da se odvojim od Halefa. Svakako ga neću ostaviti
prije dok ne budem znao da je živ i zdrav stigao svojoj mladoj ženi.
— Tako je! Yes! Čestiti momak! Vrijedan je deset tisuća funti. Well! Ja
bih i inače volio onamo.
— Zašto?
— Zbog fowlingbulla.
— Ah, starine možete naći i u blizini Bagdada, na primjer u ruševinama
kod Hile. Ondje je stajao Babilon, pa tamo ima ruševina s opsegom od više
geografskih milja, premda Babilon nije tako velik kao Niniva.
— Oh, ah! Onamo! U Hilu! Zar ne?
— O tome se zasad ne može još ništa reći. Glavno je da sretno stignemo do
Tigrisa. O svemu ostalom ćemo onda kasnije odlučiti.
— Lijepo! Otići ćemo onamo! Yes! Well! Good night!
— Laku noć!
Čestiti Lindsay nije ni naslutio da ćemo u te krajeve stići prije i pod posve
drukčijim okolnostima. Zavio se u svoje pokrivače i ja uskoro začuh glasno
hrkanje. I ja sam zaspao, ali sam prije toga opazio sam kako su se četiri Bejata
vinula na konje i odjahala.
Kad sam se probudio, već se danilo, pa su se pojedini Turkmeni već bavili
svojim konjima. Halef je također bio već budan. I on je uvečer opazio da su
odjahala ona četiri Bejata, pa mi je to rekao. Onda me upita:
— Sidi, zašto oni odašilju glasnike ako misle čestito postupati prema
nama?
— Ne vjerujem da su ta četvorica odjahala upravo zbog nas. Kad bi kan
smjerao neko zlo protiv nas, mi bismo se već nalazili potpuno u njegovoj vlasti.
Budi bez brige Halefe.
Pomislio sam da je kan ta četiri konjanika poslao kao izvudnike, jer je cio
kraj bio opasan, pa sam time stvarno pogodio istinu, kako sam doznao, upitavši
samoga Hajder Mirlama.
Krenusmo nakon vrlo oskudnog doručka koji se sastojao samo od nekoliko
datulja. Kan je svoje ljude razdijelio u nekoliko četica koje su krenule jedna za
drugom, u razmaku od nekih četvrt sata. Bio je to pametan i oprezan čovjek koji
se vrlo brižljivo brinuo za sigurnost svojih ljudi.
Jahali smo bez odmora do podne. Kad se sunce uspelo na vrh svoje putanje
zaustavismo se da omogućimo konjima neka se odmore. Za vrijeme jahanja
nismo se namjerili ni na jednog čovjeka, samo smo na određenim mjestima
pronašli na granju drveća ili na tlu znakove one četvorice jahača izaslanih
naprijed koji su nam time pokazivali smjer u kojem smo trebali poći.
Taj smjer mi je bio tajanstven. Računajući od našeg jučerašnjeg
počivališta, nalazila se Sina na jugoistoku, ali umjesto da nastavimo u tom
smjeru, mi smo pojahali gotovo prema jugu.
— Ti si htio poći do Džijafima? — podsjetih kana.
— Jesam.
— To nomadsko pleme nalazi se sada u okolini Sine.
— Tako je.
— Ali budemo li tako nastavili jahati, nikada nećemo stići u Sinu, već u
Banu, a možda i u Nvajzgej.
— Želiš li sigurno putovati, gospodine?
— To se razumije samo po sebi.
— I mi želimo sigurno putovati. S tog razloga je pametno da obilazimo
neprijateljska plemena. Sve do večeras morat ćemo veoma naporno jahati, a onda
se možemo odmoriti. Vjerojatno je naime da će nam sutra put prema istoku biti
slobodan.
To njegovo objašnjenje nije mi bilo potpuno jasno, ali budući da nisam
mogao opovrći njegove razloge, šutio sam.
Nakon počinka od dva sata krenusmo dalje. I opet smo veoma oštro jahali,
pa sam opazio da nas kan često vodi u izlomljenoj crti.
Postojalo je dakle mnogo mjesta, na koja prema opomenama naših
izvidnika nismo smjeli stići.
Predvečer smo morali projahati kroz neku udolinu sličnu guduri. Nalazio
sam se kraj kana koji je jahao u čeonoj četi. Već smo skoro prošli kroz tu uvalu,
kad susretosmo jednog konjanika čije nam je zapanjeno lice odalo kako nije
očekivao da će ovdje susresti strance. On potisnu svoga konja u stranu, spusti
dugačko koplje i pozdravi:
— Selam!
— Selam! — odgovori kan. — Kamo vodi tvoj put?
— U šumu. Htio bih uloviti planinsku ovcu.
— Kojem plemenu pripadaš?
— Ja sam Bebej.
— Imaš li stalno boravište ili se seliš?
— Mi stalno stanujemo samo zimi, a ljeti vodimo stada na pašu.
— Gdje stanuješ zimi?
— U Nvajzgeju, jugoistočno odavde. Za sat jahanja možeš stići onamo.
Moji će te drugovi rado primiti s dobrodošlicom.
 — Koliko ratnika imate?
— Četrdeset, ali kraj drugih stada ima ih više.
— Daj mi svoje koplje.
— Zašto? — upita začuđeno taj čovjek.
— I svoju pušku!
— Zašto?
— I svoj nož. Ti si moj zarobljenik!
— Mašalah!
Tu je riječ viknuo zaprepašteno, ali čas zatim sinu njegovo oštro lice.
Trgnu konja da se propeo, okrenu ga i pojuri natrag.
— Uhvatite me! — Ćuli smo još poklik toga čovjeka koji je tako brzo
postupio.
Kan dignu svoju pušku i nanišani u bjegunca. Jedva sam imao vremena da
otklonim cijev ustranu, kad hitac prasnu. Dakako da je tane premašilo cilj. Kan
podignu šaku na mene, ali se odmah predomisli.
— Kiangar! Što radiš? — viknu ljutito.
— Nisam izdajica — odgovorim mirno. — Samo nisam htio da se opteretiš
krvnom krivicom.
— Ali on je morao umrijeti. Ako nam umakne, svi ćemo to okajati.
— Hoćeš li ga ostaviti na životu, ako ti ga dovedem?
— Hoću, no ti ga ne možeš uhvatiti!
— Počekaj!
Pojahao sam za bjeguncem. Nisam ga više vidio, ali kad sam izjahao iz
klanca, opazih ga. Preda mnom se pružala ravnica obrasla bjelim šafranom i
divljim klinčićima, a na protivnoj strani ravnice razabrao sam tamnu crtu šume.
Dopustim li mu da stigne do šume vjerojatno je izgubljen za mene.
— Ri! — viknuh, položivši vrancu ruku među uši. Siromašna životinja već
davno nije bila u punoj snazi, ali na taj znak jurnu ravnicom kao da se duge tjedne
odmarala. Za dvije minute približio sam se Bebeju na dvadesetak konjskih
dužina.
— Stoj! — doviknuh.
Čovjek je bio veoma hrabar. Umjesto da bježi dalje ili da se zaustavi,
okrenu svoga konja i pojaši mi u susret. Čas zatim morali smo se sukobiti. Vidio
sam ga gdje podiže koplje i posegnuh za svojom lakom opetušom. On pomaknu
svoga konja samo za nekoliko palaca u stranu. Projurili smo jedan kraj drugoga.
Šiljak njegova koplja bio mi je uperen u prsa. Sretno sam odbio ubod i odmah
okrenuo konja. Onaj čovjek pojuri drugim smjerom, pokušavajući da pobjegne.
Zašto nije pucao u mene? Osim toga njegov konj nije bio toliko loš da bih ga
poželio ustrijeliti ispod njega. Zato sam skinuo laso s bokova, pričvrstih jedan
njegov kraj za ružu sedla, i složih dugački nepoderivi remen u omču.
Ogledao se i opazio da mu se približujem. Vjerojatno još nikada nije čuo za
laso, pa dakle nije znao kako bi mogao umaći tom opasnom oružju. Činilo se da
više nema povjerenja u koplje, jer se latio svoje dugačke puške, čije tane nisam
mogao odbiti. Oštro sam omjerio udaljenost i upravo u času, kad je on podigao
cijev zazuji remen kroz zrak. Tek što sam zakrenuo sa svojim konjem, osjetih
trzaj. Odjeknuo je krik i ja se zaustavih. Bebej je ležao na zemlji dok mu je laso
stegao ruke uz tijelo. Trenutak kasnije stajao sam kraj njega.
— Jesi li se ozlijedio?
Moje mu se pitanje moralo u danim okolnostima učiniti porugom.
Pokušavao je osloboditi ruke te siknu:
— Razbojniče!
— Varaš se: ja nisam razbojnik, ali želim da pojašeš sa mnom.
— Kamo?
— Do kana Bejata, kome si pobjegao.
— Bejata? Dakle ti ljudi koje sam susreo pripadaju tom plemenu?! A kako
se zove njihov kan?
— Hajder Miriam.
— Oh, sad znam sve. Prokleo vas Alah, vi kradljivci i nitkovi!
— Ne psuj. Obećajem ti da ti se neće dogoditi nikakvo zlo.
— U tvojoj sam vlasti i moram poći s tobom. .
Izvadih nož iz pojasa i podigoh sa zemlje koplje i pušku. Ispali su mu kad
je pao.
Zatim popustih remen i brzo se uspeh na konja da bih bio spreman na sve.
Činilo se međutim da taj čovjek i ne pomišlja na bijeg, već zazviždi svom konju i
uzjaha.
— Vjerujem tvojoj riječi — dođi!
Jedan kraj drugoga pojahasmo galopom natrag i nađosmo Bejate na izlazu
gudure gdje nas čekaju. Kad je Hajder Miriam ugledao zarobljenika, njegovo se
mrko lice razvedri.
— Gospodine, ti si ga zaista doveo! — viknu.
— Jesam. Ta ja sam ti obećao! Dao sam mu uostalom riječ da mu se ništa
neće dogoditi. Evo ti njegovo oružje.
— Kasnije ćemo mu sve to vratiti a sada ga svežite da ne uzmogne pobjeći.
Njegovi ljudi odmah poslušno izvršiše tu zapovijed. Za to vrijeme se
približila naša druga četica, pa smo im predali zarobljenika s nalogom da s njime
dobro postupaju ali da ga isto tako dobro čuvaju. Zatim nastavismo prekinuto
jahanje.
— Kako si ga se domogao? — upita kan.
— Uhvatio sam ga — odgovorih kratko. Ozlovoljilo me je njegovo
držanje.
— Gospodine, ti se ljutiš — reče on — ali ćeš ipak priznati da sam morao
tako postupiti.
— Nadam se.
— Taj čovjek ne smije izbrbljati da se Bejati nalaze u blizini.
— Kada ćeš ga pustiti na slobodu?
— Čim to budem mogao učiniti bez opasnosti.
 — Sjeti se da je on moj zarobljenik. Nadam se da nećeš postupiti tako da
moja riječ bude prekršena.
— Što bi ti učinio da postupim protivno?
— Jednostavno bih tebe...
— Ubio? — upade mi on u riječ.
— Ne! Ja samo onda ubijam čovjeka, ako moram protiv njega braniti svoj
život. Ja te dakle ne bih ubio, ali bih svojim metkom smrvio ruku kojom si
potvrdio svoje obećanje. Emir Bejata bio bi onda poput dječaka koji više ne umije
baratati nožem ili poput stare žene do čijih riječi više nikome nije stalo.
— Gospodine, kad bi mi to netko drugi rekao nasmijao bih se, ali za vas
vjerujem da biste me napali usred mojih ratnika.
— Mi bismo to zaista učinili! Među nama nema ni jednoga koji bi se bojali
tvojih Bejata.
— Ni Muhamed Emin? — odvrati on smiješeći se.
Vidio sam da je moja tajna odana, ali sam ravnodušno odgovorio:
— Ni on!
— A njegov sin Amad el Gandur?
— Jesi li ikada čuo da je kukavica?
— Nikada! Gospodine, da vi niste pravi muževi, ja vas ne bih primio k
nama, jer mi jašemo opasnim putevima. Želim da ih sretno pređemo.
Spustilo se veče, i upravo kad se već toliko smračilo da je bilo krajnje
vrijeme za logorovanje, stigosmo do nekog potoka koji se iz pravog labirinta
hridina izlijevao na čistinu. Ondje su se ulogorila ona četiri Bejata koja su
pojahala ispred nas. Kan sjaše i priđe im.
Dulje je vremena s njima tiho razgovarao.
Zašto je to činio tako potajno? Zar je namjeravao učiniti nešto što su samo
oni smjeli znati? Naposljetku zapovjedi svojim ljudima da sjašu. Jedan od one
četvorice prođe ispred nas u onaj splet hridina. Poveli smo konje sa sobom i
nakon nekog vremena stigli u otvoreni prostor okružen sa svih strana stijenama.
To je mjesto bilo najsigurnije sklonište koje se ikada moglo pronaći, iako je bilo
premaleno za dvije stotine ljudi i njihove konje.
— Hoćemo li ostati ovdje? — upitah.
— Hoćemo — odgovori Hajder Miriam.
— Ali ne svi.
— Samo četrdesetorica. Ostali će logorovati u blizini.
Morao sam se zadovoljiti s tim odgovorom. Čudio sam se samo što usprkos
ovom sigurnom mjestu nismo zapalili vatru. To su opazili i moji pratioci.
— Lijepo mjesto! — reče Lindsay. — Mala arena. Zar ne?
— Tako je!
— Ali je vlažno i hladno ovdje uz vodu. Zašto ne pale vatru?
— Ne znam. Možda se u blizini nalaze neprijateljski Kurdi.
— Što zato? Nitko nas ne može vidjeti. Hm! To mi se ne sviđa.
 Sumnjičavo je pogledao kana koji je razgovarao sa svojim ljudima, očito
pazeći da ga ne čujemo. Sjedoh k Muhamedu Eminu koji kao da je čekao na tu
priliku, jer me odmah upita:
— Emire, kako ćemo dugo ostati kod tih Bejata?
— Dokle god ti to hoćeš.
— Ako ti je pravo, onda ćemo se sutra odvojiti od njih.
— Zašto?
— Čovjek koji prešućuje istinu nije dobar prijatelj.
— Smatraš li kana lažljivcem?
— Ne smatram, ali ga smatram čovjekom koji ne govori sve što misli.
— Prepoznao te je.
— Znam. Vidio sam mu to po očima.
— Ne samo tebe, već i Amada el Gandura.
— To se lako dade zamisliti, budući da moj sin ima očeve crte lica.
— Možda te to zabrinjuje?
— Ne zabrinjuje. Postali smo gost; Bejata pa nas oni neće izdati. Ali zašto
su zarobili toga Bebeja?
— Da ne uzmogne odati našu prisutnost.
— Zašto da ta prisutnost ne bude, odana, emire? Čega se ima bojati dvije
stotine naoružanih jahača na dobrim konjima, ako nemaju sa sobom komore, ni
žena, ni djece, ni bolesnika, ni staraca, ni šatora, ni stada? U kojem se kraju
nalazimo, efendijo?
— Usred područja Bebeja.
— A on je nakanio poći k Džijafima? Dobro sam opazio da neprekidno
jašemo prema jugu. Zašto je danas svoje ljude razdijelio u dva logora? Emire, taj
Hajder Miriam ima dva jezika, premda je prema nama pošten. Ako se sutra
odijelimo od njega kojim ćemo putem onda poći?
— Nama slijeva nalaze se planine Zagros. Glavni grad pokrajine, Bana,
leži negdje posve blizu. Bar tako naslućujem. Kad prođemo kraj njega, stići ćemo
u Amedabad, Biju, Surenu i Bajendere. Iza Amedabada otvara se klanac koji kroz
samotne gudure i doline vodi u Kizelcije. Ondje se zdesna pružaju brežuljci
Girzej i Sersir, a isto tako i gola brda Kur-Kazhaf. Odande se može stići do rijeke
Bistun i Karadžolan koje se sjedinjuju s rijekom Kizelcije i utječu u jezero Kiupri.
Kad stignemo donde, bit ćemo na sigurnom, ali put onamo je zaista težak.
— Odakle sve to znaš?
— U Bagdadu sam razgovarao s nekim Kurdom iz plemena Bulbasi koji
mi je tako dobro opisao taj kraj da sam sebi mogao nacrtati malu kartu. U ono
vrijeme nisam smatrao da ću je ustrebati, ali sam je ipak ucrtao u svoj dnevnik.
— I ti smatraš da bi bilo dobro da pođemo tim putem?
— Ucrtao sam i druga mjesta, bregove i rijeke, ali taj put smatram
najboljim. Možemo pojahati i u Sulejmaniju ili preko Mika i Doveize u Sinu, ali
ne znamo kako će nas ondje primiti.
 — Ostanimo dakle kako smo rekli: sutra ujutro ćemo se odvojiti od Bejata,
pa ćemo preko planina pojahati prema jezeru Kiupri. Neće li te tvoja karta
prevariti?
— Neće, ako me onaj Bulbasi nije zavarao.
— Onda se odmorimo i spavajmo. Neka Bejati rade što hoće.
Napojili smo svoje konje na potoku i pobrinuli se da dobiju hrane. Zatim
svi ostali legoše, dok ja potražih kana.
— Hajder Mirlame, gdje su ostali Bejati?
— U blizini. Zašto me pitaš?
— Kod njih je onaj zarobljeni Bebej koga bih volio vidjeti.
— Zašto ga želiš vidjeti?
— To mi je dužnost, jer je on moj zarobljenik.
— Nije on tvoj zarobljenik, već moj, jer si ga predao meni.
— O tome se nećemo prepirati, ali ja bih ipak volio vidjeti kako mu je.
— Njemu je dobro. Ako Hajder Miriam to veli, onda je istina. Nemoj se
brinuti za njega, gospodine, već sjedi k meni da popušimo lulu duhana.
Poslušao sam ga da ga ne razljutim, ali sam ubrzo otišao da legnem. Zašto
nisam smio vidjeti toga Bebeja? Sigurno nisu s njim loše postupali. Za to mi je
jamčila kanova riječ. Ipak je onaj imao neke skrovite namjere, a ja nisam bio
dovoljno oštrouman da to otkrijem. Odlučio sam da ću sutra rano ujutro
osloboditi Bebeja na svoj vlastiti rizik i da ću se onda odvojiti od Bejata. S tom
sam odlukom zaspao.
 UGLJENAR ALO

AKO čovjek jaše od ranoga jutra do kasno uveče, onda se i najuvježbani ji

jahač umori. Tako i ja. Spavao sam dobro i čvrsto te se sigurno ne bih probudio
prije jutra da me nije od sna trglo režanje moga psa. Kad otvorih oči, bilo je vrlo
tamno, no ipak sam prepoznao čovjeka koji je stajao uspravno u mojoj blizini.
Latih se noža.
— Tko si?
Čim to upitah, probudiše se i moji drugovi i posegnuše za oružjem.
— Ne poznaješ li me, gospodine? — začuh odgovor. — Ja sam jedan od
Bejata.
— Što hoćeš?
— Gospodine, pomozi nam! Bebej je pobjegao.
Odmah skočih na noge, a i ostali iskočiše za mnom.
— Bebej? Kada?
— Ne znam. Spavali smo.
— Ali! Čuvalo ga je stotinu šezdeset ljudi, a on je pobjegao!
— Njih nema ovdje.
— Svih stotinu i šezdeset ljudi je otišlo?
— Oni će se opet vratiti, gospodine.
— Kamo su otišli?
— Ne znam. Spavali smo.
— Gdje je kan?
— Otišao je s njima.
Zgrabio sam tog čovjeka za prsa.
— Čovječe, zar možda kanite izvesti kakvu podlost na naš račun? Loše
biste prošli.
— Pusti me, gospodine. Kako bismo vam mogli nanijeti kakvo zlo? Ta ti si
naš gost!
— Halefe, izvidi koliko se još Bejata ovdje nalazi. da
Bilo je tako tamno da nismo mogli pregledati logorište. Mali Hadži pođe
da izvrši moj nalog.
— Samo su još četvorica ovdje — odmah izjavi Bejat. — Jedan stoji vani
na ulazu da ga čuva. Prijeko u drugom logoru bili smo desetorica da čuvamo
zarobljenika.
— Kako vam je umakao? Pješice?
— Nije! Poveo je svoga konja, a uzeo je i nešto oružja od nas.
— To je dokaz da ste veoma mudri i pažljivi čuvari. Zašto dolazite k meni?
— Gospodine, daj ga opet uhvati!
Umalo što se nisam glasno nasmijao. Nitko mi nije mogao uputiti naivniji
zahtjev. Nisam se ni obazirao na njega, već upitah dalje:
— Vi dakle ne znate kamo je otišao kan s ostalima?
 — Zaista ne znamo.
— Ali je ipak imao razloga da ode?
— Imao je.
— A koji je razlog?
— Gospodine, daj ga opet uhvati!
— Dobro! Odmah ćemo vidjeti tko sad ima zapovijedati, kan ili ja. . .
Halef me prekinu, javivši da je zaista pronašao samo još četiri Bejata.
— Eno ih tamo u kutu; slušaju što govorimo, sidi — reče.
— Neka slušaju. Reci mi jesu li tvoji pištolji nabijeni, Hadži Kalefe
Omare?
— Jesi li ikada vidio da nisu nabijeni, sidi?
— Onda ih izvuci, pa ako taj čovjek ne odgovori na pitanje koje ću mu sad
posljednji put uputiti, prosviraj mu glavu tanetom.
Jesi li me razumio?
— Ne brini, sidi! Dobit će dva metka umjesto jednoga.
Izvuče oružje iz pojasa i nape sva četiri kokota. Upitah ponovo Bejata:
— Zašto je otišao kan?
On smjesta odgovori:
— Da napadne Bebeje.
— Bebeje! Dakle mi je lagao. Rekao je da će posjetiti Džijafe.
— Gospodine, naš kan Hajder Miriam nikad ne laže. On zaista želi k
Džijafima ako mu napadaj uspije.
Sjetio sam se da me je upitao jesam li prijatelj ili neprijatelj Bebeja. Pružio
mi je svoju zaštitu, ali je htio da sačuva moju neupućenost.
— Živite li s Bebejima u sukobu? — upitah ga dalje.
— Oni s nama, gospodine. Zato ćemo im danas oduzeti njihova stada,
njihove sagove i njihovo oružje. Stotinu i pedeset ratnika odvest će taj plijen kući,
a pedesetorica će s kanom poći k Džijafima.
— Ako to Bebeji dopuste — dodah.
Usprkos tome opazio sam kako je ponosno zabacio glavu. Zar oni? Bebeji
su kukavice. Nisi li vidio kako je taj čovjek danas pobjegao pred nama?
— Jedan pred dvije stotine!
— Ti si ga sam uhvatio!
— Koješta! Ako ustreba mogao bih uhvatiti deset Bebeja. Na primjer: ti i
ova četvorica, stražar vani, i devetorica prijeko u drugom logoru, i vi ste sad moji
zarobljenici. Halefe, postavi se na izlaz! Ustrijeli svakoga tko bez mojeg
dopuštenja pokuša ući ili izaći!
Moj hrabri Hadži smjesta nesta prema izlazu, a Bejat bojažljivo reče:
— O gospodaru, ti se šališ!
— Ne šalim se. Kan mi je prešutio ono najvažnije, a ti si samo zbog toga
govorio, jer sam te na to prisilio. Zato ćete mi zajamčiti da sam ovdje siguran.
Dođite ovamo sva četvorica!
Poslušaše moju zapovijed.
 — Položite oružje ovamo meni pred noge! — Kad su oklijevali, dodah:
— Čuli ste za nas! Budete li se prema nama vladali pošteno neće vam se
dogoditi ništa, pa ćete ponovo dobiti svoje oružje, ali ako mi uskratite poslušnost,
neće vam pomoći ni džin ni šejtan.
Sad učine što sam od njih zatražio. Njihove sam puške predao svojim
pratiocima i uputio Muhameda Emina kako se sad ima dalje vladati. Zatim odoh
odavde, prateći tok potoka, da izađem iz hridina.
Vani između krupnoga kamenja stajao je stražar. Odmah me prepozna.
— Tko te je postavio ovamo? — upitam.
— Kan!
— Čemu?
— Da bi, kad se vrati, odmah znao da je sve u redu.
— Vrlo dobro! Uđi unutra i reci mojim pratiocima da ću se odmah vratiti.
— Ne smijem napustiti ovo mjesto.
— Kan o tome ništa ne zna.
— Ali će doznati!
— To je moguće, no ja ću mu reći da sam ti to zapovjedio.
Čovjek je sad otišao. Znao sam da će ga Muhamed Emin zadržati i
razoružati. Doduše, nisam se raspitao gdje se nalazi drugi logor, ali sam uveče u
blizini našeg logora začuo glasove, pa sam zato povjerovao da ću to mjesto lako
pronaći. Tako je i bilo. Čuo sam kako je neki konj udario kopitom u zemlju, a kad
sam pošao onamo odakle je dopro zvuk, pronađoh devet Bejata koji su sjedili na
tlu, pa su me u tami smatrali svojim drugom jer jedan od njih viknu:
— Što je rekao?
— Tko?
— Onaj strani emir?
— Evo ga samog ovdje — odgovorih. Sad me prepoznaše i ustadoše.
— O emire, pomozi nam! — zamoli jedan od njih. — Bebej nam je
pobjegao, i teško nama kad se kan vrati.
— Kako vam je pobjegao? Zar ga niste svezali?
— Bio je svezan, ali mora da je postepeno olabavio spone, a kad smo
spavali, uzeo je svoga konja i naše puške, pa je pobjegao.
— Uzmite svoje konje i pođite za mnom.
Odmah su me poslušali i ja sam ih odveo u naš logor. Kad smo stigli
onamo, Hadedin je već bio zapalio malu vatricu da osvijetli okolinu. Stražar je
bez oružja sjedio uz ostale Bejate. Ona devetorica koju sam sad doveo bili su tako
potišteni nezgodom koja ih je zadesila da su mi bez otpora predali noževe i
koplja. Izjavio sam toj petnaestorici Bejata da nas se samo u tom slučaju moraju
bojati ako njihovom kanu padne na pamet da nas izda. A pobjeglog im Bebeja ni-
kako ne mogu vratiti.
Za vrijeme moje odsutnosti Lindsay je, koliko je to mogao sa svojim
oskudnim poznavanjem jezika, tražio od Halefa da mu objasni što se zbilo. Sad je
prišao k meni.
 — Šta ćemo s tim ljudima, ser?
— To ćemo znati tek kad se vrati kan.
— Ali ako pobjegnu?
— To im neće uspjeti. Čuvat ćemo ih, a osim toga postavit ću na izlaz
našeg Hadži Halefa Omara.
— Onamo? — pokaza prema tjesnacu koji je vodio iz kotla. Kad sam
kimnuo, doda: — To nije dovoljno. Postoji još jedan izlaz. Tamo odostraga! Yes!
Pogledao sam u smjeru koji mi je pokazivao rukom, pa sam u svjetlu vatre
opazio visoku stijenu. Ispred nje se uzdizao grm.
— Šalite se, ser — rekoh. — Tko bi se mogao uspeti preko toga kamena?
Visok je najmanje pet metara.
Lindsay se nasmije čitavim licem, tako da su mu usta poprimila oblik
glasovitog trapezoida, unutar čijih obrisa se pokazaše njegovi krupni žuti zubi.
— Hm! Vi ste pametan momak, ser, ali je David Lindsay ipak pametniji.
Well!
— Objasnite mi to, ser!
— Otiđite onamo i pogledajte kamen i grm.
— Dakle uistinu? Ipak ne mogu poći onamo, jer bih time upozorio Bejate
na taj izlaz, ako uopće postoji.
— Zaista postoji, ser! Yes!
— Kakav je?
— Nije to jedan kamen, već su dva a ispred uske pukotine stoji grm.
Razumjeli?
— Ah, to može za nas biti od velike prednosti. Znadu li Bejati za to?
— Mislim da ne znaju, jer kad sam bio ondje, nisu se ni osvrtali na mene.
— Je li pukotina veoma uska?
— Konj može proći kroz nju.
— A kakav je okoliš iza nje?
— Ne znam. Nisam ga mogao vidjeti.
To je bilo tako važno da sam morao odmah istražiti. Upozorio sam svoje
drugove što kanim izvesti, a zatim sam otišao s logorišta.
Napolju obiđoh splet hridina, pa sam zbog tame najzad vrlo mučno
pronašao mjesto gdje se grm uzdizao između obiju stijena. Otvor, koji je
zakrivao, bio je širok nešto više od dva metra. Iza njega pružalo se mnogo
porazbacana kamenja, ali bar po danjem svjetlu nije moglo biti teško da se onuda
prođe na konju.
Budući da nisam znao što nas sve može još zadesiti, izvukao sam nož,
prišao grmu i tako duboko zarezao u neka stabalca da su morala pasti, ako se
konjem proguramo ovuda. Sve sam to dakako obavio tako oprezno da Bejati koji
su ležali u pozadini nisu ništa opazili. Zatim se vratih u logorište i postavih Halefa
na ulaz. Dobio je nalog da nam smjesta javi, ako se itko približi.
— Što si pronašao, efendijo? — upita Muhamed Ernin.
— Divan izlaz za slučaj da moramo otići bez selama.
 — Ravno kroz grm?
Tako je. Ja sam ga narezao. Čim se kroz njega probije prvi jahač, grm će se
srušiti, a ostali će onda imati slobodan put.
— Ima li i s druge strane kamenja?
— Ima goleme gromade kamena s trnjem i biljem između njih, ali kad se
razdani, lako ćemo onda proći.
— Misliš da ćemo morati tim putem?
— Ne znam, ali naslućujem. Nemoj mi se smijati, Muhamede Emine, ali ja
sam već u svojoj mladosti imao neku sposobnost naslućivanja, koja me je često
upozorila na događaje koji su se imali zbiti u dalekoj budućnosti.
— Vjerujem ti.
— Radosne stvari nikad ne naslućujem unaprijed, ali me kadšto hvata neki
nemir, neka bojazan, kao da sam izveo neko zlo djelo pa se moram bojati
njegovih posljedica. Onda se sigurno i redovito zbilo nešto što mi donosi štetu.
Kad sam onda kasnije uspoređivao vrijeme, sve se vrlo tačno slagalo: opasnost je
postojala u istom trenutku u kojem me je spopao strah.
— Onda ćemo poslušati to tvoje naslućivanje, efendijo.
Moja zabrinutost prešla je i na moje pratioce. Razgovor je zapeo i mi smo
nijemo ležali jedan kraj drugoga, dok nije svanulo. Tek što se dalo pogledati u
daljinu, dojuri Halef i javi da je ugledao brojne konjanike. Nije mogao razabrati
koliko ih tačno ima.
Prišao sam svom konju, uzeo dogled iz bisaga i pošao s Halefom. Već
prostim okom dalo se vani na ravnici razabrati mnoštvo tamnih likova, a
dalekozorom sam ih mogao tačnije razlikovati.
— Sidi, tko je? — upita Halef..
— Bejati.
— Ali ih nije bilo toliko?
— Vraćaju se s plijenom. Sa sobom vode stada plemena Pebe. Kako se
čini, kan sa svojom četom brzo jaše na čelu. Stići će dakle ovamo prije ostalih.
— Što ćemo sad?
— Hm! Počekaj! Obavijestit ću te.
Vratih se svojim drugovima i ispripovjedih im ono što sam vidio. Kao i ja
bili su uvjereni da se kana ne moramo bojati. Nismo mu mogli predbaciti ništa
osim da nas nije obavijestio o onome što je kanio izvesti. Da je to kanio učiniti,
mi mu se ne bismo priključili. Za nas je svakako bilo opasno da nas vide u društvu
otimača stoke. Složili smo se da ga dočekamo doduše oprezno, ali ipak uljudno.
Zatim se vratih Halefu, potpuno naoružan.
Kan je sa svojom četom dojurio u galopu i prije nego što je prošlo pet
minuta, zaustavio je svoga konja preda mnom.
— Selam, emire! — pozdravi me. — Sigurno si se čudio da me ne vidiš uza
se kad si se probudio. Ja sam međutim morao obaviti važan posao. Uspio mi je.
Pogledaj samo!
Ja sam mu međutim gledao samo u lice.
 — Ti si krao, kane Hajder Mirlame!
— Krao? — upita, očito se začudivši. — Zar je čovjek koji svojim
neprijateljima oduzima ono što im može oduzeti kradljivac?
— Tako je! Zašto si nam to prešutio?
— Jer bismo inače postali neprijatelji. Ti bi nas sigurno napustio!
— Svakako.
— I opomenuo bi Bebeje?
— Ne bih ih potražio, a osim toga nisam znao koji si logor ili koje mjesto
kanio napasti, ali da sam susreo kojeg Bebeja, obavijestio bih ga o opasnosti koja
mu prijeti.
— Vidiš li, emire, da sam imao pravo! Mogao sam učiniti samo dvije
stvari: ili sam morao pred tobom prešutjeti svoju namjeru, ili sam te morao
zarobiti i silom te zadržati kod sebe, dok ne bi sve prošlo. Budući da sam tvoj
prijatelj, učinio sam ono prvo.
— Ja sam međutim noću otišao u logor onoj desetorici ljudi koje si ti
ostavio ovdje — glasio je moj mirni odgovor.
— Što si ti htio kod njih? — upita kan.
— Htio sam ih zarobiti.
— Zašto?
— Jer sam doznao da si nas napustio. Nisam znao što mi se može dogoditi,
pa sam dakle zarobio sve Bejate koji su ostali ovdje da se njima okoristim kao
taocima za svoju sigurnost.
— Gospodine, ti si veoma oprezan čovjek, ali si mi mogao vjerovati. Što si
učinio s Bebejem?
— Ništa. Uopće ga nisam ni vidio, jer je pobjegao.
Kan problijedi i viknu:
— Derig! To nije moguće! To može sve pokvariti! Pusti me k tim psima
koji su sigurno spavali kad su morali bdjeti.
Tek sada je skočio s konja, ostavio ga i jurnuo među stijene k logorištu.
Halef i ja pođosmo za njim. Između kana i njegovih ljudi došlo je do prizora koji
se jedva dade opisati. On je bjesnio poput ranjenog vepra, udarao ih nogama i
šakama, i nije se dao prije smiriti, dok nije potpuno iscrpio snagu. Ne bih
povjerovao da je taj čovjek kadar da se toliko razbjesni.
— Stišaj svoju srdžbu, kane! — zamolih ga najzad. — I onako bi toga
čovjeka morao pustiti na slobodu.
— Ja bih to učinio — ljutito će on — ali ne još danas, jer nisam htio da oda
moj plan.
— Kakav plan?
— Uzeli smo sa sobom sve što smo našli kod Bebeja. Sad ćemo dobro
odvojiti od lošega. Sve vrijedne stvari poslat ću dugačkim, ali sigurnim
zaobilaznim putovima k svom plemenu, a sve što ne valja, uzet ćemo sa sobom
mi ostali koji idemo Džijafima. Putem ćemo to ponegdje djelomice ostaviti. Tako
ćemo progonitelje primamiti na naš trag. Bebeji će vjerovati da ih je napala četa
Džijafa, a moji će ljudi s plijenom sigurno stići u logorišta i u sela Bejata.
— To je bilo dobro zamišljeno.
— Ali sad vjerojatno ne može uspjeti. Zarobljeni Bebej pripadao je onom
njihovom odredu koji smo napali. On znade da smo mi Bejati pa će sve odati.
Sigurno je slutio što smjeramo. Ima vrlo dobroga konja. A što ako je on, dok smo
mi bili još zauzeti napadajem, iskoristio brzinu svoga konja da uzbuni prijateljske
logore u blizini?
— To bi bilo zlo za vas i za nas, jer nas je on vidio kod vas — odgovorih.
— On poznaje i naše logorište, pa mu je vjerojatno poznat i ulaz među te
hridine.
Tek što je izgovorio posljednju riječ, kad s ulaza odjeknu glasan poklik:
— Alah, L' Alah! Evo ih! Uhvatite ih žive!
Okrenusmo se i prepoznasmo pobjegloga Bebeja koji je jurnuo prema
meni dok su mu oči blistale. Iza njega navre kroz klanac brojna pratnja na okrugli
prostor, a istodobno zaori užasan urlik pomiješan s puščanim hicima. Uopće se
nismo obazirali na ono što se zbivalo izvan logora, pa smo štoviše zaboravili da
postavimo stražu na ulaz.
Uostalom, nisam ni trenutak razmišljao, jer je onaj Bebej za kojeg sam sad
povjerovao da je kakav kan ili šeik jurnuo na mene. Nije imao ni koplja ni puške,
ali mu se u ruci svjetlucao svinuti afganski bodeža
Dočekao sam smionoga protivnika golih ruku, ne posegnuvši za oružjem.
Ljevicom ga strelovito uhvatih za njegovu desnicu kojom je držao bodež, a
desnicom ga zgrabih za grlo.
— Umri, razbojniče! — viknu on, napevši svu snagu da oslobodi ruku s
oružjem.
— Varaš se! — odgovorih. — Ja nisam Bejat. Nisam znao da vas oni žele
napasti.
— Ti si kradljivac, pas! Ti si me zarobio, ali sad ćeš ti postati mojim
zarobljenikom! Ja sam šeik Gazal Gaboja kojemu još nitko nije umakao!
Poput munje sijevnu mi kroz sjećanje da sam to ime već čuo kao ime
jednog od najhrabrijih Kurda. Tu više nisam smio oklijevati.
— Onda me zarobi, ako možeš — odgovorih.
Rekavši to, ispustih ga iz obiju ruku i uzmakoh. Mora da je to smatrao
mojoj slabošću, jer pobjedonosno kriknu i visoko uzdignu ruku na ubod. Upravo
sam to i htio. Tako sam ga žestoko udario šakom pod pazuho da su mu noge
smjesta izgubile uporište. Tijelo mu je opisalo veliki luk i tresnulo šest koraka
daleko od mene na tlo, a prije nego se opet uspio podići, tresnuh ga šakom po
sljepoočici da je ostao na zemlji.
— Na konje i za mnom! — viknuh.
Jednim pogledom obuhvatili cio prizor. U kotlinu je prodrlo dvadesetak
Bebeja. Bejati su se borili s njima. Na Lindsaya su napala dvojica, pa je upravo
jednoga oborio udarcem kundaka. Oba Hadećina naslonila su se jedan kraj
drugoga na stijenu, ne dopuštajući nikome da im se približi, a mali je Halef klečao
na nekom oborenom neprijatelju i obrađivao mu glavu kundakom svoga postolja.
— Ne bježi, sidi! Svršit ćemo mi s njima — odvrati hrabri Hadži na moj
zov.
— Vani ih ima još više. Bejati su napadnuti. Naprijed, brzo! Gazalu Gaboji
koji je ležao na zemlji istrgoh bodež da sa sobom ponesem uspomenu na dan koji
je tako nesretno počeo, a zatim skočih na svoga konja. Da bih dobio prostora za
potreban zalet, i da bih istodobno dao mjesta svojim prijateljima, prisilih vranca
da se propne, podboh ga ostrugama i potjerah usred Bebeja. Zatim ga potakoh da
se stane na sve strane ritati, a kad sam onda opazio da se sva moja četiri druga
nalaze na svojim konjima, potjeran Rija dugačkim skokom ravno u grmlje, koje
sruši kopitima. Vani sam ga smjesta morao zaustaviti, jer smo ondje mogli
napredovati samo korakom, ali moja četiri druga dobili su dovoljno prostora da
uzmognu poći za mnom.
Čim zađoh iza stijene i uvjerih se da su sva četvorica sretno umakla, stegoh
ždrijepca stegnima i odjurih u otvorenu ravnicu. Moji drugovi jurnuše za mnom.
Osvrnuh se i odmah razabrah cio položaj.
Taj šeik Gazal Gaboja bio je zaista pametan čovjek. Umjesto da opomene
svoj odred koji bi i onako bio preslab da pruži otpor, on se potrudio da uzbudi
čitavu okolinu i dok su Bejati, opterećeni plijenom i ne sluteći ništa, kretali prema
svom logoru, ovaj je bio već opkoljen s tri strane iako u velikoj udaljenosti tako
da su razbojnici mogli biti sretni ako uzmognu umaknuti spasivši samo goli život.
Iza nas je bjesnila borba. Nisam imao vremena istraživati kakoje Bebejima ondje
uspjelo da se nezapaženi i iznenada približe Bejatima. Lijevo od nas opazio sam
široku liniju konjanika kako se u galopu približuje bojištu, a desno je cijela
ravnica sve do krajnjega obzorja bila pokrivena pokretnim tačkama. I to su bili
konjanici.
— Naprijed, efendijo!! — viknu Muhamed Emin. — Inače će nas opkoliti!
Jesi li sretno prošao?
— Jesam. A ti?
— Mala ogrebotina.
Zaista je krvario iz obraza, ali nije to bilo ništa opasno.
— Dođite bliže — zamolih. — Načinit ćemo ravnu liniju. Tko nas pogleda
sa strane, taj će nas iz daljine smatrati jedinim jahačem.
Izveli smo tu lukavštinu, ali Bebeje koje su se nalazili iza nas nismo mogli
zavarati, pa smo ubrzo opazili da nas progoni jača četa.
— Hoće li nas oni stići, sidi? — upita Halef.
— Tko bi to znao! Radi se o tome na kakvim konjima jašu. Ali Hadži
Halefe Omare, što je s tvojim okom? Je li loše?
Oko mu je bilo natečeno, premda je od napadaja prošlo svega nekoliko
minuta.
— Nije to ništa, sidi — odgovori. — Taj Bebej bio je pet puta dulji od
mene, pa me malo udario. Hamdulilah! Više to neće učiniti.
 — Ta valjda ga nisi ubio?
— Nisam; znam da ti to ne želiš, efendijo!
Zaista sam se veoma radovao tome što nijedan od naših neprijatelja nije
zbog nas izgubio život. To mi je već i s gledišta čista račina moralo biti drago I
umiriti me, jer padnemo li u ruke Bebeja, neće moći bar da nam se osvete krvnom
osvetom..
Nastavili smo galopirajući oko četvrt sata. Bojište nam je pri tome iščezlo s
vida, ali progonitelji su i dalje jurili za nama. Razdijelili su se. Oni na dobrim
konjima približili su nam se, dok su svi ostali daleko zaostali.
— Emire, oni će nas stići, ne budemo li brže jahali — dobaci mi Amad el
Gandur.
— Ne smijemo svoje konje odmah sada odviše napregnuti. Uostalom,
progonitelji su se razdijelili, pa je dakle bolje da se najprije s njima
porazgovorimo nego da dopustimo da nas progone, dok se potpuno ne izmorimo.
— Masalah! Ti želiš s njima razgovarati? — viknu Muhamed Emin.
— Dakako. Nadam se da ću ih nagovoriti da odustanu od progona.
Nastavite dalje! Ja ću ovdje zaostati.
Oni nastaviše istim tempom, a ja sjahah, uzeh svoje oružje, sjedoh na
zemlju i okrenuh lice progoniteljima.
Kad su mi se približili otprilike na tisuću koraka, skidoh turban i mahnuh
njime po zraku. Oni odmah prijeđoše iz galopa u korak i zaustaviše se otprilike na
polovini navedene udaljenosti. Nakon kratkog dogovora, jedan od njih prijaha
bliže i upita:
Zašto sjediš na zemlji? Je li to lukavština ili dobra namjera?
— Htio bih govoriti s vama!
— Sa svima nama, ili samo s jednim?
— S jednim koga ćete vi odabrati i poslati ga.
— Ti imaš uza se oružje.
— Neka i on ponese svoje.
— Odloži ga daleko od sebe; onda će jedan od nas doći.
— Onda i on mora ostaviti svoje oružje.
— Ostavit će ga.
Ustao sam, položio oba bodeža i revolvere na zemlju, a dvocijevku i
opetušu objesio o sedlo. Zatim ponovo sjedoh. Ti ljudi nisu nikako mogli znati
koliko oružja i kakvo oružje nosim uza se. Bilo bi mi dakle lako da zadržim bar
revolvere, ali ja sam htio biti pošten prema njima kako bi i oni isto tako pošteno
postupili prema meni.
Nabrojio sam jedanaest ljudi. Onaj koji je govorio sa mnom vratio se k
svojima i stao se s njima dogovarati. Zatim sjaha, položi na zemlju pušku, koplje
i nož, a onda polako priđe k meni. Bio je to lijep vitak čovjek, pedesetih godina.
Njegove crne oči neprijateljski su me mjerile, ali je tiho i nijemo sjeo preda me.
Budući da sam šutio, a on je bio nestrpljiv, najzad započe razgovor
upitavši:
 — Šta hoćeš od nas?
— Htio bih razgovarati s tobom.
— Onda govori!
— Ne mogu!
— Zašto ne možeš, Alaha ti? Pokazah iza sebe:
— Vidi, ja sam nosio više oružja nego što ste vi to mogli očekivati ali sam
sve oružje odložio. I ti si mi obećao da ćeš odložiti svoje. Otkad su Bebeji postali
lažljivci?
— Zar ja možda lažem?
— Što radi buzdovan pod tvojom odjećom?
Razabrao sam po izbočini na prsima njegove odjeće da je ispod nje sakrio
buzdovan. On vidljivo pocrveni, posegnu pod odjeću i odbaci oružje iza sebe.
— Zaboravio sam ga! — ispriča se.
Okolnost da je bacio buzdovan, uvjerila me je da me nije namjeravao
napasti iz busije. Jednostavno mi nije vjerovao, pa se potajice želio osigurati.
Zatim počeh:
— Tako! Sada neka je mir među nama dok ne završimo razgovor.
Obećaješ mi to?
— Obećajem.
— Pruži mi ruku na to.
— Evo ti je!
— Zašto nas progonite? — upitah ga sada. On mi se začuđeno zagleda u
lice.
— Jesi li lud? — viknu. — Vi ste nas opljačkali. Došli ste preko naših
granica kao neprijatelji, kao razbojnici, a ti pitaš zašto vas progonimo.
— Mi nismo došli ni kao razbojnici ni kao vaši neprijatelji. Na licu mu se
pokaza još veće začuđenje.
— Niste? Alah 'l Alah! Oteli ste nam stada i šatore sa svim što je bilo u
njima.
— Varaš se! To nismo učinili mi, već Bejati. .
— Ali vi ste sami Bejati!
— Nismo! Mi smo petorica miroljubivih ljudi. Jedan od njih i ja smo
ratnici iz dalekog Frankistana, treći je moj pratilac, Arapin, rođen daleko s one
strane Meke, a obojica posljednjih su Beni Arab sa zapada koji još nikada nisu
bili vaši neprijatelji.
— To mi govoriš da me zavaraš. Tako nam nećete umaći. Vi ste Bejati!
Ja zabacih svoj burnus i zasukah široki rukav svoga kaputa, a zatim
pomakoh i košulju.
— Ima li Bajat, Kurd ili Arapin ovakvu ruku? — upitah.
— Bijela je — odgovori. — Je li cijelo tvoje tijelo takvo?
— Dakako. Umiješ li čitati?
— Umijem — odgovori ponosno.
Izvadih svoju bilježnicu i pružih mu je.
 — Je li to pismo Kurda ili Arapa?
— To je neko strano pismo.
Spremih bilježnicu u džep i otvorih svoju putnicu.
— Poznaš li taj pečat?
— Kaiera Alah! — Bogami! To je padišahov pečat!
— Moraš poštovati taj pečat, jer si ratnik paše od Sulejmanije, koji sultanu
polaže račune. Vjeruješ li sada da nisam Bejat?
— Vjerujem.
— Isto je tako istina i sve što sam ti rekao o svojim drugovima.
— Ali vi ste se nalazili kod Bejata!
— Sreli smo ih dan puta sjeverno odavde. Primili su nas kao svoje goste i
rekli nam da jašu na neku svečanost k plemenu Džijaf. Nismo znali da su oni
neprijatelji Bebeja. Nismo dakle ni slutili da vas kane napasti i orobiti. Sinoć smo
zaspali pod njihovom zaštitom, ali oni su se odšuljali, a kad su se vratili
razabrasmo da smo jeli kruh razbojnika i kradljivaca. Zbog toga sam se počeo
prepirati s kanom Hajderom Mirlamom, i baš u taj čas ste nas vi napali.
— Ah! Nadam se da nam Hajder Miriam neće umaći! Jeste li se branili od
naših ljudi?
— Jesmo. Morali smo to učiniti, jer su nas oni napali.
— Jeste li kojega od njih ubili?
— Ni jednog jedinog.
— Zakuni se na to!
— Ne zaklinjem se, ali ti dajem riječ!
— Ali, ta ti si sa Zapada! Sad vjerujem također i to da niste ubili nikoga od
naših, već da ste pobjegli. Ta kako bi takav čovjek kao što si ti mogao ubiti
kurdskog ratnika?
U njegovim riječima osjećalo se toliko prezira da bih mu najradije raspalio
čestitu zaušnicu, ali sam već zbog nas morao mirno podnijeti tu uvredu. Nisam se
nipošto nalazio u ugodnom položaju, jer su u međuvremenu pristigli i oni Bebeji
koji su zostali, pa su se pridružili ostalima, tako da je sada svega petstotina koraka
od mene čekalo više od trideset neprijatelja. I najmanja me neopreznost mogla
smjesta upropastiti.
— Eto vidiš da mi nismo vaši neprijatelji, pa ćeš nas dakle pustiti da
nesmetano odemo.
— Kamo kanite poći?
— Prema Bagdadu.
— Ostani ovdje! Govorit ću s Bebejima.
Ustao je i vratio se. U prolazu se nije ni osvrnuo na odbačeni buzdovan. Sa
svojim je ljudima razgovarao dugo, veoma dugo. Po njihovim sam kretnjama
razabrao da se jedni slažu s mojim prijedlogom, a drugi da mu se protive. Prošlo
je više od četvrt sata prije nego što se vratio k meni.
Nije sjeo; zato sam i ja odmah ustao.
 — Ti bi mogao otići — reče — ali mi još nismo vidjeli tvoje pratioce.
Dozovi ih ovamo. Na moj će znak doći još četiri Bebeja. Onda ćemo biti
ravnopravni.
Taj njegov prijedlog bio je vanredno opasan. Ja se još uopće nisam bio
osvrnuo prema svojim drugovima da ne proigram poštovanje šio sam ga morao
zadržati kao izaslanik. Kad sam se sad okrenuo, opazih da oni stoje najmanje
dvije tisuće koraka ispred nas. Zar da se odreknem te povoljne prednosti i da
možda dopustim da ih Bebeji pohvataju? Morao sam postupiti oprezno.
— Varaš se — odgovorih. — Mi nismo jednaki.
— Kako nismo? Vi ste petorica, a i mi smo petorica.
— Pogledaj samo prednost koju moja braća imaju, pa se sjeti položaja u
kojem će se naći ako budu došli ovamo, a vi im ne ponudite mir.
On odmahnu rukom u kretnji beskrajnog omalovažavanja.
— Ne boj se ništa, kaurine! Mi smo Bebeji, a nismo Bejati.Ponovo ćemo
vam ostaviti tačno istu prednost.
U drugim prilikama ja bih tome čovjeku sigurno posve drukčije odgovorio,
ali sam sad smatrao najpametnijim da se gradim kao da uopće nisam čuo uvrede.
Zato mu samo odgovorih:
— Vjerujem ti! Hoće li tvoja četiri čovjeka doći naoružani?
— Kako god hoćeš.
— Neka zadrže svoje oružje, a i nas ćemo dvojica uzeti opet svoje.
Nijemo je kimnuo i vratio se. Zadjeo sam ponovo bodeže i revolvere za
pojas i uzjahao. Zatim domahnuh svojim drugovima; zrak je bio tako čist i bistar
da su oni čak i na takvu udaljenost mogli razabrati moj pokret ruke. Poslušali su
ga i prijahali bliže. Ubrzo smo stajali u redu jedan kraj drugoga, a petorica Bebeja
sučelice nama.
— Koji je od vas onaj drugi Franak? — upita vođa. Pokazah mu Lindsaya i
odgovorih:
— Ovaj!
Preko ozbiljnih lica Kurda preleti lak smiješak, a njihov vođa dobaci:
— Vjerujem da je to Franak, jer ima nos kanzira zvan rilo. Bilo je to ipak
više nego što sam mu smio dopustiti.
— Takvu vrst nosova sam ja u Alepu i u Dijarbekiru vidio kod brojnih
Kurda — odgovorih.
On se trgnu.
— Šuti, kaurine!
— Čuj, čovječe, ti si maločas rekao da umiješ čitati. Jesi li možda kad čitao
koran?
— Što se to tebe tiče?
— Htio bih samo da znam jesi li kad u koranu pročitao: »Tko poštuje
neprijatelja, toga ljube hrabri, a tko neprijatelja sramoti, toga vole kukavice«. Eto,
upravo to si ti učinio, a ja nisam. Nije ni lijepo ni plemenito vrijeđati čovjeka. Tko
drugog čovjeka baca u prašinu, taj prlja sam sebe. Upamti to, Bebeje!
 Toliko se začudio mojoj tobožnoj smionosti da je upravo zanijemio, ali
onda ljutito trgnu bodež iz pojasa.
— I ti, čovječe, ti me kaniš poučavati? Treba li da te rastrgam, kao što se
trga stara krpa? Bio sam spreman da vas pustim da odete a sad vam zapovijedam:
odlazite odavde, nečisti psi! Svoju ćete prednost opet dobiti, a onda neka vas
šejtan odnese u džehenem!
Vidio sam da je time svoj četvorici pratilaca govorio upravo iz srca, ali sam
istodobno opazio i da su pogledi obiju Hadedina i Halefa upereni u mene puni
ljutita iščekivanja. I Englez me je oštro motrio da bi mogao odmah postupiti
onako kako ja postupim. Budući da uopće nije razumio ni riječi što smo govorili,
upozorih ga:
— Ser, ako opalim, pucajte i vi, ali samo u konje!
— Yes! Lijepo! Divno! — odvrati. Zatim mirno odgovorih Bebeju:
— Dobro, mi ćemo odjahati, ali moram ti nešto prije toga reći: ne vjeruj da
smo zamolili za mir, jer vas se bojimo! Mi samo zbog toga volimo mir, jer ne
želimo prolijevati ljudsku krv. Ti si htio drukčije, pa sad gledaj kakve će biti
posljedice!
— Vi? Vi da se ne bojite? — podrugljivo će on. — Nisi li ti ovdje sjeo pred
nama u prašinu i moljakao za milost, kaurine?
— Ne reci tu riječ još jednom, Bebeje, jer će te inače ošinuti munja. Ja sam
htio mir zbog vas, ali sad ću ti dokazati da vas prezirem. Mi ne želimo da nam vi
poklanjate neku prednost, već borba neka započne odmah. Priđi bliže!
— Neka bude tako! — viknu on i lati se bodeža. U istom trenutku skoči
moj konj dugačkim skokom kraj njegova: uhvatih ga za ruku i trgoh ga s konja.
Četiri hica prasnuše a zatim još dva, a kad sam ja brzo okrenuo vranca, ugledah
konje Bebeja kako se sa svojim jahačima valjaju po tlu.
— Dalje! Brzo!
Jurnusmo naprijed. Trgnuo sam Bebeja k sebi na konja, i nekoliko puta ga
žestoko ošamario, a zatim ga ispustio na zemlju. Pao je na tlo, lik kraj konjskih
kopita, ali ga ona nisu ozlijedila. To se sve zbilo tako brzo da su ostali Bebeji tek
sada glasno zauirlali od bijesa i potjerali konje.
— Jesam li postupio pravo ili krivo? — upitah Hadedine za vrijeme
jahanja.
— Uradio si pravo, emire — odgovori Muhamed Emin. — Taj čovjek nije
uvrijedio samo tebe već i nas. Ne smije više biti ratnik kad je dobio udarce
dlanom po licu. To je gore od smrti i strašno se osvećuje. Čuvaj se da ne padneš
Bebejima u ruke, jer bi morao umrijeti u strašnim mukama.
Za deset su se minuta ponovo razdijelili u dvije skupine, samo što je prva
skupina sad bila manje brojna, jer smo ustrijelili pet njihovih konja. Počekao sam
još malo, dok se razmak između te dvije skupine povećao, a zatim zapovjedih da
stanemo.
 Onih prvih šest čeonih jahača ne bi nas cijeloga dana izgubilo iz vida, jer su
im konji bili izvrsni. Zato smo ih morali ustrijeliti. To sam objasnio Hadedinima,
a zatim sjahao s konja i zgrabio pušku.
— Pucati? — upita Lindsay promatrajući te pripreme.
— Tako je! Ustrijeliti konje!
— Yes! Zanimljivo! Vrijedi mnogo novaca!
Zamolio sam ga da ne opali prije dok svatko od nas ne bude siguran da
neće pogoditi jahača već konja.
Progonitelji su jurili za nama, pa su se nalazili već na puškomet kad
naslutiše što smjeramo. Umjesto da se rasprše i skrenu u stranu, oni se zaustaviše.
— Fire! — zapovjedi Lindsay.
Premda Arapi nisu razumjeli englesku riječ, ipak su znali što ima značiti.
Opalili smo, a ja i Lindsay još jednom i odmah opazili da nitko nije promašio:
onih je šest konja zajedno sa svojim jahačima sačinjavalo na zemlji pravo klupko.
Na žalost nismo imali vremena da počekamo da se to klupko rasplete.
Ponovo smo uzjahali. Progonitelji ubrzo daleko zaostaše, pa smo se nakon
nekog vremena našli sami na ravnici.
Ravnici je međutim ubrzo bio kraj. Ispred nas se uzdigoše planine, a i s
obiju strana nam se primakoše brda. I nehotice zaustavimo bez ikakva dogovora
konje.
— Kamo? — upita Muhamed Emin.
— Hm! — progunđah.
Još nikad u životu nisam bio tako nesiguran kojim smjerom da krenem.
— Razmisli, emire! — reče Amad. — Sad imamo vremena. Neka nam
konji malo odahnu.
— Isto bih tako i ja mogao reći da vi razmislite — odgovorih. — Ne znam
tačno u kojem se kraju nalazimo, ali smatram da južno od nas leže Nvajzg je,
Merva Bejtoš i Dajra. Tim bismo pravcem stigli u Sulejmaniju.
— Onamo nećemo! — prekinu me Muhamed Emin.
— Onda se moramo odlučiti za onaj klanac o kojem smo sinoć govorili.
Možemo nastaviti sadašnjim smjerom dok ne stignemo do rijeke Berozije, a onda
moramo njezinim obalama cio dan jahati uz brdo kako bismo iza Bame stigli u
planine.
— S time se slažem — reče Muhamed.
— Ta nam rijeka pruža i tu prednost što čini granicu između Perzije i
ejaleta, pa prema tome možemo u slučaju potrebe prelaziti s obale na obalu.
Pojahali smo dalje prema jugu. Cijela se krajina sve više uspinjala a brda i
doline izmjenjivali su se sa sve većim visinskim razlikama. Kasno poslije podne
nađosmo se usred planina, pa se tik prije nego što je zapalo sunce obresmo na
nekoj osamljenoj, gustom šumom obrasloj visoravni i stigosmo do neke malene
kolibe iz čijeg se krova izvijao dim.
— Ovdje netko stanuje, sidi! — dobaci Halef.
 — Svakako čovjek koji nam ne može naškoditi. Pogledat ću ga, a vi dotle
ostanite ovdje.
Sjahao sam i prišao kućici. Bila je od kamena, a pukotine među kamenjem
ispunjene mahovinom. Krov je bio sagrađen od višestrukog sloga gustog granja,
a vrata tako niska da je kroz njih jedva dijete moglo uspravno proći.
Kad su moji koraci odjeknuli u unutrašnjosti te primitivne zgrade, pojavi se
na vratima glava neke životinje koju sam smatrao medvjedom, ali ubrzo me je
glas toga čupavog stvora uvjerio da imam posla s psetom. Zatim se u kolibi ču
oštar zvižduk a umjesto te glave pojavi se druga koju također nisam u prvi čas
mogao tačno prepoznati. Nisam naime vidio ništa osim kose koja uopće nije
mogla biti čupavija. zatim posve crni široki nos i dva svjetlucava oka slična oči-
ma ljutita čaglja.
— Ivari’l ker — dobro veče! — pozdravih. Odgovorilo mi je duboko
režanje.
— Stanuješ li sam ovdje?
Režanje se spusti za još nekoliko tonova.
— Ima li u blizini i drugih kuća?
Sad je režanje postalo zaista strašno Mislim da je glas tog stvora dopirao
najmanje do dubokoga c. Onda se pojavi šiljak koplja i koplje se sve više isturi,
dok se nije našlo pred mojim prsima.
— Izađi! — zamolih ga uljudno.
Zaista, režanje se spustilo još za jednu malu tercu, dakle do kontra a, a
šiljak koplja nanišani ravno u moie grlo. To mi je sad ipak bilo previše. Zgrabio
sam dakle koplje i povukao ga. Tajanstveni stanovnik kolibe čvrsto je držao svoje
oružje, a budući da mi snagom nije bio dorastao, izvukao sam ga iz vrata: najprije
čupavu grivu s crnim nosom, zatim dvije ruke posve iste boje sa širokim
kandžama. Iza toga slijedila je probušena vreća, slična onima u koie naši proda-
vači drvena ugljena spremaju svoju robu, zatim dva prljava kožnata ovoja.
usporedo jedan uz drugi i na kraju dva predmeta za koja sigurno nitko drugi ne bi
znao što predstavljaju, ali ja sam kao najoštroumniji od oštroumnih po njihovim
obrisima odmah pogodio da su to cipele, koje je nekoć morao nositi rodski kolos.
Čim su cipele prošle kroz vrata, to se biće uzdignu preda mnom pa je sad i
pas imao dovoljno mjesta da se pokaže sav. I kod njega sam razabrao samo
čupavu dlaku koja se ne bi dala ni sa čime usporediti te crni nos i dva oka. Oba ta
živa bića kao da su se više bojala mene nego ja njih.
— Tko si ti? — upitah veoma osorno.
— Alo! — promrmlja on. Bili su to ipak ljudski glasovi.
— A što si?
— Cumurdar.
Dakle to je bilo jednostavno objašnjenje za crni nos i isto tako crne ruke.
Vidio sam da mu moja osornost ulijeva poštovanje. Sav je klonuo u se, a i njegov
je pas podvukao rep.
— Ima li ovdje i drugih ljudi? — upitah ga ponovo.
 — Nema.
— Kako dugo treba hodati da stignemo do njih?
— Više od jednog dana.
— Za koga pališ ugljen?
— Za gospodina koji pravi željezo.
— A gdje on stanuje?
— U Bani.
— Jesi li Kurd?
— Jesam.
— Jesi li Džijaf?
— Nisam.
— Jesi li Bebej?
— Nisam.
Rekavši to, on se prilično neprijateljski nakašlja i pljune. U tadašnjim
prilikama taj je estetski napor, kako na žalost moram priznati, izazvao moju punu
simpatiju.
— Kojem plemenu pripadaš?
— Ja sam Banaj.
— Pogledaj onda tamo prijeko, Alo! Vidiš li ona četiri konjanika?
On ukloni čupavu grivu s lica da bi proširio svoj vidokrug a zatim pogleda
onamo kamo sam mu pokazao. Usprkos debeloj naslazi ugljena koja je skrivala
njegovu pravu kurdsku kožu, opazih ipak da se veoma prestrašio.
— Jesu li to Kurdi? — upita zabrinuto.
Ah, napokon sam ga doveo do toga da dobrovoljno govori. Kad sam mu
rekao da nisu, nastavi:
— A tko su?
— To su tri Arapa i dva Evropljana. Pogleda me zapanjeno.
— Evropljani? A šta je to?
— To ću ti kasnije objasniti, jer ćemo prenoćiti kod tebe. Sad se još više
preplašio.
— Gospodaru, nemojte to učiniti!
— Zašto ne?
— U planini stanuju zli duhovi.
— To nam je drago, jer smo oduvijek željeli da vidimo duhove.
— Ponekad pada i kiša.
— Voda ti ne bi ništa naškodila,
— Pri tome grmi.
— I to ide uz kišu.
— Ovdje ima medvjeda.
— Volim jesti medvjeđe butine.
— U planinu često dolaze razbojnici.
— Postrijeljat ćemo ih.
 Najzad, kad je vidio da mu nikakav izgovor ne koristi, iziđe s istinom na
javu. Rekao je kao da me nešto moli:
— Gospodaru, ja vas se bojim!
— Ne treba da nas se bojiš. Nismo ni razbojnici ni ubojice. Samo želimo
spavati kraj tvoje kuće, a sutra ćemo poći dalje. Zato što nam to dopuštaš, dobit
ćeš srebrni pijaster.
— Srebrni pijaster? Čitavi pijaster? — začuđeno upita.
— Da, a dobit ćeš i dva, budeš li prijazan.
— Gospodaru, ja sam jako prijazan.
Dok je to govorio na njemu se upravo sve nasmijalo, oči, usta koja sam tek
sada opazio, nos i ruke koje su veselo zapljeskale. Bilo je zaista pravo čudo kakvu
je bradu imao taj plemeniti Banaj-Kurd. Takvo nešto nisam još nikad vidio.
Mirne duše bi mogao putovati s kakvim cirkusom. Čini se da je njegova radost
zarazila i njegova psa, jer je ovaj oprezno opustio rep i pokušao da stidljivo
mahne njime. Pri tom je u igri posegnuo šapom prema mom Dojanu, ali ga taj isto
tako nije zapazio kao što veliki mogul ne zapaža dimnjačarskog naučnika.
— Poznaješ li ti dobro ove planine? — nastavih ispitivati.
— Da, poznajem!
— Poznaješ li rijeku Beroziju?
— Da, to je granica.
— Koliko vremena trebaš pješice onamo?
— Pola dana.
— Poznaješ li Banu?
— Svake sam godine dva puta ondje. Poznavao je i Amedabad i
Bajeruderu.
— Ali sigurno ne znaš gdje se nailazi Bistan? — nastavih.
— To posve tačno znam, jer ondje živi moj brat.
— Moraš li svakoga dana raditi?
— Ja radim kad me je volja! — ponosno odvrati on.
— To znači da možeš odavde otići ako zaželiš?
— Gospodaru, ne znam zašto me tako ispituješ. Taj je pračovjek bio
oprezan. To mi se sviđalo.
— Reći ću ti zašto te to pitam — odgovorih. — Mi smo ovdje stranci pa ne
poznajemo putove kroz planine. Zato trebamo čestita čovjeka koji će nas voditi.
Za tu uslugu platit ćemo mu dva pijastera dnevno.
— O gospodaru, je li to istina? Ja godišnje dobivam deset pijastera, te
brašno i sol. Hoćete li da vas ja povedem?
— Danas bismo te željeli samo upoznati. Budemo li s tobom zadovoljni,
zaslužit ćeš više nego što inače dobivaš za godinu dana.
— Pozovi svoje ljude ovamo! Dat ću im brašna i soli i tava za pečenje.
Imam i divljači, koliko hoćete, a vaši će konji dobiti trave koliko god mogu
pojesti. Tamo gore nalazi se izvor, a ležaj ću vam složiti tako mekan kao što je
divan eultanije Valide!
 Taj čestiti Alo kao da se odjednom posve izmijenio i to je svojim
zveckanjem izazvao samo pijasiter.
Domahnuo sam drugovima da priđu. Naš ih je dugački razgovor
uznemirio. Sad se požuriše, pa su se ugljenarovom izgledu isto toliko začudili kao
što sam se i ja sam maločas začudio. Pogotovu se iznenadio Englez; upravo je
zanijemio od čuda. Banaj se također silno zadivio Lindsayevom nosu što mu se
jasno razabiralo na licu. Englez je najzad smogao riječi:
— Fuj! — Viknu. — Tko je to? Gorila?
— Nije! To je Kurd plemena Banaj.
— Jao! Idi pa se operi — zaurla Lindsay na siromašnog momka, ali kako
ovaj nije razumio engleski, ugljen je ostao i dalje na njegovom licu. Za to smo
vrijeme zavezali konje za kolčiće i rasprostrli pokrivače po mahovini. Sjedosmo,
a zatim rastumačili Muhamedu što sam doznao od ugljenara i rekoh mu da će on
biti naš vodič. Odlučili smo da ćemo oštro pripaziti na njega.
Ugljenar je izvukao iz kolibe vreću grubo samljevena brašna, a zatim
glinenu posudu punu soli. Zatim je iznio lonac koji kao da je duge godine služio u
neke tajanstvene svrhe. Onda Alo otvori iza kuće malu jamu. Bila je pokrivena
kamenjem, a u njoj se nalazila njegova zaliha mesa koja se sastojala od dva zeca i
već načete srne. Mogli smo birati. Odlučismo se za srnu. Najprije smo je temeljito
oprali iznutra i izvana, a zatim naložismo vatru i priredismo ražanj, dok je Halef
napojio konje, a Kurd svojim dugačkim nožem stao nositi hranu za njih. Ja sam se
posvetio zahvalnom poslu okretanja ražnja koji iziskuje mnogo pažnje.
— Prljavac! — promrmlja, engleski — ali je i marljiv. Šteta!
— Zašto šteta?
— Bijedni lonac! Jest! Bilo bi lijepo, da je malo čišči. Mogli bismo u
njemu peći.
— A što bismo to mogli peći?
— Puding.
— Puding? Ah! Kako ste odjednom došli na puding, ser?
— Hm! Zar nisam Englez?
— Svakako jeste. Samo mi najprije redite, kakav biste puding ovdje pekli?
— Bilo kakav. Yes.
— Poznajem preko dvadeset vrsti pudinga, ali ne znam baš nijednog koji
bismo mogli ovdje prirediti.
— Oh!Ah! Zašto?
— Jer ničega nemamo.
— Ničega nemamo? O, no! Imamo srnu, brašno, sol, sve!
— Srnu, brašno, sol — sve! Lijepo: zapamtit ću taj vrijedni recept. Sve
ostalo što je inače potrebno za mesni puding, kao što je slanina, jaja, luk, papar,
limun, peršin, gorušica, sve to samo kvari jelo!
— Tako je! Well!
 Lindsay je umjesto svog pudinga dobio velik komad srnećeg buta, od
kojega nije baš ništa ostalo. Kad sam počeo rezati pečenku, stajao je Kurd uz
ugao svoje kućice i čeznutljivo oblizivao čađu sa svojih prstiju.
— Dođi ovamo, Alo, pa jedi s nama! — pozvah ga.
Začas je bio kraj mene, pa sam na njemu razabrao da smo od toga trenutka
postali dobri prijatelji.
— Koliko stoji tvoja srna? — upitah.
— Gospodaru, poklanjam ti je. Ja ću uhvatiti drugu.
— Ipak ću ti je platiti. Evo, uzmi!
Posegnu u skrivena pretinac svog pojasa te izvadih dva pijastera, pa mu ih
dodah.
— O gospodaru, tvoja je duša puna milosrđa. Nećeš li ispeći i zečeve?
— Sutra ćemo ih ponijeti sa sobom.
U blizini kolibe ležala je velika hrpa lišća. Kurd je sad to lišće dovukao
bliže da nam pripremi petorostruki ležaj. To mu je uz pomoć naših pokrivača
zaista sjajno uspjelo, tako da smo narednoga jutra jedno drugome morali priznati
kako već davno nismo tako dobro spavali.
Prije odlaska pojeli smo svaki po komad preostaloga srnećeg pečenja.
— Vi ste to platili, ser — reče Lindsay — a ja ću vam vratiti novac.
— To je sitnica.
— Hoće li nas taj gorila voditi i koliko će dobiti?
— Dva pijastera dnevno.
— To ću mu ja dati. Jeste li me razumjeli?
— Dobro, ser.
Budući da su i Hadedini bili sporazumni da povedemo Kurda kao vodiča,
stao sam ga ispitivati.
— Jesi li kad čuo za jezero Kioipri?
— Bio sam ondje.
— Koliko je donde?
— Želite li proći kroz mnogo ili kroz malo sela?
— Želimo sresti što manje ljudi.
— Onda trebate šest dana.
— Kojim se putem ide?
— Odavde se ide do rijeke Berozije, a zatim uz vodu do Amedabada.
Odande vodi prijevoj nadesno u Kizelciju, a onda se nailazi na rijeku koja utječe
u jezero Kiupri.
Začudio sam se i osjetio sam se zadovoljnim, jer je to bilo tačno onaj put
što sam ga ucrtao. Kurd iz plemena Bulbasd koji mi je opisao taj kraj ipak je dakle
dobro obavijestio.
— Hoćeš li nas voditi? — upitah ponovo.
— Gospodaru, mogu vas voditi sve do bagdanske ravnice! — odgovori
Alo.
— Kako si upoznao sve te staze?
 — Vodio sam trgovce koji s teretom dolaze u planine, a prazni se vraćaju.
U ono vrijeme nisam još bio ćumurdar.
Taj je čovjek usprkos svojoj prljavštini bio za nas pravi biser. Činilo se da
je malo ograničen, ali inače čestit i privržen. Zato sam se požurio da ga unajmim.
— Treba da nas odvedeš u dolinu, pa ćeš svakoga dana dobivati po dva
pijastera. Budeš li nam vjerno služio, smiješ za sebe kupiti i konja, a mi ćemo ti
ga onda pokloniti. Jesi li zadovoljan?
Konj! To je za njega značilo beskrajno bogatstvo. On me uhvati za ruku, pa
je s mnogo poštovanja pritisnu na svoja prsa.
— O gospodaru! Tvoja je prijaznost veća od ovih planina! Smijem li
povesti i svoga psa? Hoćete li i njega hraniti?
— Hoćemo! Možemo i za njega ustrijeliti dovodjno divljači.
— Hvala ti! Ja nemam puške, pa moram divljač hvatati zamkama. Kad ćeš
mi kupiti konja?
— Čim budem mogao.
Imao je soli, pa mu rekoh da ponese malu zalihu sa sobom.
Kako je sol dragocjena roba vidi čovjek tek ako se je mora duge mjesece
odreći. Većina beduina, a i brojni Kurdi uopće ne sole jelo.
Ako ubrzo završi sve svoje pripreme. Meso i sol sakri u već spomenutu
jamu, uze svoj nož i svoje strašno koplje, sveza psa za uzicu i ovi drugi kraj uzice
oko bokova. Kape nije imao.
Pcčeli smo put s novim pouzdanjem u svoju dobru sreću. Naš naš je vođa
poveo oštro prema jugu, sve dok nismo u podne stigli do rijeke Berozije. Tu se
zaustavismo i okupasmo. Na sreću smo uspjeli Ala nagovoriti da se i on povede
za nama. Kao sapunom poslužio se pijeskom kojega je posvuda bilo u izobilju, pa
je kao posve drukčiji čovjek izašao iz blagotvornih valova.
Sad smo nastavili prema istoku, ali smo morali često zaobilaziti, jer se uz
rijeku nalazilo mnogo naselja i nomadskih logora. Smatrali smo da je bolje da ih
zaobiđemo. Prenoćili smo na obali nekog potoka, koji je zdesna s planine brzao
prema Beroziji.
Narednog jutra putovali smo jedva jedan sat, kad se Kurd zaustavi i
podsjeti me na moje obećanje da ću mu kupiti konja. Rekao je da ovdje u blizini
stanuje neki njegov znanac koji želi prodati konja.
— Stanuje li on u velikom selu? — upitah ga.
— Ovdje su samo četiri kuće.
To mi je bilo drago, jer sam želio da što više izbjegnem svaku opću pažnju,
a ipak nisam mogao Kurda poslati samoga, jer se još nisam uvjerio u to da je
šutljiv.
— Koliko je godina tome konju?
— Još je mlad. Ima petnaest godina.
— Lijepo! Zajedno ćemo otići onamo da ga pogledamo, dok će ostali
počekati ovdje. Potraži neko mjesto, gdje ih nitko neće otkriti.
Nakon četvrt sata ugledasmo dolje uz vodu nekoliko kuća.
 — Evo, ovdje je — reče Alo. — Počekaj ovdje, a ja ću sakriti tvoje
prijatelje.
Odveo ih je dalje, alli se već nakon nekoliko minuta vratio.
— Gdje su oni?
— U guštari kamo nitko ne zalazi.
— Ti nećeš tim ljudima dolje reći tko sam ja, ni kamo krećemo, a nećeš im
reći ni da još četvorica čekaju na nas.
— Gospodaru, neću reći ni riječi. Vrlo si dobar prema meni i ja te volim.
Budi bez brige!
Sjahao sam niz obronak koji nije bio odviše strm i ubrzo se našao pred
kućom, ispod čijeg je isturenog krova visilo više samara i jahaćih sedla. Iza kuće
bio je neke vrsti tor u kojemu je skakalo nekoliko konja. U susret nam izađe stari
mršavi Kurd.
— To si ti, Alo? — začuđeno reče. — Neka su blagoslovljeni tvoji putovi.
— Zatim tiho doda: — Tko je taj veliki gospodin?
Alo je bio toliko lukav da glasno odgovori:
— Taj je gospodin neki efendija iz Kerkuka koji putuje u Kelekovu da se
ondje sastane s pašom iz Sine. Budući da ja poznajem putove, treba da ga vodim.
Imaš li još onoga konja na prodaju?
— Imam — odgovori Kurd, zadivljeno promatrajući mojega vranca. —
Eno ga iza kuće. Dođi!
Nisam ih htio ostaviti same, pa smjesta sjahah, privezan svoga konja i
pođoh za njima.
Spomenuti konj nije bio baš loš. Nisam ga smatrao toliko starim kako mi je
to Alo rekao, a budući da je ovdje bilo i drugih konja koji su mi se učinili manje
vrijednim, začudio sam se što je vlasnik želio prodati upravo ovoga.
— Što stoji taj konj? — upitah ga.
— Dvije stotine pijastera — glasio je odgovor.
— Izvedi ga! u
Kurd ga izvuče iz tora, potjera ga u korak, u kas i u galop, pa time pobudi
moju sumnju. Konj je naime bio vredniji od cijene što ju je za njeg tražio.
— Stavi na njega samar i neki teret!
To je učinio i konj je poslušno slušao svaku njegovu zapovijed.
— Ima li taj konj kakvu pogrešku?
— Nema nijedne jedine, hodi — uvjeravao me.
— Konj ima pogrešku, pa je bolje da mi je rekneš. Određen je za tvoga
prijatelja Ala kojeg ne smiješ prevariti.
— Ne varam ga.
— No, dobro, pokušat ću da otkrijem pogrešku. Skini taj samar i stavi na
njega jahače sedlo.
— Zašto, gospodine?
To mi je pitanje odalo da se nalazim na pravom tragu.
 — Zato, jer ja to tako želim! — kratko odgovorih. Poslušao me je, a ja mu
zatim rekoh da uzjaše.
— Ne mogu, gospodine! — ispričao se.
— Zašto ne možeš?
— Imam oluju u nogama. Ne mogu jahati.
— Onda ću sam uzjahati.
Vidio sam na njemu da sam se približio otkriću tajne. Konj je pustio da mu
priđem, ali tek što sam podigao nogu da stupim u stremen, on izmaknu u stranu.
Nikako mi nije uspijevalo da se vinem u sedlo, sve dok konja nisam postavio tik
uza zid zgrade. Tek što sam sjeo na njega konj se tako žestoko ritne stražnjim
nogama da se umalo nije izvrnuo naglavce. Zatim se uspravi na stražnje noge,
gotovo ravno poput svijeće. Skočio je na stranu i tako silno stao skakati u vis da
sam iskoristio prvu priliku da se bacim iz sedla. To sam namjerice učinio tako da
sam pao na zemlju, i da se činilo kao da me je konj zbacio.
— Čovječe, taj konj nije vrijedan ni prebijene pare, a pogotovu nije
vrijedan dvije stotine pijastera! Nitko ne može jahati na njemu. Pokvaren je!
— Gospodaru, to je dobar konj. Možda samo tebe ne želi trpjeti u sedlu.
— Znam to. Konj je dugo vremega trpio pod lošim sedlom i još gorim
jahačem, pa je to upamtio. Tko da ga sad jaše? U najboljem slučaju možemo ga
upotrijebiti kao tovarnog konja.
— Ne trebaš li tovarnog konja, gospodine?
— Ne trebam. Ne trebam ga sada, već kasnije.
— Onda ga kupi, jer sigurno nećeš odmah pronaći konja kad ga ustrebaš.
— Zašto da sad vučem sa sobom konja koji mi je na teret?
— Dobit ćeš ga za stotinu pedeset pijastera.
— Dat ću ti stotinu, ali ni pare više.
— Šališ se, gospodaru!
— Onda zadrži konja! Ja ću u Bani naći drugoga. Dođi, Alo! Uzjahah
vranca, a ugljenar pođe za mnom tužnoga lica. Prešli smo jedva pedeset koraka,
kad začusmo Kurda kako nas doziva.
— Daj stotinu i trideset, gospodaru. Nisam odgovorio.
— Stotinu dvadeset!
Pojahao sam dalje, ne ogledavajući se.
— Vrati se, gospodaru; dobit ćeš ga za stotinu pijastera!
Sad stadoh i upitah ga može li mi prodati jahaće sedlo i pokrivač. Kad mi je
to potvrdio, vratih se i kupih prilično dobro sedlo s pokrivačem za četrdeset
pijastera. Najbolje je pri tome bilo da je trgovac vrlo rado uzeo kupovinu u starom
bešliku koji se postepeno skupio u mom džepu. Pošto sam platio, stavio sam
konju sedlo i oglavinu, a zatim se oprostih od Kurda.
— Ostaj mi zdravo! Htio si prevariti svoga prijatelja, ali ćeš odmah vidjeti
da je on dobio konja za trećinu njegove vrijednosti.
Kurd mi uzvrati samo lukavim nadmoćnim smiješkom. Alo se također
oprosti od njega i htjede uzjahati konja. Njegovo dlakavo lice, odnosno oni
dijelovi lica koji su se dali razabrati, upravo su zasjale od radosti i oduševljenja
što će sada moći na konju da pojase u svijet. Kurd ga međutim zgrabi za ruku:
— Proroka ti, nemoj uzjahati! Konj će te zbaciti, pa ćeš slomiti vrat.
— Taj čovjek ima pravo — rekoh i ja. — Uzjaši zasad mojega konja. On će
te sigurno ponijeti, a ja ću uzjahati ovoga da mu pokažem kako mora slušati.
Alo je dakle s najvećim užitkom uzjahao na leđa mojega ždrijepca koji je
mirno podnio taj atentat na svoju čast, jer je znao da sam u blizini. Ja sam
naprotiv Kurdovo kljuse pritisnuo o zid i sretno se vinuo u sedlo. Konj se opet
propne. Nekoliko trenutaka sam ga puštao da radi što hoće, a zatim pritegoh uzde
na kratko i čvrsto ga stisnuh koljenima. Pokušao je da se propne — ali više nije
mogao. Uspio je jedino da grčevito zaigra kopitima. Najzad mu ponestane daha, a
znoj mu izbi na sve pore, dok mu je iz gubice počela u velikim krpama kapati
pjena. Mirno je stajao, premda sam popustio pritisak svojih stegna.
— Svladao sam ga, čovječe — veselo se nasmijah. — Pripazi samo kako
će sad pustiti da jašemo na njemu i nemoj više pokušavati da prevariš prijatelja.
Ostani mi zdravo!
Pojahao sam naprijed, a moj je Ri s plemenitom skromnošću pošao za
kljusetom.
— Hodi — reče ugljenar — sad je vjerojatno taj vranac moj? Hm! I to je
bilo pitanje!
— Nije — odgovorih mu.
— Zašto nije?
— Taj vranac bi te zbacio, čim ja ne bih više bio uz njega. Samo ćeš danas
jahati na njemu, jer će ovaj konj do sutra postati poslušan.
— A hoće li pripasti meni kad se rastanem s vama?
— Hoće, ali samo ako budemo s tobom zadovoljni.
— Oh učinit ću sve što zatražiš od mene.
Stigli smo do guštare u kojoj su se skrivali moji drugovi. Oni nam se opet
priključiše. Pokazali su da su veoma zadovoljni dobrim poslom što sam ga
sklopio. Samo se Halef ozlovoljio.
— Sidi — reče — Alah ti nikada neće oprostiti što si dopustio da tvoj Ri
nosi takvu žabu. Neka uzjaše moga konja, a ja ću uzeti vranca.
— Ostavi ga, Halefe. To bi ga uvrijedilo.
— Masalah! Kako možeš uvrijediti Kurda koji pali ugljen i prstima jede
prijavštinu!
Ipak sam ostao kod svoje odluke.
Poslije podne stigosmo u visinu Bane, a nakon oštrog jahanja otvori se
pred nama klanac koji je vodio prema jugu. Na besputnim visovima morali smo
jako izmoriti konje, pa smo im zato htjeli dati prilike da se odmore. Tako smo se
postrance od Mamca povukli u neku malu duboku dolinicu, čiji su bokovi bili
gusto obrasli patuljastim hrastovima. Ustrijelili smo dovoljno divljači da ne
moramo gladovati, pa smo nakon večere kockom odredili red noćnih stražara.
Smatrali smo da je ovdje u blizini prijevoja potreban poseban oprez, jer je vijest o
grabežu stoke posve sigurno stigla već do Bane, pa se dalo naslutiti da je pri tome
bilo govora i o nama.
Noć je prošla bez ikakve smetnje, a u tik zore narednoga dana pojahasmo u
ulaz klanca. Odabrali smo to vrijeme da nas nitko ne uzmogne opaziti.
Put nas je vodio preko golih visova i pustih kamenih površina, kroz tamne
gudure i turobne doline, u kojima smo rijetko nailazili na poneki potočić. Ovdje
se posve vidjelo i osjećalo da se nalazimo u području u koje možda još nikada nije
stigao Evropljanin.
Već se bližilo podne kad smo morali presjeći neku poprečnu dolinu.
Upravo kad smo stigli do suprotnog ugla, zaustavi se Dojan i pogleda me kao da
me nešto moli. Poznavao sam njegovo vladanje. Opazio je nešto sumnjivo, pa je
sad tražio od mene dopuštenje da se udalji. Zaustavio sam povorku i ogledao se,
ali nisam našao ni traga živome biću.
— Naprijed, Dojane! — rekoh, a pas smjesta skoči u grmlje. Nekoliko
trenutaka kasnije začusmo krik, a zatim onaj kratki lavež koji mi je rekao da ispod
Dojana leži čovjek.
— Dođi, Halefe!
Skočismo s konja, dobacismo drugovima uzde i pođosmo za psom. Zaista,
kraj nekog trnovitog grma, sličnog našim divljim ružama, ležao je čovjek, a pas je
stajao iznad njega, držeći ga zubima za grlo.
— Dojane, geri!
Pas ga ispusti i čovjek ustane.
— Što radiš ovdje?
On me pogleda kao da promišlja što da mi odgovori, ali mi uopće nije
odgovorio, jer iznenada skoči u stranu i iščeznu.
Na moj znak pojuri Dojan za strancem. Nepunu minutu kasnije začusmo
opet prestrašeni krik toga čovjeka i karakteristično glasanje psa. Kraj mjesta na
kojem je onaj čovjek ležao visila je njegova puška na prelomljenoj grani.
Domahnuh Halefu da je uzme, a zatim krenusmo dalje. Našli smo čovjeka i psa
ponovo opet u posve istom položaju. Čovjek se nije usudio ni pomaknuti, a
pogotovu se nije usudio mašiti noža, zadjenutog za pojasom.
— Još jednom ću ti dopustiti da ustaneš, ali sad ti kažem: ako opet pokušaš
pobjeći, pas će te razderati! — opomenuh ga.
Zatim pozvan Dojana natrag. Stranac je ustao i ositao stajati preda mnom,
držeći se ponizno.
— Tko si ti?
— Ja sam stanovnik Sote — odgovori.
— Jesi li Bebej?
— Nisam, gospodine. Mi smo neprijatelji Bebeja, jer ja sam Džijaf.
— Odakle dolaziš?
— Iz Ahmet Kulvana.
— To je daleko. Što si ondje radio?
— Čuvao sam stado tamošnjega kjaje.
 — Kamo krećeš?
— U Sotu svojim prijateljima. Džijafi svetkuju veliku svečanost, pa bismo
i mi htjeli u njoj sudjelovati.
To je bilo tačno.
— Imaju li Džijafi goste na toj srvečanosti?
— Čuo sam da kani doći kan Hajder Miriam sa svojim Bejatima.
I to je bilo tačno. Činilo se da taj čovjek ne laže.
— Zašto si se sakrio pred nama?
— Gospodaru, zar se sam čovjek ne mora sakriti kad ugleda da mu se
približuje šest konjanika? Ovdje u planinama čovjek nikada ne zna susreće li
prijatelja ili neprijatelja.
— Ali zašto si pokušao da mi pobjegneš?
— Jer sam mislio da si mi neprijatelj, budući da si na mene natjerao psa.
— Jesi li zaista posve sam ovdje?
— Posve sam. Možeš mi to vjerovati, prorokove mi brade!
— Vjerovat ću ti. Pođi naprijed!
Vratismo se s njime do mojih drugova, gdje je morao ponoviti svoj iskaz.
Oni se složiše sa mnom da je čovjek neopasan. Vratili smo mu pušku pa je smio
otići. Zahvalio nam je, zazvao na naše glave Alahov blagoslov a mi nastavismo
prekinuti put.
Opazio sam da je Alo veoma zamišljeno promatrao stranca. I sada je
zamišljen sjedio na vrancu, pa sam ga upravo htio upitati zbog čega toliko
razmišlja, kad odjednom uzdigne glavu, kao da se naglo nečemu dosjetio, pa brzo
pojaše k meni.
— Hodi, taj vam je čovjek lagao! Poznavao sam ga, ali više nisam znao tko
je. Sad sam se sjetio. On nije Džijaf, već Bebej. Mora da je brat ili rođak šeika
Gazala Gaboje. Ja sam obojicu vidio u Nvajzgiju.
— Eh, kad bi to bila istina! Ne varaš li se?
— Možda se varam, ali držim da sam pravo vidio.
Saopćio sam svojim pratiocima što mi je ugljenar rekao i dodao:
— Gotovo bih htio pojahati za tim čovjekom. Muhamed Emin zatrese
glavom.
— Zašto da tratiš vrijeme i da se vraćaš? Da je taj čovjek zaista Bebej
odakle bi znao da su Džijafi pozvali Hajdera Mirlama? Takve se stvari uvijek
čuvaju kao tajna pred neprijateljima.
— A osim toga — doda Amad el Gandur — kako bi nam taj čovjek mogao
naškoditi? On ide prema sjeveru, a mi jašemo prema jugu. Nitko nas ne bi mogao
stići, pa ni kad bi on u Bani pripovijedao o nama.
Ti su razlozi bili vrlo uvjerljivi pa sam se dakle odrekao namjere da se
vratim. Samo Englez kao da nije bio zadovoljan,
— Zašto da pustimo lopova? — razljuti se ser David kad sam mu sve
objasnio. — Ja bih ga ustrijelio. Ne bi bilo šteta za njega. Svaki Kurd je lopov!
Yes!
 — Zar je i bej od Gumrija također bio lopov?
— Hm! Da!
— Ser, vrlo ste nezahvalni.
— To vas se ništa ne tiče. Taj nas čestiti bej ne bi tako dobro primio, da mu
Mara Durime nije govorila za nas. To je dobra žena, jedinstvena žena, ta stara
grandmother.
Kad je tako spomenuo Maru Durime, u meni su se probudile uspomene
zbog kojih sam zaboravio sadašnjost. Šutke sam im se prepustio, sve dok me
Englez nije opomenuo da je vrijeme za podnevni odmor.
Imao je pravo. Mi smo danas usprkos lošoj stazi prevalili dobar komad
puta pa smo dakle mogli i sebi i konjima priuštiti zasluženi odmor. Pronašli smo
mjesto koje je bilo u tu svrhu veoma prikladno. Sjahasmo i legosmo da malo
odrijemamo, postavivši prije toga stražu.
 NAPADAJ

KAD SU nas probudili, naši su se konji već bili odmorili. Odlučio sam da
pokušam hoće li novo kupljeni konj dopustiti ugljenaru da ga uzjaše. Uspjelo je.
Možda je uostalom konj već opazio da ga mi ne mučimo. Tako sam se mogao
ponovo vinuti na svoga Rija, a ubrzo sam imao uvidjeti da je to bila sreća.
Što smo dalje prodirali prema jugu, to su se visovi oko nas, još malo prije
goli, sve više pokrivali šumom. Ovdje je bilo i više vode. Uslijed toga smo sve
teže jahali. Nije bilo ni govora o nekom utrtom putu. Čas smo se morali uspeti uz
neku strmu padinu, a zatim se opet na drugoj strani spustili dolje. Čas smo
prolazili između hridina, čas kroz močvarni kraj ili preko napol istrulih stabala.
Tako smo poslije podne stigli u neku dolinu čijom sredinom se pružala uska
livada, s jedne i s druge strane okružena bujnom šumom. U daljini se uzdizala
visoka planina plavičaste boje koja kao da nam je svojim izdancima zakrčavala
put.
— Hoćemo li proći kraj nje? — upitah Aloa.
— Hoćemo, gospodaru. Proći ćemo lijevo uz podnožje planine.
— Što veli taj čovjek? — upita Lindsay.
— Da naš put vodi tamo nalijevo uz podnožje brda.
— To nije potrebno da znamo! — zlovoljno promrmlja on. Ipak je ubrzo
morao uvidjeti da je ta vodičeva primjedba bila za njega od najveće važnosti, jer
tek što sam zinuo da mu odgovorim, kad s obiju strana zapraskaše brojni hici, a
istodobno provali više od pedeset konjanika zdesna i slijeva ispod drveća da nas
opkoli.
Bilo je to strašno iznenađenje! Svi konji mojih drugova bili su pogođeni,
jedino moj nije. Kako sam kasnije doznao, nije to nipošto bilo slučajno. Moji su
se drugovi pokušavali osloboditi stremena i latiti se oružja. Za tren oka bili smo
opkoljeni sa svih strana, a ravno na mene pojurila su dva konjanika koje sam
smjesta prepoznao: šeik Gazal Gaboja i onaj Bebej s kojim sam za vrijeme
potjere vodio pregovore o miru.
Kurdi su pucali samo u naše konje. Htjeli su nas dakle uhvatiti žive. Zato
sam i ja ostavio opetušu na miru i latio se teške puške.
— Sad te imam, crve! — viknu šeik. — Više mi nećeš umaći!
Zamahnu buzdovanom, ali u istom trenutku skoči na njega Dojan pa ga
zubima zgrabi za natkoljenicu. Kurd viknu od boli, a udarac namijenjen meni,
pogodi glavu mojega konja. Ri glasno zarza, odbaci se sa sve četiri noge uvis,
pruživši mi tako vremena, da Bebeja udarim kundakom po ramenu, a zatim Ri
jurnu dalje otevši se zbog boli iz moje vlasti.
— Dojane! — viknuh glasno, jer nisam htio izgubiti dobroga psa. Zatim se
u mene uperiše šiljci brojnih kopalja. Odbio sam ih udarcem puške, i to je sve što
znam. Ipak neću cijeloga svog života zaboraviti jahanje koje je tada slijedilo.
Nijedan jarak nije bio predubok, nijedan kamen previsok, nijedna pukotina
preširoka, nijedna stijena odviše glatka, i nijedna močvara odviše varava — sve je
to sve, drveće, grmlje, stijene, planine i doline, jurilo kraj mene, sve dok nisam
malo pomalo opet ovladao razbješnjelom životinjom. Zatim se nađoh sam u
divljem nepoznatom kraju. Zapamtio sam međutim glavni smjer puta kojim sam
došao, a ravno preda mnom uzdizalo se ono visoko brdo o kojemu smo maločas
govorili.
Što da radim? Da pohrlim u pomoć svojim drugovima? To više nisam
mogao učiniti, već sam naprotiv mogao očekivati da će Bebeji progoniti i mene.
Uostalom, kako su ti Kurdi došli tako duboko među planine? Kako su doznali da
kanimo poći upravo tim putem? To je bilo zagonetno.
Ovoga časa nisam za svoje drugove mogao učiniti upravo ništa. Oni su bili
ili mrtvi ili zairobljeni. Ponajprije sam se morao sakriti, a sutra ću vidjeti što se
dade otkriti na bojištu. Tek sam tada mogao nešto učiniti za njih.
Najprije sam pregledao glavu svoga konja. Imao je krupnu kvrgu. Odveo
sam ga do nekakve vode u blizini i natjerao ga da legne. Stavio sam mu obloge
isto tako pomno kao što se majka brine za svoje dijete. Pri tome je prošlo otprilike
četvrt sata kad odjednom izdaleka začuh neki šum. Bilo je to dahtanje i soptanje
kao da nekoga izdaje sapa. U narednom trenutku dojuri nešto, zaurla od radosti i
baci se tako žestoko na mene da sam pao u travu. — Dojane!
Pas je zavijao i cvilio — zaista je neobuzdano izražavao svoju radost.
Naizmjence je skakao na mene i na konja. Morao sam ga pustiti da radi što hoće
dok se postepeno nije sam po sebi smirio. I on je prošao neozlijeđen.
Čini se da je pametna životinja ubrzo opazila zašto se toliko trudim oko
konja. Pošto je neko vrijeme promatrao što radim, uspravi se Dojan i počne
pomno lizati pogođeno mjesto na glavi svoga prijatelja. Ri je to mirno podnosio
pa je štoviše od vremena do vremena zadovoljno njisnuo.
Tako smo ležali dugo sve dok mi se nije učinilo da bismo trebali otići
odavde. Svakako je bilo najbolje da krenem k podnožju onoga brda o kojemu je
govorio ugljenar. Uzjahah dakle i krenuh prema tom bliskom cilju.
Obronci brda bili su obrasli gustom šumom i samo duboko dolje u dolini
kroz koju bi nas svakako proveo naš put bilo je prostora za slobodno kretanje.
Ondje sam opazio ispupčeni rub šume, iz kojega bih mogao opaziti svakoga tko
mi se približi. Krenuo sam onamo. Kad sam stigao, sjahah i pobrinuh se najprije
da za svoga konja pronađem sigurno skrovište. Međutim, tek što zađoh nekoliko
koraka u šumu kad Dojan dade poznati znak da nešto njuši. Položaj je bio odviše
opasan a da bih mu prepustio da sam pođe u izvide. Uzeo sam ga dakle na uzicu,
privezao konja za drvo i pošao za Dojanom, držeći u ruci opetušu spremnu za
pucanje.
Tako sam s psom polako koračao dalje. On je snažno natezao uzicu kao da
je želi rastrgati. Onda odjednom zalaje između dvije visoke pinije. Ondje je raslo
nekoliko listova paprati, a kad sam ih razmakao svojom puškom opazih da u
zemlju koso vodi rupa s promjerom od otprilike dvije stope.
 Je li se unutra nalazila kakva životinja? Vjerojatno nije. Ipak, kad sam
gurnuo pušku u jamu, osjetih da se u njoj nalazi neko tijelo. Kako sam razabrao
po vladanju svog psa sigurno nije bio nikakav neprijatelj. Zapovjedio sam mu da
uđe u jamu, ali on to nije učinio, već je mahnuo repom i prijazno pogledao u nju
kao da iz nje nešto očekuje.
Sad sam se odlučio da sam posegnem u jamu. Učinio sam to i zgrabio
čupavu glavu s veoma gustom dlakom. Ali, sad je zagonetka bila riješena. U jami
se nalazio ugljenarov pas. Pobjegao je, čuvši pucnjavu pa ga je strah slučajno
doveo ovamo.
— Ajsa! — viknuh.
Čuo sam naime da ugljenar zove svoga psa tim imenom. U jami je ostalo
sve mirno, ali kad sam ponovio poziv, poče se u njoj ipak nešto micati.
Razmaknuo sam paprat i što sam ugledao? Najprije sam začuo veoma zadovoljno
brundanje, a zatim se pojavi zamršena čupa kose ispod koje se razabirao samo
široki nos i sitne očice. Onda se pojaviše dvije ruke, naoružane širokim
pandžama, a zatim probušena vreća, dva prljava tobolca od kože usporedo jedan s
drugim i najzad na svakom od tih tobolaca po jedna od već poznatih čizama
rodskoga kolosa — preda mnom je stajao Alo, živ i zdrav.
Radosno sam se trgnuo, ugledavši ga. Ako se taj čovjek spasio, možda je i
drugima uspjelo da pobjegnu.
— Ti si to, Alo? — viknuh.
— Jesam — odgovori jednako jednostavno i pravilno.
— Gdje ti je pas?
— Zgazili su ga, hodi! — reče on, a u glasu mu se jasno osjeti žalost.
— Kako si pobjegao?
— Budući da su svi pojahali za tobom, nitko nije pazio na nas pa sam
skočio u grmlje. Zatim sam došao ovamo, jer sam ti rekao da moramo ovuda
proći. Mislio sam da ćeš i ti doći ovamo ako te Bebeji ne pronađu.
— Tko je još umakao?
— Ne znam.
— Morat ćemo počekati ovdje da vidimo neće li još koji od naših naići.
Potraži kakvo skrovište za moga konja.
— Znam za vrlo dobro skrovište, hodi.
— Ah! Ti dakle već poznaješ ovaj kraj?
— Ja sam već i ovdje palio ugljen. Povedi konja i pođi za mnom.
— Poveo me otprilike četvrt sata hoda uzbrdo. Ondje se pružala okomita
stijena ispod koje su rasli gusti grmovi kupina. Na jednom mjestu razmakne
povijuše pa se pokaže prostrana udubina u kojoj je bilo dovoljno mjesta za konja.
— Ovdje sam stanovao — objasni mi. ;
— Priveži konja ovamo, a ja ću za njega nasjeći hrane.
U toj udubini bilo je u tlo zabijeno nekoliko debelih kolaca. Vjerojatno su
nekada služili kao noge stola, premda je taj stol na istočnjački način sigurno bio
veoma nizak. Za jednu od tih nogu svezao sam konja, tako da bez moga znanja
nije mogao izaći iz skrovišta. Vani nađoh Kurda gdje nožem sječe sočnu travu.
— Sidi dolje, hodi — zamoli me. — U međuvremenu bi netko mogao doći.
Ja ću za tobom, čim završim posao.
Poslušah njegov savjet i sklonih se u okrajku šume tako da sam mogao
vidjeti sve a da mene nitko ne vidi. Nakon četvrt sata vrati se ugljenar.
— Je li konj siguran? — upitah ga i nastavih kad je potvrdio: — Jesi li
gladan?
Kao odgovor začuh nezadovoljno gunđanje.
— Na žalost nemam ničega. Moramo se strpjeti do sutra. On ponovo
zabrunda, a onda jasno reče:
— Hodi, hoću li i za današnji dan dobiti dva pijastera?
— Dobit ćeš četiri.
U njegovom se brundanju sad razabiralo blago oduševljenje. Zatim je neko
vrijeme vladala tišina.
Spustila se noć i upravo kad se gasilo posljednje danje svjetlo učini mi se
kao da je s one strane uske čistine koja nam je ležala slijeva neki lik promakao iza
drveća. Cio je prizor bio usred tame tako nejasan da sam ustao da se uvjerim što je
na stvari. Kurdu sam rekao da ostane kraj mojih pušaka koje bi me samo smetale.
Privezao sam psa za uzicu i stao se šuljati naprijed.
Morao sam obići duboki jezik čistine, ali nisam prešao još ni polovinu puta
kad opazih kako se taj lik naglo kreće preko čistine. Nekoliko brzih skokova
dovede me u blizinu mjesta kraj kojega bi taj lik morao proći. Sad, sad je stigao
tik do mene. Već sam posegnuo da ga zgrabim kad me Dojan u tome spriječi.
Javio se radosnim cviležom. Čovjek preda mnom je to čuo pa se preplašeno
zaustavio.
— Zounds! Tko je tu?
Pri tome se dvije dugačke ruke ispružiše prema meni.
— Lindsay! Ser David! Jeste li to zaista vi?
— Oh! Ah! Master! Yes! Well! Ja sam! A vi? Ah! Ah! Well! To ste vi?
Yes!
Bio je sav smeten od radosti, a i ja sam se zapanjio od iznenađenja jer me je
zagrlio, pritisnuo me je uza se i pokušao da me poljubi, pri čemu ga nije nimalo
smetao njegov bolesni nos.
— Ne bih ni pomislio, ser David, da ću vas ovdje sresti.
— Ne biste? Onaj gorila — o, no! Ugljenar je rekao da moramo ovuda
proći.
— Vidite li kako je to bilo dobro! Ali sad recite kako ste se spasili?
— Hm! To je bilo brzo. Konj poda mnom ubijen. Izvukao sam se. Vidio
sam da svi jure za vama, pa skočio u stranu.
— Potpuno jednako kao i Alo!
— Alo? I on je tako učinio? Također ovdje?
— Sjedi tamo prijeko. Dođite!
 Odveo sam ga u naš opservatorij. Kurd se veoma obradovao, videći da je
spašen još jedan od naših drugova. To je izrazio glasovima koji bi se dali
usporediti samo sa štropotom izglavljenog čekrka.
— Kako ste prošli? — upita me Lindsay. Rekoh mu.
— Vaš konj dakle nije ranjen?
— Osim kvrge na glavi je neozlijeđen.
— Moj je konj mrtav. Dobra životinja! Postrijeljat ću sve te Bebeje!Sve.
Yes!
— Imate li još svoju pušku?
— Pušku? Ta valjda neću ostaviti svoju pušku! Evo je ovdje. Budući da je
bilo tamno nisam primijetio tu sretnu okolnost.
— Radujte se, ser! Ta bi puška bila nenadoknadiva.
— Imam i nož, revolver i ovdje u vrećici naboje.
— Prava je sreća da ih niste imali u bisagama. Dakle nemate ni pojma je li
umakao još koji od naših?
— Ni pojma. Halef je ležao još pod svojim konjem, a Hadedini su se
nalazili usred Bebeja.
— Jao, onda su sva trojica izgubljena!
— Počekajmo, master! Alah akbar — bog je velik, vele Turci.
— Imate pravo, ser. Nadat ćemo se, ali ako se prevarimo, učinit ćemo sve
da oslobodimo naše drugove ako su još na životu i ako su zarobljeni.
— Tako je! A sad spavajmo. Umoran sam. Morao sam daleko hodati!
Spavati bez pokrivača! Bijedni Bebeji! Strašan kraj! Yes.
Zaspao je, a i Kurd je zaspao. Ja sam naprotiv još dugo ostao budan na
straži i kasnije sam još jednom s mnogo muke uspio da pregledam konja. Zatim
sam i ja pokušao spavati, prepustivši vjernom psu stražarenje. San mi je prekinuo
neki veoma energičan dodir što sam ga osjetio na ruci. Probudio sam se. Dan je
tek počeo svanjivati
— Što je? — upitah.
Umjesto odgovora pokaza Kurd između drveća prema suprotnom rubu
grmlja — odande je izašao srnjak da pođe na obližnje pojilište. Trebali smo mesa
i premda bi nas hitac mogao izdati, ipak sam posegnuo za puškom, nanišanio i
opalio. Na prasak hica Lindsay se naglo trgne od sna i uspravi se kao svijeća.
— Što je? Gdje je neprijatelj? Kako? Gdje? Yes! — Eno ga tamo prijeko
leži, ser.
Lindsay pogleda u naznačenom smjeru.
— Ah! Roebuck — srnjak. Divno! Dobro nam došao. Od jučer u podne
nisam ništa jeo. Well.
Alo požuri da donese ubijenu divljač. Već svega nekoliko minuta kasnije
gorjela je na zaštićenom mjestu vatra, a iznad nje se pržila sočna pečenka. Tako
smo ubrzo utažili glad, a i Dojan se mogao najesti.
Za vrijeme jela odlučili smo da ćemo počekati do podneva, a onda istražiti
što je s Bebejima. Dok smo još tako razgovarali, Dojan odjednom ustane i
pogleda u dubinu šume. Neko se; vrijeme činilo kao da mu nije jasno što se tamo
nalazi, a onda skoči dugačkim skokom a da me prije toga nije ni pogledao. Brzo
sam ustao da zgrabim pušku i požurim za njim ali sam opet zastao kad sam
umjesto prestrašenog krika što sam ga očekivao čuo glasni i radosni cvilež psa.
Odmah zatim priđe k nama — moj mali Hadži Halef Omar, doduše bez
konja, ali u punoj opremi s puškom, pištoljima i nožem za pojasom.
— Hamdulilah, sidi, da te nalazim i da živiš! — pozdravi me. — Srce mi je
hilo puno brige zbog tebe, ali me je tješilo uvjerenje da nijedan neprijatelj ne
može stići tvoga Rija.
— Hadži! — viknu Lindsay. — Oh! Ah! Nije zaklan! Divno!
Neusporedivo! Neka smjesta pojede pečenje! Well!
Častiti Lindsay je odmah pomislio na praktičnu stranu stvari. Halef se
iskreno obradovao što Lindsaya i vodiča nalazi žive i zdrave, ali nije prezreo ni
tjelesnu okrepu, već je odmah posegnuo za komadom pečenja što mu ga je Englez
pružio.
— Kako si umakao, Halefe? — upitah ga.
— Bebeji su pucali u naše konje — odgovori. — Kad je moj konj pao, ja
sam se zapleo u stremen. Oni se nisu ni obazreli na nas, već su htjeli uhvatiti samo
tebe i tvog Rija. Zato ih je Alah oslijepio pa nisu vidjeli kako su pobjegli Kurd i
ovaj mister. I ja sam se najzad oslobodio, pokupio svoje oružje i pobjegao.
Kako su ti Bebeji bili neoprezni! Pucali su samo u konje da jahače uhvate
žive, a onda su ipak dopustili da im ovi umaknu...
— Nisi li vidio što je s Hadedinima, Halefe?
— Još za vrijeme bijega opazio sam da su uhvaćeni.
— Onda ne smijemo gubiti vremena, već moramo krenuti.
— Počekaj, sidi, i dopusti da ti sve ispripovjedim. Kad sam sretno umakao
pomislio sam da bi bilo pametnije da ostanem i promatram neprijatelje nego da
pobjegnem. Uspeo sam se dakle na drvo, čije me je granje potpuno zaklonilo.
Ovdje sam ostao sve do večeri. Tek kad se prilično smračilo, mogao sam sići s
drveta.
— Što si vidio?
— Bebeji ne žele otići. Podigli su logor. Nabrojio sam osamdesetak
ratnika.
— Od čega se sastoji logor?
— Sagradili su kolibe od granja. U jednoj od tih koliba leže uhvaćeni
Hadedini vezanih ruku i nogu.
— Znaš li to tačno?
— Znam, sidi. Uopće nisam spavao, već sam se čitave noći šuljao oko
logora, nadajući se da ću možda moći prodrijeti do zarobljenika, ali nisam uspio.
Samo bi tebi to možda moglo uspjeti, sidi, jer ti si me naučio kako se šulja.
— Nisi li po bilo kojoj okolnosti mogao zaključiti zbog čega ostaju ovdje?
Ne mogu shvatiti zašto nisu odmah otišli odavde.
— Ni ja, sidi, ali nisam uspio ništa saznati.
 — Uostalom, moram te pohvaliti što ti je uspjelo da im se toliko približiš a
da te nisu opazili. Po čemu si zaključio da ću se nalaziti ovdje?
— Jer znadem kako postupaš, sidi. Uvijek odabireš mjesto na kojem te
nitko ne vidi, a ti ipak možeš sve vidjeti.
— Odmori se sada. Razmislit ću što da učinimo. Alo, odvedi moga konja
na pojilište i daj mu svježe hrane.
Ugljenar se još nije dospio ustati da posluša moj nalog, kad se pas tiho javi.
Na krajnjoj tački našeg uskog vidokruga pojavio se jahač koji nam se brzo
približio i kasom projahao kraj nas.
— Halo! Treba li da ga ustrijelim, ser? — upita Lindsay.
— Nikako!
— Ali to je Bebej!
— Pustite ga! Nismo ubojice iz zasjede.
— Dobili bismo konja!
— Ja ću već doći do konja.
— Hm!— osmjehne se on. — Nismo ubojice iz zasjede, ali ipak smo
lupeži! On kani krasti konje. Yes.
Taj mi je Bebej dao novog povoda za razmišljanje. Zašto je otišao od
svojih i kamo je nakanio?
Otprilike nakon jednog sata bila je ta zagonetka riješena, jer se Bebej opet
vratio i projahao kraj nas ne sluteći da mu se nalazimo tako blizu.
— Što je taj čovjek radio tamo dolje? — upita Lindsay.
— To je glasnik.
— Glasnik? Čiji glasnik?
— Glasnik šeika Gazala Gaboja.
— A kome?
— Onoj četi Bebeja koja je otprilike pola sata niže dolje zaposjela put.
— Odakle to znate?
— Naslućujem. Šeik je nekako doznao da ćemo doći pa je put zatvorio na
dva mjestakako bi druga četa pohvatala one koji pobjegnu prvoj.
— Ako je to istina, onda je dobro zamišljeno.
To sam morao istražiti. Dogovorili smo se dakle da će Englez i Alo ostati
kraj mojega konja u našem dosadašnjem skrovištu, dok ću ja s Halefom poći u
izviđanje. Ne vratim li se do podne narednog dana, neka ser David pod
ugljenarovim vodstvom odjaše na mom vrancu u Bistan i ondje kod Alovog brata
četrnaest dana počeka na mene.
— Ako se ni do tog vremena ne vratim s Halefom — dodah — onda smo
mrtvi, a vi, ser David, možete uzeti moju baštinu.
— Hm, oporuka! Strašno! Mogao bih poubijati čitav Kurdistan.
Nasljedstvo? Kakvo nasljedstvo? — upita hrabri sin Albiona.
— Moga konja odgovorih.
— Neću ga! Ako umrete, neka propadne čitava ta zemlja! I svi konji s
njom. Također i volovi, ovce, Bebeji, sve! Well!
 — Sad znate sve. Moram samo još dati naloge našem Kurdu.
— Samo ga temeljito poučite, ser. S njime ne mogu progovoriti ni jednu
jedinu riječ. Divna zabava! Sjajan užitak! Krasno! Mogao sam ostati kod kuće u
staroj Engleskoj. Ne trebam ja nikakve fowlingbulie. Yes!
Bio sam prisiljen da ga ostavim onako očajnog. Pošto sam Alou dao
potrebne upute prebacio sam na rame obje puške i prepustio se Halefu da me
vodi.
Odveo me tačno istim putem natrag kojim je ujutro stigao ovamo,
dokazavši mi tako da je bio veoma pažljiv učenik. Poslužio se svakim, pa i
najmanjim zaklonom, oštro pregledavao teren i stupao uvijek tako oprezno da bi
čak i Indijancu bilo potrebno vrlo mnogo truda da taj trag prati bez zastajanja.
Neprekidno smo hodali pod drvećem, ali uvijek tako da smo između
stabala mogli promatrati otvorenu krajinu. Poveo sam psa, a budući da smo se
kretali uz vjetar, nismo se morali bojati nikakva iznenađenja.
Naposljetku smo stigli u blizinu onog mjesta na kojem su nas napali. Halef
je htio da me i dalje prati, ali ja to nisam dopustio.
— Ako me uhvate — rekoh mu — onda znaš gdje ćeš naći Engleza. Zasad
bi bilo najbolje da se popneš na jednu od onih pinija koje stoje tako usko jedna uz
drugu da njihovo granje sačinjava gusto skrovište. Ti vrlo dobro umiješ
razlikovati tutanj moje puške ili brzi, praskanje moje opetuše od zvuka bilo koje
druge puške. Samo se onda nalazim u opasnosti ako me čuješ da pucam.
— A što da onda učinim?
— Da ostaneš sjediti tamo gdje jesi osim ako te glasno pozovem. Sad se
uspni gore!
Čvrsto sam pritegnuo psa tik uza svoje noge i stao se dalje šuljati. Istina,
bilo je opasano prikradati se usred vedra bijela dana tako blizu neprijateljskom
logoru da ga uzmognem tačno pregledati i promatrati.
Nakon nekog vremena ugledah između drveća prvu kolibu. Bila je u obliku
piramide grubo izrađena od granja. Sad sam se opet povukao da bih najprije u
velikom polukrugu obišao to mjesto. Morao sam prvo ustanoviti ne nalaze li se
možda Bebeji u samoj šumi. U tom slučaju ostali bi mi iza leđa pa bi me sigurno
otkrili.
Šuljao sam se od stabla do stabla, odabirući uvijek najdeblja i napevši sva
osjetila. Osluškivao sam ne zbiva li se nešto u samotnoj šumi. Ubrzo sam opazio
da moj oprez nipošto nije bio suvišan. Učinilo mi se da čujem ljudske glasove, a
istodobno me i Dojan gurne njuškom. Plemenita je životinja posve nagonski
znala da se sad ne smije javiti pa me svojim krupnim pametnim očima netremice
promatrala.
Krenuo sam u smjeru odakle su doprli glasovi i ubrzo ugledao tri čovjeka
gdje sjede ispod drveta s tri strane okružena mladim grmljem visokim otprilike
pet stopa. Mjesto je bilo kao stvoreno za prisluškivanje. Budući da sam
pretpostavio da će sigurno govoriti o jučerašnjem događaju, zaobišao sam ih
izdaleka a zatim legao na tlo i otpuzao do grmlja gdje sam posve jasno mogao
razabrati njihove riječi.
Kako sam se samo začudio prepoznavši u jednome od njih onoga Kurda
koji je dva puta ležao pod Dojanom i koga sam ja pustio na slobodu, jer je tvrdio
da je Džijaf. Dojan ga je također prepoznao, jer su mu oči neprijateljski
zasvjetlucale dok ga je gledao. Nije se međutim javio. Alo je dakle imao pravo.
Taj Kurd bio je Bebej pa je svakako stajao na straži da javi naš dolazak. Posve je
sigurno negdje po strani sakrio konja pa je pojahao ispred nas dok smo mi držali
da ide prema sjeveru.
— Svi su oni bili glupi, svi — začuh ga gdje govori. — A najgluplji je bio
onaj čovjek koji je jahao na lijepome vrancu.
Je li time mislio mene? Veoma laskavo!
— Da nije zarobio i uvrijedio zaostale Bebeje — nastavi taj čovjek — oni
nam ne bi pripovijedali o razgovoru što su ga čuli prisluškujući i u kojem je
spomenuo put kojim će krenuti.
Sad je dakle bila riješena i ta zagonetka. Dok smo sa dogovarali kako da se
odvojimo od Bejata netko je prisluškivao naš razgovor! Kao zarobljenici Bejati
su to odali Bebejima, svakako da time pridobiju svoje pobjednike.
— Osim toga bio je glup, jer je dopustio da ga ti prevariš — doda
govornikov susjed.
— Jeste. Ali Gazal Gaboja bio je također glup što nam je zapovjedio da
poštedimo jahače i vranca. Za ljude nije bilo šteta, već samo za konja. Sad su nam
četvorica pobjegla a među njima i vođa; budući da više nemaju konje mogu
pobjeći preko najdivljih planina. Na konjima bi pak morali krenuti putem što smo
ga tamo dolje zakrčili.
Ta tri Bebeja bili su skupili gljive pa su ih ovdje čistili prije nego što ih
odnesu u logor. Tako su imali prilike i vremena da povjerljivo izmijene svoja
mišljenja.
— Što je šeik sad odlučio? — upita treći.
— Poslao je glasnika tamo dolje s porukom da drugi odred počeka dok se
sunce uzdigne na vrh svoga puta. Ako dotle ne naiđe ni jedan bjegunac, neka oni
ostali krenu i neka nam se priključe, jer onda su bjegunci sigurno umakli. Mi
ćemo se već danas vratiti.
— Što će biti s naša dva zarobljenika?
— To su otmjeni ljudi, jer još nisu progovorili ni riječi. Ipak će nam kazati
tko su pa će morati da plate veliku otkupninu ako ne žele umrijeti.
Čuo sam dovoljno pa sam se oprezno povukao. Ona trojica umalo što nisu
već svršila svoj posao, a ako ustanu, mogli bi me lako ugledati. Bio sam dakle
glup, najgluplji od sviju. Na žalost sam morao primiti tu ljubaznu pohvalu i nisam
mogao odgovoriti na nju. Najviše me je smetala okolnost da su oni već u podne
htjeli krenuti na put. Dotle sam morao osloboditi Hadedine. Ali kako?
Sad sva trojica ustadoše. Nisam se dakle prerano udaljio. Onaj koji nam je
bio rekao da je Džijaf, dobaci:
 — Idite! Ja ću najprije pogledati što je s konjima!
Pošao sam za njim izdaleka. Odveo me je, ne sluteći dakako ništa, do neke
uleknine u tlu u kojoj je tekao potočić. Ovdje je bilo privezano za stabla i grmlje
više od osamdeset konja i to tako udaljeni jedan od drugoga da su doduše mogli
naći dovoljno zelene hrane, ali da se jedan drugom nisu mogli približiti. Mjesto je
bilo svijetlo i sunčano a od prvog do posljednjeg konja trebalo je prijeći otprilike
osam stotina koraka.
Odozgo sam mogao sve tačno promotriti. Tu je bilo zaista krasnih konja pa
sam u duhu odabrao šest najboljih. Najviše me je obradovalo što je samo jedan
jedini Kurd pazio na konje. Neće mi nipošto biti teško da ga svladam.
Moj nedobrovoljnji vodič prišao je nekom riđanu s lisom na čelu, možda
najboljem konju čitavog stada. Svakako je to bio njegov konj, pa sam odlučio da
ću mu zbog njegove ljubazne pohvale dati prilike da sam na svojim nogama
odjaše kući.
Progovorio je nekoliko riječi sa stražarom, a onda krenuo prema logoru. I
sada sam pošao za njim uvjeren da u široj okolini logora neću više susresti
nikoga. Mogao sam se dakle usuditi da se posve približim logoru.
Nakon pomnoga razgledavanja što sam obavio veoma polako, nabrojio
sam šezdeset koliba koje su pod drvećem sačinjavale neku vrst polukruga. U
najvećoj kolibi svakako je stanovao šeik Gazal Gaboj, jer je koliba bila na vrhu
krova ukrašena starim turbanom. Nalazila se usred polukruga tako da sam joj se
lako mogao približiti, a kraj nje se nalazila ona koliba u kojoj su bili zarobljenici.
Pred njom su naime sjedila dva Kurda s puškama u rukama.
Sad sam se mogao vratiti Halefu. Još je sjedio na drvetu i sad je sišao s
njega. Razložio sam mu svoj plan koji je odista bio vrlo smion i opasan, a onda se
sakrismo na mjestu odakle smo mogli razabrati put. Nestrpljivo smo čekali čas da
se latimo posla. Takvo je čekanje uvijek uzbudljivo i napinje živce, dok ih sam
trenutak čina rashlađuje i smiruje.
Prošla su otprilike dva sata kad posve daleko dolje ugledasmo nekog
usamljenog konjanika.
— Taj će sigurno nagovijestiti dolazak ostalih — dobaci Halef.
— Možda. Jesi li odozgo vidio onaj visoki hrast iznad udoline u kojoj se
nalaze konji?
— Jesam. sidi.
— Onda se sad odšuljaj onamo te me počekaj ondje. Moram čuti što će reći
taj konjanik. Evo, povedi sa sobom Dojana. Sad mi ovdje ne treba. Ponesi i moje
puške!
Uzeo je psa i krenuo, a ja se požurih da se toliko približim šeikovom šatoru
da bih mogao čuti što se govori. Uspjelo mi je koliko god je to bilo moguće. Tek
što sam se zaklonio iza nekog stabla dojuri konjanik galopom i skoči s konja.
— Gdje je šeik? — čuh ga gdje pita.
— Tamo u svom šatoru.
Gazal Gaboj izađe iz kolibe u susret glasniku.
 — Što mi nosiš?
— Ratnici će ubrzo stići.
— Onda niste opazili nijednog bjegunca?
— Nismo.
— Oči su vam bile zatvorene.
— Stražarili smo cijelu noć sve do sada. Zaposjeli smo sve pokrajne
doline, ali nismo vidjeli nikoga.
— Evo ih, dolaze! — viknuše dolje u logoru.
Na taj poziv pohrliše svi na čistinu, a priključiše im se i oba stražara. Ta
znali su da su zarobljenici svezani!
Prilika je bila povoljnija nego što sam se nadao. Jednim skokom našao,
sam se iza kolibe zarobljenika, dva reza nožem i bio sam već u njoj. Ležali su
jedan kraj drugoga svezanih ruku i nogu.
— Muhamede Emine, Amade el Gandure, dižite se! Brzo!
Dvije sekunde bile su dovoljne da razrežem užad.
— Dođite brzo!
— Zar bez oružja? —upita Muhamed Emin.
— Tko vam ga je oduzeo?
— Kod šeika je.
Izašao sam iz kolibe i ogledao se. Nitko nije pazio na logor.
— Izađite za mnom!
Skočio sam prijeko do šeikove kolibe i šmugnuo u nju, a Hadedini za
mnom. Bili su upravo grozničavo uzbuđeni. Ovdje je visilo njihovo oružje, a
osim toga dva krasna pištolja i dugačka perzijska puška, šeikovo vlasništvo. Uzeo
sam pištolje i pušku i izvirio iz kolibe. Još se nitko nije obazirao prema nama.
Išuljali smo se iz nje i potrčali prema dolini. Do nje je bilo zapravo pet minuta, ali
za dvije minute bili smo već kod Halefa.
— Mašalah! Pravo čudo! — viknu.
— A sad konjima! — rekoh.
Čuvar je sjedio kraj konja okrenuvši nam leđa.
Na moj znak skoči pas dolje i čovjek je začas ležao na tlu. Jednom je
kriknuo, ali za drugi krik nije smogao hrabrosti. Pokazao sam na šest najboljih
konja i doviknuo Amadu el Ganduru: — Pridrži ih načas! Halefe, Muhamede,
brzo sve ostale konje u šumu.
Obojica su me odmah razumjela. Upravo su iza nas zaorili glasni poklici
dobrodošlice kojima su Bebeji pozdravili svoje suplemenike, a mi stadosmo
skakati od konja do konja režući spone. Na svakog čovjeka dolazio je dvadeset
pet uzica, a to se dalo vrlo brzo obaviti. Zatim udarcima i kamenjem natjerasmo
oslobođene konje u šumu. Amad el Gandur je jedva uspio da zadrži svojih šest
konja. Morao sam preko ramena prebaciti tri puške i za pojas zadjeti dva pištolja.
Zatim uzjahah riđana i povedoh za ular još jednog konja.
— Uzjašite i naprijed! Krajnje je vrijeme!
 Ne ogledavajući se potjerao sam konje uza strmi obronak, a zatim nas
sakrije šuma. Tlo je bilo veoma neravno pa smo vrlo polako napredovali,
pogotovu što smo morali poći zaobilaznim putem. Ubrzo smo međutim stigli na
bolji put na kojem smo mogli brže potjerati konje.
U taj čas začusmo glasne krikove, ali nismo imali vremena da, nagađamo
koji su pravi uzroci tog uzbuđenja. Naprijed!
Morali smo pojahati u velikom luku i sad se tamo posve straga gdje je taj
luk započinjao pokazaše dva konjanika. Čim su nas opazili, jedan se od njih
odmah vrati dok je drugi pojahao za nama.
— Galopom, najoštrijim galopom! Inače ću izgubiti svog ždrijepca! —
viknuh. — Začas će nam Bebeji biti za petama.
Dobro smo odabrali konje, jer su se pokazali kao izvrsni trkači. Uskoro
ugledasmo naš izbočeni rt šume. Stigosmo do njega i zaustavismo se iza drveća.
Ugledao sam samo Aloa.
— Gdje je emir? — upitah ga.
— Prijeko kod konja.
— Evo ti puške. Uzjaši ovog riđana, tvoj je!
Dao sam mu šeikovu pušku i pojurio uz brdo prema skrovištu. Bilo je
udaljeno četvrt sata, ali mislim da nisam trebao donde više od pet minuta. Tamo
je sjedio Lindsay.
— Već ste ovdje, master? Oh! Ah! Kako ste prošli, he?
— Dobro, dobro! Ali sad nemamo vremena, jer nas progone. Potrčite dolje
što brže možete, ser; dolje vas čeka konj.
— Progone nas? Ah! Lijepo! Divno! Konj za mene? Dobro! Well.
Više se bacio strmoglavce nego što je potrčao niz brdo. Odvezah svoga
vranca i povedoh ga niz brdo. Na žalost to nije išlo tako brzo kao što sam želio pa
kad sam stigao dolje, ostali su već davno sjedili na svojim konjima, dok je Halef
držao za uzda šestog konja.
— To je dugo potrajalo, efendijo — reče Muhamed Emin. — Vidi, već je
prekasno!
Pokazao je prema vani gdje se upravo pojavio prvi jahač koji je pojurio za
nama. Oštro sam ga pogledao i prepoznao ga.
— Prepoznajete li toga čovjeka? — upitah.
— Prepoznajem, sidi — odgovori Halef. — To je onaj Džijaf od jučer.
— On je Bebej i izdao nas je. Pustite ga da prođe pa ćemo ga uhvatiti.
— Ali ako u međuvremenu stignu ostali?
— Tako brzo neće stići, ser David! Pojahat ćemo naprijed pa ćemo toga
konjanika uzeti među se. Pokuša li se braniti izbit ćemo mu oružje iz ruke. .
— Lijepo, ser, divno! Yes!
Bebej je sad iščeznuo iza naredne krivine puta, a mi izađosmo iz našeg
skrovišta. Kad sam s Lindsayem stigao do toga zavoja, bio je Bebej od nas
udaljen samo pedesetak koraka. Čuo nas je gdje dolazimo i okrenuo se.
Prepoznao nas je i tako se prestrašio da je i nehotice zaustavio konja. Mislio je da
se nalazimo pred njim, a sad nas je opazio za sobom. Prije nego što se uspio snaći,
mi smo ga uhvatili.
On se lati noža, a ja ga zgrabih za šaku i tako je stegoh da je ispustio nož.
Dok mu je Lindsay istrgao koplje, ja sam prerezao remen na kojemu je puška
visila na leđima. Puška pade na zemlju. Bio je razoružan i njegov je konj jurio
usporedo s našim u punom trku. Čovjek se prepustio sudbini.
Tako smo jahali prema jugu, a kad nam se učinilo da smo stekli dobru
prednost, ublažismo tempo i Alo pojaha naprijed da nam pokaže put.
Što ćemo s tim čovjekom, ser? — upita Lindsay.
— Kaznit ćemo ga!
— Yes! Lažni Džijaf. Kakva kazna?
— Ne znam. Posavjetovat ćemo se o tome.
— Lijepo. Sjednica, Gornji dom. Donji dom! Well. Kako ste oslobodili
Hadedine?
Ispripovjedio sam mu ukratko. Ali kad sam, opisujući, stigao do tega kako
smo svladali stražara kod konja, najednom se prekinuh.
— Jao! Što sam učinio!
— A što to, ser? Ta sve je bilo dobro.
— U brzini sam zaboravio da pozovem psa s oborena čovjeka!
— Oh! Ah! Neugodno! Doći će on za nama.
— Nikada! Već je mrtav, a i stražar je mrtav.
— Zašto odmah mrtav?
— Čim ga je netko dodirnuo ili ga bilo kako ugrozio, on je oborenom
čovjeku razderao grlo. Bebeji su ga dakako nakon toga ustrijelili. Zaista bih se
samo zbog toga psa volio vratiti i zaći u najveću opasnost, ali na žalost bi to bilo
uzalud!
Kalef se također veoma ražalostio zbog toga što smo izgubili pametnog i
vjernog psa, a ja sam čitavo popodne ostao silno potišten. Uvečer se zaustavismo
i tek sad smo svezali zarobljenog Bebeja. Premda smo se toliko žurili, Halef je
ipak smogao vremena da na slobodnoga konja natovari ostatak srnjaka od kojega
smo pojeli tek maleni dio, tako da smo sad imali obilan objed.
Nakon jela stadosmo preslušavati zarobljenika. Sve dotad nije progovorio
ni riječi. Očito je samo zbog toga sve strpljivo podnio, jer se nadao da će se
njegovi suplemenici ubrzo pojaviti i osloboditi ga.
— Čuj, čovječe — započeh preslušavanje — što si ti? Džijaf ili Bebej?
On mi ne odgovori.
— Odgovori mi na pitanje! On ni ne trepnu.
— Halefe, skini mu turban i odreži mu uvojak kose!
To je najveće poniženje što ga može doživjeti Kurd. Kad je Halef, držeći
nož u desnici, ljevicom zgrabio uvojak kose, zamoli me čovjek:
— Gospodine, ostavi mi kosu. Odgovarat ću ti.
— Dobro! Kojem plemenu pripadaš?
— Ja sam Bebej.
 — Jučer si nam lagao!
— Neprijatelju ne trebaš govoriti istinu.
— Takva načela imaju samo nitkovi. Osim toga, ti si se prorokovom
bradom zakleo na ono što si tvrdio!
— Vjernik ne mora održati zakletvu što ju je dao nevjerniku.
— Ti si se zakleo i vjernicima. Među nama su četvorica pravovjernih.
— To me se ništa ne tiče.
— Osim toga rekao si da sam glupan.
— To je laž, gospodine!
— Rekao si da smo svi glupi a ja da sam najgluplji. Zaista si to rekao, jer
sam to čuo na svoje vlastite uši — tamo iza logora gdje ste rezali gljive. Ležao
sam iza grma i slušao vas. Onda sam vam oduzeo vaše zarobljenike i vaše konje.
Iz toga možeš razabrati jesam li zaista tako velik glupan.
— Oprosti, gospodine.
— Nemam što da ti oprostim jer me riječi iz tvojih usta nikada ne mogu
uvrijediti. Jučer sam te pustio na slobodu, jer mi te je bilo žao, ali danas se opet
nalaziš u mojim rukama. Tko je sad od nas dvojice pametniji? Jesi li ti brat šeika
Gazela Gaboje?
— Nisam.
— Hadži Halefe, odreži mu kosu. To je smjesta pomoglo.
— Tko ti je rekao da sam mu brat? — upita.
— Netko tko te poznaje.
— Onda reci koliku otkupninu tražiš?
— Vi ste htjeli za ta dva čovjeka — pokazao sam na Hadedine — zatražiti
otkup. Vi ste Kurdi pa to činite, ali ja nikada ne primam otkupnine. Ja sam te
samo zbog toga zarobio da ti pokažem da je u nas više pameti, hrabrosti i
spretnosti nego što mislite. Tko je danas prvi opazio da su zarobljenici nestali?
— Šeik.
— Kako je to opazio?
— Ušao je u svoj šator i primijetio da nema oružja obojice zarobljenika a ni
njegova oružja.
— Ja sam ga uzeo.
— Mislio sam da prava gospoda ne uzimaju ništa.
— To je tačno. Pošten čovjek nikad ne uzima tuđe stvari, ali isto tako ne
dopušta da ga neki Kurd opljačka. Vi ste nam ustrijelili konje koji su nam bili
dragi, pa sam zato uzeo šest drugih konja koje ne volimo. U našim bisagama
imamo mnogo stvari što ih nužno trebamo. Vi ste ih uzeli, a zato sam ja uzeo
šeikovu pušku i pištolje. Mi smo dakle izvršili zamjenu. Vi ste tu zamjenu počeli
silom, a ja sam je silom završio.
— Naši konji su bolji nego što su bili vaši.
— To me se ništa ne tiče. Prije nego što ste postrijeljali naše konje niste
uopće pitali jesu li bili gori od onih koje ću ja u zamjenu uzeti od vas. Zašto niste
ubili moga konja?
 — Šeik ga je želio dobiti.
— Zar je zaista mislio da će ga dobiti? Sve da ga je i uzeo ja bih sigurno
opet došao, po svoga konja. Tko je danas opazio da nema konja?
— Također šeik. Otrčao je u zarobljenički šator, a kad je ovaj bio prazan
pojurio je konjima. Konji su međutim nestali.
— Zar nije baš ništa našao?
— Našao je stražara gdje leži ispod nekog psa.
— Što je bilo s njime? -
— Ostavili smo ga da leži ispod psa. To mu je kazna što nije pazio,
— Strašno! Jeste li vi ljudi?
— Šeik je tako naložio.
— Što će biti s tobom, jer ni ti nisi pazio? Ja sam ležao iza lovorova grmlja,
jedan jedini korak od tebe. Zatim sam iza tebe krenuo do konja za koje nisam
znao gdje se nalaze, a onda sam pošao za tobom u logor.
— Gospodine, nemoj da to šeik dozna!
— Budi bez brige! Ja imam posla samo s tobom. Sad ću svojim drugovima
reći što si mi odgovorio a oni neka-odluče što će biti s tobom.
Preveo sam svoj razgovor s Bebejom na arapski jezik.
— Što ćeš učiniti s njime? — upita Muhamed.
— Ništa — odgovorih mirno.
— Emire, on nam je lagao, prevario nas je i izručio nas neprijatelju.
Zaslužio je smrt.
— A što je još važnije — doda Amad el Gandur — on se krivo zakleo.
Zaslužio je trostruku smrt.
— Što kažeš ti na to, sidi? — upita Halef.
— Zasad ništa. Odredite sami što se ima dogoditi s njime. - Dok su moja
četiri pratioca vijećala, Englez me upita:
— No, što ćemo s njim?
— Ne znam. Što biste vi učinili?
— Hm! Ustrijelio bih ga!
— Imamo li pravo na to?
— Yes! I te kako!
— Pravni put je slijedeći: treba da se potužimo našim konzulatima. Odavde
će naša tužba otići u Carigrad a zatim će paša od Sulejmanije dobiti nalog da
prestupnika kazni — ako ne treba da ga nagradi.
— Divan pravni put!
— Ali jedino nam je taj put kao građanima naših država dopušten.
— Dobro, onda radite što hoćete.
— A ako ga pustim na slobodu?
— Neka ide kamo hoće! Ja ga se ne bojim pa ga zbog mene ne morate do
kraja dotući. Radije učinite nešto da na njega prenesem svoj čir. To bi bila
najbolja kazna za toga čovjeka koji vas je jučer povukao za nos mnogo temeljitije
nego što bi mene mogao povući za moj. Yes!
 Činilo se da je Bebej u međuvremenu izgubio strpljivost. Okrenuo se k
meni i upitao me:
— Gospodine, što će biti sa mnom?
— Još ne znam. Čekaj dok ova četvorica tvojih sunarodnjaka donesu
odluku.
I zaista su se oni, čini se, složili.
— Emire, ustrijelit ćemo ga! — reče Muhamed.
— To nipošto neću dopustiti — odgovorih.
— Bio je uhoda i izdao nas je.
— Je li itko među nama zbog toga izgubio život? . — Nije, ali smo izgubili
druge stvari.
— U zamjenu za njih dobili smo bolje. Hadži Halefe Omare, ti znaš što
mislim. Krivo mi je da te vidim tako krvožednoga.
— Sidi, ja to nisam htio! — stade se on živo ispričavati. — Samo Hadedini
i Bana su tako htjeli.
— Meni se čini da Bana pri tome nema riječi. On je naš vodič i za to prima
plaću. Izmijenite osudu!
Iznova su počeli šaputati, a zatim mi Muhamed Emin saopći:
— Emire, nećemo mu oduzet život, ali oduzet ćemo mu čast. Odrezat ćemo
mu kosu i bičem ga išibati po licu. Tko nosi takve , ožiljke taj nema više časti.
— To je još strašnije od smrti, a ipak je beskorisno. Ja sam jednog Bebeja
ispljuskao jer me je vrijeđao, a jučer se uz bok šeika borio protiv mene. Jesu li mu
dakle naškodili ti udarci?
— Odrezani perčin će ga sigurno obeščastiti.
— Zadržat će turban na glavi, tako da to nitko neće vidjeti.
— Ti si mu ga sam još maločas htio odrezati.
— Nisam. Ja to ne bih učinio. To je bila samo prijetnja da ga navedem da
progovori. Uostalom, zašto da te Bebeje još više ogorčimo protiv sebe? Ond
smatraju da su prema nama u pravu, jer vjeruju da smo bili saveznici Bejata. Ne
mogu znati da nikad ne bismo odobrili takav razbojnički pohod. Ne mogu znati ni
to da sam kanu Hajderu Mirlamu otvoreno rekao u lice da bih opomenuo Bebeje
da mi je to bilo moguće. Oni su nas zatekli u društvu razbojnika pa postupaju s
nama kao s razbojnicima. Sad smo im sretno umakli pa će možda odustati od
progona. Želite li ih svojom okrutnošću prisiliti da nas i dalje progone?
— Emire, mi smo bili njihovi zarobljenici. Moramo se osvetiti.
— I ja sam bio zarobljenik, češće od vas, ali se nisam osvećivao. Tako me
je zarobio reis od Šorde, Nedžir-bej. Oslobodio sam se i oprostio mu. Time je
postao mojim prijateljem. Nije li to bilo bolje nego da sam između sebe i njega
izazvao krvnu osvetu?
— Emire, ti si sa Zapada, iz zemlje gdje su muževi ili izdajice ili babe!
— Muhamede Emine, reci to još jednom pa će se naši putevi toga trenutka
razići. Ja nikad nisam vrijeđao tvoju narodnost. Zašto ti vrijeđaš moju? Jesi li
ikad mene ili ovoga Davida Lindsay-beja vidio kao izdajicu ili babu? Ja bih sad
lako mogao uvrijediti Arape, Mogao bih reći: Arapi su nezahvalni i zaboravljaju
sve što je Zapadnjak za njih učinio. Ipak, to ne kažem jer znam ako se neki od njih
u naglosti zareče, ipak još ima takvih koji umiju vladati sami sobom.
Muhamed Emin skoči na noge i pruži mi obje ruke.
— Oprosti mi, emire! Moja je brada sijeda, a tvoja je još tamna, ali premda
ti je srce mlado i toplo, tvoj razum ima zrelost starosti. Predajemo ti toga čovjeka.
Učini s njime što god hoćeš.
— Hvala ti, Muhamede! Je li i tvoj sin s time sporazuman?
— Jesam, efendijo — odgovori Amad el Gandur. To me je obradovalo pa
se obratih zarobljeniku:
— Ti si nam jednom lagao. Hoćeš li ml obećati da ćeš mi danas odgovoriti
istinu?
— Obećajem?
— Ako ti sad skinem spone i ti mi obećaš da usprkos tome nećeš pobjeći,
hoćeš li održati riječ?
— Gospodine, obećajem ti!
— Dobro, ova četiri muslimana vratila su ti tvoju slobodu. Danas ćeš još
ostati kod nas, a sutra možeš otići kamo god zaželiš.
Odvezao sam mu ruke i noge.
— Gospodine — reče — kazao si mi neka ti ne lažem a sad ni sam ne
govoriš istinu.
— Kako to?
— Rekao si da su mi ti ljudi poklonili slobodu, a to nije istina. Jedino ti si
mi je dao. Oni su me najprije htjeli ustrijeliti, a zatim su me htjeli bičevati i
oduzeti mi ukras pravih vjernika. Ti si mi se smilovao. Razumio sam svaku riječ,
jer vladam arapskim jezikom jednako kao i kurdskim. Osim toga znam iz tvojih
riječi da niste pomogli Bejatima, već da ste bili prijatelji Bebeja. Hoćeš li biti
mojim prijateljem i bratom?
— Hoću.
— Hoćeš li imati povjerenja u mene i ostati ovdje, premda će sutra vaši
progonitelji stići ovamo?
— Vjerujem ti. Pruži mi ruku!
— Evo ti je! Ali hoće li i moji pratioci biti sigurni?
— Svatko tko je u tvom društvu. Nisi od mene tražio otkup. Najprije si mi
spasio život, a zatim čast. Tebe i tvoje neće nitko ni taknuti!
Tako smo se odjednom riješili svih briga. Nisam imao ni pojma da taj
čovjek razumije arapski pa sam bio sav sretan da upravo toj okolnosti
zahvaljujem takvu pobjedu. U slavu toga izvadio sam posljednji ostatak duhana
što se nalazio u mojim bisagama. Nije ga bilo mnogo, ali mirisni dim ipak je
izazvao raspoloženje, posve drukčije od onoga u kojem smo pristupili suđenju.
Radosni pođosmo na spavanje. Bili smo čak toliko smioni da nismo
postavili stražu.
 Narednoga jutra stvar je izgledala nešto manje romantična ner go što je bila
sinoć kod pjesničkog sjaja logorske vatre. Ipak sam odlučio da ću Bebeju
pokazati otvoreno povjerenje.
— Slobodan si — rekoh mu. — Eno tamo stoji tvoj konj, a tvoje oružje
naći ćeš na povratku.
— Moji suplemenici će ga naći. Ja ću ostati ovdje — odgovori.
— A ako oni ne dođu?
— Doći će! — odgovori on veoma odlučno. — Ja ću se pobrinuti da ne bi
projahali kraj nas.
Mi smo naime prenoćili u nekoj malenoj pokrajnoj dolini koja je bila tako
svinuta, a ulaz u nju tako uzak da nas iz glavne doline ne bi nitko mogao opaziti ni
danju. Bebej priđe izlazu i sjede tako da je mogao vidjeti daleko natrag.
Radoznalo smo čekali što će se dogoditi.
— A što ako nas opet prevari? — upita Muhamed.
— Ja mu vjerujem. Znao je da ćemo ga pustiti na slobodu pa mi uopće nije
trebao priznati da je razumio svaku riječ našeg razgovora, Siguran sam da misli
pošteno.
— Ako nas međutim ipak opet prevari, emire, onda se kunem Alahom da
će on biti prvi koga će pogoditi moje tane.
— U tom slučaju drugo i ne zaslužuje.
Činilo se da ni David Lindsay nije baš posve na čistu sam sa sobom.
— Ser, eno ga gdje sjedi na ulazu u dolinu — reče Lindsay. — pa ako nas
ponovo prevari, onda se nalazimo u najjezivijoj jami koja uopće može postojati.
Nemojte mi zamjeriti ako priredim oružje i svoga novoga konja.
Ja sam zaista preuzeo vanrednu odgovornost pa rado priznajem da se pri
tome nisam baš najbolje osjećao. Na sreću nismo dugo trebali čekati odluku.
Opazili smo da je Bebej ustao i da se pomno zagledao u daljinu, zasjenivši
oči rukom. Zatim potraži svoga konja i naglo uzjaše na njega.
— Kamo? — upitah.
— U susret Bebejima — odgovori. — Dolaze. Dopusti da ih pripremim,
gospodine!
— Samo idi.
Odjahao je. Muhamed Emin ponovo dobaci:
— Emire, nisi li možda ipak pogriješio?
— Nadam se da sam pravilno postupio. Sklopili smo mir pa da sam mu
pokazao nepovjerenje, onda bih ga upravo time ponovo učinio našim
neprijateljem.
— Ipak se on nalazio u našim rukama pa nam je mogao poslužiti kao talac.
— On će se svakako vratiti. Naši konji stoje tako da se jednim skokom
možemo naći u sedlu. Pripremite oružje, ali tako da to ne bude upadljivo.
— Što bi nam to koristilo, emire? Njih će doći mnogo a ti želiš da pucamo
samo u konje a ne u jahače.
 — Muhamede Emine, kažem ti: ako nas taj Bebej kani izdati onda se ne
možemo spasiti ubijajući konje, pa ću ja prvi uperiti pušku u jahače. Vi ostanite
mirno sjediti, a ja ću stati na ulaz. Moći ćete se ravnati po onome što ja radim.
 ŠEIK GAZAL GABOJA

POŠAO sam, vodeći konja, do ulaza u dolinu, pa uzjahao i uzeo opetušu u

ruke. Kad bih se malo nagnuo naprijed, mogao sam razabrati ravno polje. Ne
odviše daleko ugledah gustu skupinu konjanika kako stoje slušajući jednoga od
njih koji je govorio. Bio je to šeikov brat. Nakon nekog vremena odvojiše se dva
konjanika iz čete i pojahaše prema našoj dolini dok su ostali stajali gdje su i bili.
Prepoznao sam šeika Gazala Gaboju i njegova brata pa sam znao da se više
nemamo ničega bojati.
Kad je prijahao bliže i opazio me, on obuzda konja. Izraz njegova suncem
opaljena lica još nije bio prijazan, a glas mu je zvučao gotovo prijeteći kad me je
upitao:
— Što tražiš ovdje?
— Htio bih te dočekati — kratko odgovorih.
— Tvoj doček nije baš osobito uljudan, stranče!
— Zar možda očekuješ od mene da s tobom postupam prijaznije nego što ti
postupaš sa mnom?
— Čovječe, veoma si ponosan! Zašto sjediš na konju?
— Jer i ti sjediš na svome, da pogledam mogu li vam oprostiti.
— Kreni k svojim drugovima! Taj čovjek, sin mojega oca, želi—
— Onda hajde, jer i moji drugovi žele vijećati o tome treba li da vas kazne
ili da vas pomiluju.
To mu je sad ipak bilo odviše.
— Čovječe — dovikne mi — promisli tko ste vi a tko smo mi!
— Promislio sam — mirno mu odgovorih.
— Vas je samo šestoro. Osmjehnuo sam se i kimnuo glavom.
— A mi smo čitava vojska!
Kimnuo sam još jednom.
— Onda me poslušaj i pusti nas da prođemo.
Kimnuo sam treći put i potjerao svoga konja u stranu tako da su šeik i
njegov brat mogli proći kroz uski ulaz. Sad smo dobili igru. Bude li naime šeik
htio da protiv volje svoga brata nastavi s neprijateljstvom, bio je potpuno u našim
rukama.
Obojica su pojahala prema skupini mojih. drugova, sjahala i sjela. Ja se
povedoh za njima.
— Prijatelji ili neprijatelji, ser? — upita me Lindsay.
— Još ne znam. Biste li i vi htjeli nešto učiniti?
— Dakako! Yes!
— Nakon jedne minute ustanite s posve ravnodušnim izrazom lica.
— Weill Strašno ravnodušnim.
— I pođite do izlaza na stražu.
— Watchman? Vrlo lijepo! Divno!
 — Opazite li da su Bebeji tamo vani krenuli prema nama, vi viknite.
— Yes. Viknut ću vrlo glasno!
— A ako jedan od ove dvojice pokuša izaći a da mu ja to nisam dopustio, vi
ga ustrijelite.
— Well! Ponijet ću sa sobom svoj stari shoot-stick. All right! Ja sam
David Lindsay. Ne šalim se. Yes!
Oba Bebeja su dakako također čula taj naš razgovor.
— Zašto razgovarate stranim jezikom? — nepovjerljivo me upita šeik.
— Jer taj hrabri emir sa Zapada vlada samo jezikom svojega naroda —
odgovorih pokazujući u Lindsaya.
— Hrabri? Zar zaista misliš da je itko od vas hrabar? — Zatim doda
prezirno odmahnuvši rukom: — Bježali ste pred nama.
— Govoriš istinu, šeiče — odgovorih nasmijavši se. — Mi smo vam dva
puta umakli, jer smo smioniji i hrabriji od vas. Nijedan Bebej se ne može mjeriti s
nama.
— Čovječe, želiš li me vrijeđati?
— Gazale Gabojo, neka ti duša bude mirna, da bi ti oči ostale bistre. Došao
si k nama da razgovaramo o miru. Ako zaista želiš mir, onda te molim da budeš
uljudniji nego što si dosad bio. Nas je ovdje samo nekolicina, a ti si sam rekao da
ste vi čitava vojska. Ipak nas ni ta vojska nije uspjela zadržati. Je li to za nas
sramota ili čast? Mi ne izbjegavamo borbu s vama zbog kukavštine, već zbog
toga jer želimo štedjeti vaše živote.
— Stranče, govoriš kao luđak! — upadne mi u riječ.
— Misliš li? Ja sam pred sobom na konju imao jednog vašeg čovjeka. Ovaj
tvoj brat bio je naš zarobljenik, a kad smo bili usred vašeg logora da oslobodimo
naša dva druga, onda je i tvoj život bio u našim rukama. Mi smo vas štedjeli, pa
vas i sada još želimo štedjeti, ali tražimo da budeš dovoljno pametan i da
razabereš položaj u kojem se nalaziš.
— Razabirem ga. To je položaj pobjednika. Očekujem da ćete me zamoliti
za oproštenje i da ćete nam vratiti sve što ste nam ukrali.
— Varaš se šeiče, jer se ti sam nalaziš u položaju pobijeđenoga. Ne
moramo mi moliti za oproštenje, već ti, pa očekujem da ćeš to smjesta učiniti.
Sav nijem od začuđenja Bebej se zagleda u mene, a onda prasne u glasan
smijeh.
— Stranče, smatraš li Bebeje psima, a mene, njihova šeika, kujinim
kopiletom? Popustio sam molbama svojega brata i došao k vama da veličinu vaše
krivnje odmjerim mjerilom milosti. Vaša kazna imala je biti blaga. Međutim,
pošto ne želite razabrati što vas može spasiti, to neka zov neprijateljstva i dalje
odzvanja između nas i vas. Ubrzo ćete uvidjeti da trebam samo izdati zapovijed
pa da vas smrvim.
— Samo izdaj tu zapovijed, šeiče Gazale Gabojo! — hladno mu
odgovorih.
Uto se njegov brat prvi put umiješa u razgovor:
 — Taj je stranac moj prijatelj. On me je spasao od sramote i od smrti pa
sam mu dao riječ da će između nas i njih zavladati mir. Tu ću riječ i održati.
— Održi je ako je bez mene možeš održati! — odgovori mu šeik.
— Bebej nikada ne krši riječ. Ja ću ostati uz svoga zaštitnika dokle god se
on nalazi u opasnosti pa bi htio da vidim hoće li se ratnici našeg plemena usuditi
da napadnu muževe koji su se stavili pod moju zaštitu.
— Tvoja zaštita nije zaštita plemena. Tvoja ludost donijet će ti nesreću, jer
ćeš poginuti zajedno s tim ljudima.
Šeik ustane i priđe svom konju.
— Je li ovo tvoja posljednja riječ? — upita ga brat.
— Jeste. Ostaneš li ovdje, ne mogu za tebe učiniti ništa osim da izdam
zapovijed da se u tebe ne puca.
— Od te zapovijedi nikakve koristi. Ja ću ubiti svakoga tko ugrozi moga
prijatelja, pa sve da si to i ti. Prema tome neće ni mene poštedjeti.
— Radi što hoćeš! Alah je dopustio da izgubiš razum. Neka te zaštiti
svojom rukom kad te ja više ne budem mogao štititi. Sad idem!
Dok je njegov brat ostao sjediti kraj nas, šeik se vine na konja da bi izjahao
iz doline. Uto Lindsay podigne pušku i nanišani u šeikova prsa.
— Stop, old boy — Stoj, staro momče! — zapovjedi. — Sjaši, jer ću te
inače malo ustrijeliti. Well.
Šeik okrene glavu k meni i upita: — Što hoće taj čovjek?
— Hoće da te ustrijeli — odgovorih mu posve mirno — jer ja ti još nisam
dopustio da odeš odavde.
Po mom hladnom i ledenom licu opazio je da govorim ozbiljno. Opazio je
i to da je Englez već položio prst na obarač po okrenu konja i Ijutito viknu:
— Stranče, ti si ništarija!
— Šeiče, reci tu riječ još jednom pa ću našem stražaru dati znak i ti si
mrtav.
— Ta to je izdaja! Ja sam došao kao izaslanik svoga plemena i imam pravo
da se slobodno vratim.
— Ti nisi izaslanik, već vođa svoga plemena. Za tebe ne vrijedi poslaničko
pravo.
— Znaš li ti što je međunarodno pravo?
— Ja znam, ali tebi to nije poznato. Možda si jednom čuo govoriti o tome,
ali tvoj duh nije dovoljno zreo da to razumije. Pravo o kojem govoriš nalaže
poštenu borbu. Ono zapovijeda da se neprijatelj obavijesti o otvaranju
neprijateljstva. Jesi li ti to učinio? Napao si nas kao razbojnik, kao jastreb koji
kida golubicu. A sad se čudiš što s tobom postupamo kao s razbojnikom. Došao si
k nama jer nas smatraš kukavicama koji se boje tvoje pratnje, ali sad ćeš vidjeti da
nije tako. Odavde ćeš otići tek kada ti ja to dopustim. Pokušaš li se silom probiti,
izgubit ćeš život. Sjaši dakle i sjedi opet k nama, ali nemoj zaboraviti da od tebe
očekujemo uljudnost, te da ćeš posve sigurno poginuti ako sa tvoji Bebeji usude
da nas napadnu.
 Oklijevajući poslušao je moju zapovijed, ali nije mogao odoljeti a da mi se
ne zaprijeti:
— Moji bi me ljudi strašno osvetili!
— Već si vidio da se mi ne bojimo njihove osvete, pa ćeš još vise vidjeti! A
sad daj da se razborito porazgovorimo o stvari koja te je dovela k nama. Govori,
šeiče Gazale Gabojo, ali čuvaj se bilo kakva vrijeđanja.
— Vi ste naši neprijatelji, jer ste se priključili Bajatima da nas opljačkate.
— Varaš se. Bejati su naišli na nas dok smo noću logorovali a njihov šeik
Hajder Miriam pozvao nas je da mu budemo gosti. Rekao nam je da je pošao na
neku svečanost koji slavi pleme Džijaf, a mi smo mu to povjerovali. Da smo znali
da vas on namjerava napasti, ne bismo mu se bili priključili. Oteo vam je stada
dok smo mi spavali, a kad sam doznao istinu, skresao sam mu u lice što o tom
mislim. Ti si nas napao i dao si nas progoniti, ali mi se nismo bojali. Poštedjeli
smo vas i umakli pošto sam vam prije toga dokazao da smo nedužni. Ipak nas nisi
pustio da mirno odemo. Postavio si nam zasjedu. Uhvatili smo tvoga uhodu i
pustili ga iz milosti. Napao si nas, a mi smo štedjeli vaše živote. Ja sam došao u
vaš logor i izveo iz njega svoje zarobljene drugove. Nalazili ste se u mojim
rukama, ali ja nisam prolio ni kapi vaše krvi. Pojurili ste za nama, ali mi smo
uhvatili tvoga brata, no nismo ga ni takli. Promisli dobro, šeiče, pa ćeš shvatiti da
s vama nismo postupali kao neprijatelji, već kao prijatelji. Umjesto da si zahvalan
ti nas napadaš ružnim riječima i uvredama, a umjesto da nas zamoliš za
oproštenje, zahtijevaš da to mi učinimo. Neka Alah bude sudac između nas i vas!
Mi vas se ne bojimo, a ti nemoj ni pokušati da iskusiš koliko se vi nas morate
bojati.
On me je saslušao samo upola pažljivo, a zatim odgovori prilično
podrugljivo:
— Tvoj je govor bio veoma dugačak, stranče, ali sve što si rekao netačno je
i krivo. .
— Dokaži mi to!
— To mogu lako dokazati. Bejati su naši neprijatelji. Vi ste bili kod njih,
pa ste prema tome i vi naši neprijatelji. Kad su vas progonili moji ljudi, vi ste im
postrijeljali konje. Zar je to prijateljstvo?
— Zar je možda bilo prijateljstvo što ste nas progonili?
— Udario si me po glavi da sam izgubio svijest. Najhrabrijeg moga ratnika
udario si po licu i zbacio ga s konja kao crva dostojnog prezira. Zar je to možda
prijateljstvo?
— Ti si me napao pa sam te zato udarcem oborio. Tvoj me je najhrabriji
ratnik vrijeđao pa sam mu zato pokazao da je on prema meni samo crv.
— Tvoji udarci bili su najveća uvreda koja uopće postoji. Uvrijeđeni
čovjek zahtijeva tvoju krv!
— Mora da moji udarci nisu za njega bili uvreda, već čast, jer si mu ti onda
ipak dopustio da se bori uza te. Ako traži moju krv, neka dođe ovamo da je uzme.
— Najzad si nam jučer ukrao naše najbolje konje. Je li to prijateljstvo?
 — Oduzeo sam vam te konje, jer ste vi postrijeljali naše. Sva tvoja
predbacivanja su pogrešna i neosnovana. Nemamo ni vremena ni volje da i dalje
dopustimo da zlorabite našu strpljivost. Reci nam kratko što tražiš pa ću ti ja isto
tako kratko odgovoriti.
Sad je šeik iznio svoje uvjete, započevši:
— Zahtijevam da dođete k nama.
— Dalje! — rekoh.
— Predat ćete nam svoje konje, svoje oružje i sve što imate uza se.
— Dalje!
— Čovjeku kojega si udario dat ćeš zadovoljštinu.
— Dalje!
— Onda možete poći kamo god hoćete.
— Je li to sve?
— Jeste. Kako vidiš, veoma sam milostiv.
— U čemu se ima sastojati zadovoljština koju imam da dam?
— U novčanoj odšteti čiju visinu ćemo odrediti. Nadam se da ćeš pristati
na moje zahtjeve.
— Ne pristajem, već ih odbijam. Niste vi koji imate pravo da nešto
zahtijevate, već smo to mi. Uostalom, tvoj je zahtjev besmislen. Kako bih vam
mogao platiti odštetu kad ste mi je već oduzeli? Savjetujem vam da nas pustite da
mimo odemo. To je za vas najbolje! Imaj na umu da si u mojim rukama!
— Hoćeš li me dati umoriti?
— Neću te dati umoriti, već ubiti čim Bebeji protiv nas iole neprijateljski
nastupe.
— Oni bi me osvetili. To sam ti već rekao.
— Oni ne bi tebe osvetili, već bi samo sami sebe upropastili. Pogledaj
ovamo, šeiče Gazale Gabojo. U toj pušci imam dvadeset i pet metaka a u ovoj
drugoj dva. Svaki od ova dva revolvera ima po šest metaka, a svaki od tvojih
dvaju pištolja što ih vidiš za mojim pojasom po dva metka. Mogu dakle četrdeset
i tri puta opaliti bez nabijanja. Moji drugovi su isto tako dobro naoružani, a osim
toga ovdje se nalazimo na mjestu u koje može kroz ulaz proći uvijek samo po
jedan neprijatelj. Tvoji bi ljudi dakle poginuli a da uopće ne bi imali priliku da
ijednoga od nas i rane, a kamoli da ga ubiju. Poslušaj dakle mene i savjet svoga
brata: pusti nas da odemo u miru!
— Zar da dopustim da mi se moji smiju i da mi se rugaju? Kako možeš u
toj svojoj pušci imati toliko metaka! Tvoje riječi ne zvuče tako kao da govoriš
istinu.
— Ja ne lažem. Zapadnjački siladari su spretniji od vaših. Pogledaj tačno
ovamo: rastumačit ću ti ove puške.
Pokazao sam mu mehanizam opetuše i revolvera a zabrinuti izraz njegova
lica odao mi je da sam odabrao pravu taktiku.
— Alah je svemoguć! — promrmlja. — Zašto ne daje svojim vjernicima
mudrost da izrade takve puške?
 — Jer bi ih oni zlorabili. Sad mi reci što si odlučio!
— Gospodine, vidio sam vaše oružje. Izvrsno je ali mi ga se usprkos tome
ne bojimo. Ipak ću biti milostiv prema vama ako mi predate ono što ću sad
zatražiti.
— A što tražiš?
— Onih šest konja što ste mi ih oduzeli i vranca na kojemu jašeš. Osim
toga dat ćeš mi tu pušku s dvadeset i pet metaka i oba pištolja s po šest metaka, a
povrh toga oružje što si ga uzeo iz moga šatora. I više ništa!
— Nećeš dobiti ni jednog od svojih konja, jer ste vi ustrijelili naše. Nećeš
dobiti ni ždrijepca, jer je vredniji od tisuću bebejskih konja. Svoje oružje također
trebam za se. Međutim, da ti pokažem da sam dobrostiv, dobit ćeš natrag svoju
pušku i svoje pištolje čim budem uvjeren da ćete nas pustiti da odemo u miru.
— Promisli samo, stranče, što ti. . .
Prekinuo se, jer je vani pao hitac, a zatim još jedan, pa još nekoliko.
Okrenuo sam se k Englezu.
— Što je, ser?
— Dojan! — odgovori on.
Ta me je riječ toliko elektrizirala da sam trenutak kasnije stajao na ulazu u
dolinu. I zaista, bio je to hrt. Kurdi su jurnuli u lov za njim, ali on je bio toliko
pametan da je potrčao u luku da ih obiđe. Ipak se činilo da mu ta lukavština neće
pomoći. Bio je tako iznuren i umoran da su mali čupavi konji Bebeja trčali brže
od njega. Opazio sam da se nalazi u najvećoj opasnosti da ga ustrijele, pa skočih k
svome konju.
— Šeiče Gazale Gabojo, sad možeš vidjeti kakvo oružje imam. Ali čuvaj
se da ne izađeš iz doline. Moj si zarobljenik dok se ne vratim.
Uzjahao sam.
— Kamo sidi? — upita Halef.
— Idem da zaštitim psa.
— I ja ću s tobom!
— Ostat ćeš ovdje! Pobrini se za to da oba Bebeja ne umaknu.
Izjahao sam van u dolinu pa ispružio ruku dajući Kurdima znak da se
okane psa. Oni su me dobro vidjeli, ali me nisu poslušali. I pas me je također
opazio pa je, umjesto da nastavi trčati u luku, kako je započeo, pojurio ravno k
meni. Taj ga je pravac morao dovesti posve blizu njegovih progonitelja. Nije mi
ni padalo na um da dopustim da mi Kurdi ustrijele hrabru životinju koju sam već
bio smatrao izgubljenom. Zato sam, stigavši na puškomet, zaustavio konja i po-
kazao mu cijev puške. Na taj znak konj se zaustavio posve nepomično. Nanišanio
sam i s dva hica oborio konje one dvojice Kurda koji su se nalazili najbliže
Dojanu. Dojan je neozlijeđen promaknuo, ali Bebej i zakliktaše od srdžbe i
jurnuše prema meni.
Od radosti što me je naposljetku opet našao pas je jednim skokom skočio k
meni na konja, ali ja sam ga odmah odgurnuo budući da mi je mogao smetati.
 — Buraja, buraja! Ovamo, ovamo! — začuh dozive s ulaza u dolinu. Bio je
to šeik koji je pokušao iskoristiti priliku da se izbavi iz svoga nezavidnog
položaja. Kurdi su začuli njegove poklike, podboli konje i zamahnuli oružjem. Ja
sam ih dakako pretekao i opazio, stigavši do ulaza u dolinu, da šeik leži na zemlji,
dok su ga Halef i Englez upravo vezali. Njegov brat je stajao slobodan kraj njega,
a čitavo njegovo držanje pokazivalo je da želi ostati neutralan.
— Emire, poštedi moju braću! — zamoli.
— Budeš li pripazio na šeika! — odgovorih.
— Učinit ću to, gospodaru.
Skočio sam s konja i rekao drugovima da legnu u zaklon iza stijene na
ulazu u dolinu.
— Pucajte samo u konje! — zamolih.
— Zar ti tako držiš riječ, emire? — razljuti se Muhamed Emin.
— Šeikov brat je pošten. Prva salva dakle samo na konje, a onda ćemo
vidjeti što će biti dalje.
Sve se to odvilo tako brzo da su se Bebeji upravo primakli na puškomet.
Ispalio sam obje cijevi teške puške i latio se opetuše. Naši hici zapraskaše,
jednom i još jednom.
— Bounce — eno ih padaju! — viknu Englez. — Pet, osam, devet konja.
Yes!
Digao se iz klečećeg položaja da bi kao i ostali ponovo napunio pušku, dok
sam ja nastavio pucati. Ugljenar Alo je također ispalio hitac iz šeikove puške.
Njegova je krivnja bila da je jedan Bebej bio ranjen. Ostali su bili sigurni strijelci.
Prva salva suzbila je napadaj Kurda sve dok nismo ponovo napunili puška,
a druga ga je posve slomila.
— Comme on — naprijed! — viknu Lindsay. — Izađimo! Zaturimo te
houndcatchers, te psetolovce.
Zgrabio je pušku za cijev i zaista se htio baciti na Kurde, aii ja ga zgrabih i
zadržan.
— Jeste li pametni, ser! — viknuh. — Želite li izgubiti svoj lijepi patentni
nos? Ostanite ovdje gdje ste!
— Zašto? To je pogodan čas. Navalimo, ser, navalimo!
— Glupost! Ovdje smo sigurni, a vani nismo.
— Sigurni? Hm! Onda legnite na divan pa malo odspavajte poslije ručka.
Glupo je da te klipane pustimo da pobjegnu. Well!
— Samo mirno! Ne vidite li da se povlače? Dobili su dobru lekciju pa će je
upamtiti.
— Lijepu lekciju! Stoji ih samo nekoliko konja! Uto mi šeikov brat
dodirnu ruku.
— Emire — reče — hvala ti! Mogao si postrijeljati isto toliko, pa i više
ljudi koliko konja leži vani, ali to nisi učinio.
— Vidiš li sada da je naše oružje bolje od vašega?
— Vidim.
 — Onda izađi Bebejima pa im to reci!
— Učinit ću to. A što će onda biti sa šeikom?
— Ostat će ovdje. Dajem ti punih četvrt sata vremena. Ako se dotle ne
vratiš noseći mir, objesit ćemo šeika o onaj korijen tamo gore. Ne sumnjaj u to.
Dojadilo mi je da se borim s tako nerazboritim neprijateljem.
— A ako ti donesem mir?
— Onda ću osloboditi šeika.
— Hoćeš li dati ono što je od tebe zatražio?
— Neću.
— Ni njegovu pušku ni pištolje?
— Neću. On je kriv zbog napadaja što smo ga upravo odbili. Od nas ne
može očekivati više ni najmanjeg obzira. Mi smo pobjednici. Učini što god
hoćeš.
Otišao je, a ja najprije napunih svoje puške. Dojan mi je pri tome ležao do
nogu i cvilio od radosti, premda mu je jezik od umora visio iz gubice.
— Što misliš, emire — upita Amad el Gandur — je li zaklao onog stražara
uz konje kraj koga je ostao?
— Nadam se da nije. Vjerujem da ga je ostavio, jer mu je najzad dojadilo
da ga čuva. Čuvao ga je cijelo popodne i čitavu noć. Uboga životinja je strašno
izmorena. Halefe, daj mu nešto da jede. Tek kasnije će dobiti vode.
Šeik je ležao vezan na tlu ne govoreći ni riječi. Samo je pogledom pratio
svaki naš pokret. Na njemu se vidjelo da nikad ne može biti naš prijatelj.
Napeto smo čekali odgovor od Bebeja. Oni su se skupili u gustu hrpu pa
smo po njihovim živahnim kretnjama razabirali da je vijećanje vrlo burno.
Najzad se vrati naš glasnik.
— Donosim ti mir, gospodine — reče.
— Pod kojim uvjetima?
— Bez uvjeta.
— To nisam očekivao. Čini se da si se vrlo revno zauzeo za nas. Hvala ti!
— Prije nego što mi zahvališ dobro me shvati, gospodine. Ja ti doduše
donosim mir, ali ni Bebeji ne prihvaćaju nikakve uvjete.
— Ah! I oni to nazivaju mirom? Dobro, onda ću se sam osigurati. Reci im
da ću tvoga brata šeika povesti sa sobom kao taoca.
— Dokle ćeš ga zadržati?
— Dokle god mi se prohtije. Sve dok ne budem siguran da me nitko ne
progoni. A onda ću ga neozlijeđenoga pustiti.
— Vjerujem ti. Dopusti mi da to reknem svojoj braći.
— Pođi k njima i zapovjedi im da se povuku tamo do onih brda uz koja
završava ravnica. Čim opazim da nas slijede, šeik će poginuti.
Otišao je i uskoro opazismo da svi Bebeji, konjanici jednako kao i pješaci,
polaku kreću prema sjeveru. Šeikov brat se vratio po svoga konja.
— Emire — reče — bio sam tvoj zarobljenik. Puštaš li me na slobodu?
 — Puštam. Ti si moj prijatelj. Evo uzmi pištolje svoga brata. Ne dajem ih
njemu, već tebi. Puška ostaje naprotiv vlasništvo čovjeka kome sam je poklonio.
Ostao je uz nas dok nismo šeika svezali na njegova konja i dok se nismo
posve spremili za putovanje. Onda mi pruži ruku.
— Ostaj mi zdravo, gospodine. Neka Alah blagoslovi tvoje ruke i noge! Sa
sobom vodiš čovjeka koji ti je neprijatelj, a sad je i moj neprijatelj, no ipak ga
preporučam tvojoj dobroti, jer je on sin moga oca.
Dugo je gledao za nama sve dok nismo iščezli s vida. Šeik se naprotiv nije
ni osvrnuo na njega. Bilo je sigurno da su postali neprijatelji.
Krenuli smo prema jugu. Halef i ja uzeli smo šeika među se. Osim
nekoliko kraćih primjedbi koje su kadšto bile potrebne, jahali smo cijelim putem
šutke. Na svojim sam drugovima opažao da nisu odobravali moje posljednje
postupke. Nisu to doduše riječima rekli, ali se to dalo jasno razabrati po njihovim
pogledima, izrazima lica i čitavom njihovom mrzovoljnom držanju. Otvoreno
raščišćavanje bilo bi mi draže od te šutljivosti.:
Ni priroda oko nas nije bila prijazna. Jahali smo preko golih brdskih sedla,
pustih obronaka, mračnih klanaca. Uvečer je postalo tako hladno i vjetrovito kao
zimi, a noć što smo je proveli između dvije stijene nagnute jedna prema drugoj
nije uspjela da u nama izazove bolje raspoloženje.
Tik pred zoru uzeh pušku da pokušam ustrijeliti kakvu divljač. Nakon
dugog traženja uspjelo mi je da ubijem nekog jadnog jazavca kojega, sam kao
jedini plijen donio u logor. Moji su drugovi već svi bili budni. Pogled, što mi ga je
Halef kradomice dobacio, rekao mi je da se za vrijeme moje odsutnosti nešto
zbilo. Nisam morao dugo čekati da doznam što je to bilo, jer tek što sam sjeo,
upita me Muhamed Emin:
— Emire, dokle misliš sa sobom vući tog Bebeja?
— Ako se kaniš upustiti u dulji razgovor — odgovorih mu — onda najprije
udaljite zarobljenika koji svakako također dobro vlada arapskim jezikom kao i
njegov brat.
— Neka Alo pripazi na njega.
Poslušao sam taj prijedlog, odveo šeika malo podalje i ostavio ga ondje
pod nadzorom ugljenara kome sam utuvio u glavu da mora najoštrije paziti na
zarobljenika. Zatim se vratih k ostalima.
— Sad nas nitko ne sluša — reče Muhamed Emin — pa ponavljam svoje
pitanje: dokle ćemo vući toga Bebeja sa sobom?
— Zašto me to pitaš?
— Zar te nemam pravo pitati, efendijo?
— Imaš pravo, i ja ti to ne osporavam. Htio sam ga zadržati uza se dok ne
budem siguran da me nitko ne progoni.
— Kako možeš steći tu sigurnost?
— Tako da se u to uvjerim. Nastavit ćemo svoj put do podne, a onda ćete se
vi na prikladnom mjestu ulogoriti za noć, a ja ću odjahati natrag, pa sam siguran
da ću otkriti Bebeje ako su pošli za nama. Sutra prije podne vratit ću se k vama.
 — Je li takav neprijatelj vrijedan tolikoga truda?
— Nije on vrijedan toga truda, ali ga traži naša sigurnost.
— Zašto da sebi i nama ne olakšaš stvar?
— Kako bi to moglo biti?
— Znaš da nam je on neprijatelj?
— K tome veoma opak neprijatelj.
— Koji nas je više puta pokušavao ubiti.
— Tako je.
— I koji nas je štoviše izdao kad se nalazio u našim rukama. Dozvao je
svoje kad si ti izjahao iz doline da obraniš psa.
— I to je tačno.
— Prema zakonima Šamara je višestruko zaslužio smrt
— Vrijede li ti zakoni i ovdje?
— Oni vrijede posvuda gdje Šamar sudi.
— Ah, vi biste dakle htjeli suditi zarobljeniku? Čini mi se da ste mu već
izretkli osudu. Kako glasi?
— Smrt!
— Zašto je niste već izvršili?
— Zar smo to mogli učiniti bez tebe, emire?
— Nemate hrabrosti da izvršite osudu bez mene, ali imate srca da
zarobljenika bez mene osudite. Oh, Muhamede Emine ti si na pogrešnom putu pa
bi zarobijenikova smrt istodobno bila i tvoja smrt.
— Kako to misliš?
— Vrlo jednostavno. Ovdje sjedi moj prijatelj David Lindsay-bej, a ovdje
moj hrabri Hadži Halef Omar. Misliš li da bi vam oni dopustili da u mojoj
odsutnosti ubijete Bebeja?
— Oni nas ne bi spriječili. Znadu da smo jači od njih..
— Istina je, vi ste najhrabriji junaci Hadedina, aii ni ova dva čovjeka nisu
još nikad osjetila strah ni bojazan. Što misliš što bih ja uradio da sam, vrativši se
ovamo, opazio što ste učinili?
— Ni ti ne bi mogao to izmijeniti.
— To je tačno, ali bi to bila vaša smrt Ja bih ispred vas zabo u zemlju nož i
borio se s vama kao osvetnik onoga koji je bio umoren premda se nalazio pod
mojom zaštitom. Sam Alah zna bi li vam uspjelo da me svladate.
— Nemoj o tome govoriti, emire. I sam vidiš da smo te pitali prije nego što
smo išta učinili. Šeik je zaslužio smirt. Vijećajmo o njemu.
— Da vijećamo? Zar ne znate da sam njegovom bratu obećao da ćemo ga
živog i zdravog pustiti na slobodu čim budem uvjeren da nas nitko ne progoni?
— Prenaglio si u tom obećanju. Dao si ga ne pitajući nas. Zar si možda naš
zapovjednik pa si se eto naučio na to da posve samovlasno postupaš?
Takvo predbacivanje nisam očekivao. Neko sam vrijeme šutio ispitujući
svoju savjest, a zatim odgovorih:
 — Imate pravo kad kažete da sam kadšto postupao ne pitajući vas, ali to se
nije desilo zbog toga jer bih ja sebe smatrao najvišim u našem društvu, već s
drugih razloga. Vi ne razumijete kurdski pa sam dakle ja jedini razgovarao s
Kurdima. Jesam li dakle mogao prije svakog pitanja što sam ga dobio i kod
svakog odgovora što sam ga dao prevoditi svaku riječ? Zar čovjek kod odluke
koju treba brzo donijeti, kod djela koja se ne smiju ni načas odgoditi ima vremena
i prilike da se savjetuje s drugovima koji kraj toga ne govore svi istim jezikom?
Nije li uvijek bilo za naše dobro što ste učinili sve što sam vam savjetovao?
— Otkako smo se sreli s Bejatima tvoji savjeti nisu nikad bili dobri.
— Nisam svjestan toga, ali se o tome ne želim s vama prepirati. Ja sam
samo čovjek koji se može prevariti. Vi ste mi sve dosad dragovoljno prepustili
vodstvo, jer ste imali povjerenja u mene, ali kako sad vidim da se to povjerenje
izgubilo, ja se isto tako dragovoljno povlačim. Muhamede Emine, ti si narjstariji
među nama. Rado ti ustupam čast da budeš naš vođa.
To nisu očekivali, ali posljednja rečenica je starom Hadedinu toliko
polaskala da nije mogao samo tako lako odbiti moju ponudu.
— Je li to tvoja čvrsta volja, emire? Misliš li zaista da mogu biti vaš vođa?
— Mislim. Mudar si, snažan i hrabar.
— Hvala ti! Ali ja ne vladam kurdskim jezikom.
— Ja ću ti biti tumač.
Muhamed Emin nije shvatio da zbog neobična sastava našeg malog
društva uopće nije bilo moguće da stavimo apsolutno vodstvo u jednu određenu
ruku.
— Uostalom — dodao sam — ubrzo ćemo stići u područje u kojemu se
govori samo arapski.
— Jesu li i ostali sporazumni s tvojim prijedlogom?
— Hadži Halef Omar će učiniti ono što mu kažem, a Engleza ću sad
upitati.
Kad sam Englezu razložio cio položaj, on mi suho odvrati:
— Nemojte griješiti, ser! Već davno sam opazio da Hadedinima nešto nije
pravo. Mi smo za njih odviše humani. Well!
— Dobro ste pogodili. Sad treba da vas upitam prihvaćate li šeika
Muhameda kao vođu?
— Yes, ako poznaje put. Inače ja nimalo ne marim za nekog vođu. Ja sam
Englishman, pa radim što mi se prohtije.
— Treba li da mu to kažem?
— Recite mu, a što se mene tiče recite mu i koješta drugo što vam padne na
um. Ja sam zadovoljan i time ako taj ugljenar Alo želi da bude poglavica.
Lindsay evo sam mišljenje prenio Hadedinima riječima:
— David Lindsay-bej je sporazuman. Njemu je svejedno tko je vođa, ti ili
ugljenar Alo. On je emir iz Inglistana pa radi samo ono što hoće.
Muhamed Emin namršti obrve. Njegova vladavina se već na samom
početku pokolebala.
 — Tko ima povjerenja u mene, taj će biti sa mnom zadovoljan — dobaci.
— A sad da govorimo o Bebeju. Zaslužio je smrt. Treba li da dobije tane ili uže?
— Ni jedno ni drugo. Već sam ti rekao da sam zadao riječ da ćemo mu
sačuvati život.
— Emire, to više ne vrijedi, jer sam ja postao vođa. Uvijek ima biti onako
kako vođa odredi.
— Uvijek će biti ono što odredi vođa ako su svi ostali s time sporazumni.
Neću dopustiti da se prekrši moja riječ.
— Efendijo!
— Šeiče Muhamede Emine!
Uto mali Halef izvuče jedan od svojih pištolja i upita me:
— Sidi, želiš li da nekome prosviram tane kroz glavu? Alaha mi, učinit ću
to odmah!
— Hadži Halefe Omaru, ne laćaj se oružja, jer smo prijatelji, premda se
čini da to Hadedini zaboravljaju — mirno odgovorih.
— Gospodine, mi to ne zaboravljamo — stade se braniti Amad el Gandur.
— Ali ti zaboravljaš da ovdje vladaju naši zakoni. Ti si branio već brata toga
šeika, ali mi ne dopuštamo da nam šeika oduzmeš. Zašto si nam zapovjedio da
pucamo samo u konje? Jesmo li mi dječaci koji su svoje oružje dobili samo za
igru? Zašto da štedimo izdajice? Taj tvoj način stajat će te još života.
— Šuti, Amade el Gandure, jer ti si zaista još dječak, premda nosiš ime
koje znači junak! Najprije postani muškarac, a onda govori!
— Gospodine — ljutito viknu on — ja jesam muškarac!
— Nisi, jer da si muškarac onda bi znao da se muškarac nikada ne da
prisiliti da prekrši riječ!
— Ti je i ne trebaš prekršiti jer Bebeja želimo kazniti mi.
— Ja to zabranjujem!
— A ja to zapovijedam! — viknu Muhamed Emin, ljutito ustavši.
— Zapovijedaš li ti ovdje? — upitah ga.
— A imaš li ti pravo što zabranjivati? — odvrati on.
— Imam. Moja mi zadana riječ daje pravo na to.
— Tvoja riječ ne vrijedi kod nas ništa. Dojadilo nam je da nam zapovijeda
čovjek koji štedi svoje neprijatelje. Zaboravio si što sam za tebe učinio. Primio
sam te kao gosta, zaštitio sam te pa sam ti štoviše dao i konja koji mi je bio
vredniji od pola života. Ti si nezahvalnik.
Osjetio sam kako mi je lice problijedilo a ruka se trznula prema bodežu no
ipak mi je uspjelo da se svladam.
— Povuci tu riječ — odgovorih hladno i ustadoh. — A vranca ti vraćam!
Dao sam Halefu znak i pošao onamo gdje je zarobljeni šeik ležao kraj
ugljenara. Ondje sjedoh. Nepunu minutu kasnije sjedio je i Englez kraj mene.
— Što je, ser? — upita. — Zounds, pa oči su vam pune suza! Čovječe,
recite mi koga treba da ustrijelim ili zadavim!
— Onoga tko se usudi da dirne u ovog zarobljenika!
 — A tko je to?
— Hadedini. Šeik Muhamed mi je predbacio da sam nezahvalan. Vratio
sam mu vranca.
— Vranca? Jeste ludi, ser? Da vraćate takvog konja kad je jednom već
postao vašim vlasništvom! Nadam se ipak da se to još može izmijeniti.
Uto je došao Halef vodeći dva konja. Jedan je od njih bio njegov a drugi je
bio onaj prekobrojni konj što sam ga oduzeo Bebejima. Na njemu je bilo moje
sedlo što ga je Halef skinuo s vranca. I u očima moga malog Halefa iskrila je
suza, a glas mu je drhtao kad mi je rekao:
— Imao si pravo, gospodine. Sam šejtan je ušao u te, Hadedine. Treba li da
uzmem bič i da ga istjeram iz njih?
— Opraštam im. Sad krenimo.
— Sidi, što ćemo učiniti ako oni pokušaju ubiti Bebeja?
— Smjesta ćemo ih postrijeljati.
— To mi je pravo i drago. Neka Alah kamenuje te nitkove. Zarobljenika
svezasmo opet na njegova konja a mi uzjahasmo.
Ja dakako nisam uzjahao vranca već lisaskog alata, prilično vrijednog
konja. Naša mala povorka krenu kraj Hadedina koji su još sjedili u travi. Možda
su oni mislila da ćemo popustiti ali sad kad su vidjeli da smo stvar shvatili
ozbiljno, skočiše na noge.
— Emire, kamo ćeš? — upita Muhamed Emin.
— Odlazim — odgovorih kratko.
— Bez nas?
— Kako god želite!
— A gdje je vranac?
— Prijeko, gdje je bio privezan.
— Mašalah, pa on je tvoj!
— Sad je opet tvoj. Salama — Alah vam dao mir!
Podbo sam svoga konja i mi pojahasmo kasom. Tek što smo prešli nepunu
englesku milju, ona dvojica nas stigoše. Amad el Gandur je uzjahao vranca, a
svoga je konja vodio za uzdu. Sad je bilo posve nemoguće da vranca primim
natrag.
Muhamed Emin je dojahao do mene dok je njegov sin zaostao.
— Mislio sam da ću ja biti vođa, emire! — poče.
— Mi trebamo vođu, ali ne trebamo tiranina.
— Želim samo kazniti Bebeja koji je zarobio mene i moga sina. Ali što sam
učinio tebi?
— Muhamede Emine, ti si proigrao ljubav i sklonost trojice muževa koji su
za tebe i tvoga sina stavili svoj život na kocku i koji bi do danas za vas bez
oklijevanja sunuli u smrt.
— Oprosti mi, efendijo.
— Ne ljutim se na tebe.
— Uzmi ždrijepca natrag!
 — Nikada!
— Želiš li kazniti moju starost i posramiti moju sijedu bradu? :— Upravo
tvoja starost i snijeg na tvojoj bradi morali su ti reći da srdžba nikad ne nosi ništa
dobra.
— Zar da se među djecom Beni Airaba posvuda pripovijeda da je šeiku
Hadedina vraćen poklon jer nije bio dostojan da ga dade?
— Tako će pripovijedati.
— Emire, okrutan si, jer me sramotiš.
— Sam si to učinio. Bio sam tvoj prijatelj i volio sam te. I danas ti
opraštam. Znam kakva će biti sramota kad se vratiš svojima i dovedeš sa sobom
ždrijepca. Htio bih ti pomoći, ali ne mogu.
— Možeš. Dovoljno je da opet primiš ždrijepca.
— Ja bih to učinio, tebi za ljubav i na čast, ali to je postalo nemoguće.
Osvrni se!
On se osvrne, ali zatrese glavom.
— Ne vidim ništa. Što to misliš, emire?
— Zar ne vidiš da je vranac već dobio gospodara?
— Sad te razumijem, efendijo. Amad el Ganduir će sjahati.
— Ali ja neću uzeti konja. On je na njega stavio svoje sedlo i uzjahao na
njega. To je znak da ste konja primili natrag. Da si ga doveo onakvog kakvog sam
ti ga ja ostavio, neosedlanog i nedirnutog, onda bih se sjetio da smo bili prijatelji
pa bih skinuo sramotu s tebe. Ovako ne mogu.
— Alah il Alah! Kakvu smo samo pogrešku učinila!
Bilo mi je žao staroga šeika, ali mu nisam mogao pomoća. Zar da ja
primam sramotu na sebe, kako bi njemu uštedio njegovu? Nikako! Nisam mogao
uopće shvatiti što je odjednom spopalo ta dva inače tako razborita čovjeka. Neki
osobni obziri sigurno nisu bili razlog. Možda je klica tog njihovog postupka bila u
njima već dugo vremena skrivena, a ja sam je podjarivao obzirnošću koju sam
pokazivao prema našim protivnicima. Pošteda što sam je pokazao prema oba
Bebeja bila je onda kapljica zbog koje se čaša prelila. Pa ipak, premda mi je bilo
veoma žao što sam izgubio ždrijepca, nije mi padalo ni na um da svoje
čovječanske nazore žrtvujem osvetoljubivim običajima tih nomada.
Hadedin je dugo šutke jahao kraj mene. Najzad me upita oklijevajući:
— Zašto se tako uporno ljutiš na mene?
— Ne ljutim se na tebe, Muhamede Emine, ali mi je teško što tvoje srce
žeđa za krvlju onih kojima je tvoj prijatelj oprostio.
— Dobro, onda ću popraviti tu pogrešku.
Okrenuo je konja. Iza mene je jahao Englez s Halefom, a zatim Alo sa
zarobljenikom, dok je Amad el Gandur jahao na kraju. Nisam se osvrnuo
vjerujući da se Muhamed Emin želi porazgovoriti sa svojim sinom. Halef i
Lindsay nisu se s istog razloga okrenuli. Uočili smo to tek onda kad smo čuli
kako je Hadedin glasno rekao:
— Slobodan si, odjaši natrag!
 Već mi je prvi pogled pokazao da je prerezao zarobljenikove spone. Gazal
Gaboja je odmah pograbio uzde i odjurio u galopu.
— Šeiče Muhamede, što si to učinio! — viknu Halef.
— Tkundersstorm, što pada tom čovjeku na um! — viknu Englez.
— Jesam li pravo učinio, emire? — upita Muhamed.
— Postupio si poput dječaka! — razljutih se.
— Htio sam ti učiniti po volji — stane se on ispričavati.
— Tko ti je rekao da želim da ga tako brzo oslobodiš? Izgubili smo taoca i
sad smo opet u opasnosti!
— Alah istafer — bog mu oprostio! — viknu Halef. — Pojurimo za
Bebejem!
— Nećemo ga stići — dobacih. — Naši konji nisu bolji od njegova. Samo
vranac je brži.
— Amade, za njim! — Zapovjedi Muhamed Emin svom sinu. — Vrati ga
natrag ili ga ubij!
Amad okrenu vranca i odjuri, ali tek što je prešao pet stotina koraka, konj
se stade opirati da ga dalje nosi. Ipak, on nije bio čovjek koji bi dopustio da ga
konj lako zbaci. Prisilio ga je da nastavi trkom. Dakako da smo pojahali za njim.
Ubrzo je iščezao iza nekog zavoja, a kad smo i mi obišli oko njega, ugledasmo ga
opet u daljini gdje se bori s plemenitom životinjom. Uložio je svoju snagu i
spretnost, ali uzalud. Najzad je ipak izletio iz sedla. Konj se okrenuo, dotrčao
natrag i zaustavio se kraj mene, pa stao svoju lijepu glavu trti o moje stegno
nježno njišćući.
— Alah akbar! — dobaci Halef. — On daje konju plemenitije srce nego što
ga imaju mnogi ljudi. Šteta, sidi, da ti čast ne dopušta da ga primiš natrag.
Hadedin nije lako pao, pa je uspio ustati tek uz mnogo muke, ali kad sam
ga pregledao pokazalo se da nije ozlijeđen.
— Taj je ždrijebac pravi đavo! — reče. — A prije me je rado nosio!
— Zaboravljaš da je kasnije nosio mene — objasnih mu — a ja sam dosad
uvijek umio tako priučiti konja da nosi samo onoga kome ja dopustim da jaše na
njemu.
— Nikad više neću uzjahati toga šejtana!
— Učinio bi pametno da ga ni sad nisi uzjahao. Da sam ja sjedio u tom
sedlu, Gazal Gaboja nam ne bi umakao.
— Uzjaši, emire, i pojuri za njim — zamoli Muhamed Emin.
— Ne vrijeđaj me!
— Zar da Bebej umakne?
— Umaći će, ali samo tvojom krivnjom.
— Strašno! — potuži se Englez, — Glupa pripovijest! Vrlo neugodno.
Yes.
— Što da radimo, sidi? — upita Halef.
— Da se opet domognemo Bebeja? Ništa. Ja bih poslao za njim psa da mi
taj nije odviše dragocjen. Sad treba donijeti odluku. — Okrenuvši se Hadedinima,
upitah: — Jeste li jutros kad sam ja otišao da ustrijelim jazavca, u Bebejevoj
prisutnosti govorili o putu kojim želimo poći?
Oklijevali su s odgovorom, ali Halef reče:
— Jesu, sidi. Govorili su o tome.
— Ali samo arapski — ispriča se Muhamed:
Da nije bio tako dostojanstven čovjek ne bi izbjegao oštrom ukoru. Ovako
sam sebe prisilio da mu mirno reknem:
— Niste mudro postupili. Što ste rekli?
— Da odlazimo u Bistan.
— I drugo ništa? Razmisli! Ovdje se radi o tome da znamo svaku riječ koja
je izgovorena. Svaka malenkost što je presutite može nam nanijeti velike štete.
— Rekao sam da ćemo iz Bistana možda odjahati u Ahmed Kulvan, a
svakako u Kizeldži da bismo stigli do jezera Kiupri.
— Ludo si radio, šeiče Muhamede. Nimalo ne sumnjam u to da će nas šeik
Gazal Gaboj progoniti. Zar još misliš da možeš biti naš vođa?
— Oprosti mi, emire. Ipak sam uvjeren da nas Bebej neće stići. On mora
odviše daleko jahati natrag da naiđe na svoje.
— Misliš li? Boravio sam kod brojnih naroda i upoznao njihove značajeve,
pa me nije tako lako zavarati. Šeikov brat je iskren čovjek, ali on nije vođa
Bebeja. On je kod njih uspio ishoditi samo to da nas puste da slobodno odemo, ali
jamčim glavom da oni jašu za nama krijući se od nas. Dokle god se šeik nalazio u
našim rukama, bili smo sigurni. Ali sad smo u opasnosti. Oni će se htjeti osvetiti
za sve, pa i za konje koje smo im postrijeljali.
— Ne moramo ih se bojati — stade me tješiti Amad el Gandur. — Upravo
zbog tih konja ne mogu nas svi slijediti. A ako dođu, mi ćemo ih dočekala s našim
dobrim puškama.
— To zvuči dobro, ali nije tačno. Oni su uvidjeli da smo mi nadmoćni u
otvorenoj borbi pa će nam zato ponovo namjestiti zasjedu ili nas, štoviše, napasti
noću.
— Postavit ćemo stražu.
— Mi smo samo šestorica pa bismo trebali najmanje isto toliko stražara da
budemo bar imalo sigurni. Moramo nešto drugo izmisliti.
Naš vodič, ugljenar, ostao je nešto podalje od naše skupine. Bio je u
neprilici očekujući da ću ga ukoriti što nije spriječio Hadodina da oslobodi
zarobljenika.
— Kako daleko prema jugu se spuštaju Bebeji? — upitah ga.
— Sve do jezera — odvrati on
— Poznaju li oni tačno taj kraj?
— Vrlo tačno. Oni isto tako dobro kao i ja poznaju — doda Alo — svako
brdo i svaku dolinu između Dorgezina i Mieka, između Nvajzgija i Dženavere.
— Moramo dakle — nastaviti — krenuti drugim putem nego što smo to
prvotno htjeli. Na zapad ne smijemo. Kako je daleko odavde prema istoku do
glavnog lanca planine Zagros?
 — Osam sati kad bismo mogli jahati zrakom.
— Ali budući da moramo jahati po zemlji?
— To je različito. Malo niže poznajem jedan klanac. Pojašimo li prema
istoku prenoćit ćemo u jednoj sigurnoj šumi pa ćemo sutra, kad se sunce uspne
visoko, stići do planine Zagros.
— Ako se ne varam, ondje mora biti perzijska granica?
— Jeste, ondje kurdska krajina Teratul graniči s perzijskim okrugom
Sakizom koji potpada pod Sinu.
— Ima li tamo Kurda plemena Džijaf?
— Ima; veoma su ratoborni.
— Možda će nas ipak dobro prihvatiti, jer im nismo učinili ništa nažao.
Osim toga možda će nam kod njih ime kana Hajdera Mirlama poslužiti kao
preporuka. Odvedi nas do onog klanca o kojem si govorio. Pojahat ćemo prema
istoku!
Taj sam razgovor vodio kurdskim jezikom, a sad sam ga preveo svojim
drugovima koji su bili potpuno sporazumni s mojom odlukom. Pošto je Amad el
Gandur ponovo rasedlao vranca i uzjahao svoga prijašnjeg konja, nastavismo put.
Muhamed Emin vodio je ždrijepca.
U toku tih neugodnih pregovora i događaja prošlo je dosta vremena pa smo
tek oko podne stigli do spomenutog klanca. Nalazili smo se u srcu planine i
krenuli prema istoku, pobrinuvši se prije toga da nikakav trag ne oda da smo
izmijenili pravac kretanja.
Već nakon sat jahanja opazismo da se kraj opet počeo spuštati a kad sam
upitao Aloa reče mi ovaj da između klanca i planine Zagros moramo poprijeko
prijeći kroz oveću dolinu.
Jutrošnje razmirice ostavile su u našem inače tako bratskom krugu teško
neraspoloženje koje se vjerojatno najjasnije dalo pročitati na mom licu. Nisam
uopće smio da pogledam svoga vranca. Moj alat nije doduše bio loš konj, ali
Kurdi umiju jedino nagoniti konje dok ne popadaju pa sam se u sedlu osjećao kao
početnik plemenitog umijeća jahanja na suhom kljusetu čija skrivena svojstva
treba najprije proučiti. Pastuhu sam od srca priuštavao da slobodno i lako kasa
kraj nas.
Predveče stigosmo do šume u kojoj smo se imali utaboriti za noć. Sve
dosad se nismo namjerili ni na jednog čovjeka, ali smo ugledali nešto divljači
koja nam je poslužila za večeru. Večerali smo vanredno šutljivo, a zatim legosmo
na počinak.
Ja sam imao prvu stražu pa sam sjedio podalje od ostalih, naslonjen na
drvo. Uto mi priđe Halef, nagnu se nada me i tiho me upita:
— Sidi, tvoje je srce turobno. Je li ti draža konj od tvoga vjernog Hadži
Halefa Omara?
— Nije, Halefe. Za tebe bih dao deset i više takvih konja.
— Onda se utješi, dobri moj sidi, jer ja sam kod tebe i ostat ću uza te pa me
nikakav Hadedin neće odvojiti od tebe!
 On položi ruku na prsa, a zatim se ispruži kraj mene.
Sjedio sam tako u toj tihoj noći a srce mi je nabujalo i proširilo se zbog
spoznaje da sam stekao ljubav jednog čovjeka koga sam i ja volio. Kako sretan
mora biti tek čovjek koji ima mirnu domovinu, do koje ne dopiru udarci valova
sudbine, ženu u koju može imati povjerenja, i dijete u kome vidi kako raste
njegova oplemenjena slika i prilika. I kruto srce svjetskog skitnice osjeća kadšto
da se u čovjeku iza pustih i osamljenih ravnica uzdižu visovi što ih sunce može
pozlatiti i zagrijati svojim zrakama.
Narednog jutra nastavismo put. Ubrzo se pokazalo da se Alo nije prevario,
jer podne još nije došlo a pred nama su se već uzdizali vrhunci planine Zagros pa
smo svojim umornim konjima mogli priuštiti mali odmor. Ulogorili smo se u
nekoj dolini čije su stijene bile toliko strme da se činilo kako se uopće nitko ne bi
mogao uspeti uz njih. Pustili smo konje da slobodno pasu i legli u visoku travu,
svježu i sočnu, jer je dolinom protjecao potočić.
Lindsay je ležao kraj mene. Gledao je neku kost i nešto nerazumljivo
gunđao. Bio je loše raspoložen.
Zatim se napol uspravi i pokaza rukom smjer kojem sam pokazivao leđa..
Okrenuo sam se i ugledao tri čovjeka koji su nam se polako približavali. Bili su
odjeveni u tanko prugasto platno, nisu imali ni cipela ni turbana, a naoružani su
bili samo noževima. Pri susretu s tako bijednim likovima nije bilo potrebno da
posežemo za oružjem. Zaustavili su se pred našom skupinom i pozdravili nas
spoštovanjem.
— Tko ste vi? — upitah.
— Mi smo Kurdi od plemena Mar Mamali.
— Što radite oydje?
— Imamo krvnu osvetu pa smo pobjegli da potražimo neko drugo pleme
koje bi nas zaštitilo. A tko ste vi, gospodine?
— Mi smo strani putnici. .
— Što radite ovdje?
— Odmaramo se.
Činilo se da mi taj čovjek nije zamjerio moje kratke odgovore, jer je rekao:
— U ovoj vodi ima riba. Dopuštaš li da uhvatimo neku?
— Ali nemate ni mreže ni udice!
— Vješti smo tome da ih hvatamo rukama.
I ja sam opazio da je u potoku bilo pastrva, a budući da sam bio radoznao
da vidim kako se pastrve dadu uhvatiti rukama, rekoh:
— Ćuli ste da smo ovdje stranci, pa vam dakle ne možemo braniti da
hvatate ribe.
Oni odmah počeše noževima rezati travu. Kad su narezali dovoljno, skupili
su kamenja da zagrade potok na nekom zavoju. Najprije su postavili donju branu,
a zatim gornju. Voda je otekla i oni su sad zaista lako mogli pohvatati ribe koje su
ostale na suhom. Budući da nas je ta sama, po sebi posve jednostavna stvar
zanimala latili smo se i mi ribolova. Lovina je bilo obilna a kako su nam klizave
životinje neprekidno izmicale iz ruku, više smo se posvetili njima nego što smo
pazili na ona tri Kurda, sve dok naš vodič nije odjednom glasno viknuo:
— Gospodine, pripazi! Kradu!
Podigao sam glavu i ugledao ta tri klipana gdje već sjede na našim
konjima: jedan je sjedio na ždrijepcu, drugi na mom alatu, a treći na Lindsayevu
konju. Prije nego što su se moji drugovi uspjeli oporaviti od prepasti, Kurdi od
juriše.
— All devils, moj konj! — viknu Lindsay.
— Alah kerim — bog nam bio milostiv, ždrijebac — viknu Muhamed
Emin.
— Za njima! — zaurla Amad el Gandur.
Jedino ja sam ostao miran. Nismo imali posla ni spravim konjanicima ni s
nekim vještim ljudima, jer nam inače ne bi ostavili druge konje.
— Stoj! Čekajte! — viknuh. — Muhamede Emine, priznaješ li da je vranac
opet tvoje vlasništvo?
— Priznajem, emire.
— Dobro! Nisam smio dopustiti da mi ga ponovo pokloniš, ali pozajmiti
ga mogu od tebe. Hoćeš li mi ga posuditi na nekoliko minuta?
— Ta konj je otišao!
— Reci brzo hoćeš li mi ga pozajmiti?
— Hoću, emire.
— Onda dođite za mnom.
Skočio sam na najbližeg konja i u galopu odjurio za lopovima. Ono što sam
očekivao već se zbilo. Malo podalje visio je već jedan Kurd potrbuške na mom
pastuhu držeći se o njega nogama i rukama dok je konj divlje skakao da zbaci
kradljivca. Nisam još ni stigao do njega, kad taj momak odleti na zemlju. Vranac
se vratio i zaustavio čim sam ga pozvao. Za tren oka bio sam u sedlu, ostavio
drugoga konja i potjerao pastuha naprijed.
Kurd se međutim podigao sa zemlje i pokušao pobjeći. Izvukao sam
pištolj, zgrabio ga za cijev i podigao ruku. Projurivši tik. kraj njega sagnuo sam se
pa ga kundakom udario po goloj glavi da je tresnuo na zemlju. Zatim sam pištolj
ponovo zadjeo za pojas i skinuo laso s bekova.
Daleko dolje ugledah onu drugu dvojicu gdje jašu. Položih pastuhu ruku
među uši.
— Ri.
Pojurio je brže od ptice u letu. Za nepunu minutu dostigao sam bližega.
— Stoj! Dolje s konja! — zapovjedih mu.
Okrenuo se. Vidio sam da se prestrašio, ali me nije poslušao, već je svoga
konja potjerao još većom brzinom. Uto sam ga dostigao i pojurivši kraj njega
bacio na njega nepogrešivi remen. Trzaj! Odvukao sam ga malo sa sobom a onda
zaustavio konja da skočim na zemlju. Premda je prošlo vrlo malo vremena, ipak
je moj konj tako strelovito trčao da sam ga odvukao prilični komad puta, tako da
je izgubio svijest.
 Skinuo sam laso s njega, napravio omču, ostavio Kurda na zemlji, ponovo
uzjahao i pojurio za trećim, posljednjim kradljivcem. I njega sam ubrzo dostigao.
Kraj je bio veoma prikladan, jer mi nije mogao pobjeći ni nadesno ni nalijevo. I
njemu sam naložio da stane, ali me ni on nije poslušao. Zatim zazuji laso i omča
se čvrsto stegne oko njegovih ruku, pritegnuvši ih uz tijelo. Moj konj skoči još
nekoliko puta, a onda ga zaustavili, Kurd je ležao na zemlji jednako kao i onaj
prije njega, samo što je bio pri svijesti, jer ga nisam daleko vukao za sobom.
Skočio sam s konja i ovio mu remen oko čitavog tijela, a zatim ga uspravio.
Njegov se konj zaustavio dršćući.
— To su dakle bile ribe što ste ih vi kanili uhvatiti! Kako se zoveš?
Nije mi odgovorio.
— Maločas nisi bio nijem. Ne budeš li odgovarao, ne očekuj milosti od
nas. Kako se zoveš?
I sad je šutio.
— Onda ostani ležati dok ne donesu i onu drugu dvojicu. Gurnuo sam ga, a
budući da, se nije mogao ni maknuti, tresnuo je onako ukočen na zemlju. I ja sam
sjeo. Već sam bio ugledao svoje drugove gdje dolaze odozgo. Za kratko vrijeme
bili smo opet svi zajedno, imali smo svoje konje i kradljivce, a k tome — što nam
je bilo najmilije — naš vrijedni Alo bio je tako pametan da skine svoj pokrivač s
konja i da u njega, dok smo mi lovili Kurde, zavije uhvaćene ribe. Donio ih je sa
sobom pa smo sad iskopali malu jamu u zemlji i iznad nje naložili vatru da bismo
spekli ribe, premda nismo imali ni vode ni začina.
Čestiti David Lindsay se zbog toga opet udobrovoljio. Ona tri bijednika
bila su to lošije raspoložena. Kratki užitak u jahanju skupo su platili. Nisu se
uopće usuđivali podići pogled.
— Zašto ste nam pokušali oteti konje? —upitah zarobljenike.
— Jer ih tako nužno trebamo. Mi smo bjegunci.
To je zaista bila isprika, a ja sam je to prije htio uzeti u obzir što krađa
konja kod Kurda ne slovi kao sramotno djelo. —Još si mlad. Jesi li ostavio
roditelje?
— Jesam, a i ova druga dvojica su ih ostavili. Ovaj ovdje ima štoviše ženu
i dijete.
— Zašto oni ne govore?
— Gospodaru, stide se. . — A ti se ne stidiš?
— Ne; jedan ti ipak mora odgovoriti.
— Čini se da nisi baš pokvaren, a budući da mi vas je žao, vidjet ću mogu li
od svojih drugova postići nešto za vas.
To je doduše bio uzaludan trud, jer su svi, pa i Halef i Englez uporno tražili
da se ti ljudi kazne. Lindsay je htio da ih izbatinaju, ali je povukao svoj prijedlog
kad sam mu rekao da bi ih time obeščastili, a otimačina konja se kod njih smatra
viteškim djelom.
— Dakle ih nećemo izlemati — dobaci on. — Well! .Onda ćemo im spaliti
brkove. Izvrsno. Piroteskno. Yes.
 Morao sam se nasmijati, pa sam i ostalima saopćio Lindsayev plan. Odmah
su ga prihvatili. Sad smo ta tri čovjeka čvrsto zgrabili i u roku od dvije minute
ostale su im na obrazima samo opržine brkova. Zatim su smjeli otići. Nijedan se
nije branio i nije rekao ni riječi, ali kad su otišli od nas, prestrašio sam se zbog
pogleda kojima su se od nas oprostili.
Nakon duljeg vremena spremismo se da krenemo. Muhamed Emin priđe k
meni i reče:
— Emire, hoćeš li mi iskazati uslugu?
— Koju?
— Ja bih ti za danas htio posuditi svoga vranca.
Lukavac! Mislio je da je pronašao način da se izmiri sa mnom i da me
postepeno dovede do toga da opet primim vranca.
— Ne trebam ga! — odgovorih mu.
— Ali ipak može svakog časa biti potrebno da se njime okoristiš kao malo
prije. .
— Onda ću te zamoliti za njega.
— Moglo bi se desiti da neće biti vremena za takvu molbu. Jaši na njemu,
efendijo, kad već nitko drugi ne može na njemu jahati.
— Pod uvjetom da ostane tvoje vlasništvo.
— Neka ostane!
Bio sam pomirljivo raspoložen pa sam mu ispunio želju; ali tvrdo odlučivši
da nikad više ne primim konja. Nisam ni slutio da će se stvari posve drukčije
razviti.
 SMRT U BORBI

NISMO se mogli odlučiti da prijeđemo preko planine Zagros, već smo

naprotiv pošli dolinom u kojoj smo se nalazili i koja je vodila prema jugu.
Prejahali smo preko zelenih bregova i na kraju, upravo kad se sunce približilo
zapadu, stigli do neke visoke osamljene hridine u čijoj smo zavjetrini odlučili
podići logor. Jahali smo oko hridine. Ja sam se nalazio na čelu, zakrenuo sam oko
izbočene stijene i. . . umalo da nisam oborio neku mladu Kurdkinju koja je nosila
malog dječaka. Žestoko se prestrašila. Posve blizu, na rubu grmlja, stajala je kuća
koja kao da nije bila boravište običnog čovjeka.
— Ne boj se! — obratih se ženi i pružih joj ruku. — Alah blagoslovio tebe
i toga lijepog dječaka! Čija je ta kuća?
— Šeika Mahmuda Kansura.
— Kojem plemenu pripada?
— Plemenu Džijaf.
— Je li kod kuće?
— Nije. On rijetko boravi ovdje, pa mu ta kuća služi samo kao ljetnikovac.
Sad se nalazi daleko na sjeveru gdje se slavi neka svečanost.
— Čuo sam za to. Tko stanuje ovdje u šeikovoj odsutnosti?
— Moj muž.
— A tko je on?
— Gibrail Mamraš, čuvar šeikove kuće.
— Hoće li nam dopustiti da prenoćimo?
— Jeste li prijatelji Džijafa?
— Mi smo stranci iz daleke zemlje, i prijatelji svih ljudi.
— Onda počekajte! Govorit ću s Mamrašom.
Ona ode, a mi siđosmo s konja. Malo kasnije priđe nam neki čovjek
četrdesetih godina. Imao je prijazno lice.
— Alah blagoslovio vaš dolazak! — pozdravi nas. — Dobro ste nam došli
ako hoćete da uđete.
Naklonio se pred svakim od nas i pružio nam ruku. Po tome smo opazili da
se već nalazimo na perzijskom području.
— Imaš li mjesta i za naše konje? — upitah.
— Imam. Mogu ostati u dvorištu i jesti ječma.
Naselje je bilo okruženo visokim zidom iza kojeg se nalazila kuća s
dvorištem i vrtom. Kuća je imala dva dijela i posebne ulaze. Vrata od muškog
dijela otvarala su se prema naprijed, a u ženski se moglo ući samo sa stražnje
strane.
Mamraš nas je dakako uveo u prvi odio, dugačak dvadeset, a širok deset
koraka. Umjesto prozora nalazio se slobodan prostor između greda na stropu. Pod
je bio pokriven hasurama a duž zidova nalazili su se jastuci koji su pružali
udobnost poslije napornog jahanja.
 Sjeli smo na jastuke, a domaćin otvori škrinju koja se nalazila u kutu sobe.
— Imate li lule? — upita.
Tko bi mogao opisati dojam što su ga izazvale te riječi! Alo je ostao kod
konja pa nas je u sobi bilo svega petoro.
Čim je taj čovjek izrekao svoje pitanje, svih deset ruku posegnu za lulama i
svi jednoglasno odgovorismo:
— Imamo.
— Onda dopustite da vas ponudim duhanom.
Donio nam je duhan za kojim smo već dugo čeznuli. Alah il alah, posvuda
Alah! To su bili oni meni dobro poznati crveni paketići s finim duhanom koji se
uzgaja u Basiranu na sjevernoj granici perzijske pustinje Lut. Za tren oka bile su
lule napunjene i tek što su se uzdigli mirisni kolutovi dima, već se pojavila žena
noseći crnu kavu koja doduše nije imala ništa zajedničko s pravom kavom, ali
kako smo već mnogo tjedana bili bez nje, prijala nam je i ova. Osjećao sam se
udobno, iako sam se ljutio što sam danas toliko vremena potratio hvatajući
pastrve. Eto, takav je čovjek — uvijek i neprekidno rob određenog trenutka.
Popio sam tri ili četiri šalice kave, a zatim izašao u dvorište noseći
zapaljenu lulu da pogledam što rade konji. Ugljenar je opazio moju lulu pa se iz
njegovih usta začu tako neizrecivo čeznutljivo groktanje da sam odmah požurio
natrag da i za njega zamolim malo basirana. Kad sam ga donio, on ga stavi u usta
umjesto u lulu. Imao je drukčiji ukus od nas.
Zid oko posjeda bio je viši od čovjeka. Naši su konji bili potpuno sigurni
čim se zatvore velika teška vrata, jedini izlaz u dvorište. Zadovoljan time, vratih
se u sobu gdje je domaćin sjedio razgovarajući s gostima na arapskom jeziku. -
Uskoro je domaćica donijela nekoliko papirnatih fenjera koji su širili ugodno
polusvjetlo. Malo zatim donese i hladno meso od divlje peradi. Uz to smo jeli
ječmene lepinje.
— Čini se da u ovom kraju ima mnogo ptica — dobaci Muhamed.
— Vrlo mnogo — odgovori Mamraš. — Nedaleko se nalazi jezero.
— Koje? — upitah.
— Seribar.
— Ah, jezero Seribar, na čijem dnu leži propali grad grijeha sagrađen od
čistoga zlata?
— Tako je, gospodine. Čuo si dakle za njega?
— Njegovi stanovnici bili su tako bezbožni da su se rugali Alahu i proroku.
Zato je svemoćni poslao potres koji je progutao cio grad.
— Čuo si istinu. Na određene dane vide se, kad se voziš jezerom o zalazu
sunca, zlatne palače i minareti gdje svijetle duboko dolje na dnu vode, a tko uživa
božju milost, taj čuje i mujezinov glas: Haj al el salah — spremi se na molitvu!
Onda se vide potonuli ljudi kako žure u džamiju da mole sve dok ne oka ju svoje
grijehe.
— Jesi li i ti to vidio i čuo?
 — Nisam, ali mi je to ispripovjeddo moj tast. On je lovio ribe u jezeru pa je
vidio sve to. Dopusti mi sad da pođem zatvoriti vrata. Sigurno ste umorni pa
želite otpočinuti.
Otišao je i mi uskoro začusmo kako škripe vratnice.
— Ser, to je čestit momak! — dobaci Lindsay.
— Tako je. Nije nas pitao ni kako se zovemo, odakle dolazimo, ni kamo
idemo. Prava istočnjačka gostoljubivost.
— Dat ću mu dobru napojnicu. Well.
Naš se domaćin vrati i donese nam jastuke i prekrivače za spavanje.
— Stanuju li u ovome kraju među Džijafima i pripadnici plemena Bebe?
— Vrlo malo. Džijafi i Bebeji ne vole jedni druge. Uostalom, nećete naći
ni mnogo Džijafa jer je ovamo došlo pleme Bilba iz Perzije. To su najdivljiji
razbojnici koji postoje na svijetu pa se čuje da spremaju napadaj. Zbog toga su
Džijaf i otišli odavde sa svojim stadima.
— A ti si ostao?
— Moj gospodar mi je tako zapovjedio.
— Ali razbojnici će ti sve oteti.
— Naći će samo gole zidove.
— Onda će se tebi osvetiti.
— Neće naći ni mene. Jezero je okruženo šašem i močvarama. Ondje ima
skrovište koje nijedan stranac ne može otkriti. Sad mi međutim dopustite da
odem kako vam ne bih oduzeo vaš mir.
— Ostaju li ova vrata otvorena? — upitah.
— Ostaju. Zašto pitate?
— Navikli smo da naizmjence čuvamo stražu kod svojih konja pa bismo
htjeli da možemo slobodno ulaziti i izlaziti.
— Ne morate bdjeti. Sam ću biti čuvar.
— Tvoja je dobrota veća no što mi to želimo; molimo te da ne žrtvuješ svoj
san.
— Vi ste moji gosti i Alah mi zapovijeda da vas čuvam. Neka vam pokloni
mir i sretne sne.
Tako smo nesmetani uživali gostoprimstvo prijaznog Kurda iz plemena
Džijaf. Kad smo narednog dana krenuli dalje, savjetovao nam je domaćin da ne
krećemo prema istoku gdje bismo se mogli namjeriti na razbojničke Bilbe.
Smatrao je najboljim da potražimo rijeku Dijalu i da duž njezine obale nastojimo
izbiti u južnu ravnicu. Zapravo mi se nije dalo slušati taj savjet jer sam se bojao da
bismo se mogli namjeriti na Bebeje budu li nas progonili. Taj se plan međutim
toliko svidio obim Hadedinima da sam se najzad priključio njihovu mišljenju.
Pošto smo Mamraša i njegovu ženu prema njihovim pojmovima vrlo
bogato obdarili, krenusmo na put. Na Mamraševu zapovijed pratilo nas je
nekoliko Džijafa na konjima. Nakon više sati stigli smo u dolinu koja leži između
planinskih vijenaca Zagrosa i Aromana. Tuda vodi glasoviti put Samijan, izravna
veza između Sulejmanlije i Kirmanšaha. Zaustavili smo se kraj neke rječice.
 — To je rječica Garan — reče nam vođa Džijafa. — Sad ste na pravome
putu i treba da pođete niz tu vodu koja utječe u Dijaru. Ostajte zdravi, Alah vas
pratio!
On se sa svojim suplemenicima vratio, a mi smo ostali sami.
Narednog dana stgiosmo do Dijare koja teče dolje prema Bagdadu. Na
njenoj se obali odmorismo. Bio je svijetao sunčan dan, koga nikad neću
zaboraviti. Desno od nas šumjeli su valovi rijeke, a lijevo se uzdizao blagi
obronak, obrastao brestovima, makljenovima i kestenovima. Ispred nas se
postepeno uzdizao uski hrbat brijega čija je isprekidana pećinasta kruna bila
slična ruševini starog viteškog dvorca.
Mamraš nam je dao malu zalihu hrane. Bila je već na izmaku pa sam zato
dohvatio pušku da pogledam ne bih li mogao ustrijeliti nešto što bismo mogli
pojesti. Otprilike pola sata hodao sam duž hrpta, ali se nisam namjerio na divljač,
pa sam stoga ponovo skrenuo u dolinu. Nisam još stigao onamo kad zdesna začuh
pucanj puške, a iza njega još jedan. Tko je pucao? Ubrzao sam korake da stignem
k svojim drugovima, ali kad sam došao onamo, nađoh samo Engleza, Halefa i
Aloa.
— Gdje su Hadedini? — upitah.
— Pošli su u lov — odgovori Lindsay. I on je čuo hice pa je pomislio da su
to pucali Hadedini. Sad opet prasnuše dva, tri hica, a nakon kratkog vremena još
nekoliko.
— Zaboga, brzo na konje! — viknuh. — Bit će nesreće! Uzjahasmo i u
galopu pojurismo. Alo je malo polaganije pošao za nama vodeći konje Hadedina.
Opet prasnuše dva hica, a zatim začusmo kratki i oštri prasak pištolja.
— To je borba, zaista borba! — viknu Lindsay.
Pojurili smo po rubu livade koja se pružala uz rijeku, zakrenuli iza neke
izbočine brijega i ugledali bojište tako blizu pred nama da smo se mogli odmah
umiješati u borbu.
Uz rijeku je ležalo nekoliko deva u travi, a u njihovoj blizini paslo više
konja. Nisam imao vremena da ih brojim. Samo sam kraj deva ugledao
prekrivenu nosiljku, a desno uz stijene šest do osam nepoznatih ljudi koji su se
branili protiv premoćnog broja Kurda. Ravno ispred nas nalazio se Amad el
Gandur. Kundakom se branio protiv cijele hrpe neprijatelja koji su ga opkolili.
Tik kraj njega ležao je Muhamed Emin kao da je mrtav.
Nije bilo vremena za ispitivanje i oklijevanje. Zaletio sam se među Kurde,
ispalivši u njih puške.
— Evo ga, evo ga! — Poštedite mu konja! — začuh kako viče neki glas.
Ogledah se i prepoznah šeika Gazala Gaboju. To su mu bile posljednje riječi.
Halef mu je prijahao i ustrijelio ga.
Sad se razvila borba čije pojedinosti ne mogu opisati jer ih se nisam mogao
sjetiti ni odmah pošto je sukob svršio. Pogled na mrtvog Hadedina strašno je
djelovao na nas. Ovako bijesni jurišali bismo na tisuću kopalja da su se uperila u
nas. Znao sam samo da je krv tekla iz mene, da je tekla iz moga konja, da su
praskali hici, da su njihovi bljeskovi titrali ispred mojih očiju, da sam se branio od
udaraca i uboda i da je netko kraj mene bio neprekidno zauzet time da me brani od
udaraca koje nisam mogao opaziti. Bio je to moj vjerni Halef. Zatim se moj konj
propne od uboda u vrat, koji je zapravo bio namijenjen meni, i izvrnu se. A dalje
nisam više ništa čuo ni osjećao.
Kad sam se osvijestio, ugledao sam iznad sebe oči moga malog Halefa.
Bile su pune suza.
— Hamdulilah! Živ je! Otvara oči! — viknu Halef izvan sebe od
ushićenosti. — Sidi, boli li te štogod?
Htio sam odgovoriti, ali nisam mogao. Bio sam tako izmoren da su mi se
vjeđe ponovo sklopile.
— Ja Alah, ja jazik, ja vaj! Jao, jao, umire! — čuo sam ga kako još
jadikuje, a onda ponovo izgubih svijest.
Kasnije mi je bilo kao da sanjam. Borio sam se sa zmajevima i divovima,
ali odjednom su iščezli. Obuzeo me je sladak miris, a tihi anđeoski glasovi
dopriješe mi do ušiju. Četiri meke i tople ruke trudile su se oko mene. Je li to još
uvijek bio san ili zbilja? Opet sam otvorio oči.
Vrhunci bregova žarili su se, obasjani posljednjim zrakama sunca. U
dolinu se već spustila polutama, no ipak je bilo dovoljno svijetlo da razaberem
ljepotu dviju ženskih glava koje su se sagnule iznad mene.
— Diriga, bija — jao, bježimo! — viknuše perzijskim jezikom. Koprene se
spustiše na obraze i žene pobjegoše.
Pokušao sam da se uspravim i sjednem. Uspjelo mi je, ali sam pri tom
opazio da sam ranjen ispod ključne kosti. Kako sam kasnije doznao, pogodilo me
je koplje. Boljelo me je čitavo tijelo, kao da su me napeti na kotač. Rana je bila
veoma pomno povezana, a miris, što sam ga maločas osjetio, još se uvijek ovijao
oko mene.
Uto mi priđe Halef i reče:
— Alah kerim — bog je milosrdan. Vratio ti je život.
— Kako si prošao, Halefe? — umorno ga upitah.
— Vrlo sretno, sidi. Dobio sam metak u natkoljenicu. Tane je prošlo kroz
nju.
— A Englez?
— Metak mu je okrznuo glavu i odsječena su mu dva prsta na lijevoj ruci.
— Siromašni Lindsay! Dalje!
— Alo je dobio samo čestite batine, ali nije ranjen.
— Amad el Gandur?
— Neozlijeđen je, ali ne govori ništa.
— A njegov otac?
— Mrtav je. Neka mu Alah dade raj!
Zašutio je, a i ja sam zašutao. Potresla me je vijest o smrti moga starog
prijatelja. Nakon dulje stanke upitah Halefa:
— Kako je prošao moj vranac?
 — Rane su mu bolne, ali nisu opasne. Uostalom, ti još ne znaš kako je do
svega toga došlo. Hoćeš li da ti ispripovjedim?
— Ne sada. Pokušat ću da odem k ostalima. Zašto sam ležao tako daleko
od njih?
— Jer su te Perzijančeve žene htjele poviti. Mora da je to neki veoma
otmjeni i bogati gospodin. Već smo zapalili vatru pa ćeš ga naći uz nju.
Ustajanje mi je doduše zadalo boli, no ipak mi je uz Halefovu pomoć
uspjelo da se podignem, a mogao sam i hodati. Nedaleko od mjesta na kojem sam
ležao gorjela je vatra i Halef me povede do nje. Ususret mi dođe visoki Englez.
— Behold, evo vas, master! Divno ste se izvrnuli, ali imate prokleto
čvrsta rebra kako se čini. Vašu smo nesvijest smatrali smrću.
— A kako je s vama? Povezali ste glavu i ruku?
— Imam ogrebotinu upravo na onom mjestu za kojeg frenolozi smatraju da
se ondje nalazi mozak. Izgubio sam malo kose i komadić kosti, ali to ne znači
ništa. Yes! Istina je, izgubio sam i dva prsta. To mi baš nije trebalo!
Istodobno s Englezom podigao se još neki drugi čovjek ponosnog držanja i
lijepog pravilnog stasa. Nosio je dugačke i veoma široke sirdžame od crvene
svile, pirahan od bijele svile, te uski alkalik koji je dopirao do koljena. Iznad toga
nosio je kabu od tamnomodre svile, te balapuš iste boje od fine vune, a na
kašmirskom pojasu, što ga je ovio oko bokova, visjela je skupocjena sablja kraj
koje su svjetlucali pozlaćeni kundaci dvaju pištolja, bodeža i kindžala. Noge su
mu bile obuvene u kratke čizme od safijana, a na glavi je nosio poznatu perzijsku
šubaru od janjećeg krzna sa skupocjenim šalom s bijelim i modrim prugama.
Prišao mi je i, naklonivši se, rekao:
— Iskazujem ti poštovanje!
— Hvala — odgovorih pa se isto tako uljudno naklonih.
— Emire, vješt si borac.
— Gospodine, ti si junak.
— Ja sam tvoj brat.
— Ja sam ti prijatelj.
Pružismo si ruke. Bio je toliko uljudan da reče:
— Tvoje ime sam već čuo. Ja sam Hasan Ardžir-mirza. Smatraj me svojim
slugom!
Imao je naslov »mirza«, kojeg u Perziji nose prinčevi. Svakako je dakle bio
neka istaknuta ličnost.
— I ti raspolaži sa mnom! — odgovorih mu.
— Ovih osam ljudi moji su podređenici. Upoznat ćeš ih. Pri tom pokaza na
njih, pa nastavi:
— Ti si gospodar logora. Sjedi!
— Poslušat ću tvoju želju, ali najprije mi dopusti da utješim svog prijatelja.
Nedaleko od vatre ležalo je mrtvo tijelo Muhameda Emina. Kraj njega je
nepomično sjedio njegov sin Amad okrenuvši nam leđa. Prišao sam mu. Starom
Hadedinu bilo je prostrijeljeno čelo, a njegova dugačka sijeda brada bila je
obojena krvlju koja je curila iz rane na vratu. Kleknuo sam kraj njega sav nijem
od boli. Nakon duljeg vremena, kad mi je uspjelo da svladam svoju tronutost,
položio sam Amadu ruku na rame.
— Amade el Gandure, tugujem s tobom.
Nije odgovorio i nije se ni maknuo. Nastojao sam da ga navedem da mi
bilo što rekne, ali uzalud. Bilo je kao da ga je bol pretvorila u kip. Vratio sam se
dakle k vatri da sjednem kraj Perzijanca. Pri tome umalo što nisam posrnuo preko
ugljenara koji je ležao na trbuhu i tiho jaukao.
Pregledao sam ga. Nije bio nigdje ozlijeđen, ali je dobio nekoliko udaraca
koji su ga boljeli. Brzo sam ga utješio.
Hasan Ardžir-mirza također nije bio ranjen, ali njegovi su ljudi teško
stradali, no nijedan od njih nije pokazivao da ga nešto boli.
— Emire — reče mi Perzijanac kad sam sjeo kraj njega — stigao si u pravo
vrijeme. Sve si nas spasio!
— Drago mi je što sam bio od koristi.
— Ispripovjedit ću ti kako se sve zbilo.
— Najprije mi dopusti da se raspitam za ono što je najpotrebnije. Kurdi su
dakle pobjegli?
— Jesu. Poslao sam za njima dvojicu svojih sluga da ih prate. Kurda je bilo
više od četrdeset. Izgubili su vrlo mnogo ljudi, dok mi žalimo samo za jednim
jedinim, tvojim prijateljem. Kamo vodi tvoj put, emire?
— Prema pašnjacima Hadedina na drugoj strani Tigrisa. Bili smo prisiljeni
da krenemo zaobilaznim putem.
— Moj put vodi prema jugu. Čuo sam da si bio u Bagdadu?
— Samo kratko vrijeme.
— Poznaješ li put?
— Ne poznajem, ali se lako dade naći.
— I put iz Bagdada u Kerbelu?
— Također. Kaniš li u Kerbelu?
— Kanim. Želim posjetiti Huseinov grob.
Ta me je vijest vanredno zanimala. On je bio šiit pa sam u sebi poželio da
pođem s njime na to zanimljivo putovanje.
— Zašto si krenuo kroz planine? — upitah.
— Da bih izbjegao razbojničkim Arapima koji na običnom ho-
dočasničkom putu vrebaju na plijen.
— I tako si pao u ruke Kurdima. Dolaziš li iz Kirmanšaha?
— Još iz daljega. Ovdje logorujemo već od jučer. Jedan od mojih slugu je
zašao u šumu i ugledao Kurde kako dolaze izdaleka. Oni su također opazili njega,
i pošti za njim te tako stigli do našeg logora i napali nas. Za vrijeme borbe, kad
smo već povjerovali da ćemo podleći, pojavio se onaj hrabri starac koji leži ondje
na zemlji. Odmah je ustrijelio dva Kurda i bacio se u borbu. Zatim je stigao nje-
gov sin, jednako hrabar kao i on. Pa ipak bismo morali podleći da niste vi naišli.
Emire, tebi pripada moj život i sve što imam. Gledaj da naši putovi što dulje kreću
usporedo!
— Volio bih kad bi to moglo biti, ali mi imamo mrtvaca i ranjeni smo.
Njega treba pokopati a mi moramo ostati ovdje jer će nas napasti groznica od
rana.
— I ja ću ostati jer su moje sluge ranjene.
I tada, usred razgovora sjetih se odjednom da nigdje ne vidim Dojana.
Upitao sam Engleza za psa, ali mi ni on nije mogao ništa reći. Halef je vidio
Dojana da se bori, ali ni on nije znao ništa potanje.
Perzijančevi sluge donijeli su sad bogatu zalihu hrane pa je dolje uz vatru
priređena večera. Nakon večere ustadoh da potražim Dojana. Halef me je pratio.
Najprije pođosmo konjima. Siromašni ždrijebac ležao je na zemlji. Osim već
spomenutog uboda kopljem zadobio je prilično duboku ranu od taneta koje ga je
okrznulo, ali ga je Halef povio kako je najbolje znao i umio. U blizini ležale su
deve. Bilo ih je pet. Preživale su, ali je bilo već odviše tamno da bi ih mogao bolje
vidjeti. Kraj njih su ležali njihovi tereti, a malo podalje stajao je tahtervan, stan
obih žena koje su pobjegle kad sam otvorio oči.
— Vidio si me da padam, Halefe. Kako se onda odvila stvar?
— Mislio sam da si mrtav, sidi, i to mi je dalo očajničku snagu. Englez se
je također htio osvetiti pa nam oni nisu mogli odoljeti. Perzijanac je vrlo hrabar
čovjek, a i sluge su mu slični.
— Jeste li došli do kakva plijena?
— Nešto oružja i nekoliko konja što ih u tami nisi opazio. Perzijanac je dao
mrtvace pobacati u rijeku.
— Jesu li među njima možda bili i ranjenici?
— Ne znam. Pregledao sam te nakon borbe i osjetio da si živ. Htio sam te
previti, ali Perzijanac mi nije dopustio. Dao te je odnijeti na ono mjesto na kojem
si se probudio pa su te tamo previle one dvije žene.
— Što si čuo o njima?
— Jedna je Perzijančeva supruga, a druga mu je sestra. Imaju staru
služavku koja čuči tamo kod tahtervana i neprekidno žvače datulje.
— A sam Perzijanac? Tko je on?
— Ne znam. Njegovi sluge ne govore ništa. Mora da im je zabranjeno da
govore o gospodaru, ali mislim . . .
— Stoj! — prekinuh ga. — Čuj!
Toliko smo se udaljili od logora da nismo više čuli zvukove. Oko nas je
vladala duboka tišina. Dok je Halef govorio učinilo mi se kao da čujem dobro
poznati glas. Stadosmo, osluškujući. Da, zaista, sad se jasno čulo ljutito lajanje
kojim je hrt običavao javljati da je naišao na neprijatelja. Ipak nismo mogli tačno
odrediti odakle dopire lajanje.
— Dojane! — viknuh glasno.
Na taj sam zov dobio vrlo jasan odgovor. Stigao je iz grmlja koje je
pokrivalo obronak. Polako se uspesmo onamo. Da bih se sigurnije orijentirao,
kadšto sam dozivao psa, a on bi mi uvijek odgovorio. Najzad začusmo onaj kratki
cvilež kojim je obično iskazivao radost. On nas je doveo k njemu.
Na zemlji je ležao neki Kurd, a iza njega je stajao hrabri pas, spreman da ga
ugrize. Sagnuo sam se da pogledam toga čovjeka. Nisam mu mogao razabrati
lice, ali tijelo mu je bilo toplo. To mi je pokazalo da je živ samo što se nije
usuđivao ni maknuti.
— Dojane, natrag!
Pas me posluša, a ja zapovjedih Kurdu da ustane. Učinio je to teško i
duboko odahnuvši što mi je pokazalo da je proživio neobičan strah. Stao sam ga
ispitivati i on mi reče da je Kurd iz plemena Soran. Budući da sam znao da su
Sorani smrtni neprijatelji Bebeja, posumnjao sam da je on zapravo Bebej i da se
samo izdaje za Sorana da se spasi.
Zato ga upitah:
— Kako si došao ovamo i u taj položaj ako si Soran?
— Čini se da si stranac u toj zemlji — odvrati on — kad možeš tako pitati.
Pleme Sorana bilo je veliko i moćno. Stanovali su na jugu naroda Bulba koji se
sastoji od četiri plemena, Rumoka, Manzara, Pirana i Namaša, pa im je glavni
grad bio Harir, najuglednija rezidencija Kurdistana. Alah je međutim povukao
ruku s njih tako da su izgubili moć i priklonio se njihovim neprijateljima. Svoju
posljednju zastavu razvili su u području Keuy sandžaka. Onda su došli Bebeji i
oborili je na zemlju. Njihova su stada ugrabljena, žene i djevojke odvedene, a
muževi, mladići i dječaci poubijani. Svega nekolicina se spasila raspršivši se po
čitavom svijetu ili sakrivajući se u pustoši. Među te posljednje spadam i ja.
Stanujem ovdje gore među hridinama. Žena mi je mrtva, braća i djeca ubijeni.
Nemam čak ni konja, već samo nož i pušku. Danas sam čuo pucnjavu i spustio se
s brda da vidim borbu. Ugledao sam svoje neprijatelje Bebeje i latio se puške.
Skriven za drvećem ustrijelio sam ih nekolicinu. Moje metke možeš naći u
njihovim tijelima. Ubio sam ih od mržnje a i zbog toga jer sam htio da borbom
steknem konja. Uto je taj pas opazio sijevanje moje puške i smatrao me
neprijateljem. Napao me je. Nož mi je ispao, a puška mi još nije bila nabijena.
Pokušao sam da ga odbijem njem, ali uzmaknuo sam. No on me je na kraju ipak
oborio na zemlju. Vidio sam da će me razderati ako se usudim pomaći pa sam sve
dosad ostao mirno ležati. Bili su to strašni sati.
Taj je čovjek govorio istinu. Osjetio sam to, no ipak sam morao biti
oprezan.
— Hoćeš li nam pokazati svoj stan? — upitah ga.
— Hoću. To je koliba od mahovine i granja s ležajem od trave i lišća. Ništa
drugo nećete vidjeti.
— Gdje ti je puška?
— Mora da leži negdje u blizini.
— Potraži je!
Otišao je da je potraži dok smo nas obojica ostali stajati.
— Sidi — šapne Halef — pobjeći će.
 — Hoće, ako je Bebej, no ako je zaista Soran, vratit će se a onda mu
možemo vjerovati.
Nismo morali dugo čekati kad nas odozdo pozove.
— Siđi, gospodaru. Našao sam oboje, i nož i pušku. Sišli smo dolje k
njemu. Činilo se da je ipak čestit čovjek.
— Otpratit ćeš nas u logor — rekoh.
— Rado, gospodine! — odgovori on. — Ali s Perzijancem ne mogu
govoriti jer govorim samo kurdski i hagarski.
— Govoriš li dobro arapski?
— Govorim jer sam se spustio sve do mora i putovao daleko do Frata, pa
poznajem taj kraj i njegove putove.
Tome sam se obradovao jer je za nas bilo vrlo povoljno što smo našli toga
čovjeka. Kad smo stigli do logorske vatre, ljudi mu se začudiše. Najviše se
dojmio Amada el Gandura koji se, ugledavši Kurda, trgao iz svoje ukočenosti.
Mladi šeik Hadedina smatrao je Kurda iz plemena Sorana Bebejem pa se
latio bodeža. Položio sam mu dlan na ruku i rekao da je stranac neprijatelj Bebeja
i da je pod mojom zaštitom.
— Neprijatelj Bebeja? Poznaješ li njih i njihove puteve? — naglo upita
Soran Kurda.
— Poznajem ih — odgovori čovjek.
— Onda ćemo kasnije razgovarati.
Rekavši to okrene se Amad el Gandur i sjedne ponovo uz očevo tijelo Ja
sam pak ispripovjedio Perzijancu kako smo naišli na Kurda. Bio je sporazuman s
time da taj čovjek ostane u našem logoru.
Malo kasnije vratiše se nukeri i javiše da su Bebeji odjahali daleko prema
jugu i da su onda zaobilaznim putem krenuli natrag prema brežuljcima Merivana.
Vjerojatno ih se više nismo morali bojati, pa Perzijanci legoše na počinak pošto
smo prije toga zajednički poduzeli sve potrebne mjere opreza.
Prišao sam Amadu el Ganduru i zamolio ga da se i on odmori.
— Da se odmorim? — odgovori on. — Emire, samo jedan čovjek imao
svoj mir: ovaj mrtvac ovdje. Nažalost neće počivati na grobištima Hadedina i
neće ga u zemlju položiti djeca njegova plemena koja plaču za njim. Ležat će u toj
stranoj zemlji iznad koje lebdi prokletstvo Amada el Gandura. Krenuo sam na put
da me dovede u domovinu. Misliš li da ću opet ugledati domovinu, a da prije toga
ne osvetim njegovu smrt? Zapamtio sam obojicu: onoga koji ga je probo, i onoga
koji je pucao u njega. Umakli su, ali ja ih poznajem, pa ću ih poslati šejtanu!
— Shvaćam tvoju srdžbu i razumijem tvoj bol, ali te molim da sačuvaš
prisebnost duha. Želiš li poći za Bebejima da osvetiš smrt svoga oca? Znaš li šta
to znači?
— Krvna osveta mi zapovijeda a ja je moram poslušati. Ti si stranac,
emire, pa nas ne shvaćaš.
Šutio je neko vrijeme, a zatim upita:
— Hoćeš li me pratiti, emire, kad budem progonio Bebeje?
 Rekao sam mu da neću, a on obori glavu i reče: — Znao sam da je Alah
stvorio zemlju na kojoj ne postoji pravo prijateljstvo i prava zahvalnost.
— Ti imaš samo krivu predodžbu o prijateljstvu i zahvalnosti —
odgovorih. — Samo promisli pa ćeš mi priznati da sam bio pravi prijatelj tvoga
oca i da bi mi zbog toga morao biti zahvalan. Spreman sam da te uz opasnost za
svoj život otpratim na pašnjake Samara, ali upravo kao tvoj prijatelj moram te
odvratiti od toga da se izvrgneš opasnosti u kojoj ćeš sigurno poginuti.
— A ja ti još jednom velim: ti si stranac pa govoriš i postupaš kao stranac.
Čak i sam Alah želi da osvetim oca jer mi je večeras tvojom pomoću dao prilike
za to. Sad te molim da me ostaviš samog.
— Učinit ću to, ali zahtijevam od tebe da ne poduzmeš ništa, a da se prije
ne porazgovoriš sa mnom.
Okrenuo se ne odgovorivši ništa. Slutio sam da je već donio odluku i da se
boji da ću ga spriječiti da je izvede, pa sam odlučio da pomno pazim na njega.
Kad sam se narednog jutra probudio, on je još uvijek sjedio na istom
mjestu, ali kraj njega se nalazio Kurd iz plemena Soran. Živo su razgovarali. I
ostali su također bili budni. Perzijanac je sjedio kraj nosiljke i razgovarao sa
ženama koje su bile pokrivene feredžama.
— Emire, želio bih zakopati oca. Hoćete li mi pomoći? — upita Amad el
Gandur.
— Hoćemo. Gdje ćeš ga pokopati?
— Ovaj čovjek veli da se prijeko među stijenama nalazi mjesto koje
pozdravlja sunce rano ujutro kad dolazi i uvečer kad odlazi. Pogledat ću ga.
— Idem s tobom — odgovorih.
Tek što je Perzijanac opazio da sam ustao, priđe k meni da me pozdravi, a
kad je čuo što kanimo, ponudi se i on da pođe s nama.
Visoko gore na sljemenu brda našli smo golemu stijenu i odlučili da na
njezinu vrhu podignemo grobnicu. U blizini se nalazila bijedna koliba Soran
Kurda a malo podalje čistina, zatvorena sa svih strana, veoma prikladna za logor,
pogotovu jer je u blizini izvirala voda. Posavjetovali smo se i složili da ostanemo
ovdje. Morali smo dakle dovesti ovamo konje i deve te prenijeti svu svoju
prtljagu.
Ovaj posljednji pothvat bio je malo teži ali je uspio. Dok su se neozlijeđeni
i laki ranjenici latili težeg posla na podizanju grobnice, ostali su sagradili
pokrivenu kolibu za žene koje su bile odijeljene od muškaraca zidom od granja.
Budući da konji nisu podnosili zadah deva, smješteni su podalje od njih.
U podne je već u našem logoru bilo sve u najboljem redu. Perzijanac je
imao obilnu zalihu brašna, kave, duhana i svih potrebnih stvari. Meso smo mogli
bez teškoća nabaviti loveći divljač, pa se tako nismo morali bojati da ćemo trpjeti
oskudicu.
Grobnica je završena nešto kasnije. Sačinjavala je čunj od kamena visok
preko osam stopa. Mrtvo tijelo kanili su ostaviti u grobnicu tek za vrijeme
mogreba. Amad el Gandur je izvršio sve potrebne, pripreme nad mrtvacem,
premda se time, prema pravilima svoje vjere, onečistio.
Sunce se već spustilo tik do obzorja kad je krenula mala žalobna povorka.
Na čelu su stupali Alo i Kurd iz plemena Soran noseći mrtvaca na nosiljci od
granja. Mi ostali hodali smo za mrtvacem u parovima dok nas je Amad el Gandur
čekao kod groba. Otvor grobnice bio je okrenut prema zapadu-jugozapadu, tačno
prema Meki, pa kad smo mrtvaca gurnuli u grobnicu bilo mu je lice okrenuto
prema onom kraju u kojem je muslimanski porok primao posjete i otkrivenja
anđela.
Amad el Gandur pristupi k meni sav blijed i reče:
— Emire, ti si doduše kršćanin, ali si bio u svetom gradu i poznaješ svetu
knjigu. Hoćeš li svom mrtvom prijatelju iskazati posljednju čast i nad njim
izgovoriti posmrtnu suru?
— Vrlo rado. Izgovorit ću i suru zatvaranja groba.
— Onda počnimo!
Sad je sunce dodirnulo zapadno obzorje i svi kleknuše da bi u tišini izmolili
mogreb. Zatim ustadosmo i okupismo se u polukrugu oko ulaza u grobnicu.
Bio je to svečani čas. Mrtvac je uspravno sjedio u svom posljednjem stanu.
Večernje rumenilo bacalo je grimizne zrake na njegovo lice, blijedo poput
mramora, a jači dašak vjetra ovdje na visini povio mu je sijedu bradu.
Sad se Amad el Gandur okrene prema Meki, podigne ruke i reče;
— U ime milosrdnog boga. Tebi ćemo služiti, tebi ćemo se obratiti u
nevolji da nas vodiš pravim putem.
Sad sam i ja isto tako kao i on podigao ruke i izgovorio riječi sedamdeset i
pete sure koja je nazvana surom uskrsnuća, pa nastavio:
— Ovdje leži Hadži Muhamed Emin ben Abdul Mutaheres Seim Ibn Abu
Mervem Bašar eš Sohana, hrabri šeik Hadedina od plemena Samar. Bio je Alahov
ljubimac. S njegovog jezika nije nikada izišla laž, a iz njegove ruke teklo je
dobročinstvo nadaleko po kolibama u kojima je stanovala bijeda. Bio je
najmudriji u vijeću, junak u borbi, prijatelj prijatelju, neprijatelji su ga se bojali, a
poštivali su ga svi koji su ga poznavali. Zato Alah nije htio da s ovoga svijeta ode
u tami šatora, već je poslao svoga Abu Džajaha da ga pozove usred borbe iz
redova ratnika koji su se ovdje okupili oko njega. Sad se prah vraća zemlji.
Njegovo je lice okrenuto prema Meki, prema zlatnom gradu, njegova duša stoji
uz Alaha i gleda divote koje ne može zapaziti smrtno oko, a nama ostaje utjeha da
ćemo i mi jednom stajati uza njega.
Sad pristupiše Alo i Soran da zatvore grobnicu. Bio je to zaista neobičan
pogreb. Poslije mene oprostili su se od Muhameda Emina s nekoliko dirljivih
riječi još i Perzijanac i moj mali Hadži Halef. Grobnica je zatim ubrzo zazidana.
Krenuli smo da siđemo s brda kad Amad el Gandur izvuče svoj bodež pa
njime odbije mali komadić od kamena grobnice i spremi ga. Znao sam šta to
znači i bio sam uvjeren da nitko živ neće moći Amada nagovoriti da se odrekne
svoje osvete. Te večeri nije ništa jeo ni pio, nije uopće sudjelovao u našem
razgovoru, pa čak ni sa mnom nije htio razgovarati. Odgovorio mi je samo na
jednu jedinu primjedbu.
— Ti znaš — rekao sam mu naime — da je Muhamed Emin uzeo svoga
vranca natrag. On je sada tvoj.
— Onda imam pravo da ga opet nekome poklonim.
— Svakako.
— Poklanjam ga tebi.
— Ali ja ga ne želim.
— Onda ću te prisiliti da ga zadržiš.
— Kako to možeš učiniti?
— Vidjet ćeš. Laku noć!
Okrenuo se i ostavio me. Opazio sam da je sad vrijeme da na njega
dvostruko pripazim, ali mi to ipak nije uspjelo. Cijelo je to veče bilo tmurno i
tužno. Perzijanac se povukao iza zida od granja, a njegovi se ljudi skupiše. Ja sam
sa Halefom i Englezom šutke sjedio uz izvor. Trudili smo se da rashladimo rane
koje su nas pekle. Muhamedova smrt je svakoga od nas jače potresla nego što
smo to htjeli priznati. Kroz onu vrućinu, kojom je moja krv kolala u žilama,
kadšto bi prošla hladna jeza — to se približavala groznica od rane. I Halef je već
bio u groznici.
Proveo sam tešku noć, ali moja snažna priroda nije dopustila da se upala
jače razvije. Osjećao sam kako svaka kap moje krvi protiče kroz žile. Napola
budan, napola sanjajući ili fantazirajući, bacao sam se amo-tamo, razgovarao sa
svim mogućim osobama što ih je u meni budila mašta, a ipak sam znao da je to
sve samo varava omama. Tek sam čvršće zaspao pred jutro i probudio se
predvečer. Osjetio sam već spomenuti miris, ali umjesto lijepih očiju ugledao
sam golemi alepski čir na Englezovom nosu.
— Jeste li se probudili? — upita on.
— Čini mi se. Što? Zar se sunce nalazi ondje? Ta već je skoro veče!
— Radujte se, ser! Obje dame se trude da vas izliječe. Poslale su kapljice
za rane, pa ih je Halef nakapao na ranu Onda je došla jedna od njih i ulila vam
nešto u usta. Ne vjerujem da je bilo portsko vino.
— Koja je to bila?
— Ona jedna. Druga je ostala ondje. Možda je bila i ona druga, a ona jedna
je ostala. Ne znam.
— Mislim ona s plavim ili ona sa crnim očima?
— Nisam vidio nikakve oči. Umotala se kao poštanski paket. Uostalom,
čini se da se dobro osjećate.
— Tako je. Zaista se osjećam posve svjež i čio.
— I ja se osjećam tako. Nakapao sam kapljice i na svoje rane pa me više ne
bole. To je izvrstan lijek. Hoćete li jesti?
— Imate li štogod? Gladan sam kao vuk.
 — Evo! To je poslala ona plava. Ili možda je bila i crna. Kraj mene je
ležalo hladno meso u srebrnoj zdjeli, kruh i kojekakve poslastice, zatim čajnik u
kojem se umjesto čaja nalazila krepka juha od mesa, još uvijek topla.
— Čini se da su te dame znale da ću se probuditi prije nego što se ohladi
juha — rekoh.
— Taj vas lonac čeka već od podne. Čim se ohladi, one šalju staricu da ga
zagrije. Čini se da ste kod njih u velikoj milosti.
Tek sad sam se pomnije ogledao. U blizini ležao je Halef i spavao.
— Gdje je Perzijanac? — upitah.
— Kod žena. Jutros je otišao i ustrijelio divokozu. Prema tome jedete juhu
od divokoze.
— Iz takvih ruku upravo mi divno prija.
— A ja sam uvjeren da ju je ona stara kuhala. Yes.
— Gdje je Amad el Gandur?
— On je već jutros rano izjahao u šetnju.
Skočio sam na noge i viknuo:
— Onda je otišao, taj nepromišljeni čovjek!
— Odjahao je s ugljenarom i Soranom. Yes.
Oh, sad sam znao što je mislio rekavši da mu je sam Alah poslao pomoć da
se osveti. Kurd iz plemena Soran, i sam smrtni neprijatelj Bebeja, mogao mu je
poslužiti kao tumač. Pa ipak mi je bilo žao nesretnoga Hadedina. Mogao bih se
okladiti sa deset prema jedan da nikad više neće stići u svoje pleme. Nije moglo
uopće biti govora o tome da pođem za njim. U prvom redu, njegova je prednost
bila velika, bio sam još bolestan, i nikako nisam želio da zbog krvne osvete nekog
čovjeka postanem i sam ubojica.
— Sigurno je odjahao na ždrijepcu? — upitah.
— Na vrancu? Taj je ovdje — odgovori Lindsay.
Dakle još i to! Tako me je dakle Amad el Gandur prisilio da konja primim
na poklon! U prvi čas zaista nisam znao treba li da se tome obradujem ili da se
zbog toga razljutim. Uostalom, Hadedinov nestanak me nije mogao ostaviti
ravnodušnim. To sam morao najprije u sebi srediti da se opet smirim.
— Dakle je i Alo otišao? — upitah. — Kako stoji stvar s njegovom
plaćom?
— Nije ju podigao. To me ljuti. Ne želim da mi ugljenar bilo što poklanja.
— Tješite se, ser! On ima konja i pušku; time je obilno plaćen. A osim toga
— tko zna što mu je Hadedin obećao. Otkada spava Halef?
— Jednako dugo kao i vi.
— To je uistinu vanredan lijek. Sad u prvom redu moram jesti.
Tek što sam počeo jesti, prekinuše me. Došao je Hasan Ardžir-mirza. Htio
sam ustati, ali on me prijateljski potisne natrag.
— Ostani sjediti, emire, i jedi! To ti je sad najpotrebnije. Kako se osjećaš?
— Hvala, vrlo dobro.
 — Znao sam. Groznica se neće vratiti. A sada ti moram izručiti poruku.
Amad el Gandur je došao k meni. Mnogo mi je pripovijedao o vama i o sebi tako
da sam vas jednako dobro upoznao kao što vas i on poznaje. Otišao je za
Bebejima pa vas moli da mu oprostite. On želi da ne pođete za njim. Nada se da
ćete se vratiti Hadedinima i da ćete ga ondje naći. To je poruka što vam je moram
predati.
— Hvala, Hasane Ardžir-mirzo! Njegov je odlazak teško rastužio moju
dušu, ali ga moram prepustiti sudbini.
— Kamo ćete vi sada krenuti?
— O tome se moramo dogovoriti. Moj prijatelj Hadži Halef Omar mora
Hadedinima jer se kod njih nalazi njegova žena. Ovaj emir iz Inglistana ostavio je
kod njih svoje sluge. No ipak bismo mogli da prije toga odjašimo u Bagdad.
Inglis ima ondje brod kojim bismo po Tigrisu mogli otploviti do hadedinskih
pašnjaka.
— Onda se dogovorite, emire. Pođete li u Bagdad molim vas da me ne
ostavite. Vi ste hrabri ratnici. Ja vam već dugujem život pa bih vam volio
pokazati koliko sam vas zavolio. Ostat ćemo ovdje dok ne uzmognemo krenuti
bez opasnosti za vaše zdravlje. Sad jedite i pijte. Poslat ću vam još jela jer vi ste
moji gosti.
Otišao je, a nakon dvije minute dođe stara služavka noseći drugi
poslužavtnik pun jela.
— Uzmite! Moj gospodar vam šalje! — reče.
— Imate li vatre u kolibi? — upitah.
— Imamo. Imamo malu vatru i džagadar na kojemu možemo brzo prirediti
jelo.
— Maderka, mi vam zadajemo mnogo brige.
— Nikako, emire. »Kuća« se raduje što ima goste. Gospodar je
pripovijedao o vama pa se vladaj kao da si i ti njezin gospodar. Nemoj mi reći
maderka. Ja sam dešir, pa me zovu samo Alvah a kadšto i Halva.
Rekavši to udalji se sitnim koracima.
Gle! Zar bih se zaista na tom putovanju morao baviti anitropobotaničkim
studijama? Tek nedavno sam u Šordi našao Mrkvicu, a sad sam naišao na Alvah
koju kadšto nazivaju i Halvom. Obje te riječi sastoje se od posve istih slova, ali
kako im je različito značenje! Alvah znači na perzijskom jeziku aloja, a halva je
naš krasuljak.
Ta ostarjela djevica bila je sličnija bodljikavoj aloji nego ljupkom
krasuljku. Nosila je široke dimije svezane oko gležnjeva čiji su nabori tako visjeli
da su gotovo posve pokrivali sive pustene papuče. Gore je bila odjevena u jelek
od crvenoga sukna i u tamnomodri kaput sličan kaftanu. Na glavi je nosila žuti
turban s kojeg su se spuštale dvije koketne koprene pokazujući na tjemenu glavu
bez kose, a sprijeda lice slično jejinji. Ipak se činilo da ta lijepa »aloja« ima
veoma ljubaznu ćud pa sam odlučio da po mogućnosti ostanem s njome u
prijateljskim vezama.
 Upravo u pravi čas donijela je tavu jer tek što se okrenula da ode, Halef
poče zijevati i otvori oči. Začuđeno se ogleda, uspravi i smeteno upita:
— Mašalah, sunce stoji ondje? Jesam li se ja okrenuo lili se sunce
okrenulo?
Prošao je tačno kao i ja: nije mogao zamisliti da je tako dugo spavao, a još
više se začudio čuvši da Amad el Gandur nije više kod nas.
— Otišao je? Zaista otišao? — upita. — Bez oproštaja? Alaha mi, to nije
lijepo od njega. Što ćemo sad? Sad te više ništa ne veže da se vratiš na pašnjake
Hadedina.
— Naprotiv, mislim da me još veže. Misliš li da ću te napustiti, a da se prije
toga ne uvjerim kako si se vratio šeiku Meleku i svojoj ženi Hani?
— Sidi, i šeik i moja žena se sigurno dobro osjećaju pa će morati počekati
dok se vratim. Ja volim Hanu, ali se neću prije odijeliti od tebe dok se ne vratiš u
zemlju svojih otaca.
— Ne mogu od tebe tražiti takvu žrtvu, Halefe.
— Nije to žrtva s moje već s tvoje strane, sidi, što me zadržavaš uza se.
Odluči što god hoćeš. Poći ću za tobom ako ne budeš tako okrutan da me otjeraš.
Uto su Perzijanci donijeli večeru što su je priredili od ribe koju su uhvatili
u rijeci. Kako sam već večerao, nisam jeo s njima, već sam se uspeo na hrbat
brijega da s Hadedinovog groba promotrim zalaz sunca.
Sunce je poljubilo obzorje, a njegove posljednje zrake obojile su ga
plamenim svjetlom. Šumoviti visovi ispred mene bili su slični zelenom moru
iznad čijih je skraćenih valova sumrak polako razastro svoje sjene. Samo iznad
obližnjih vrhova drveća zapazio sam večernji vjetrić koji je lagano povijao
krošnje. Sjene postadoše tamnije. Daljina se gubila, večernji žar gasio, a onda i
predio oko mene utonu u večernju odjeću. Ovdje na tom osamljenom vrhu
uhvatila me čežnja za domovinom kojoj u dalekom svijetu ne može nitko odoljeti
u čijim grudima kuca osjećajno srce. Dojmovi što ih čovjek stječe u mladosti
nikada se ne dadu posve izbrisati; sjećanje može doduše zaspati, ali ne može
umrijeti. Uspomene se bude onda kad to najmanje očekujemo i izazivaju takvu
čežnju da možeš oboljeti.
 BJEGUNAC IZ PERZIJE

VRATIO sam se u logor zaobilaznim putem. Tamo su već svi spavali.

Premda je bilo kasno, ja sam još dugo ležao budan na svojem pokrivaču. Već su
se počele javljati prve ptičice kad sam najzad zaspao. Probudio sam se oko podne
i doznao od Halefa da su Englez i Perzijanac pošli u lov na tetrebove. Sa sobom
su poveli Dojana. Rana moga hrabroga Hadži Halefa bila je bolnija od moje, ali
mu je stara služavka Alvah već ujutro donijela nove kapljice koje su blagotvorno
djelovale.
— Dokle ćemo ostati ležati, sidi? — upita on.
— Sve dok ne budemo mogli na put bez opasnosti za naše rane. Što si
doručkovao?
— Različita jela koja uopće ne poznajem. Te Perzijanke umiju izvrsno peći
i kuhati. Neka nam ih očuva Alah dokle god ih budemo trebali. Mirza je rekao da
odmah, čim se probudiš, priđeš zidu od grmlja i pljesnem rukama.
— Učini to, Halefe.
Poslušao me je i malo zatim pojavi se Alvah noseći košaricu i lončić s
kavom. U košarici se nalazio svježi kruh i komadić hladnoga pečenja, a u lončiću
mirisava kava.
— Kako si, emire? — upita starica. — Danas si opet vrlo dugo spavao!
— Sad sam veoma svjež i gladan, draga moja Alvah!
— Evo ti da se okrijepiš. Jedi i pij da tvojim danima nikada ne bude kraja.
— Hvala ti. Izruči moje pozdrave kući.
— To zapravo nije kod nas običaj, ali ja ću to ipak učiniti jer si ti
gospodarev prijatelj i brat.
Otišla je sitnim koracima, a ja se latih doručka. Na dnu košarice našao sam
izvrsne suhe grožđice i alvu s orasima za koju se silno zanimao moj čestiti Halef.
Vidio sam da je htio nešto reći kad se Halva vrati s drugim lončićem.
— Emire — reče — naša kuća ti šalje još jedno jelo koje će ti ohladiti
groznicu. Dopusti da kasnije dođem po suđe. — Kad je otišla, zavirih u lončić i
nađoh kruške u slatkom soku. Sad se Halef nije više mogao obuzdati.
— Alah il alah! — viknu. — Slava bogu koji dopušta da rastu takve divne
stvari, a kraj toga stvara ljupke žene koje ih umiju prirediti. Sidi, te Perzijanke su
ti sklone jer ti inače ne bi slale tako divna jela. Oženi se njima da bi ti kuhale sad
i dovijeka.
— Hadži Halefe Omaru, odlazi odavde jer ću inače, ushićen tvojim
prijedlogom, zaboraviti da s tobom podijelim te slastice.
On u znak odbijanja ispruži svih deset prstiju dok mu se slina skupljala u
ustima.
— Neka me Alah sačuva od grijeha da ti otmem užitak što će ti ga pružiti
ovo jelo, sidi! Ja sam siromašni Ben Arab, a ti si veliki emir iz Nemzistana. Moći
ću počekati dok mi jednom u raju hurije ne prirede ovakvo jelo.
 — To bi predugo trajalo, Halefe. Podijelit ćemo!
— Sidi, ti me iskušavaš gotovo iznad mojih sila. Još nikad nisam jeo neko
jelo iz Farzistana.
— Onda jedi! Ja ću popiti kavu, pojesti kruh i meso, a ti kruške i slastice.
— Ali upravo to je određeno za tebe, efendijo.
— Mislio sam da si ti moj prijatelj, Halefe?
— Najvjerniji koji može postojati.
— Onda me poslušaj ako nećeš da se razljutim.
— Ako mi tako strogo zapovijedaš, ne smijem biti neposlušan. Njegova je
poslušnost bila tako revna da je posebna pošiljka jela ubrzo nestala. Znao sam da
je moj mali Halef u neku ruku sladokusac pa sam mu s tim sitnicama pružio silan
užitak.
Uskoro su se vratila oba lovca i donijela obilan plijen. Perzijanac me je
pozdravio s iskrenom prijaznošću, a zatim otišao ženama ponijevši sa sobom
tetrebove. Englez sjede k meni.
— Što? Tek sad ste ustali? Vidim to po kavi — poče on.
— Istina, i opet sam vrlo dugo spavao.
— W e l l . Živimo ovdje kao u zemlji slasti i lasti. Koliko će to potrajati,
ser?
— Sve dotle dok ne odemo odavde.
— Wi t t y , ingenious, savršeno duhovito! A kamo ćemo onda?
— Hoćete li s nama u Bagdad?
— Hoću. Htio bih već najzad izaći iz tih brda. A kamo ćemo iz Bagdada?
— To ćemo još vidjeti. Uostalom, još nije posve sigurno kanim li poći baš
u Bagdad. Zasad sam mislio samo prema Bagdadu.
— Svejedno. Samo da odemo odavde!
Sad se pojavi ljupka »aloja« i dade mirzinim slugama da očupaju
tetrebove. Poslije nje je došao njezin gospodar pa mi mahnu rukom da pođem za
njim. Kad sam izašao iz logora, vidio sam ga kako je sjeo na mahovinu u sjeni
ispod drveta. Prišao sam mu, sjednuvši kraj njega, i on započe razgovor:
— Emire, imam povjerenja u tebe. Zato me slušaj. Ja sam bjegunac. Ne
pitaj me, tko mi je bio otac. Odjednom je umro nasilnom smrću, a njegovi su
prijatelji potajice šaputali da je bio ubijen jer je stajao na putu nekom drugom
čovjeku. Ja, njegov sin, osvetio sam ga i morao pobjeći sa svojima. Prije toga sam
sve ono što sam od svoga imetka uspio spasiti, natovario na deve i poslao pod
nadzorom jednog vjernog čovjeka preko granice perzijskog carstva. Mi smo pošli
za njima drugim putem. Znao sam da će nas progoniti pa sam zaveo potjeru na
krivi trag krenuvši kroz divlji Kurdistan. A sad mi reci, emire, hoćeš li nas pratiti,
ukoliko krećemo jednim putem? Ali pri tome dobro promisli i ne zaboravi da sam
bjegunac. — Zašutio je, a ja mu odgovorih:
— Hasane Ardžir-mirzo. poći ću s tobom dokle god budem mogao koristiti
tebi i tvojima.
On mi pruži ruku i reče:
 — Hvala ti, emire! A tvoji pratioci?
— Oni idu onamo kamo i ja. Smijem li pitati, koji ti je cilj?
— Hadramaut.
Hadramaut! Ta me je riječ elefktrizirala. Neistraženi opasni Hadramaut!
Odjednom je nestalo sve napetosti i sve zlovolje pa ga živahno upitah:
— Čeka li te netko ondje?
— Prijatelj koga sam obavijestio da ću doći.
— Smijem li te otpratiti u Hadramaut? — upitah.
— Tako daleko, emire? Takvu žrtvu ne bih mogao zatražiti ni od najboljeg
prijatelja.
— Za mene to nije nikakva žrtva. Rado ću te pratiti ako je to pravo.
— Dobro mi došao, gospodine! Ostani uz nas dokle god želiš. Sad ti
međutim moram saopćiti da ću prije putovanja u Hadramaut posjetiti Kerbelu.
— Kerbelu? Ah, mi smo sada na izmaku mjeseca dzu '1 hedže, a mjesec
muharem počinje. Desetoga muharema je veliko hodočašće u Kerbeli.
— Tako je. Hadž el manijat je već davno na putu, a i ja odlazim u Kerbelu
da bih svog oca pokopao na mjestu Huseinova mučeništva. Kako vidiš, bit će
gotovo nemoguće da nas pratiš.
— Zašto nemoguće? Zato jer sam inovjerac koji ne smije u Kerbelu? Ja
sam bio već i u Meki.
— Smion si čovjek, emire. Ja nikad ne bih pošao kao hodočasnik u
Kerbelu, u Nedžef ili u Meku, jer su Muhamed, Alija, Hasan i Husein bili ljudi
kao što smo i mi. Ipak moram vjerno ispuniti posljednju volju svoga oca koji je
želio da ga pokopaju u Kerbeli pa ću se zato priključiti karavani mrtvih. Ako želiš
ostati uza me, ja te sigurno neću odati. Šutjet će i moja kuća, ali moje sluge bi te
sigurno izdali.
— Neka to bude moja briga. Gdje ćeš naći svoje deve?
— Poznaješ li Gadim kod Bagdada?
— Grad Perzijanaca? Poznajem. Nalazi se na desnoj obali Tigris a,
nasuprot Madimu, pa je s Bagdadom povezan konjskom željeznicom.
— Ondje me čekaju moji goniči deva koji prenose i tijelo moga oca.
— Onda ću te najprije otpratiti onamo pa ćemo vidjeti kako će se stvar
dalje razvijati. Uostalom, jesi li u Gadimu siguran?
— Nadam se da jesam. Mene doduše progone, ali bagdadski paša me neće
izručiti.
— Ne vjeruj nijednom Turčinu, ne vjeruj nijednom Perzijancu. Bio si
toliko oprezan da putuješ kroz Kurdistan. Zašto da se sad odrekneš te mudre
opreznosti? Možeš stići u Kerbelu, a da se ne priključiš karavani mrtvih.
— Ne poznajem put.
— Ja ću te odvesti.
— Poznaješ li staze?
— Ne, ali ću ih pronaći. Ja umijem i bez vodiča pronaći mjesta u kojima još
nikad nisam bio.
 — To nikako nije moguće, emire. Moram u Gadim k svojima.
— Onda pođi potajice onamo i kloni se Bagdada i karavane mrtvih.
— Gospodine, ja nisam kukavica. Treba li da moji ljudi povjeruju da se
bojim?
— Dobro, i ti si smion. To me raduje jer tako pristajemo jedan uz drugoga
pa ćemo zajedno putovati.
— Slažem se s time, emire, ali uz jedan uvjet. Ja sam bogat, veoma bogat;
Zato zahtijevam da sve ono što trebaš, primaš samo od mene!
— Onda sam tvoj plaćeni sluga.
— Nisi; ti si moj gost, moj brat čija ljubav mi dopušta da se brinem za tebe.
Zaklinjem ti se Alahom da neću jahati s tobom ako ne pristaneš na taj uvjet.
— Tom svojom prisegom me prisiljavaš da ti ispunim želju. Pun si dobrote
i povjerenja prema meni, premda me ne poznaješ.
— Misliš li da te ne poznajem? Nisi li nas spasio iz ruku Bebeja? Nije li
nam Amad el Gandur pripovijedao o tebi? Mi ćemo ostati zajedno, a ja ću dobiti
od tebe za onu malenkost koju ti mogu pružiti, blago za kojim sam dosad uzalud
čeznuo jer nisam našao nikoga koji bi imao duševno blago. Ja nisam obični
Perzijanac, emire, ali se ne mogu usporediti s tobom. Znadem da u tvojoj zemlji
dječaci znadu više nego što kod nas odrasli muževi. Znam da vi plivate u obilju
dobara kojima mi ne znamo ni imena. Znam da je naša zemlja prema vašoj
pustinja i da najsiromašniji od tvojih zemljaka ima više prava od vezira u
Farzistanu. Znam još mnogo toga, a razabirem i razlog: vi imate majke, imate
žene, a mi nemamo ni jedno ni drugo.
Dajte nam dobre majke pa će se naša djeca ubrzo moći mjeriti s vašom.
Majčino srce je tlo iz kojega raste korijen djetinjeg duha. Muhamed je našim
ženama oduzeo dušu i učinio ih robinjama putenosti. Time je slomio našu snagu,
okamenio naše srce, opustio naše zemlje i prevario sve svoje vjernike.
Zašutio je i nastavio tek nakon dulje stanke:
— Poznaješ li put odavde do Bagdada?
— Još nikada nisam jahao njime, ali ipak neću zalutati. Možemo odabrati
dva smjera: jedan vodi u planine Hamrin na jugozapadu, a drugi duž rijeke Dijare
dolje u Gadim.
— Što misliš, kako je daleko odavde do Gadima?
— Prvim putem možemo stići za pet dana, a drugim za četiri.
— Vode li oba puta kroz naseljene krajeve?
— Vode, i upravo zato mi se čine najboljima.
— Dakle postoje i drugi putevi?
— Postoje, ali bismo morali jahati krajevima kojima se skitaju samo
razbojnički Beduini.
— Kojem plemenu pripadaju?
— Većinom plemenu Džerboa, ali preko njihovih granica znade kadšto
zalutati koja četica plemena Beni Laim.
— Bojiš li ih se.
 — Ne! Ali oprezan čovjek od dva puta odabire onaj sigurniji. Ja imam uza
se sultanovu putnicu a nju priznaju na Dijari i zapadno od te rijeke, dok je
Džerboe ne poštivaju.
— Pa ipak bih odabrao taj osamljeni put jer sam bjegunac. Ne bih htio da
me progonitelji stignu tako blizu perzijske granice.
— Možda imaš pravo, ali promisli o tome da će put kroz stepu, čije je
raslinstvo uginulo uslijed sunčanoga žara, biti veoma težak za žene.
— One se ne boje ni gladi ni žeđi ni vrućine ni studeni, boje se samo
jednoga, da bi me mogli uhvatiti. Imam dovoljno mješina za vodu te zalihe hrane
za najmanje osam dana za sve nas.
— Možeš li se zaista pouzdati u svoje ljude?
— Potpuno, emire.
— Dobro, onda ćemo proći kroz područje Džerboa. Uostalom, čim siđemo
na ravnicu moći ćemo veoma brzo napredovati dok sada tvoje deve teško
svladavaju brdoviti kraj. Prema tome smo se dakle složili pa moramo samo
počekati da nam naše rane dopuste da krenemo.
— A sad mi ispuni jednu molbu — reče on oklijevajući. — Ja sam se na
odlasku snabdio svime što je bilo potrebno. Dugim putovanjima uništava se
odijelo, a kako sam znao da do Hadramauta neću naići na dobar bazar, ponio sam
sa sobom i zalihu odjeće. Vaša odjeća nije vas dostojna, pa vas molim da uzmete
od mene ono što trebate.
Taj prijedlog mi je podjednako dobro došao kao što mi je bio i nezgodan.
Hasan Ardžir-mirza imao je pravo. Nas trojica se ne bismo mogli pokazati ni u
jedinom civiliziranom naselju, a da nas svi ne smatraju pravim skitnicama, no
istodobno sam znao da Englez neće ništa primiti na poklon. Osim toga i za mene
je bilo pitanje časti da Perzijančevo prijateljstvo ne iskoristim odmah prvoga
dana. Uostalom, meni je bilo posve svejedno hoće li me u toj traljavoj odjeći
vidjeti koji Arapin. Pravi Beduin ocjenjuje čovjeka prema njegovom konju, a ne
prema njegovom ogrtaču, pa sam u tom pogledu bio uvjeren da ću izazvati
svačiju zavist. U najgorem slučaju mogao je koji od tih sinova pustinje doći na
zamisao da sam kanjokradica, a to je prema njegovu mišljenju bilo više čast nego
sramota. Odgovorio sam dakle mirzi:
— Hvala ti! Znam da si mislio dobro, ali te molim da se tek u Gadimu
vratimo na tu tvoju ponudu. Za Džerboe je naša odjeća još dosta dobra pa ćemo je
lako moći nositi još ono nekoliko dana do blizine Bagdada. Mislim da smo mi
...
Prekinuo sam se jer mi se činilo da sam čuo neki šum u grmu iza hrastova.
— Nedaj se smetati, emire. To je bila neka životinja, možda kakva ptica,
gušter ili zmija — reče mirza.
— Ja sam proučio sve vrste šumskih šumova — odgovorih. — To nije bila
životinja, već čovjek.
S nekoliko dugačkih skokova obiđoh grm i uhvatih čovjeka koji je upravo
pokušavao pobjeći. Bio je to jedan od Perzijančevih slugu.
 — Što radiš ovdje? — upitah ga. Nije mi odgovorio.
— Govori jer ću ti inače ja odriješiti jezik!
Otvorio je usne, ali sam čuo samo neko neartikulirano mucanje. Uto nam
pristupi mirza i reče ugledavši toga čovjeka:
— To je Saduk! On ti ne može odgovorili; nijem je. — Ali što radi onda
ovdje u grmlju?
— Meni će to reći ja ga razumijem. — Zatim se okrene sluzi i upita:
— Saduče, što radiš ovdje?
Uhvaćeni čovjek otvori ruku u kojoj je držao nekoliko biljki i plodova
borovice pa nam pokuša nešto protumačiti gestama.
— Odakle si došao?
Saduk pokaže u smjeru protivnom od logora.
— Jesi li znao da se ovdje nalazimo? Sluga zaniječe kretnjom glave.
— Jesi li čuo o čemu smo govorili? Opet isti znak.
— Onda idi, ali me nemoj nikad više smetati.
Saduk se udalji, a njegov mi gospodar razjasni: — Alvah je naložila
Saduku da sabere borovnice, divlji luk i drugo bilje što ga ona treba da bi
pripremila tetrebove. Posve je slučajno došao u našu blizinu.
— Prisluškivao je što govorimo — dobacih.
— I sam si vidio da je to porekao.
— Ne vjerujem mu.
— Oh, on je vjeran!
— Njegovo lice mi se ne sviđa. Čovjek s tako izvijenom čeljusti je
neiskren. Možda je to predrasuda, ali ja sam uvijek iskusio da je tačno. Je li rođen
nijem?
— Nije.
— Kako je onda izgubio govor? Mirza je oklijevao, a onda reče:
— Nema više jezika.
— Ah! A prije je mogao govoriti? Znači da su mu odrezali jezik?
— Nažalost! — suzdržljivo odvrati mirza.
Obuzela me jeza kad sam pomislio na okrutnost koja je srećom već bila
rijetka, da se krivica počinjena jezikom kazni rezanjem ili čupanjem jezika.
Takve su se nečovjeanosti dešavale osobito na Istoku i u robovlasničkim
državama Amerike.
— Hasane Ardžir-mirzo — počeh ponovo. — Vidim da ne voliš govoriti o
toj stvari, ali taj mi se Saduk ne sviđa. Nikada mu ne bih mogao pokloniti
povjerenje, a njegova prisutnost za vrijeme našeg razgovora čini mi se
sumnjivim. Nisam radoznao, ali običavam u opasnim položajima pomno pripaziti
i na najneznatnije sitnice. Molim te da mi ispripovijedaš kako je izgubio jezik.
— Ja sam ga iskušao, emire. Vjeran je i pošten, no ipak ćeš doznati što je
moga oca navelo na to da ga tako kazni.
— Tvoga oca? Ah, to je važno!
 — Varaš se, emire! Taj Saduk bio je u svojoj mladosti lukonoša mojega
oca pa je kao takav imao takođe i dužnost da prenosi njegove zapovijedi, poruke i
drugo. U tom svojstvu je često zalazio u kuću muštaheda i vidio njegovu kćerku.
Svidjela mu se, a i on je bio lijep čovjek. Preskočio je vrtni zid kad je ona stajala
kod cvijeća pa se usudio da joj govori o svojoj sklonosti. Muštahed se nezapažen
nalazio u blizini pa ga je dao uhapsiti. Iz obzira prema mom ocu nije bio predan
sudu koji bi ga osudio na smrt, ali on je pogriješio jezikom i muštahed je
navaljivao na mog oca da mu dade odsjeći jezik. Moj otac je morao ostati u
dobrim odnosima s muštahedom pa je pozvao nekog ljekarnika koji je istodobno
bio glasoviti liječnik da njegovom strijelcu odreže jezik.
— To je bilo gore od smrti. Je li Saduk odonda neprekidno ostao uz tvoga
oca?
— Jest. Svoje boli podnio je strpljivom predanošću jer je blage i prijazne
prirode. Ipak je na tom djelu ležalo prokletstvo.
— Kako to?
— Muštahed je umro od otrova. Liječnik je jednoga jutra ležao ubijen pred
vratima svoje ljekarne, a djevojka se utopila prilikom vožnje u čamcu kad je
došlo do sudara s nekim drugim čamcem.
— To je posve neobično. Jesu li ubojice otkrivene?
— Nisu. Znam što ćeš sad misliti, emire, ali tvoja slutnja je nepravedna jer
je Saduk bio često bolestan pa je upravo one dane kad je ono troje izgubilo život
ležao u svojoj izbici.
— Ni tvoj otac nije umro prirodnom smrću?
— Njega su napali na putu. Pratili su ga Saduk i jedan kajem makam.
Spasio se samo Saduk. Krvario je iz rane, a moj otac i kajem makam bili su mrtvi.
— Hm! Je li Saduk prepoznao ubojice?
— Bilo je tamno, ali jednog od napadača prepoznao je po glasu. Bio je to
najveći protivnik moga oca.
— Kojem si se osvetio?
— Suci su ga oslobodili, ali on je — on je mrtav!
Izraz mirzinoga lica vrlo je jasno kazivao kakvom smrću je umro protivnik
njegova oca. Prezirno je uzdigao ruku i rekao: — To je prošlo. Vratimo se u
logor!
Otišao je. Ja sam jos neko vrijeme ostao jer ono što sam doznao dalo mi je
povoda za razmišljanje. Taj Saduk je bio ili savršeno dobar čovjek kakvih je
malo, ili je pak savršeno rafinirani zločinac. Nisam ga smio izgubiti s vida. Kad
sam se kasnije vratio u logor, ondje su bili zabavljeni pripremanjem ručka. Rekao
sam Englezu da bih s Perzijancem želio odjahati u Bagdad i u Kerbelu, a on je
odmah izjavio da je spreman da sudjeluje u tom opasnom putovanju.
Rana me danas nije ni najmanje smetala. Osjećao sam se vrlo dobro pa sam
popodne uzeo opetušu da u pratnji svoga psa malo obiđem okolicu. Lindsay me je
htio otpratiti, ali bilo mi je milije da ostanem sam. Po starom dugogodišnjem
običaju najprije sam se htio uvjeriti da je naš logor siguran.. Pri tom je glavna
stvar da čovjek sakrije svoje tragove, a zatim da istraži nalaze li se negdje tragovi
neprijatelja.
Obišao sam dakle oko logora u više krugova sve dok nisam stigao dolje do
rijeke. Ovdje sam opazio da je trava na obali rijeke veoma upadljivo zgažena.
Upravo sam htio prići tom mjestu kad iza sebe začuh šuštanje granja.
Brzo sam se sakrio iza nekog gustog grma i čučnuo. Čuo sam korake
nedaleko mog skrovišta. Onaj nijemi Perzijanac izađe iz grmlja, osvrne se i pođe,
uvjerivši se da ga nitko ne promatra, prema rijeci do onoga mjesta koje mi je
maločas upalo u oči. Ondje je utapkao travu i odmah se vratio. Međutim, prije
nego što je ponovo stigao do grmlja, on oštrim i napadnim pogledom premjeri
dva mjesta u grmlju a zatim krenu da klizne kraj mene.
Ali ja ga zgrabih ljevicom za prsa, a desnicom mu raspalili zaušnicu koja je
u njemu slomila svaki otpor.
— Izdajico! Što radiš ovdje? — dreknuh na njega.
Istina je, nije mogao govoriti, ali oni nerazumljivi glasovi kojima se javljao
više su bili posljedica prepasti nego namjere da mi rastumači svoj postupak.
— Vidiš li ovu pušku? — upitah ga. — Ne učiniš odmah ono što ti
zapovjedim, ustrijelit ću te! Zagrabi svojom šubarom vodu i izlij je na zgaženu
travu da se brzo opet uzdigne. Uspravi je i rukom!
S nekoliko pokreta pokazao je otpor, a možda i ispriku, ali kad sam skinuo
pušku s ramena, on me posluša, oprezno škiljeći u cijev.
— A sad hajde — rekoh kad je bio gotov. — Sad ćemo najprije pogledati
što si tako napadno promatrao.
Pretražio sam ona mjesta na koje je pao njegov pogled pa sam između dva
grma, udaljenih otprilike dvadeset stopa, opazio obješene male ćupenke trave.
— A, ugovoreni znak! To je zanimljivo! Skini tu travu i baci je u rijeku!
Poslušao me je.
— Tako, a sad ćemo u logor. Naprijed! Pokušaš li pobjeći, pogodit će te
moje tane ili će te razderati moj pas.
Dakle moja me slutnja nije prevarila. Taj je čovjek bio izdajica, premda je
tu činjenicu trebalo još jasnije dokazati. Kad smo stigli k ostalima, naložio sam
jednom sluzi da pozove Perzijanca.
— Što je? — upita ovaj. — Zašto držiš Saduka za odjeću?
— Jer je moj zarobljenik. On te želi upropastiti. Tebe progone, a on tvojim
progoniteljima odaje tvoj boravak znakovima koje im ostavlja. Naišao sam na
njega kad je zgazio travu na obali rijeke, a na grmlju su visjeli čuperci trave kao
znakovi gdje treba ući u grmlje da se stigne do našeg logora.
— To nije moguće!
— Ja ti kažem! Preslušaj ga ako ga možeš razumjeti. Perzijanac je stavio
uhvaćenom čovjeku cijelo mnoštvo pitanja, ali je iz njegovih znakova i gesta
mogao razabrati samo to da Saduk uopće ne razumije što od njega želimo.
— Vidiš, emire, da je nevin! — reče mirza.
 — Dobro, onda ću ja uzeti stvar u ruke — rekoh. — Nadam se da će mi
uspjeti da te uvjerim kako je taj čovjek izdajica. Uzmi svoju pušku i pođi sa
mnom, ali prije toga reci svojim slugama da će moji ljudi ustrijeliti svakoga tko
pokuša osloboditi Saduka. Oni nisu navikli da se netko šali s njima. Neka jedan
od njih ostane na straži dolje na rubu grmlja dok se mi ne vratimo, da bi
obavijestio ostale ako opazi da se bliži neka opasnost.
— Hoćemo li jahati ili pješačiti? — upita on.
— Koliko je daleko do onog mjesta gdje ste posljednji put prenoćili?
— Jahali smo više od šest sati.
— Onda danas ne možemo stići onamo. Poći ćemo pješice.
Pošao je po svoju pušku, a ja sam dao Halefu i Englezu potrebne upute.
Oni su svezali zarobljenika i stavili ga među se. Nalazio se dakle u sigurnim
rukama pa sam se mogao udaljiti bez brige.
Najprije smo pošli niz dolinu prema rijeci. Na polovini tog kratkog puta
iznenađeno sam zastao, jer je na nekoj maloj bukvi visio isti onakav čuperak trave
kao i ona dva što ih je Saduk morao baciti u rijeku.
— Stoj, mirzo! Što je to? — upitah.
— Trava — odvrati ovaj.
— Zar trava visi na drveću?
— Alah! Tko ju je objesio?
— Saduk. Prijeđi dvadesetak stopa nadesno; mislim da će se ondje nalaziti
drugi znak.
Mirza je pošao za mnom i moje se naslućivanje obistinilo.
— Nije li to možda bilo ovdje već prije nego što smo došli? — upita
Perzijanac.
— O Hasane Ardžir-mirzo, kako je dobro da samo ja čujem tvoje riječi! Ne
vidiš li da je ta trava još zelena i svježa? Dođi sa mnom posve dolje do rijeke gdje
sam ja na istoj udaljenosti našao prve znakove. Taj je čovjek doslovno obilježio
put širok dvadeset stopa koji vodi od rijeke do logora. Ondje bi nas napali i
poubijali jednako kao što su morali umrijeti tvoj otac, ljekarnik, muštahet i
njegova kći.
— O gospodine, ako imaš pravo!
— Imam pravo. Jesi li dobar pješak i usuđuješ li se pronaći put kojim ste
ovamo stigli iz vašeg posljednjeg logorišta?
On mi je to potvrdio, a mi krenusmo uz rijeku i ubrzo stigosmo do mjesta
na kojem sam ja s Hadedinima i ostalim drugovima logorovao prije nego što smo
Perzijancima pritekli u pomoć. Mi smo ovamo stigli sa sjevera, ali ovdje je dolina
rijeke ubrzo zaokretala prema istoku, pa smo i mi pošli tim smjerom. Tek što smo
obišli zavoj rijeke kad nadesno opazih čvrstu vrbu s čijeg stabla je bila zguljena
kora u dvije trake.
— U kojem poretku ste obično jahali?
— Nosiljka sa ženama u sredini, a ljudi razdijeljeni na dvije četice ispred
nosiljke i iza nje.
 — U kojem odjelu je jahao Saduk?
— U stražnjem. Često je zaostajao jer voli promatrati cvijeće i bilje.
— Zaostajao je da bi neopazice mogao ostaviti znakove za tvoje
progonitelje. On je veliki lukavac.
— Gdje su ti znakovi?
— Ovdje na ovoj vrbi. Hajdemo dalje!
Nakon četvrt sata proširila se rijeka gotovo na trostruku širinu. Voda je
dakle bila plića i činila gaz preko kojega se moglo vrlo lako prijeći. Ovdje se
mirza zaustavio i pokazao mladu brezu koja je bila slomljena neposredno ispod
krošnje.
— Možda i to smatraš znakom? — upita on smiješeći se. Pregledao sam
drvce.
— Stvarno je to znak. Pogledaj to stabalce, a pogledaj i ostala stabla u
blizini. Promotri nadalje smjer ovog planinskog lanca pa ćeš vidjeti da ovdje
može puhati samo zapadni vjetar. Ni sjevernjak ni južnjak ni istočnjak ne mogu
biti tako jaki da slome krošnju ovog vitkog drvca. Pa ipak je stabalce slomljeno i
to prema zapadu. Nije li ti to upadljivo?
— Jeste, emire.
— A sad pogledaj mjesto na kojem je slomljeno stablo. Ono je još svijetlo
pa je stabalce moglo biti slomljeno samo u vrijeme kad ste prošli ovuda. Osim
toga posljednjih dana nije bilo uopće oluje da slomi stabalce. Krošnja pokazuje
prema zapadu, prema smjeru kojim ste vi pošli. Pođimo dalje!
— Treba li da plivamo?
— Da plivamo? A zašto?
— Mi smo ovdje prešli preko gaza.
— Možda uopće nećemo morati plivati jer je rijeka plitka. Pregazit ćemo je
pa ćeš vidjeti da ćemo opet naići na znakove tačno na mjestu na kojem ste vi ušli
u vodu.
Svezali smo odjeću u svežanj i stavili ga na glavu. Voda nam je ubrzo
doprla iznad koljena a zatim i nešto više. Samo jednom mi je doprla do pazuha.
Kad smo stigli na drugu obalu, mirza se odmah morao uvjeriti da je moja slutnja
ispravna jer je više vitica divlje loze bilo tako svinuto i međusobno povezano da
su predstavljale otvor vrata.
— Je li Saduk imao vremena da to učini? — upitah.
— Jeste. Sjećam se da deve nisu htjele u vodu. S njima smo imali mnogo
muke. Saduk je ostavio svoga konja ovdje da prevede jednu od deva, a zatim se
sam vratio po njega.
— Vrlo lukavo! Zar mi još uvijek ne vjeruješ?
— Istina je, emire; već se počinjem slagati s tobom. Ali kakve je znakove
mogao ostaviti u ravnici gdje postoji samo trava?
— I to ćemo doznati. Iz kojeg ste smjera stigli ovamo?
— S istoka. Tamo prijeko je . . . o emire, što je to?
 Pokazao je prema istoku, a ja sam pogledao u smjeru njegove ruke i opazio
tamnu crtu koja kao da se približavala ravno prema nama.
— Jesu li to konjanici? —upita Perzijanac.
— Jesu. Hajdemo odmah natrag preko vode jer ovdje nema skrovišta, a
prijeko je stijenje i gusto grmlje.
Brzo smo krenuli natrag pa smo potražili sigurno sklonište odakle smo bez
opasnosti mogli promatrati ljude koji su nam se približavali. Tek ovdje smo imali
vremena da se opet odjenemo.
— Kakvi bi to ljudi mogli biti? — upita mirza.
— Hm! Ovo nikako nije neki trgovački put, ali i drugi ljudi mogu
poznavati ovaj gaz. Moramo počekati.
Konjanici su nam se primakli korakom i stigli na protivnu obalu. Sad su
nam bili tako blizu da smo mogli razabrati njihova lica.
— Derig! — šapne Perzijanac. — To su perzijske čete.
— Na turskom tlu? — upitah sumnjajući.
— I sam vidiš da nose beduinsku odjeću!
— Jesu li to ihlati ili je milicija?
— Ihlati. Poznam njihova zapovjednika. Bio je moj podređeni.
— Što je on?
— To je subaša Maktub-aga, smioni sin Ejub-kana.
Vrlo smo tačno opazili kako zapovjednik promatra viticu divlje loze.
Zatim reče nešto svojim ljudima, pokaza na viticu i potjera konja u vodu. Ostali
pođoše za njim.
— Gospodine — šapne Perzijanac silno uzbuđeno. — Imao si pravo u
svemu. Ti su ljudi izaslani da me uhvate. Ondje je i pendža-baša Omram,
Sadukov sinovac. Alahu, ako nas ovdje nađu! Valjda nas neće odati tvoj pas.
— Neće.
Progonitelja je bilo trideset. Njihov vođa je bio očito neki divlji i smioni
momak. Zaustavio se kraj breze i nasmijao se.
— Do sto đavola! — viknu. — Dođi ovamo, pendža-bašo i pogledaj kako
se dobro možemo pouzdati u brata tvojega oca. Ovdje je novi znak. Sad moramo
poći niz rijeku. Naprijed!
Pojahali su kraj nas, a da nas nisu primijetili.
— No mirzo, jesi li se uvjerio?
— Potpuno! — odvrati on. — Ali sad nemamo vremena za razgovor;
moramo nešto poduzeti.
— Poduzeti? A što? Ne možemo učiniti ništa nego da oprezno pođemo za
njima.
Izašli smo iz skrovišta i pošli za ihlatima tako da nas nisu mogli opaziti.
Bilo je veoma povoljno što su jahali polako. Za četvrt sata stigoše do starog
logorišta iz kojega je Muhamed Emin pojahao u smrt. Ondje se zaustaviše da
pregledaju tragove logora.
 Mi smo međutim zakrenuli desno u grmlje i jurnuli naprijed što smo brže
mogli. Naš put je zapravo trajao do logora deset minuta, ali mi smo stigli već za
pet minuta. Ja sam se uznojio, a mirza je žestoko soptao. Jednim sam se
pogledom uvjerio da je sve u redu.
— Ostajte mirni, približavaju se neprijatelji! — zapovjedi Perzijanac, a
zatim potrčasmo među grmljem niz brdo gdje smo naišli na našega stražara.
Morali smo čekati svega nekoliko minuta kad se pojaviše progonitelji i zaustaviše
se ravno nasuprot nama.
— To bi bilo lijepo mjesto za logor — dobaci subaša. — Što misliš o tome,
Omrame?
— Dan se bliži kraju, gospodine — odgovori pendža-baša.
— Dobro, ostajmo ovdje. Vode i trave ima dosta.
To nisam očekivao. Za nas je to bilo opasno. Mi smo doduše izbrisali sve
tragove, ali na onom mjestu na kojem smo logorovali prve noći vatra je ispalila
travu i pocrnila zemlju, a to nismo uspjeli sakriti. Uostalom, opazio sam da se
trava ondje, gdje ju je Saduk zgazio doduše podigla, ali ne posve.
— Alah '1 Alah! Što da radimo? — upita Arđžir-mirza.
— Trojica nas je previše. Mogli bi nas otkriti. Dovoljan sam samo ja.
Povedite psa sa sobom, vratite se u logor i spremite se za borbu. Ako čujete
prasak revolvera, možete ostati, ali ako čujete pucanj iz karabinke, onda sam u
opasnosti pa mi morate priskočiti u pomoć. Onda neka mi Hadži Halef Omar
donese moju tešku dvocijevku.
— Emire, ne mogu te napustiti u ovakvoj opasnosti!
— Ovdje sam sigurniji nego što su tvoji tamo gore. Idi! Smetaš mi!
On se sa slugom i s psom uspe uz brdo, a ja ostadoh sam. To mi je bilo
drago i mnogo udobnije nego da me je smetao kakav neiskusan čovjek. Samo
onda sam mogao zapasti u opasnost ako subaša dođe na pomisao da dade
pretražiti grmlje, ali taj perzijski kapetan nije bio nikakav indijanski poglavica.
To sam razabrao po cijelom onom nemarnom načinu na koji je podignut logor.
Konji su rasedlani i pušteni na slobodu. Odmah su otrčali do vode i
raštrkali se po miloj volji. Uostalom, sigurno je da je svaki konj poznavao glas
svoga gospodara. Jahači odbaciše koplja, pobacaše svoje stvari na zemlju bez
ikakva reda i ispružiše se tu i tamo u travu. Samo pendža-baša je obišao cijelo
mjesto pa je stigao i onamo gdje je gorjela vatra.
— Grom i pakao, što to nalazim!
— Što — upita njegov pretpostavljeni skočivši na noge.
— Ovdje je gorjela vatra. Ovdje su prenoćili.
— Gdje?
— Ovdje!
Subaša požuri onamo, pretraži mjesto i potvrdi da je pendža-baša imao
pravo. Zatim upita: — Ima li kakav znak?
 — Ne vidim ga — odgovori poručnik. — Sigurno ga Saduk nije mogao
ostaviti. Sutra ćemo ga naći. Ovdje možemo i mi naložiti vatru. Uzmite brašna i
specite kruh!
Videći kako se vojnici bezbrižno vladaju razabrao sam da ih se ne moram
ni najmanje bojati. Zapalili su golemu vatru, načinili tijesto, zgnječili ga rukama,
uvili u tuljke, a zatim na vrhovima kopalja pružili iznad vatre. To je bio kruh što
su ga još napola sirova, a napola izgorena trgali i pohlepno gutali. Kako bi samo
tim braniteljima domovine prijala porcija kobasica.
Bila im je to čitava večera.
Kad se spustio sumrak, promrmljaše oni molitvu i okupiše se bliže vatri da
jedan drugome po tisuću puta ispripovjedaju bajke iz Tisuću i jedne noći. Uvidio
sam da sam ovdje potpuno suvišan pa sam se nečujno odšuljao u logor. U njemu
nije gorjela vatra, već je svatko sjedio na svome mjestu spreman na borbu. Saduk
je još uvijek ležao između Haiefa i Engleza. Njegove su spone udvostručene, a
osim toga dobio je i čep u usta.
— Kako stoji stvar, emire? — upita mirza.
— Dobro — odgovorih.
— Jesu li otišli?
— Nisu.
— Kako onda stvar može stajati dobro?
— Dobro je zato jer su ti ihlati zajedno sa svojim strašnim Maktub-agom
najveći nadanani što sam ih ikad vidio. Ostanemo li noću mirni, oni će u ranu
zoru otići, a da nas ni najmanje ne smetaju. Halefe, možeš li ti s tvojom ranjenom
nogom sići dolje?
— Mogu, sidi.
— Onda ih predajem tebi, jer se u tebe mogu najbolje pouzdati. Ostat ćeš
dolje dok te ne zamijenim.
— Gdje ćeš me potražiti?
— Kod njih gori vatra, a iznad nje stoji stara zakržljala pinija. Naći ću te uz
njezino stablo.
— Već idem, sidi. Pušku ću ostaviti ovdje. Samo mi smeta. Moj nož je
oštar i šiljat pa ako se koji od tih glupana usudi da se uspne gore, sjetit će se dolje
u džehenemu Hadži Haiefa Omara! Alahi, valahi, talahi! Tako je!
On se tiho izgubi. Njegov susjed, Englez, uhvati me za ruku.
— Gdje vam je pamet, ser? Sjedim ovdje i ne razumijem ni riječi. Znam da
je dolje cijela gomila Perzijanaca i drugo ništa. Recite mi najzad što je na stvari!
Ukratko sam mu rastumačio sve što se zbilo, ali mirzi je i to predugo
trajalo. Prekinuo me je pitanjem:
— Emire, ne bih li i ja smio još jednom pogledati ihlate?
— Možeš li se nečujno kretati preko korijenja i suhoga lišća, kroz granje i
grančice? — upitah ga.
— Mislim da mogu. Bit ću oprezan.
— Jesi li naučio da u svakom slučaju suspregneš kašalj i kihanje?
 — To je nemoguće.
— To nije nemoguće, pa čak nije ni teško ako se čovjek temeljito uvježba.
Ipak ćemo se odvažiti na to. Možda ćemo moći prisluškivati što govore i čuti
nešto važno. Ako osjetiš da te nešto podražuje u grlu ili nosu, pritisni čvrsto usta o
zemlju i pokrij glavu. Tko se želi nekome prišuljati ne smije nikada disati kroz
nos. U tom slučaju ne može ni kihati. Tko u blizini neprijatelja mora kašljati, neka
kašlje pokrivene glave o zemlju, i neka pri tome, ako je noć, oponaša ušarin zov.
Pravi iskusni šekari nikad neće kašljati ili kihati. Dođi!
Stao sam se šuljati naprijed, a on za mnom. Nastojao sam mu ukloniti s
puta sve što bi mu moglo smetati pa smo tako postrance od Halefovog
stražarskog mjesta sretno stigli dolje do ruba grmlja gdje smo se lako mogli
sakriti u dubokoj sjeni. Svega dvanaest koraka od nas gorjela je vatra. Oba oficira
sjedila su u blizini vatre dok su ostali u tričetvrt kruga ležali oko nje. Tu i tamo
osvijetlio bi titravi sjaj vatre ponekog od konja koji su raštrkani pasli naokolo ili
ležali na tlu.
Hasan Ardžir-mirza nije rekao ni najtišu riječ, ali sam po njegovom disanju
razabrao da je uzbuđen. Sigurno je bio hrabar i umio se služiti oružjem, ali sad se
nalazio u položaju u kakvom još nije bio. I meni je žestoko lupalo srce kad sam
prvi puta prisluškivao četicu Siouxa koja je izjahala da me uhvati. Iskustvo me je
međutim učinilo hladnokrvnijim.
Činilo se da su ihlati bili uvjereni da se nalaze posve sami u tom kraju jer su
razgovarali tako glasno da su ih sigurno mogli čuti i na drugoj strani rijeke.
Upravo u času kad smo stigli u naše skrovište upitao je pendža-baša:
— Hoćeš li ga uhvatiti živoga?
— Ako dopusti da ga uhvatimo, hoću.
— A hoćeš li ga živoga dovesti kući?
— Nisam lud. Recite, ljudi, hoćete li ga mrtvog ili živog?
— Mrtvog! — odjeknu u krugu.
— Dakako! Dobili smo zapovijed da ga progonimo, i ako ga ne uhvatimo
živoga, da donesemo njegovu glavu. Dovedemo li ga živoga, moramo predati i
sve ono što ima uza se, a donesemo li samo njegovu glavu, nitko nas neće pitati za
ostalo.
— Govori se da je sa sobom ponio sav svoj novac i svoje dragocjenosti —
dobaci poručnik.
— Da, taj sin prokletog serdara bio je veoma bogat. Osam ili deset deva
natovario je svojim blagom. Domoći ćemo se dragocjenog plijena i imat ćemo da
dijelimo mnogo.
— Reci mi, subašo, što ćeš učiniti ako se mirza stavi pod zaštitu kojeg
šeika ili kakvog turskog dostojanstvenika?
— Uopće neću pitati ni za kakvu zaštitu, ali u tom slučaju ne smijemo odati
da smo Perzijanci. Razumijete li me? Uostalom, on uopće i neće imati vremena
da se stavi pod bilo kakvu zaštitu jer ćemo ga već sutra ili prekosutra uhvatiti.
Odavde ćemo krenuti u ranu zoru pa ćemo kao i dosada naići na znakove koji će
nas voditi posve sigurno i pouzdano. Taj glupan Kasan Ardžir-mirza sigurno
misli da Saduk ne umije pisati ako ne umije govoriti. Znakovi, što nam ih je
ostavio, jasni su. A sad lezite, psi, jer više nemamo mnogo vremena za odmor.
Svi poslušaše, njegovu zapovijed pa je sigurno mnogi od njih ubrzo počeo
sanjati o sjajnom blagu koje će mu se sigurno uskoro naći u rukama. Naše
prisluškivanje nam je osim taktičke koristi donijelo još i jednu drugu: sad sam
znao da je mirzin otac bio serdar, pa je dakle bilo sigurno da je Hasan Ardžir imao
čin generala. Mora da su i one osobe pred čijom je osvetom pobjegao, bile vrlo
ugledne.
Kad su se ihlati zavili u svoje pokrivače, mi se tiho odšuljasmo
— Emire — započe mirza kad smo se toliko udaljili da nas Perzijaneri više
nisu mogli čuti — ja sam toga subašu i toga pendža-bašu obasuo brojnim
dobročinstvima. Ta dvojica moraju umrijeti!
— Oni uopće nisu vrijedni da se obazreš na njih. To su psi koje su natjerali
za tobom. Ne ljuti se na njih već na njihova gospodara.
— Oni me žele umoriti da se domognu moga blaga.
— Oni to žele, ali to neće učiniti. O tome ćemo razgovarati u našem logoru.
Sad se odšuljaj onamo, a ja ću doći ubrzo za tobom.
Otišao je protiv volje. Kad više nisam čuo njegove tihe pokrete, odšuljao
sam se prijeko k Halefu te mu šapćući dao upute. Zatim sam u luku obišao logor
ihlata tako da sam s desne strane stigao do ruba grmlja i do rijeke, a zatim sam
pošao dalje kraj rijeke u južnom smjeru. Otprilike nakon dvije minute slomio sam
malu johu tako da joj je vrh pokazivao prema jugu, a nakon daljnjih pet ili deset
minuta još sam dva puta učinio isto. Kod posljednjega znaka rijeka je naglo
zaokretala što je bilo vrlo povoljno za moju namjeru. Onda sam se vratio u logor.
Taj moj mali izlet trajao je ipak pola sata, pa sam, vrativši se u logor našao
mirzu već zabrinutog. I Englez me upita:
— Kuda se to skićete, ser? Sjedim ovdje poput uboge sirote za koju se
nitko ne brine. Dosta mi je toga. Well!
— Smirite se! Ubrzo ćete imati posla.
— Lijepo! Dobro! Hoćemo li poubijati te klipane?
— Nećemo, ali ćemo ih malo povući za nos.
— To me raduje! Neka pri tome dobiju takve nosove kao što je moj. Yes.
Tko će u tome sudjelovati?
— Samo vi i ja, ser.
— To bolje. Tko radi sam, taj sam i stiče čast. Kad ćemo početi?
— Neposredno prije svanuća.
— Tek? Onda ću najprije malo spavati.
On se zavije u pokrivač i ubrzo utone u san.
Hasan Ardžir-mirza je jedva dočekao da se sa mnom posavjetuje, a tamo
uz ogradu sam ugledao tri ženska lika koje je natjerala skrb da radije izravno
slušaju razgovor nego da ga kasnije čuju iz druge ruke.
— Gdje si sad bio, emire? — upita on.
 — Htio sam ti ostaviti vremena da razmisliš i da se smiriš. Mudar čovjek
ne pita za savjet srdžbu, već razum. Tvoja se srdžba već sigurno slegla pa sad reci
što kaniš učiniti.
— Ja ću sa svojim ljudima napasti te ihlate i poubijati ih.
— Tih trideset zdravih i snažnih mladih ljudi s tvojim ranjenicima?
— Pomoći ćeš nam ti i tvoji pratioci.
— Ne, to nećemo učiniti. Ja nisam barbar. Ako me netko napadne, branim
svoj život, ali ga nikome drugome ne oduzimam bez prijeke potrebe.
— Ali ti ljudi su naši neprijatelji. Ti mi dakle ne želiš pomoći, emire,
premda si mi prijatelj?
— Ja i jesam tvoj prijatelj pa ću ti to i dokazati, ali te pitam: hoćeš li ti,
Hasane Ardžir-mirzo, biti podli ubojica iz potaje?
— Nikada, emire.
— A ipak želiš ihlate napasti dok spavaju! Ili ih kaniš najprije probuditi da
bi borba bila poštena? U tom slučaju bio bi izgubljen.
— Gospodine, ja se ne bojim.
— Znam. Kažem ti da bih se sam borio protiv te tridesetorice ljudi kad bi
se radilo o pravednoj stvari. Moje je oružje bolje od njihovog, ali tko mi kaže da
mi ne bi oduzeo život već prvi hitac, ubod ili udarac? Divlja i neobuzdana
hrabrost slična je bjesnilu bivola koji naslijepo srljaju u smrt. Pretpostavimo: vi
ćete poubijati desetoricu ili petnaestoricu tih ihlata, no još uvijek će ih preostati
petnaest da se sukobe s vama. Onda ste se sami odali i oni će vam se prikovati uz
pete dok ne budete posve uništeni.
— Riječi ti zvuče mudro, gospodine, ali budem li štedio svoje progonitelje,
sam ću im se predati u ruke. Oni će me danas ili sutra uhvatiti, a ti si i sam čuo što
će se u tom slučaju dogoditi.
— Tko ti kaže da im se imaš predati u ruke?
— Ali što drugo? Možeš li ih možda ti navesti na to da me puste da mirno
pođem dalje?
— Mogu; to ću i učiniti.
— Valah! To je... to je!... emire, ne znam kako da to nazovem.
— Nazovi samo deli, ludo. To je pravi izraz. Zar ne?
— Ne mogu ti reći jer te poštujem. Zar zaista misliš da možeš te ljude koji
hlepte za mojom imovinom i mojim životom, nagovoriti da me puste da
umaknem?
— Uvjeren sam u to. Ali čuj me! Ja sam maločas bio dolje na rijeci i slomio
nekoliko mladih drvca. Kad ihlati to opaze, oni će povjerovati da je to učinio
Saduk. Rano u zoru nastavit će put. Ja ću jahati ispred njih da im ostavim znakove
koji će ih odvesti na stranputicu. Ako pak prije odlaska ipak otkriju naš logor,
branite ga. Čut ću vaše hice i odmah ću doći ovamo.
— Što može koristiti da ih odvratiš s našega traga ako ga kasnije opet
pronađu?
 — Prepusti to meni! Ja ću ih odvesti tako da nikako ne mogu naići na naš
trag. Imaš li ti sa sobom komadić pergamene?
— Imam. I kod Saduka smo našli pergamene, samo što je kod njega već
utrošeno mnogo listova.
— Mora da se poslužio njima da potajice obavijesti ihlate. Jesi li ga pitao?
— Jesam, ali on ne priznaje ništa.
— Ne trebamo njegovo priznanje. Daj mi njegovu pergamenu i pođi
spavati. Ja ću ostati budan pa ću vas probuditi u pravo vrijeme.
Žene iščezoše, a muškarci legoše na počinak. Saduk je mogao čuti svaku
riječ našega razgovora. Mora da je ležao kao na iglama. Pretražio sam njegove
spone, a i čep u ustima. Spone su bile dovoljno snažne, a čep mu je, ma kako je
bio čvrst, ipak dopuštao da diše.
Sad sam se zavio u svoj pokrivač, ali nisam zaspao.
U prvo praskozorje probudih Engleza. Perzijanci su se također probudili, a
njihov vođa dođe k meni:
— Kaniš li otići, gospodine? — upita me. — Kad ćeš se vratiti?
— Čim budem uvjeren da mi je uspjelo da zavaram neprijatelja.
— To bi moglo biti i tek sutra.
— Tako je.
— Onda uzmi sa sobom brašna, mesa i datulja. A što ćemo mi raditi dok se
ti ne vratiš?
— Vladajte se mirno i nemojte odlaziti odavde. Ako se dogodi nešto
neobično ili opasno, upitaj za savjet moga Hadži Halefa Omara koji će ostati
ovdje. On je vjeran, mudar i iskusan čovjek pa njegov savjet treba poslušati.
Još jednom sam se odšuljao do Halefa da ga obavijestim o onome što
kanim učiniti. Kad sam se vratio, Lindsay je već bio spreman, a zapazio sam i to
da su naše bisage pune obilnih zaliha. Nakon kratkog oproštaja krenusmo.
Bilo je veoma teško i stajalo nas je vrlo mnogo vremena da provedemo
konje po mraku dolje između grmlja i drveća. Pri tome smo morali zaobilaziti da
nas ihlati ne opaze. Najzad stigosmo u dolinu, uzjahasmo i krenusmo kasom
dalje. Nije se moglo vidjeti daleko jer je iznad voda ležala magla. Uto se na istoku
osvijetli nebo, a laki jutarnji povjetarac pokazao je da se bliži dan. Nakon nepunih
pet minuta stigosmo do onog mjesta gdje je rijeka zavijala i gdje sam ostavio
posljednji znak. Sjahah.
— S t o p ? — upita Englez. — Zašto?
— Ovdje moramo počekati da vidimo hoće li Perzijanci odmah krenuti
dalje ili će najprije pregledati okolinu i sukobiti se s našim prijateljima.
— Ah, pametno! Well! Onda smo mi ovdje za svaki slučaj. Yes! Imamo
li sa sobom duhana?
— Pogledat ću.
Hasan Ardžir-mirza — ili da to možda nije bila njegova lijepa sestra? —
bio je veoma pažljiv jer se uz hranu nalazila i mala zaliha perzijskog duhana.
— Lijepo! Dobro! Pripaliti! Divan momak taj mirza! — dobaci Lindsay.
 — Gledajte, ondje se magla već uzdiže pa ćemo za dvije minute moći
vidjeti sve gore do ihlata. Moramo se povući iza zavoja rijeke jer će nas inače oni
opaziti, a onda bi čitava naša igra morala biti otkrivena.
Sakrili smo se iza oštre okuke rijeke i stali čekati. Najzad kroz svoj dogled
razabrah da nam se svih trideset ihlata približuje korakom. Uzjahasmo i ja ogulih
nožem koru s neke vrbe.
— Hm, mora da su ti ljudi silno glupi — promrmlja Lindsay — ako ne vide
da je taj znak tek sada učinjen.
— Tako je, jer taj subaša nipošto nije ser David Lindsay-bej. Gledajte, čini
se da rijeka odavde zavija u velikom luku. Svakako se vraća tamo na jug uz one
bregove. To čini luk čija je tetiva dugačka najmanje osam engleskih milja. Ne
bismo li te Perzijance malo poveli u vodu?
— Slažem se, ser. Hoće li poći za nama?
— Posve sigurno. Samo uzdignite bisage sa zalihama!
— Ali tu je duboka voda.
— To bolje. Bojite li se da ćete se utopiti?
— Pshaw, ta vi me poznajete! Ali hoće li ti ljudi povjerovati da je mirza
sa svojim devama prešao preko rijeke?
— Upravo to moramo iskušati. Ako subaša to povjeruje, onda će poslušati
i sve naše ostale varke.
Sad sam povijuše nekog grma spleo u veoma napadni luk, potjerao svoga
vranca da malo poigra amo-tamo da bih na tlu ostavio dovoljno tragova, a zatim
ga potjerao u vodu. Englez je pošao za mnom. Budući da smo krenuli uzvodno,
stigli smo usprkos snažnoj struji na drugu obalu upravo sučelice onom mjestu s
kojega smo pošli. Ondje sam prekinuo nekoliko vrhova grmlja da označim kako
smo krenuli ravno prema jugu. Tlo je bilo pokriveno travom što mi je bilo drago
jer se tako mogla teže zapaziti voda koja je kapala s nas.
Onda smo u galopu pojurili dalje. Perzijanci su morali za pola sata stići na
to isto mjesto pa ako nisu bili skroz naskroz neiskusni i lakomisleni morali su
zapaziti da tragovi naših konja u travi nisu stariji od današnjeg jutra. Usprkos
tome pojahali smo puna dva sata u istome smjeru preko kratkih ravnica, niskih
brežuljaka i kroz plitke doline kroz koje su tekli mali potoci. Zatim smo, kako
sam već naslutio, ponovo stigli do Dijale i prešli na drugu obalu. Dakako da smo
na prikladnim mjestima ostavili znakove. Sad sam izvukao komadić pergamene.
— Kanite li pisati, master? — upita Lindsay.
— Kanim. Znaci moraju ubrzo prestati pa ću pokušati hoće li pergamena
izazvati isto djelovanje.
— Pokažite što ste napisali,
— Evo, pogledajte.
Predao sam mu pergamenu na kojoj je stajalo nekoliko perzijskih riječi. On
je pogleda, skrene pogledom do mene, a onda mu se razvukoše usne, a nos
postiđeno skrene ustranu.
— Heigh ho! Tko da pročita te črčkarije. Što to znači?
 — To je perzijski pa se čita od natrag, dakle zdesna nalijevo. Glasi: -Halija
hember žiru bala — Sad neprekidno nizbrdo!« Vidjet ćemo hoće li poslušati tu
uputu.
Svinuo sam dvije grane nekog grma, a zatim na njih pričvrstio pergamenu
tako da ju je svatko mogao opaziti. Pojahali smo niz rijeku da nađemo prikladno
mjesto s kojega bismo nezapaženo mogli promatrati mjesto na kojemu smo prešli
preko rijeke. Ovdje smo sjahali da doručkujemo, da napojimo konje i pustimo ih
da pasu. Dakako da smo s velikom napetošću čekali da vidimo je li naša
lukavština upalila.
Morali smo čekati više od jednog sata dok nismo naposljetku gore uz
rijeku opazili neko kretanje. Dogled mi je pokazao da je sve uspjelo pa smo vrlo
zadovoljno krenuli dalje. Tek kratko iza podneva ostavio sam jedan znak, a zatim
u predveče opet jedan na uglu neke pokrajnje doline koja se pružala od rijeke
prema zapadu. To je bila prva prilika da izvedem drugi dio svojega pothvata,
naime da Perzijance odvedem udesno. Sve do sada nije krajina bila za to
prikladna.
Na ulazu u tu dolinu smjestili smo se da ondje u miru prenoćimo što smo
doista i zaslužili.
Narednoga jutra pričvrstio sam još jednu pergamenu koja je kazivala da će
put voditi dugo vremena prema zapadu. U toku prijepodneva ostavio sam treći
komadić pergamene sa sadržajem da je Hasan Ardžir-mirza postao nepovjerljiv
jer je mene (to jest Saduka) uhvatio kako ostavljam znakove. Oko podne
pričvrstio sam četvrti i posljednji komadić pergamene. Na njemu je stajala vijest
da će mirza preko brežuljaka Bozijana poći ili u Džumejlu ili u Kifri i da je
njegovo nepovjerenje toliko poraslo da me je premjestio u predstražu kako bih
mu uvijek bio pred očima. Prema tome im više neću moći ostavljati znakove.
Time je naša zadaća bila riješena. Nisam smatrao potrebnim da ustanovim
hoće li subaša zaista sve dovde poći za nama jer prema svemu što se dogodilo
mogli smo očekivati da će našu lukavštinu smatrati istinom.
Vratili smo se natrag putem koji je prema našem dosadanjem smjeru ležao
u oštrom kutu i pri tome prošli kroz krajeve u koje je ljudska noga sigurno rijetko
zagazila. Morali smo često skretati i zaobilaziti, ali ipak smo davno prije noći
stigli do rijeke Dijale. Još smo neko vrijeme jahali uz nju sve dok nas veće nije
prisililo da se zaustavimo. Ujutro smo krenuli veoma rano pa smo već oko podne
stigli u naš logor.
Prije nego što smo stigli onamo, Halef mi dugačkim skokovima dojuri
odozgo u susret.
— Hvala i slava Alahu, sidi, da si se sretno vratio! Mnogo smo se brinuli
zbog tebe jer te nije bilo dva i pol dana umjesto jedan dan. Da ti se nije možda
desila kakva nesreća, efendijo?
— Nije. Naprotiv, sve je proteklo veoma glatko. Zato nismo stigli prije jer
nismo bili sigurni da smo Perzijance zaista zaveli u bludnju. Kako stoji stvar u
logoru?
 — Dobro, premda se dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi.
— Što?
— Saduk je pobjegao.
— Saduk! Kako?
— Mora da je među ostalima imao prijatelja koji mu je razrezao spone.
— Kad je pobjegao?
— Jučer rano ujutro.
— Kako se to moglo desiti?
— Ti si otišao s Inglisom, a ja sam čuvao stražu ondje dolje. Perzijanci su
izašli iz logora, jedan za drugim, da vide što će učiniti ihlati. Ovi su mirno otišli
ali kad su se Perzijanci vratili u logor, zarobljenik je iščezao.
— To je zlo, veoma zlo. Da je do toga došlo dan kasnije mogli bismo biti
mirni. Hajde, povedi moga konja.
Gore na brijegu svi su mi radosno došli u susret. Jasno sam vidio koliko su
se ljudi brinuli za nas, a zatim me je mirza poveo u stranu i rekao mi kako je
Saduk pobjegao.
— Tu treba uzeti dvije stvari u obzir — odgovorio sam. — Prvo: ako
Saduk dostigne ihlate, on će ih smjesta dovesti ovamo. Drugo: on se može
zadržati i u blizini logora da se osveti. Ovdje nikako nismo više sigurni, pa
moramo otići.
— A kamo ćemo? — upita Hasan Ardžir-mirza.
— Na drugu obalu rijeke. Niz rijeku nema gaza pa ćemo se prema tome
vratiti na ono mjesto na kojem si ti prešao preko nje. To istodobno povećava našu
sigurnost jer nitko neće pretpostaviti da si pošao uz rijeku. Ako je Saduk zaostao
ovdje da se osveti noću, on se danju ipak neće usuditi da nam se približi. Mogao
bih doduše pokušati da uz pomoć psa pronađem njegov trag, ali to je nesigurno i
stajalo bi mnogo vremena. Daj nalog da krenemo i pokaži mi prerezane Sadukove
spone. Odsada pak pazi da tvoje sluge nikad ne doznaju što namjeravaš učiniti.
Mirza se uputi u žensku kolibu i vrati se noseći spone. Sastojale su se od
rupca koji je služio kao čep u ustima, od dva užeta i jednog remena. Sva četiri
predmeta bila su razrezana. Najviše truda mi je zadao rubac budući da nisam
mogao lako složiti nabore u koje je rub bio presložen. Naposljetku mi je to
uspjelo pa sam krajnjom pomnjom pregledao rub rezotine.
— Sazovi svoje ljude! — rekoh mirzi.
Došli su na njegov poziv ne znajući o čemu se radi, ali onda opaziše da
spone leže preda mnom.
— Dajte mi vaše noževe i bodeže! — zapovjedih.
Dok mi je jedan po jedan pružao zatraženo oružje, ja sam ih oštro gledao u
lice, ali nisam otkrio ništa napadno. Zatim sam pomno pregledao oštrice oružja i
pri tome dobacio: — Te su stvari naime razrezane trobridim bodežom. Ubrzo ću
otkriti počinitelja!
 Svega su postojala samo dva trobrida bodeža pa sam opazio kako je vlasnik
jednoga od njih naglo problijedio. Istodobno sam primijetio kako je lako uzdigao
petu kao čovjek koji se sprema na skok. Zato nemarno dobacih:
— Počinitelj želi pobjeći. Neka se ne usudi da to pokuša jer bi to njegovu
stvar pogoršalo umjesto da je popravi. Može ga spasiti samo otvoreno priznanje.
Mirza me je začuđeno gledao, a i one tri ženske glave koje su sad izvirile
iznad ograde stadoše jedna drugoj došaptavati kroz koprene.
Dovršio sam ispitivanje i bio siguran u svoju stvar. Pokazao sam prstom u
dotičnog čovjeka i rekao:
— To je ovaj. Uhvatite ga i vežite!
Tek što sam to izgovorio, on odskoči dugačkim skokom i potrči prema
grmlju. Ostali krenuše da ga uhvate.
— Stojte! — zapovjedih.
— Emire, pobjeći će! — viknu mirza.
— Neće! — odgovorih. — Ne vidiš li da je moj pas kraj mene? Dojane,
zgrabi ga!
Pas jurnu u grmlje — i začas zaori glasan krik. Istodobno se javi i pas
pokazujući da je uhvatio bjegunca.
— Halefe, dovedi tog klipana! — rekoh.
Mali Hadži me posluša s vrlo zadovoljnim izrazom lica.
— Ali emire — upita Hasan — kako možeš na noževima vidjeti tko je
počinitelj?
— Vrlo lako. Plosnata oštrica uvijek će ostaviti posve drukčiji rez nego
trobrida koja je prikladnija za ubod. Ovdje je površina reza bila veoma
razmaknuta, pa rez zato nije bio izveden tankim oružjem. Osim toga pogledaj:
rezotina nije ovdje, gdje počnije, glatka, već rastrgana. Oružje kojim je to
izvedeno imalo je vidljivi zub. Pogledaj sad taj bodež: on je jedini od svih koji
ima talkav zub.
— Gospodine, tvojoj se mudrosti treba upravo diviti!
— Ne zaslužujem tu hvalu. Iskustvo me je naučilo da u svim položajima
pazim na svaku sitnicu. To dakle nije mudrost, već obična navika.
— Ali kako si znao da kani pobjeći?
— Jer sam vidio da je problijedio, a zatim malo podigao nogu, Tko će ga
preslušavati? Ti ili ja?
— Učini to ti, emire! Tebi neće poricati.
— Onda neka se tvoji ljudi udalje da lakše prizna. Evo, vrati im noževe. Ja
međutim stavljam uvjet da mi dopustiš da sam donesem osudu i da mi obećaš da
me u njezinom izvršenju nećeš spriječiti.
Rado je pristao na to.
Sad je Halef doveo krivca koji je bio sav smeten. Na moj znak doveo ga je
mali Hadži onamo gdje sam sjedio s Hasanom Ardžir-mirzom. Nekoliko sam ga
časaka gledao oštro u lice, a zatim rekoh:
 — O tebi zavisi kakva će te sudbina snaći. Priznaš li iskreno svoju grešku,
možeš očekivati milost, ali ako porekneš spremi se da odeš u džehenem!
— Sve ću ti reći, gospodine — odgovori on — samo udalji psa.
— Ostat će pred tobom dok ne budemo gotovi. Spreman je da te na jedan
moj mig razdere. Sad mi iskreno reci: jesi li ti oslobodio Saduka?
— Jest, ja sam to učinio.
— Zašto?
— Jer sam mu to prisegao.
— Kada?
— Prije nego što smo krenuli na ovo putovanje.
— Kako mu možeš nešto priseći kad je on nijem i ne može s tobom
govoriti?
— Gospodine, ja umijem čitati — odgovori on ponosno.
— Onda govori!
— Ja sam sa Sadukom sjedio posve sam u dvorištu. Ondje mi je na malu
pergamenu napisao pitanje da li ga volim. Odgovorio sam mu »volim« jer mi ga
je bio žao budući da su mu odsjekli jezik. On je napisao dalje da i on mene voli i
da treba da postanemo krvni pobratimi. Pristao sam pa smo se zakleli na Alaha i
na koran da jedan drugog nikada nećemo napustiti i da ćemo se pomagati u svakoj
nevolji i opasnosti.
— Govoriš li istinu?
— To mogu doikazati, emire, jer još uvijek imam pergamenat na kojemu je
to napisano.
— Gdje ti je?
— Ovdje za pasom.
— Pokaži mi ga!
Pružio mi je listić pergamene. Bio je veoma prljav, ali su se slova mogla
još dobro razabrati. Predao sam pergamenat mirzi, a on ga pročita i u znak
potvrde kimne glavom.
— Bio si veoma neoprezan — rekoh tom čovjeku. — Zakleo si se nekome
ne ispitujući ne bi li to moglo biti na tvoju štetu.
— Emire, svi su ga smatrali poštenim čovjekom.
— Pripovijedaj dalje!
— Nikad nisam vjerovao da je zločinac pa mi je dakle bilo žao kad je ležao
svezan. Sjetio sam se svoje zakletve da ću mu pomoći u svakoj nevolji pa sam
pomislio da će me Alah kazniti ako ne održim zakletvu. Zato sam počekao
trenutak kad su svi otišli i oslobodio Saduka.
— Je li štogod govorio s tobom?
— Ta on ne može govoriti!
— Mislim znakovima ili pokretima.
— Nije. Ustao je, protegnuo se, pružio mi ruku i skočio u grmlje.
— U kojem smjeru?
— Onamo.
 Pokazao je u smjeru protivnom od rijeke.
— Prekršio si vjernost svome gospodaru i izdao nas da bi održao
lakomisleno izrečenu zakletvu. Pogodi koja će te stići kazna.
— Emire, dat ćeš me ubiti.
— Da, zaslužio si smrt jer si oslobodio ubojicu i time sve doveo u smrtnu
opasnost. Ipak si priznao krivicu pa ti dakle dopuštam da svoga gospodara
zamoliš za blažu kaznu. Ne vjerujem da spadaš među ljude koji čine opaka djela
jer mrze dobrotu.
Siromašnom čovjeku briznule su krupne suze. Bacio se na koljena pred
Hasanom Ardžirom. Bio je sav u strahu, tako da su mu usnice drhtale, ali nije
uspio izustiti ni riječi. Strogo lice njegovog gospodara postajalo je sve blaže i
blaže.
— Ne govori ništa! — reče mu on. — Znam da me želiš moliti za milost,
ali ja ti ne mogu pomoći. Uvijek sam bio zadovoljan s tobom, ali tvoja sudbina ne
leži više u mojim rukama. Samo ovaj emir može odlučiti o njoj. Obrati se njemu.
— Gospodine, čuo si! — promuca krivac okrenuvši se k meni.
— Ti dakle misliš da čestit čovjek mora držati zakletvu? — upitah ga.
— Mislim, emire.
— Ti je dakle ne bi mogao prekršiti?
— Ne bih, pa stajalo me to i života.
— Kad bi dakle Saduk opet potajice došao k tebi, ti bi mu ponovo
pomogao?
— Ne bih. Ja sam ga oslobodio. Održao sam svoju zakletvu i to je dosta.
To je zaista bilo neobično mišljenje o trajanju vrijednosti jedne zakletve,
ali ono mi je dobro došlo.
— Želiš li svoga gospodara vjernošću i ljubavlju navesti na to da zaboravi
na tvoju grešku?
— Želim. O gospodine, kad bi to bilo moguće!
— Evo, pruži mi ruku i zakuni se.
— Zaklinjem se Alahom i koranom, kalifima i svim svecima koji postoje!
— Dobro. Slobodan si pa ćeš i dalje služiti Hasanu Ardžir-mirzi. Ali ne
zaboravi na zakletvu!
Čovjek je bio van sebe od radosti i sreće, a i na mirzi sam vidio da je
zadovoljan. Ipak sada nismo o tome razgovarali jer smo bili potpuno zauzeti
pripremama za odlazak.
 MIRZA SELIM

PRI ODLASKU s tog mjesta najviše su nam muke zadavale deve. Te glupe
životinje bile su navikle na široku ravnicu bez drveća pa se nisu umjele snaći
ovdje među stijenama, drvećem i grmljem. Bili smo prisiljeni da njihove terete
prenesemo na rukama do rijeke i da onda deve doslovno guramo nizbrdo kroz
grmlje i između drveća. Isto tako jedva smo ih uspjeli prebaciti preko rijeke.
Ja sam se s Halefom neprekidno zadržavao na začelju da bih što pomnije
izbrisao sve tragove.
Nipošto nismo namjeravali da odmah krenemo prema Bagdadu, već smo
samo željeli otići s mjesta na kojem se više nismo osjećali sigurni i potražiti neko
sklonište gdje se ne bismo bojali da će nas otkriti ihlati i Saduk. Podveče, pošto
smo već dosta dugo putovali prema jugu, naiđosmo napokon na neku napuštemu
kolibu u kojoj je vjerojatno nekada živio neki osamljeni Kurd. Stražnja strana,
bila joj je naslonjena na stijenu, a s drugih strana okružavao ju je vijenac grmlja
iza kojeg je pucao pogled u daljinu. U tom krugu smjestili smo životinje i podigli
logor što uostalom nije zahtijevalo mnogo vremena ni truda, jer se radilo samo o
tome da svoje pokrivače prostremo po tlu.
Svršili smo upravo kad se spustilo veće i odmah su se tri žene, koje su se
smjestile u kolibi, latile kuhinjskih poslova. Dobili, smo dobru večeru. Ja sam
zbog trodnevnih napora bio veoma umoran i ubrzo sam pošao na počinak. Mora
da sam spavao nekoliko sati kad osjetih dodir i otvorih oči. Preda mnom je stajala
stara Halva i dozivala me rukom. Ustao sam da pođem za njom. Svi ostali su
spavali, osim jedinog Perzijanca koji je čuvao stražu i sjedio ispred grmlja tako da
nas uopće nije mogao opaziti. Starica me je odvela na onu stranu kolibe gdje je
gusti bazgov grm širio svoje bogate rascvale granje. Ondje sam našao Hasana
Ardžir-mirzu.
— Želiš li o nečem važnom govoriti sa mnom? — upitah ga.
— Za nas je važno jer se odnosi na naše putovanje. Razmislio sam o tome
što da činim, pa bi mi bilo drago kad bi odobrio moje zamisli. Oprosti što sam te
smetao u snu.
— Reci što si odlučio!
— Ti si već bio u Bagdadu. Imaš li ondje prijatelje ili znance?
— Imam nekoliko površnih poznanstava, ali ne sumnjam da su mi ti ljudi
skloni.
— Možeš li stanovati kod njih, a da se osjećaš sigurnim?
— Ne znam čega bih se imao bojati. Osim toga stojim pod padisahovom
zaštitom, a mogu se staviti i pod zaštitu koje evropske sile.
— Onda ću te nešto zamoliti. Već sam ti rekao da me moji ljudi čekaju u
Gadimu. Slutim da ondje ne bih bio siguran pa bi zato trebalo da ti pođeš onamo i
da obaviš jedan posao za mene.
— Vrlo rado. Kakav posao ima da obavim?
 — Deve koje ćeš ondje naći, prenijele su svu moju imovinu koju sam uspio
spasiti. Ona će mi na mom daljnjem putu biti na smetnji. Zato ću sve prodati.
Hoćeš li mi dopustiti da tu prodaju povjerim tebi?
— Hoću, ako mi iskažeš to veliko povjerenje.
— Iskazujem ti ga. Dat ću ti jednoga od naših sadanjih pratilaca koji će te
mojim pismom legitimirati kod mirze Selim-age. Prodat ćeš sve: jednako teret
kao i deve, a zatim možeš ljude isplatiti i otpustiti.
— Neće li se mirza Selim-aga razljutiti što taj posao nisi povjerio njemu?
On te je vjerno služio, on je tvoje blago prenio u Bagdad pa je time zaslužio tvoje
povjerenje.
— Nemoj mi protusloviti, emire, jer znam što radim. On je jedini čovjek
koga ne otpuštam. Neka se time zadovolji. Uvjeren sam da možeš ispuniti ovu
zadaću bolje od njega, a ja ti je osim toga povjeravam i iz jednog drugog razloga.
Hoćeš li u Bagdadu odmah moći naći kakav stan?
— Ondje će mi stajati na izboru brojni stanovi.
— Povjerit ću ti ne samo svoju imovinu, već i svoju »kuću«, emire.
Pristaješ li?
— Hasane Ardžir-mirzo, tvoje me riječi čude i stavljaju me u nepriliku. Ne
zaboravi da sam muškarac, a povrh toga Evropljanin.
— Ne pitam jesi li Evropljanin ili Istočnjak jer kad si me spasio iz ruku
Bebeja, nisi ni ti to pitao. Moram nastojati da umaknem progoniteljima. Oni ne
smiju znati gdje se nalazi Hasan Ardžir-mirza. Zato ti povjeravam svoj imetak i
svoju »kuću« da je za vrijeme moje odsutnosti štitiš. Znam da ćeš poštivati čast
moje žene i moje sestre Bende.
— Neću nastojati da vidim njih dvije ni da govorim s njima. Ali o kakvoj to
odsutnosti govoriš, mirzo?
— Dok vi budete u Bagdadu, ja ću s mirzom Selim-agom poći u Kerbelu
da zakopam kosti svoga oca.
— Zaboravio si da i ja želim poći u Kerbelu.
— Emire, odreci se te namjere. Odviše je opasna! Istina, bio si u Meki, a
nisi izgubio život, no zamisli kakva je razlika između Meke i Kerbele! U Meki su
pobožni mirni muslimani, a u Kobeli ćeš naći fanatike koje prikazivanje
Huseinove tragedije dovodi do bjesnila, pa toliko podivljaju da im kao žrtve
padaju čak i pravovjernici. Kad bi samo jedan jedini od njih naslutio da nisi šiit, a
pogotovu da nisi musliman, poginuo bi veoma okrutnom smrću. Poslušaj me i
odreci se te namjere!
— Dobro! Tek ću se u Bagdadu odlučiti što da radim. Bilo da pođem, bilo
da ostanem, možeš biti uvjeren, Hasane Ardžir-mirzo, da će tvoja »kuća« biti
potpuno sigurna.
Tako je završio naš razgovor.
Na tom smo mjestu ostali još punih pet dana i krenuli dalje tek kad smo se
uvjerili da su se svi naši pratioci potpuno oporavili. Kroz brda smo projahali
prilično sretno, a osim toga, što prije nisam očekivao, prešli smo i preko ravnice a
da nismo nigdje sreli neprijateljski raspoložene Arape, što uostalom moramo više
pripisati našoj opreznosti nego njihovoj miroljubivosti.
Iza Beni Sejda, četiri sata sjeveroistočno od Bagdada, zaustavili smo se na
nekom kanalu. Odavde sam imao odjahati u Gadim da se sastanem s mirzom
Selim-agom kojem je Hasan Ardžir povjerio svoju imovinu. Naša mala četa
zaustavila se na mjestu na kojem se nismo morali bojati smetnje. Najprije sam
pomogao podići logor, a zatim sam dobio Hasanovo pismo koje mi je imalo
poslužiti kao vjerodajnica.
— Hoće li Selim-aga zaista biti spreman da me posluša? — upitah mirzu.
— On te mora slušati kao da sam ja na tvom mjestu. Preuzet ćeš sve što on
ima pa ćeš ga, čim ga više ne budeš trebao, poslati k meni u pratnji onog čovjeka
koji sad ide s tobom. Ja ću pak čekati ovdje dok se ne vratiš. Prodat ćeš sve moje
stvari. Što god učiniš, bit će mi pravo.
Englez je gledao sve te pripreme za put i upitao:
— U Bagdad, ser? Ja ću s vama.
Nisam imao ništa protiv toga. Međutim, još netko je htio s nama, naime
Halef. Ali to nije bilo moguće jer je on bio potreban da štiti logor.
Odjahali smo i nakon dva sata stigli do trećeg zavoja Tigrisa iznad
Bagdada unutar kojega se na drugoj strani rijeke nalazi Gadim. S poštanskog puta
koji vodi u Kerkuk, Erbil, Mosul i Dijabekir, skrenuli smo udesno, projahali kraj
velike ciglane i prevezli se Skelom preko rijeke. Kroz prijazne gajeve palmi stigli
smo u Gadim u kojem stanuju samo šiitski Perzijanci.
To su većinom trgovci koji svakoga dana odlaze u Bagdad. Da bih u
Gadimiu pronašao Selim-agu, morao sam otići u karavan-seraj kakvih u Bagdadu
ima mnogo, a i u Gadimu nekoliko.
Bilo je to u podne u mjesecu srpnju pa je sigurno vladala vrućina od
trideset i pet stupnjeva Reamura. Nad gradom je ležao gotovo neprozirni zrak, a
svi ljudi koje smo sreli na cesti prekrili su lice. U jednoj od ulica sretosmo
čovjeka odjevena u bogatu perzijsku odjeću. Jahao je na zelenku koji je nosio
rešma sedlo i opremu, jednu od onih skupocjenih perzijskih oprema kojima se
mogu pohvaliti samo najveći bogataši. U usporedbi s tim čovjekom mi smo zaista
bili bijedne skitnice.
— Gubite se, sklonite se nadesno! — dovikne nam izrazivši kretnjom ruke
svoju odvratnost.
Ja sam doduše jahao kraj Engleza, ali ulica je bila tako široka da je
Perzijanac lako mogao projahati kraj nas. Ipak bih ga poslušao da nije onako
odmahnuo rukom.
— Imaš dovoljno mjesta! — odgovorih. — Naprijed! Umjesto da projaše,
on je svoga zelenka okrenuo poprijeko i reče:
— Ti sunitska svinjo, zar ne znaš gdje si? Ukloni se jer će ti inače moj bič
pokazati put!
— Samo pokušaj!
 On izvuče teški bič za deve i zamahnu njime, ali me nije pogodio jer je moj
vranac naglo poskočio kraj njega a ja sam ga pri tom tako žestoko tresnuo šakom
po licu da je usprkos istočnjačkom sedlu odletio s konja. Htio sam mirno pojahati
dalje ne obazirući se više na tog čovjeka, ali iza sebe začuh osim kletvi i usklik
onog sluge što nam ga je Hasan Ardžir-mirza dao kao pratioca.
— Zaboga, ta to je mirza Selim-aga!
Smjesta sam se okrenuo. Oboreni čovjek je opet sjedio na konju i izvukao
svinutu sablju. Sad je on prepoznao našeg pratioca.
— Arabe, to si ti! — viknu. — Kako dolaziš u društvo tih nečasnih ljudi,
Alah ih prokleo!
Nisam dopustio da sluga odgovori, već rekoh sam:
— Jezik za zube! Jesi li ti mirza Selim-aga?
— Jesam — odgovori on načas zapanjen tonom moga pitanja. Potjerao
sam svoga konja tik do njegovoga i rekao poluglasno:
— Ja sam izaslanik Hasana Ardžir-mirze. Odvedi me u svoj stan!
— Ti? — začuđeno će on, omjerivši moju vanjštinu. Zatim se okrene sluzi
i upita: — Je li istina?
— Jeste — odgovori ovaj. — Taj efendija je emir Kara Ben Nemzi koji ti
ima predati pismo našeg gospodara.
Aga nas još jednom odmjeri podrugljivim, podmuklim i oholim pogledom,
a onda reče:
— Pročitat ću pismo i zatim se porazgovarati s tobom o udarcu što si mi ga
dao. Pođite za mnom, ali podalje od mene jer mi vrijeđate oči.
Taj čovjek je dakle bio onaj vjerni šah-svar, koji je napustio svoj oficirski
položaj u perzijskoj vojsci i kojem je Hasan povjerio svoje blago. No osim toga
on je zadobio i Bendino srce. Mirza mi je naime u povjerenju i to saopćio. Sirota
djevojka! Ako je taj aga zaista bio šah-svar, to jest vanredni jahač, onda je morao
naučiti da svakog čovjeka prosuđuje po njegovom konju, a u tom slučaju nije
mogao ni mene ni Lindsaya nazvati skitnicama. Osim toga nije od njega bilo baš
pretjerano pametno da kao bjegunac nastupa s tolikim sjajem i pri tome pokazuje
toliku preuzetnost koja ne bi pristajala ni čovjeku mnogo višega položaja.
Dakako da mi nije palo na um da ga potkrijepim u njegovoj oholosti, već sam
naprotiv dao Lindsayu znak da ga uzmemo u sredinu.
— Pseto — zaprijeti se on — uzmakni ili ću te dati izbičevati!
— Šuti, razmetljivče — mirno mu odgovorih — jer ću te inače još jednom
odalamiti šakom po nosu. Tko jaše na gospodarevom sedlu lako mu je da se
razmeće. Morat ćeš mi dopustiti da te naučim uljudnosti.
On ne odgovori ništa, već samo podigne koprenu na lice koja mu se u padu
bila odmakla. Zbog te koprene nije ga ni sluga odmah prepoznao.
Put nas je vodio kroz nekoliko uskih ulica sve dok se Selim-aga nije
zaustavio pred nekim niskim zidom kroz koji je probijen otvor zatvoren sa svega
nekoliko letava. Jedan ga čovjek otvori skinuvši letve. Kad smo ušli u dvorište,
ugledah nekoliko deva koje su ležale na zemlji i žvakale okruglice od prosa i
pamukova sjemena, krupne poput nojeva jajeta. Kraj deva su ležali i
besposličarili neki ljudi, ali su se, ugledavši agu, odmah uspravili, iskazujući mu
poštovanje. Kako se činilo, taj je mali zapovjednik imao autoriteta.
Svog je konja predao jednom od tih ljudi, a mi smo svoje povjerili sluzi
koji je došao s nama. Zatim aga pođe s nama u kuću koja se nalazila u stražnjem
dijelu dvorišta. Sišao je niza stepenice u jedan od onih sardauba koji su ovdje
potrebni zbog silne vrućine. Ta četverokutna prostorija bila je pokrivena mekim i
debelim jastucima duž stijena. Divni ćilim pokrivao je gotovo čitav pod. Na
jednom od jastuka ležao je masivni srebrni pribor za kavu a kraj njega veoma
dragocjena huka dok su po zidovima, kraj skupocjena oružja, visjeli čibuci. U
nekoj starinskoj posudi od kineskog porculana, koja je predstavljala zmaja,
nalazio se duhan, a u sredini sobe na srebrnom lancu visjela je svjetiljka
napunjena sezamovim uljem.
Prema tamošnjim pojmovima bio je to zaista kneževski uređaj pa mi nije
palo na um da vjerujem kako ti svi predmeti pripadaju agi.
— Selam aleikum! — pozdravih ušavši.
I Lindsay je također pozdravio, ali nam Selim ne odgovori. Sjeo je na
jastuk i pljesnuo rukama. Odmah se pojavi jedan od onih ljudi koje sam vidio u
dvorištu i Selim mu dade znak da pripali huku. To je učinio pravom istočnjačkom
polaganošću i savjesnošću, a mi smo za vrijeme tog svečanog procesa stajali kraj
vrata kao kakvi dječaci. Naposljetku je taj slavni posao bio obavljen i sluga izađe,
ali sigurno je zastao iza vrata da čuje što govorimo.
Tek sad se najzad agi učinilo da je vrijeme da nas udostoji svojom visokom
pažnjom. On otpuhne nekoliko dostojanstvenih dimova i upita:
— Odakle dolazite?
To je pitanje bilo potpuno suvišno pošto mu je sluga već rekao sve što je u
tom pogledu trebalo reći. Ipak sam odlučio da već zbog mirzine sestre Bende
izbjegnem po mogućnosti svaki daljnji sukob, pa sam odgovorio:
— Mi smo glasnici Havana Ardžir-mirze.
— Gdje se on sada nalazi?
— U blizini grada.
— Zašto nije došao sam?
— Iz opreza.
— A tko ste vi?
— Mi smo dva stranca.
— Što radite u ovoj zemlji?
— Putujemo da bismo upoznali gradove, sela i ljude.
— Veoma ste radoznali. Na takvu neodgojenost možemo naići samo kod
tuđinaca. Kako ste se upoznali s mirzom?
— Sreli smo ga putem.
— To znam i ja! Gdje ste ga sreli?
— Prijeko u kurdskim brdima. Sve dosad smo ostali u njegovom društvu.
Imam pismo za tebe.
 — Od Hasama Ardžir-mirze bilo je veoma lakomisleno što je dopustio da
saznate njegovo ime i što je takvim ljudima kao što ste vi povjerio pismo.
To je bilo i više nego drsko, no ipak sam rekao mirnim glasom:
— Ne smatram da je mirza bio lakomislen pa te molim da mu to sam kažeš.
— Šuti! Ja sam mirza Selim-aga i radim što hoću. Poznajete li vi sve osobe
koje se nalaze oko mirze?
Potvrdio sam, a on me stane ispitivati jesu li uz mirze bile i žene te koliko
ih je bilo.
— Dvije gospodarice i jedna služavka — odgovorih.
— Jeste li vidjeli njihove likove?
— Nekoliko puta.
— To je od mirze bilo veoma neoprezno. Muškaračke oči ne smiju ugledati
ni odjeću jedne žene.
— Reci to samom mirzi. — šuti, besramniče! Ne trebam tvojih savjeta!
Jeste li čuli i glasove tih žena?
Taj neotesanac je zaista stavljao moju strpljivost u najveće iskušenje.
— U našoj zemlji se tako napadno ne pita za žene drugih ljudi. Nije li ovdje
isto tako? — odgovorih mu.
— Što se to usuđuješ? — dreknu on na me. — Pripazi! I onako moram još
raščistiti s tobom onu stvar zbog udarca. To ću kasnije učiniti. A sada predajte
pismo.
On ponovo pljesnu rukama. Sluga je ušao, ali ja se nisam ni obazreo na
njega. Izvadio sam pismo iz pojasa i pružio ga agi.
— Predaj ga onom čovjeku! — zapovjedi on pokazujući na slugu. — Neću
da prljam ruke onim što si ti držao. Jesi li me razumio?
— Dobro, onda odlazim. Ostaj mi zdravo, mirzo Salim-ago! Okrenuo sam
se, a i Englez također.
— Stojte! Ostat ćete! — viknu aga pa zapovjedi sluzi: — Nemoj im
dopustiti da izađu!
Već sam stigao do vrata i sluga me zgrabi za ruku da me zadrži. To mi je
bilo previše. Ser David Lindsay nije doduše mogao razumjeti riječi našeg
razgovora, ali je čuo njihov ton i na izrazu naših lica razabrao da ne govorimo
ljubazno. Zgrabio je slabašnog Perzijanca za bokove, podigao ga uvis i bacio ga
preko čitave sobe, tako da je tresnuo o agu i srušio ga na pod.
— Jesam li pravo učinio, ser? — upita.
— Yes! Well!
Aga skoči na noge i lati se sablje.
— Pseta! Skinut ću vam glave!
Sad je bio krajnji čas da tog čovjeka naučim pameti. Pristupih k njemu,
udarih ga po ruci da je ispala sablja pa ga zgrabih ispod obih pazuha.
— Selim-ago, naše glave nisu rasle za tebe. Sjedi i budi poslušan. Ovdje je
pismo, a ja ti zapovijedam da ga odmah pročitaš?
 Pritisnuo sam ga o jastuk i gurnuo mu pismo među prste. Bio je toliko
zapanjen da se nije branio. Sav smeten zagleda mi se u lice, i nije se usudio da se
opre. Kad sam se okrenuo, opazih da je hrabri sluga pobjegao.
Kad sam pljesnuo rukama usudio se samo proviriti glavom kroz vrata.
— Uđi ovamo! — zapovjedih mu.
Poslušao je, ali je ostao na vratima spreman da skoči i pobjegne.
— Donesi lule i kavu! Smjesta!
Najprije me začuđeno pogleda a onda kao da je namjeravao da pita agu ali
ja ga zgrabih za ruku i gurnuh ga prema zidu gdje su visjele lule. To je očito
vrijedilo jer je odmah dohvaitio dva napunjena čibuka, stavio nam ih u usta i
pripalio ih.
— A sad dobru kavu! Ali brzo!
Smjesta je nestao, a mi sjedosmo na minderluke i zapušismo čekajući dok
aga pročita pismo. To je trajalo dugo vremena, sigurno ne zbog toga što aga ne bi
bio vješt čitanju, već što mu je sadržaj pisma bio neshvatljiv, tako da se nije uspio
snaći.
Bio je lijep, veoma lijep muškarac. To sam vidio tek sada kad sam imao
dovoljno vremena da ga promotrim, no oko očiju već su mu ležale duboke sjene
prema kojima sam mogao zaključiti da je u neobuzdanom životu tratio vrijeme i
snagu, a u crtama njegova lica bilo je nešto što se ne može odrediti i što je
djelovalo odbojno.
Taj Selim-aga nije bio čovjek koji bi usrećio Bendu.
Uto se pojavi sluga s malim filđanima utaknutim u zlatne filigranske
posudice u obliku naših šalica za jaja. Umjesto dva filđana sluga je donio pola
tuceta da bi se odmah mogao povući. Činilo se da je i aga bio na čistu. Pogledao
me svojim mrkim očima i upitao:
— Kako se zoveš?
— Kara Ben Nemzi.
— A onaj drugi?
— David Lindsay-bej.
— I ja treba da sve tebi predam?
— Tako mi je rekao mirza.
— To neću učiniti.
— Radi što hoćeš. Ja ti nemam što zapovijedati.
— Odmah ćeš odjašiti natrag k mirzi i odnijeti mu moj odgovor.
— To neću učiniti.
— Zašto?
— Jer mi nemaš zapovijedati, i što i ja mogu raditi ono što hoću.
— Dobro! Onda ću doduše poslati k njemu glasnike, ali iz te kuće neću
izaći prije nego što dobijem njegov odgovor.
— Tvoj glasnik neće pronaći mirzu.
— Arab koji je došao s vama svakako zna gdje se nalazi njegov gospodar.
— Zna.
 — Njega ću poslati.
— Ali on neće poći.
— A zašto ne?
— Jer ja tako hoću. Hasan Ardžir-mirza me je zamolio da od tebe
preuzmem njegovu imovinu i da te pošaljem k njemu s Arabom. Učinit ću to i
ništa drugo. Arab će se svome gospodaru vratiti samo onda ako i ti pođeš s njim.
— Zar se usuđuješ da me na nešto siliš?
— Ah, što, usuđujem! A što se imam kod tebe usuđivati? Da si mi ti ravan,
ja bih posve drukčije govorio s tobom, ali ja sam emir, a ti si samo mali aga iz
Farsa. Uostalom nisi naučio ni to kako se postupa s ljudima. Na ulici si tražio
mjesta kao da si deftertar, a ovdje u tvom stanu si zaboravio da nam uzvratiš
pozdrav. Nisi nam ponudio da sjednemo, nisi nam ponudio ni lule ni duhana,
nazvao si nas svinjama i psima. A kraj toga, kakav si ti crv prema nama i tvom
gospodaru, prema mirzi! S lavom se borim, ali crva koji gmiže po blatu ne
smetam pri tome. Hasan Ardžir-mirza je meni predao svoju imovinu. Ja ću dakle
ostati ovdje, a ti radi što hoćeš.
— Potužit ću se na tebe — otrovno će on.
— Protiv toga nemam ništa.
— Neću ti ništa predati.
— To i nije potrebno jer ja već sjedim ovdje i sve sam preuzeo.
— Nećeš ni dotaći ništa od svega onoga što je meni povjereno!
— Ja ću dotaći sve što je od ovoga časa povjereno meni. Budeš li me pri
tome smetao, ja ću jednostavno obavijestiti mirzu. A sad zapovjedi da nam
prirede dobar ručak jer ja ne samo da sam gost, već sam gospodar ove kuće.
— Ta kuća ne pripada ni tebi ni meni!
— Ali ti si je svakako unajmio. Ne okolišaj! Želim te poštedjeti
dopuštajući ti da sam izdaš taj nalog. Ne učiniš li to, sam ču se pobrinuti za nas.
Vidio je da je zatjeran u škripac pa ustane.
— Kamo ćeš? — upitah.
— Izaći ću da naručim jelo za vas.
— To možeš i ovdje učiniti. Pozovi slugu?
— Čovječe, zar sam možda tvoj zarobljenik?
— Otprilike tako. Uskraćuješ mi moja prava pa te moram zadržati ovdje da
ne bi poduzeo nešto što ne mogu odobriti.
— Gospodine, ti ne znaš tko sam ja.
Sad me je prvi put nazvao gospodinom. Izgubio je samopouzdanje.
— Ja to vrlo dobro znam — odgovorio sam. — Ti si mirza Selim-aga i
ništa više!
— Ja sam povjerenik i prijatelj mirzin. Žrtvovao sam sve da pođem za
njime i da spasim njegov imutak.
— To je lijepo i pohvalno od tebe. Sluga treba da je vjeran svome
gospodaru. Sad ćeš poći sa mnom k mirzi.
— Da, poći ću i to odmah.
 — Ovaj moj pratilac ostat će ovdje, a ti se pobrini da mu ništa ne uzmanjka.
Sve ostalo će učiniti sam Hasan Ardžir.
Dao sam Englezu sve potrebne upute, a on je bio veoma zadovoljan što će
se ovdje udobno odmoriti dok sam ja morao opet da izađem van na jarko sunce.
Pošto je aga izdao sve potrebne zapovijedi, izađosmo u dvorište gdje je on
ponovo htio da uzjaše na svoga skupocjena zelenka, što ga je kupio mirzinim
novcem tek u Gadimu.
— Uzmi kojeg drugog konja! — rekoh. On me čudno pogleda, upitavši:
— Zašto?
— Da ne pobudiš opću pozornost. Uzmi konja od kojeg sluge.
— Htio ili ne htio, morao me je poslušati. Sluga Arab pošao je s nama. Da
bih spriječio da nas netko uhodi, dao sam se prevesti u Madim koji leži nasuprot
Gadimu pa sam krenuo zaobilaznim putem prema sjeveru.
Trebali smo puna dva sata da stignemo na ono mjesto na kojem se ulogorio
mirza. Očito se začudio što me ponovo vidi, ali ja agu veoma prijateljski primio.
— Zašto si se vratio? — upita me.
— Pitaj njega! — odgovorih pokazujući u Selima.
— Onda govori ti! — naloži on Selimu. Aga izvuče pismo i upita:
— Gospodaru, jesi li ti to pisao?
— Jesam. Ta poznaješ moj rukopis! Zašto me dakle pitaš?
— Jer mi zapovijedaš nešto što nisam ni očekivao ni zaslužio. Žene su
stajale iza granja da vide Selima i da čuju naš razgovor.
— A što to nisi očekivao? — upita Hasan Ardžir.
— Da sve ono što smo spasili, predam tom strancu.
— Taj emir nije nikakav stranac, već moj prijatelj i brat.
— Gospodaru, nisam li i ja tvoj prijatelj? Mirza se trgne, a onda kratko
odgovori:
— Bio si moj sluga u koga sam imao povjerenja, ali kada sam ti dao pravo
da me nazivaš svojim prijateljem?
— Gospodaru, ostavio sam domovinu, žrtvovao sam budućnost, postao
bjeguncem, čuvao i štitio tvoje bogatstvo — jesam li postupao kao prijatelj ili
nisam?
— Postupao si tako kako to očekujem od svakoga vjernog sluge, onako
kako što su postupali svi ti ostali ljudi. Tvoje me riječi bole jer nisam očekivao da
ćeš mi svoje dužnosti predbaciti kao zasluge. Nisam li ti napisao da imaš ovog
emira slušati jednako kao da sam to ja sam?
Mirzin glas je zvučao veoma ozbiljno. Aga je bio u neprilici, pogotovu kad
je opazio žene pa je pokušao da nađe izgovor.
— Gospodaru, ovaj me je čovjek udario kad me je sreo! — reče.
Mirza me pogleda i nasmiješi se.
— Selim-ago — dobaci — zašto ga nisi odmah ubio? Kako si smio
dopustiti da te tako vrijeđa? Zašto te je udario?
 — Sreli smo se na ulici i ja sam mu zapovjedio da mi se ukloni. Nije to
učinio već me je tako udario u lice da sam pao s konja.
— Je li to istina, emire? — upita me mirza.
— Jest, otprilike. Ja ga još nisam poznavao, a ni tvoj sluga ga nije mogao
prepoznati budući da je nosio koprenu na licu. Dojahao je na divnom zelenku
koga je osedlao tvojom rešmom pa sam ga zato smatrao nekim velikim
gospodinom. Zapovjedio nam je da mu se uklonimo, premda je bilo dovoljno
mjesta, a glas mu je pri tome bio kao u padišaha. Ti me poznaješ, mirzo; volim da
budem uljudan, ali isto tako želim da su i drugi uljudni. Zato sam ga upozorio da
ima dovoljno prostora, ali on posegnu za bičem, nazove me svinjom i pokuša me
udariti. Dakako da je u narednom trenutku ležao na zemlji, a ja sam nažalost
prekasno doznao da je upravo on čovjek kome si me poslao. To je sve što imam
reći. Sad se sam porazgovori s njime, a ako me trebaš, ti me pozovi.
Izašao sam konjima da bih se ondje porazgovorio s Halefom. Nakon pola
sata potraži me Hasan Ardžir-mirza. Na licu mu je nevoljkost urezala duboke
bore.
— Emire — reče on — ovaj sat me je vrlo ražalostio. Hoćeš li oprostiti tom
neopreznom Selimu?
— Rado, ako ti to želiš! Što si odlučio?
— On se neće vratiti s tobom.
— To sam i očekivao.
— Ovdje je popis svih stvari što sam mu ih predao. Nosio ga je sa sobom.
Ti ćeš ih procijeniti i prodati. Sporazuman sam sa svime što učiniš jer znam da je
teško u tako kratko vrijeme pronaći kupce. Zatim ćeš otpustiti moje sluge i dati
im toliko koliko sam ti ovdje zabilježio. Novac sam ti već stavio u bisage tvoga
konja. Kad treba da krenem u Kerbelu?
— Danas je prvi muharem, a desetoga je svečanost. Potrebna su četiri dana
da se iz Bagdada stigne u Kerbelu, a dan prije svečanosti treba da si ondje. Prema
tome je peti dan u ovom mjesecu najzgodniji za odlazak.
— To znači da se ovdje moram skrivati još četiri dana?
— Ne. U gradu će se naći prikladno mjesto gdje ćeš sa svojima biti siguran.
Dopusti mi da se pobrinem za to. Hoćeš li zadržati sve što sad imaš uza se?
— Ne, i to treba prodati!
— Onda je najbolje da mi odmah predaš sve čega se možeš odreći i da mi
rekneš cijenu. U Bagdadu ima veoma bogatih ljudi.
Možda ću pronaći kakvog Parzija ili Armenca koji će najednom sve kupiti.
— Emire, cijena će iznositi cio imutak.
— Prepusti to sve samo meni. Pripazit ću na tvoj probitak kao da je moj
vlastiti.
— Imam povjerenja u tebe. Dođi da pregledamo tovare. Otvorili smo
zavežljaje i ja sam se začudio ugledavši blaga i dragocjenosti kakva još nikad
nisam vidio u takvom izboru i obilju. Sastavili smo popis, a zatim je mirza
odredio cijenu. Cijena je bila veoma niska, uzme li se u obzir prava vrijednost
svih stvari, ali ipak je dala iznos koji je predstavljao čitav imutak.
— Što ćeš učiniti s tvojim pratiocima, mirzo? — upitah.
— Nagradit ću ih i otpustiti čim ti uspije da nađeš stan za me.
— Za koliko osoba?
— Za mene i za agu, za žene i njihovu služavku. Zatim ću unajmiti još
jednog slugu koji me ne poznaje.
— Nadam se da ću ti to sve moći pribaviti. Daj sad natovariti stvari.
— Koliko goniča deva ćeš povesti sa sobom? — upita me mirza. Nijednog.
Dovoljni smo ja i Halef.
— Emire, to ne može biti! Ta ne možeš ti sam vršiti taj posao!
— Zašto ne? Treba li da sa sobom povedem ljude koji će mi u Gadimu i
Bagdadu biti na teretu?
— Radi što hoćeš. Neka bude sve po tvojoj volji.
Deve su natovarene i privezane jedna uz drugu tako da su morale hodati
jedna za drugom. Bili smo spremni za polazak.
— Sad mi daj još jednu potvrdu koja će me legitimirati kod tvojih ljudi —
zamolih mirzu.
— Evo, uzmi moj prsten pečatnjak!
Još nikad nisam imao tako skupocjeni prsten. Ipak sam mu se vrlo dobro
prilagodio i naša je mala karavana krenula. Aga se nije pojavio, a meni također
nije bilo ni najmanje stalo do toga da se oprostim od njega.
Ovaj put smo trebali više vremena da stignemo do Tigrisa i da prijeđemo
preko njega. No ipak je prošlo sretno.
Perzijaneri su se začudili kad smo sa svojim teretom stigli u dvorište.
Odmah sam ih sve sazvao, pokazao im prsten njihova gospodara i rekao im
da sada moraju slušati mene umjesto age. Činilo mi se da ih ta promjena nije
odviše rastužila.
Od njih sam saznao da je vlasnik te kuće neki bogati veletrgovac koji je s
protivne strane Bagdada stanovao u zapadnom predgrađu i to u blizini medrese
Mostanzir. U prizemnim prostorijama kuće ležao je teret koji je čuvao aga.
Pregledavši svoje bisage, nađoh novac što mi ga je mirza ostavio. Bili su to
lijepo kovani zlatni tamani a bilo ih je najmanje četiri puta toliko koliko sam imao
isplatiti. Predao sam Halefu nadzor nad služinčadi i pošao da potražim Engleza.
Ležao je ispružen na mekim jastucima. Nos mu se pomicao u taktu disanja,
a iz široko otvorenih usta dopiralo je otegnuto hrkanje.
— Ser David!
Odmah me je čuo, skočio na noge i izvukao nož.
— Tko je tu? Oh! Ah! All right! To ste vi, ser?
— Yes! Kako vam je?
— Dobro, izvrsno! Ovdje u Gadimu je vrlo lijepo.
— Pogledajte samo mene kako se znojim. Sunce upravo paklenski žari.
— Well! Onda ležite pa i vi spavajte.
 — Imamo drugoga posla. Ali u prvome redu želim najzad jesti.
— Pljesnite rukama pa će onaj momak doći odmah.
— Jeste li već iskušali?
— Yes. Ali ga nažalost nisam mogao razumjeti. Zatražio sam portsko vino,
a on mi je donio brašnenu kašu. Zatražio sam šeri, a on mi je donio
datulje..Strašno!
— Onda ću ja pokušati da vidim hoće li mi bolje uspjeti.
Pljesnuo sam rukama i odmah se pojavi onaj isti sluga koji je dvorio agu.
Najprije sam mu rekao da sam stupio na mjesto Selim-age.
— Gospodaru, zapovjedi kako da te nazivam! — odgovori sluga.
— Mene ćeš nazivati emir, a ovaj mirza je bej. Pobrini se odmah za neko
jelo.
— Šta želiš jesti, emire?
— Što god imaš. Ne zaboravi svježu vodu. Ti si dakle kuhar?
— Jesam, emire. Nadam se da ćeš sa mnom biti zadovoljan.
— Kako te je plaćao aga?
— Svojim sam novcem kupovao sve što sam trebao, a on me je plaćao
svaki drugi dan.
— Dobro, onda ćemo i mi tako učiniti. A sad idi!
Za kratko vrijeme dobio sam cio izbor onih najobičnijih jela što ih Bagdad
može pružiti, a moj vrijedni Lindsay-bej se još jednom latio posla.
— Jeste li se riješili onoga klipana, onoga age? — upita me Lindsay.
— Jesam. On će zasad ostati kod svoga gospodara. Bojim se da snuje
osvetu.
— Pshaw! Kukavica! Ali znate li što ćemo učiniti nakon jela? Odvest
ćemo se konjskim tramvajem u Bagdad i kupiti odjeću.
— Slažem se jer je to veoma potrebno. Tom prilikom mogu prikupiti
različite obavijesti što je još potrebnije. Ja naime tražim kupca za mirzinu
imovinu od koje sam opet sa sobom doveo nekoliko devinih tovara.
— Ah! Oh! A što je to!
— Divne stvari a mogu ih prodati zaista bud zašto. Da sam bogat kupio bih
sve.
— Navedite mi bar nešto!
Izvadio sam na perzijskom jeziku napisani popis i pročitao ga.
— Ah, oh! — viknu on. — A što bi to imalo stajati? Rekao sam mu cijenu.
— Vrijedi li toliko?
— Brat bratu — dvostruko!
— Well! Dobro! Lijepo! Ne treba tražiti. Sam znam čovjeka koji će to
kupiti.
— Vi znate? Tko je to?
— To je David Lindsay. Yes!
— Je li to moguće, ser? Ah, oslobodili ste me teške brige! Ali kako stoji
stvar s novcem, ser? Mirza bi dakako odmah želio gotov novac.
 — Novac? Pshaw! Novac je ovdje! David Lindsay-bej ima toliko novaca.
— To je prava sreća! Ta bi stvar bila dakle obavljena, a sad dolazi druga
polovina. Ja mislim naime one druge predmete koji su dosad bili povjereni agi.
— Ima li toga, mnogo?
— To moram tek ustanoviti. Ovdje imam popis, a sutra ću otvoriti omote
da procijenim ili dadem procijeniti vrijednost. Tek onda ću znati koliko se može
dobiti za to.
— Lijepe stvari, što?
— Razumije se! Gledajte, tu su na primjer tri saracemska lančana oklopa,
skupocjena rijetkost za svaku zbirku; mačevi od lahorskog čelika, još
skupocjeniji od pravih demeškinja, brojne boce pravog ružinog ulja, zlatni i
srebrni brokati, pravi ćilimovi, perzijski šalovi od kirmanske vune, cijele bale
skupocjene svile i tako dalje. Tu ima i starina od gotovo neocjenjive vrijednosti.
Tko bi kupio te stvari pa ih pojedinačno prodao na zapadnjačkom tržištu, učinio
bi izvrstan posao.
— Posao? Ah! Oh! Ne pada mi ni na um! Kupujem sve za sebe!
— Sve, ser? I ove predmete koji su navedeni ovdje?
— Yes. .
— Ali, ser, zamislite taj ogroman iznos!
— Ogroman iznos? Za vas, ali ne za Davida Lindsaya. Znate li vi koliko ja
imam?
— Ne znam. Nikad vas nisam pitao za vaš imutak.
— Onda šutite. Moje imovinske prilike su dobre, vrlo dobre.
Yes!
— Mogu doduše zamisliti da ste milijunaš, ali i milijunaš mora promisliti
da taj iznos izda odjednom i to za neki svoj hir.
— Ne smeta ništa! Vrijednost je ovdje! Nemam doduše uza se toliko
novaca da sve platim, ali poznajem neke ljude ovdje. Ispisat ću papire, ispod njih
potpisati David Lindsay i dobiti mnogo novaca. Well! Sutra ćemo pogledati
stvari.
— Dobro. Bit ću veoma objektivan jer vi ste isto tako moj prijatelj kao što
je to i mirza. Pozvat ću stručnjake i dati da oni procijene stvari, a onda ćemo se
nagoditi.
— Well! A sad u grad da postanemo novi ljudi.
— Ponesite sa sobom čibuk, ser. Posjetit ćemo bazar kao da smo pravi
muslimani.
Pošto sam rekao Halefu da ćemo se vratiti predvečer, potražili smo konjsku
željeznicu. Bila je već veoma trošna. Prozori su bili razbijeni, sjedala bez jastuka,
a ispred kola štropotale su kosti dvaju kljusadi koje bismo mirno mogli pokazivati
kao žive kosture. Ipak smo stigli u Bagdad bez nezgoda.
 U BAGDADU

NAJPRIJE smo otišli u bazar u kojemu se prodavala odjeća, pa smo iz

njega izašli kao potpuno novi ljudi. Nisam mogao odvratiti Lindsaya od toga da
plati za mene. I za Halefa je kupio potpunu odjeću pa je predao nekom malom
Arapinu da je nosi. Taj čovjek nam se ponudio videći da izlazimo iz dućana s
omotom u ruci.
— A kamo sada, ser? — upita Lindsay.
— Vino, rakija, kavana — odgovorih.
Lindsay izrazi svoju suglasnost prijaznim osmijehom; ubrzo nađosmo ono
što smo tražili. Budući da su stvari bile odviše teške da njima natovarimo Arapina
rekosmo trgovcu gdje stanujemo i zamolismo ga da sve pošalje onamo. Zatim
potražismo kavanu da bismo se uz mirisnu kavu i perzijski duhan dali obrijati i
uopće uljepšati.
Naš nosač je sjeo tik uz vrata. Na sebi nije imao ništa, osim pregače oko
bokova, ali držao se kao kralj. Posve sigurno je bio slobodni Beduin. Kako je taj
pustinjski sin došao do toga da bude hamal, nosač? Njegovo me je lice toliko
zanimalo da sam mu domahnuo da sjedne kraj mene.
Učinio je to dostojanstveno kao što čini čovjek svjestan svoje vrijednosti i
prihvatio drugu lulu koju sam mu ponudio. Nakon nekog vremena upitah:
— Ti misi Turčin, ti si slobodni Ibn Arab. Smijem li te upitati kako si došao
u Bagdad?
— Pješice i na konju— odgovori on.
— Zašto nosiš teret drugih ljudi?
— Jer moram živjeti.
— Zašto nisi ostao kod svoje braće?
— Tar me je otjerao.
— Dakle progoni te krvni osvetnik?
— Ne progoni, jer sam ja osvetnik.
— A tvoj neprijatelj je pobjegao u Bagdad?
— Jeste. Tražim ga ovdje i čekam već dvije godine.
Taj se ponosni Arapin dakle ponizio da zbog krvne osvete vrši poslove
trhonoše.
— Iz koje si zemlje stigao?
— Gospodine, zašto me toliko ispituješ?
— Jer posjećujem sve zemlje islama pa bih želio znati poznajem li tvoju
domovinu.
— Ja sam iz Kare gdje se Vadi Montiš sastaje s Vadi Kvirbe.
— Dakle iz područja Sajbama u Beladu Beni Isi? Ondje još nisam bio. Taj
kraj ću tek posjetiti.
— Ondje će te dočekati dobrodošlicom.
— Ima li ovdje i drugih ljudi iz tvojega kraja?
 — Samo jedan jedini, a i taj želi kući.
— Kad će otputovati iz Bagdada?
— Čim bude imao prilike. I njega je tar doveo u Dar es Salami
— Bi li on bio spreman da nam služi kao vodič?
— Ne samo kao vodič, već i kao dahil koji je odgovoran za sve.
— Mogu li razgovarati s njim?
— Danas ne, a ni sutra jer je otišao u Dokalu odakle će se vratiti tek
narednog dana. Dođi prekosutra uvečer u ovu kavanu pa ću ga dovesti.
— Počekat ću vas. Budući da već dvije godine boraviš u Bagdadu, sigurno
već dobro poznaješ grad.
— Poznajem svaku kuću, gospodine.
— Ne poznaješ li i takvu kuću u kojoj ibi čovjek mogao udobno stanovati
da mu nitko ne dodijava?
— Takvu kuću poznajem.
— Gdje se nalazi?
— Nedaleko one kuće u kojoj ja stanujem, u vrtovima palmi na jugu grada.
— Tko joj je vlasnik?
— Neki pobožni čovjek koji ondje živi osamljeno pa neće smetati stanaru.
— Je li daleko donde?
— Uzmeš li magarca, stići ćeš vrlo brzo.
— Onda idi i naruči tri magarca jer ćeš nas voditi onamo.
— Gospodine, trebaš samo dva magarca, a ja ću pješice.
Nije dugo potrajalo pa se pred vratima nađoše dva magarc. Magarci su bili
bijeli, kakve često nalazimo u Bagdadu.
Englez i ja smo dosad jedan drugome bili okrenuti leđima jer je tako tražio
posao oko našeg uljepšavanja. Sad je naposljetku moj brijač bio gotov, a i
Englezov brijač pljesnu rukama u znak da je veliko djelo završeno. Istodobno se
okrenusmo. Sigurno su rijetko postojala dva lica koja bi se u takvoj disharmoniji
našla jedno sučelice drugome, kako su se u tom trenu našla naša lica. Dok je
naime Lindsay iznenađeno kliknuo, ja nisam mogao odoljeti da ne prasnem u
glasan smijeh.
— Što ima tu smiješno, ser? — upita Lindsay.
— Zatražite da vam dadu ogledalo!
— Kako se naziva ovdje ogledalo?
— Ajna.
— Well! — On se okrenu brijaču. — Please, the ajna!
Brijač mu postavi ogledalo pred lice. Bilo je posve nemoguće da pogledaš
izraz lica toga džentlmena, a da se ne nasmiješ. Zamislite dugačko od sunca
opaljeno lice s čijeg je donjeg dijela visjela crvenkasta rijetka bradica, široka usta
koja su sad zinula tako da su izgledala kao ulaz u Gothardov tunel, dugačak nos
triput povećan uslijed alepskoga čira, a iznad toga potpuno golo ošišana sjajna
bijela lubanja na kojoj je ostao samo jedan mali uvojak. A k tome taj živi izraz
lica! Čak ni Beduin nije mogao obuzdati smiješak.
 — Thunderstorm! Odvratno! Đavolski! — vikaru ser David. — Gdje je
moj revolver? Ustrijelit ću tog klipana. Probost ću ga skroz naskroz.
— Ne žestite se, ser — zamolih ga. — Taj čestiti čovjek nije imao pojma
da ste vi Englez. Smatrao vas je muslimanom pa vam je dakle ostavio samo taj
jedan uvojak.
— Well! Tako je! Ali ovo moje lice! Užasno!
— Tješite se, ser. Turban će sve pokriti, a prije nego što se vratite u staru
Englesku krzno će vam ponovo izrasti.
— Krzno? Oho! Ali zašto vi tako dobro izgledate, premda su i vama
ostavili samo perčin?
— To je čisti slučaj, Ger. ...
— Yes. Što stoji ta stvar?
— Dat ću deset pijastera.
— Deset pijastera? Jeste li ludi? Gutljaj loše kave, dva smrdljiva dima
duhana i pokvarena glava — deset pijastera!
— Zamislite da smo izgledali kao divljaci — a sada!
— Yes! Ako vas sad ugleda stara Alvah, ona će od užitka zaplesati
menuet. A sad dalje odavde! Ali kamo?
— Idemo unajmiti stan u vili izvan grada. Ovaj Beduin će nas odvesti a nas
dvojica ćemo jahati na tim bijelim magarcima.
— Well! Lijepo! Naprijed!
izašli smo iz kavane i uzjahali malene, ali veoma snažne i izdržljive
životinje. Meni noge umalo što nisu strugale po tlu, a Englez je svoja šiljata
koljena smjestio ispod pazuha. Ispred nas je trčao Beduin nemilice udarajući
svojom batinom desno i lijevo kad mu se činilo da će nam netko zakrčiti put.
Zatim smo došli nas dvojica jahača a iza nas oba vlasnika magaradi, obrađujući
batinom zadnjice svojih životinja i pri tome promuklo vičući. Tako smo jurili
kroz ulice i uličice sve dok kuće nisu postale rjeđe. Pred nekim visokim zidom
zaustavi se Beduin i mi sjahasmo.
Stajali smo pred uskim vratašcima na koja je naš vodič svom snagom
zakucao kamenom. Trajalo je veoma dugo dok se vrata nisu otvorila, a zatim
najprije ugledasmo dugački šiljati nos, a onda staro blijedo lice.
— Što hoćete? — upita nas taj čovjek.
— Efendijo, taj stranac bi htio s tobom razgovarati — razjasni vodič.
U mene se uperiše dva sitna siva oka, a zatim se otvoriše bezuba usta i
drhtavi glas mi reče: — Uđi unutra, ali samo ti.
— Taj emir će doći sa mnom — odgovorih pokazujući na Engleza.
— Neka uđe, ali samo on jer je emir.
Uđosmo i vratašca se zatvore za nama. Mršave starčeve noge nalazile su se
u golemim papučama. Pošao je ispred nas vukući noge po divnom vrtu iznad
kojega su se ljulale lepeze palmi. Zaustavio se pred lijepom kućicom.
— Što hoćete? — upita.
— Jesi li ti vlasnik toga divnog vrta i iznajmljuješ li stan?
 — Jesam. Hoćete li ga unajmiti?
— Možda, ali ga najprije moramo pogledati.
— Onda dođite! Burza z pirunami! Gdje mi je ključ?
Dok je prevrtao džepove svoga kaftana, imao sam vremena da se oporavim
od čuđenja što sam ga osjetio čuvši kako stari Turčin kune na poljskom jeziku.
Naposljetku je pronašao izgubljeni ključ na rešetki prozora i otvorio vrata.
— Uđite!
Ušli smo u lijepo predvorje iz kojega su stepenice vodile u prvi kat.
Nadesno i nalijevo bila su vrata. Starac otvori jedna od njih i ugura nas u veliku
sobu. U prvi čas pomislih da je soba zeleno tapecirana, ali onda opazih da
posvuda naokolo s visokih polica vise zeleni zastori. Što su ti zastori skrivali
mogao sam pogoditi čim sam pogledao veliki stol koji je zauzimao cijelu sredinu
sobe: bio je potpuno prekriven knjigama. Naglo pristupili stolu i oslonih se
rukom na njega.
— Shakespeare, Montesquieu. Rousseau, Schiller, lord Byron! Kako su
došli ovamo?
To su bili pisci samo nekolicine onih knjiga što sam ih ovdje vidio. I
nehotice sam progovorio njemački. Starac ustuknu korak, pljesnu rukama i upita.
— Što! Vi govorite njemački?
— Kao što čujete!
— Onda ste Nijemac?
— Tako je. A vi?
— Ja sam Poljak. A tko je ovaj drugi gospodin?
— Englez. Ja se zovem...
— Molim, nemojte reći imena — prekinu me on. — Prije nego što ih
spomenemo, dajte da se najprije malo upoznamo.
On po istočnjačkom običaju pljesne rukama. To je morao ponoviti
nekoliko puta, a onda se najzad otvoriše vrata i pojavi se neki čovjek, tako debeo
i sav sjajan od masnoće da takvoga još nisam vidio.
— Alah akbar, zar opet! — zastenjaše ispupčena debela usta — Što hoćeš,
efendijo?
— Kavu a duhana. — Samo za tebe?
— Za sve nas.
— S mnogo zmja?
— Gubi se!
— Valahi, bilahi, talahi, i to mi je gospodar!
Teško uzdahnuvši odgegalo se to neshvatljivo biće iz sobe.
— Kakvo je to čudovište bilo? — upitah možda previše nametljivo.
— Moj sluga i kuhar.
— Jao!
— Da, on zaista gotovo sve sam pojede i popije, a ja dobijam , samo
ostatke.
— Ta to je i više nego kobno!
 — Navikao sam na to. On je bio moj sluga još dok sam bio oficir. Na
njemu se ne vidi koliko mu je godina, ali zapravo je samo godinu dana mlađi od
mene.
— Vi ste bili oficir?
— U turskoj službi.
— I sad sami stanujete u ovoj kući?
— Sam.
Kao da je taj starac bio okružen nekom teškom turobnošću. Zanimao me je.
— Vladate li slučajno i engleskim jezikom?
— Naučio sam ga u mladosti.
— Onda dopustite da se porazgovaramo tim jezikom da se moj pratilac ne
bi dosađivao.
— Vrlo rado! Vi ste dakle zaista došli da pogledate moj stan? Tko vam je
rekao za me?
— Nitko mi nije govorio o vama već o vašoj kući. Onaj Arapin koji nas je
doveo do vaših vrata. On vam je susjed.
— Ne poznajem ga. Ne marim ja za druge ljude. Tražite li stan samo za
sebe?
— Ne. Naše se društvo sastoji od četiri muškarca, dvije dame i jedne
služavke.
— Četiri muškarca, dvije dame — hm, to zvuči malo romantično.
— Pa i jeste. Sve ću vam razjasniti čim razgledam stan.
— Teško da u njemu ima mjesta za tolike ljude. Ali, eto, dolazi kava!
Debeljko se opet pojavio sav zajapuren. Obim tustim rukama nesigurno je
držao veliki poslužavnik na kojemu se pušila kava iz tri male šalice. Kraj njih je
uz stari čibuk ležala mala hrpica duhana, jedva dovoljna da se čibuk jednom
napuni.
— Evo — zakrešti on. — Donio sam kavu za sve!
Mi smo sjeli na divan i uzeli poslužavnik iz njegove ruke pošto se nije
mogao sagnuti do nas. Njegov gospodar je prvi popio gutljaj kave.
— Prija li ti? — upita debeljko.
— Prija.
Englez je učinio isto.
— Prija li? —upita debeljko.
— Fuj! — Lindsay daleko ispljunu splačinu dok sam ja jednostavno opet
stavio šalicu na poslužavnik.
— Ne prija li ti? — upita me debeljko.
— Pokušaj sam! — odgovorih.
— Mašalah, takvu kavu ne pijem! Sad naš gostoprimac posegne za lulom.
— Pa u njoj ima još pepela! — ukori debeljka.
— Ima, maločas sam pušio iz nje! — odgovori ovaj.
— Onda je moraš očistiti.
— Daj je ovamo!
 On istrgnu gospodaru lulu iz ruke, zakuca njome o vratnice da je pepeo
ispao, a zatim je vrati.
— Evo! Sad je možeš napuniti, efendijo.
Starac posluša slugu, ali se, puneći lulu, očito sjetio da još nismo ničim
posluženi. Sigurno se zbog toga odlučio da nam ponudi ono najbolje i najrjeđe što
je još imao pa zato zapovjedi:
— Evo ti ključ od podruma. Siđi onamo.
— Dobro efendijo. Što da donesem?
— Vino.
— Vino? Alah kerim! Gospodaru, hoćeš li svoju dušu prodati đavolu?
Hoćeš li ostati proklet na dnu pakla? Pij kavu ili vodu pa će ti oči ostati bistre, a
duša pobožna. Ali tko pije šarab, taj zapada u najveću bijedu i propast.
— Odlazi!
— Efendijo, bar meni za volju nemoj otići u đavolje pandže.
— Šuti i slušaj! U podrumu su još tri boce. Donesi sve tri!
— Moram te poslušati, ali Alah će mi oprostiti jer nisam sam kriv za tvoje
prokletstvo.
On se progura kroz vrata.
— Neobičan čovjek! — primijetih.
— Ali vjeran, premda ne štedi zalihe. Samo vino ne može doseći. Ključ
dobiva samo onda kad poželim da popijem malo vina, a čim mi donese bocu mora
mi predati ključ.
— To je vrlo mudro, ali.
Nisam mogao nastaviti jer se debeljko opet pojavio dašćući poput
lokomotive. Ispod svakog pazuha imao je po jednu bocu dok je treću držao u
desnici. Sagnuo se koliko god mu je to bilo moguće i postavio boce kraj
gospodarevih nogu. Morao sam se ugristi za usne da ne prasnem u nepristojan
smijeh. Dvije boce su bile potpuno prazne, a treća je bila samo još upola puna.
Njegov gospodar ga je zapanjeno pogledao u lice.
— Je li to vino? —upita.
— Posljednje tri boce.
— Ta one su prazne?
— Potpuno.
— Tko je ispio vino.
— Ja efendijo.
— Jesi li lud! Meni i mojim poštovanim gostima ti si u jednom mahu ispio
dvije i pol boce vina!
— Sada? Na jedan mah? O efendijo, to nije istina. U tom pogledu sam
nevin. Ja sam vino popio jučer, prekjučer i prijašnjih dana jer volim da svaki dan
popijem po jednu čašu.
— Lopove, varalico, lupežu! Kako si odlazio u podrum? Ta ja sam dan i
noć imao ključ u džepu. Ili zar si mi ga noću ukrao dok sam spavao?
 — Alah '1 Alah! O taj efendija! Kažem ti da sam i u tom pogledu posve
nevin.
— Ali kako si ušao u zaključani podrum dok sam ja cijelo vrijeme nosio
ključ u džepu?
— Priznaj, efendijo, jesam li ikad bio provalnik? Podrum uopće nije bio
zaključan. Ja ga nisam nikad zaključavao ako je u njemu bilo vina.
— Prokletstvo! Dobro da sam to čuo.
— Gospodaru, proklinjanje ništa ne mijenja na stvari. Za sebe i goste imaš
dovoljno vina.
Starac uze bocu i podigne je prema svjetlu.
— Kako izgleda to vino, hej?
— Efendijo, ono za tebe neće biti opasno. U boci je bilo još samo pola
čašice, no posto to nije dovoljno za tri čovjeka, ja sam dolio vode.
— Vode? Oh! Evo ti tvoja voda!
On zamahnu i baci bocu prema debeljkovoj glavi, ali se ovaj sagnu brže
nego što bi od njega mogao očekivati pa boca preleti preko njega i tresne o vrata
tako da se razbila u komadiće, a njen sadržaj prolio po podu. Sluga žaleći pljesnu
tustim rukama i viknu:
— Alaha ti, što to radiš, efendijo! Sad je izgubljena sva ona lijepa voda što
ju je čovjek mogao popiti umjesto vina! I sve to crepovlje! Moraš ga sam pobrati
jer se ja nikako ne mogu toliko sagnuti.
Rekavši to odgega kroz vrata.
Ovakav prizor ne bih mogao zamisliti da ga nisam vidio na vlastite oči.
Najviše sam se začudio što je efendija, promašivši, odmah-postao hladnokrvan.
Takva posve neobična i vanredna popustljivost gospodara prema glupom i
drskom sluzi morala je imati svoje dublje razloge. Efendija je bio zagonetan, pa
sam preduzeo sebi da ću tu zagonetku riješiti.
— Oprostite gospodo — zamoli Poljak — tako nešto se nikad više neće
dogoditi. Možda ću vam jednom ispripovjediti zašto sam toliko obziran prema
tom čovjeku. On mi je učinio vrlo velike usluge. Napunite lule.
Izvadio sam svoj vlastiti duhan i istresao ga na poslužavnik, a kad smo svi
zapalili, starac reče:
— Hajdemo sada, pokazat ću vam stan.
Odveo nas je u prvi kat. Taj se sastojao od četiri sobe koje su se dale
zaključati; sve su imale u sredini sag a uz zidove uske minderluke. Pod krovom su
bile još dvije male prostorije koje su se također dale zatvoriti iznutra. Stan mi se
svidio i ja upitah starca za cijenu.
— Ovdje uopće nema cijene — odgovori starac. — Mi smo tako reći
zemljaci pa vas zato molim da, što se tiče stana, vi i vaše društvo budete moji
gosti.
— Neću odbiti vašu prijateljsku ponudu, pogotovu što mogu svakog časa
otići. Za mene je glavno da me nitko ne može izvana promatrati ni smetati mi.
 — U tom ste pogledu ovdje posve sigurni. Kako dugo kanite ostati u mojoj
kući?
— Na žalost, ne dugo. Najmanje četiri dana, a najviše dva tjedna. Da bih
vam to razjasnio, možda ćete mi dopustiti da vam ispripovjedim jednu malu
pustolovinu?
— Dakako, samo sjednite. Ovdje možemo isto tako ugodno sjediti kao i
dolje, a lule nam još gore.
Sjedosmo, i ja mu ispripovjedih o nama i o susretu s Hasanom
Ardžir-mirzom koliko sam smatrao potrebnim. Vrlo me je pažljivo saslušao, a
kad sam svršio, skoči na noge i vikne:
— Gospodine, možete mirno doći k meni jer ovdje nema nikoga tko bi vam
smetao ili bi vas odao. Kad ćete doći?
— Sutra u predvečerje. Jednu sam stvar zaista zaboravio: imamo nekoliko
konja, a i dvije deve. Imate li mjesta za njih?
— Imam dovoljno. Još niste vidjeli dvorište koje leži iza kuće. Njegov
prekriveni dio dovoljan je za vaše potrebe. Ja očekujem samo jedno, naime da se
sama pobrinete za poslugu.
— To se razumije samo po sebi.
— Prema tome smo se dakle složili. Ubrzo ću uzvratiti vaše povjerenje
upoznavši vas sa svojim prilikama, ali to neću učiniti danas jer ste vi već ustali i
vidim da imate još drugog posla. Kad sutra dođete, obiđite oko vrtnoga zida pa
ćete na suprotnoj strani naći široka vrata na kojima ću vas čekati.
Otišli smo od starca, zadovoljni uspjehom i vratili se s našim pratiocima u
grad.
Naredne večeri se uselismo: Hasan Ardžir-mirza bio je odjeven u ženske
haljine da bi zavarao slučajne promatrače. Njegovi bivši sluge bili su isplaćeni pa
je samo mirza Selim-aga ostao kraj njega. Umjesto slugu primili smo onoga
Arapina koji nas je vodio jučer.
Boravak u novom stanu donio nam je doživljaj o kojemu sad neću govoriti
premda je veoma zanimljiv jer će mi se možda kasnije pružiti prilika da ga
ispripovjedim. Moram samo primijetiti da sam za vrijeme svojih krastkih šetnja
po Bagdadu dva puta sreo čovjeka za kojeg sam bio uvjeren da je Saduk.
Kad sam opet porazgovorio s Perzijancem o njegovu putovanju u Kerbelu,
morao sam na žalost primijetiti da on otklanja moju pratnju. To mu nikako nisam
mogao zamjeriti: bio je šiit, a njegova mu je vjera pod prijetnjom smrtne kazne
zabranjivala da sveto mjesto posjeti u društvu nevjernika. Jedini ustupak što mi je
učinio, sastojao se u dopuštenju da s njim odjašem u Hilu gdje smo se morali
rastati da se onda opet sastanemo u Bagdadu. Zapravo je obje žene htio ostaviti
ondje, ali one nisu bile s tim sporazumne pa su ga tako uporno molile da im je
naposljetku popustio.
Tako sam ja bio riješen obaveze da preuzmem ulogu zaštitnika žena.
Već sada su brojni hodočasnici prolazili kroz Bagdad i bez zadržavanja
kretali prema zapadu, ali tek petoga muharema doznadosmo da se ona prava
karavana mrtvih približuje gradu. Odmah smo Englez, moj mali Halef i ja
uzjahali konje da uživamo u pogledu na povorku.
Da uživamo? No, taj užitak bio je veoma dvojbene prirode. Šiiti vjeruju da
svaki musliman čija se lešina pokopa u Kerbeli ili Nedžef Aliju, bez ikakvih
zapreka stiže ravno u nebo. Zbog toga je najveća želja svakoga od njih da bude
pokopan na jednom od tih mjesta. Budući da je transport lešina karavanama
veoma skup, mogu ga platiti samo bogataši. Naprotiv, siromah koji želi biti
pokopan na tako svetom mjestu, oprašta se od svojih pa prosjačeći prelazi velike
udaljenosti do Alijevog ili Huseinovog groba da ondje počeka smrt.
Godinu za godinom kreću stotine tisuća hodočasnika na put prema tim
svetim mjestima, ali povorke su najgušće kad se približi deseti muharem, dan
Huseinove smrti. Onda se karavane s lešinama šiitskih Perzijanaca, Afganaca,
Beludža, Indijaca i drugih spuštaju s dranske visoravni. Sa svih strana stižu mrtvi
pa ih štoviše i brodovima prevoze Eufratom. Lešine leže često duge mjesece
spremne na polazak. Put što ga prevaljuju karavane dugačak je, a samo se
putovanje odvija veoma polako. Južna vrućina pali strašnim žarom tokom cijelog
puta što ga valja prevaliti pa prema tome nije potrebno da se mašta baš previše
napregne kako bi zamislila strahoviti smrad što ga širi takva karavana. Mrtvaci
leže u lakim sanducima koji od vrućine pucaju ili su zavijeni u pustene pokrivače
što ih produkti raspadanja uništavaju ili prožimlju. Nije dakle čudo da sablast
kuge na mršavom kljusetu u stopu prati te karavane mrtvih.
Tko god ih sretne, uklanja se daleko ustranu pa im se samo čagljevi i
Beduini prišuljavaju. Čagljeve privlači miris trunjenja, a Beduine blaga što ih
karavana nosi sa sobom da bi ih na kraju hodočasničkog puta predala u ruke
čuvara grobova. Posude ukrašene dijamantima, tkanine u koje je utkano biserje,
dragocjeno oružje i pribor, silno mnoštvo teških zlatnika, neocjenjivi talismani i
drugo, prenose se u Kerbelu i Nedžef, ali gdje iščezavaju u podzemnim
riznicama. Ta su blaga, da bi se zavarali beduinski razbojnici, sakrivena u
omotima sličnim lijesovima, ali iskustvo je poduzetna arapska plemena naučilo
da proznu tu opreznost. Pri napadaju otvaraju sve lijesove, pa tako posve sigurno
pronalaze blago što ga traže. Poslije jednog takvog napadaja bojište pruža
jezovitu sliku ubijenih životinja i ljudi, razbacanih ostataka lešina i razbijenih
lijesova, a osamljeni putnik tjera svoga konja u stranu da izbjegne dahu zaraze.
Razumije se samo po sebi da karavana mrtvih za vrijeme svoga putovanja
ne smije zaći ni u jedan grad. Prije je smjela proći usred Bagdada. Ulazila je kroz
Sedt Omer, istočna vrata, ali tek što je na zapadu izašla iz grada, kužni se dah
proširio kalifovim gradom. Pošast bi počela bjesniti i tisuće ljudi pale bi kao žrtve
ravnodušnosti koja se isprazno tješi da je »sve zapisano u knjizi života«. U novije
vrijeme dosta se toga promijenilo, pa je osobito Midhat-paša, komu se ljudi
mnogo dive i mnogo ga napadaju, izmijenuo stare običaje. Karavana mrtvih
smije sad samo dotaći sjevernu granicu grada da bi prešla preko Tigrisa, preko
gornjeg pontonskog mosta. Ondje smo i mi naišli na nju.
 Kad smo se približili tom mjestu ovio nas je nepodnošljiv kužni dah. Čelo
dugačke povorke je već stiglo i pripremalo se da se ovdje utabori.
Visoka motka s perzijskim grbom (lav iza kojega izlazi sunce) bila je
zabodena u zemlju. Ona je imala ostati središte logora. Pješaci su već posjedali na
zemlju, a jahači sjahali sa svojih konja i deva. Samo mazge koje su nosile lijesove
ostale su natovarene u znak da će im boravak biti samo kratak.
Iza tih prvih članova karavane vukla se dugačka nepregledna povorke
poput puža koji ravno puzi po tlu. Sve su to bili smeđi likovi isušeni od sunčanog
žara pa su umorno visjeli na svojim konjima ili su se izmoreno vukli po tlu, no u
njihovim tamnim očima gorio je fanatizam.
Približili smo se hodočasnicima toliko da smo stajali neposredno pred
njima, no što ih je više pridolazilo, to je smrad postajao paklenskiji, tako da je
Halef odriješio rub svoga turbana da njime začepi nos. Neki je Perzijanac to
opazio i prišao nam bliže:
— Sak — pseto! — viknu on. — Zašto si začepio nos? Videći da Halef nije
razumio perzijski, ja mu odgovorih:
— Misliš li da je zadah tih lešina rajski miris? On me podrugljivo odmjeri i
reče:
— Ne znaš li što veli koran? Oh kaže da kosti vjernika mirišu po arnbri,
džulu, semenu, mušu, naševu i narđinu.
— Te riječi ne stoje u koranu, već u pendnamehu Ferida Edina Atara.
Upamti to! Uostalom, zašto ste i vi zastrli nos i usta?
— To su učinili drugi, no ja nisam.
— Onda se najprije potuži kod svojih, a tek zatim dođi k nama. Sad
nemamo s tobom više nikakva posla!
— Gordo govoriš, čovječe! Ti si sunit. Vi ste nanijeli tešku bol pravom
kalifu i njegovim sinovima. Neka vas Alah prokune u najmračniju dubinu pakla!
On prijeteći mahnu rukom i okrene se od nas. Tako sam odmah dobio
primjer neugasive mržnje koja plamti između sune i šije. Taj se čovjek usudio da
nas vrijeđa u neposrednoj blizini stanovništva koje se sastojalo od tisuća i tisuća
sunita. Kako je tek morao proći čovjek za koga u Kerbeli i u Nedžef Aliju otkriju
da nije šiit!
Volio bih počekati dok ne stigne kraj nepregledne povorke, ali me je
opreznost otjerala. Preduzeo sam sam sebi da ću otići u Kerbelu, ukoliko zapreke
ne budu nesavladive, pa dakle nije bilo pametno da se ovdje pokazujem među
sunitima. Možda bi nekome mogao upasti u oči moj lik tako da me kasnije
prepozna. Zato smo brzo odjahali natrag. Englez je bio sporazuman s tim. Tvrdio
je da više ne može izdržati smrad, a i Hadži Halef Omar, inače veoma hrabar,
pobjegao je pred smradom koji je logorište tih Perzijanaca činio nepodnošljivim.
Kad sam stigao kući, reče mi Hasan Ardžir-mirza da se neće priključiti
kavarani, nego da će tek sutra poći za njom. Tu je odluku već saopćio mirzi
Selim-agi, a ovaj je zatim izašao da također pogleda dolazak perzijske karavane.
 Ne znam zašto mi se taj agin izlazak učinio sumnjivim. Sama njegova
nakana da pogleda karavanu nije me nikako smjela uznemiriti, ali u meni se ipak
pobudila neka vrst nejasne skrbi. Već smo pošli na počinak, a aga se još uvijek
nije vratio. Nije bilo ni Halefa. On je nakon večere otišao u vrt i nije još došao.
Tek oko ponoći čuo sam tihe korake koji su se prošuljali kraj naših vrata, a
otprilike deset minuta kasnije vrata se gotovo nečujno otvore i netko, mi se
približi.
— Tko je? — upitah poluglasno.
— Ja sam, sidi — začuh Halefov glas. — Ustaj i pođi sa mnom!
— Kamo?
— Budi miran! Netko bi nas mogao prisluškivati.
— Treba li da sa sobom ponesem oružje?
— Možeš.
Uzeo sam nož i revolvere pa bos pošao za njim. On je išao ispred mene do
stražnjih vrata. Tek ovdje sam obuo cipele.
— Što je, Halefe?
— Samo dođi, efendijo! Moramo se požuriti, a ja ti mogu putem sve reći.
Otvorio je vrata i mi izađosmo iz vrta pa ih za sobom samo prislonismo.
Začudio sam se što Halef ne kreće prema gradu, već prema jugu. No ipak sam
šutke pošao za njim sve dok nije počeo govoriti.
— Oprosti mi, gospodine, što sam te smetao u počinku, ali nisam imao
povjerenja u tog Selim-agu.
— Što je s njim? Maločas sam čuo da je došao kući.
— Dopusti mi da ti sve reknem! Kad smo se vratili iz logora i kad sam
konje uveo u staju, našao sam ondje debelog slugu našeg domaćina. Bio je veoma
ljut i psovao je kao fenek kojemu je pobjegla gušterica.
— Koga?
— Psovao je mirzu Selim-agu. Taj mu je naložio da ostavi vrata otvorena
jer će se on možda kasno vratiti kući. Ne volim toga mirzu, sidi, jer ti on nije
sklon. Sluga je gledao za njim i opazio da nije pošao u grad, već prema jugu. Što
je taj Perzijanac tražio izvan grada? Oprosti mi, efendijo, ali ja sam postao
radoznao. Vratio sam se u kuću i pojeo večeru, ali nisam mogao zaboraviti agu.
Veče je bilo lijepo, a zvijezde su sjale. Zašto da ja ne učinim ono što je učinio
aga? Pošao sam u šetnju i to u istom smjeru kao i on. Bio sam posve sam.
Razmišljao sam o tebi, o šeiku Maleku, djedu svoje žene, o Hani, cvijetu svih
žena, i pri tome nisam uopće opazio da sam već otišao veoma daleko od naše
kuće. Tu sam se namjerio na neki urušena zid pa sam preko ruševine izašao na
otvoreno. Ondje sam polako krenuo dalje sve dok nisam stigao do nekog mjesta s
drvećem i križevima. Tu je bilo nevjerničko groblje. Vrlo sam tiho pošao dalje jer
se duše pokojnika ne smiju buditi glasnim koracima. No uto ugledah neke ljude
gdje sjede na grobovima. Nisu bili duhovi jer su pušili čibuke, a osim toga sam ih
čuo kako govore i smiju se. Nisu bili ljudi iz ovoga grada jer su nosili perzijsku
odjeću. Među njima je bilo svega nekoliko Arapa, a malo dalje gdje više nisu bili
grobovi, čuo sam topot privezanih konja.
— Jesi li čuo o čemu su govorili?
— Sjedili su veoma daleko od mene pa sam čuo samo da govore o velikom
plijenu što ga kane zadobiti te da na životu treba da ostanu samo dvije osobe.
Zatim sam čuo kako netko veli da će do zore ostati na groblju dok je neki drugi
čovjek ustao i oprostio se od njih. Prošao je blizu kraj mene i ja sam prepoznao
agu. Pošao sam za njim do naše kuće, a zatim sam pomislio da bi bilo dobro da
doznamo tko su ti ljudi s kojima je razgovarao. Zato sam te probudio.
— Prema tome misliš da se još uvijek nalaze na groblju?
— Da mislim,
— To je sigurno englesko groblje. Poznajem ga još od svog prvog boravka
u Bagdadu. Nalazi se nedaleko Slijepih vrata pa neće biti teško da mu se
neprimjetno prišuljamo.
Tiho i oprezno krenuli smo prema groblju i stigli do onog urušenog mjesta
na zidu gdje je zub vremena proglodao gradski bedem. Ovdje sam ostavio Halefa
da mi u slučaju potrebe pokrije uzmak a ja sam polako krenuo prema cilju.
Englesko groblje ležalo je posve blizu preda mnom.
Nigdje nije bilo ni daška vjetra i nikakav zvuk nije prekidao noćnu tišinu.
Nezapažen sam stigao do sjevernog ulaza. Bio je otvoren. Tiho sam ušao i
odmah čuo kako je sa strane njisnuo konj. Bio je sigurno konj nekog Beduina jer
se jedino konji koji žive u slobodi javljaju onim neobičnim, bojažljivim i
drhtavim njiskanjem koje upozoruje na opasnost. Taj je njisak mogao odati moje
prisustvo. Zato sam brzo krenuo na protivnu stranu pužući po tlu.
Ubrzo sam opazio kako se nešto bjelasa kroz grmlje. Poznavao sam to
bjelilo. Bila je to boja burnusa. Prišuljao sam se bliže i prebrojio šestoricu ljudi
koji su ležali na tlu i spavali. Bili su Arapi. Perzijanaca nisam vidio. Bio sam
siguran da se Halef nije prevario. Perzijanci su dakle ležali ili podalje ili su već
otišli iz groblja. Da se potpuno uvjerim, odšuljao sam se dalje i zašao posve blizu
konja, ali nisam opazio više nikoga. Premda sam sad prišao s druge strane, konji
su se opet uznemirili kad sam im se približio. No to me nije smetalo. Morao sam
znati koliko je konja. Nabrojio sam ih sedam. Ondje je ležalo šest Arapa, ali gdje
je bio sedmi?
Upravo sam htio sam sebi postaviti to pitanje kad se odjednom na mene
baci neki čovjek. I onako sam klečao na zemlji i oslanjao se o nju rukama, a on
me posve pritisne uz tlo. To je bio sedmi. Stajao je kraj konja kao straža. Taj
čovjek nije bio slabić. Teško je ležao na meni i pravim lavljim glasom urlao
dozivajući ostale.
Jesam li se smio upustiti u borbu? Ili da se mirno predam da bih možda
doznao što je te ljude dovelo ovamo? Ne, ni jedno ni drugo. Trgnuo sam se uvis i
prebacio se natrag na zemlju. Time je moj napadač dospio pod moja leđa. Mora
da nije očekivao taj pokret ili je možda žestoko lupio glavom o tlo — svakako
sam osjetio da su me njegove ruke ispustile, skočio na noge i potrčao prema
izlazu iz groblja, ali sam neposredno iza sebe čuo korake progonitelja. Srećom
sam nosio laku odjeću i lako oružje, pa im nije uspjelo da me stignu. Kad sam
došao do pukotine na zidu, izvukoh revolver i opalih dva hica, dakako u zrak, a
kad je i Halef ispalio svoj pištolj, progonitelji brzo nestadoše. Nekoliko časaka
kasnije čuo sam ih kako jašu odande. Groblje im se učinilo neprikladnim
boravištem, ali ne zbog mrtvaca koji su na njem ležali.
— Jesi li dopustio da te uhvate, sidi?
— Jesam. Bio sam nervozan. To su Arapi bili mudriji nego što sam mislio.
Postavili su stražara koji me je uhvatio.
— Alah kerim! Mogao si loše proći jer ti ljudi sigurno nisu s poštenim
namjerama na groblju. Jesu li te to progonili samo Arapi?
— Perzijanci koje si ti vidio nisu se više nalazili uz njih. Nije li ti se lik
zapovjednika kojeg si čuo govoriti, učinio poznatim?
— Nisam ga mogao tačno prepoznati. Nije bilo dovoljno svijetlo, a on je
sjedio usred ostalih.
— Onda smo uzalud došli ovamo, premda bih gotovo mogao pomisliti da
su to bili progonitelji Hasana Ardžir-mirze.
— Zar bi se oni mogli nalaziti ovdje, sidi?
— Mogli bi. Oni su doduše krenuli prema zapadu, ali su mogli veoma lako
pretpostaviti da će Hasan poći u Bagdad pa tako možemo povjerovati da su i oni
preko Džumeile, Kifrija i Zengabada odjahali na jug. Zbog žena se nismo mogli
kretati tako brzo kao oni.
Vratili smo se u svoj stan i ja sam odmah ispripovjedio Hasanu Ardžiru što
smo doživjeli i čega se bojim, no on je sve to olako shvatio. Nije mogao zamisliti
da su njegovi progonitelji stigli u Bagdad, a isto tako mu se činilo nevjerojatnim
da bi se riječi što ih je Halef čuo mogle odnositi na njega. Zamolio sam ga da
bude oprezan i da od paše zatraži pratnju, ali on je odbio.
— Ne bojim se — reče. — Šiita se ne moram plašiti jer za vrijeme
svečanosti miruje svako neprijateljstvo, a isto je tako sigurno da me neće napasti
ni Arapi. Sve do Hile ćeš ti sa svojim prijateljima biti uza me; a odande do
Kerbele je samo jedan dan puta. K tome onuda prolazi toliko hodočasnika da se
vjerojatno neće pokazati nijedan razbojnik.
— Ne mogu te prisiliti da poslušaš moj savjet. Nadam se da ćeš sa sobom
ponijeti samo ono što trebaš u Kerbeli, a da ćeš sve ostalo ostavit ovdje.
— Ništa neću ostaviti! Zar da ono što imam povjerim tuđim rukama?
— Čini mi se da je naš domaćin čestit i pouzdan čovjek.
— Ali on stanuje u osamljenoj kući. Laku noć, emire.
Nije mi preostalo ništa drugo nego da zašutim; legao sam i probudio se tek
kasno ujutro. Engleza nije bilo. Pošao je u grad, a kad se vratio, doveo je sa
sobom četiri čovjeka od kojih su trojica bila natovarena motikama, lopatama i
drugim alatom.
— Što će ti ljudi? — upitah ga.
 — Hm, radit će! — odgovori on. — Trojica su otpušteni mornari iz
Engleske, a četvrti je Škot koji razumije nešto arapski. On će biti moj tumač.
Trebam ga jer vi želite potajice u Kerbelu. Well.
— Tko vam je nabavio te ljude, ser?
— Raspitao sam se na konzulatu.
— Bili ste dakle kod rezidenta, a meni niste o tome ništa rekli?
— Yes, ser. Dobio sam pisma i predao ih, a nabavio sam i novaca. O tom
vam nisam ništa rekao jer nisam više vaš prijatelj.
— Zašto?
— Tko odlazi u Kerbelu, a mene ne vodi sa sobom, taj se ne mora brinuti ni
za moje druge poslove. Well!
— Ali ser, što vam je odjednom? Da ste mi se pridružili samo biste
naškodili i sebi i nama.
— Ja sam vas pratio sve dovde, a da to nije nikome štetilo. Izgubio sam dva
prsta — ali ništa za to. Za uzvrat imam dvostruko velik nos.
Okrenu se i stade razgovarati sa svoja četiri čovjeka. Čestiti David Lindsay
je usprkos svojoj strasti za iskopavanjem fowlingbulla živo želio da pogleda
svečanost desetog muharema, ali ja ga nikako nisam mogao povesti sa sobom.
 KARAVANA MRTVIH

POPODNE, kad je minula najveća vrućina, napustili smo Bagdad. Na čelu

je jahao vodič koga je unajmio Hasan Ardžir-mirza a nekoliko mazgi koje su
nosile njihovu imovinu. Tu neopreznost nisam mogao shvatiti. Iza vodiča, a kraj
deve s obim ženama, jahali su Hasan i mirza Selim-aga. Za njima smo jahali
Halef i ja, a na kraju Englez koji je ponosno i poduzetno nadgledavao ljude čijom
je pomoći htio prisiliti ruševine Babilona da mu izruče svoja skrivena blaga.
Alvah je jahala na mazgi, a arapski sluga je ostao u Bagdadu.
Ja sam ovaj put zamišljao posve drukčije. Sve je bilo udešeno naopako.
Možda sam tome i ja bio kriv, ali mi je sad nekako postalo teško da se
porazgovorim o tome. Moje rane koje sam u početku posve dobro podnosio ipak
nisu ostale bez posljedica a povrh toga preživio sam mnogo više briga, uzbuđenja
i napora nego ijedan moj suputnik. U tjelesnom pogledu osjećao sam se veoma
umoran, duševno potišten, ali ne bih mogao reći zašto je tome tako. Ljutio sam se
na Hasana Ardžira i Engleza, a nisam uzimao u obzir da sam im možda svojom
mrzovoljom dao povoda da se manje savjetuju sa mnom o svojim stvarima nego
što su to činili ranije. Uzrok ovakvom stanju bila je, kako sam kasnije saznao,
bolest koja me umalo nije stajala života.
Pošli smo uz rijeku da prejašemo preko gornjeg pokretnog mosta. Ondje
sam zastao da još jednom bacim pogled na bivšu prijestolnicu Haruna al Rašida.
Ležala je preda mnom u sunčanom sjaju, u svoj svojoj ljepoti, ali i sa svim
neizbrisivim tragovima propadanja. Lijevo pred nama pružao se perivoj iza koga
vodi konjski tramvaj na sjever, a dalje u pozadini karantemski zavod. Onda
visoka tvrđava i namjesnikov dvor koji svoje temelje uranja u valove Tigrisa. De-
sno predgrađe u kojem većinom stanuju Arapi plemena Agil, s medresom
Mostanzir, jedinom zgradom koja je u ovom najstarijem dijelu grada, što ga je
podigao kalif Mansur, preživjela prošlost. Iza ovih zgrada širi se nepregledna
masa kuća iznad kojih strše stilski minareti i ucakljene kupole stotinjak džamija.
Nad ovim morem kuća njiše se pogdjegdje lijepo ocrtana krošnja palme i svojim
zelenilom ugodno probija veo prašine i maglice koja stalno leži nad gradom
kalifa.
Ovdje je Mansur pozdravio poslanike francuskoga kralja Pipina Malog
koji su došli da povedu s njime pregovore o opasnim Omajadima u Španjolskoj.
Ovdje je živio slavni Harun al Rašid s lijepom Zobeidom, oboje pobožni i oboje
ljubitelji rasipne raskoši. Više puta su hodočastili u Meku i cio put pokrivali
skupocjenim ćilimovima. A gdje je danas ono skupocjeno zlatno drvo sa svojim
plodovima od dijamanata, smaragda, rubina, safira i bisera koje je zasjenjivalo
Harunovo prijestolje?
Ovaj se kalif zvao al Rašid, no ipak je bio podmukli tiranin koji je okrutno
ubio svog vjernog vezira Džafera, dao zazidati živu njegovu sestru zajedno s
djetetom i poklao plemenitu obitelj Barmekida. Onaj sjaj, što ga bajke iz Tisuću i
jedne noći šire oko njega, lažan je, jer je povijest već davno dokazala da je pravi
Harun posve drugi čovjek, a ne onaj iz bajke. Kad ga je njegov narod otjerao,
pobjegao je u Raku, umro u Ragi u Perziji i pokopan pod zlatnom kupolom u
Korasanu. Njegova žena Zobeida, rasipnica milijuna, počiva na rubu pustinje u
nekom zapuštenom groblju, u grobnici koju su vijekovi nagrizli i smrvili.
Ovdje je živio i kalif Mamun koji je poricao božansko podrijetlo korana i
obožavao »vječni razum«. Pod njim je vino teklo u potocima, a još gore je bilo za
vrijeme njegova nasljednika Motasima. On je u golom i pustom kraju podigao
prijestolnicu Samaru, doduše pravi raj, ali raj za koji su potraćena državna blaga
čitavih dinastija. Ovdje je gruba putenost dotjerana do ekstaze i dok se prijazan
pogled zamamne žene plaćao čitavim imutkom, u narodu je vladala bijeda. Ali,
prorokovom namjesniku Mutavakilu ni to nije bilo dosta. Sagradio je novu
prijestolnicu, a da bi stvorio nešto čega još nije bilo, zapovjedio je da se grede
istešu od prastarog nadaleko glasovitog »drvete Zoroasterovog«. Ovo drvo,
golemi čempres, nalazilo se kod Tusa u Korasanu. Uzaludne su bile molbe maga
i svećenika obožavatelja sunca. Nudili su nevjerojatne iznose novca samo da bi
spasili sveti simbol svoje vjere, ali uzalud. Drvo je posječeno. Njegove dijelove
odvukli su golemim putem niz Tigris, i oni su stigli na određeno mjesto upravo u
trenutku kad je Mutavekila ubila njegova turska garda.
S njim je izblijedio sjaj kalifa i slava »grada spasa« počela da se gasi. Kažu
da je u ono vrijeme u Bagdadu bilo 100.000 džamija, 80.000 bazara, 60.0000
kupališta, 12.0000 mlinova, isto toliko karavan-saraja i dva milijuna stanovnika.
Kakve li razlike prema današnjem Bagdadu! Posvuda samo prljavština, prašina,
ruševine i prnje! Čak i most na kome sam se zaustavio bio je oštećen, a njegova
bijedna pletena ograda visila je u krpama. Mjesto naziva »Dar ul Klifet« ili »Dar
us Salam«, danas bi gradu tačnije pristajao naziv »Dar et Taun« — kuća kuge.
Usprkos krasnom izgledu što ga još i danas pruža grad, sastoji se puna trećina
njegova područja opasana gradskim zidovima od samih groblja, kužnih polja,
močvarnih bara i trulih ruševina gdje harače lešinari i druga bagra. Kuga se
svraća ovamo svakih pet ili šest godina, i kosi na tisuće žrtava. Muslimani i u
ovim slučajevima pokazuju svoju kobnu ravnodušnost. »Alah je šalje, ne
smijemo protiv toga ništa poduzimati«, kažu oni. Prilikom užasne epidemije
1831. godine, predstavnik Engleske se svim silama potrudio da opsežnim
mjerama spriječi zarazu. Ali mule su ustale protiv njega i potjerale ga s
obrazloženjem da se njegova nastojanja protive koranu. Posljedica toga je bila da
je kuga svakog dana nosila po tri tisuće žrtava. Uz to su u gradu zbog dotrajalosti
popustili kanali pa se jedne jedine noći nekoliko tisuća kuća srušilo na glave
stanovnika.
Misleći na sve to, bilo mi je kao da je i mene uhvatila zaraza. Usrpkos
vrućini, prošla me hladna jeza. Stresoh se i brzo pojahah za ostalima da bih se što
prije riješio grada i svojih misli.
Prošli smo između puta koji je lijevo vodio u Basru, puta koji je desno
zakretao u Deir, kraj ciglana i Zobeidine grobnice i produžili preko kanala Ošah
te se našli na otvorenim poljima. Da bismo došli u Hilu morali smo presjeći uski
kopneni jezik koji razdvaja Eufrat od Tigrisa. Ovdje su se još krajem srednjega
vijeka prostirali vrtovi, njihale palme, mirisalo cvijeće i raslo divno voće u
gustom lišću krošanja. Sad su presušili kanali, izvor svega života, pa služe samo
pljačkaškim Beduinima kao skrovište.
Sunce je još peklo, a u zraku kao da su se osjećali tragovi karavane mrtvih
koja se jučer provukla ovuda. Činilo mi se kao da se nalazim u neprozračenoj
bolničkoj dvorani punoj boginjavih bolesnika. To nipošto nisam sebi samo
umišljao, jer je i Halef stavio takvu primjedbu, a i Englez je vrlo zlovoljno
njuškao svojim čvorastim nosom po zakuženom zraku.
S vremena na vrijeme pretekli bismo ponekog starog hodočasnika koji je
želio da bude pokopan u Kerbeli, pa je, izmoren, zaostajao ili skupinu alijevaca
koji su natovarili na ubogu mazgu po nekoliko lešina. Životinja se vukla sva u
znoju naprijed, a ljudi su koračali začepljena nosa, po strani od nje, a za njima su
se širili valovi smrtnog zadaha raspadanja.
Kraj puta je sjedio prosjak. Bio je potpuno gol, osim uske pregače oko
bokova. Svome bolu za ubijenim Huseinom dao je izraza na vrlo odbojan način.
Stegna i mišice probo je šiljatim noževima, a u podlaktice, listove na nogama, u
vrat, kroz nos, bradu i usne probio je palac dugačke čavle. Na bokovima i
unaokolo po donjem dijelu tijela sve do pasa visjele su željezne kuke na kojima su
bili pričvršćeni teški utezi. Sva ostala mjesta na tijelu bila su puna zabodenih
igala, a u golu kožu na glavi usjekao je dugačke pruge. Kroz svaki prst na nogama
i kroz svaki članak prstiju na rukama provukao je drvene klince. Na čitavom
njegovom tijelu nije bilo mjesta velikog kao novčić koje ne bi pokazivalo jednu
od tih bolnih rana. Kad smo mu se približili, on se podiže, a s njim čitavi rojevi
muha i komaraca koje su svuda pokrivale tijelo toga raskrvavljenog čovjeka.
Užasno je izgledao.
— Diriga Alah, vaj Muhamede! Diriga Hasan, Husein! — zakrešti
odvratnim glasom i pruži ruke prema nama proseći milostinja.
U Indiji sam vidio pokajnike koji su sebi nanosili bolove na najbajoslovniji
način pa sam prema njima uvijek osjetio sažaljenje, ali ovaj zadrti fanatik zaista je
u meni budio samo grozu. Nisam mogao podnijeti bezumlje koje izmišlja ovako
grozna mučenja, samo da bi se proslavio dan smrti jednog običnog čovjeka. Kraj
toga je taj čovjek umišljao sebi da je svetac kome je poslije smrti osiguran najviši
čin u raju i koji već i na zemlji smije tražiti ne samo bogatu milostinju, već i
najponiznije poštovanje drugih.
Kasan Ardžir-mirza mu dobaci zlatan tuman.
— Alah te blagoslovio! — uzviknu prosjak uzdižući ruke kao svećenik.
Lindsay posegnu u džep i dade mu srebrni novac od deset pijastera.
— Bog je milostiv! — uzvrati prosjak već manje uljudno jer je ovaj dar
pripisao Alahu, a ne Lindsayu.
Ja izvukoh jedan pijaster i bacih mu ga pred noge. Na licu prosjakovom
ukaza se najprije iznenađenje, a zatim bijes.
 — Azdar — prezirno viknu on, zgazi nogama pijaster, popljuje ga,
pokazujući toliki bijes da bismo ga se u drugim prilikama poplašili
— Što je to azdar, sidi? — upita me Halef.
— Škrtica!
— Alah il Alah! A kako se kaže vrlo glup, lud čovjek?
— Bizaman.
— A surov prostak?
— Džaf.
Sad se mali Hadži okrene Perzijancu, ispruži ruku s dlanovima prema gore,
zatim ga obrisa o nogavicu, koja gesta predstavlja najveću uvredu i uzviknu:
— Bizaman! Džaf, džaf!
Na ove riječi otvori se brana prosjakova govorničkog umijeća i mi
pobjegosmo, jer je »sveti mučenik«« raspolagao takvom zalihom psovki i
prostačkih izraza koji sa ne daju ponoviti. Pokorili smo se njegovoj nadmoćnosti
i odjahali.
Zrak oko nas nije postajao bolji. Na zemlji su se jasno razabirali tragovi
karavane mrtvih, a dalje po strani po mnogobrojnim otiscima nogu i kopita
vidjelo se da sa vojna pratnja iz Bagdada koja je štitila karavnu od razbojnika,
držala na opreznoj udaljenosti od zadaha mrtvaćkih sanduka.
Predložio sam Hasanu Ardžiru da skrenemo s karavanskog puta i da
pojašemo usporedno s njime na pristojnoj udaljenosti, ali on ne pristade jer je,
kako reče, velika zasluga hodočasnika da putuje u »dahu pokojnika«. Srećom
sam postigao bar to da nismo, stigavši uveče do karavan-saraja u kojem se
odmarala karavana, prenoćili u njemu, već smo se ulogorili malo podalje, u
nekom širokom kanalu.
Nalazili smo se u opasnom kraju i nismo se smjeli udaljiti od logora. Prije
nego što smo pošli na spavanje odlučili smo da sutradan brzim kasom
prestignemo karavanu, da prije nje stignemo u Hilu i ondje kod Babilonske kule
podignemo logor za noć. Tamo će Hasan Ardžir-mirza propustiti karavanu
mrtvih da bi je kasnije opet stigao, a mi ćemo tu počekati njegov povratak.
Bio sam vrlo umoran i osjećao sam neki tup bol u glavi kao da mi u njoj
nešto svrdla, premda inače ne patim od glavobolje. Osjećao sam kao da me
obuzima neka groznica pa sam uzeo dozu kinina što sam ga, uz neke druge
potrebne lijekove, kupio još u Bagdadu. Usprkos velikom umoru dugo nisam
mogao da se smirim, a kad sam naposljetku zaspao, uznemiravale su me ružne
slike u snu, svakog me časa budeći. Jednom mi se učinilo da čujem mukli topot
konja, ali bio sam u polusnu i mislio da sanjam.
Najzad me moj nemir diže s ležaja i ja iziđoh pred šator. Dan je upravo
počeo, svitati. Obzorje na istoku se već svijetlilo, a prijelaz noći u dan je u ovim
krajevima vrlo kratak. Pogledom prljeđoh preko obzorja i primijetih na istoku
tačku koja se brzo povećavala. Već poslije dvije minute prepoznao sam jahača
koji se naglo približavao. Bio je to mirza Selim-aga. Konj mu se pušio. Vidljivo
se smeo kada me je opazio. On me kratko pozdravi, priveza konja i htjede proći
kraj mene.
— Gdje si bio? — upitah ga kratko, no ipak ljubazno.
— Šta te se to tiče! — odgovori on.
— Vrlo mnogo me se tiče! Ljudi koji putuju zajedno po ovako opasnom
kraju treba da jedan drugome vele šta rade.
— Otišao sam po svoga konja.
— Gdje je bio.
— Otrgao se i pobjegao.
Ja pristupih bliže i ispitah ular.
— Ovaj ular nije bio prekinut!
— Čvor se bio odriješio!
— Zahvali Alahu ako čvor koji će se jednom vezati tebi oko vrata ne bude
držao bolje!
Htjedoh se okrenuti, ali on mi priđe sasvim blizu i upita:
— Šta si rekao? Kako to misliš? Ne razumijem te.
— Onda razmisli!
— Čekaj. Ne možeš sada otići. Moraš mi reći što si htio time kazati!
— Htio sam te podsjetiti na englesko groblje u Bagdadu.
On malo problijedi, ali je toliko vladao sobom da je mogao mirno reći:
— Englesko groblje? Šta se ono mene tiče? Ja nisam Englez. Ali ti si
govorio o konopcu oko moga vrata. Ja s tobom nemam nikakva posla, pa ću sve
to ispripovjediti Hasanu Ardžir-mirzi. Neka te on nauči kako treba da postupaš sa
mnom.
— Reci mu ili mu nemoj reći, meni je to svejedno. Ja ću u svakom slučaju
s tobom postupati onako kako to budeš zaslužio.
Naš glasni razgovor probudio je ostale. Pripreme za polazak brzo su
izvršene i mi smo nastavili put korakom. Vidio sam kako je u toku jahanja
Selim-aga nešto živo govorio Hasanu Ardžiru i ovaj se uskoro nađe pored mene.
— Dopuštaš li mi, emire, da s tobom razgovaram o Selimu? — upita.
— Dopuštam.
— Tebi se Selim ne sviđa?
— Ne.
— Ali ipak ne bih želio da ga uvrijediš.
— On je primio uvredu i nije se branio. Nisam mu dakle nanio nepravdu.
— Zar nekoga treba objesiti zato što mu je pobjegao konj?
— Ne, ali ga treba objesiti ako izjaši da bi se dogovarao s ljudima koji se
spremaju da napadnu njegove drugove.
— Već sam primijetio, emire, da ti je duša bolesna i tijelo umorno: zato
tvoje oko vidi sve crno, i tvoj govor je gorak kao lijek od aloje. Opet ćeš ozdraviti
i uvidjeti svoju zabludu jer je tvoj sud, otkad te poznajem, bio uvijek pravedan.
Selim je meni već godinama vjeran i ostat će takav dok ga Alah ne pozove k sebi.
— A njegovo kradomično odlaženje na englesko groblje?
 — Bilo je slučajno. Malo prije mi je sve ispripovjedio. Bilo je divno veče i
on je izišao u šetnju. Došao je do groblja, ne znajući da u njem ima ljudi. Bili su to
miroljubivi putnici koji su pričali o razbojnicima i pri tome, dakako, spominjali i
plijen. Već sam ti jednom rekao da sve to ne može utjecati na moje mišljenje o
njemu.
— Zar zaista vjeruješ da mu je danas pobjegao konj?
— Ne sumnjam u to.
— A vjeruješ i to da bi Selim-aga mogao odbjegla konja pronaći u mraku?
— Zašto ne?
— Pa i onda ako je vrlo daleko pobjegao? Konj je bio sav pokriven pjenom
i znojem.
— On ga je za kaznu vrlo oštro gonio. Molim te da o njemu sudiš bolje
nego dosad.
— To ću vrlo rado učiniti ako se potrudi da se vlada manje tajanstveno
nego dosad.
— Ja ću mu to naložiti, a ti ne zaboravi da se svatko može prevariti.
Ovom opomenom završio je naš razgovor.
Što je trebalo ili bolje reći što sam mogao da radim? Bio sam tvrdo uvjeren
da ovaj Selim smjera neku podlost. Bio sam uvjeren da se noćas sastao s onim
ljudima s kojima je razgovarao na engleskom groblju. Ali kako to da dokažem?
Bio sam sav klonuo. Osjećao sam se kao da su mi kosti šuplje, bez srži, a glava
kao golemi bubanj po kome netko tupo bubnja. Primijetio sam da me snaga volje
polako napušta pa postajem ravnodušan prema stvarima koje bi inače pokrenule
moju energiju. Stoga sam ravnodušno primio molbu Hasana Ardžira koja je više
bila slična ukoru, i samo u sebi odlučio da šutim i da budem na oprezu.
Naši konji su nas brzo nosili ravnim tlom. Hodočasnika, kraj kojih smo
prolazili, bivalo je sve više. Les odeurs sans parfum postajali su sve
nepodnošljiviji. Još prije podne ugledali smo dugu liniju karavane kako se
pojavljuje na zapadnom obzorju.
— Hoćemo li je obići? — upitah.
— Hoćemo — odgovori Hasan, Na njegov mig vodič skrenu ustranu da bi
nas odveo s traga povorke.
Uskoro smo se našli sami na otvorenoj poljani. Zrak je postao čistiji i mi
smo ga s uživanjem udisali. Uživao bih u brzom jahanju, samo da nam nije toliko
jaraka i kanala zakrčivalo put. Budući da me je strašno boljela glava, prelaženje
preko tih zapreka predstavljalo mi je veliku muku pa sam odahnuo kad smo oko
podne sjahali da počekamo dok ne prođe najveća vrućina,
— Sidi — reče Halef koji me je stalno promatrao — lice ti je sivo, a oči ti
imaju duboke podočnjake. Osjećaš li se jako loše?
— Samo me boli glava — odgovorih. — Daj mi vode iz mješine i bocu s
octom.
— Volio bih kad bih tu bol mogao primiti u svoju glavu.
 Dobri Halef! Nije ni slutio što i njega čeka. Da moj Ri nije bio izvanredan
konj, ne bih mogao izdržati ovo jahanje i osramotio bih se pred starom »Alojom«
koja je jahala kao madžarski čikoš, što od ove naše blagonaklone perzijske vile
nikad ne bih očekivao.
Naposljetku izroniše kasno popodne desno pred nama ruševine El Himara.
One su svega nešto više od jedne milje udaljene od Hile. Uskoro se pojaviše i
visovi ispred El Mudželibe, a malo južnije Amrana-Ibn-Ali. Prošli smo kroz
vrtove ispred Hile na lijevoj obali Eufrata i preko vrlo nesigurnog pokretnog
mosta ujahali u gradić, ozloglašen zbog svoje gamadi i svoje, čak i za istočnjačke
pojmove, neizmjerne prljavštine te svoga do ludila fanatiziranog stanovništva.
Ovdje smo se zadržali samo toliko da na brzu ruku obdarimo gomilu prosjaka
kraj puta i požurili dalje prema Birs Nimrudu, Babilonskoj kuli koja se nalazi tri i
po sata jahanja jugozapadno od Hile. Hila se nalazi otprilike u sredini tih ruševina
pa se po tome može dobiti predodžba kako je bio golem stari Babilon.
Sunce se spuštalo, prema zapadu kad se pred nama uzdigla, kraj ruševina
Ibrahim Holila, Babilonska kula okružena pustim i močvarnim područjem.
Ruševine ove kule visoke su danas najviše pedeset metara i na njoj se vidi jedan
jedini tanki stup, visok deset metara. On je jedini uspravni ostatak »majke svih
mjesta«, kako se zvao Babilon, ali i on je po sredini presječen dubokom
pukotinom.
Zastali smo u podnožju ruševina, da bih bacio pogled na okolinu. Bio sam
sam. Sunce se već dotaklo obzorja i njegove su se zrake opraštale od ruševina
golemog grada.
Šta je bio taj Babilon?
Ležao je na Eufratu koji ga je razdvajao na dva dijela i po Herodotu je imao
opseg od 480 stadija, to jest šesnaest milja. Bio je ograđen zidom debelim pedeset
i visokim dvije stotine lakata, koji je, na određenim razmacima, bio pojačan
obrambenim kulama. Osim toga štitio ga je i široki i duboki jarak pun vode. Kroz
zid vodilo je stotinu brončanih vrata, a od svakih se odvajala ravna ulica prema
suprotnim vratima, tako da je grad bio podijeljen u pravilne četvorokute.
Trospratne i četvorospratne kuće bile su sagrađene od opeka zalivenih
zemljanom smolom. Zgrade su imale divne fasade i bile odvojene jedna od druge.
U tome moru kuća nalazili su se trgovi i divni vrtovi po kojima je moglo ugodno
šetati dva milijuna stanovnika.
I obje obale rijeke bile su zaštićene visokipi jakim zidovima, s metalnim
vratima koja su se zatvarala noću. Osim toga preko rijeke je vodio krasan most,
širok trideset stopa i prema Strabonu dugačak jednu stadiju, a po Diodom četvrt
sata hoda. Njegov se krov mogao skinuti. Prilikom podizanja toga mosta
iskopano je zapadno od grada jezero s obujmom od dvanaest milja i duboko
sedamdeset pet stopa. U njega je uticala voda Eufrata. To jezero je ostalo i kasnije
da bi primalo poplavne vode; tako je stvoren veliki bazen, iz kojeg su se, pomoću
brana za vrijeme suša navodnjavala polja.
 Na oba kraja mosta uzdizala se po jedna velika palača. One su bile
međusobno povezane podzemnim hodnikom koji je vodio ispod Eufrata, kao na
primjer, tunel ispod Temze. Najistaknutije zgrade u gradu bile su: stari kraljevski
dvor, s opsegom od preko jedne milje, nova palača okružena s tri zida i ukrašena
nebrojenim kiparskim djelima, te Semiramidini viseći vrtovi. Oni su pokrivali
četvorokutnu površinu od 160.000 četvornih stopa, i bili okruženi zidovima
debelim 22 stope. Na velikim zasvođenim lukovima dizale su se amfiteatralno
smještene terase do kojih se dolazilo širokim stepenicama. Terase su bile
popločene šesnaest stopa dugačkim i četiri stope širokim kamenim pločama da ne
bi propuštale vodu. Na ploče je bio položen sloj slijepljene trstike, zatim dva reda
opeka, dobro zalivenim smolom, a preko svega toga sloj olova na koji je bila
nasuta zemlja, iz koje je raslo drveće.
Na najvišoj terasi nalazio se bunar koji je iz Eufrata obilno crpio vodu za
zalijevanje vrtova. U halama na svakoj terasi bile su smještene divne, noću
osvijetljene vrtne dvorane, pune mirisnog cvijeća. S njih je posjetilac mogao
uživati u veličanstvenom pogledu na grad i okolinu.
Međutim, najglasovitija zgrada u Babilonu bila je Baalova kula koja se
spominje u bibliji. U bibliji nije navedena njezina tačna visina, samo je rečeno
»da joj se vrh uzdiže do neba«. Talmudisti tvrde da je kula bila visoka sedamdeset
milja. Po istočnjačkoj predaji bila je visoka deset tisuća hvati, po drugoj jednoj
predaji 25.000 stopa. Kaže se da je na njenom podizanju radilo dvanaest godina
milijun ljudi. Dakako, to je pretjerano. Istina je da se iz sredine velikog hrama
boga Baala uzdizala kula čija je osnovica imala opseg od oko tisuću koraka, dok
joj je visina iznosila šest do osam stotina stopa. Kula se sastojala od osam katova
od kojih je uvijek onaj viši imao manju osnovicu od nižega. Zavojitim
stepenicama koje su osam puta opisivale kulu stizalo se do njezina vrha. Svaki
sprat je imao velike nadsvođene dvorane, i odaje, a kipovi, stolovi, stolice,
posuđe i sav ostali pribor u njemu bili su od masivnoga zlata. U najnižem katu
stajao je kip boga Baala, težak tisuću babilonskih talenata i vrijedan više milijima
talira. Na najvišem katu se nalazila zvjezdarnica s koje su astronomi i astrolozi
promatrali zvijezde. Ksenkso je iz ove kule opljačkao sve blago u vrijednosti od
šest tisuća tri stotine talenata u zlatu.
Istočnjački mit spominje uz to da se u zgradi hrama nalazio bunar isto
toliko dubok koliko je kula bila visoka. U bunaru su navodno bili obješeni na
lancima za noge pali anđeli, Varud i Marud, a na dnu bunara bila je skrivena
odgonetka cjelokupne magije.
Takav je — bio Babilon. A sada...!
Ovdje, na Nimrodovoj kuli, sjetio sam se domovine i svojih mladih dana
kad sam čitao proročanstva koja su najavljivala propast prokletoga grada. Na
vodama babilonskim, na obalama Eufrata, jezera i kanala, sjedili su sinovi
Abrahamovi: njihovi psaltiri i harfe nijemo su visjeli na vrbama, a njihove suze su
tekle u znak pokajanja. Ako bi i zvučala po neka harfa, govorila bi o čežnji za
gradom u kojem se uzdiže Jehovin hram. A onda se čuo silni glas prorokov i
narod je u suzama slušao njegove riječi:
»Ovo je riječ božja protiv Babilona i zemlje Kaldejaca: evo narod će doći
sa sjevera koji će tu zemlju pretvoriti u pustinju. Nosit će luk i štit, bit će okrutan
i nemilosrdan: glas će mu brujati kao more. Bježite iz Babilona da bi svatko
spasio dušu jer je ratni krik u zemlji i veliki jad. Tako govori Gospod: vidi, kaznit
ću kralja babilonskog: spremite se protiv Babilona: klicajte nad njim i oko njega.
Njegovi su temelji pali, njegovi zidovi porušeni. Oborite se na njega, otvorite
skladišta žita, podavite stoku, opsjednite ga, i ne pustite nikoga da vam umakne.
Treba da poginu svi ljudi njegovi i propadnu svi ratnici. Mač na Babilon i njegove
kneževe, na mudrace njegove, mač na njegove junake, mač na konje i kola
njegova i na svu svjetinu usred njega. Babilon će postati hrpa kamenja, a mjesto
na kome se nalazio pustinja!«
Stojeći ovdje gore na ruševini mogao sam vidjeti kako se strašno ispunilo
proročanstvo. Sa šest stotina tisuća pješaka, sa stotinu dvadeset tisuća konjanika i
tisuću bornih kola s kosama, s prebrojenim tisućama jahača na devama došao je
Kir i osvojio grad, usprkos njegovim utvrđenjima i zalihama namirnica za
dvadeset godina. Kasnije je Darije Hispastas odredio da se sruše zidovi, a
Kserkso mu je oteo sve njihovo blago. Kad je Aleksandar Veliki došao u Babilon,
htio je ponovo podići kulu. Postavio je deset tisuća radnika samo da uklanjaju
ruševine i kamenje, ali je posao obustavljen zbog njegove iznenadne smrti. Od
toga vremena je golemi grad sve više propadao, tako da se danas ne može od
njega ništa razabrati, osim hrpe raspadnutih opeka u kojoj se ne može snaći ni
oštro oko istraživača.
Desno od kule vidio sam put koji vodi u Kerbelu, a lijevo put za Mešed Ali.
Pravo prema sjeveru ležala je Tamasija, a iza ruševina zapadnog zida Džebel
Menavija.
"Rado bih ostao i duže ovdje ali sunce se bilo sakrilo pa me je kratki
sumrak otjerao dolje k drugovima.
Šator za žene bio je postavljen pa su svi osim Lindsaya i Halefa već legli da
spavaju. Halef je htio da me još posluži, a Lindsay da razgovara o planovima za
naredne dane. Uspio sam da to odgodim za sutra ujutro, umotao se u svoj
pokrivač i pokušao da zaspim, ali nisam mogao već sam u nekom grozničavom
uzbuđenju zapadao u nemiran polusan koji me nije okrijepio nego još više
umorio.
U zoru me uhvatila jaka zimica koja se smjenjivala s visokom
temperaturom. Čudan bol trgao mi je udove i uprkos tami činilo mi se da se sve
okreće oko mene. Još uvijek sam vjerovao da je to samo groznica koja će uskoro
popustiti pa sam uzeo još jednu dozu kinina, poslije čega sam zaspao u neko tupo
stanje koje je više ličilo na omamljenost nego na san.
Kad sam se probudio, oko mene bilo je sve živo. Na moje iznenađenje, bilo
je već devet sati prije podne, i upravo je kraj nas, podijeljena u dva dijela prolazila
karavana mrtvih na svom putu iz Hile. Jedan je dio odlazio u Kerbelu, a drugi u
Mešed Ali. Halef mi je ponudio vode i datulja. Uspio sam popiti nekoliko gutljaja
vode, ali nisam mogao jesti. Nalazio sam se u stanju koje je bilo slično jakom
mamurluku i sjetio sam se svojih školskih dana kad sam se ponekad našao u
sličnom jutarnjem raspoloženju.
Napeo sam svu snagu da svladam to stanje što mi je, bar privremeno,
nekako uspjelo: bio sam štoviše sposoban da se dogovorim s Hasanom
Ardžir-mirzom koji je kanio krenuti čim prođe veći dio začelja karavane.
Zamolio sam ga usrdno da bude vrlo oprezan i da stalno drži oružje u pripremi.
On mi to obeća s blagim smiješkom i ugovori sa mnom da ćemo se petnaestog ili
šesnaestog istog mjeseca opet naći na ovom mjestu. Oko podne je krenuo. Pri
rastanku mi Benda koja je već sjedila na devi, domahne da priđem.
— Znam, emire, da ćemo se opet vidjeti — reče ona — iako si tako
zabrinut. Ali da te umirim, molim te jedno; posudi mi svoj bodež dok se ne
vratim!
— Evo ti ga!
Bila je to ona džambija koju sam dobio od Esle el Mahema u zamjenu za
svoj bodež i na čijoj je oštrici pisalo: »Samo poslije pobjede u korice!« Znao sam
da se hrabra djevojka neće ustručavati da se u slučaju potrebe posluži njime.
I mirza Selim mi je dobacio nekoliko riječi oproštaja koje su zvučale
gotovo neprijateljski. Zatim je mala skupina konjanika odjahala, a mi smo gledali
za njom sve dok nam je bila na vidiku. Ali poslije toga izda me snaga. Halef kao
da je to i prije mene primijetio.
— Ta ti teturaš, sidi! — viknu on. — Lice ti je crveno kao grimiz! Pokaži
mi jezik!
Poslušao sam ga.
— Posve ti je plav, sidi! Imaš teišku isitmu. Uzani lijek i lezi! Zaista sam
morao sjesti jer me je opet tako uhvatila vrtoglavica da više nisam mogao stajati.
Sad sam se ozbiljno zabrinuo. Popio sam ocatnu vodu i stavio oblog na glavu.
— Ser! — reče Lindsay — čini mi se da nećeite moći poći za mnom da
potražimo mjesto gdje bih mogao kopati.
— Ne, ne mogu.
— Onda ću i ja ostati ovdje.
— Nije potrebno. Imam groznicu kakva se lako dobije na putu. Halef je sa
mnom. Možete slobodno poći, ali ne udaljujte se odviše jer ako naiđete na šiite,
ne mogu jamčiti ni za što.
On ode sa svojim ljudima, a ja zatvorih oči. Halef je sav zabrinut sjedio
kraj mene i stalno kapao ocat na oblog. Ne znam kako dugo sam tako ležao kad
odjednom začuh korake, a zatim osorno pitanje:
— Tko ste vi? Otvorih oči.
Pred nam su stajala tri dobro naoružana Arapa pješaka. Bili su divljega
izgleda i prkosnih lica. Od njih nismo mogli očekivati ništa dobro.
— Stranci! — odgovori Halef.
— Vi niste šiiti. Kom plemenu pripadate?
 — Dolazimo izdaleka, s onu stranu Egipta, i pripadamo plemenima
Mugaribeja. Zašto pitaš?
— Ti možda pripadaš Mugaribejima, ali ovaj drugi je Franak.
Zašto ne ustane?
— Bolestan, je ima groznicu.
— A gdje su oni drugi koji su bili s vama?
— Otišli su u Kerbelu.
— A onaj drugi Franak koji je bio s vama?
— Negdje je blizu sa svojim ljudima.
— Čiji je ovaj vranac?
— Efendijin.
— Daj ga ovamo! I oružje!
On pristupi konju i uhvati ga za uzde, ali to je očito bilo dobro sredstvo
protiv moje groznice jer je ona za tren oka iščezla i ja sam se uspravio na noge.
— Stoj! Najprije treba da se čuje i moja riječ! Tko takne moga konja dobit
će metak!
Onaj čovjek se naglo trže i zaplašeno se zagleda u revolver što sam ga
uperio u njega. Ovdje u blizini grada, kakav je bio Bagdad vjerojatno je već
upoznao ovo oružje i bojao ga se.
— Ja se samo šalim — reče on.
— Šali se s kim god hoćeš, ali nemoj s nama! Šta tražiš ovdje?
— Vidio sam vas i pomislio da bih vam mogao biti od koristi.
— Gdje su vam konji?
— Nemamo ih.
— Lažeš! Po naborima tvoga odijela vidim da jašeš. Odakle znaš da su
ovdje dva Franka?
— Rekli su mi neki hodočasnici koji su vas sreli.
— Opet lažeš. Nijednom hodočasniku nismo rekli tko smo.
— Ako nam ne vjeruješ, otići ćemo.
Oni se povukoše, bacajući požudne poglede na naše konje i oružje i
izgubiše se iza ruševina.
— Nisi nimalo pametno odgovarao na pitanja, Halefe — rekoh. —
Hajdemo, moramo se uvjeriti hoće li zaista otići.
Pošli smo za strancima ali vrlo sporo, jer mi se sada, pošto mi se srdžba
slegla, opet vratila ona čudna slabost i tako mi se smračilo pred očima da sam
jedva mogao razlikovati najbliže predmete.
— Vidiš li ih? — upitah kad smo zašli za ruševine.
— Eno ih, trče tamo prema svojim konjima.
— Koliko ih ima?
— Tri. Zar ih ne vidiš, sidi?
— Ne vidim. Vrti mi se u glavi.
— Uzjahali su na konje i odlaze galopom. Stoj! Alah il Alah! Tamo ih je
čitava četa. Čini se da čekaju ove.
 — Jesu li to Arapi?
— Ne mogu da raspoznam. Predaleko su.
— Onda potrči po moj dogled!
Dok je on trčao do bisaga, ja sam se trudio da se sjetim gdje sam već
jednom čuo glas onog Arapina koji je s nama razgovarao. Njegov hrapavi,
promukli glas bio mi je nekako poznat. Uto se vrati Halef i pruži mi dogled, ali
meni je pred očima treperila crvena maglica pa je Halef morao da preduzme
promatranje. Trebalo mu je malo vremena da se snađe, a onda viknu:
— Ono su Perzijanci!
— Ah! Možeš li prepoznati nekoga od njih?
— Ne. Sad i ovi stigoše do njih, i svi kreću.
— Jašu vrlo brzo, prema zapadu, zar ne?
Halef potvrdi, a ja uzeh dogled. Vrtoglavica me je prošla.
— Halefe — rekoh — ovi Perzijanci su progonitelji Hasana Ardžir-mirze.
Selim-aga je s njima u vezi. Prošle noći kad je bio izjahao, on se sastao s njima i
izdao im da ćemo se rastati ovdje, kraj Babilonske kule. Poslali su onu trojicu da
izvide da li je Hasan Ardžir krenuo, pa će sad požuriti da ga napadnu prije nego
što se približi Kerbeli.
— O, sidi, to je strašno! Moramo odmah za njima!
— Razumije se! Brzo pripremi konje!
— Ne bih li pošao po Engleza? Vidio sam kako je krenuo prema onom
mjestu koje si ti nazvao Ibrahim Kalil.
— Onda ga se moramo odreći. Izgubili bismo odviše vremena. Požuri!
Ponovo podigoh dogled i sasvim jasno ugledah kako ona četa jahača juri
prema zapadu. Zatim istrgnuh list iz bilježnice i napisah nekoliko redaka da
obavijestim Engleza što se desilo i što namjeravamo. Savjetovao sam mu da
napusti Bins Nimrud i da nas počeka na kanalu Anani, jer bi ovdje na kuli bio
izložen napadaju da nisam uspio da odvratim razbojnike od njihove namjere. Taj
sam listić papira tako namjestio u hrpu slomljenih opeka da ga je pri povratku
morao ugledati. Zatim uzjahasmo i odjurismo.
 U PAND Ž AMA KUGE

SKORO je nevjerojatno kakvu moć posjeduje duh nad tijelom. Moja bolest
se posve izgubila, glava mi je bila bistra a pogled nepomućen. Izbili smo na
karavanski put: projahali kraj hodočasnika koji su zaostali za povorkom, a oni su
nam se, grdeći nas, sklanjali s puta, proletjeli smo kraj prosjaka na čije se
zaklinjanje nismo obazirali. Jurili smo — ali, tu je ležala mazga koja je uginula i
oko koje su se dva čovjeka mučila da ponovo zamotaju u poderanu pustenu
ponjavu leš što ga je mazga prenosila. Osjećao se strašan zadah i mene zahvati
nepodnošljivo gađenje, koje mi je zgrčilo želudac i kome nisam mogao odoljeti.
— Kako to izgledaš, sidi — viknu Halef i uhvati za uzde moga vranca. —
Stani, past ćeš s konja!
— Naprijed!
— Ne! Stani! Oči su ti ukočene kao u ludilu! Ta ti se ljuljaš na sedlu!
— Samo naprijed... — Da, htio sam da izgovorim te dvije riječi, ali nisam
ih uspio izustiti. Samo sam promucao nekoliko nerazumljivih glasova, ali ipak
sam još brže potjerao konja. Ali to nije dugo trajalo, jer me je odjednom postalo
mučno pa sam morao stati i povratiti. Kako sam vidio čistu sluzavu žuč, a da pri
tom nisam osjetio bol u predjelu želuca, uhvati me smrtni strah.
— Odjaši, Halefe! Ostavi me!
— Ja da te ostavim? — upita me on uplašeno. — Zašto?
— Imam kugu!
— Kugu! Alah kerim! Je li to istina, sidi?
— Jeste. Mislio sam da imam groznicu, ali sad vidim da je kuga.
— El taum, el jumurdžak — kuga! Alahi, valahi, to je strašno, ta je užasno!
— Jeste, Bježi, Halefe! Potraži Engleza! On će se pobrinuti za tebe. Naći
ćeš ga ili na Babilonskoj kuli ili na kanalu Anani.
Sve te riječi jedva sam promucao, ali Halef, umjesto da me posluša, uhvati
moju vruću ruku.
— Zar misliš da ću te napustiti, sidi?
— Bježi, Halefe!
— Ne mogu! Neka me stigne Alahovo prokletstvo ako te napustim. Zubi
su ti pokriveni tamnom korom a jezik ti muca. Da, to je kuga. ali ja se je ne bojim.
Tko će biti kod moga sidija kad on pati? Tko će ga blagosloviti ako umre?
Efendijo, o moj efendijo! Duša mi jeca a oči plaču! Hajde, još malo se održii u
sedlu. Potražit ćemo mjesto gdje ću moći da te njegujem.
— Hoćeš li to zaista učiniti, vjerni moj Halefe?
— Alaha mi, gospodine, neću se maknuti od tebe!
— Ah, to ti nikad neću zaboraviti! Možda ću moći još malo da se održim
na konju. Hajdemo za Perzijancima!
— Sad je to nemoguće, sidi...
— Naprijed!
 Obodoh vranića, i Halef je morao poći za mnom, htio ne htio. Ali uskoro
sam morao smanjiti brzunu. Opet mi se smračilo pred očima i morao sam se
prepustiti Halefu, koji je bez riječi preuzeo vodstvo. Svaki udar kopita djelovao je
kao udar šakom o moju glavu. Nisam vidio koga srećemo; pustio sam uzde i
objema se rukama čvrsto uhvatio za sedlo.
I eto, poslije dugog, dugog jahanja najzad stigosmo karavanu. Napregnuo
sam se da razlučim pojedine skupine ljudi. Nijemo smo proletjeli kraj njih, kroz
paklena isparenja i mijazme, ali nisam primijetio one koje smo tražili.
— Niisi li ih vidio, Haflefe? — upitah kad smo izbili na čelo povorke.
— Nisam.
— Onda skrenimo nalijevo i vratimo se istim pravcem. Desno nisu mogli
skrenuti. Vidiš li ptice nad karavanom?
— Vidim. To su lešinari, sidi.
— Oni traže plijen i osjećaju zadah lešina. Pripazi neće li koji poletjeti
ulijevo, u našem pravcu! Nemoćan sam. Zavisim samo od tebe.
— Ali ako dođe do borbe, sidi?
— U tom će slučaju moja duša nadjačati bolest. Samo naprijed! Karavana
je iščezla lijevo od nas. Jahali smo punom brzinom
Halefova konja, premda sam se samo krajnjim naporom držao u
stremenima. Tada vjerni Hadži pokaza uvis.
— El bidž! Lešinar! Eno ga gore!
— Leti li ili kruži?
— Kruži.
— Pojaši tako da stignemo tačno ispod njega. On je opazio ili borbu ili
plijen.
Deset je minuta prošlo u nijemoj tišini. Predosjećao sam da se nalazimo
pred odlučnim trenucima, a kako danas nisam mogao gađati s veće daljine,
zabacio sam veliku pušku na rame i uzeo karabinku u ruke. Pri tome sam
primijetio koliko sam oslabio: teška dvocijevka kojom sam inače lakoćom
rukovao, kao da je danas težila stotinu kilograma.
— Sidi — uzviknu Halef i ispruži ruku — eno mrtvih tijela!
— Ima li živih među njima?
— Nema.
— Brzo onamo!
Stigli smo na mjesto i prizor što smo ga ugledali za sva vremena se
neizbrisivo utisnuo u moje sjećanje. Na velikom razmaku ležalo je tu na tlu pet
osoba. Silno uzbuđen skočih s konja i kleknuh kraj prve. Bilo mi je žestoko
udaralo, a ruke jako drhtale dok sam skidao skut kaputa prebačen preko
mrtvačeva lica. Bio je to — Saduk, onaj nijemi Saduk koji nam je pobjegao gore
u kurdskim planinama.
Požurih dalje. Preda mnom je ležala Alvah, stara vjerna služavka pogođena
metkom u sljepočicu. Uto i Halef prestrašeno viknu:
— Jao, jao! Evo Perzijančeve žene!
 Priskočih onamo. Da, to je bila ona, Džana, ponos i sreća Hasana Ardždra!
I ona je bila ustrijeljena, a kraj nje je ležao s ispruženom rukom, kao da je i u smrti
želi zadržati i zaštititi, sam Hasan, pokriven prašinom i pijeskom. Sudeći po
njegovim ranama, borba je morala biti strašna: čak i ruke su mu bile isječene.
Svladan bolom, viknuh:
— O bože, zašto mi nije vjerovao!
— Jeste — mrko će Halef — sam je svemu tome kriv. Više je vjerovao
izdajici nego tebi. Ali eno tamo još nekoga. Hajdemo onamo!
Daleko od drugih ležala je još jedna ubijena žena a pijesak oko nje bio je
razrovan konjskim kopitima. To je bila Benda.
— Prokleti aga! On ju je ubio!
— Nije, Halefe! Ne poznaš li bodež zaboden u njeno srce? Ja sam joj ga
morao posuditi. Njezina se ruka još steže oko drška. On ju je otrgnuo od drugih.
Evo, još se vide tragovi njezinih nogu kako su je vukli kroz pijesak. Možda je i
njega ranila, a zatim je, kad se više nije mogla braniti, sama sebi zadala smrt.
Hadži Halefe, i ja ću ovdje leći!
— Sidi, u njima nema više života. Mrtvi su. Probuditi ih ne možemo, ali ih
možemo osvetiti!
Nisam mu odgovorio. Evo, ovdje je ležala ona, »pobjednica«, smrtno
blijeda, zatvorenih očiju i poluotvorenih usana kao da hoće da šapće nešto u snu.
One divne zjenice zauvijek su se ugasile. S ovih usana nikad se više neće čuti
topao glas, a hladni čelik presjekao je kucanje ovoga čistog srca. Tu je ležala
preda mnom, taj divan ljudski cvijet koji je u prvom svom cvatu morao da uvene.
Glava mi je gorjela. Krvlju natopljena ravnica vrtjela se oko mene, a činilo mi se
kao da se i sam vrtim oko svoje osi. Moje ruke na koje sam se klečeći oslonio,
izgubiše oslonac i ja polako klonuh na zemlju. Bilo mi je kao da tonem duboko i
sve dublje u neki magloviti i sve crnji ponor. Tu nije bilo ni oslonca, ni kraja, ni
tla, dubina je bila beskrajna, i kao iz daljine od milijun milja dopro je do mene
Halefov glas:
— Sidi, o sidi, probudi se! Treba ih osvetiti!
Zatim poslije dugo, dugo vremena primijetih da više ne tonem. Stigao sam
na neko mjesto na kome sam ležao čvrsto i sigurno, na mjesto gdje su me držale
dvije snažne ruke. Opipao sam ih i pogledao u čovjeka koji je plakao. Krupne
teške suze kapale su na mene. Htio sam da govorim ali sam s najvećim naporom
uspio tek izustiti:
— Halefe, ne plaći!
— O, gospodine, pomislio sam da si i ti mrtav, da si umro od bolesti i od
tuge. Hamdulilah, živ si! Molim te, ustani! Eno tamo njihovih tragova. Poći ćemo
za ubojicama i pobiti ih! Da, pobiti, Alaha mi, kunem se!
Ja zatresoh glavom:
— Umoran sam. Stavi mi pokrivač ispod glave.
— Zar ne možeš jahati, sidi?
— Ne mogu.
 — Pokušaj, molim te!
Taj vjerni čovjek je mislio da može mišlju na osvetu prodrmati moju
snagu, ali nije uspio. Tada se on baci na zemlju i poče se šakama udarati po glavi.
— Neka Alah uništi toga zločinca koga ja ne smijem uloviti! Neka Alah
uništi kugu koja mome sidiju otima muškaračku snagu! Neka Alah uništi... Alah
il Alah. ja sam crv, ja sam bijednik koji ne može pomoći! Najlbolje je da i ja
ovamo legnem i umrem!
Sada se ja pribran te rekoh:
— Halefe, hoćemo li dopustiti da lešinari raistrgaju te mrtvace?
— Ne! A gdje i kako ćemo ih zakopati?
— A gdje drugdje nego u ovom pijesku?
— To će biti težak posao, gospodine, ali ja ću to učiniti. Samo ovoga
Saduka koji se pravio gluh da upropasti svoga gospodara, njega neka pojedu
lešinari. Najprije ću pogledati da li mrtvaci možda nemaju nešto uza se.
Ali to je traženje bilo uzalud. Oduzeli su im sve. Kakva su samo bogatstva
dospjela u ruke ovih đavola! Čudno je bilo što su u Bendinom tijelu ostavili
bodež. Ipak su se žacali toga da slome ukočenu djevojčinu ruku. I ja sam zamolio
Halefa da oštri čelik ostavi u srcu mrtve Bende. I onako ne bih više mogao dotaći
taj bodež.
Sada smo počela da razgrćemo zemlju. Za taj posao nismo imah ništa osim
ruku i noževa. Kopali smo vrlo sporo. A na dubini od jedne stope postao je
pjeskoviti sloj tako tvrd da bi nam bio potreban čitav tjedan dana da iskopamo
dovoljno veliku jamu.
— Ne ide, gospodine! Šta ćemo? — reče Halef.
— Vratit ćemo se do kule. Donde nam treba samo dva sata jahanja.
— Valahi, na to nisam ni pomislio! Otići ćemo po Engleza: on ima alat.
— Dotle će lešinari održati gozbu!
— Onda ću odjahati sam, a ti ostani!
— Past ćeš razbojnicima u ruke! Prvi pothvat im je uspio. Vjerujem da su
otišli u Birs Nimrad po naše konje i naše oružje za kojim su se pomamili.
— Zadavit ću ih!
— Ti sam — onoliko njih?
— U pravu si, sidi! A ne smijem ni tebe napustiti jer si bolestan.
— Otići ćemo zajedno.
— A što ćemo s mrtvacima?
— Natovarit ćemo ih na konje, a mi ćemo pješke kraj njih.
— Za to si preslab, sida. Gledaj kako te je samo izmučilo kopanje po
pijesku. Noge ti dršću.
— Drhtat će ali će izdržati! Hajdemo!
Bio je to tužan i u isto vrajeme težak posao da natovarimo teret na oba
konja. Budući da nismo imali dovoljno remenja i užadi, morao sam rasjeći svoj
laso koji me je tako dugo pratio na svim putovanjima, ali sam to učinio bez
oklijevanja jer je bilo prilično sigurno da će se i ruka koja je njime dosad vitlala
za nekoliko sati ukočiti. Pričvrstili smo mrtve tako da je na svakom konju visilo
postrance po dvoje: zatim smo uhvatili konje za uzde i krenuli prema cilju.
Nikada neću zaboraviti taj put. Da nije uza me bio vjerni Halef deset bih
puta ostao na njemu. Usprkos krajnjem naprezanju, klecao sam na svakom
koraku. Morao sam svaki čas zastajkivati ne da skupim novu snagu — jer je to
bilo nemoguće — već da prikupim novu energiju. Od dva sata jahanja postalo je
mnogo više. Sunce je zapadalo. Umjesto da ja vodim konja, visio sam mu na
uzdama i tako sam najzad prošao put, dok me je upola pridržavao Halef, a upola
vukao vranac.
Zadržavalo nas je i to što smo morali biti na oprezu da se ni s kim ne
sretnemo. Tako smo naposljetku kasno uveče stigli do kule. Zar sam ikada mogao
naslutiti da ću na ovom mjestu završiti svoj tako buran život!
Stali smo na istom mjestu na kojem smo sinoć logorovali. Englezu nije bilo
ni traga. Moj listić je nestao. Vjerojatno ga je pročitao i prema mom savjetu
krenuo na kanal. Skinuli smo mrtvace s konja, sputali konjima noge i legli, jer
toga dana nismo više ništa mogli nositi.
»Znam da ćemo se ponovo vidjeti«, rekla je Benda. I evo, ja sam je stvarno
ponovo vidio! Premda sam bio na smrt umoran i samo s najvećim naporom
mogao uhvatiti po koju bistru misao, počeo sam sam sebi gorko predbacivati.
Trebao sam svoje mišljenje odlučnije braniti pa se u slučaju potrebe i silom
oprijeti neopreznosti Hasana Ardžir-mirze. Ako mi je napad bolesti ostavio snage
za onakvu jurnjavu na konju i za ovaj žalostan povratak, onda sam mogao
svladati i onoga mirzu Selim-agu. Tih se prebacivanja ne mogu ni danas posve
osloboditi, premda je od onda prošlo već mnogo godina.
Proveo sam tešku noć. Kraj skoro normalne tjelesne temperature imao sam
brz, grčevit i neujednačen puls, a disao sam kratko i ubrzano. Jezik mi je gorio i
osušio se, a mašta mi je bila obuzeta slikama i predodžbama punim straha da sam
često zvao Halefa da bih se uvjerio što je utvara a što zbilja. Često me je iz tog
bunila budio bol koji sam osjećao pod pazuhom, na vratu i na zatiljku. Uslijed
ovakva stanja, koje opširnije opisujem samo zbog toga što je kuga kod nas velika
rijetkost, probudio sam se u zoru prije Halefa i primijetio da su mi se pod
pazuhom i na vratu razvili čvorovi, na zatiljku čir i crvene pjege na prsima i s
unutrašnje strane ruku. Sad sam smatrao da mi je sudbina zapečaćena i probudio
sam Halefa.
Ovaj se uplaši kad me vidje. Zamolih ga da mi dade malo vode, a zatim ga
poslah do kanala da potraži i dovede Engleza. Prošla su tri sata, za mene vječnost,
a kad se vratio došao je sam. Dugo je tražio, ali nije našao ništa osim jedne
motike, u blizini koje je vidio tragove brojnih kopita po čemu je zaključio da se
tamo vodila velika borba. Motiku je donio sa sobom. To je bio jedan od
Lindsayevih alata. Jesu li ga napali? Ali nigdje nije bilo traga ranjavanju ili
ubijanju. Nisam mogao ništa poduzeti jer sam bio nesposoban i za najmanji
napor.
 Mora da se moj izgled za vrijeme Halefove odsutnosti pogoršao jer je sad
bio više zabrinut i usrdno me molio da uzmem lijek. Da, lijek, ali kakav? Kinin,
kloroform, amonijak, arsen, arnika, opij, i sve ono drugo što sam nabavio u
Bagdadu nisami mogli pomoći. Što sam ja kao laik znao o liječenju kuge!
Smatrao sam da su svjež zrak, održavanje čistoće kože čestim kupanjima i pokoji
zasjek u čirove najbolja sredstva. Pošto nam je opreznost nalagala da ne
ostanemo ovdje, počeo sam da zajedno s Halefom razmišljam o tome, ukoliko je
u mome stanju uopće moglo biti govora o razmišljanju.
Mora da se negdje nalazio neki izvor, ma kako sitan potočić! Kad sam
uperio pogled prema istoku, učinilo mi se da bi se tamo, iza južnoga ruba
ruševina, najprije morala naći neka vodica. Zamolio sam Halefa da odjaše onamo
i da provjeri je li moje naslućivanje tačno.
Taj uslužni čovjek se odmah spremi da pođe, ali me nije bez bojazni
ostavio samog. Imao je i pravo. Otprilike nakon pola sata začuh konjski topot.
Okrenuh se i ugledah sedam Arapa od kojih su dvojica očito bila ranjena, a među
njima i onu trojicu koji su jučer razgovarali sa mnom. Kad ugledaše mrtva tijela,
oni se zabezeknuše i stadoše da se tiho savjetuju. Zatim se približe i opkole me.
— No, hoćeš li nam danas dati svoga konja i svoje oružje? — upita me
jučerašnji govornik.
— Hoću! Samo ih uzmite! — odgovorih ravnodušno i dalje ležeći.
— Gdje je onaj drugi?
— A gdje su ona četvorica što ste ih jučer napala na kanalu Anani? —
uzvratih.
— Saznat ćeš čim predaš konja i oružje. Daj ih ovamo! Vidi, šest pušaka je
upereno u tebe! Čim opališ izgubljen si!
— Ne pada ma na pamet da opalim. Rado vam dajem sve što tražite jer dok
bih ja mogao ubiti samo jednoga od vas, vi ćete svi biti izgubljeini čim se
dotaknete moga konja ili koje druge stvari.
Onaj čovjek se nasmije.
— Neće, valjda, ove puške oživjeti protiv nas!
— Samo pokušaj! Evo ti! Uzmi!
Ja se teškom mukom uspravih i pružih mu najprije desnicom jedan
revolver, a u isto vrijeme ljevicom otvorih odijelo, tako da su mogli vidjeti moj
vrat i otkrivena prsa.
Arapin smjesta povuče ruku, trgne se u najvećoj prepasti i priskoči k svom
konju.
— Zaboga! — viknu sav užasnut vinuši se u sedlo pravim panterskim
skokom. — On ima kugu! Smrt! Smrt! Bježite brzo, vjernici, bježite s ovog
prokletog mjesta, da vas ne stigne propast!
On odjuri najvećom brzinom, a ostali za njim. Ovi ljubazni sinovi
prorokovi nisu u svom užasu ni pomislili na nauk korana da je sve zapisano u
knjizi i da nikakvim bijegomne mogu pobjeći od svoje već određene sudbine. U
svom naglom bijegu čak su zaboravili da me ubiju za osvetu što nisu smjeli oteti
moje stvari.
Nakon daljnjih pola sata vratio se Halef sav sjajući od radosti. Moje
naslućivanje se obistinilo: pronašao je mali nar, rječicu koja svoju bistru vodu
uliva u Eufrat i čije su obale bile obrasle grmljem. Ispripovjedih mu doživljaj s
Arapima, a on se razljuti što nije bio prisutan. Zaklinjao se da bi ih sve
postrijeljao.
Prije nego što smo napustili kulu, morali smo mrtvima pripremiti
posljednje počivalište. Dobro nam je došla pronađena motika. Odvukao sam se
na zapadnu stranu ruševina. Halef je prenio mrtva tijela, a zatim iskopao duboku i
široku raku u urušenom zidu, što nije bilo odviše teško u ovom rastresitom
materijalu. Zatim je mrtve posadio u rupu u sjedećem stavu i počeo zazidavati
otvor, tako da ni Perzijance ni tri žene nije dodirnula zemlja.
Ja sam za to vrijeme sjedio sučelice grobnici i duboko utisnuo u svoju
svijest crte lica ovih dragih ljudi. Tu je sjedila Benda, naslonjena o opeke
Babilona: njena bujna raspletena kosa padala je na tlo, a desnica joj je još stezala
držak bodeža zabodena u njezino ohladnjelo srce. Isto ovako smo pokopali i
Muhameda Emina, u sjedećem stavu u šupljini, s licem okrenutim onamo gdje
sunce svijetli nad Cabom. Svi ovi ovdje prisustvovali su tome činu, pa je i Hasan
Ardžir-mirza izmolio jednu suru iz korana. Tko bi tada mogao proreci da će i njih
zadesiti ista sudbina.
Kad je rub zida dopro do glave pokojnika, Halef se oprosti od njih. I ja sam
se dovukao do zida i kleknuo.
— Alah il Alah, ve Muhamed rasul Alah! — reče mali Hadži. — Dopusti
mi, sidi, da ja danas izgovorim suru smrti!
Učinio je to. Je li trebalo da se stidim zbog suza koje su mi tekle niz
obraze?
Sada je Halef potpuno zatvorio grob i mi smo mogli da krenemo. Svom
snagom sam potisnuo bol i uspuzao u sedlo. Ali kad smo pošli, još jednom sam se
okrenuo k mjestu s kojim sam se tako teško rastajao. O, čovječe, ti najuzvišenije i
najponosnije zemaljsko biće, kako si ništavan i nemoćan, kad se valovi vječnosti
obore na tebe! Pojahali smo najsporijim korakom kraj ruševina Ibrahim Halila i
prešli južnu granicu ruševina koje su ostale lijevo za nama. Stalo me je mnogo
muke da ne padnem sa sedla. Tako je prošlo više od jednog sata prije nego što
smo stigli do mjesta što ga je ranije Halef pronašao za polovinu toga vremena.
Ugledao sam prilično velik potok koji je dolazio sa zapada i bio bistar i svjež kao
kakav izvor. Vijugao se kao zmija u nebrojenim zavojima prema rijeci i s obje
strane bio obrastao vrbama i grmljem.
Nisam bio raspoložen da istražujem otkuda takva voda u ovom pustom
kraju, ali sam kasnije naišao i na druge pritoke: nar Havand, nar lladriš, i ostale, i
čuo da predio zapadno odavde nipošto ne oskudijeva u vodi. Tamo ima prostranih
močvara u kojima buja groznica, a na strmim graničnim visovima nisu rijetke
oborine.
 Halef je najprije za me pripremio ležaj i nad njim podigao nadstrešnicu da
bi me zaštitio od sunca. Zatim se okupao i ispružio na taj ležaj od lišća. Jezik mi je
bio tamno crven, crn i ispucan. Čas me je tresla vrućica, čas zimica. Halefove
pokrete razabirao sam kao kroz gustu maglicu a njegov glas čuo kao u snu;
zvučao mi je kao da govori iz trbuha. Pjege i otekline po tijelu širile su se sve više.
Predvečer sam u trenutku kad je groznica prestala, zamolio Halefa da dobro
zasiječe u moj čir na zatiljku. To nije bilo neopasno, ali je uspjelo. Da noću ne bih
opet zapao u još opasniji neprekinuti san, naložio sam Halefu da me drmanjem
budi i polijeva vodom kad god me svlada opasna ukočenost. Tako je prošla noć i
svanulo jutro. Osjećao sam se malo bolje, a Halef je otišao da nešto donese za
jelo.
Ubrzo se vratio s nekom pticom i ispekao je na ražnju. Ja nisam mogao
progutati ni zalogaja, a i Halef je utučeno sjedio kraj mene i nije jeo. Samo pas je
pojeo svoj obrok. Kako su tužni bili naši dani na Eufratu, na »rajskoj rijeci«.
Smrtno bolesni bez ičije pomoći osim one što smo je sami sebi mogli pružiti,
okruženi dahom kuge, usred neciviliziranih, fanatičnih neznalica od kojih nismo
mogli da se branimo nikakvim drugim oružjem, već jedino — upravo kugom! U
Hilu ili neko drugo mjesto nismo smjeli poći. Tamo bi nas odmah ubili. Šta bi od
mene bilo bez pomoći moga valjanoga Haiefa koji je sve stavio na kocku da bi mi
dokazao svoju ljubav i vjernost!
Danas je bio četvrti dan bolesti, a ja sam čuo da je taj dan odlučan. Ostao
sam pri tome da spas mogu očekivati samo od vode i čistoga zraka. Premda je
moje tijelo od napora posljednjega vremena teško stradalo bio sam uvjeren da u
ostatke svojih snaga smijem imati više povjerenja nego u bilo kakav lijek, utoliko
više što o primjeni i djelovanju lijekova nisam mnogo znao.
Predveče je groznica popustila a i žestoki bol u čiru je oslabio. Te sam noći
povremeno vrlo dobro spavao i krijepio se snom, a kad sam sutradan Halefu
pokazao jezik koji je opet počeo da se vlaži, on mi reče da je crna boja gotova
iščezla. Sad sam se počeo nadati da ću ozdraviti, ali poslije podne sam se silno
uplašio kad se moj vjerni Halef počeo tužiti na glavobolju, vrtoglavicu i zimicu.
Već me je ranije mučila bojazan da bi se i on mogao razboliti, a sad sam bio
siguran da se zarazio. Vidio sam ga kako ide na potok po vodu: teturao je.
— Halefe, past ćeš! — uzviknuh uplašeno.
— O, sidi, sve se vrti sa mnom u krugu!
— Bolestan si! To je kuga!
— Znam.
— Ali, ja sam te zarazio!
— Alah je tako htio. To je zapisano u knjizi. Umrijet ću, ali ti ćeš otići
mojoj Hani i utješiti je.
— Ne, nećeš umrijeti. Ja ću te njegovati.
— Ti? — upita on, zaklmavši glavom. — Ta ti se i sam još boriš sa smrću
koja te ne želi pustiti.
 — Ja sam već na putu ozdravljenja i neću učiniti ništa manje za tebe nego
što si ti učinio za mene.
— O, sidi, šta sam ja prema tebi! Ostavi me da ovdje legnem i umrem!
Toliko ga je, dakle, već obuzela ona malodušnost značajna za kugu!
Sigurno se dugo borio da bi što duže od mene sakrio svoju bolest. Sad to više nije
mogao i već poslije nekoliko sati buncao je u groznici. Možda se zarazio
istovremeno sa mnom kad smo ono u Bagdadu promatrali dolazak karavane
mrtvih. Sad se u njemu razvijao najteži, biliozni oblik kuge, u kome svi simptomi
nastupaju s povećanom žestinom.
Ja sam se samo s najvećim naporom uspio za kratko vrijeme dići da mu
pružim onu njegu koja je još i meni samom bila silno potrebna. Toga se vremena
samo s užasom sjećam i bolje je da ovdje prijeđem preko njega.
I Halef se spasio, ali je još desetoga dana bolesti bio toliko slab da sam ga
morao na rukama premještati s mjesta na mjesto. Ni ja još nisam mogao
slobodnom rukom gađati iz puške. Srećom naš bolesnički ležaj nije nitko otkrio.
Kad sam se prvi put ugledao u vodi, uplašio sam se bradate mrtvačke glave koja
se cerila u mene. Nije bilo čudo što su lešinari stalno kružili nad nama i što su
hijene i čagljevi koji su s ruševina dolazili na pojilo, virili kroz trsku da ustanove
nismo li već zreli za gozbu. Ali svaki put su se morali brzo povući, jer ih Dojan,
naš hrt, nije baš gostoljubivo primio.
Prvi moj izlazak odveo me je do groba Perzijanaca koji sam našao
netaknut. Došao sam pješice i možda jedan sat sjedio kraj kule dok su žive slike
preminulih uskrsavale pred mojim duhovnim očima. No odjednom zalaje moj
pas. Okrenuh se i ugledah skupinu od osam jahača s nekoliko sokola i pasa na
korlatu. Oni me primijetiše i priđoše mi.
— Tko si? — upita me jedan od njih, očito vođa.
— Stranac.
— Što radiš ovdje?
— Tugujem za mrtvima koje sam ovdje pokopao. Pri tom mu pokazan na
grob.
— Od koje su bolesti umrli?
— Ubijeni su.
— Tko ih je ubio?
— Neki Perzijanci.
— Ah! Perzijanci i Arapi plemena Zobeida. Ćuli smo o tome! Ubili su i
nekoliko ljudi na kanalu.
Prestrašio sam se jer su to mogli biti samo Lindsay i njegovi ljudi.
— Znaš li to sigurno?
— Znam. Mi smo iz plemena Sata; pratili smo hodočasnike u Kerbelu i
tamo smo to čuli.
To je svakako bila laž. Sati žive daleko na jugu, pa bi se izložili opasnosti
da se ovdje pojave. I sama okolnost što se ovdje nalaze u lovu sa sokolima
pokazivala je jasno da sigurno stanuju u blizini. Postao sam nepovjerljiv, ali sam
pazio da oni to ne primijete.
Čovjek pritjera konja posve blizu i reče:
— Kakva ti je to čudna puška? Pokaži mi je!
On pruži ruku da dohvati moju opetušu, ali ja uzmakoh i rekoh:
— Ova je puška opasna za svakoga tko se ne umije njome dužiti.
— Onda mi pokaži kako se njome služi!
— Vrlo rado, ako sjašeš i pođeš sa mnom malo dalje. Nitko ne daje pušku
iz ruke ako nije siguran da to može učiniti bez opasnosti.
— Ovamo s puškom! Ona je moja!
On opet pruži ruku i istodobno prope konja da me pogazi, ali sad skoči
Dojan, uhvati ga za ruku i strže ga sa stremena na zemlju.
Arapin koji je vodio pse kriknu i pusti ih, a oni odmah navališe, na Dojana.
— Zovnite pse natrag — zapovjedih podigavši pušku.
Oni ne poslušaše moj poziv i ja opalih dva, tri, četiri puta uzastopce. Svaki
metak je oborio po jednog psa, ali pri tome nisam pazio na vođu. Ovaj se digao,
uhvatio me i odostraga me oborio na zemlju. Bio sam odviše slab da se branim.
Savladao me je uprkos svojoj ozlijeđenoj ruci i čvrsto me držao dok mu nisu
priskočili drugi u pomoć. Istrgli su mi pušku i nož, zatim me vezali i prislonili uz
gomilu opeka.
Za to vrijeme se Dojan dalje borio s tri preostala psa. Krzno mu je bilo sve
izujedano. Krvario je iz nekoliko rana, ali se hrabro držao, i nikada protivnicima
nije pružio grlo. Tada jedan Arapin podiže svoju staru pušku, nanišani i opali.
Metak pogodi Dojana među rebra i on se sruši mrtav, a njegovi poludivlji
neprijatelji ga doslovno raskomadaše.
Bilo mi je kao da sam izgubio najboljega prijatelja. Ah, ta slabost! Da sam
bio pri staroj snazi, šta bi za me predstavljao ovaj komad starog konopca kojim su
mi vezali ruke!
— Jesi li sam ovdje? — upita me vođa.
— Nisam. Imam još jednog druga — odgovorih.
— Gdje je?
— U blizini.
— Što radite tu?
— Putem nas je uhvatila kuga i ostali smo ovdje.
Ovaj iskreni odgovor ostao mi je jedina mogućnost da umaknem ovim
ljudima, i tek što sam izgovorio posljednju riječ, oni glasno viknuše od prepasti i
uzmakoše od mene. Samo vođa ostade. Ljutito se nasmije i reče:
— Lukav si ti čovjek, ali mene nećeš prevariti! Koga nasred puta obori
kuga, taj se više ne diže!
— Samo me pogledaj! — rekoh jednostavno,
— Na licu ti je zaista ispisana smrt, ali nemaš kugu, već samo groznicu.
Gdje ti je drug.
— On leži na . . . slušaj, evo ga, ide!
 Čuo sam naime izdaleka glas koji se trudio da bude snažan ali je samo
piskutavo ponavljao riječi: — Ri, Ri, Ri! — Zatim se začu nagli galop konja, i
trenutak kasnije ugledah svoga vranca kako juri preko krša, kamenja i ruševina.
Na njemu je ležao Halef ovivši lijevu ruku oko konjskoga vrata, a desnicu
položivši Riju među uši. U ruci je držao jedan od svojih dvocjevnih pištolja. I
puška mu je visjela o ramenu.
Svi se Arapi okrenuše promatrajući taj prizor. Kako se samo moj smrtno
izmoreni Hadži popeo na konja! Nije više imao snage da ga zaustavi, pa je
projurio kraj nas.
— Dur kavi, Ri! — uzviknuh što sam glasnije mogao. Pametni konj se
odmah vrati.
— Skini ruku s ušiju, Halefe!
On to učini i konj stade upravo preda me. Halef pade na zemlju. Nije se
mogao podići pa ni da sjedne, ali ljutito upita:
— Čuo sam pucnjavu, sidi! Koga treba ubiti?
Pogled na ovoga bolesnika mogao je odmah dokazati Arapima da sam
malo prije govorio istinu.
— To je kuga! Alah nas zaštitio! — povikaše.
— Jeste, kuga je! — viknu vođa, baci karabinku i nož, i skoči na konja. —
Bježimo, ljudi! A vi, psi koji ste nas zarazili, idite u pakao!
On nanišani u mene, a drugi jedan u Halefa. Ali prvoga izda ruka za koju
ga je ujeo pas, a drugome je drhtala od straha pred kugom. Meci nas nisu
pogodili. I Halef je opalio iz svog pištolja, ali mu je ruka drhtala kao grana na
vjetru. Nikoga nije pogodio. Kad je htio da podigne pušku izda ga snaga.
Uostalom, Arapi su već javili na sigurnoj udaljenosti.
— Eno ih tamo! Umakli su nam! Neka ih šejtan stigne! — viknu, ali to nije
bio uzvik nego neko naglo gunđanje. — Što su ti učinili, sidi?
Ispripovjedih mu sve i zamolih ga da presiječe konopac. Siromah, jedva je
smogao snage da to učini.
— Reci mi, Halefe, kako si se popeo na konja?
— Vrlo lako, sidi — odgovori on. — Konj je ležao na zemlji, a ja sam
odriješio remen i legao mu na leđa. Znao sam gdje si i kad sam čuo pucnjavu
morao sam ti priteći u pomoć. Prasak tvoje karabinke vrlo daleko dopire. Otkrio
si mi tajnu svoga konja. Zato me je tako brzo doveo k tebi.
— Sama tvoja pojava bila je dovoljna da me spasi. Strah od kuge jači je od
svakog oružja. Ti će ljudi pripovijedati o svom susretu pa vjerujem da ćemo biti
sigurni od daljnjih susreta dok se budemo nalazili ovdje.
— A što je s Dojanom? Jesu li ono njegovi ostaci?
— Jesu.
— O, jao! Sidi, tako mi je kao da je netko od mene otrgao polovinu tijela!
Sigurno je hrabro poginuo.
— Jeste. Pobijedio bi da ga nisu ustrijelili. Ali mi moramo podnijeti još
jedan mnogo bolniji gubitak. Englez i njegovi ljudi su ubijeni.
 — Englez! Alah il Alah! Tko ti je to rekao?
— Vođa ovih Arapa tvrdio je da je to čuo, ali možda je i sam učestvovao u
ubojstvu.
— Onda moramo pronaći njihova mrtva tijela. Čim se budem mogao
kretati potražit ćemo ih da ih pokopamo. Englez je bio nevjernik, ali je tebe volio
pa sam zbog toga i ja volio njega. Sidi, iskopaj grob za psa! Neka počiva ovdje u
blizini Perzijanaca. On ih je i u životu štitio. Njega ne smije dirnuti ni lešinar ni
čagalj. Ali me onda odmah odvedi odavde. Tako sam iznemogao kao da je mene
pogodio metak!
Učinih mu po želji. Vjernog sam Dojana položio u zemlju ispred groba
Perzijanaca, kao da ih i u smrti treba braniti. Zatim sam podigao Halefa na konja
i pokupio oružje. Onda se polako vratismo na potok, ne sluteći da je pripovijest o
Englezovoj smrti srećom samo posljedica neke zablude. Žurilo mi se da što prije
napustimo ovaj kraj, gdje smo u carstvu ruševina onim davnim mrtvacima
ostavili i tolike svoje. O nekad namjeravanom putu u Hadramaut sada nije moglo
biti ni govora.
 U DAMASKU

BUDI mi pozdravljen, Damasku, cvjetni grade, kralju mirisa, zjenice u oku

lica cijeloga svijeta, djevičanski grade smokava, darovatelju sve radosti i
neprijatelju svake brige! — Tako putnik pozdravlja Damask kad se zaustavi
prijeko na Kubet en Nasru čija se džamija uzdiže na Džebel es Salehiji kao
osmatračnica s koje puca daleki vidik u krajinu.
Taj brežuljak Es Salehija pruža neosporno jedan od najdivnijih vidika na
svijetu. Iza njega se pružaju slikovite planine Antilibanona uzdižući svoje stijene
visoko u nebo, a s druge se strane otvara pred očima ravnica Damaska koju kao da
je priroda stvorila da bude zemaljski raj, dolina koju muslimani kuju u zvijezde.
Tik ispod planine leži El Guta, dolina široka nekoliko milja i gusto pokrivena
voćkama i prekrasnim cvijećem. Natapa je i osvježuje osam rječica i potoka od
kojih su sedam pritoci rijeke Barade. Iza toga prstena od samih vrtova sjaji se
grad, koji Arapi nazivaju Sam, kao utjelovljena fata morgana za kojom čezne
pustinjski putnik željan okrepe i odmora.
Putnik se ovdje nalazi na historijski veoma važnom tlu na kojemu su i
bajke potjerale svoje srebrnasto cvijeće. Prema sjeveru se uzdiže Džebel Kasium
na kojemu je prema istočnjačkim bajkama nekoć Kain ubio svoga brata Abela. U
El Guti raslo je prema arapskoj legendi drvo spoznanja ispod kojega je izvršen
prvi grijeh, a u Damasku samom uzdiže se glasovita mošeja Omajada s čijeg će se
minareta, prema vjerskim predajama, izreći presude posljednjeg suda. Tako će
dakle povijest Damaska kao nijednog drugog grada potrajati od početka pa do
kraja svijeta kako to tvrde ponosni fanatični stanovnici grada na Baradi.
Damask je zaista jedan od nastarijih gradova svijeta, ali se vrijeme njegova
osnivanja ne da tačno odrediti, budući da su muslimanski povjesničari više
zapleli niti tradicije, nego što su ih raspleli. Biblija više puta spominje Damask. U
ono vrijeme zvali su ga i Aram Damasek. Kralj David ga je usvojio i ubrojio
među najsjajnije bisere svoje krune. Kasnije su ovdje vladali Asirci, Babilonci,
Perzijanci, Seleuci, Rimljani i Arapi.
Često, veoma često Damask je bio osvojen i razrušen, ali se uvijek iznova
podigao s novom životnom snagom. Najteže je stradao pod Tamerlanom koji je
godine 1400. dopustio svojim divljim hordama da deset dana ubijaju po ulicama.
Kad je nakon toga u gradu zavladala mrtva tišina, požar je uništio i ono što je
možda još preostalo. Pod osmanlijskom vladavinom grad je postepeno sve više
gubio svoje značenje. Iz nekadašnjeg svjetskog velegrada Damask je postao po-
krajinskim gradom, sjedištem guvernera-paše, a svatko zna da je takva vrst
uprave prikladna samo da i najbogatija zemlja svijeta na kraju potpuno osiromaši
i da pomoću beskrajnoga oporezovanja potpuno upropasti i najizdašnije narodno
blagostanje.
Danas se govori o dvije stotine tisuća stanovnika koji navodno žive u
Damasku, ali vjerojatnije je da ih ima samo oko stotinu pedeset tisuća. Među
njima se nalazi nešto preko trideset tisuća kršćana i tri do pet tisuća Židova. Ni
jedan musliman, pa čak ni stanovnici Meke nisu tako fanatični kao stanovnici
Damaska. Taj fanatizam, koji vrlo lako dovodi do krvavih sukoba, danas je isto
takav kao u godini 1360. kad je poklano tisuće i tisuće inovjeraca.
Iz Damaska vodi veliki karavanski put u Meku u koju se stiže za četrdeset i
pet dana. U Bagdad stižu karavane za trideset do četrdeset dana, ali poštanski
teklići jašu onamo na devi za samih dvanaest dana. Ipak je korištenje te veze
prilično skupo jer se za otpremu pisma iz Bagdada u Stambul plaća dvadeset i
osam maraka, a za preporučeno pismo čak pedeset maraka.
I ja sam stigao u Damask iz Bagdada ali ne onom cestom kojom jašu
poštanski teklići. Zato sam imao svoje posebne razloge.
Nakon događaja što sam ih već ispripovijedao, morali smo još šest dana
ležati uz potok, sve dok se Halef nije toliko oporavio da smo se mogli vratiti u
Bagdad. Prije toga smo još jednom vrlo marljivo i veoma pomno pregledali
područje uz kanal Anana tražeći Lindsaya i njegove tragove, ali nismo našli baš
ništa. Stigavši u Bagdad doznali smo od našeg domaćina da nije vidio Engleza
niti je išta čuo o njemu, pa sam tako smatrao potrebnim da njegov nestanak
prijavim engleskom konzulatu. Obećali su mi da će smjesta poći u potragu za
njim, ali se činilo da je traganje bilo uzaludno, tako da sam napokon odlučio da
krenem dalje.
Toj mojoj odluci nisu stajale na putu nikakve zapreke financijske prilike
jer sam u ruševinama Felusova tornja pronašao veoma obilnu putnu blagajnu,
doduše ne prekapanjem ruševina, već posve drugim načinom i to na mjestu za
koje nikad ne bih mogao pomisliti da bi se mogao nalaziti novac, što sam ga
uostalom nužno trebao.
Kad je naime jednog dana moj Halef ležao uz potok utonuo u duboki san
potpune iscrpljenosti, a ja sam pomno razmišljao o teškom položaju u kome smo
se nalazili, sjetih se riječi Mare Durime što ih je izgovorila predavajući mi na
rastanku amajliju: — Ne pomaže ništa dok je zatvorena, ali ustrebaš li spasioca u
nevolji, ti je otvori. Ru 'i kulijan će ti priteći u pomoć pa i onda ako ne bude uza te.
Dakako da nisam ni pomislio na to da bi mi amajlija mogla pomoći. Dugo
je visjela o mom vratu, a da se uopće nisam obazreo na nju, ali sad sam od puke
dosade postao radoznao što li se nalazi u njoj. Skinuo sam je, razvezao vanjski
ovoj i našao savijenu pergamenu s dvije engleske novčanice. Priznajem da je
izraz moga lica u tem trenutku zaista morao biti neobičan, ali nipošto neugodan.
Kod takva sadržaja stara je Mara Durime zaista imala pravo kad je rekla: — Ne
pomaže ništa dok je zatvorena. — Ali kako je ona, bogata kraljevska kći, došla do
engleskoga novca? O tome nisam htio nepotrebno misliti. Engleske funte mogu
se dobiti u svim krajevima svijeta. Darovateljica je bila veoma bogata i meni
zaista neobično naklonjena. Najradije bih odjahao natrad u Lizan da joj se
zahvalim. Izgubivši Engleza, izgubio sam istodobno i druga koji se u svim
novčanim problemima pokazao veoma pristojnim. Njegove riječi »plaćam dobro,
well«, značile su, za mene siromaha, mnogo. Sad je taj gubitak bio na neko
vrijeme pokriven, okolnost koja me je spasila od nemalih briga.
I Halef se veoma obradovao kad sam mu rekao kako je vrijedan sadržaj
amajlije pa sam odlučio da mu radost još povećam saopćenjem da ću s njime
odjahati Hadedinima, najprije zbog njega samoga, a zatim zbog oba Englezova
sluge koji su se možda još uvijek nalazili ondje. Smatrao sam se moralno
obvezanim da preuzmem taj dio Englezove baštine.
Pošto smo se u Bagdadu temeljito odmorili i snabdjeli svime što nam je
trebalo, otputovasmo, ostavivši za svaki slučaj vijesti gdje nas mogu naći.
Odjahali smo preko Samare u Tekrit, a zatim skrenuli prema zapadu do Tatara da
izbjegnemo plemena s kojima smo se nekoć sukobili u Stepenastoj dolini. Na
putu do glasovitih ruševina El Hater sreli smo dva čovjeka koji nam rekoše da su
Samari sa svojih običajnih pašnjaka otišli prema jugozapadu u pravcu El Deira na
Eufratu da bi izbjegli neprekidnim neprijateljstvima mosulskoga guvernera.
Onamo smo stigli sretno nigdje ne prekidajući put.
Naš dolazak je istodobno izazvao i žalost i radost. Amad el Gandur nije
stigao. Cijelo se pleme vanredno brinulo za našu sudbinu, ali se ipak nadalo da
ćemo se vratiti živi i zdravi. Sad je ta nada propala. Smrt Muhameda Emina vrlo
je rastužila cijelo pleme pa je priređena velika žalobna svečanost.
Posve drukčije stajala je stvar s Hanom koja se, čim smo se pojavili, bacila
u zagrljaj Halefa kličući od radosti. I on se sav oduševio ugledavši je, a ushićenje
mu se udvostručilo kad nas je Hana odvela u šator da nam pokaže maloga Hadžija
koji je za vrijeme naše odsutnosti stigao da počne svoje zemaljsko hodočašće.
— Znaš li, sidi, koje sam mu ime nadjela? — upita ona
— Koje? .
— Zove se — prema tebi i prema njegovom ocu — Kara Ben Halef. . .
— Dobro si učinila, ti kruno svih supruga i cvijete svih žena — viknu Halef
— Moj sin će postati junak kao što mu je otac jer mu je ime dulje od
neprijateljskog koplja. Svi će ga muškarci poštivati, sve će ga djevojke voljeti, a
neprijatelji bježati pred njim čim u borbi odjekne ime Kara Ben Halef Omar Ben
Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Goiara!
Dakako da se i šeik Malek razveselio kad nas je opet ugledao. U
međuvremenu je zadobio znatan uticaj nad Hadedinima pa se moglo predvidjeti
da će on, kakve su u taj čas bile prilike, veoma brzo zauzeti položaj plemenskog
vođe. U tom slučaju mogao je i moj mali vjerni Halef računati s time da će
jednom biti jedan od šeika Samara.
U brojnoj pratnji posjetili smo sva ona mjesta što smo ih obišli za vrijeme
našeg prvog boravka. Uvečer smo sjedili u šatorima ili ispred njih da radoznalim
Arapima ispripovijedamo svoje doživljaje, pri čemu Halef nije nikad zaboravio
da posebno naglasi zaštitu što mi ju je pružao za vrijeme čitavog putovanja.
Ona dva Irca nalazila su se još ondje. Za vrijeme moje odsutnosti su upola
podivljali i toliko naučili arapski koliko je bilo potrebno da se uzmognu
sporazumjeti sa svojim gostoprimcima. Ipak su čeznuli da odu, a kad su čuli da ne
mogu više računati na svoga gospodara koji je nestao, zamoliše me da se
pobrinem za njih. Pristao sam jer sam s tom namjerom i došao onamo.
Bio sam odlučio da odem u Palestinu, a odande morem u Stambul. Ipak
sam prije toga htio da najprije pogledam Damask, grad Omajada. Da bih izbjegao
sve nezgodne susrete do kojih je moglo doći u blizini Mosula odlučio sam da
južno od El Deira prijeđem preko Eufrata i da neko vrijeme jašem ravno prema
jugu kako bih onda preko planine Hauran stigao u Damask.
Ali Hadedini me nisu htjeli pustiti da tako brzo odem. Halef je čvrsto
ustrajao u tome da me prati u Damask. Nisam mu smio odbiti tu želju, a pošto
sam mu morao dati dovoljno vremena da uživa u svojoj obiteljskoj sreći, to je moj
boravak kod Hadedina potrajao mnogo, mnogo dulje, nego što sam to u prvi čas
mislio. Prolazio je tjedan za tjednom. Došlo je ono kratko neugodno godišnje
doba i već se približavalo kraju. Sad više nisam htio ostati. Krenuli smo.
Veliki dio Halefovih suplemenika pratio me je do Eufrata. Na lijevoj obali
rijeke oprostismo se od njih: Halef na kratko vrijeme, a ja za cio život. Obilno
opskrbljeni svim potrebnim prijeđosmo preko rijeke. Ubrzo nam je iščezla s vida.
Tjedan dana kasnije ugledasmo pred sobom vrhunce Haurana, ali dva dana prije
toga doživjeli smo susret koji je u neku ruku utjecao na neke kasnije događaje.
U rano jutro ugledali smo daleko ispred sebe četiri jahača na devama koji
kao da su jahali u istom smjeru kao i mi. Budući da nismo imali pravoga
povjerenja u Beduine Haurana, bilo bi nam drago da nađemo pratioca pa zato
pojahasmo brže da stignemo one jahače. Ugledavši nas i oni brže potjeraše svoje
deve, no mi smo im se ipak sve više primicali. Oni su to opazili pa su se zaustavili
i skrenuli u stranu da nas puste da prođemo. Bio je to neki stariji čovjek s tri
mlada čvrsta pratioca. Nisu izgledali baš odviše ratnički, ali su ruke držali na
oružju da bi nam ulili poštovanje.
— Selam! — rekoh zaustavljajući konja. — Ostavite oružje, mi nismo
razbojnici.
— Tko ste vi? — upita onaj stariji.
— Mi smo tri Franka sa Zapada, a ovaj ovdje je moj pratilac i miroljubivi
Arapin.
Nato se lice onog čovjeka razvedri i on me upita lošim francuskim
jezikom, svakako da se uvjeri o tome je li moja tvrdnja istinita:
— Iz koje zamlje potječete, gospodine?
— Iz Njemačke.
— Ah — reče on naivno — to je veoma miroljubiva zemlja u kojoj
stanovnici ne rade ništa, osim što čitaju knjige i piju kavu. Odakle dolazite? Jeste
li možda i vi trgovac kao što sam ja?
— Nisam. Ja putujem da bih pisao knjige o zemljama koje vidim, knjige
koje će kasnije ljudi čitati uz kavu. Dolazim iz Bagdada i idem u Damask.
— Ali vi umjesto pribora za pisanje nosite toliko oružje!
— Nosim ga zato jer se priborom za pisanje ne bih mogao osobito obraniti
od Beduina koji ugrožavaju puteve kojima krećem.
 — To je istina — kimne taj čovjek koji očito pisca nije mogao sebi
predočiti drukčije nego s golemim perom iza uha, i s pločom za pisanje pred
sobom na sedlu, te s po jednom orijaškom tintarnicom sa svake strane konja. —
Sad se Anazeji nalaze na Hauranu, a pred njima treba da je čovjek zaista oprezan.
Hoćemo li se udružiti?
— Vrlo rado. Putujete li i vi u Damask?
— Putujemo. Ja stanujem ondje. Ja sam trgovac pa svake godine polazim
sa malom karavom na trgovački put do Arapa na jugu. S takva puta se upravo
vraćam.
— Hoćemo li prijeći preko istočnoga Haurana li ćemo se držati lijevo ceste
koja vodi u Meku?
— Što bi bilo najbolje?
— Svakako ovo posljednje.
— Slažem se. Jeste li već bili ondje?
— Nisam.
— Onda ću vas ja voditi. Naprijed!
Prvobitno trgovčevo nepovjerenje potpuno se izgubilo. Pokazao se kao
otvoren i razgovorljiv čovjek pa sam ubrzo doznao da uza se nosi pozamašnu
svotu novaca što ju je dobio za prodanu robu. Arapi su ga doduše većinom plaćati
drugom robom, ali ju je on uspio unosno prodati.
— I sa Stambulom održavam žive veze. Hoćete li možda otići i onamo?
— Hoću.
— Ah, onda bi mogli ponjeti pismo mome bratu koji ondje stanuje! Bio bih
vam veoma zahvalan.
— Vrlo rado. Dopustite mi dakle da vas u Damasku posjetim i da
podignem pismo.
— Samo dođite! Moj brat Maflaj također je trgovac i ima veoma
razgranate veze. Možda će vam i on moći biti od koristi.
— Maflaj? Hm. To ime sam već jednom negdje čuo.
— A gdje?
— Hm; dopustite mi da razmislim... da, eto, sjetio sam se! .U Egiptu sam
sreo nekog trgovca iz Stambula. Zvao se Isla Ben Maflaj.
— Zaista? Oh, to je vrlo zanimljivo! Isla je naime moj sinovac, sin mojega
brata.
— Hoće li to zaista biti taj isti Isla?
— Opišite mi ga!
— Bolje od svakoga opisa poslužit će vam ako spomenem da je ondje na
Nilu ponovo pronašao djevojku koja je bila ugrabljena od svojih roditelja.
— Tačno je, to se slaže! Kako se zvala ta djevojka?
— Zenica.
— Sve se to slaže. Gdje ste ga sreli? Gdje vam je on to pripovijedao? Zar
možda u Kairu?
— Ne, već na samom licu mjesta. Poznate li vi tu zanimljivu zgodu?
 — Poznam. Kasnije je poslovno došao k meni u Damask pa mi je sve
ispripovijedao. Nikada više ne bi pronašao zaručnicu da se nije sreo s nekim Kara
Ben Nemzijem, nekim efendijom iz . . . ah, Alah il Alah, taj efendija je također
pisao stvari koje su onda drugi ljudi čitali! Kako se zovete, gospodine?
— U Egiptu, a i kasnije nazivali su me zaista Kara Ben Nemzi.
— Hamdulilah, quel miracle 1 I to ste vi, vi glavom!
— Upitajte samo moga pratioca Hadži Halefa koji je pomogao da se
Zenica oslobodi.
— Onda mi još jednom pružite ruku, gospodine! Moram vam je stisnuti.
Sad nema druge, morate u Damasku stanovati kod mene, vi i vaši ljudi. Moja
kuća je vaša zajedno sa svime što je u njoj!
Iskreno obradovan, stisnuo je ruku također i Halefu i obim Ircima. Irci su
se zaista zapanjili zbog toga živog izraza prijateljstva ćiji uzrok nisu mogli
shvatiti. Svom Halefu sam međutim morao prevesti naš razgovor vođen na
francuskom jeziku.
— Sjećaš li se još Isle Ben Mafleja, Hadži Halefe Omaru?
— Sjećam — odgovori ovaj. — To je bio onaj mladić čiju zaručnicu smo
izbavili iz kuće Ibrahima Mamura.
— Ovaj čovjek ovdje je Islin stric.
— Hvala Alahu! Sad napokon imam nekome kome mogu ispripovjediti
sve što se ondje dogodilo. Dobro djelo ne smije umrijeti. O njemu valja
pripovijedati da ostane živo.
— Tako je, pripovijedaj! — zamoli trgovac iz Damaska.
Mali Hadži odmah rasplete iznoseći cijelu zgodu mirisnim cvjetnim
jezikom Istoka. Dakako da sam odmah postao najugledniji hećim-baši cijeloga
svijeta, Halef najhrabriji junak na svijetu, Isla najbolji mladić u Stambulu, a
Zenica najdivnija hurija iz raja. Ibrahim Mamur prikazan je kao pravi đavao, a mi
smo sve u svemu izveli djelo o kojemu već priča cio Istok. Kad sam pokušao da
njegova pretjerivanja svedem na pravu mjeru. Halef mi veoma odlučno reče:
— Sidi ti to ne razumiješ! Ja to moram bolje znati jer sam ja tada bio tvoj
aga s bićem od kože nilskoga konja i sve sam obavljao za tebe.
Istočnjak je u takvim stvarima nepopravljiv pa sam se morao pokoriti
onome čemu nisam mogao izbjeći. Činilo se međutim, da se trgovcu iz Damaska
upravo taj način pripovijedanja veoma sviđao. Halef je u njegovim očima dobio
veliki ugled, a kasnije se pokazalo da ga je i veoma zavolio.
Nesmetano smo stigli do karavanskog puta i kroz »Nebeska vrata« ušli u
predgrađe Mejdan u kome se za vrijeme hodža skuplja velika hodočasnička
karavana da krene u Meku. Damask ne pokazuje u srcu grada ono što čovjek
očekuje. U gradu ima doduše dosta dostojanstvenih građevina, ali ulice su užasno
popločene, uske : zavijene, a vanjski zidovi kuća, sagrađeni od ilovače, većinom
bez prozora, izgledaju ružno. I ovdje se, kao u većini istočnjaćkih gradova, za
čistoću i higijenu ulica brinu lešinari i šugavi podivljali psi. Obilje vode u okolini
grada potpomaže razvoj štetnih mijazama koji su taj grad Omajada doveli na zao
glas.
U južnom dijelu grada uzdižu se najljepše građevine: tvrđava, divne
trgovačke hale, veliki Asad-pašin han, a u prvom redu džamija Omajada.
Dugačka pet stotina pedeset, a široka stotinu pedeset stopa stoji ona na mjestu na
kojem se nekoć podizao poganski hram što ga je razorio car Teodozije. Džamija
se sastoji od velikog nadsvođenog prostora koji počiva na korintskim stupovima
te je ukrašena mozaikom i sa šest stotina svjetiljki od masivnoga zlata. Za
izgradnju džamije pozvao je sultan Velid dvanaest stotina grčkih graditelja i
umjetnika. Iz svih muslimanskih zemalja skupljene su dragocjenosti i
najraskošniji građevni materijal. Velid je platio sve, a zatim spalio račune da bi
ukupni iznos golemih troškova zauvijek ostao tajna.
Arapski pisac Mokadi pripovijeda da su stijene džamije do visine od
dvanaest stopa bile obložene mramorom, a zatim sve do stropa ukrašen
mozaikom od bojadisana stakla i zlata.
Stan moga suputnika nalazio se u blizini te džamije u takozvanoj »Ravnoj
ulici« koja od istoka prema zapadu siječe cio grad. Ulaz u kuću bio je u nekoj
uskoj pokrajnoj uličici. Skrenuo sam zajedno s njime onamo jer nisam mogao
odbiti njegovo gostoprimstvo. Zaustavili smo se pred visokim zidom od opeke u
kojemu se, osim dosta niskih i uskih vrata, nije nalazio nikakav otvor. Trgovac
sjaha, podigne kamen sa zemlje i njime čvrsto zakuca na vrata. Ubrzo se otvoriše
i u njima se ukaza sjajno crno lice kao da je izrezano od ebanovine.
— Alah! Gospodar! — viknu Crnac i širom rastvori vrata.
Trgovac nam domahnu da pođemo za njim. Učinio sam to s Halefom
rekavši prije toga Ircima da uvedu konje kroz vrata i ostanu kod njih.
Našli smo se u dugačkom uskom dvorištu, pred još jednim zidom čija su
vrata već bila otvorena. Kad smo prošli kroz njih ugledah pred sobom veliki
četvorokutni prostor popločen mramorom. S tri strane pružale su se arkade čiji su
otvori bili zatvoreni limunovima, narančama, narom i smokvama uzgojenim u
čabrovima. Četvrtu stranu sačinjavao je zid kroz koga smo upravo ušli, a iznutra
je bio sav obrastao jasminom, damaskanskim ružama i crvenim sirijskim
hibiskusom. Sredinu toga mjesta zauzimao je bazen od granita po kome su plivale
zlatne i srebrne ribice, a u svakom kutu bazena stajao je po jedan vodoskok iz
kojega je prskala voda u bazen. Iznad arkada pružao se prvi kat, oslikan živim
bojama, do kojega je vodilo široko stepenište ukrašeno mirisnim cvijećem. U
njemu je bilo mnogo soba i drugih prostorija čiji su prozori bili djelomice zastrti
svilenim zastorima, a djelomice zatvoreni drvenim rešetkama izrezbarenim na
umjetnički način.
Uz bazen je na mekim jastucima počivala skupina žena. Kada su nas
ugledale, plašljivo zaciktaše i smjesta potrčaše prema stepeništu da se sakriju u
svojim odajama. Samo jedna jedina nije pobjegla. I ona je ustala, ali je prišla
trgovcu pa mu s poštovanjem poljubila ruku.
 — Alah pozlatio tvoj dolazak, oče moj! — pozdravi. On je srdačno zagrli i
reče:
— Pođi k majci i reci joj da je bog blagoslovio moju kuću milim gostima.
Ja ću ih odvesti u selamluk, a onda ću doći k vama.
Govorio je turski kao i njegova kći. Možda je nekad živio u Stambulu.
Kćerka je otišla, a mi pođosmo za njom polagano stepenicama koje nas
dovedoše u hodnik s cijelim nizom vrata. Domaćin otvori jedna od njih i mi
uđosmo u veliku sobu u koju je kroz nadsvođeni strop, čiji su otvori bili pokriveni
staklom raznih boja, pirodiralo veoma ugodno svjetlo. Duž zidova bili su
položeni visoki i široki baršunasti jastuci. U jednom kutu jednolično je kucao
francuski sat. Sa svoda je visio pozlaćeni mnogokraki svjećnjak, a između
svilenih draperija koje su pokrivale zidove, gledale su u nas brojne slike u
skupocjenim okvirima.
Ispred jastuka stajali su niski stolić s metalnim pločama na kojima su bile
napunjene lule i male šalice za kavu. U sredini te prostorije stajao je — jedva sam
se usudio povjerovati svojim očima, ali one me nikako nisu mogle prevariti —
klavir, zbilja pravi pravcati klavir, s kojega se na nekoliko mjesta sljuštio furnir,
ali inače je na prvi pogled bio još u prilično dobrom stanju. Najradije bih ga
odmah otvorio, ali sam morao sačuvati dostojanstvo.
Tek što smo ušli i sjeli, pojavi se neki ljepuškastl dječak noseći posudu
pumu žara da bismo pripalili lule. Svega nekoliko minuta kasnije pojavi se drugi
dječak sa srebrnom džezvom, iz koje nam je napunio šalice. Povukavši prvi dim
iz lule, domaćin nas ponovo pozdravi dobrodošlicom, a kad je nakon svega
nekoliko časaka ispušio lulu, on nas zamoli da mu dopustimo da se na kratak čas
udalji da bi pozdravio svoju obitelj.
Šutke smo pušili i pili kavu sve dok se nije vratio i pozvao nas da pođemo
za njim. Uveo jias je u sobu koja je prema istočnjačkim pojmovima bila veoma
bogato namještena. U njoj sam trebao ja stanovati, a neposredno do nje nalazila
se soba namijenjena Halefu. Domaćin nam obeća da će se pobrinuti za Irce.
Zatim smo morali sići s njime niza stepenice u prizemlje. Ondje nam je bila
priređena kupelj, a tu smo našli i dva potpuna odijela počevši od crvenoga fesa pa
do lakih papuča. Čekale su nas i sluge da nas posluže.
To je zaista bilo pravo istočnjačko gostoprimstvo pa sa zahvalnošću
moram priznati da je zaista vrijedilo. Kad smo izašli iz kupelji i preodjenuli se,
vratili smo se u selamluk kao potpuno novi ljudi. Mora da je naš pažljivi
gostoprimac postavio nekoga da pita kad ćemo se vratiti jer tek što smo ušli, on
nam se opet pridružio.
— Gospodine, veoma si obradovao članove moje obitelji — reče a budući
da je govorio arapski, opet me je oslovljavao s »ti«. — Kad sam im rekao tko si,
poželjele su da ti se već danas jave. Hoćeš li im dopustiti?
— Vrlo rado, bit ću veoma sretan da mogu govoriti s njima.
— Doći će tek popodne jer sad su zaposlene priređivanjem jela, budući da
taj posao ne mogu danas prepustiti služavkama. Jesi li već vidio moje slike? —
upita me videći kako sam slučajno pogledao jednu od njih. Bile su to posve
bezvrijedne reprodukcije evropskih slikara.
— Jesam. Ali što to stoji ovdje usred sobe?
— To je najdragocjeniji predmet šta ih posjedujem. To je čalgi što sam ga
otkupio od nekog Engleza koji je stanovao ovdje, a zatim se odselio. Smijem li ti
to pokazati?
— Molim.
Prišli smo klaviru i otvorili ga. Iznad tipki stajalo je »Edtuard Southey,
Leadenhallstreet, London«, a kad sam zavirio u instrument, opazih da je
nekoliko žica puklo, ali inače je sve bilo u manje ili više u redu.
— Pokazat ću ti kako se s time postupa.
Rekavši to, domaćin poče šakama udarati po tipkama, tako da mi se od
užasa upravo naježila kosa. Ipak sam sam sebe prisilio da ga zadivljeno gledam.
Zatim ga upitah nema li uz taj čalgi ništa drugo.
— Englez mi je dao i žice te i jedan čekić za pravljenje glazbe kako me ne
bi zaboljele ruke. Pokazat ću ti ga.
Otišao je i ubrzo donio sandučić u kojem se nalazila žica različite debljine
te glazbene vilice i čekić za ugađanje. Uzeo je čekić i stao njome lupati po
tipkama da je upravo ječalo. Ljubazni Englez je svakako sebi dopustio šalu da mu
tako rastumači upotrebu čekića. Uostalom, klavir je bio strašno neusklađen i pun
prašine i prljavštine.
— Ne bi li i ti htio da malo sviraš? :— upita on. — Kod mene - ne smije
doduše nitko otvoriti čalgi, ali ti si moj gost pa smiješ i ti malo lupati po njemu. —
On mi pruži čekić za ugađanje. Lice mu je pri tome bilo puno samosvjesne
blagonaklonosti.
— Ti si mi pokazao kako se u Damasku pravi glazba — rekoh — ali sad ću
ti ja pokazati kako se na tom instrumentu svira na Zapadu. Najprije mi međutim
dopusti da ga popravim, budući da se više ne nalazi u ispravnom stanju.
— Nadam se da mi ga nećeš uništiti, gospodine!
— Neću. Možeš mi ga mirno povjeriti.
Izabrao sam prikladne žice i napeo ih ondje gdje je trebalo. Zatim sam od
nekoliko jastuka sastavio visoko sjedalo i počeo ugađati klavir. Kad je moj
domaćin čuo kvinte i oktave, ushićeno reče:
— Oh, ti to znaš još mnogo bolje od mene.
— To još nije glazba. Ja sad žici dajem samo pravi ton. Zar ti Englez nije
rekao kako na tom instrumentu treba svirati?
— Njegova je žena svirala, ali je umrla. On je šakama lupao po čalgiju i to
mu se vrlo sviđalo jer se neprestano smijao.
— Ubrzo ćeš vidjeti kako treba pravilno postupati s tim instrumentom.
Ja sam nekada kao siromašni učenik često ugađao glasovire da bih zaradio
nešto novaca. Nije mi dakle bilo osobito teško da uredim klavir za sviranje.
 Dok sam se bavio time, otvoriše se vrata i na njima se pojave žene koje sam
prije vidio u dvorištu. Čuo sam zadivljeno šaputanje, a kadšto bi se koja od njih
javila i glasnim oduševljenim poklikom. Kako su samo skromni bili svi ti ljudi!
Naposljetku sam svršio s ugađanjem pa zatvorih instrument, a moje
slušateljice iščeznuše.
— Zar nećeš dalje svirati? — upita domaćin. — Ti si veliki zanatdar, a
žene je toliko oduševila tvoja glazba da će im se sigurno pokvariti jelo.
— Sad moram čalgi ostaviti na miru ali nakon ručka, kad dođu članovi
tvoje obitelji, ja ću im svirati kako još nisu čuli.
— U mom haremu je u pohodu nekoliko žena. Smiju' li i one čuti?
— Dakako da smiju.
Bio sam veoma radoznao kako će na te dame djelovati živi valcer, ali ih sad
nisam smio smetati u njihovoj kulinarskoj djelatnosti, već i zbog samog sebe. Bio
sam gladan. Ta je opreznost ubrzo donijela lijepe plodove. Mora da su se žene,
vjerojatno s obzirom na glazbeni užitak što su ga očekivale, požurile više nego
obično jer nam je uskoro serviran obilni ručak. Ali tek što smo ručali, upita
domaćin smiju li sad doći žene. Pristao sam i mali dječak, koji je ulijevao kavu,
požuri da ih dovede.
Zatim je ušla trgovčeva žena s dvije kćeri i s jednim dvanaestogodišnjim
sinom. Gospođe su nosile koprene i bile su mi predstavljene. Ostale žene bile su
prijateljice naše domaćice. One su tiho i skromno sjele na jastuke, ali su ipak, tu i
tamo, s kojom riječju sudjelovale u razgovoru. Budući da sam opazio kako se te
pokrivene glave, iz kojih su virile oči i vrhovi nosa, često okreću prema klaviru,
ustao sam da zadovoljim njihovu nestrpljivost.
Bilo je zanimljivo promatrati dojam prvog snažnog akorda nakon kojega
sam prstima brzo u kadenci preletio preko tipki.
— Mašalah! — viknu Halef prestrašeno.
— Čujte, čujte! — viknu domaćin skočivši na noge i raširivši ruke od
začuđenja.
Žene se iznenađeno trgoše, glasno viknuše i neoprezno pružiše ruke tako
da su se otvorile koprene i da sam načas mogao ugledati njihova lica.
Nakon kratkog preludija zasvirao sam svoj najživlji valcer. Moja publika
sjedila je u prvi čas posve ukočeno, ali ubrzo je ritam počeo da pokazuje svoje
neodoljivo djelovanje. Ukočeni likovi stadoše se pomicati. Ruke su se trzale, a
noge se zbunile protiv svoga istočnjačkog ukočenog stava dok su se tijela ljuljala
u taktu amo tamo. Domaćin je ustao i stao iza mene, razrogačenim očima
promatrajući moje prste.
Kad sam svršio, uhvati moje ruke i stade ih promatrati.
— Gospodine, kakve ti to prste imaš! Ta to se micalo kao u mravinjaku!
Takvo nešto nisam vidio u cijelom životu.
— Sidi — reče Halef — takva glazba postoji samo još u el dženetu u
kojemu stanuju dusi blaženih. Alah il Alah!
 Žene se nisu usudile da riječima dadu oduška svojim osjećajima, ali njihovi
živahni pokreti i ton šaputanja uvjerili su me da im glazba nije bila dosadna.
Svirao sam dalje, cio dugačak program koji je potrajao pun sat i dulje, a
moji slušaoci kao da se nisu mogli naslušati.
— Gospodine, nisam znao da se u tom čalgiju kriju takvi komadi — reče
domaćin kad sam prestao.
— Ah, u njemu ima još mnogo divnijih — rekoh — ali čovjek mora umjeti
da ih izvuče iz klavira. Kod nas na Zapadu ima tisuće i tisuće muškaraca i žena
koji to umiju deset puta bolje od mene.
— I žena? — začuđeno će on.
— Da, i njih.
— Onda neka i moja žena nauči da na čalgiju pravi glazbu pa će to pokazati
i kćerkama.
Taj čestiti čovjek nije imao ni pojma o teškoćama na koje će naići bude li
htio ovdje ostvariti svoju naglu odluku, ali nisam smatrao potrebnim da mu to
razjašnjavam, već rekoh:
— Uz tu glazbu može se i plesati. Jesi li kad vidio kakav zapadnjački ples?
— Nikada!
— Onda pošalji po naše pratioce. Neka odmah dođu.
— Zar da oni plešu?
— Da.
— Oni, muškarci?
— Zapadnjački običaji dopuštaju i muškarcima da plešu pa ćeš vidjeti da je
to sasvim zgodno.
Kad je jedan od dječaka izašao da dovede Irce, začuše se u sobi uzbuđeni
uzvici »pe, pe« kojima Turci izrazuju iščekivanje.
— Umijete li plesati? — upitah ih kad su ušli.
I oni su obukli udobnu kućnu odjeću pa su izgledali tako svježe oprani da
je bilo očito da su se i oni okupali. Radosno gurnuše jedan drugog laktovima i
široko razrogačiše oči ugledavši klavir.
— Heig-gay, a music chest — muzički automat! — nasmije se Bill a
cijelo mu se lice raširi. — Plesati? Dakako da umijemo plesati! Treba li da
plešemo?
— Treba.
— U toj odjeći?
— Zašto ne,?
— Dobro, onda ćemo izuti papuče pa ćemo plesati bosi.
— Koje plesove znate?
— Sve! Reel, hornpipe, škotski, stamp-man, polku, galop, valcer,
ukratko sve što zatražite. Sve smo to posve dobro naučili.
— No dobro, onda skupite ćilimove i počnite: škotski ples. Oba snažna
diva Irske pokazaše se neumorni, a ženski smijeh poticao ih je neprekidno na
nove plesove. Mislim da bi sve te Damaš-čanke najradije takođe sudjelovale u
plesu. Naposljetku mi se učini da je bilo dosta. Gospođe se srdačno zahvališe i
odoše, a i moj domaćin izjavi da se sad nakon tako duge odsutnost: mora
pobrinuti za svoje poslove. Rekao sam mu da ću izaći s Halefom da malo
pregledam grad, a on smjesta naloži da se osedlaju dva magarca i da nas prati
jedan sluga. Istodobno nas zamoli da se ne vratimo prekasno jer je pozvao na
večeru nekoliko prijatelja.
U dvorištu nađosmo dva bijela bagdadska magarca za nas i jednoga sivoga
za slugu koji se obilno opskrbio duhanom i lulama. Pripalili smo lule i uzjahali te
skrenuli kroz pokrajnu ulicu u glavnu.
Jahali smo dostojanstveno pušeći čibuke, golih nogu, u papučama, dok su
se iza nas vijorili krajevi turbana kao pravi turski paše kroz vrlo živahnu Ravnu
ulicu. Polako smo jahali, i primijetili da većina prolaznika kreće prema
takozvanim Tominim vratima.
— Ondje mora da se nešto zbiva — obratih se sluzi.
— Da, efendijo, vrlo mnogo — odgovori ovaj. — Danas je svečanost
Er-Rimal na kojoj se natječu u strijeljanju iz lukova: Tko se želi zabaviti izlazi iz
grada u šatore i vrtove da vidi kakve mu je radosti Alah pripremio.
— To bismo i mi mogli učiniti jer još nije kasno. Znaš li gdje je to?
— Znam, efendijo.
— Onda nas odvedi!
Potjerali smo magarce u brži kas i ubrzo izašli kroz gradska vrata u
predgrađe Guta gdje je na svim putevima i otvorenim prostorima bilo vrlo
živahno. Ubrzo sam razabrao da je Er Rimal svečanost u kojoj sudjeluju
pripadnici svih vjeroispovjesti, ali od našeg pratioca nisam mogao doznati
njezino podrijetlo.
Na svim slobodnim prostorima bili su podignuti šatori u kojima se
prodavalo cvijeće, voće i kojekakve poslastice. Posvuda su svoju vještinu
pokazivali plesači na užetu, indijski čarobnjaci, gutači vatre, zaklinjači zmija.
Derviši-prosjaci zakrčili su sve prolaze, djeca su bučila, trbonoše se prepirali,
deve drečale, konji rzali, psi lajali, a kraj toga je u šatorima s glazbom vladala
prava paklenska buka u obliku trubljenja, struganja, lupanja i cvilenja svih
mogućih i nemogućih instrumenata — prava narodna svečanost kakve se
održavaju u Evropi, samo na drugim poprištima i s drugim sudionicima. Nigdje
nisam mogao vidjeti da bilo tko strijelja iz luka u nišan. Istina je da sam tu i tamo
opazio po kojeg muškarca ili dječaka kako izbacuje strelicu ukrašenu šarenim
perjem, ali to su radili samo onako uzgredice, a osim toga je bilo posve svejedno
da li će pogoditi.
Umorni od lutanja sjedosmo u neku kavanu i ja naručih dva šerbeta. Neka
pjevačica, pokrivena koprenom, zabavljala je goste. I nama je otpjevala dvije
pjesmice, a ja joj se zahvalim srebrnjakom. Zaustila je da ponovo zapjeva, kad me
Halef gurne laktom i mahnu glavom prema ulazu. Okrenuh se onamo i ugledah
upravo onog čovjeka o kojemu smo posljednjih dana često govorili, ali se nipošto
nisam nadao da bih ga ovdje mogao sresti. Te lijepe, fine, ali u svojoj
disharmoniji tako neugodne crte lica, te oštre prodorne oči koje su neprekidno
nešto ispitivale, taj gladni pogled, te tamne sjene što su ih na lice bacali mržnja,
ljubav, osveta i nezadovoljeno častoljublje, sve mi je to bilo i odviše dobro
poznato a da bi me mogla zavarati gusta brada što ju je taj čovjek nosio. To je bio
Davud Arafim koji se u svojoj kući na Nilu dao nazivati Ibrahim Mamur!
Omjerio je sve prisutne pa nisam mogao spriječiti da mu pogled padne i na
me. Vidio sam kako se trgnuo, a zatim se brzo okrenuo i naglim koracima izašao
iz šatora.
— Za njime, Halefu! Moramo otkriti gdje stanuje!
Ja i Halef skočismo. Stigavši pred šator, ugledah ga kako u galopu juri na
magarcu dok je gonič skakao za njim pridržavajući se o magarčev rep. Naprotiv,
našeg slugu nismo mogli nigdje otkriti, a kad smo ga nakon napornog traženja
naposljetku pronašli kod nekog pripovjedača basni, bilo je već prekasno da
stignemo bjegunca. Guta mu je pružala i više nego dosta puteva i skrovišta da
nam umakne.
To me je tako ozlovoljilo da sam odlučio da krenemo kući. Čim se taj
čovjek pojavio, mene je odmah prožeo osjećaj da ću se opet nekako sukobiti s
njime, a sad sam, eto, promašio priliku da doznam nešto potanje o tome gdje se
nalazi. I Halef je promrmljao nekoliko psovki u svoje rijetke brkove, a zatim
dodao da bi bilo najbolje da krenemo kući; još malo »pravimo glazbu«. _
Pojahali smo istim putem natrag kojim smo i došli. Na ravnoj ulici netko
nas pozove. Bio je to naš domaćin koji je s nekim lijepim mladićem stajao na
ulazu neke trgovine dragulja i nakita. Kraj njega je stajao sluga s magarcem.
— Nećeš li svratiti malo ovamo, gospodine? — upita me on, — Kasnije
ćemo se zajedno vratiti kući.
Sjahasmo i uđosmo u nadsvođenu prostoriju u kojoj nas je onaj mladić
vanredno srdačno pozdravio.
— Ovo je moj sin Safaj Ibn Jakub'Afarah.
Tek sad sam doznao ime našeg domaćina, Jakub Afarah. Na Istoku se to
nerijetko dešava. On je svome sinu spomenuo i naša imena, a zatim nastavio:
— Ovo je moja draguljarna koju vodi Safaj s jednim pomoćnikom. Oprosti
što nas sad ne može pratiti. Mora ostati ovdje jer je pomoćnik otišao da pogleda
svečanost Er-Rimal.
Ogledao sam se po dućanu. Bio je malen i prilično mračan, ali je sadržavao
toliko mnogo dragocjenosti da sam se ja, ubogi siromah, zaista preplašio.
Napomenuo sam to i kao odgovor čuo da Jakub i u drugim bazarima ima još
nekoliko trgovina špecerajske robe, čilima i dragocjenog pribora za pušenje.
Pošto smo i ovdje popili još po jednu šalicu kave, krenusmo. Približavao se
sumrak i ubrzo, pošto smo stigli kući, spustilo se veče.
Za vrijeme moje odsutnosti netko je ukrasio moju sobu. Na stropu su
visjele posude s mirisnim cvijećem, a u svakom kutu stajala je po jedna visoka
vaza napunjena ljupkom Florinom djecom. Šteta da se nisam nimalo razumio u
govor cvijeća, jer bih inače možda mogao pročitati dirljivu zahvalnost za moj
klavirski koncert!
Ispružio sam se na jastuke da malo ljenčarim, ali ipak sam radio nešto,
razmišljao o onome Ibrahimu Mamuru koji mi nikako nije silazio s uma. Što je taj
čovjek tražio ovdje u Damasku? Zar je opet kanio izvesti koju od svojih podlosti?
Zašto je pobjegao kad ja zapravo nisam više s njim imao nikakva posla? Kako bi
čovjek mogao doznati gdje stanuje?
Tako sam ležao i razmišljao te prisluškivao živ promet koji je vladao vani
na hodniku. Prošlo je dulje vremena kad netko pokuca na vrata i u sobu uđe
Jakub.
— Gospodine, jesi li spreman za večeru? — upita me.
— Kako god zapovijedaš.
— Onda dođi! Tvoj pratilac Halef je već ondje.
Nije me odveo u selamluk kao što sam očekivao, već kroz dva hodnika u
prednju stranu kuće, pa ondje otvori neka vrata. Ušao sam u prostranu sobu,
gotovo pravu dvoranu. Stotinu svijeća jasno je osvetljavalo crne rečenice iz
korana vezene u svilene presvlake na stijenama. Jedna trećina prostorije bila je
odijeljena željeznom šipkom s koje je poprijeko kroz sobu visio teški baršunasti
zastor. Tri stope iznad poda nalazile su se u tom zastoru brojne rupe što me je
dovelo na pomisao da će se tamo smjestiti žene.
Prisutno je bilo dvadesetak gospode koja su ustala kad smo mi ušli i
pozdravila me dok mi je Jakub govorio njihova imena. Prisutna su bila i dva
Jakubova sina i tri pomoćnika, a isto tako i Halef. Uostalom, činilo se da se on
dostojanstvenom spretnošću prilagodio svom sadanjem položaju.
U početku razgovor nije baš tekao odviše živo. Gosti su pili likere i pušili
lule. Zatim je donesena večera i pri tom se moj dobri Halef nije mogao suzdržati
da ne ukloni onih šesnaest dlaka svojih brkova s ustiju. Osim jela, što sam ih već
poznavao, iznijeta je i kaša od indijskih smokava i mirte, salata od sib el belada,
nekog crvenog korijena sličnog našoj mrkvi, zatim prženo zelenje češnjaka, vrlo
oštro začinjena vrsta velikoga guštera što ga je moj domaćin nazivao dob i čije
meso mi je veoma dobro prijalo. Na dalekim putovanjima se čovjek najlakše
odvikne starih predrasuda.
Nakon jela iznesene su zdjele i posude, a zatim — sluge unesoše klavir.
Jakub me je pogledom zamolio da sviram, a ja bez oklijevanja sjedoh za klavir.
Ipak sam postavio jedan uvjet i čvrsto sam ustrajao na tome da se ispuni. Zamolio
sam, naime, da se ukloni zastor. Jakub me je prestrašeno pogledao.
— Zašto gospodine? — upita.
— Jer će taj baršun tako upiti zvukove klavira da se iza njega neće više čuti
ništa lijepo.
— Ali iza zastora sjede žene!
— Ta imaju koprene!
Tek nakon poduljeg dogovora sa svojim gostima usudio se Jakub povući
zastor na obje strane i ja sam ugledao tridesetak žena kako sjede na mekim
rogožinama. Učinio sam sve što god sam mogao da ih zabavim pa sam im
otpjevao i nekoliko pjesama čiji sam tekst za vrijeme pjevanja preveo na arapski
jezik kako god sam najbolje znao i umio.
Kad sam završio, Jakub me odvede do malog rešetkama zakrivenog
prozora koji je gledao dolje u Ravnu ulicu. Tamo je stajalo, cijelom širinom ulice,
glava do glave, mnoštvo slušalaca. Što li su ti muslimani mislili kad su čuli da
pjevam! Gosti mojeg domaćina nisu me međutim nipošto smatrali ludim što sam
im otkrio »glas svojega grla« što ne čini ni jedan pravovjerni. Bili su već dovoljno
prosvijećeni da sami sebi ne pokvare užitak slušajući propise svoje vjere pa su
oko ponoći izašli iz kuće odlučivši da će je uskoro i opet pohoditi.
Što se pak tiče žena, vidio sam tridesetak nosova i nekih šezdeset očiju, ali
inače ništa — pa čak ni jedne noge, koja bi, udarajući takt, izgubila papuču,
budući da je oboje, noge i papuče, pri turskom načinu sjedenja, bilo okrenuto od
mene.
Jakub me je vanredno uljudno otpratio u moju sobu radujući se što sam i
njegovom sinu dopustio da pođe sa mnom. Ovaj je požalio što i njegov pomoćnik
nije bio prisutan.
— Ti bi mu priredio veliku radost — spomenuo je. — On voli glazbu i
veoma je pametan čovjek. Umije govoriti jezikom Talijana, Francuza i Engleza.
— Potjeće li iz Damaska? — upitah ga uljudno prihvativši temu razgovora.
— Ne potječe — odgovori Jakub. — To je unuk moga strica iz Jedrena.
Zove se Afrak Ben Hulam. Nismo ga još nikada vidjeli. K meni je došao s
pismom moga oca i s pismom moga brata Maflaja iz Stambula da bi se ovdje
usavršio u poslu.
— Zašto nije i on večeras bio ovdje?
— Bio je umoran i nije se dobro osjećao — odgovori Safaj. — Kad se
vratio sa svečanosti rekoh mu da je stigao efendija Kara Ben Nemzi i da će uvečer
svirati. On bi vrlo rado došao ali je bio bolestan i blijed kao smrt. No ipak je čuo
glazbu jer spava u blizini sobe u kojoj smo se tada nalazili.
Pošto su neko vrijeme ostali kod mene, odoše, a ja legoh na počinak. Kako
se samo drukčije spavalo na tim jastucima nego vani, na tvrdom pijesku ili
vlažnoj zemlji iz koje izbijaju otrovne isparine!
Kad sam se ujutro probudio, začuh bulbula kako pjeva sjedeći na grančici
ispred mog prozora. I Halef se već probudio, a kad sam ušao u njegovu sobu, pio
je kavu i jeo kolačiće. Pridružio sam mu se, a zatim pođosmo dolje u dvorište da
bismo uz bazen ispušili lulu. No prije toga pogledao sam što rade konji. Stajali su
na mramoru i na pšeničnoj slami i žvakali divne datulje. Vidio sam da isto tako
nemaju povoda da se bilo na što potuže kao ni mi sami.
Kod bunara nam priđe mladi Safaj da se oprosti s nama i da nas pozove da
ga posjetimo u bazaru. Morao je čitav dan ostati ondje jer se bolest njegovog
bratića i pomoćnika pogoršala tako da je ovaj morao ostati u sobi.
— Gospodine, znam da si hećim — poče on.
— Tko ti je to rekao? — prekinuh ga.
 — Ti si ono na Nilu pomogao brojnim bolesnicima. Isla mi je to
pripovijedao. Zato sam zamolio svoga pomoćnika da se porazgovori s tobom, ali
on to neće. Rekao je da često oboljeva od te bolesti, ali da ona uvijek prolazi za
dva dana. Ne bi htio pogledati što mu je?
— Ne bih. On to ne želi, a osim toga ja uopće nisam pravi hećim. Kad je
mladić otšao, začuh tonove klavira. To je neka nježna ruka ispitljivo dodirivala
tipke. Uskoro zatim dođe k meni čibuk-džija i zamoli me da dođem gore. Uz
klavir je stajala jedna od domaćinovih kćeri. Ona mi odmah pođe u susret i
zamoli me:
— Efendijo, oprosti mi! Upravo čeznem za tim da još jednom čujem onu
pjesmu što si je jučer svirao kao posljednju.
— Čut ćeš je.
Ona sjedne u kut i nasloni glavu o zid, a ja počeh svirati. Bila je to neka
mirna i melodiozna pjesma. Nekoliko puta sam odsvirao melodiju i otpjevao
nekoliko kitica. Djevojka je sklopila oči i malko otvorila usnice kao da pokušava
da upije u sebe te blage i mile tonove.
— Želiš li da još nešto sviram? — upitah je na kraju. Ona ustade i priđe mi
bliže.
— Ne treba, efendijo, jer ne bih htjela da ovu glazbu pokvarim bilo kojom
drugom. Tko smije kod vas pjevati takve riječi?
— Muževi, žene i djeca u svim kućama.
— Gospodine, kako mora da je kod vas lijepo! Vi onima koje volite
dopuštate punu slobodu. A sad ti hvala, efendijo.
Izašla je, a ja sam šutke gledao za njom. Zatim sam zatvorio klavir, sišao
dolje i dao osedlati konje da bih s Halefom nakupovao neke sitnice u gradu.
Budući da nismo imali nikakva posla, nismo se ni žurili, već smo radoznalo jahali
ulicama i zašli čak u uske i prljave četvrti. Tu je bilo obilje ruševina i bijede.
Između ostataka nekadanjih krasnih građevina šćućurile se napola srušene
daščare. Muškarci su hodali u istrošenim, na šavovima rasporenim kaftanima, a
djeca u krpama. Žene su, naprotiv, na svojim izblijedjelim raskošnim haljinama
nosile pravi ili lažni nakit.
Jašući na povratku kući kroz bazar draguljara i zlatara, htio sam sjašiti kod
Safaja, ali se začudih videći da je dućan zatvoren. Dva kavaza čuvala su pred njim
stražu. Upitao sam ih zašto to čine, ali sam dobio tako grubi odgovor da sam
smjesta pojahao dalje. Stigavši kući, našao sam ukućane silno uzbuđene; Već na
vratima susretoh Safaja. Htio je naglo da izađe iz kuće, ali se zaustavi kad me je
ugledao.
— Efendijo, znaš li već ? — doviknu mi.
— Što?
— Da smo okradeni, strašno okradeni i prevareni.
— Ne znam ni riječi.
— Onda neka ti sve otac kaže. Ja moram otići,
— Kamo?
 — Alah il Alah, to još ne znam.
Htio je proći kraj mene, ali ja ispružih ruku i zadržah ga. Taj mu je događaj
oduzeo sposobnost mirnog rasuđivanja koju je upravo sada nužno trebao. Bar
tako mi se činilo. Morao sam ga spriječiti da ne počini kakvu nesmotrenost.
— Ostaj još malo — zamolih ga.
— Ostavi me! Moram za njim!
— Za kim? Za kradljivcem? Tko je to?
— Pitaj oca!
Pokušao je da mi se otme, a ja kliznuh sa svoga konja i tako čvrsto stegnuh
mladićevu ruku da sam ga prisilio da pođe sa mnom.
On se naposljetku pokori mom nasilnom miješanju i odvede me uza
stepenice u stan svojega oca. Taj je stajao usred sobe, spreman za izlazak i upravo
je nabijao par golemih pištolja. Ugledavši sina, ljutilo ga napadne:
— Što hoćeš još? Ne smijemo gubiti vremena, ni minute! Pođi, požuri! I ja
ću poći pa ću tog čovjeka ustrijeliti gdje god ga ugledam.
Oko njega su stajali ostali članovi obitelji. Jedva sam uspio da ih umirim i
da navedem Jakuba da mi razjasni stvar. Afrak Ben Bulam, bolesni pomoćnik i
bratić iz Jedrena izašao je čim smo mi izjahali iz kuće i otišao Safaju u dućan s
viješću da smjesta dođe ocu koji se nalazi u velikom Asad-pašinom hanu. Safaj je
zaista otišao onamo ali nakon dugog traženja i još duljeg čekanja nije našao oca.
Zatim je napokon požurio kući i ondje se silno začudio našavši oca gdje mirno
počiva pod arkadama. Jakub je izjavio da pomoćnika uopće nije poslao Safaju sa
spomenutom porukom. Zato se Safaj odmah vratio u bazar i našao dućan
zatvoren, Otvorio je drugim ključem, što ga je uvijek nosio sa sobom, i na prvi
pogled opazio da je iščezlo mnogo dragulja, među njima najveće dragocjenosti, a
s njima i njegov pomoćnik Afrak Ben Hulam. Požurio je da obavijesti oca, ali je
usprkos svojoj prepasti ipak bio toliko pametan da ponovo zaključa vrata i da
postavi dva kavaza ispred njih kao stražu. Njegova je vijest dakako uzbudila
cijelu kuću, a kad sam stigao s Halefom, on je upravo htio izaći iz kuće, premda ni
sam nije znao kamo da pođe. I Jakub je htio otići da odmah ustrijeli kradljivca, ali
nije znao gdje bi ga mogao naći.
— Vi ćete s vašem nepromišljenom žurbom sami sebi više naškoditi nego
koristiti — rekoh da ih umirim. — Sjedite, da se u miru posavjetujemo! Konj koji
naglo potrči nije uvijek najbrži.
Morao sam se zaista potruditi da ih uvjerim, ali mi je to naposljetku
uspjelo.
— Kolika je vrijednost ukradenih stvari? — upitah.
— To još ne znam tačno — odgovori Safaj — ali mora da su vrijedne
mnogo, mnogo vrećica1.
— I ti vjeruješ da samo Afrak može biti kradljivac?
— Jedino on. Vijest koju mi je donio bila je lažna, a jedino je on imao ključ
i znao gdje se nalaze najdragocjenije stvari.
— Dobro, onda imamo posla samo s njim! Je li on zaista vaš rođak?
 — Jest. Mi ga doduše nismo nikad vidjeli, ali smo znali da će doći, a i
pisma što ih je donio bila su prava.
— Je li on bio draguljar, zlatar?
— Jeste, i to vrlo spretan.
— Pozna li vašu obitelj i sve vaše prilike?
— Pozna, iako se češće zabunio.
— Jučer je bio na svečanosti i ti si rekao da je bio veoma blijed. Je li bio
blijed već kad se vratio ili je problijedio tek kad je čuo da je Kara Ben Nemzi vaš
gost?
Safaj me iznenađeno pogleda.
— Alaha mi, što kaniš time reći, efendijo? Mislim da je problijedio tek kad
sam mu pripovijedao o tebi.
— To me možda navod na njegov trag.
— Efendijo, kad bi to bilo istina!
— Prestrašio se kad je čuo za me, nije došao kad sam svirao na klaviru,
pretvarao se da je bolestan jer nije mogao izaći zato što sam sjedio u dvorištu pa
bih ga vidio. Kad sam onda otišao, otišao je i on. Halefe, znaš li tko je taj Afrak
Ben Hulam?
— Kako bih to mogao znati? — odgovori Halef koji je pomno pratio moje
riječi.
— To nije nitko drugi nego Davud Arafim koji se nazivao i Ibrah'm
Mamur. Na tu sam misao došao već sinoć, ali je ona bila tako nevjerojatna da
nisam mogao povjerovati u nju. Sad sam međutim gotovo uvjeren u to da to nije
bio nitko drugi.
Moji slušaoci su zanijemili od prepasti pa Jakub tek nakon dulje stanke
odlučno zatrese glavom.
— To je posve nemoguće, efendijo. Moj rođak se nikada nije zvao Davud
Arafim ili Ibrahim Mamur, a isto tako nije nikada bio u Egiptu. Jesi li ti sinoć
vidio toga Mamura ovdje?
— Jesam. Zaboravio sam da ti to ispripovjedim jer sam bio odviše zauzet
glazbom. Opiši mi svog rođaka i odjeću što ju je nosio kad je jučer jahao na
svečanost.
Toj mojoj želji udovoljili su najvećom pomnjom. Sve se slagalo: bio je to
Ibrahim Mamur i nitko drugi, ali oba trgovca nisu to mogla nikako da shvate.
— Afrak Ben Hulam nije nikada bio u Egiptu — neprekidno su tvrdili — a
osim toga kako bi se stranac mogao domoći pisama što ih je on donio?
— To su jedine nejasne tačke. Ali što onda ako je taj Ibrahim pisma oduzeo
pravom Afraku?
— Alah kerim, onda bi ga morao ubiti da bude siguran!
— To će možda trebati još razjasniti. Smatram da je taj čovjek sposoban za
sve. Moramo ga naći, moramo ga uhvatiti! Sad i sami vidite da je mirno
razmišljanje ipak bolje od nepromišljene žurbe. Kradljivac se ili još uvijek
zadržava u Damasku ili je najvećom brzinom pobjegao iz grada. Morate se
spremiti za tu drugu mogućnost. Što bit i učinio Jakube Afarahu, ako je on već
umakao?
— Kad bih znao u kojem smjeru je pobjegao, progonio bih ga sve dok ga
ne pronađem, pa sve kad bih morao poći i na kraj svijeta!
— Onda brzo pošalji Safaja na policiju. Neka stavi prijavu da policija
odmah zaposjedne vrata, a osim toga neka se patrole pošalju kroz Gutu. Neka
Safaj zatim nabavi putnicu koja vrijedi za cijelo padišahovo carstvo i neka zatraži
pratnju kavaza konjanika u čiju pomoć se može pouzdati.
— Efendijo, tvoje su riječi bolje od moje malopređašnje srdžbe. Tvoje su
oči oštrije od mojih. Hoćeš li mi i nadalje pomagati?
— Hoću. Odvedi me sad u sobu u kojoj je stanovao kradljivac. Safaj požuri
iz kuće, a mi ostali pođosmo u stan lažnoga Afraka.
Vidjelo se da je Afrak otišao u namjeri da se nikad više ne vrati, ali inače
nismo mogli otkriti baš ni najmanju malenkost koja bi nam mogla poslužiti kao
putokaz.
— To je bilo uzalud. Moramo nastojati da otkrijemo druge tragove. Nas
trojica ćemo se razdijeliti i pokušati ne bismo li na gradskim vratima, kod vodiča,
kod ljudi koji iznajmljuju konje ili magarce mogli nešto doznati.
Jakub i Halef su radosno prihvatili taj prijedlog pa sam već same dvije
minute kasnije jahao na magarcu prema takozvanim Božjim vratima. Nisam htio
povesti konja jer nisam znao neće li mi njegova snaga kasnije više ustrebati.
Uostalom, sav moj trud bio je uzalud. Pitao sam i istraživao na svim
mjestima za koja sam pretpostavljao da bih mogao dobiti obavijest. Prošao sam
kroz cijelu Gutu i nekoliko puta susreo patrole koje su bile već izaslane, ali nisam
našao ni najmanji trag pa sam se u tri sata popodne vratio kući sav oznojen. Jakub
je već nekoliko puta bio ovdje, ali je uvijek ponovo odjahao. Ni Halef nije doznao
ništa sigurno, ali je bar donio jednu nadu. Preuzeo je sjeverni dio grada i tom
prilikom prošao kraj šatora u kojem smo jučer sjedili. Na ulazu u šator stajala je
pjevačica koja ga je prepoznala i domahnula mu da priđe bliže. Ona je jučer
opazila da smo zbog Mamura tako naglo otišli pa je sad rekla Halefu neka dođem
k njoj želim li doznati nešto o tom čovjeku.
— Zašto nije ona to odmah tebi rekla, Halefe? — upitah.
— Sidi, ona ne umije arapski, a ja vrlo slabo govorim onim turskim
narječjem kojim se ona služi. Ona izgovara riječi tako da ih ja ne razumijem. I to
što mi je danas rekla više sam pogodio nego razumio.
— Onda ćemo odmah odjahati k njoj; uzet ćemo svoje konje jer su magarci
umorni.
Bio je posljednji dan svečanosti koja je trajala pet dana.
Kad smo nakon brzog jahanja stigli do šatora, on nije bio tako pun kao
jučer. Glazba je imala stanku, tako da sam odmah mogao govoriti s djevojkom.
— Zašto ste jučer tako naglo pobjegli? — upita me ona.
— Jer sam htio poći za jednim čovjekom koji je izašao iz šatora odmah čim
je ušao u njega. Htio sam doznati gdje stanuje.
 — To on nikom ne govori.
— Ah, i ti to znaš?
— Znam. Jučer je već treći puta došao u šator. Ondje, tik kraj nas, sjedio je
kraj nekog Engleza kome također nije rekao gdje stanuje.
— Je li govorio engleski ili je možda Englez govorio arapski?
— Razgovarali su engleski i ja sam razumjela svaku riječ. Taj džentlmen
ga je unajmio kao tumača.
— To nije moguće! Za ovdje ili za put?
— Za put.
— Kamo?
— Ne znam. Ćula sam samo da se prvo mjesto zove Salehije.
— Kad su kanili krenuti?
— Čim tumač završi neki posao zbog kojeg je došao u Damask. Mislim da
je govorio o nekoj prodaji maslinova ulja za Bejrut.
Inače nije znala ništa. Zahvalio sam joj i dao bakšiš.
Da Jakub ne ostane bez vijesti, poslao sam k njemu Halefa, a ja sam
odjahao oko grada da stignem do Božjih vrata odakle vodi put u Salehiju koja leži
na zapadnem rubu Gute koju zapravo treba smatrati predgrađem Damaska. Kroz
to mjesto vodi trgovačka cesta u Bejrut na Sredozemnom moru, a vode i drugi
putevi kojima se dade stići u različite gradove Palestine.
Kad sam stigao onamo, večer se već primakla. Bilo je neizvjesno hoću li
tamo dobiti odgovor koji bi me zadovoljio jer su na Istoku sve kuće okrenute
prema dvorištima pa tako nitko ne promatra ulice kao kod nas na Zapadu. Uto
ugledah nekoliko gubavaca koji, isključeni iz ljudskoga društva, mogu živjeti
samo od milosrđa. Zavijeni u prnje ležali su nedaleko ceste pa su me već izdaleka
stali dozivati proseći milostinju.
Pojahao sam prema njima, ali oni smjesta pobjegoše jer im je zabranjeno
da puštaju zdravog čovjeka u blizinu. Tek kad sam ih nekoliko puta uvjeravao da
sam Zapadnjak i da se ne bojim njihove bolesti, oni napokon zastadoše. Ipak su
mi dopustili da im se približim svega na najviše dvadesetak koraka.
— Što želiš od nas, gospodine? — upita jedan od njih. — Položi svoj dar
na zemlju i brzo odlazi!
— Kakav dar vam je najmiliji? Želite li novaca?
— Ne. Mi ionako ne možemo njime ništa kupiti jer nitko od nas ne bi
primio novac. Daj nam nešto drugo: malo duhana, kruh, mesa ili bilo što drugo za
jelo.
— Zašto ste ovdje na otvorenom? U Damasku ima bolnica za gubave.
— Prepune su. Moramo čekati dok smrt ne oslobodi mjesto za nas.
— Htio bih vas nešto upitati. Budete li mi mogli dati obavijest, dobit ćete
sutra ujutro duhana za više tjedana, a i druge stvari što ih trebate. Sad nemam uza
se ništa.
— Što da ti kažemo?
— Kako dugo se nalazite ovdje?
 — Već nekoliko dana.
— Onda ste sigurno vidjeli sve ljude koji su ovuda prošli. Je li ih bilo
mnogo.
— Nije. U grad ih je došlo mnogo zbog svečanosti kojoj je danas posljednji
dan, ali iz grada je izašla samo karavana mazgi krećući u Ras Heju i u Gezin,
nekoliko ljudi koji su pošli u Hazbeju, nekoliko radnika iz Zebedenija i
neposredno prije podneva jedan Inglis s dva čovjeka koji su ga pratili.
— Odakle znate da je to bio Inglis?
— Ah, Inglisa možeš nadaleko prepoznati. Bio je od glave do pete odjeven
u sivo, imao veoma visoki šešir, veliki nos i dva plava stakla na njemu. Jedan od
njegovih pratilaca morao mu je razjasniti što hoćemo od njega pa nam je onda dao
malo duhana, nekoliko malenih kruščića i mnogo onih malih drvca pomoću kojih
se dade paliti vatra.
— Opišite mi čovjeka koji mu je služio kao tumač.
Oni to učiniše, a opis je tačno odgovarao čovjeku koga smo tražili.
— Kamo su odjahali?
— Ne znamo. Krenuli su cestom za Bejrut, ali djeca staroga Abu Medžaha
moći će ti dati obavijest jer je Medžah bio njihov vodič. On stanuje u kući kraj
one velike palme koju ondje vidiš.
— Hvala vam! Ja ću sutra vrlo rano projahati ovuda i donijeti vam ono što
sam obećao.
— O gospodine, tvoja milosrdnost će naći milost pred Alahovim očima!
Ne bi li nam mogao donijeti i nekoliko od onih lula kakve se dadu kupiti svega za
nekoliko para?
— Dobit ćete ih. Obećajem.
Sad sam odjahao u Salehiju i doznao u vodičevoj kući da je Inglis krenuo u
dolinu Sebdani. Stari Abul Medžah bio je unajmljen kao vodič samo donde. To je
dakako također bila oprezna tumačeva manipulacija kojom je želio otežati
potragu. Ipak sam sad znao dosta i vratio se u Damask.
Našao sam svoga domaćina kako me napeto očekuje, on doduše nije na
svojim istraživanjima doznao ništa, ali Halefov izvještaj pobudio je ipak u njemu
nadu. Imao je već putnicu i pismo upućeno svim policijskim vlastima čitavog
damaščanskog vijaleta, a osim toga je deset dobro naoružanih kavaza na konjima
čekalo njegovu zapovijed da krenu na put.
Ispripovjedio sam mu sve što sam doznao. Budući da je bilo već kasno
uvečer, smatrao sam boljim da počekamo do jutra, ali njegova nestrpljivost nije to
dopuštala. Poslao je po vodiča koji je i noću umio pronaći put. Bio je tako
grozničavo nemiran da mu ništa nije bilo dovoljno brzo i tek što sam spomenuo
svoje obećanje gubavcima, rekao je da će ga sam ispuniti.
Ipak je od moga povratka prošlo nekoliko sati prije nego što smo se
spremili na put. Jakub je uzeo unajmljene konje, dva konja za sebe i svoga dugu,
a trećeg za potrebnu prtljagu. Budući da nije mogao znati kamo će nas odvesti taj
put i koliko će potrajati, ponio je sa sobom veću svotu novca.
 Oproštaj nas nije dugo zadržao. Na nebu se uzdigao puni mjesec upravo
kad smo pojahali Ravnom ulicom prema Božjim vratima. Na čelu vodič kraj
vlasnika najamnih konja, zatim mi, to jest Jakub i njegov sluga, Halef, ja i Irci, a
iza nas kavazi.
 U RUŠEVINAMA BAALBEKA

NISMO se ni osvrnuli na stražu na vratima, već brzo projahasmo kraj nje.

Vani ispred Salehije skrenuli smo u stranu onamo gdje su ležali gubavci. Naš
dolazak ih je probudio iz sna pa su se silno obradovali omašnom omotu koji smo
spustili na zemlju. Zatim krenusmo dalje. Salehija je ostala iza nas i sad smo
kasali uz neki proplak koji vodi gore do Kubeta En Nasra, onog divnog vidikovca
što sam ga već spomenuo.
Tamo gore na grobu muslimanskog sveca okrenuo sam se i posljednji puta
u životu pogledao Damask. Dolje je ležao grad sjajući na mjesečini kao boravište
duhova i džinova, okružen tamnim prstenom Gute. Zdesna je dolazila cesta iz
Haurana kojom sam stigao ovamo, a posve daleko vani vodio je karavanski put u
Palmiru, zatvorenu za mene. Nisam ni slutio da će moj boravak u Damasku biti
tako kratak.
Iza Kubeta En Nasra krenusmo nadesno prema obroncima Džebel Rebaha i
stigosmo do klanca Rabuha, a iza njega podosmo duž rijeke Barade u Dimar,
neko veliko selo, gdje smo se prvi put zaustavili.
Uz pomoć kavaza probudili smo načelnika sela da ga ispitamo. On se
raspitao i obavijestio nas da su kasno poslije podne četiri konjanika u galopu
projahali kroz selo. Među njima se nalazio i neki Inglis odjeven u sivo odijelo s
plavim staklima pred očima. Krenuli su putem u Es Suk kojim smo i mi nastavili
bez zadržavanja.
Zora je svitala kad smo jahali preko visoravni El Džedide. Prošli smo kraj
mjesta gdje se nekoć nalazio glavni grad stare Abilene, a zatim kroz nekoliko
malih sela čija sam imena zaboravio. U jednom od njih morali smo se zaustaviti
da se naši konji malo odmore.
Dosad smo prešli put koji smo zapravo trebali prevaliti za jedan dan.
Budemo li i nadalje toliko tjerali konje, sigurno nas neće više daleko moći
odnijeti. Uostalom, od stanovnika sela kroz koja smo projanali i koji su nam
velikodušno darivali voće, doznali smo da doduše nisu vidjeli konjanike koje smo
tražili, ali su ipak kasno uvečer čuli kako je neka mala skupina projahala kroz
selo.
Kad su se konji donekle oporavili, krenusmo u Es Suk koji nije više bio
daleko, ali ovdje nismo uspjeli doznati ništa određeno. Iza toga sela ugledasmo
konjanika koji nam je jahao ususret. Bio je to neki stari Arapin sijede brade. Naš
ga vodič radosno pozdravi, a zatim nam ga predstavi riječima:
— To je Abumedžah, habir koji je pratio Inglisa.
— To si ti? — viknu Jakub. — Gdje si ga ostavio?
— U Sebedaniju, gospodine.
— Koliko je ljudi bilo uz njega?
— Dvojica. Jedan dragoman i jedan sluga.
— Tko je taj dragoman?
 — Rekao je da potječe iz Konijeha, ali to nije istina. Ne govori tako kao što
govore ljudi iz Konijeha. On je lažac i varalica.
— Po čemu to znaš?
— Vara Engleza. To sam dobro opazio, premda s Inglisom ne umijem
govoriti.
— Ima li mnogo prtljaga sa sobom?
— Prtljaga i teretni konji pripadaju Englezu. Dragoman ima sa sobom
samo nekoliko velikih kutija koje kao da su mu veoma vrijedne.
— U kojoj kući su odsjeli?
— Ni u jednoj. Mene su isplatili u Sebedaniju pa sam se vratio, ali oni su
pojahali dalje, premda im konji umalo nisu pali od umora. Ostao sam kod nekog
znanca da se odmorim, a sad jašem natrag u Damask.
Bilo mi je mnogo stalo do toga da doznam kako je izgledao Englez pa kad
sam već u onom šatoru pjevača u Damasku zaboravio da to upitam, sad sam
pokušao da to ustanovim.
— Jesi li čuo kako se zove taj Englez?
— Dragoman mu je uvijek govorio »ser«.
— To nije ime, već znači gospodin. Sjeti se!
— Kadšto je uz taj »ser« rekao još jednu riječ, ali ne znam tačno kako glasi,
Lise ili Linse.
Napeo sam uši. Ta zar je to bilo moguće! Ne, to se uopće nije dalo
zamisliti. No ipak sam upitao:
— Možda Lindsay?
— Da, da, tako je glasila ta riječ, upravo tako.
— Opiši mi toga čovjeka!
— Imao je sivo odijelo, posve novo, a i šešir mu je bio siv i visok gotovo
do moga koljena. Na očima je imao plava stakla, a u ruci je neprekidno držao
motiku, čak i onda kad bi sjedio na konju.
— A njegov nos?
— Bio je veoma velik i crven. Na njemu se nalazio alepski čir. I usta su mu
bila velika i široka.
— Nisi li ništa opazio na njegovim rukama?
— Jesam. Na lijevoj ruci nema dva prsta.
— To je on! Halefe, jesi li čuo? Englez je još živ!
— Hamdulilah! — viknu mali Hadži. — Alah je velik i jak pa sve može.
On čini čovjeka mrtvim ili živim kako mu se prohtjedne.
Jakub nije mogao shvatiti našu radost pa mu zato ispripovjedih ono što je
bilo »potrebno i zamolih ga da brzo nastavimo put. Uznemirivalo me je što je
Lindsay, tako neočekivano uskrsnuo od mrtvih, sada u rukama takvoga nitkova.
Stari vodič pojaše dalje, a mi prođosmo kroz nekoliko lijepih sela. Ubrzo je
međutim prestalo ljupko zelenilo vrtova zasađenih na terasama. Projahali smo
preko mosta iznad rijeke Barade na lijevu obalu i stigli u klanac čije je dno jedva
pružalo dovoljno mjesta za naš put i za korito rijeke. Stijene toga uskoga i
mračnoga klanca strmo su se uzdizale, a osobito na sjevernoj strani gdje su
uklesani brojni grobovi u kamenu do kojih su nekoć vjerojatno vodile stepenice.
Taj se klanac zove Suk el Barada i vodio je u ravnicu Sebedani u kojoj leži
istoimeni grad.
Prošavši kroz klanac i stigavši u jugoistočni dio spomenute ravnice,
projahali smo kroz nekoliko sela i nakon vrlo mučnoga puta stigli u Sebedani u
takvom stanju da nikako nismo mogli nastaviti put. Moj vranac a i Halefov konj
bili su umorni, no ostali konji umalo što nisu lipsali. Upravo sam to i očekivao.
Sebedani je vrlo lijepo selo s velikim zgradama i plodnim vrtovima,
premda leži na znatnoj visini. Stanovnici su većinom maroniti. Kavazi su za sebe
i za nas brzo pronašli prenoćište pa smo se ugodno smjestili.
Ovdje smo doznali samo toliko da je vodič prenoćio u Sebedaniju, ali
glavar sela poslao je glasnika u najbliže selo po imenu Sijit da se raspita. Kad se
taj uvečer vratio, obavijesti nas da je Inglis prenoćio u Sijitu i da je ujutro odande
u pratnji jednoga stanovnika Sijita te svoga sluge i tumača krenuo u Soheir. Nitko
nije znao reći hoće li odande nastaviti put.
U prvo praskozorje narednoga dana vinusmo se na konje. Za sobom smo
ostavili vinograde i dudove Sebedanija i požurili u Sijit. Kako mi je pjevačica
rekla, tumač je govorio o nekom poslu s maslinovim uljem što ga ima obaviti za
Bejrut. Dakako da je posao s maslinovim uljem bio samo izgovor, ali njegov cilj
mora da je ipak bio Bejrut budući da je u tom pogledu morao Englezu kazati
istinu. Isto se tako lako dalo razjasniti i to zašto je pošao ovim putem iz-
bjegavajući pravu cestu iz Damaska u Bejrut. Učinio je to zbog svoje sigurnosti.
U selu Sijit naiđosmo na izvore rijeke Barade koji leže veoma visoko. U
tom mjestu potvrdili su nam iskaz glasnika iz Sebedanija i mi pojahasmo dalje
prema Soheiru. Put nas je vodio nizbrdo i pri tome se pokazalo da naši kavazi
imaju loše konje. Oni su doduše izdržali napor prijašnjega dana, ali nipošto ne bi
bili sposobni za još jedno takvo jahanje. Ni oni konji što ih je Jakub unajmio nisu
vrijedili ništa pa smo tako sve polaganije napredovali. Ovako nismo nikad mogli
dostići ljude koji su pred nama imali prednost od osam do devet sati.
Predložio sam Jakubu da ja s Halefom pojašem naprijed, ali on to nije
dopustio. Tvrdio je da nas nužno treba jer se usprkos kavazima bez nas osjeća
osamljenim. Morao sam se dakle odreći te zamisli koja je sigurno bila dobra pa
sam se naposljetku utješio uvjerenjem da Lindsay s onom svojom strašću za
iskapanjem neće dopustiti da ga tako brzo izmame iz okoline Baalbeka.
Kako je uostalom Englez uopće stigao u Damask? Kako mu je uspjelo da
izmakne smrti dolje na Eufratu? Zaista sam jedva čekao da to doznam pa sam se
zbog toga dvostruko ljutio na ovo naše puževo napredovanje.
Soheir leži na nekoj planinskoj rijeci koja utječe u Baradu te je vrlo lijepo
smješten pod skupinama srebrnih i talijanskih topola. Usprkos svom imenu koji
znači »malen« to je poveliko selo. Zaustavili smo se da se odmorimo, a kavazi se
raziđoše da potraže obavijesti. Ubrzo smo čuli da su ljudi koje tražimo projahali
ovuda i krenuli putem koji vodi prema prijevoju Antilibanona. Nakon kratkog
odmora krenusmo za njima.
Najprije smo morali prijeći preko široke ravnice, a zatim stigosmo u dolinu
kojom smo se preko jednog sata uspinjali prema spomenutom prijevoju. S lijeve
strane našega puta uzdizale su se strme stijene, a zdesna se spuštao duboki ponor
u kojemu je šumjela voda planinske rijeke. Stigavši gore na prijevoj razabrasmo
da se zapadna padina Antilibanona na kojoj smo se nalazili, mnogo strmije spušta
nego istočna. Naš vodič nam je rekao da Baalbek leži odavde u ravnom pravcu
pet sati daleko, ali da ćemo, jer put zavija, a naši konji su do kraja iscrpljeni,
trebati mnogo više vremena.
Imao je pravo. Morali smo projahati kroz brojne poprečne i pokrajne
doline, a kad smo napokon ugledali iznad nas goleme ruševine grada sunca, bili
smo od njega još uvijek udaljeni više sati jahanja. Jedan od kavaza izjavio je
štoviše da njegov konj ne može dalje pa je zbog toga zapovjednik odredio da se
stane. Tu nije pomagala nikakva molba i nikakvo obećanje, a budući da je Jakub
izjavio da su kavazi povjereni njemu i da se dakle ne može odijeliti od njih, nije
nam preostalo ništa drugo nego da se pokorimo.
Srećom mi je uspjelo da nagovorim zapovjednika kavaza da nakon kratkog
odmora pođemo bar do malog seoca koje je ležalo slikovito ispod nas, a i na to ga
je mogao navesti samo bakšiš. Kad smo stigli onamo, dočusmo da je kroz selo
prošao neki sivi Englez koji se posvadio sa svojim dragomanom, a malo kasnije
projaši kroz selo neki čovjek s kojim sam odmah počeo razgovarati. To je bio
Lindsayev vodič. Vraćao se u Sijit pa nam je ispripovjedio da uopće nije stigao do
Baalbeka, već da je u posljednjem selu otpušten i isplaćen.
Prema njegovom mišljenju došlo je do nekavog rascjepa između Inglisa i
njegova dragomana, a Inglis je veoma oprezan čovjek koji ne miče ruke s pištolja.
Oni imaju doduše samo jednu cijev, ali se iz njih može pucati više puta bez
punjenja.
U toku noći neprekidno me je mučila bojazan zbog mojeg starog Lindsaya.
Nisam imao mira i nisam mogao spavati. Čim se pokazao prvi tračak zore,
probudio sam svoje pratioce i opomenuo ih da krenemo što su oni poslušali tek
pošto su ponovo dobili bakšiš. Činilo se, uostalom, da kavazi namjeravaju
pomagati Jakubu samo u omjeru s njegovom darežljivošću. Upozorio sam ga na
to i zamolio da pokaže tim ljudima kako ga oni moraju pomagati, a ne pljačkati.
Opet smo prošli kroz nekoliko malih sela a kad su se napokon ispred nas
otvorili obronci Antilibanona iza kojih smo jahali i koji su i nam stalno zaklanjali
pogled, opazismo pred sobom glasovitu dolinu Baalbeka. Veličanstvene mase tih
ruševina zauzimaju veliku površinu, Ne vjerujem da postoji neki drugi srušeni
grad čiji bi ostaci pobuđivali takav silan dojam kao ovi.
Odmah na ulazu u polje ruševina ugledasmo sa strane kamenolom u
kojemu je ležao upravo golemi blok vapnenca. Bio je dugačak tridesetak lakata,
širok sedam lakata i isto tako debeo. Takvi blokovi sačinjavali su građevni
materijal za goleme zgrade Baalbeka. Jedan jedini takav blok sigurno je težio
trideset tisuća centi. Kako su graditelji sa svojim tadanjim mehaničkim i
tehničkim pomoćnim sredstvima mogli prenositi takve mase i podizati ih? To je
zagonetka.
Hramovi u Baalbeku bili su nekoć posvećeni Baalu ili Molohu. Oni pak čiji
su ostaci danas još postojali, nesumnjivo su rimskoga podrijetla. Poznato je da je
Antoninus Pius ovdje podigao hram bogu sunca Zeusu. Taj je hram bio pravo
svjetsko čudo. Čini se kao da su u većem od onih dvaju hramova bili obožavani
sirijski bogovi,, a u manjem samo Baal-Jupiter.
Podižući te hramove, graditelji su najprije izgradili temelj koji se petnaest
lakata uzdizao iznad ravnine zemlje. Na temelje su položena tri sloja onih
golemih blokova kojih smo težinu maločas naveli; tek na njima počivali su
gigantski stupovi noseći silnu arhitravu. Onih šest preostalih stupova nekadanjeg
hrama sunca visoki su sedamdeset stopa, a na svom donjem dijelu imaju promjer
od šest stopa. Mali hram bio je dugačak osam stotina stopa, širok četiri stotine, a
imao je četrdeset stupova.
I sam grad Baalbek imao je u staro vrijeme veliko značenje budući da je
ležao na putu iz Palmire u Sidon. Halidov suborac Abu Abeida osvojio je i
Baalbek. Akropolu su pregradili u tvrđavu, a iz materijala razorenih hramova
podigli obrambene bedeme. Kasnije su došli Mongoli, a zatim Tatari, a što su ovi
ostavili, to je godine 1170. opustošio potres. Ono što još danas postoji pruža vrlo
nepotpunu sliku nekadanje divote i veličanstvenosti.
Na mjestu staroga grada sunca nalazi se danas samo bijedno selo u kojem
stanuju fanatični lupeški Arapi plemena Mutavila, a vojnici tamošnjega
garnizona u najboljem slučaju samo još povećavaju nesigurnost toga predjela.
Gledao sam dogledom to prostrano područje. Nigdje nisam vidio čovjeka.
Kako sam kasnije čuo, vojnici garnizona su samovlasno otišli na neodređeno
vrijeme na odmor, a Mutavih nisu imali ni vremena ni volje da nas masovno
dočekaju. Čovjek pojedinac iščezavao je u tim gorostasnim ruševinama kao
mrav. Da bih lakše otkrio Engleza, zamolio sam komandira kavaza, po činu
čauša, da sa svojim ljudima obiđe ruševine i da ih po potrebi pretraži pri čemu
ćemo i mi pomoći. On je međutim odbio da to učini, rekavši da se ljudi i konji
moraju najprije odmoriti i jesti.
To su i učinili ali se ni nakon toga nisu htjeli latiti posla. Jakub ih je molio
i postao grub. I ja sam molio i postao grub, ali bez uspjeha. Naposljetku čauš
posve otvoreno izjavi da je samo onda spreman da uzašalje svoje ljude ako dobije
primjeran bakšiš. Jakub je već htio ponovo posegnuti u džep, ali ja sam mu
zaustavio ruku.
— Zar ne, ti si te ljude dobio da ti pomognu? — upitah ga.
— Jesam — odgovori on.
— Što im za to plaćaš?
— Hranu za njih i konje, a osim toga svakome od njih tri pijastera a čaušu
pet pijastera dnevno.
 — Lijepo. To dobivaju zato jer te služe. Ne budu li ti služili, neće dobiti
ništa. Tako će biti jer inače ću te ostaviti i poći svojim putem. Ti ćeš pak kasnije,
kad se vratiš u Damask, ispripovjediti paši, kakve lijenčine ti je dao kao pratnju.
— Što se tebe sve to tiče? — dreknu čauš name.
— Govori pristojnije! Ja nisam ni nefer ni kavaz — odgovorih. — Hoćeš li
zapovjediti da se krene ili nećeš? Tamo na zapadu uz veliki zid sastat ćemo se s
tobom.
On mrzovoljno ustane i vinu se na konja. Ostali se povedoše za njim, a kad
je tiho izdao zapovijedi, raziđoše se i pojašiše naprijed.
Kroz prostrano polje ruševina vijugao je potok. Rekao sam sam sebi da
stranac koji ima uza se konja mora svakako ostati u blizini vode. Zato se
razdvojismo da pregledamo potok. Halef je ostao kod Jakuba, a ja sam poveo sa
sobom oba Irca.
Pošto smo se najprije dogovorili da ćemo se sporazumjeti hicima iz
pušaka, pojahasmo polagano uz obale potoka. Pratila nas je sreća. Zakrenuvši iza
podnožja nekoga srušenoga stupa opazih zid u kojem se nalazila rupa. Ispred nje
je ležao neki čovjek držeći u ruci pušku. Malo više gore, možda pet stotina koraka
daleko, ugledah visoki cilindar koji se pomicao iznad iskopane jame dižući se i
spuštajući u taktu.
Brzo se vratih natrag za stup, predadoh obim Ircima svoga konja i rekoh im
da ostanu ovdje sakriveni dok ih ne zovem. Zatim opet izađem iza stupa i pođoh
prema čovjeku koji je ležao na tlu. Ležao je tako da me nije mogao vidjeti, ali čim
je čuo moje korake skoči na noge i uperi pušku u mene. Na sebi je imao hlače i
kaputić a na glavi fes.
— Stop! Ovuda ne smije nitko! — zapovjedi engleskim jezikom.
— Zašto? — odgovorih.
— Ah, vi govorite engleski? Jeste li tumač?
— Nisam. Ali odmaknite tu pušku, ja sam vaš prijatelj. Je li onaj čovjek
koji se nalazi tamo u jami, ser David Lindsay?
— Yes.
— Jeste li vi njegov namještenik?
— Yes.
— Dobro. Ja sam njegov znanac pa bih ga volio iznenaditi.
— To je prava sreća! Pođite k njemu. Ja bih doduše morao ovdje stajati na
straži i javiti mu čim se ma tko približi, ali vas ne želim spriječiti da ga iznenadite
jer mi se čini da govorite istinu.
Pošao sam dalje, a što sam se više približavao sivom cilinderu, to sam tiše
koracao. Uspjelo mi je da stignem do ruba jame, a da me Englez nije primjetio i
upravo u času kad se uspravio, sagnuh se k njemu i skinuh mu cilinder s glave.
— 's death! Tko je?
Okrenuo se, ali nije uspio izustiti ništa, premda su mu se usta širom
razjapila, ništa, baš ni slovca. Da, to. je bio stari čestiti nos s poznatim čirom koji
sad nije dopuštao da skliznu naočari.
 — No, ser — rekoh — zašto me niste počekali na kanalu Anana?
— Zaboga! — viknu on. — Tko je to? Ta vi ste mrtvi!
— Jesam, ali sad vam se javljam kao duh. Valjda se ne bojite duha vašega
staroga znanca?
— Ne! Ne!
Rekavši to skoči iz jame. Bio se sabrao pa me zagrli obim rukama.
— Vi živite, ser, živite? A Halef?
— I on je ovdje. Osim toga još dva vaša znanca.
— Koja?
— Bill i Fred koje sam doveo od Hadedina.
— Ah, ah, nije moguće! Bili ste kod Hadedina?
— Preko dva mjeseca.
— A ja — well, ja ih nisam pronašao.
— Tko je onaj čovjek tamo kraj zida?
— Moj sluga. Unajmio sam ga u Damasku. Dođite, ser, imamo mnogo da
pripovijedamo!
Odveo me je natrag do otvora u zidu, ušao u njega i vratio se s bocom i
čašom. Bio je to šeri, pravi dobri šeri.
— Stoj — i ona druga dvojica moraju popiti s nama!
Pozvao sam Irce i sad sam ugledao prizor koga ne mogu opisati. Oba
momka plakala su od radosti, a Lindsay je izvijao lice uz najnevjerojatnije načine
kako bi muški sakrio svoju radost i tronutost.
— A gdje vam je tumač? — upitah naposljetku.
— Tumač? Ah, vi znate da imam tumača?
— Znam. Unajmili ste ga na svečanosti Er-Rimal u nekom šatoru s
pjevačicama.
— Divno! Neshvatljivo! Vi ste sveznajući! Jeste li ovdje na mene naišli
slučajno ili ste namjerno došli?
— Namjerno. Mi vas u stopu pratimo iz Damaska. Gdje je dakle vaš
tumač?
— Otišao je!
— Jao! Sa svojim stvarima?
— No! Stvari su ovdje!
On pri tom pokaza rukom prema otvoru u zidu.
— Zaista? Oh, to je krasno, to je dobro! Pripovijedajte!
— Što? O čemu? Sve?
— Samo o tumaču kojeg progonimo. Za sve ostalo imamo kasnije
vremena.
— Progonite ga? Ah! Zašto?
— On je kradljivac, a osim toga je moj stari neprijatelj.
— Kradljivac? Hm! Vjerojatno je ukrao dragulje.
— Tako je. Jeste li ih vidjeli?
 — Yes. Reći ću vam. Sreo sam se s tim lopovom u šatoru. Vidio je da sam
Englez pa me je oslovio engleskim jezikom. Rekao je da kani sklopiti neki posao
s maslinovim uljem i da zato mora poći u Bejrut. Ja sam htio u Jeruzalem pa sam
ga unajmio. Obećao je da će sa mnom u Jeruzalem, pa da će se onda iz Jafe
morem odvesti u Bejrut. Obećao je da će nabaviti vodiča. Ja sam u Damasku
obavio sve što sam imao. Onda je on došao po mene. U Salehiji uzeo je vodiča.
— Znam, govorio sam s njime.
— Well! Mora da ste ga sreli. Pojahali smo dakle uz Antilibanon. Već
prve večeri mi se učinilo da nije sve u redu, a ujutro sam opazio da ne jašemo
cestom u Jeruzalem. Pazio sam dakle i dalje pa sam ga izgrdio. Najprije je
poricao, ali je naposljetku priznao da je htio najprije u Baalbek da mi pokaže
fowlingbulle. To mi je bilo pravo, ali sam postao nepovjerljiv. Tako se žurio da
ode iz Damaska i tako je ludo jahao kao da pred nekim bježi. Čini se da je ovdje
poznat jer smo pojahali ravno prema ovom zidu i on mi je rekao da bi ta rupa
mogla poslužiti kao dobro prenoćište. Spavali smo. Konji su stajali vani. Onda
sam kao u snu čuo njisku konja, a zatim mi netko posegnu u džep. Probudio sam
se. Bilo je jutro, a moja je novčarka nestala. Brzo sam skočio na noge i zgrabio
pušku. Tumač je bježao jašući. Nanišao sam i opalio. Konj pade. Tumač je
pokušao da skine prtljagu sa sedla, ali je bila odviše čvrsto svezana, a kad sam
došao bliže, on pobježe. Uzeo sam omot u kojem sam našao zlatni nakit i
dragulje.
— Što se nalazilo u vašoj lisnici?
— Ah! Oh! Same dragocjenosti: flaster, konac, igle i slične stvari. Novac
čuvam na drugom mjestu. We l l .
— Čujte, ser, to je zaista neobično, a istodobno i sretan sticaj okolnosti.
Čovjek komu su ukradeni ti dragulji, nalazi se sa mnom.
— Pozovite ga! Ja ću mu ih vratiti.
— Gdje su?
— Evo ih ovdje!
On uđe u rupu u zidu, vrati se s omotom i otvori ga. U njemu su se osim
košulje i jednog turbana, nalazile same kutijice i spremnice za dragulje. Pokrio
sam te stvari i dva puta opalio iz puške. Odmah začuh odgovor. Tad sam
Lindsaya i onu ostalu trojicu odgurao u rupu da mi ne pokvare iznenađenje.
Ubrzo je stigao Halef s Jakubom Afarahom. Obojica me ugledaše s omotom.
— Jesi li ti pucao, sidi? — upita Halef.
— Jesam.
— To znači da si nešto našao.
— Dakako. Jakube Afarahu, bi li ti načas odmaknuo ovaj rubac s tih stvari?
Jakub se sagne, skine rubac, pa radosno kriknu.
— Alah, ja Alah! Moje stvari!
— Da, evo ih. Pregledaj ih, jesu li sve na broju!
— O, gospodine, reci mi brzo gdje si ih našao?
 — To ne smiješ zahvaliti meni, već čovjeku koji se nalazi ovdje u ovoj
šupljini. Dovedi ga odande, Halefe.
Mali Hadži uđe u rupu i radosno kliknu.
— Alah akbar, Englez!
Sad smo najprije razjasnili ono što je bilo najpotrebnije, a zatim zađoh u
rupu da je malo razgledam. Našao sam se u golemom nadsvođenom hodniku koji
je prema unutra bio zasut a i jedna strana mu je bila tako urušena da se, pošto je
netko očistio kamenje, dobio prilično velik prostor poput sobe. Tu su stajala sva
četiri Lindsayeva konja, a ležale su i njegove stvari. Onaj ustrijeljeni konj vani
bio je pokriven razmrvljenim kamenjem da ne bi namamio odvratne lešinare.
Zato ga ni ja nisam opazio.
Jakub je bio sav sretan što je ponovo došao do svojih stvari, ali se silno
ljutio što je kradljivac umakao.
— Dao bih veoma mnogo kad bih ga mogao uhvatiti. Zar to nije moguće,
gospodine? — upita me on.
— Ja bih se na tvom mjestu radovao što sam opet došao do ukradenih
stvari.
— Ali isto toliko bih se radovao da sam uhvatio kradljivca!
— Hm! Možda bismo ga i mogli uhvatiti.
— Kako?
— Misliš li da će on tako bogati plijen ostaviti na cjedilu, a da bar ne
pokuša da ga se ponovo domogne?
— Pripazit će on da nam se ne približi.
— Zar zna da smo ovdje? On je svakako smjesta odmakao iz Baalbeka pa
nije vidio da se nalazimo ovdje. Vjerojatno će se vratiti jer se nada da će lako
svršiti sa ser Davidom i njegovim slugom ako uspije da ih iznenadi. Tom
prilikom bismo ga mogli uhvatiti.
— To ćemo i učiniti. Ostat ćemo ovdje dok ga ne uhvatimo.
— Onda ne smijemo dopustiti da ugleda nas i naše konje. I kavazi moraju
iščeznuti. Najbolje bi bilo da odu u selo u kasarnu. Radovat će se ako ne budu
morali ništa raditi. U selo bismo mogli otpremiti i svoje konje koji nas ovdje
samo smetaju, a s njima poslati nekoga da ih čuva.
— Za to ću se ja pobrinuti. Otići ću glavaru sela ili bolje reći kodža-baši jer
Baalbek nije selo već grad pa ću s njime ugovoriti sve što je potrebno.
Vinuo se na konja i odjahao. Ja bih to radije učinio sam, ali Jakub je imao
isprave koje je svaki službenik morao poštivati.
Kad sam izašao iz šupljine i ruševina i pogledao prema zidu iza kojeg smo
se imali sastati s kavazima, nisam opazio ni jednoga. Pravilno sam naslutio da
kavazi nisu ni pomislili da pretraže ruševine, već su odjahali u grad, udobno se
smjestili u kavani i pri tom se razmetali kako su krenuli iz Damaska da uhvate
nekog velikog lopova.
Tek sad smo mogli porazgovoriti o prošlim danima. Prvi sam ja opisao
naše doživljaje.
 — Mislio sam da ste mrtvi! — reče Lindsay.
— Zašto? — upitah.
— To su rekli oni lupeži koji su me zarobili.
— Bili ste dakle zarobljeni, ser?
— Da!
— A tko vas je zarobio?
— Ah, otišao sam s radnicima na iskapanje. Jednoga sam od njih mogao
bar upola koristiti kao dragomana. Nismo našli ništa, ali sam zato na povratku
našao vaše pismo. Poslušali smo vas i pošli na kanal Ananu. Bila je to glupost,
veoma velika glupost.
— Jer su vas zarobili.
— Yes. Ležali smo ondje i spavali.
— Ah, dakle je to bilo noću?
— Nije, bilo je danju jer inače bi bar jedan od nas bio budan i ne bi nam se
to dogodilo. Dakle, mi smo ležali i spavali a oni nas napadoše prije nego što smo
išta pomislili, išta znali. Yes! I prije nego što smo se morali braniti, bili smo
vezani, a naši džepovi prazni.
— Jeste li imali uza se mnogo novaca?
— Nisam, jer smo se htjeli vratiti u Bagdad.
— A tko su bili ti lupeži?
— Neki Arapi. Rekli su da pripadaju plemenu Sat.
— Onda su to bili vjerojatno ona isti koji su kasnije pobjegli pred našom
bolešću.
— Može biti. Nekoliko dana držali su nas sakrivene u ruševinama i morali
smo gladovati. Onda nas odvukoše dalje.
— Kamo?
— Ne znam. Sve je bila sama močvara i trstika. Rekli su da nam neće ništa
nauditi, već da samo traže novac, a onda da će me pustiti na slobodu. Morao sam
napisati pismo, a oni su ga htjeli poslati u Bagdad i donijeti novac, dvadeset tisuća
pijastera. Pisao sam Johnu Logmanu, ali tako da lopovi nisu dobili ništa. Rekao
im je da se vrate za tri tjedna jer da nemam toliko novaca sa sobom.
— Ali to je moglo biti opasno za vas?
— Nije, bilo je dobro jer sam pobjegao. Odvukli su nas bliže Bagdadu gdje
su se približili granici nekog drugog neprijateljskog plemena. Jedna četa toga
plemena došla nam je u blizinu pa se razvila borba. Moji su otmičari doduše
pobijedili, tako mi se bar čini, jer su bili premoćni, ali meni je za to vrijeme
uspjelo da pobjegnem i da stignem u Bagdad. O tome ću vam pripovijedati još
opširno kad budemo imali vremena.
— Jeste li svratili u naš stan?
— Yes. Čuo sam ondje da ste otišli Hadedinima. Što sam mogao učiniti?
Morao sam k vama i k Ircima. Sad više nije bilo govora o plovidbi morem. Zato
sam prodao jahtu koja je tako dugo ležala neiskorištena i usidrena. S onim
čovjekom iz Hadramauta nisam više imao nikakva posla jer ste ga već vi isplatili.
Unajmio sam čovjeka koji je razumio engleski i priključio se jednom poštanskom
tekliću. To je bilo brzo jahanje! Kod Selamije smo prešli preko Tigrisa da vas
potražimo, ali nismo našli Hadedine. Oni su otišli, a vi ste bili mrtvi.
— Tko vam je to rekao?
— Abu Salmani su opljačkali i poubijali neke strane putnike, a opis je
posvema odgovarao vama. Nisam htio dopustiti da i mene umlate pa sam otišao u
Damask. Odande sam tumača poslao kući i ostao puna tri tjedna. Od zore do
mraka bio sam na ulicama. Da ste stanovali u kršćanskoj četvrti kod Evropljana,
sigurno bismo se sreli, sve ostalo ste već čuli. Želite li da vam to ispripovjedim
opširnije, ser?
— Hvala, dovoljno je. Od vas je bilo veoma smiono što ste na taj način
krenuli iz Bagdada u Damask.
— Pshaw. Zar ste vi učinili nešto drugo?
U tom trenutku ugledasmo kroz otvor u zidu kako daleko vani jaše neka
četica. Skrenuli su prema putu kojim smo došli, a kad sam oštrije pogledao,
razabrah da su to naši kavazi.
Što su namjeravali? Zašto nisu došli do onog golemog zida kamo sam ih
poslao? Brzo sam dobio odgovor jer se iz grada vratio draguljar i doveo sa sobom
kodža-bašu. To je bio neki dostojanstven čovjek pa je i samom svojom
vanjštinom ulijevao povjerenje.
— Selam! — pozdravi on ušavši.
— Aleikum!— odgovorismo.
— Ja sam kodža-baša iz Baalbeka pa dolazim da vas vidim i da s vama
popušim lulu duhana.
On posegnu pod odjeću i izvuče čibuk. Lindsay mu smjesta ponudi
duhana, a pruži mu i vatre.
— Dobro nam došao, efendijo — rekoh. — Hoćeš li nam dopustiti da se
kratko vrijeme zadržavamo na području kojim ti upravljaš?
— Ostanite ovdje dokle god hoćete i dopustite mi da sad sjednem k vama!
Čuo sam da ste Franci. Pročitao sam i pismo svoga pretpostavljenog pa zato
dolazim sam da vam saopćim kako ću učiniti sve da ispunim vaše želje. Je li vam
pravo što sam kavaze poslao natrag u Damask?
— Ti si ih poslao natrag?
— Jesam. Čuo sam da sjede u kavani i da brbljaju o vašim stvarima. Zar
možete uhvatiti kradljivca ako se posvuda razglasi da ga želite uhvatiti? Osim
toga mi je ovaj Jakub Afarah iz Damaska rekao da su kavazi bili neposlušni i da
su zahtijevali bakšiš za sve što je trebalo da učine. Zato sam ih potjerao, a čaušu
sam predao pismo za njegova kajmakana da ih kazni. Padišah, Alah ga
blagoslovio, želi da u njegovom carstvu vlada red, pa bismo i mi to morali željeti.
Napokon jedan zaista čestiti službenik, prava rijetkost u padišahovom
carstvu. U toku daljnjega razgovora vidjelo se da mu je zaista žao što nam ne
može biti ni od kakve koristi jer smo ga molili da stvar drži u tajnosti i da sve
ostalo prepusti nama.
 — Radujte se da se niste namjerili ni na kojeg drugog kodža-bašu! — reče
on. — Znate li što bi drugi učinio na mom mjestu?
— Ne znamo. Molim te, kaži nam!
— On bi zatražio da mu predate zlato i dragulje tobože da odluči kome
imaju pripasti. Trebalo bi tobože dokazati da je zaista izvršena krađa, da su
pronađene stvari zaista one iste koje su ukradene i da su obje stranke stvarno
kradljivac i okradeni. Dok se to ustanovi, proteklo bi mnogo vremena, a za to
mnogo vremena može se mnogo toga izmijeniti pa i zlato i dragulji.
Imao je pravo. Jakub je mogao sam sebi čestitati što se namjerio na tako
poštenoga čovjeka. Kodža nas je zamolio da mu povjerimo svoje konje, ali da ih
dovedemo jednog po jednog kako bismo izbjegli sve što bi bilo upadljivo. Zatim
je otišao, ali nas je najprije opomenuo da se čuvamo podzemnih hodnika i
prostorija u kojima čovjek lako može nastradati.
Ti hodnici su u vrijeme egipatskog osvajanja služili kao skrovišta
kojekakvoj klateži, a i danas bi se znalo dogoditi da se u njemu sakrije netko tko
ima razloga da se krije.
Jakub je već svoga konja ostavio kod kodža-baše. I mi rasedlasmo konje pa
ih jednog po jednog otpremismo u grad. Grad je malen, a pogotovu se čini
bijednim u usporedbi s veličanstvenim ruševinama uz koje leži. Stanovnici
uzgajaju svilene prelce, a osim toga poznati su po svojim lijepim konjima i
mazgama.
Načelnikova kuća bila je jedna od najboljih u gradu, a staja u koju je odveo
konje, potpuno nas je zadovoljila. Neko smo vrijeme tako sjedili, a zatim se
vratih, ali ne istim putem kojim sam stigao.
Čovjek pojedinac ne bi se pobjeglom kradljivcu, ukoliko negdje ovdje
vreba, mogao učiniti sumnjivim, pa sam tako polako prošetao kroz ruševine,
potpuno se prepuštajući dojmu što su ga na mene činile.
Kolike li razlike između onoga pokoljenja koje je umjelo svladati takve
mase kamenja i današnjega čije su se kolibe oslanjale na ruševine!
Ugledao sam zmije gdje gmižu između stupova, jedan me je kameleon
radoznalo pogledao, a visoko gore u zraku lebdjela je vjetruša klikavka pa se u
spiralama spustila na jedan od stupova koji su još uspravno stajali. Ondje joj je
bilo gnijezdo.
Stoj! Nije li ondje prijeko promakao neki čovjek, brzo i gipko, kao sjena
oblaka? Povjerovao sam da sam se prevario, ali sam ipak polako krenuo prema
onom mjestu, na kojem sam ugledao tu sjenu.
Iza dvostrukoga stupa otvarao se ulaz sličan tunelu koji je podražio moju
radoznalost. Kako je moralo izgledati u jednom od tih hodnika u kojima su uz sjaj
mračnih zublji klane žrtve u čast bogu Baalu? Nije mi moglo naškoditi ako zađem
malo u hodnik. Budem li pošao samo tako daleko dokle dopire danje svjetlo,
nikako mi se nije mogla dogoditi nesreća.
Ušao sam u otvor i nekoliko puta koraknuo. Hodnik je bio tako širok da bi
četiri osobe mogle uporedo hodati. Strop su nosili snažni lukovi, a zrak je bio čist
i potpuno suh. Slušao sam tišinu u tami, a mašta mi je dočaravala strah koji bih
osjetio kad bi tamo iz tame odjednom iznikle zublje i kad bi provalile sluge boga
sunca da me zgrabe i da me bace k ostalim Molohovim žrtvama.
Okrenuo sam se opet prema ulazu. Kako je posve drukčije vani, ono toplo
danje svjetlo! U sjaju sunca mora ... stoj, nije li nešto iza mene šušnulo? Htio sam
se okrenuti ali sam u tom času dobio strašan udarac po glavi. Znam još da sam
zateturao i pružio ruke prema čovjeku koji me je udario, a onda mi se zacrnilo
pred očima.
Ne znam kako sam dugo ležao bez svijesti, no svijest mi se vratila polako i
postepeno. Prošlo je dosta vremena prije nego što sam se sjetio što se dogodilo.
Ležao sam na zemlji. Noge su mi bile svezane, a isto tako i ruke. Gdje sam se
nalazio? Oko mene je vladala potpuna tama i tišina, ali ravno ispred mene
ugledah dvije male okrugle mrlje koje su nekako neobično svjetlucale. Od
trenutka do trenutka bi iščezavale, a onda se opet pojavljivale. To su bila dva oka,
oštro uperena u mene a očni kapci su se spuštali i dizali. To nisu bile oči životinje,
već čovjeka.
Tko je to bio? Svakako onaj čovjek koji me je udario. Zašto je tako
neprijateljski postupio prema meni? Upravo sam ga htio upitati kad me on
spriječi. Počeo je naime sam govoriti.
— Ah, najzad si se ipak probudio! Sad mogu razgovarati s tobom.
Nebesa! Taj sam glas poznavao! Tko ga je jednom čuo, sigurno ga nikad
više neće zaboraviti, taj hladni, oštri i neugodni glas. Taj čovjek koji mi je sjedio
sučelice bio je Ibrahim Mamur, upravo onaj kojeg smo tražili. Da mu odgovorim?
Zašto ne? Ovdje u tami i onako nije bilo moguće da mu izrazom lica pokažem da
ne šutim zbog straha, već zbog prezira. Znao sam da me ne čeka ništa dobro, ali
nisam klonuo. Odlučio sam da ga neću moliti. — Sad mogu razgovarati s tobom
— rekao je, a ja sam slutio da će pokušati sve što god može da mi zada duševne
boli. Ali prevarit će se.
— Govori! — rekoh kratko.
— Poznaješ li me?
— Poznajem.
— Ne vjerujem. Odakle bi znao tko sam?
— Moje uši mi to kazuju, Ibrahime Mamure.
— Ah, zaista, poznaješ me. Upoznat ćeš me još bolje. Sjećaš li se Egipta.
— Sjećam.
— I Gizele koju si mi ugrabio?
— Sjećam.
— Selal me onda nije progutao kad sam pao u njegove bijesne valove.
Alah želi dakle da se osvetim.
— Ja sam ti sam tom prilikom spasio život. Alah želi dakle da se ne bojim
tvoje osvete.
 — Misliš li? — siknu on. — A zašto te je onda predao u moje ruke? Ja sam
te onda u Kafiri tražio, ali te nisam otkrio. Naprotiv, ugledao sam te ovdje u
Damasku, gdje na tebe nisam ni mislio.
— I pobjegao si preda mnom. Ibrahime Mamure, ili bolje reći Davude
Arafimu, ti si kukavica!
— Samo bodi, štipavče! Ja sam lav koji će te proždrijeti. Znao sam da ćeš
me izdati pa sam zato otišao jer nisam htio dopustiti da mi upropastiš moje mučno
djelo. Vi ste me progonili i sve ste mi opet oduzeli, ali ja ću ponovo poći po
kamenje. Budi siguran u to!
— Samo pođi!
— Da, to ću i učiniti. Donijet ću ti kamenje i pokazat ću ti ga. Zato te nisam
ubio. No ipak ćeš umrijeti jer si ti kriv za one tisuće muka što sam ih podnio. Ti si
mi oduzeo Gizelu koja bi mi pomogla da postanem bolji čovjek, ti si me odbacio
natrag u dubinu iz koje sam se htio uzdići. Sad ćeš dobiti svoju kaznu. Umrijet
ćeš, ali ne brzo, već polako i s milijunima muka. Neka ti glad razdere utrobu, a
žeđa popije dušu da od muke slkće kao kapljica vode koju proždire vatra.
— Vjerujem da bi tako nešto bio podoban učiniti.
— Ne rugaj se i nemoj misliti da mi ikad možeš umaći. Kad bi znao tko
sam, skamenio bi se od straha.
— To ne trebam znati.
— Ne trebaš? Oh, ipak ćeš doznati da izgubiš svaku nadu i da ti šaka
očajanja stegne srce. Da, treba da znaš sve kako bi nemoćno škrgutao zubima.
Znaš li što je čuvaldar.
— Znam — odgovorih jer sam već čuo mnogo pripovijedati o čuvaldarima
koji su, nema tome davno, tako strašno ugrožavali Stambul.
— Znaš li i to da su čuvaldari obitelj kojom vlada starješina?
— Ne znam.
— Onda znaj da sam ja bio taj starješina i da sam to još i sada.
— Hvastavče!
— Ne sumnjaj u to! Nisi li u Egiptu vidio kako sam bogat? Odakle bih
smogao to bogatstvo, ja izbičevani službenik? I Afraka Ben Kulama iz Jedrena
također smo utopili u vreći jer je jedan od mojih ljudi vidio kod njega mnogo
novaca. Donijeli su i pisma što ih je nosio sa sobom. Oprezno sam ih otvorio, a
kad sam vidio sadržaj, odlučio sam da ću umjesto njega poći u Damask i
opljačkati trgovinu čim dođe vrijeme. Onda si došao ti pa sam se morao
zadovoljiti s malim. Neka ti šejtan zato otvori najvruću rupu u džehenemu!
— I to malo si opet izgubio!
— Ja ću to opet dobiti. Vidjet ćeš. Uostalom, to će biti posljednje što ćeš
ugledati na ovom svijetu. Onda ću te odvući na takvo i baca ih u vodu, mjesto iz
kojega nema povratka. Ja ga poznam jer znaj da sam rođen u Soheiru. Moj otac je
živio u tim hodnicima kad je egipatski paša došao u Siriju pa je trpao muževe i
sinove u redove svojih ratnika. Ja sam bio dječak. Pratio sam oca pa smo se šuljali
po tami i istraživali mračne prostorije. Upoznali smo svaki kutak u toj dubini pa
znam mjesto na kojem će trunuti tvoja lešina kad nakon dugačkih muka umreš od
žeđi.
— Alah ga isto tako zna!
— Ali Alah tebi neće pomoći! Jednako čvrsto kao što te sad držim u ovim
sponama, zgrabit će te propast koju sam za te odredio. Tvoja je smrt zapečaćena.
— Kad si mi već toliko rekao, onda reci i to gdje se nalazi onaj Barud el
Amazat koji ti je prodao Zenicu kao ropkinju!
— To nećeš doznati!
— Vidiš li, kukavice! Kad bi bio siguran da ću ovdje umrijeti, onda bi mi to
mogao mirno reći.
— Ne šutim ja zbog toga, već zato jer neću da ti ispunim više nijednu želju.
Sad šuti! Hoću da spavam, jer će noć od mene zatražiti novu snagu.
— Nećeš moći spavati jer ti tvoja savjest nikada ne da mira.
— Pljujem ja na savjest; prezirem je.
Po šuškanju njegove odjeće razabrao sam da se ispružio i legao na zemlju.
Zar je zaista htio spavati? Nemoguće! Ili zar je to moralo za mene značiti novu
muku? Zar se htio sa mnom poigravati kao što se dječak igra s kukcem na uzici?
Oštro sam ga promatrao. Ne, on nije htio spavati. Sklopio je doduše oči, ali
kad bi ih otvorio da me pogleda, oči mu nisu izgledale umorno i pospano, već su
bile oštro uperene u mene. Ne bi ni mogao spavati bude li se sjetio kao me je
svezao. Nešto mi je ovio oko zglobova nogu i ruku, no budući da sam ruke imao
sprijeda, mogao sam posve lako doseći noge.
Da mi je bar nož! Ali on mi je ispraznio džepove. Uostalom, kolike li sreće
da sam sa sobom nosio samo nož i oba revolvera. Budem li zaista morao ovdje
jadno poginuti, onda će bar Halef naslijediti moje oružje, umjesto da tom čovjeku
padne u ruke.
Ali poginuti! Zar sam zaista dotle dospio? Zar se nisam mogao braniti?
Budući da sam mogao malo micati rukama, nije bilo isključeno da bih mu uspio
istrgnuti nož. Kad bi mi to pošlo za rukom i kad bih se samo na pet sekundi
oslobodio, bio bih spašen. A to se moralo ubrzo dogoditi. Otkako sam ušao u
hodnik, sigurno je već prošlo vrlo mnogo vremena pa bi njemu moglo posve lako
pasti na pamet da me ipak ustrijeli kako bi bio siguran da ću umrijeti, u što nije
mogao biti siguran ako me, ma i svezanog, ostavi ovdje.
Razmišljao sam. Jesam li se mogao polako nagnuti nad njega i vršcima
prstiju što tiše u njegovom pojasu potražiti držak noža? To nije bilo moguće. Ili
da se bacim na njega pa da ga zadavim? Nisam međutim mogao razmaknuti ruke
koliko bi bilo potrebno da njima obuhvatim snažan muškarački vrat. Ili, ne bih li
se trebao nogama poslužiti kao oružjem? Da ga možda pokušam pogoditi u
sljepoćicu? Ni to ne bi bilo dobro jer ne pogodim li ga u pravo mjesto, bilo bi sve
izgubljeno. Odmah prvim zahvatom morao sam se dočepati noža jer inače će sav
trud ostati uzaludan.
Zato sam pokušao da se polako, posve polako najprije podignem u sjedeći
stav. Ni jedan nabor moje odjeće nije smio zašuštati, a osim toga morao sam
sklopiti oči da on prema njima ne bi opazio da se uspravljam. Jer isto tako, kao što
sam mogao vidjeti njegove oči, mogao je i on razabrati moje.
Uspio sam. Nakon dugog, dugog napora, uspravio sam se tako da sam
čučao na stopalima. Sad sam upola sklopio oči i vidio kako me je pogledao. Ali
tek što je zatvorio oči — prestrašeno krikne. Moje desno koljeno ležalo mu je na
grlu a lijevo na prsima. U prvoj prepasti posegnuo je objema rukama k vratu da ga
oslobodi, a to mi je pružilo priliku da posegnem u njegov pojas. Pipajući
pronađoh držak noža i izvukoh ga. On je to osjetio i razabrao opasnost u kojoj se
nalazi. Odbacio me je snažnim trzajem i skočio na noge.
Zatim viknu: — Pseto, nećeš mi umaći — i baci se na me.
Dotakao me je međutim samo malim prstom. Sad sam znao da će trenutak
kasnije posegnuti tačno onamo gdje me je njegov prst osjetio. Sagnuo sam se,
bacio se ustranu i tako dospio iza njega.
— Ah, nema ga! Đavole, gdje si? Nećeš mi umaknuti!
Sada kad je smatrao da se nalazim na protivnoj strani, mogao sam zarezati
nožem i tako osloboditi noge. Zatim se odšuljah nekoliko koraka dalje. Uspjelo
mi je i ja sam duboko, duboko odahnuo. A što sada? Najprije dalje iz njegove
blizine.
Tiho sam se odšuljao dosta daleko i naslonio se o zid. Što da radim? Da
pobjegnem dublje u hodnik? Kodža-baša nam je pripovijedao da su ti hodnici
veoma opasni. Ili da se upustim u borbu s tim čovjekom, da ga svladam i da ga
prisilim da mi pokaže pravi put? Ne. On je imao vatreno oružje. Ne bih ga mogao
svladati, a da ga ne ubijem, no njegovo mrtvo tijelo mi ne bi poslužilo kao
putokaz.
Bile su to vrlo jezovite minute. I on se kretao potpuno nečujno. Je li zastao?
Je li mi se približio ili udaljio od mene? Svakog časa mogao se namjeriti na mene.
Ah, ti podzemni hodnici nisu mogli biti baš tako odviše dugački!
Pipajući oko sebe nastavio sam hodati onim smjerom kojim sam prvotno
pošao. Prije nego što bih čitavom nogom stupio na tlo, najprije bih palcem opipao
oko sebe. Možda sam tako prešao dvije stotine kratkih koraka naprijed, kad mi se
učini da je zrak vlažniji i hladniji. Morao sam udvostručiti opreznost. I zaista,
nepunih pet koraka dalje prestajala je dno. Spustio sam se na zemlju i stao pipati
oko sebe. Preda mnom se nalazila velika okrugla jama koja je zauzimala čitavu
širinu hodnika. To mora da je sigurno bio bunar. Sudeći po vlažnosti zraka, i sada
je u njemu bilo vode. Tko bi znao kako je bio dubok! Tko padne ovamo dolje, taj
se nikada više neće uspeti.
Prema isječku kruga morao je otvor bunara imati promjer od neka tri lakta.
Mogao bih dakle lako preskočiti preko njega, ali nisam znao kakav je njegov
suprotni rub. Možda se zdenac nalazio tik uz svršetak hodnika pa se prijeko dizao
zid. U tom slučaju bio bi mi to posljednji skok u životu.
Na toj strani nije dakle za mene bilo spasa. Morao sam se dakle vratiti. To
je bilo vrlo neugodno! Moj neprijatelj je šutio. Nije li možda na mene još uvijek
vrebao ondje gdje sam ga ostavio, znajući da ću se morati vratiti? Ili je još uvijek
vjerovao da sam pobjegao u protivnom smjeru? Ili je možda, da bude posve
siguran, požurio prema ulazu da ga zaposjedne? Bilo kako bilo, nisam mogao
ostati ovdje. Uzeo sam nož među zube, legao na tlo pa na koljenima i na
dlanovima stao puzati natrag.
Hodati nisam smio, ali puzeći mogao sam, polagano i tiho, pružiti vrhove
prstiju naprijed pa prostor ispred sebe oprezno opipati prije nego što bih tijelo
pomakao dalje.
Tako sam se vukao naprijed, doduše veoma polako, ali sam ipak
napredovao sve dalje. Već sam više od dvije stotine puta pomaknuo koljena, pa
mora da sam već prešao preko ondoa mjesta na kojem sam prvobitno ležao. Ali za
tih dvije stotine koraka sigurno sam trebao više od jednoga sata. Prošlo je još pola
sata kad zid prestane, jednako desno kao i lijevo od mene, dok se tlo i dalje
nastavljalo. li
Što je to bilo? Zdesna i slijeva postojali su uglovi. Prema tome se hodnik u
kojem sam se dosad nalazio ukrštavao s drugim jednim hodnikom i to u pravom
kutu. Je li se prijeko nastavljao? U tom slučaju sačinjavala bi oba hodnika
raskrsnicu na kojoj se nalazio Ibrahim Mamur. Napeto sam osluškivao, ali nisam
mogao čuti ni najmanji šum. U prvom redu morao sam znati da li se moj
dosadanji hodnik na protivnoj strani nastavlja. Krenuo sam dalje u istom smjeru.
Disao sam mirno, a ni bilo mi nije udaralo drukčije nego obično. Ovdje je bio
potreban najveći mir i promišljenost.
Stigao sam na protivnu stranu i uvjerio se da se moj hodnik nastavlja dalje.
Kojim pravcem da krenem? Ravno ili lijevo? Zrak je u sva tri smjera bio
nepokretan, podjednake temperature i vlažnosti. Tama je također bila jednako
gusta i neprozirna. Stao sam razmišljati. Ako se Ibrahim nalazio ovdje, onda je
sigurno stajao na onoj strani koja je vodila u slobodu. Ako ga pak nije bilo, onda
je sigurno zaposjeo izlaz.
Nije se nalazio pred novopronašlim hodnikom jer sam ondje opipao oba
ugla bočnih stijena. Preostajala su dakle još samo oba pobočna hodnika. Okrenuo
sam se najprije nalijevo. Pomicao sam se milimetar za milimetrom. Nakon deset
časaka znao sam da ga ni ovdje nema. Sad je preostajao još samo posljednji
smjer, nadesno, pa otpuzah onamo.
Stigao sam možda do središta raskrsnice kad mi se učini da čujem neki tihi,
posve tihi, trajni šum. Napeo sam uši i odmaknuo se još nekoliko palaca dalje.
Tako je! To je kucao neki džepni sat, sigurno moj što mi ga je on oduzeo. Tako
sam ga dakle ovdje napokon pronašao, a to je istodobno bio smjer koji je vodio u
slobodu. Ali kako da prođem ovuda? Jesam li ga mogao zaobići?
Da bih to doznao, morao sam pokušati da ustanovim u kojem se položaju
nalazio: je li ležao, sjedio ili stajao? Stavio sam sve na kocku i stao mu se sve više
primicati. Nisam se mogao usuditi da ga zgrabim i da se upustim u borbu jer se
razumjelo samo po sebi da on više ne smatra da mu je dovoljan nož, već da je
pripremio vatreno oružje. Možda je čak u svakoj ruci držao po jedan od mojih
revolvera kojima se sigurno znao služiti.
 Moje ruke se ispružiše tako oprezno i tiho kao rogovi u puža. Sat je kuckao
sve jasnije i sada — pst — sad sam se vrhom prsta dotakao tkanine. Taj čovjek se
nalazio neposredno ispred mene. Bilo bi dovoljno da ispruži ruku i već bi me
imao. U toj opasnoj blizini prošlo je opet deset minuta prije nego što sam
razabrao da on leži poprečno na smjer hodnika.
Da prijeđem preko njega? Ili da ga odmamim kakvom lukavštinom?
Odabrao sam ono prvo. To je doduše bilo opasnije, ali zato sigurnije. Oprezno
pipajući vršcima prstiju razabrao sam da noge drži prekrižene jednu preko druge.
To mi je bilo milije nego da ih je raširio. Polako sam se uspravio, prišao tik do
njega i podigao jednu nogu uvis. A što ako sad izmijeni položaj! Bio je to veoma
kritičan trenutak, ali sam sretno prebacio nogu preko njega, a onda povukao i
drugu.
Tako sam svladao ono najteže. Nisam trebao više puzati, već sam se kretao
uspravno. Što sam se više udaljavao, to sam sigurnije koračao i brže napredovao.
Nakon kraćeg vremena koračao sam već običnim koracima i osjetio to da se zrak
mijenja. Nedugo zatim osjetih stepenice pod nogama i stadoh se uspinjati.
Postajalo je sve svjetlije i svjetlije. Stigao sam do nekog malog otvora iznad
kojega je gusti grm borovice širio aromatični miris, i probio se kroza njega.
Bio sam slobodan! Ali stajao sam na posve drugoj strani sunčevoga hrama.
Sad smo se morali požuriti ako smo ga htjeli uhvatiti jer je sunce stajalo već na
obzorju. Požurio sam oko hrama prema onom mjestu na kojem su se nalazili moji
prijatelji.
Kad sam stigao onamo, obasuše me pitanjima. Opazili su da sam iščezao i
tražili me. Došao je štoviše i kodža-baša da ponudi svoju pomoć ako bude trebala.
Ispripovjedio sam im svoj neobični doživljaj pa sam time izazvao
podjednaku prepast kao i radost.
— Slava Alahu! Imamo ga! — viknu Jakub. — Naprijed, pođimo u hodnik
da ga uhvatimo!
Svi prisutni dohvatiše oružje.
— Stoj — reče kodža-baša. — Počekajte da odem u grad i da dovedem više
ljudi.
— Ta ima nas dovoljno! — viknu Halef.
— Nema — odgovori kodža-basa. — Ti duboki hodnici imaju svoje tajne.
Tu ima ulaza i izlaza što ih vi ne poznajete. Trebamo najmanje pedeset ljudi da
opkolimo ruševine.
— Nas je devetoro, a to je dosta! — tvrdio je Jakub. — Što kažeš na to?
To je pitanje bilo upravljeno meni. I ja sam smatrao najboljim da se brzo
latimo posla, a isto tako i Lindsay kad sam mu razjasnio joiožaj. Tako smo
zaključili da smjesta pređemo u akciju.
— A kako stoji stvar s rasvjetom? — upitah.
— Ja ću donijeti svjetiljku — reče kodža-basa.
— Iz grada? To predugo traje.
 — Ne, posve iz blizine. Tamo prijeko u ruševinama stanuje neki bojadisar
koji ima nekoliko svjetiljki.
On brzo ode dok smo se mi ostali dogovarali o ratnom planu.
Trebalo je zaposjesti jednako onaj ulaz kroz kojega sam ušao kao i izlaz
kojim sam izašao iz hodnika. Netko je morao ostati kod stvari. Za to su bile
potrebne najmanje tri osobe. Na izlazu je bila dovoljna jedna jer ćemo se onuda
spustiti u dubinu i jer ćemo u tom smjeru bjeguncu gotovo posve onemogućiti
bijeg. Ali uz onaj dvostruki stup kraj kojega sam ušao trebalo je postaviti dvije
osobe: Budući da je uz naše stvari morao ostati jedan čovjek, a možda i dva, bila
su to ukupno četiri čovjeka. Preostat će dakle četvorica ili petorica da siđu dolje i
da svladaju kradljivca.
Kako da sad razdijelimo uloge? Ja sam svakako morao dolje, a kako se
Halef umio dobro šuljati, odabrao sam ga za pratioca a k tome i kodža-bašu kao
službeno lice. Kao četvrti ponudio se Lindsay ali njega sam odbio jer sam želio da
on ostane uz stvari. Trebalo je čuvati dragocjenosti zbog kojih smo sve to i
poduzeli. On međutim nije popuštao, a i ostali me stadoše nagovarati, tako da sam
morao popustiti.
Kraj stvari je morao ostati Jakub jer su dragocjenosti bile njegove te
Lindsayev sluga. Uz dvostruki stup morala su stati oba Irca, a na izlazu Jakubov
sluga. Vlasnika Jakubovih najamnih konja nismo mogli upotrijebiti jer se nalazio
u gradu uz konje.
Tako je bio izvršen raspored. Uzeo sam svoje pištolje i nož. Bili je dobio
henrijevku, a Fred moju tešku pušku. Zatim smo svakoga postavili na njegovo
mjesto. Tako je od moga povratka ipak prošlo pola sata kad sam opet stajao kod
grma borovice. Kodža-baša i Lindsay nosili su svjetiljke, zasad još nezapaljene, a
ja sam s Halefom počeo prvi silaziti. Dolje na početku stepenica ostavili smo
svoju obuću i stali se šuljati dalje.
Držao sam Halefu za ruku. On je svojom ispruženom desnicom dodirivao
desnu stijenu hodnika, a ja svojom ljevicom lijevu, tako da nam n šta nije moglo
izbjeći. Neugodno je bilo što su kodža-baši kadšto zapucketali nožni zglobovi.
Stigosmo do križanja obih hodnika. Ondje sam Lindsayu i kodži dao znak
da zastanu, a ja sam s Halefom legao na tlo da odpužemo na ono mjesto gdje sam
bio naišao na Ibrahima Mamura. Dogovorili smo se kako će ga svaki od nas
zgrabiti za jednu ruku, a zatim će doći ostali da ga svežu.
Krećući se vrlo polako stigosmo onamo, ali — njega nije bilo. Što sad? Da
nije legao na početak kojega od ona druga tri hodnika? Pretražili smo ih i
ustanovili da ga nema. Mora da je zašao u jedan od ta tri hodnika i da se nalazi
dublje u njima. Vratili smo se s našim pratiocima koji su napeto čekali da ih
pozovemo u pomoć.
— Nema ga više ovdje — šapnuh poluglasno. — Vratite se malo natrag i
pripalile svjetiljke, ali se okrenite tako da njihova svjetlost ne padne u ostale
hodnike.
— A što ćete sada, ser? — upita Lindsay.
 — Pretražit ćemo sva tri hodnika.
— Bez svjetiljke?
— Da. Svjetlo bi nam moglo postati opasno jer bi mu pomoglo da lakše
nišani u nas i da i ne govorimo o tome da bi nas već izdaleka mogao opaziti.
— A ako naiđete na njega a nas ne bude u blizini?
— Već ćemo se nekako snaći.
Krenuli smo dalje, najprije u onaj hodnik u kojemu sam pronašao bunar.
Zauzevši cijelu širinu hodnika prešli smo nešto preko dvije stotine koraka ne
ispitujući tlo ispred sebe, ali onda smo morali biti na oprezu. Stigli smo do rupe u
tlu ne naišavši na Ibrahima, a zatim krenuli natrag.
Sad smo zašli u drugi hodnik. Ovdje smo se morali pomno čuvati da se ne
izvrgnemo nikakvoj opasnosti. Šuljali smo se veoma polagano naprijed pa je
prošlo više od četvrt sata prije nego što smo stigli na kraj hodnika. Tu smo naišli
na temelje hrama pa smo se vratili ne obavivši ništa.
I u posljednjem hodniku koji nam je još preostao, morali smo se kretati
veoma oprezno. Taj je hodnik bio mnogo dulji i završavao se dubokom jamom
koja je zauzimala cijelu širinu hodnika. Vratili smo se dakle i treći put.
Moji su drugovi začuđeno saslušali naš izvještaj.
— Bio je ovdje, dakle još je uvijek ovdje. Yes! — reče Lindsay.
— Mogao je izaći iz hodnika za vrijeme moje odsutnosti. Uzmite
svjetiljke. Najprije ćemo malo zaviriti u zdenac!
Krenuli smo lijevo i stigli do kraja hodnika. Zdenac je bio veoma dubok. U
tamnom ždrijelu nije se razabiralo ništa, osim crnoga mraka. Ovamo dolje
Ibrahim nije mogao umaći. Zato pođosmo u onaj hodnik što smo ga posljednjeg
pretražili. Kad smo stigli do jame u tlu razabrasmo da se radi o stepeništu čija je
prva stepenica međutim bila tako duboka da je odozgo nismo mogli doseći
rukom.
— Hoćemo li dolje? — upita kodža stresavši se od jeze.
— Dakako. To je jedini put kojim je mogao umaći.
— Ali što onda ako bude pucao na nas odozdo?
— Ti ćeš ići iza nas. Daj mi svoju svjetiljku.
Sišli smo. Nabrojio sam dvadeset stepenica. Dolje smo naišli na jedan
jedini dugačak hodnik koji je vodio veoma daleko pod zemlju i završavao sličnim
stepeništem kojim smo se onda uspeli. Gore se ponovo nađosmo u hodniku. Sad
se više nismo razdijelili, već smo ostali zajedno i prošli kroz hodnik.
On nas je doveo do isto takva raskršća kakvo je bilo i ono gdje smo već
pretražili sva četiri kraka hodnika i sad zaista nismo znali što da učinimo. Treba li
da se razdijelimo ili da ostanemo zajedno? Odlučili smo da se razdijelimo.
Lindsay i kodža-baša čuvali su stražu na raskršću s jednom svjetiljkom dok
smo Halef i ja s drugom svjetiljkom zašli u najbliži hodnik. I taj je bio veoma
dugačak a što smo dulje hodali, postojao je sve širi, a kasnije i svjetliji. Žurili smo
dalje i izašli na danje svjetlo kod onoga dvostrukog stupa iza kojeg sam ja ušao.
Ali gdje su bila oba Irca koje sam ovamo postavio?
 — Sidi, on je prošao ovuda i oni su ga uhvatili — reče Halef.
— U tom slučaju bi oni požurili do drugoga ulaza da nam to jave. Dođi,
provjerit ćemo!
Brzo smo krenuli prema drugom ulazu. Ni ovdje nije bilo stražara. Jakubov
sluga također je napustio svoje stražarsko mjesto.
— Odveli su ga u onu jamu u kojoj logorujemo, sidi — reče Halef. —
Krenimo i mi onamo.
— Najprije ćemo dovesti Engleza i kodža-bašu.
Potrčasmo natrag onamo gdje smo iza dvostrukog stupa ostavili svoju
zapaljenu svjetiljku i požurismo opet u hodnik da dovedemo onu dvojicu što smo
ih ostavili. Izašavši s njima iz podzemlja, ugasili smo svjetiljke i krenuli prema
logorištu. Pred jamom ugledasmo već izdaleka engleskoga slugu kako živo
razmahujući rukama razgovara s oba Irca. Jakubov arapski sluga stajao je kraj
njih ne shvaćajući ništa. Kad su nas ugledali, potrčaše prema nama.
— Ser, otišao je — viknu Bili izdaleka.
— Tko je otišao?
— Mister Jakub.
— Kamo?
— Onamo kamo i onaj drugi.
— Koji drugi?
— Onaj koga smo htjeli uhvatiti.
— Ne razumijem te. Mislio sam da ste ga uhvatili.
— Mi? Nismo. K nama nije došao. Ali mislili smo da ga je uhvatio mister
Jakub jer smo ga čuli gdje puca pa smo mu požurili u pomoć.
— Zašto je pucao?
— Pitajte ovoga ovdje!
On pokaza na Lindsayevog slugu koji je ostao kod Jakuba Afaraha. Taj
nam ispripovjedi zaista veoma neobični i isto tako neugodan doživljaj. On je s
Jakubom sjedio na ulazu u jamu i razmišljao o tome da ćemo sigurno ubrzo
dovesti tog Ibrahima Mamura. Uto odjednom iza njih poče nešto štropotati, a kad
su okrenuli opaziše da se urušava cijeli stražnji dio podzemne prostorije. Bili su
uvjereni da će se srušiti čitava golema ruševina pa smjesta pobjegoše. Kad se
međutim ipak nije srušila, polako se vratiše. Upravo su htjeli ući da vide što se
dogodilo, kad im iz otvora izađe u susret — jedan konjanik. Bio je to Ibrahim
Mamur. Oni zaprepašteno uzmakoše, a on je to iskoristio i odjurio u galopu.
Jakub se međutim ubrzo opet sabrao, zgrabio najbližu pušku, izvukao drugoga
Lindsayeva konja iz jame i pojašio za bjeguncem pošto je prije toga dva puta
uzalud opalio na njega.
To je bila čudna pripovijest! Gotovo da bi se jedva dala povjerovati, ali kad
smo ušli u zasuti hodnik odmah nam se pružio dokaz da je taj čovjek govorio
istinu. Prvi pogled pao mi je na ono mjesto na kojemu se nalazio omot s blagom.
Dragocjenosti su iščezle. Nestala su i dva Lindsayeva konja, a među njima i
njegov dobar jahaći konj.
 — Ah! Oh! Nema ga! — viknu Lindsay. — Za njim! Brzo. Yes! On
posegnu za trećim konjem, ali ja ga zgrabih za ruku.
— Ali kamo, ser David?
— Za onim lopovom.
— Znate li kamo je pobjegao?
— No.
— Onda budite tako dobri i ostanite ovdje dok se Jakub ne vrati. Od njega
ćemo doznati sve potankosti.
— Sidi, što je to? — reče Halef pružajući mi mali četvorokutni komadić
papira.
— Gdje je to bilo?
— Bilo je zalijepljeno za jednog konja.
Zaista, papir je bio još vlažan. Bio je prilijepljen konju na čelo, a na njemu
su bile ispisane turske riječi: »Prisluškivao sam i sve čuo! To je bilo drsko. Ovdje
u jami Ibrahim nije imao vremena da napiše te riječi. Mora dakle da je to već prije
učinio.
Sad smo prišli stražnjoj stijeni gdje nam je odmah sve postalo jasnije. Taj
hodnik nije se naime po sebi urušio, već je namjerice bio zasut. Čitavom širinom
hodnika bile su uspravno postavljene daske i uz njih smrvljeno kamenje
nagomilano što god se to prirodnije dalo učiniti. Dolje uz tlo bila je ta masa
debela otprilike deset stopa, a gore u blizini stropa jedva jednu stopu. Mora da se
ondje nalazilo i nekoliko šupljina kroz koje se dala pregledati cijela podzemna
prostorija i prisluškivati sve što se u njoj govori.
Ibrahim Mamur je znao za taj uređaj, možda još iz vremena njegova oca.
Sigurno je ubrzo primijetio da sam umakao pa je požurio u taj hodnik da osluhne
što govorimo. Čim su oba čuvara ostala sama, on je urušio gornji sloj nagomilana
kamenja što mu je omogućilo da bez borbe pobjegne i odnese sa sobom dragulje.
Zaista opasan čovjek!
Englez je stajao kraj svoga konja i sedlao ga.
— Taj posao je suvišan — rekoh mu.
— O, no. On je dapače veoma potreban.
— Danas uopće ne možete za njim.
— Ipak ću poći.
— Noću? Zar ne vidite da se već mrači?
— Ah! Hm! Yes! Ali on će pobjeći.
— To ćemo još vidjeti. Uto kodža-baša priđe bliže.
— Efendijo, dopusti mi da i ja nešto predložim.
— Govori.
— Taj čovjek je sigurno pobjegao u planine. Sada ne možete za njim. Ja
međutim, imam ljude koji dobro poznaju svaku stazu odavde pa do mora. Hoćeš
li da izašaljem glasnike?
— Učini to efendijo. Mi ćemo ti se bogato odužiti.
— Kamo da ih pošaljem?
 — U lučke gradove odakle bi mogao pobjeći na kakvom brodu.
— Dakle u Tripolis, Bejrut, Saidu, Zor i Aku?
— Da, u tih pet mjesta jer kradljivac neće ostati u ovom kraju. Hoćeš li tim
glasnicima dati pisma?
— Morat ću.
— Onda ih brzo napiši i pošalji ljude ovamo da im dademo novac koji će
im trebati putem.
— Oni će od mene dobiti toliko koliko trebaju, a vi mi onda to vratite. Od
vas bi odviše tražili.
Taj čestiti čovjek brzo je otišao u grad. Mi smo ostali ovdje, a kako nismo
imali nikakva pametnijeg posla, pregledali smo hodnik kroz koji je pobjegao
Ibrahim. Ponovo smo zapalili svjetiljke, ostavili sluge kod prtljage i popeli se
preko razmrvljena kamenja.
Taj je hodnik bio jednako dugačak kao i onaj što smo ga maločas pretražili
i vodio je do istoga raskršća od kojega sam s Halefom stigao do dvostrukog stupa.
Stvar je dakle bila posve jednostavna, ali za nas ne baš povoljna.
Nepuni sat kasnije pojavio se kodža-baša i doveo sa sobom četiri
konjanika. On ih je već opskrbio hranom i novcem, no ipak je svaki od njih dobio
još od Lindsaya bakšiš s kojim su mogli biti zadovoljni. Zatim odjahaše.
Tek kasno uvečer začusmo vani korake nekog umornoga konja, a kad smo
izašli iz našeg skrovišta, ugledasmo Jakuba Afaraha. Sjahao je, ušao u naš hodnik
i nijemo sjeo na tlo. Nismo ga ništa upitali sve dok nije sam počeo:
— Alah me je napustio! Smutio mi je pamet!
— Ne žalosti se — tješio sam ga. — Opet ćemo uhvatiti kradljivca. Već
smo poslali glasnike u Tripolis, Bejrut, Saidu, Zor i Aku.
— Hvala vam! Ali to ne bi bilo potrebno da nisam bio tako nespretan. Već
sam ga imao u ruci.
— A gdje?
— Prijeko s one strane sela Džead. On je u brzini uzeo lošeg konja, a ja
sam uzjahao konja ovog engleskog efendije. Bio je bolji od njegovog pa sam mu
se sve više približavao, premda je imao veliku prednost. Galopom smo jurili
prema sjeveru i prohujali kroz Džead. Već sam mu bo tako blizu da umalo da ga
nisam dodirnuo rukom...
— Zašto nisi pucao?
— Nisam mogao jer sam već ispalio obje cijevi. Onako sav obuzet
srdžbom osjećao sam se dvostruko snažan. Htio sam ga onako u galopu zgrabiti i
zbaciti s konja. Onda se namjerismo na brojno orahovo drveće koje je raslo uz
put. On skliznu s konja, prebaci omot preko ramena i pobjegnu među drveće.
Nisam mogao na konju za njim pa zato i ja skočih na zemlju. Progonio sam ga
daleko ali je umio brže bježati od mene. Potrčao je u luku i vratio se na isto mjesto
na kojemu su stajali konji. Stigao je do njih prije mene i uzjahao Englezova konja,
a meni ostavio onog lošeg.
— To je glupo! Sad ga nisi više mogao stići!
 — Pokušao sam, ali mi to više nije uspjelo, a osim toga se spustila noć.
Vratio sam se, upitao u selu kako se ono zove i sad sam ovdje. Neka Alah svaki
kamen što mi ga je ukrao pretvori u kamen jada za njega.
Taj čestiti čovjek je zaista bio vrijedan sažaljenja. Po drugi put je izgubio
svoju imovinu što ju je već imao u rukama. Smatrao sam prilično sigurnim da će
Ibrahim Mamur odjahati u Tripolis jer je skrenuo preko Džeada. Budući da smo
tek rano ujutro mogli poći za,njim, nismo ga nikako mogli stići prije nego što
dospije onamo.
Lindsay je bio možda još više ljut od Jakuba. Silno ga je razbjesnilo što je
taj lopov ukrao baš njegovog najboljeg konja.
— Dat ću ga objesiti! Well! — reče.
— Zar onoga koji je uzeo vašega konja? — upitah.
— Yes! A da koga?
— Onda morate dati objesiti ovog vrijednoga Jakuba Afaraha.
— Afaraha? Zar njega? Zašto?
— On je uzeo vašega konja, ali taj lupež je bio tako pametan da mu ga
otme.
— Ah! Oh! Kako to! Pripovijedajte!
Ispripovjedio sam mu sve što se zbilo, ali umjesto da ga smirim, ja sam
samo ulijevao ulje u vatru. Lice mu se tako namrštilo kako to kod njega još nikad
nisam vidio pa viknu sav bijesan:
— Tako je to bilo? Strašno! Užasno! Imao je dobrog konja i nije ga
uhvatio! Dopustio je da mu otme toga konja! Yes! Well!
Jakub je po Lindsayevim pogledima razabrao da se govori o njemu, a
mogao je i zamisliti o čemu smo razgovarali.
— Kupit ću mu drugoga konja — izjavi on.
— Što hoće? — upita Englez.
— Hoće da vam kupi drugog konja.
— On! Meni! Davidu lindsayu? Konja! Oh, sve bolje i bolje! Najprije sam
se ljutio što je taj lupež imao upravo najboljega konja, zatim sam se ljutio što ga
nije imao, a sad se ljutim što netko želi Davidu Lindsay pokloniti konja! Bijedna
zemlja! Odlazim odavde! Vraćam se u staru Englesku. Ovdje više nema ni jednog
jedinog pametnog čovjeka.
I meni se to činilo. Nismo mogli ništa pametnije učiniti nego da legnemo
kako bismo sutra rano ujutro bili spremni za odlazak.
Lindsay je zamolio kodža-bašu da mu unajmi jednoga čovjeka s dva
najamna konja, a ovaj mu to obeća. Zatim legosmo na počinak.
Neposredno nakon ponoći probudi nas dozivanje. Vani je stajao kodža s
naručenim čovjekom i konjima. Ustadosmo. Jakub je nagradio čestitoga
službenika za njegove izdatke i trud, a zatim krenusmo, noseći sa sobom nimalo
ugodne uspomene na Baalbek.
Za vrijeme naših kratkih priprema, već se prilično razdanilo tako da smo
mogli razabrati put. Čim smo za sobom ostavili zelenu dolinu Baalbeka, morali
smo proći kroz prostranu neplodnu ravnicu u kojoj je međutim bilo nekoliko vrlo
lijepih vinograda. S kamenih ograda pozdravljale su nas bijele poljske ruže.
Zatim stigosmo u selo Džead.
Ovdje se upitasmo i doznasmo da jučer u selu nije prenoćio nikakav
stranac, ali da je neki stanovnik sela koji je dolazio iz Ain ' Ate susreo nekog
usamljenog jahača koji je jahao prema tom mjestu. U Ain Ati doznali smo zatim
da je taj konjanik zaista projahao onuda i da je unajmio nekog čovjeka koji je
tačno poznavao najkraći put u Tripolis.
I mi smo unajmili jednog takvog vodiča i smjesta nastavili put. Tako smo
jahali uz istočne obronke Libanona, a zatim opet niz zapadne obronke neprekidno
se raspitujući za bjegunca, bez odmora i stanke, osim što bismo noću malo
otpočinuli. Ja sam to putovanje preko glasovite planine sasvim drukčije
zamišljao. Nisam mogao posjetiti čak ni glasovitu cedrovu šumu.
Naposljetku ugledasmo Sredozemno more kako svjetluca ispod nas u
divnom plavetnilu, a na podnožju brda i na morskom žalu ležao je Tripolis što ga
Arapi nazivaju Tarabulus. Grad leži malo odmaknut od mora, a samo predgrađe,
odnosno lučki grad El Mina, sagrađen je uz morsku obalu. Između oba ta grada
pružaju se divni mirisni vrtovi pojačavajući dojam što ga unutrašnjost grada vrši
na putnika.
Upravo kad smo se približili gradu ugledasmo neku vitku galeotu kako
isplovljuje iz luke. Da nije već prekasno? Da se Ibrahim Mamur ne nalazi možda
na tom brodu? Potjerali smo konje i pojurili dolje u El Minu. Ondje izvadih
dogled i upravih ga u brod. Bio nam je još dovoljno blizu da sam mogao razabrati
lica ljudi koji su gledali prema kopnu. Da, on je stajao uz ogradu broda. Jasno
sam mu razabrao lice i ljutito lupio nogom o zemlju. Kraj mene je stajao neki
prljavi turski mornar.
— Kakav je to brod? — upitah ga.
— Mašalah! Jedrenjak! — odgovori mi on, pa mi s pravim mornarskim
prezirom okrene leđa.
Malo postrance stajao je stari limandar kojeg sam prepoznao po njegovom
službenom znaku. I njemu sam stavio isto pitanje i doznao da je to brod
»Bouteuse« iz Marseillea.
— Kamo plovi?
— U Stambul!
— Polazi li onamo uskoro još koji drugi brod?
— Nema više ni jednoga.
Krasno! Nasukali smo se! Što da radimo? Englez je psovao engleski, a Irci
su mu pomagali. Jakub je psovao turski a ja bih mu najradije pomogao. Ali kakve
koristi od toga?
— Moramo u Bejrut. Ondje ćemo sigurno naći kakav brod za Stambul —
predložih.
— Misliš li zaista tako, gospodine? — upita Jakub Aiarah.
— Uvjeren sam.
 — Ali ti si kanio u Jerusalem.
— Zato imam i kasnije vremena. Neću se smiriti dok ne doznam jesu li
dragulji za tebe izgubljeni ili ne.
Moj mali Hadži Halef me je upitao hoću li i njega povesti sa sobom. To se
razumjelo samo po sebi. Isto tako je bilo razumljivo da nas Lindsay neće pustiti
da otputujemo sami. Jakub je isplatio svoga vodiča i vlasnika najamnih konja, a
to isto je učinio i Englez. Unajmili smo druge vodiče i druge konje i narednoga
jutra krenuli.
Kad smo stigli u Bejrut, doznasmo da ondje leži neka američka škuna koja
kani otploviti u Stambul. Pogledali smo je. Bila je veoma vitka, s dubokom
kobilicom i kliperskim jedrima. Bio je to dakle brzi jedrenjak kome se čovjek
mogao povjeriti ako se nije bojao da će ga ponekad poprskati more. Porazgovorili
smo se s kapetanom i utanačili sve. A sad mi ostaj zdravo, ponosni libanone! Ovaj
put sam prošao ne obazirući se na te. Dakle do viđenja drugi put!
 KOD DERVIŠA PLESA ČA

DVA ČOVJEKA su sjedila u sobi hotela »Pešta« u Peri, pila izvršno crno
vino koje im je točio gostioničar, gospodin Totfaluši, pušila lule i čini se, užasno
se dosađivala.
Nisu baš bili nalickani i uglačani. Jedan je nosio visoke, čvrste čizme od
juhtovine, smeđe hlače i smeđi kaput. Lice mu je bilo opaljeno suncem, a i ruke
su mu također bile smeđe, beduinske. Drugi je bio sav siv u sivom«, izuzev nosa,
koji se isticao trajnim ljupkim rumenilom. Pili su i pušili, pušili i pili u dubokoj
šutnji. Je li to stvarno bila dosada? Ili su možda mozgali o velikim svjetskim
problemima, za koje, srećom, ljudski jezik nema pogodna izraza?
Očito se radilo upravo o tome, jer odjednom sivu čovjek otvori usta, trznu
nosom i zatvori oči. Nije više mogao da odoli. Jedna od njegovih krupnih misli se
oslobodila i otcijepila u pobjednički izgovorenim riječima:
— Što vi mislite, mister, o istočnom pitanju?
— Da ga ne treba završavati upitnikom, već uskličnikom — odgovori
smeđi.
Sivi ponovo zatvori usta, razrogači oči i tako razvuče lice kao da je upravo
morao progutati čitav svezak Keladijevih »Mudračevih misli« uvezanih u
svinjsku kožu.
Sivi je bio ser David Lindsay, a smeđi sam bio ja. Nikad se nisam
strastveno bavio politikom, a pogotovu mi je istočno pitanje bilo pravi užas. Tko
ga uspije definirati, taj neka ga i rješava.
Tako smo sjedili gore u sobi, a dolje, u zaljevu Zlatni rog ležala je
»Bouteusa«. Uvukla je krila i dopustila da je vežu lancem. Ali prije toga dobro je
jedrila i pokazala se ravna našoj američkoj škuni jer je za čitav dan prije nas stigla
u Stambul.
Čim smo se iskrcali, odmah sam požurio k »Bouteusi«. Kapetan me je
primio ljubazno, kao što to uvijek Francuzi čine.
— Želite li da razgledate moj brod? — upita on.
— Ne kapetane! — odgovorih. — Htio bih se raspitati za jednog vašeg
putnika.
— Stojim vam na usluzi.
— U Tripolisu se u vas brod ukrcao jedan čovjek...
— Jeste, jedan jedini.
— Smijem li vas upitati pod kojim imenom se ukrcao?
— Ah, vi ste iz policije?
— Nisam, ja sam običan čovjek, a putnik za koga pitam ukrao je u
Damasku jednom mom prijatelju drago kamenje od velike vrijednosti. Pošli smo
za njim u potjeru, ali smo u Tripolis stigli upravo u času kad ste vi isplovili. Tek
smo iz Bejruta mogli da krenemo za vama. Eto, to su razlozi zbog kojih sam vas
posjetio.
 Kapetan vrlo zamišljeno protrlja bradu.
— Žao mi je vašeg prijatelja od svega srca, ali ne znam hoću li vam moći
išta koristiti, ma koliko to želio.
— Je li se taj putnik odmah iskrcao?
— Odmah. Ah, sad se sjećam da je pozvao hamala na palubu da mu ponese
stvari. Nije ih imao mnogo, samo jedan zavežljaj. Prijavio se pod imenom Afrak
Ben Hulam.
— To je lažno ime!
— Vjerojatno. Svratite još jednom na brod. Obećajem da ću razgovarati s
onim hamanom ako ga sretnem.
Vratio sam se. Drugovi su me čekali na obali. Jakub Afarah je htio da nas
odvede u kuću svoga brata. Ni Lindsay ni ja nismo namjeravali da primimo
njegovo gostoprimstvo, ali mogli smo ga posjetiti.
Veletrgovac Maflaj stanovao je blizu nove Jeni-džamije. Po vanjskom
izgledu njegove kuće nije se moglo zaključiti koliko je bogat. Premda nismo
naveli svoja imena ipak nas odmah uvedoše u selamluk kamo je ubrzo ušao i
domaćin.
Bio je, čini se, malo iznenađen brojnim posjetom, ali kad je prepoznao
svoga brata, zaboravio je svoje muslimansko dostojanstvo i pritrčao da ga zagrli.
— Mašalah, brate moj! Poklanja li Alah istinsku svjetlost mojim očima?
— Pravo vidiš, brate moj!
— Onda nek je blagoslovljen tvoj dolazak u ovu kuću i dolazak tvojih
prijatelja.
— Da, to su moji prijatelji.
— Jesi li poslovno došao u Stambul?
— Nisam. Ali o tome ćemo razgovarati kasnije. Je li Isla, sin tvoga srca, u
Stambulu ili je na putu?
— Ovdje je. Njegova će se duša radovati kad te vidi.
Prošlo je nekoliko minuta dok se Maflaj vratio. Doveo je Islu Ben Maflaja.
Kad sam ga ugledao stupih malo u stranu. Mladić zagrli, strica, a zatim mu
pogled pade na Halefa i on ga odmah prepozna.
— Alahu! Hadži Halefe Omar-ago, jesi li to ti? Ovdje u Stambulu? —
Viknu on iznenađeno. — Budi mi pozdravljen, pratioče i zaštitniće moga
prijatelja! Jesi li se odvojio od njega?
— Nisam.
— Znači, i on je u Stambulu?
— Jeste.
— Zašto nije došao s tobom?
— Okreni se!
Isla se okrenu, ugleda me i zagrli.
— Ne znaš, efendijo, kakvu si mi radost priredio! Oče, pogledaj ovog
čovjeka! To je Kara Ben Nemzi, efendija o kome sam ti pripovijedao, a ovo je
Hadži Halef Omar-aga, njegov prijatelj i pratilac.
 Sad je nastao prizor od koga su čak zasjale i Englezove oči. Sluge su
morale smjesta donijeti lule i kavu a Maflaj i Isla zatvoriše svoju trgovinu da bi
nam se mogli potpuno posvetiti. Uskoro smo sjedili na jastucima pripovijedajući.
— Ali kako si se ti upoznao s efendijom, striće? — upita Isla.
— Bio je moj gost u Damasku. Sreli smo se u stepi i sprijateljili se.
— Zašto nam ne donosiš pozdrave od Afraka Ben Hulama, stričevoga
sina?
— Pozdrave ti ne mogu donijeti, ali imam vijesti.
— Vijesti, a ne pozdrave? Ne razumijem.
— K meni je stigao neki Afrak Ben Hulam, ali nije bio onaj pravi.
— Alah, il Alah! Kako je to moguće? Dao sam mu pismo da ti ga odnese.
Zar ti ga nije predao?
— Predao ga je. Ja sam ga primio po vašoj želji. Dao sam mu mjesto u
svojoj kući i u svome srcu, ali on je bio nezahvalan i ukrao mi dragulja u
vrijednosti od mnogo vrećica dukata.
Oba rođaka Jakuba Afaraka zanijemili su od ove vijesti; toliko ih je
zaprepastila. Zatim otac skoči na noge i viknu:
— Varaš se! Tako nešto neće učiniti čovjek kome u žilama teče krv naših
otaca!
— Slažem se s tobom — odgovori Jakub. — Onaj čovjek, koji mi je predao
pisma i predstavio se kao Afrak Ben Hulam, bio je stranac!
— Valjda ne misliš da bih ja nekom strancu dao takva pisma?
— Ipak je bio stranac. Prije se zvao Davud Arafim, poslije je uzeo ime
Ibrahim Mamur, a sada...
Uto Isla skoči na noge.
— Ibrahim Mamur? Što kažeš? Gdje je? Gdje si ga vidio?
— Bio je u mojoj kuća, stanovao je i spavao pod mojim krovom. Povjerio
sam mu blago u vrijednosti od više milijuna, a nisam ni slutio da je to Ibrahim
Mamur, vaš smrtni neprijatelj!
— Alah kerim! Duša mi se skamenila! — reče Maflaj. — Kakvu je nesreću
nanijelo moje pismo! Ali kako je on došao do njega?
— Ubio je pravog Afraka Ben Hulama i oduzeo mu pismo. Pročitavši ga
odlučio je da pođe k meni kao moj rođak i da isprazni cijelu moju draguljarnu.
Samo ovom efendija zahvaljujem što mu to nije uspjelo.
— Šta si učinio s njime?
— Pobjegao nam je, a mi smo pošli u potjeru za njim. Jučer je stigao
ovamo s francuskim brodom, a mi tek danas.
— Onda ču se odmah raspitati kod Francuza — reče Isla ustajući.
— Nije potrebno — dobacih. — Ja sam već bio ondje. Kradljivac je
napustio brod, ali mi je kapetan obećao da će mi pomoći.
— Nemojte nas onda mučiti, već recite sve kako je bilo — zamoli Maflaj.
Njegov brat se odazvao tome zahtjevu i opširno je ispričao čitav događaj.
Njegove su riječi, dakako, izazvale najveće zaprepaštenje. Maflaj je htio da
odmah pođe kadiji i svim višim sucima. Htio je da se po cijelom Stambulu potraži
zločinac. Šetao je gore dolje po selamluku kao lav koji očekuje neprijatelja.
Isla je također bio veoma uzbuđen. Kad mu se srdžba malo stišala, vratila
mu se i moć rasuđivanja, veoma potrebna za donošenje bilo kakve odluke.
Savjetovao sam da se zasad ne obraćamo policiji. Htio sam da vidim neće
li meni ili kome drugome od nas uspjeti da otkrijemo trag kradljivca. Moje je
mišljenje prihvaćeno.
Kad sam namjeravao da odem s Halefom i Englezom, Maflaj i Isla nisu nas
nikako puštali. Uporno su zahtijevali da za cijelo vrijeme boravka u Stambulu
budemo njihovi gosti. Da bismo mogli nesmetano stanovati, ponudili su nam
posebnu kuću u vrtu i mi smo morali pristati da ih neoprostivo ne uvrijedimo.
Kuća se nalazila posve odostraga u vrtu. Sobe su bile na turski način
veoma bogato namještene. Mogli smo, odvojeni od drugih, živjeti kako nam se
prohtjelo, neometani istočnjačkim običajima. Imali smo vremena da se dobro
odmorimo i da se dogovorimo kako bismo mogli ući zločincu u trag. To je bila
vrlo teška zadaća u Stambulu gdje se pojedinac može lako izgubiti u mnoštvu.
Nije nam preostalo ništa drugo nego da se pouzdamo u slučaj, a kraj toga da
marljivo pretražujemo sve dijelove grada. Činilo se da će nas poslužiti sreća jer
nas je već trećega dana po dolasku posjetio neki hamal i rekao nam da je sreo
kapetana francuskog broda koji ga je poslao k nama.
Upitao sam ga za putnika čiju je prtljagu nosio s broda i doznao sam da je
taj čovjek otišao u neku kuću u velikoj ulici Pere. Nosač je tvrdio da se dobro
sjeća te kuće i ponudio da me odvede onamo. Dakako da sam to odmah prihvatio.
U kući je stanovao neki kitak koji se zaista tačno sjetio da je navedena dana
k njemu svratio neki čovjek i raspitivao se za stan. On je zatim izašao s njime u
grad i pokazao mu različite kuće, ali strancu nije odgovarao nijedan od pokazanih
stanova. Nagradio je agenta i oni su se razišli. Kasnije se više nisu vidjeli.
Eto, to je bilo sve što sam uspio saznati. Ali zato sam pri povratku kući
doživio vrlo zanimljiv susret koji kao da je trebao da mi nadoknadi raniji
neuspjeh.
Ušao sam naime u neku kavanu da popijem šalicu kave i ispušim lulu
duhana. Tek što sam sjeo na minderluk, začuh kako je netko viknuo njemačkim
jezikom:
— Hura! Je li to moguće ili nije? Jeste li to stvarno vi, ili je to netko drugi?
Okrenuo sam se prema govorniku i ugledao lice obraslo gustom bradom
koje mi se učinilo poznatim, ali se nisam mogao sjetiti odakle ga znam.
— Mislite li mene? — upitah toga čovjeka.
— Dakako, nego koga? Zar me više ne poznajete?
— Čini mi se da vas poznajem, ali vas ipak molim da malo pomognete
mome sjećanju.
— Zar ste zaboravili Hamzada al Džerbaju koji vam je tamo gore na Nilu
pjevao lijepe pjesmice, a poslije toga...
Brzo ga prekinuh:
 — Ah, tačno! Zbunila me je vaša velika brada. Zdravo, zemljače! Sjedite
kraj mene! Nadam se da imate vremena?
— Imam na pretek, samo morate biti tako ljubazni da platite i meni kavu.
Ja sam, naime, kako se to kaže, ostao posve »gol«.
Sjeo je kraj mene i mi smo mogli razgovarati njemačkim jezikom bez brige
da li će nas itko od prisutnih gostiju razumjeti.
— Dakle, vi ste bez novaca? — upitah. — Pričajte mi kako ste živjeli sve
to vrijeme otkako smo se rastali.
— Kako sam živio? Slabo! Time je sve rečeno. Onaj Isla Ben Maflaj koga
sam služio otjerao me je jer mu se činilo da mu više nisam potreban. Tako sam
stigao u Aleksandriju, a onda s nekim Grkom u Kandiju i odande, kao
polumornar, u Stambul gdje sam se smjestio.
— U kakvom zvanju?
— Kao posrednik za sve i sva, kao vodič po gradu, kao prigodni i pomoćni
radnik. Radim sve čime se može zaslužiti. Ali ovdje nema nikoga za koga bih
mogao ista posredovati. Oni sami trče po gradu i nikome ne treba moja pomoć.
Tako ja šetam i gladujem da mi sve kruli po crijevima. Nadam se da ćete se vi
pobrinuti za mene, zemljače. Sigurno se sjećate kako sam vam onda pomogao u
onoj vašoj pustolovini!
— Vidjet ćemo! Zašto se niste ovdje obratili Isli Ben Maflaju? Ta on živi u
Stambulu!
— Hvala lijepo! Neću ni da čujem za njega. Uvrijedio me je. Dirnuo je u
moju čast. Nikad više mu neću pružiti zadovoljstvo da dođem k njemu.
— Ja stanujem kod njega — primijetih.
— Oh, to je neugodno jer onda vas ne mogu posjetiti.
— Pa vi ćete posjetiti mene, a ne njega.
— Svejedno! Ni u kom slučaju neću zakoračiti u njegovu kuću. Ali bilo bi
mi drago da vam ma kako budem na usluzi.
— To možete. Sjećate li se onog Ibrahima Mamura kome smo ugrabili
djevojku?
— Vrlo dobro. Zapravo se zvao Davud Arafim i pobjegao nam je.
— On je ovdje u Stambulu i ja ga tražim.
— Znam vrlo dobro da je ovdje. Vidio sam ga.
— Ah! Gdje?
— Gore u Dimitriji. Tamo sam ga sreo, ali on me nije prepoznao.
Znao sam da Dimitrija, kraj Tatavole, Jeminahale i Ferikjoe, spada među
najzloglasnije dijelove grada. Upitah ga zato:
— Zalazite li često u Dimitriju?
— Vrlo često. Ondje naime stanujem.
Sad sam znao dosta. Ovaj brijač iz Juterboga se ugnijezdio među
najjadnijim dijelom stambulskog stanovništva. Dimitrija je četvrt zločina,
jednako kao i neke ozloglašene četvrti New Yorka i Londona. Uvečer je opasno
zalaziti onamo, pa se čak i danju na svakom koraku otvaraju jazbine u kojima
porok slavi orgije ili proklinje svoj život u najgadnijim bolestima.
— U Dimitriji stanujete? — upitah ga zato. — Zar niste mogli naći stan
bilo gdje drugdje?
— Mogao sam, ali u Dimitriji je posve lijepo, osobito kad čovjek ima
novaca da uživa u toj ljepoti.
— Jeste li možda pratili Ibrahima Mamura kad ste ga sreli? Mnogo mi je
stalo do toga da saznam gdje stanuje.
— Pustio sam ga da prođe i bio sretan što me nije primijetio. Ali znam
kuću iz koje je izašao, pa ću se u njoj raspitati o njemu.
— Ne biste li mi tu kuću mogli odmah pokazati?
— Hoću, vrlo rado.
Platio sam za njega i za sebe. Zatim sam u blizini unajmio dva konja i mi
projahasmo kroz Peru i Tepe Basa, gore u Dimitriju.
Kažu da su Kopenhagen, Drezden, Napulj i Stambul četiri najljepša grada
u Evropi. Nemam razloga da tvrdim suprotno, ali šta se tiče Stambula moram
ipak spomenuti da ovaj grad izgleda lijepo samo kad se gleda izvana, sa Zlatnog
roga. Ali čim se zađe u grad, čovjek se mora razočarati. Sjećam se onog
engleskog lorda o kome se pripovijeda da je sa svojom parnom jahtom posjetio
Stambul, ali se uopće nije iskrcao s broda. Odvezao se od Rodosta na sjevernoj
obali Mramornog mora do Stambula, uplovio u Zlatni rog i njime do Ejuba i
Sutlidže, a zatim se vratio i plovio Bosporom do ulaza u Crno more pa onda
krenuo natrag kući, zadovoljan i uvjeren da je tako sačuvao dobar dojam o
Stambulu koji bi sigurno pokvario da se upustio u razgledavanje njegovih ružnih
pojedinosti.
Naprotiv, uđete li u grad, zaći ćete u uske krivudave uličice koje nikako ne
bismo mogli nazvati pravim ulicama. Vrlo rijetko su popločene. Kuće su
uglavnom od drveta i nemaju prozora prema ulicama. Na svakom koraku nailaziš
na ružne čupave pse koji ovdje vrše zdravstvenu službu. Ulice su tako uske da
prolaznik mora svakog časa očekivati da ga neki nosač, konj, magarac, ili drugi
neki prolaznik gurne u blato.
Tako je bilo i na našem putu u Dimitriju. Ulice su bile zaprljane otpacima
što su ih bacali trgovci ribom, mesom, voćem i povrćem. Na zemlji su trunule
goleme količine kora od lubenica. Kraj mesnica su zaudarale velike lokve krvi.
Lešine pasa, mačaka, štakora, otkinuti komadi uginulih konja širili su užasan
smrad. Lešinari i psi bili su jedina bića koja su se brinula da se to nesnosno stanje
ublaži. Jedva smo izmicali hamalima koji su zapuštenim ulicama vukli krupno
kamenje, daske i grede. Kad smo pak sreli natovarena magarca, kakvog debelog
muslimana na konju ili ženska kola s volovskom zapregom, bila je potrebna
prava umjetnost da prođemo kraj njih, a da nas ne zgnječe.
Tako smo naposljetku stigli u Dimitriju. Ovdje smo sjahali i vratili konje
njihovom vlasniku. Najprije mi je moj znanac iz Juterboga pokazao svoj stan.
Nalazio se u stražnjem dijelu napol urušene kolibe i bio je sličniji kozjoj staji
nego ljudskom prebivalištu. Vrata su bila od nekoliko araka slijepljene ljepenke,
prozor samo rupa u zidu, a od posuđa i kućnih potrepština nije bilo ničega, osim
oštećenog vrča za vodu nad čijim je otvorom pauk krstaš pleo svoju mrežu i
komad poderana jedra koji mu je služio i kao otoman i kao ležaj.
Nijemo sam pogledao tu bijedu i opet izašao s njime na ulicu. Odveo me je
u neku kuću, čiji vanjski izgled nije obećavao ništa dobro, a čija je unutrašnjost
potpuno potvrdila ovu slutnju. Bila je to jedna od onih grčkih krčmi ili kavana u
kojima ljudski život ne vrijedi baš ništa, a život i zanimanja njihovih posjetilaca
se uopće ne mogu opisati.
Ne zadržavajući se u prednjoj sobi, brijač me odvede u stražnju gdje su se
gosti kartali i — pušili opijum. Pušači su ležali u najrazličitijim fazama opijenosti
na dugačkoj i uskoj slamarici koja se pružala duž zidova. Neki je starac upravo
pripaljivao otrov. Njegoto tijelo, mršavo kao kostur, uspravilo se od požude. Oči,
inače ugašene, svjetlucale su od iščekivanja, a ruke su mu drhtale. Upravo me se
odvratno dojmio. Kraj njega je ležao, sav omamljen, neki dvadesetogodišnji
mladić. Smješkao se kao da se nalazi u sedmom raju. I on je već pao u šake sotoni
opijuma koji nikoga više ne pušta iz svojih kandži. Malo dalje svijao se neki suhi
dugački mornar u najdubljoj opijenosti, a nedaleko od njega cerila se odvratna
njuška propaloga derviša koji je napustio svoju tekiju i došao u ovu jazbinu da
svoju životnu snagu žrtvuje luđačkim slikama varave narkoze.
— Pušite li možda i vi? — upitah svoga vodiča naslutivši njegovu nesreću.
— Pušim — odgovori on — ali tek odnedavno.
— Zaboga, onda možda još nije prekasno da se toga okanite! Zar ne znate
kako podmuklo, kako đavolski djeluje taj otrov?
— Đavolski? Hm! Čini se da se vi u to ne razumijete. Naprotiv on djeluje
upravo rajski. Hoćete li okušati?
— Ne pada mi ni na um! Što se ovdje može popiti?
— Vino. Ja ću naručiti, a drugo je vaša stvar.
Dobili smo gusto crno grčko vino. Sjetivši se kako ukusno prija krupno
zrno grčko grožđe, upravo nisam mogao shvatiti zašto je vino tako lošega okusa.
To je dakle bila kuća u koju svraća Ibrahim Mamur! Raspitao sam se za njega kod
gostioničara, ali radi opreza nisam smio spomenuti njegovo ime, a nisam ni znao
pod kojim se imenom sada krije. Sve moje raspitivanje ostalo je uzaludno.
Zato sam zamolio brijača da dobro pripazi i da mi odmah javi čim ga nađe.
Dao sam mu nešto novaca i oprostio se od njega, ali nisam još ni izašao iz one
žalosne jazbine, a on je već sjedio s kartašima da novac izgubi u igri dok je za
ostatak vjerojatno pušio opijum. Vidio sam da je taj čovjek izgubljen, ali sam
ipak čvrsto odlučio da ga, ako je ikako moguće, odvratim od puta kojim je
krenuo.
Sutradan je bio petak i Isla, koji je imao posla u Peri, pozva me da ga
pratim. Vraćajući se kući, došli smo, u blizini palače ruskoga poslanstva, do neke
zgrade slične džamiji koja je od ulice bila odvojena rešetkastom ogradom. Isla se
zaustavi i upita:
 — Jesi li kada vidio hora-teperle, efendijo?
— Jesam, ali ne ovdje u Stambulu.
— Ovo je njihova tekija, a upravo sada je vrijeme njihove pobožnosti.
Hoćeš li da uđemo?
Pristao sam i mi uđosmo kroz širom otvorena rešetkasta vrata u dvorište
popločeno velikim mramornim pločama. S lijeve strane pružalo se groblje,
također odvojeno rešetkastom ogradom. Kroz rešetke u sjeni visokih tamnih
čempresa vidjelo se bijelo nadgrobno kamenje s isklesanim turbanima na vrhu.
Na jednoj strani ovih kamenova bilo je uklesano ime pokojnikovo i poneka izreka
iz korana. Veliki broj turskih žena odabrao je ovo groblje za popodnevnu šetnju i
kamo god bismo pogledali, svjetlucale su se njihove, bijele koprene i šarene
feredže.
Pozadinu dvorišta zauzimao je okrugli paviljon pokriven kufoetom, a s
desne strane bila je jednokatna tekija, također nadsvođena kubetom.
Usred dvorišta rastao je visok čempres, do vrha obrastao bršljanom.
Dvorište je bilo puno ljudi koji su se gurali prema paviljonu, ali Isla me najprije
odvede u tekiju da mi pokaže unutrašnjost turskog derviškog samostana.
Derviš je perzijska riječ i znači »siromah«. Arapska je riječ za isti pojam
»fakir«. Dervišom se naziva svaki pripadnik nekog muslimanskog vjerskog reda.
Ovakvih redova ima vrlo mnogo, ali njihovi pripadnici ne polažu zavjet: uopće ne
poznaju zavjet siromaštva, čistoće i poslušnosti. Tekije su vrlo često bogate
zemljištem, novcem i prihodima pa tursko svećenstvo općenito ne živi oskudno.
Nekad su derviši imali veoma veliko vjersko i političko emačenje, ali sada je
njihov ugled opao i samo im svjetina još ukazuje nekakvu vrstu poštovanja. Zato
sada pokazuju razne vještine kojima nastoje steći izgled vjerskih zanesenjaka.
Izvode kojekakve čarolije i prikazuju plesove uz pratnju pjevanja.
Ušavši u tekiju, nađosmo se u visokom i hladnom predvorju koje je
zauzimalo čitavu širinu zgrade. Odavde se pod pravim kutem pružao hodnik
cijelom dužinom samostanske zgrade. Iz hodnika ulazilo se u ćelije derviša, a
njihovi su prozori gledali u dvorište. Vrata nije bilo i tako se iz hodnika moglo
lako zaviriti u ćelije. Bile su veoma jednostavno namještene. Sav namještaj
sastojao se od uskih jastuka duž zidova. Na njima su sjedili derviši sa visokim
šiljatim kapama na glavi. Neki su pušili, drugi su se dotjerivali za predstojeći
ples, a treći su sjedili nepomično, udubljeni u se, kao kipovi.
Odavde pođosmo prema paviljonu gdje smo najprije ušli u četverokutno
predvorje, a onda u veliku osmorokutnu glavnu dvoranu. Strop je bio u obliku
kubeta na vitkim stupovima. Na stražnjem zidu nalazio se veliki niz otvorenih
prozora. Parketni pod je bio nalašten i svjetlucao je poput ogledala. Duž zidova
pružala su se dva reda loža, jedan ravan a drugi uzdignut do polovine zidova.
Nekoliko gornjih loža, odvojenih za ženske posjetioce, bilo je zatvoreno
pozlaćenim rešetkama. Druga uska loža u gornjem redu bila je određena za
glazbu. Sve gornje lože bile su zauzete pa se smjestismo u jednu donju.
Obred je počeo.
 Kroz glavna vrata ušlo je tridesetak derviša na čelu sa svojim starješinom.
To je bio starac sijede brade, odjeven u dugački crni kaput. Koračali su polako i
dostojanstveno i tri puta obišli dvoranu, a onda čučnuli: starješina sučelice ulazu,
a ostali desno i lijevo oko njega u dva polukruga. Sad je započela svirati
disharmonična glazba parajući mi uši i uz to se začu nemelodiozno pjevanje.
Na te zvukove derviši su izvodili svakojaka klanjanja i čudne pokrete,
dijelom međusobno, dijelom prema starješina. Ljuljali su se sjedeći na
podvinutim prekrštenim nogama zdesna nalijevo, napred i natrag, izvijali gornji
dio tijela kružno na bokovima, izvrtali glave, mahali rukama i pružali šake,
pljeskali dlanovima, bacali se potrbuške na pod i svojim šaljatim kapama udarali
u njega da je sve pljeskalo.
Ovaj prvi dio neobične svečanosti trajao je otprilike pola sata. Zatim utihnu
i glazba i pjevanje, a derviši ostadoše nijemo čučeći na svojim mjestima. Mene se
ta predstava nije osobito dojmila, ali Turci su je promatrali veoma pobožno i s
divljenjem i bili su očito vrlo oduševljeni.
Zatim opet zasvira glazba, i to brže. Derviši skočiše na noge odbaciše svoje
smeđe mantije i odjednom se pojaviše u bijeloj odjeći. Klanjali su se
neravnomjernom brzinom i različito duboko, i prema starješini i međusobno i
onda počeli ples po kojem su nazvani derviši-plesači.
Zapravo to i nije bio ples, već neka vrst vrtnje. Svaki od njih stajao je na
svom mjestu i okretao se lagano oko sebe, neprekidno stojeći na jednoj nozi. Pri
tome su kadšto ruke prekrstili na prsima, katkada ih pružali daleko, od sebe, čas
naprijed, čas desno ili lijevo. Glazba je svirala sve brže i time se ubrzalo i
okretanje derviša, slično okretanju zvrka. Naposljetku su se okretali tako brzo da
sam morao zatvoriti oči da mi se od samoga gledanja ne bi zavrtjelo u glavi. Ovo
je potrajalo oko pola sata, a zatim klonuše jedan za drugim na pod i predstava je
bila svršena. Djelovala je na mene tako da je više ne bih želio vidjeti, ali su drugi
gledaoci otišli veoma zadovoljni.
Isla me upita: — Kako ti se ovo svidjelo, efendijo?
— Umalo što mi se nije smučilo! — odgovorih iskreno.
— Imaš pravo. Ne znam je li prorok odredio takva vježbanja. Dok smo
prolazili preko dvorišta prema izlazu, osjetih ruku na ramenu. Zastadoh i okrenuh
se. Preda mnom je stajao neki mladić koji je žurio za mnom. Odmah ga
prepoznali.
— Omare Ben Sadeče! Ta zar je moguće da si ovdje?
— Sretan sam što opet vidim sunce tvoga obraza! Moja je duša čeznula za
tobom mnogo stotina puta otkako sam se onako naglo morao rastati od tebe.
Bio je to Omar, sin onoga Sadeka koji je mene i Halefa vodio preko Sot
Džerida, i kojega je tom prilikom ustrijelio Abu en Nasr.
— Kako si došao u Stambul i što radiš ovdje? — upitah.
— Zar ne vidiš da sam hamal? Pođimo u neku kavanu, sidi, pa ću ti sve
ispripovijedati!
 Isla je još u Egiptu slušao o našoj tuniskoj pustolovini, pa mu je Omarovo
ime bilo poznato. Radovao se što je upoznao toga mladića i rado je pošao s nama
u najbližu kavanu.
Tu sam saznao da je jahaća deva, koju je tada većil od Kbilija onako
izdajnički prepustio Abu en Nasru, bila brža od one koju je Omar uzajmio od
svojih prijatelja. Ipak ga sve do Derne nije izgubio iz vida, ali ondje se njegova
deva morala odmoriti, a kad je tragom bjegunca stigao u Bombu, ovaj je već
uspio da se priključi nekoj brzoj karavani za Sivu. Omar je morao počekati
slijedeću priliku, a osim toga morao je svoju devu zamijeniti za lošiju, da bi s ono
nešto malo novca što ga je kod te zamjene dobio, nekako proživotario. Tek tri
tjedna kasnije pridružio se karavani koja je krenula kroz sjevernu pustinju u
Barku i kroz Vadi Džegabib za oazu Siva. Stigavši onamo, saznao je tek poslije
dugog i svestranog traganja i raspitivanja, da je Abu en Nasr otputovao prema
jezeru El Kerum. Ali kad je Omar stigao na to jezero, uzalud ga je tražio pa je
zaključio da je Abu en Nasr krenuo drugim putem, možda južnijim karavanskim
u El Va, Farafer ili Daket. Zato je obišao i te tri oaze, ali ni u njima nije ništa
saznao. Tek u Tafi, kuda je naposljetku krenuo, naslutio je iz nekih vijesti da je
bjegunac pod drugim imenom otplovio niz rijeku. Zatim je pretražio sve gradove
i sela uz obalu Nila i stigao u Kairo posve izderan i iscrpljen.
Tamo ga je odjednom posve neočekivano poslužila sreća da na trgu
Mehmeda Alije ugleda Abu en Nasra. Pratio ga je cijelim bulvarom Mehmeda
Alije sve do Ezbakije, ali mu se Abu en Nasr opet izgubio. Sad je danju i noću
neumorno lutao gradom i naposljetku uspio da otkrije bjegunca u luci Bulak, ali
upravo u trenutku kad se ovaj ukrcavao u brod koji je polazio na sjever. Njega
kapetan nije htio primiti na brod jer nije imao novaca da plati prijevoz, niti se
mogao na brodu zaposliti.
Sav goreći od srdžbe i osvetoljubivosti morao je gledati kako mu smrtni
neprijatelj ponovo izmiče. Međutim, neki mu je arapski šeik, kome se izjadao,
poklonio konja da bi kopnenim putem mogao pratiti brod. Tako je kroz Teranu,
Gize, Nadir, Negile i Dabari odjahao do nilskog rukava Rosette, ali je naposljetku
uvidio da je traženi brod vjerojatno krenuo rukavom Damiette. Onda je pojahao
preko delte i u Samanudu zaista saznao da je brod ovdje pristao, i zatim nastavio
plovidbu nizvodno. Po tom sigurnom tragu stigao je u Damiette gdje je čuo
prekasno da je bjegunac na nekom brodu za prijevoz žita otputovao u Adaliju.
Omar je ostao posve bez sredstava i morao je najprije radom u luci zaslužiti
toliko da je mogao nastaviti put jer ono što je dobio za prodana konja nije bilo
dovoljno. Napokon je uspio da besplatno otputuje na Cipar odakle ga je neki ribar
prebacio na kopno u Anamar, a odatle je pješice otišao u Adaliju. Ovdje mu je
međutim sva potraga ostala uzaludna. Bilo je prošlo već odviše vremena, a on
nije imao dovoljno ni sredstava ni iskustva da bi na pravi način nastavio s tra-
ganjem.
Usprkos svemu tome nije izgubio ustrajnost koju mu je nalagao zakon
krvne osvete. Po smjeru, kojim je krenuo Abu en Nasr, zaključio je Omar da ovaj
kani poći u Stambul pa je prosjačeči prošao za njim cijelu Anadoliju. Putovao je
sporo, vrlo sporo, a zatim se u Kutahiji razbolio. Napori što ih je podnio oborili su
ga nekoliko mjeseci u postelju, pa je za njega bila prava sreća što je našao njegu u
nekoj tekiji.
Tako je tek poslije mnogo mjeseci, za koje vrijeme sam ja prevalio mnogo
duži put, stigao u Stambul. Još nije našao siguran trag, ali nije gubio nade. Da bi
mogao živjeti i nešto uštedjeti, postao je trhonoša, što je svakako veliko poniženje
za slobodnog Arapina. Kad sam ga upitao kako dugo će ovako bezizgledno ostati
u Stambulu, on odgovori:
— Možda ću vrlo brzo napustiti ovaj grad, sidi. Alah mi je pomogao da
otkrijem jedno vrlo važno ime.
— Koje?
— Zar nisi onda na Sot Džeridu rekao da se ovaj Abu en Nasr zapravo zove
Hamd el Amazat?
— Jesam.
— Ja sam ovdje otkrio čovjeka koji se zove Ali Manah Ben Ba-rud el
Amazat.
— Ah! Tko je to?
— Jedan mladi derviš u tekiji u kojoj si upravo bio. Pošao sam onamo da u
njegovoj ćeliji razgovaram s njim i da ga ispitam, ali onda sam ugledao tebe i
nisam više imao vremena za posjet dervišu.
— Ali Manah Ben Barud el Amazat! — viknu Isla tako živo da sam ga
morao upozoriti na ostale goste u kavani. — Znači, on je sin onog Baruda el
Amazata koji je prodao moju ženu? Idem odmah u samostan da porazgovaram s
njime.
— Nemoj ići! — rekoh mu. — Amazat nije rijetko ime. Možda ovaj derviš
ne stoji ni u kakvoj vezi s čovjekom koga si spomenuo. A ako i stoji, treba biti
oprezan. Ne bi li dopustio meni da ja odem onamo?
— Da, samo idi, efendijo! Ali odmah! Mi ćemo te ovdje čekati! Raspitao
sam se dalje:
— Kako si saznao da se derviš zove Amazat?
— Jučer sam se s njim i jednim njegovim drugom vozio kaikom u Baharive
Keui. Njih dvojica su razgovarala pa sam tako čuo njegovo ime. Bilo se već
smračilo i ja sam pošao za njima. Zastali su pred jednom kućom sa zatvorenim
vratima. Kad su se vrata otvorila, čuo sam pitanje: »Tko želi da uđe?, a oni
odgovoriše: »En Nasr«. Morao sam nekoliko sati čekati dok se nisu vratili. Tamo
je ušlo i izišlo mnogo ljudi i svi su na pitanje odgovarali ovom riječi. Možeš li to
razumjeti, sidi?
— Jesu li nosili fenjere?
— Nisu, premda se noću nitko ne smije kretati bez fenjera. U blizini nije
bilo kavaza. Odvezao sam se za njima i pratio ih do tekije derviša plesača.
— Jesi li tačno razumio riječ »En Nasr«?
— Vrlo tačno.
 Omarov izvještaj dao mi je mnogo gradiva za razmišljanje. Nehotice sam
se sjetio riječi što ih je dobacio Ibrahim Mamur kad me je ono svladao u
ruševinama Baalbeka. On je tada smatrao da sam već potpuno neopasan pa se, da
me namuči, razmetljivo pohvalio kako je on vođa jedne družbe ubojica. Ako je to
bilo istina, onda je ta banda, kako su to dokazivale njegove veze s Egiptom i
Damaskom, bila proširena u velikom dijelu Turske. Stambul nije nikada bio bez
zločinačkih bandi, ali upravo sada je opća nesigurnost dostigla vrhunac. Svakoga
dana bilo je potpuno ispražnjenih stanova, a njihovi su vlasnici bili ubijeni ili su
nestali. U Zlatnom rogu i u Bosporu plivale su lešine ljudi koji su očito umrli
nasilnom smrću. Noću su u jedan isti trenutak, na raznim udaljenim mjestima
grada izbijali požari, prigodom kojih su vršene pljačke i krađe a činilo se da svi ti
požari stoje u međusobnoj vezi. Noću se na ulicama moglo susresti sumnjive
tipove bez fenjera, a kad bi ih zaustavila policijska patrola, razvile bi se prave
bitke. Potpuno pak nevjerovatno zvuči kako je vlast postupala s takvim ljudima.
Jednom je otkrivena čitava banda najopasnijih razbojnika i sultan ih je prognao u
Tripolis. Nakon nekog vremena vratio se kapetan transportnog broda i obavijestio
vlasti da je uz obalu Tripolisa doživio brodolom i da su se utopili svi razbojnici
koji su se nalazili na brodu. Time je taj slučaj bio završen. Ali već nekoliko dana
kasnije ti su se »utopljeni« opet pojavili na gradskim ulicama, i kao da se nije
nitko tome čudio.
Svojim drugovima nisam rekao ništa o onome što sam razmišljao. Od
Omara sam saznao da derviš Ali Manah živi u petoj ćeliji računajući od ulaza.
Zatim sam otišao u tekiju. Ne obazirući se na ljude u njoj prošao sam kroz
dvorište ravno na vrata tekije i ušao u predvorje. Vrata u hodnik bila su otvorena.
Derviši su se opet nalazili u svojim ćelijama. Polako sam krenuo niz dugačak
hodnik da razgledam ćelije i ljude u njima. Nitko se nije na mene ni osvrnuo. U
petoj ćeliji je sjedio mlad derviš dvadesetih godina. Netremice je gledao gore u
prozor, a dvadeset i devet kuglica njegovih brojanica klizile su mu kroz prste.
— Selam! — pozdravih ga dubokim glasom, držeći se dostojanstveno.
— Selam aleikum — odgovori on. — Što želiš?
— Dolazim izdaleka pa mi običaji vašeg doma nisu poznati. Vidio sam vaš
ples i želio bih da vam se zahvalim za uznesenost koju ste mi priredili. Smiješ li
primiti poklon?
— Smijem. Daj ga!
— Koliko se obično daje?
— Primamo svaku paru.
— Onda evo, uzmi!
Dao sam koliko sam mogao da odvojim od svojih skromnih sredstava, ali
činio se da je on bio zadovoljan jer reče:
— Hvala ti. Je li ovo za me, ili za naš red?
— Iskaži mi milost pa to zadrži za sebe.
— Onda mi reci kako se zoveš da bih znao kome da zahvalim.
 — Prorok veli da će se dar iz šutljive ruke jednom dvostruko računati.
Dopusti mi stoga da šutim, ali ti reci meni svoje ime da bih znao s kojim sam
pobožnim sinom islama govorio.
— Zovem se Ali Manah Ben Barud el Amazat.
— A kako se zove mjesto u kome si ugledao svjetlost dana?
— Skadar.
To se slagalo! Isla mi je još u Egiptu pripovijedao da je Barud el Amazat,
koji je prodao Zenicu, živio u Skadru. Upitah ga:
— Žive li članovi tvoje pobožne obitelji još ondje?
— Ne žive. — odgovori.
Dalje ga nisam smio ispitivati da ne bih pobudio sumnju, pa mu zato rekoh
još nekoliko uljudnih riječi i odoh.
Isla i Omar su me u kavani nestrpljivo čekali.
— Šta si saznao? — upita Isla.
— On je zaista sin onog Baruda el Amazata. Potječe iz Skadra, pa mu je,
ako se ne varam, onaj Hamd el Amazat, koga poznajemo pod imenom Abu en
Nasr, stric.
— Morat će nam reći, efendijo, gdje mu se sada nalazi otac!
— Morat će! Kako ćeš ga prisiliti na to?
— Pomoću kadije.
— Onda će ti navesti kakvo lažno mjesto ili će, rekne li pravo, obavijestiti
svoga oca. Ne, moramo biti oprezni. Najprije bih htio da vidim kuću u koju je
jučer ušao. Odmah ću s Omarom onamo. Možda ću moći da kažem što treba da
radimo.
— Neka bude po tvojem, efendijo. Sad ćemo se, dakle, rastati. Ali, kad se
vratiš, povedi sa sobom Omara Ben Sadeka jer će stanovati kod mene i više neće
raditi kao hamalin.
Isla se vratio kući, a ja i Omar siđosmo na obalu, uzesmo kalk i povezosmo
se Zlatnim rogom u Ejub. Odatle pođosmo pješice u Baharive Keui,
sjeverozapadnu četvrt Stambula. Bio je to težak put kroz prljavštinu, nečist i
ruševine sve dok nismo stigli do neke slijepe uličice i skrenuli u nju.
Omar mi je pokazao kuću samo u prolazu kako nitko ne bi opazio da se
zanimamo za nju. Bila je to uska, ali činilo se, vrlo duboka zgrada s izbočenim
gornjim katom. Kućna vrata bila su okovana debelim limom, a cijela prednja
strana kuće bila je od čvrstog zida. Samo kraj vrata nalazila se mala
četvorouglasta rupa. Sve sam to primijetio u prolazu. Susjedna zgrada je također
bila na sprat i isto tako uska. Na vratima je bio prilijepljen prljav komadić papira,
na kome je pisalo turskim jezikom: »Traži se najamnik«.
Brzo se odlučih, pritisnuh rukom kvaku i uđoh. Omar je pošao za mnom
pitajući se što tražim ovdje. Našli smo se u vrlo uskom mračnom hodniku i
krenuli dalje opipavajući oko sebe dok nisam naišao na neka vrata suprotno od
ulaza. Otvorio sam ih i ušao u dvorište koje je, kao i cijela kuća, bilo široko oko
osam lakata, ali zato valjda desetorostruko duže. Cijelom dužinom dvorišne
strane i odostraga po širini, pružale su se stare staje u raspadanju. Desno i lijevo
od dvorišnih vrata nalazio se po jedan ulaz u prizemne prostorije koje nisu mogle
biti šire od obične rupe. Na gornji kat vodilo je polutrulo drveno stepenište koje je
od prvobitnih trinaest izgubilo šest stepenica.
Dvorište je bilo samo jedna velika muljevita lokva koju je sunce isušilo i
pretvorilo u tvrdu lomljivu masu. U nju je bio utonuo bezobličan panj za koga
zaista nisam znao čemu služi, a na tome zagonetnom panju sjedio je neki čovjek i
pušio čibuk. Bio je umotan u poderan kaftan i sav se sklupčio te je bio okrugao
poput lopte. Nos mu nije bio mnogo kraći od ćibuka.
Kad nas je to kao jež sklupčano biće ugledalo, zagrakta upola dobroćudno,
upola neprijateljski.
— Selam! — pozdravih.
— Ssss... mmm! — siknu i zagunđa.
— Iznajmljuje li se ova kuća?
Za tren oka to se biće uspravi s panja.
— Da, jeste, dakako, odmah se iznajmljuje! Lijepa kuća, divna kuća,
krasan stan, i za pašu gotovo predobar, sve skoro novo! Želite li razgledati,
visočanstvo?
Sve su te riječi izbile odjednom tako brzo i naglo kao krupica iz mlina.
Vidjelo se da smo ovom čovjeku kao stanari vrlo dobro došli. Bio je Židov i sad
se uspravio pred nama. Bio je niskoga rasta, vrlo nizak, ali utoliko deblji. Na
njemu se nije vidjelo ništa drugo, osim par slamnih papuča, kaftan, turban, nos i
čibuk, ali sve je to, razumije se, izuzev nosa, moglo potjecati još iz
Metuzalemovih vremena. Iz papuča je dirljivo složno virilo svih deset prstiju.
Kaftan mu je bio stotinu puta krpan, a turban sličan golemoj smežuranoj suhoj
šljivi. Čibuk je dugom upotrebom toliko bio oglodan da je ostala samo još glava u
koju je sretni vlasnik usadio umjesto cijevi šuplju kost koja se nije tako lako dala
oglodati,
Starac me je oslovljavao sa »vi« pa sam sezato i ja njemu tako obratio:
— Jeste li vi vlasnik ove kuće?
— Nisam, ali uvjeravam vaše visočanstvoda ipak ne pripadam siromašnim
propalim...
— Molim vas — prekidoh ga — odgovarajte mi na pitanja što kraće! Čija
je ovo kuća?
— Bogatog pekara Muhameda in Kasim-paše. On ju ja naslijedio.
— A što vi radite ovdje?
— Čuvam kuću i čekam hoće li doći kakav stanar.
— Koliko ste plaćeni za to?
— Jedan pijaster na dan i za pola pijastera kruha.
— Je 1' kuća prazna?
— Jest. Ja stanujem ovdje u susjednoj kući.
— Koliku najamninu traži pekar?
— Deset pijastera tjedno. Plaća se unaprijed.
 — Pokažite nam prostorije!
Najprije je otvorio vrata u prizemlju: ugledali smo dvije prazne podrumske
prostorije. Zatim se uspesmo stepenicama. Gore su bile tri sobe od kojih bi prvu
nazvao golubin jakom, drugu kokošinjcem, a treću kunićnjakom.
— Evo ovo je seamluk, ono dnevna soba, a tamo harem — objasni ovaj
čovjek tako dostojanstveno kao da nam pokazuje kneževsku palaču.
— Dobro! Što se nalazi u dvorišnim zgradama?
— Ništa. One su za konje i za poslugu.
— A kako se vi zovete?
— Baruh Sebet Ben Baruh Hereb Ben Rabi Baruh Mirza. Kupujem i
prodajem briljante, nakit i starine, a ako ustrebate spreman sam da vam svakog
dana pometem sobe, očistim odijela i obavim sve poslove!
— Imate vrlo ratoborno ime! Gdje se nalazi skladište vaših briljanata,
nakita i starina?
— Visočanstvo, upravo sam sve rasprodao.
— Dobro, onda pođite bogatom pekaru Muhamedu i recite mu da ću
unajmiti kuću. Evo mu deset pijastera unaprijed za prvi tjedan, i evo još deset za
vas da kupite duhana.
— Hvala, visočanstvo! — viknu on radosno. — Vi znate kako treba
postupati s čovjekom koji trguje samo s briljantima i starinama! Ali Muhamed će
me pitati tko ste vi. Što da mu odgovorim?
— Prije svega nemojte me oslovljavati s visočanstvo. Moje odijelo je
doduše novo i čitavo, ali mi je jedino. Ja sam vrlo siromašan pisar koji je sretan
kad nađe nekog za koga može da piše, a ovaj moj prijatelj je siromašan hamalin
pa i on malo zarađuje. Mi ćemo ovdje stanovati zajedno, a možda ćemo naći još
nekoga da najamnina ne bi bila preskupa. Još ćemo razmisliti o tome, hoćemo li
vas moći zaposliti jer moramo štediti.
Sve sam to rekao jer sam zbog opasnoga susjedstva htio da izgledamo što
siromašniji i neznatniji. Baruh nam odgovori:
— O, efendijo, meni ne treba mnogo. Ako mi date dva pijastera na dan,
radit ću vam sve.
— Vidjet ću hoću li dovoljno zaraditi da vam uzmognem plaćati po dva
pijastera dnevno. Kad se možemo useliti?
— Odmah, efendijo.
— Doći ćemo još danas pa se nadam da nećemo naći zaključana vrata!
— Odmah ću požuriti pekaru, a zatim ću vas ovdje čekati. Tako je ovaj
posao bio sklopljen i mi se oprostismo od našeg dobrog Baruha »koplja«, sina
Baruha »sablje«, sina rabina Baruha »nožnog oklopa«.
Kad smo se vratili k Isli, ispripovjedio sam njemu, njegovu ocu i stricu što
smo doživjeli, a pošto sam spomenuo što slutim, pristali su da se s Halefom i
Omarom preselim u pekarovu kuću. Lindsay je također htio da pođe s nama, ali
sam ga morao odbiti jer bi nam smetao. On se zbog toga tako razljutio da je
izjavio da sam i bez mene ne može ostati kod Maflaja. I zaista se već popodne
preselio u Peru.
 U NAJMRA Č NIJEM STAMBULU

POŠTO smo se dogovorili o svemu što je bilo potrebno, uzeli smo oružje
koje smo smotali i vratili se u Baharive Keui. Konja dakako nisam poveo.
Naš domaćin nas je dočekao u novom stanu. Njegova žena ga je, koliko je
mogla, očistila, a on se silno obradovao kad sam mu rekao da sam time
zadovoljan. Zamolio sam ga da nam kupi kruha, kave, brašna, jaja, duhana, nešto
posuđa, te tri rabljena pokrivača. Kad se udaljio mogli smo neopaženo razmotati
svoje puške. Stavili smo ih u onu sobu u koju osim nas neće nitko ulaziti.
Baruh se brzo vratio. Njegova, žena mu je pomagala. Starica je bila slična
oživjeloj mumiji. Pozvala me je da dođem k njima na večeru. Prihvatio sam taj
poziv jer mi je to dvoje starih moglo biti od koristi pa sam želio da zadobijem
njihovu sklonost. To mi je uostalom već donekle uspjelo, jer su mi starci još prije
večere dobrovoljno donijeli nekoliko slamarica da nam posluže umjesto divana.
Slamarice su bile sama krpa na krpi. Baruh je bio vrlo siromašan. Mislio je da
smo i mi bez novaca i htio je da nam pomogne.
Kad su starci otišli, upalismo svjetiljku i lule jer se u međuvremenu
smračilo. Isla nam je dao mali fenjer da ga ponesemo sa sobom i on nam je
kasnije dobro poslužio. Dogovorili smo se da Omar čuva stražu na odškrinutim
vratima u mojoj odsutnosti i da što pomnije promatra posjetioce susjedne kuće.
Halefa sam poslao u dvorište. Kuće su bar na dvorišnoj strani bile jedna od druge
odvojene samo zidom od dasaka pa bi Halef iz staje mogao čak nešto
prisluškivati.
Pred kućom me je čekao Baruh. Starci su stanovali kraj naše kuće u nekoj
kolibi koja nije imala vlasnika što se nerijetko nalazi u Stambulu. Bilo je
vjerojatno da su starci, kupujući za nas, izvukli mali dobitak. Bili su izvrsno
raspoloženi i primili su me s poniznom srdačnošću. Naš dolazak kao da im je
pružio tračak nade u njihovoj bijedi. Baruhova žena bila je čišća nego što sam
očekivao i tako sam s priličnim tekom pojeo ono malo čime su me poslužili. Kad
sam joj onda dao na dar malo kave, a njezinom mužu duhana — i jedno i i drugo
sam ponio za njih — toliko su se obradovali kao da su primili poklon od najveće
vrijednosti.
Na žalost, primijetio sam da je kaftan gotovo jedini komad Barunove
odjeće dok mu se hlače nisu ni vidjele. Ovdje nije bilo teško pomoći pa sam
odlučio da to i učinim. Dakako da je sve ono što je Baruh govorio o trgovini
draguljima i starinama bila bajka, ali ispripovijedana bez zle namjere. Ovi
siromasi morali su dosad živjeti od jednog pijastera i malo kruha na dan, pa su bili
oduševljeni kad sam im rekao da ću ih uzeti za poslugu i platiti im pet pijastera
dnevno.
U toku razgovora mogao sam se neupadljivo raspitati o susjedima s druga
strane.
 — Efendijo — reče Baruh — u našoj ulici stanuju sami siromašni ljudi.
Neki su dobri i pošteni, a neki zli i pokvareni. Vi ste pisar, ali u ovome kraju
nećete naći posla. Nećete, dakle, dolaziti u dodir s tim ljudima, no ipak vas molim
da se posebno čuvate kuće uz vašu.
— Zašto?
— Opasno je,o tome govoriti.
— Ja umijem šutjeti.
— Vjerujem vam, ali biste možda odmah napustili svoj novi stan kad bih o
njemu počeo pripovijedati, a to bi mi bilo žao.
— Obećajem vam da ću stan ipak zadržati. Nadam se da smo prijatelji pa
držim da biste prema meni trebali biti pošteni i iskreni. Nisam bogat, ali i
siromašan čovjek može biti zahvalan.
— Već sam upoznao vašu dobrotu pa ću povjerovati vašoj riječi. Svi
stanovnici ove ulice znaju da se u kući kraj vaše ne zbiva ništa dobro, ali se na to
ne obaziru. Jednom se jedan od njih ušuljao u drugu, susjednu, nenastanjenu kuću
i osluškivao. Sutradan se nije vratio, a kad su ga njegovi potražili, našli su ga
obješena o gredu. Sigurno se nije sam objesio.
— Hoćete li time kazati da su moji susjedi ne samo sumnjivi već i opasni?
— Da, morate ih se veoma čuvati.
— Smijem li bar znati tko tamo stanuje?
— Tamo stanuje neki Grk, njegova žena i njihov sin. Imaju u kući vina i
mnogo lijepih dječaka i mladih djevojaka, ali njih nikad ne vidiš na ulici.
Nekoliko ljudi luta od jutra pa do kasno u noć gradom i mame goste. Dolaze
otmjena gospoda i obični ljudi, stanovnici Stambula, a i stranci. Tamo se karta za
novac, a čuje se i glazba i ja ne vjerujem da svi oni, koji uđu u tu kuću, i iziđu iz
nje. Ponekad se noću čuju pozivi u pomoći zveket oružja, a sutradan obično pliva
u vodi kakvo mrtvo tijelo. Često noću dolaze i čitave čete ljudi koji ne nose
fenjere, ali su natovaren, kojekakvim stvarima što ih unose u kuću. Tamo ih
dijele.
— Rekli ste da se nitko ne obazire na tu kuću, a ipak tačno znate sve te
pojedinosti. Jeste li možda i vi jednom prisluškivali?
— To ne smijem nikome priznati, efendijo, jer bih propao!
— Ni meni?
— Vama pogotovu ne jer biste vi mogli da učinite ono isto što sam ja
učinio, a pri tome biste onda prošli onako kao onaj čovjek kojeg su objesili.
— Možda vi samo zato govorite da ste nešto vidjeli kako biste me utjerali u
strah.
— Ne, efendijo! Ja ne lažem!
— I ja mislim da ne lažete, ali možda ste sve to samo sanjali. To je
pomoglo. Starac nije htio da ga smatram ni lašcem ni sanjalicom pa reče:
— Neću ništa da kažem, samo vas molim da ne dirate ni dasku ni letvu.
— Koju dasku?
 — U desnom zidu vašeg selamluka olabavljena je jedna daska. Ona visi
samo na gornjem čavlu pa se može pomaknuti u stranu. Iza nje je mala šupljina, a
onda daščani zid susjedne kuće. I u njemu je izvučen jedan čavao. Sam sam ga
izvadio. Pomaknete li dasku u stranu, možete zaviriti u odaju u kojoj leže pušači
opijuma i čuti zveket čaša i smijeh mladića i djevojaka.
— Bili ste vrlo neoprezni! Što bi bilo kad bi tamo prijeko primijetili da su
daske olabavljene!
— Htio sam da vidim šta se tamo prijeko radi pa sam morao izvaditi čavle
jer kako bih inače vidio?
— To se moglo učiniti drukčije i bolje. Trebalo je samo probušiti malu
rupicu u dasci susjednog zida, tako malu da se prijeko ne bi ni primijetila.
— Onda bih premalo vidio.
— A što je s letvom?
— Ona leži u staji koja se oslanja na susjednu kuću i dovoljno je dugačka
da može poslužiti kao ljestve pa se možete popeti uz nju. Zid dvorišne zgrade sa
susjedne strane sastoji se također samo od dasaka. Jedna od njih ima rupu od
kvrge u drvetu i veliku pukotinu. Kroz nju možete vidjeti dugačku prostoriju u
kojoj se skupljaju ljudi kad dijele plijen.
— Koja je to daska?
— Da je lakše upamtim, označio sam je vapnom.
— Ali zašto niste podnijeli prijavu? Ta to bi bila vaša dužnost!
— Efendijo, moja prva dužnost jest da čuvam svoj život. Neću da me
objese.
— Policija vas ne bi izdala!
— Ah, gospodine, čini mi se da niste još dugo u Stambulu. Kroz onu rupu u
dasci vidio sam tamo otmjenu gospodu. Prepoznao sam i derviše i kavaze. U
Stambulu nisu rijetki službenici koji ne primaju plaću od sultana; već moraju da
žive od bakšiša pa ga iznuđuju gdje god mogu. I što da radi takav čovjek ako ne
dobije dovoljno bakšiša? Onaj koji bi prijavio vaše susjede mogao bi se naći
upravo pred onim policijskim službenikom ili kadijom koji je sjedio tamo prijeko
u sobi i onda bi sigurno stradao. Ne, sad znam što se zbiva u onoj kući i neću više
voditi računa o tome. Jedino vama sam to rekao pa se nadam da ćete poslušati
moje upozorenje.
Tako sam saznao dosta i čuvao sam se da dalje ne ispitujem. Bio sam
uvjeren da se i ja sa svojim drugovima nalazim u opasnosti. Grk će svakako
saznati da je dobio nove susjede, pa će se raspitati za nas i zapovjedit će da nas
motre. To mu neće biti teško, a nadzirati nas može da mi to i ne opazimo jer smo
od njega odvojeni samo zidom od dasaka. Danju ćemo smjeti samo vrlo oprezno
izlaziti u dvorište jer nas može vidjeti netko tko nas otprije poznaje. Zato je bilo
dobro što sam Baruha uzeo da nas dvori. Tako smo danju mogli mirno ostati u
stanu.
Možda su moji drugovi ostavili upaljeno svjetlo! Ono bi se kroz kakvu
pukotinu moglo vidjeti u susjednoj kući. A možda i razgovaraju negdje gdje ih s
druge strane mogu ćuti. Stoga više nisam mogao izdržati kod Baruha i njegove
žene pa sam se vratio u stan. Prije toga sam još uputio Baruha kako treba da se
vlada ako ga netko upita za nas. Trebalo je da kaže da u kući stanuje jedan
siromašan pisar, jedan hamalin i jedan još bijedniji Arapin, dakle tri čovjeka koji
se brinu samo za svoj život i ni za što drugo. Pošto su naši stanovi ležali jedan do
drugoga, trebalo je samo da kucnemo o zid pa da nas čuje.
Naša ulazna vrata našao sam samo prislonjena; Omar je stajao na straži.
Rekao je da je već više ljudi ušlo u susjednu kuću, da su svakoga kroz rupu kraj
vrata upitali što želi i da su svi odgovorili: »En Nasr«. Zamolih Omara da
zakračuna vrata i da sa mnom pode u stan. Halef je bio u dvorištu. On ništa nije ni
vidio ni čuo, pa je također pošao s nama gore u stan. U njemu nije gorjelo svjetlo;
bilo mi je milije da i dalje ostanemo u mraku.
Ispripovjedio sam im svoj razgovor s Baruhom, a zatim pregledao desni
zid selamluka i odmah našao dasku koja se dala pomaknuti. Povukao sam je u
stranu i zavukao ruku u otvor. Napipao sam daščani zid susjedne zgrade, i odmah
našao olabavljenu dasku. I nju sam tiho, sasvim tiho odgurnuo u stranu i opazio
da je u susjednoj prostoriji potpuni mrak. Zato sam opet uspostavio raniji red, a
onda dovukosmo svoje slamarice i pokrivače i stadosmo čekati u mraku ne bismo
li nešto čuli.
Sjedili smo tako skoro čitav sat, razgovarajući samo šapatom, a onda se
tamo prijeko začu neki šum. Sjedio sam uz samu dasku i odmah je pomakao
ustranu. Čuo sam teške korake nekolicine ljudi i neko stenjanje. Zatim netko
reče:
— Ovamo! Tako! Neka se Hasan spremi da ode! — Poslije kratke stanke
isti glas nastavi: — Valjda znaš pisati, klipane?
— Znam — ču se odgovor.
— Imaš li novaca kod kuće?
— Novac tražiš! Šta sam vam učinio da ste me namamili ovamo i svezali?
— Učinio? Ništa,, baš ništa! Uzeli smo ti vrećicu s novcem, sat i prstenje,
pa i tvoje oružje, ali to nije dosta. Ako ne dobijemo ono što tražimo, naći će te
sutra u vodi.
— Alah kerim! Koliko tražite?
— Bogat si. Pet tisuća pijastera neće biti mnogo za tebe.
— Previše je, jer toliko nemam.
— Koliko imaš kod kuće?
— Jedva tri tisuće.
— Hoće li ti tvoji poslati taj novac ako im pošalješ glasnika? Nemoj da
nam lažeš, jer ako ne dobijemo novac, kunem ti se da ti je kucnuo posljednji čas.
— Alah il Alah! Poslat će vam novac ako napišem pismo i zapečatim ga
svojim prstenom,
— Prsten ću ti pozajmiti. Odvežite mu ruke; neka piše!
Sad se duže vremena nije ništa čulo. Legao sam na slamaricu i zavukao
ruku u zid. Tiho i vrlo oprezno pomaknuo sam i drugu dasku u stranu, dok se nije
pojavio uski otvor kroz koji sam mogao gledati u susjednu prostoriju. Upravo
pred otvorom sjedio je neki čovjek okrenut leđima prema nama. Bio je gologav, a
odijelo mu je bilo poderano. Pred njim su stajala tri naoružana razbojnika: jedan u
grčkoj nošnji, svakako domaćin, a druga dvojica u turskoj. Gledali su kako
zarobljenik pečati pismo na koljenu!
Vratio sam dasku natrag i opet prisluhnuo. Ubrzo začuh Grka kako reče:
— Tako! Vežite ga opet i odnesite ga u susjednu sobu. Ne bude li miran,
probost ćemo ga. Jesi li čuo? Zapamti moje riječi!
Čuo sam zatim kako se otvaraju neka vrata i kako odlaze ljudi. Sad je
prijeko nastala tišina i ja rekoh svojim prijateljima šapćući što sam vidio i čuo.
— To su lopovi! — reče Halef. — Što da radimo?
— Nisu to lopovi, to su ubojice — šapnuh. — Zar misliš da će oni ovog
čovjeka pustiti na slobodu? Ta to bi ih upropastilo. Počekat će dok ne dobiju
svoje tri tisuće pijastera i onda će ga ubiti.
— Moramo mu pomoći!
— Naravno. Ali kako?
— Razbijmo daske i oslobodimo ga!
— To bi podiglo buku i protivilo se našim namjerama.Moglo bi doći do
borbe koja bi bila opasna za nas. Sve da i pobijedimo oni će umaći iz kuće, a mi
ćemo ostati praznih ruku. Bolje bi bilo da pozovemo policiju, ali tko zna kad će
ona doći. Dotle se može svašta dogoditi. Uostalom, tko zna hoće li se policajci
odmah usuditi da uđu u kuću? Najbolje bi bilo da nečujno i kod nas i tamo prijeko
skinemo još po jednu dasku i da se provučemo kroz otvor. Prenijet ćemo tog
čovjeka ovamo, ponovo namjestiti daske, a onda ćemo već vidjeti šta treba dalje
da radimo.
— Ali mi nemamo kliješta da izvadimo čavle.
— Imam ja svoj nož. Glavno je da oni ništa ne čuju. Evo, odmah ću početi.
— Znaš li gdje se nalazi taj čovjek?
— Znam. Ovamo su ga donijeli kroz sobu u kojoj se, kako mi je rekao
Baruh, nalaze dječaci i djevojke. Čini se da je ta soba prazna. Preko puta od nas
nalazi se još jedna soba. Vidio sam vrata. Sigurno je u njoj zatvoren.
Opipao sam zid i ustanovio da je svaka daska pričvršćena gore i dolje samo
po jednim čavlom. Čavli na našoj strani dali su se vrlo lako izvaditi. Trebalo je
samo uvući nož između daske i grede i oprezno povući dasku. Uspio, sam da
skinem još jednu dasku, ali otvor je još bio preuzak za odrasla čovjeka. Morao
sam olabaviti i treću dasku. Sve sam to svršio bez najmanjeg šuma. Daske su se
oko gornjega čavla lako okretale. Podigao sam ih, a Omar ih je pridržao. Opipao
sam susjedni zid. Tamo su vrhovi čavala bili savijeni. To mi je znatno otežalo
posao. Morao sam se poslužiti oštricom noža i presjeći čavle. Nije mi uspjelo da
to izvedem bez šuma, a i ruke su mi se umorile.
Tako je prošlo vrlo, vrlo mnogo vremena i kad sam napokon sretno završio
posao, začuh korake koji su se približavali. Pojavio se Grk sa svjetiljkom.
Otvorio je vrata na suprotnom zidu, ali nije ušao.
 — Jeste li dobili novac? — čuh Turčina gdje pita.
— Jesmo! — odgovori domaćin nasmijavši se.
— Onda me oslobodite!
— Još ne. Oslobodit ćemo te sutra rano ujutro. Došao sam samo da ti
kažem da će uskoro doći neki ljudi u ovu prvu sobu. Ne smiju znati da si ovdje. U
tvoju sobu neće ulaziti, ali ne treba da te čuju. Zato će te sad privezati i začepiti ti
usta. Budeš li ostao posve miran pustit ćemo te na slobodu, a budeš li podizao
buku ovu ćeš kuću napustiti samo kao lešina.
Turčin ga je molio da ga pusti na slobodu. Obećavao je da o svemu ovome
nikome neće reći ni riječi. Uzalud. Zatim je molio da mu bar ne začepe usta,
zaklinjući se da će biti potpuno miran, ali ni to nije pomoglo. Po njegovom
prestrašenom glasu moglo se zaključiti da naslućuje što ga čeka. Domaćin ga je
svezao, začepio mu usta i udaljio se, povukavši kračun.
Sad je trebalo raditi brzo prije nego što dođu ljudi koje je domaćin
spomenuo. Srećom je sve bilo već pripremljeno. Uzeo sam revolver i nož i
provukao se kroz podignute daske. Moji drugovi nisu pošli za mnom, ali su bili
spremni da mi priskoče u pomoć, ukoliko me netko napadne.
Povukao sam kračun i ušao u sobu.
— Pst! Ni glasa! Došao sam da te oslobodim! — rekoh zarobljeniku i
istodobno opipah njegove spone. Bili su to konopci. Presjekoh ih i stavih ih u
džep. Usta i nos bili su mu vezani savijenim rupcem. Odriješio sam čvor, i rubac
stavio u džep.
— Mašalah — reče čovjek i brzo se uspravi — tko si ti i kako...
— Tiho! Hajde za mnom — prekinuh ga.
Povukao sam ga za sobom, opet gurnuo kračun na vrata i provukao ga kroz
otvor među daskama u naš stan.
— Hamdulilah, hvala bogu! — šapne Halef. — Jako sam se brinuo za tebe,
ali išlo je brže nego što sam očekivao.
Nisam mu odgovorio, već sam brzo s vadičepom na mom džepnom nožu
učvrstio srednju od tri olabavljene daske, zabio svoj bodež u gredu i tako
zakvačio obje druge daske da oni prijeko nisu mogli opaziti da su daske bile
pomaknute.
Onda opet začusmo korake. Donijeli su nekog pijanog čovjeka i
jednostavno ga položili na pod da ispava svoj mamurluk. Sad sam bio siguran da
u tu prostoriju nitko neće više doći pa svi pređosmo u našu drugu sobu. Tamo
smo upalili svjetiljku i pogledali našeg gosta.
Bio je to čovjek srednjeg rasta, pedesetih godina, vrlo inteligentnih crta
lica.
— Dobro nam došao! — pozdravih ga. — Slučajno smo bili svjedoci
onoga šta se događa u susjednoj kući i smatrali smo svojom dužošću da ti
priskočimo u pomoć.
— Onda vi ne spadate k onim nitkovima? — upita on pun nepovjerenja.
— Ne spadamo.
 — Znao sam da me hoće ubiti pa sam, kad si ti došao, pomislio da mi je
kucnuo posljednji čas. Tko ste vi?
— Ja sam stranac, a ovo su moji prijatelji, slobodni Arapi iz Sahare. Ovaj
ovdje, Omar Ben Sadek, ima krvnu osvetu na jednom čovjeku koji, čini se, zalazi
u ovu kuću. Zato smo se nastanili u susjednoj kući da bismo odavde mogli paziti
na ljude koji ulaze. Uselili smo se tek danas i Alah je htio da nam se već prve
večeri pruži prilika da spriječimo zločin. Smijemo li te upitati tko si ti?
On je mrko gledao preda se; zatim zatrese glavom i odgovori:
— Dopustite mi da šutim otome! Ne bih želo da se moje ime koje je
mnogima poznato, javno spominje u vezi s time. Ti si stranac pa ću ti se moći
zahvaliti, iako ne znaš moje ime.
— Poštujem tvoju želju, a ujedno te molim da ne govoriš o zahvalnosti.
Jesi li prepoznao kojeg od onih ljudi tamo?
— Nisam. Tamo ima mnogo gostiju, a ima i takvih koji, čini se, nisu samo
gosti. Odredit ću da se ova jazbina smjesta pretraži.
— Hoćeš li uspjeti? Uvjeren sam, doduše, da Grk prije zore neće otkriti da
si pobjegao. Policija će ga dakle potpuno iznenaditi, ako i on ne postavi straže. Ja
sam međutim doznao da ovamo zalaze mnogi redari i službenici, pa čak i derviši.
Zato sumnjam da ćeš uspjeti u svojoj namjeri.
— Policija? — upita prezirno. — Ja sam, doduše, dok su me dovlačili
ovamo, u jednoj sobi vidio neke kavaze. Prepoznao sam ih, ali oni mene nisu
primjetili. Ne, neću zvati policiju. Znaj da sam oficir — čin nije važan. Otići ću
po svoje vojnike i brzo očistiti ovu jazbinu.
To mi je i bilo i nije bilo drago. Ako on pohvata tu družbu, naće uhvatiti
sve, pa vjerojatno ni onu dvojicu koju mi tražimo, te bismo ih onda morali iznova
tražiti. Ali kamen se već zakotrljao i nismo ga mogli zaustaviti. Zato mu
odgovorih:
— Onda te molim da mi ispuniš samo jednu želju: pokaži mi ljude koje
zarobiš. Htio bih da sa uvjerim jesu li među njima oni koje mi tražimo.
— Vidjet ćeš ih sve.
— Dopusti mi da ti još nešto kažem: svakoga koji želi da uđe u ovu kuću
pitaju na vratima što želi i puštaju ga u nju samo uz lozinku »En Nasr«. To će ti
možda koristiti.
— Ah! Dakle to je bila riječ koju je onaj vodič šapnuo kroz rupu kraj vrata!
Ali — nastavi on s nepovjerenjem u glasu — odakle je ti znaš?
Sudeći po tonu kojim mi se obraćao, ovaj čovjek je morao biti viši oficir.
Odgovorih mu mirno:
— Omar Ben Sadek je prisluškivao i čuo je.
Ispripovjedio sam mu ono što sam mislio da treba da zna, a zatim nastavio:
— Možda bi bilo dobro da podijeliš svoje ljude. Jedna polovina može ući u
kuću pomoću lozinke, a druga neka uđe kroz otvor kroz koji si ti pobjegao. Ali
oni prvi ne smiju ući prije nego što se drugi ne skupe ovdje pred otvorom, jer će
stražar na vratima kad ugleda vojnike viknuti i upozoriti svoje drugove da
pobjegnu.
— Vidim da pošteno misliš i poslušat ću tvoj savjet. Imate li možda kakav
fes za mene? Ti su nitkovi otkrili glavu jednom pravovjernom; skupo će oni to
platiti!
— Dat ću ti svoj fes. Posudit ću ti i pištolje da ne budeš bez oružja.
— Hvala ti, France. Vratit ću ti sve u redu. Budite budni: vratit ću se
najkasnije za jedan sat.
Otpratio sam ga do kućnih vrata i on se brzo udalji hodajući drugom
stranom ulice.
— Sidi — upita me Omar kad sam se vratio — hoće li oni meni prepustiti
En Nasra, ako ga uhvate?
— Ne znam.
— Ali moja je osveta preča.
— Oficir za to neće baš mnogo mariti.
— Onda znam šta treba da radim. Sjećaš li se još zakletve kojom sam se
zakleo na Sot Džeridu na mjestu gdje je moj otac nestao. Vidi, nisam se brijao ni
šišao sve dosad i danas mi neće umaći neprijatelj kad mi je tako blizu!
On ode u selamluk i sjede kraj olabavljenih dasaka. Teško Abu en Nasru,
kad ga noćas uhvati osvetnik!
Ugasio sam svjetiljku i s Halefom također prešao u selamluk. Prijeko je sad
moralo biti više osoba. Ćuli smo kako hrču i stenju, kako to obično biva kad
opijum počne djelovati. Nijemo smo čekali, a nakon tri četvrt sata sišao sam na
vežu da počekam oficira.
Ipak je prošlo više od jednog sata dok se na drugoj strani ulice u mraku nije
nečujno pojavio dugi red ljudi. Očito su već dobili potrebne upute. Čelna su
krenuli ravno na ulaz naše kuće, a oni sa začelja ostali su na mjestu. Predvodio ih
je onaj oficir u istom odijelu kao i prije, ali dobro naoružan.
— Ah! ti nas čekaš! — šapne on. — Evo ti pištolji, a evo ti i tvoj fes!
Uzeo je i jedno i drugo iz ruku kapetana koji je stajao iza njega. On je ostao
na vratima, a ja sam ljude, njih tridesetak, odveo gore. Moje tri sobe bile su
dupkom pune kad je posljednji ušao. Usprkos slabim stepenicama sve se to
odvilo nečujno.
— Upali svjetlo ! — reče oficir.
— Jesi li dolje zatvorio vrata? — upitah ga.
— Stavio sam kračun.
— Jesi li postavio stražu?
— Stražu? — nasmija se on. — Čemu straža?
— Već sam ti rekao da tek od danas stanujem ovdje. Ne poznam dobro
teren i moram računati na mogućnost da će oni koje progoniš provaliti u moje
dvorište i pobjeći kroz moja vrata.
— Prepusti to meni! — odgovori on s visoka. — Znam je dobro što treba
raditi.
 On spusti svjetiljku kraj zida i naredi pokret. Vojnici u prednjem redu
podigoše puške da kundacima probiju zid. To je bila glupost jer prije nego što je
ijedan prešao prijeko svi su ukućani bili upozoreni. Samo jedan jedini čovjek je
ušao na pametniji način. Čim je pao prvi udarac, on pomaknu dasku ustranu,
izvadi moja dva noža iz drveta i provuče se. Davno je već bio iščezao kad je oficir
na čelu svojih vojnika prošao kroz otvor.
Najprije sam pomislio da sam stanem na stražu kraj vrata, ali sam odustao
pd toga, sjetivši se da nisam dužan da popravljam tuđe greške. Tako sam odmah
iza oficira i kraj kapetana prodro u susjednu kuću. U sobi su ležala šestorica ili
sedmorica opijem omamljenih ljudi. Skočili smo preko njih u susjednu sobu,
odakle je upravo i posljednji čovjek iščezavao kroz neka vrata. Pojurismo za
njima. . .
Odozdo se već čula divlja buka, Vojnici su prodrli u kuću. Soba u kojoj
smo se našli imala je još dvoja vrata. Otvorili smo prva i ugledali prostoriju koja
nije imala drugog izlaza. Bila je puna dječaka i djevojaka koji su svi klekli i
moleći digli ruike.
— Stražu na vrata! — zaurla oficir.
On skoči k drugim vratima, a ja za njim. Ovdje se sudarismo s Omarom
koji nam je dolazio ususret.
— Nema ga gore — zasopće. — Moram sići!
Krvna osveta ga je ispred svih nas potjerala do posljednjeg kuta gornjega
kata.
— Tko je gore? — upita ga oficir.
— Dvadesetak ljudi, tamo posve odostraga. Ne poznam nijednog. On nas
gurnu u stranu i odjuri dolje. Mi smo pak pojurili kroz nekoliko rasvijetljenih
soba. Napadaj je došao tako iznenada da je stražar na ulaznim vratima, čim je
ugledao vojnike, opalio iz pištolja i izgubio se u mračnom hodniku. Mi u
susjednoj kud nismo usred lomnjave čuli taj hitac, ali su ga čuli ukućani kojima je
to bio ugovoreni znak za najveću opasnost pa su se brzo razbježali. Baš uslijed
toga smo prednje sobe našli prazne.
Naposljetku stigosmo do vrata posljednje prostorije. Bila je iznutra
zabarikadirana. Dok su vojnici nastojali da ih probiju kundacima, čula se i iznutra
glasna lomnjava. Vrata su bila čvrsta. Odviše dugo su se odupirala. Stoga sam
brzo protrčao kroz sve odaje natrag u naš stan po svoju tešku pušku jer sam imao
samo revolvere i pištolje. Noževe je uzeo Omar.
Kad sam stigao s puškom, na vratima je bila samo mala pukotina. Ta su
vrata bila veoma čvrsto građena, vjerojatno stoga što je prostorija iza njih služila
kao posljednje sklonište koje je trebalo dobro sačuvati. Ni zid nije bio od dasaka
nego od opeke.
— Mjesta! — zapovjedih ljudima. — Pustite me!
Moja medvjedarka je, dakako, bila bolji alat za probijanje vrata od lakih
puščica sultanovih domobranaca. Već prvim udarcem okovanog kundaka probio
sam rupu na vratima. Još tri žestoka udarca i vrata su bila razibijena u komade.
Dočekala nas je salva iz desetak cijevi. Nekoliko vojnika je palo, ali ja sam,
udarajući kundakom, stajao zaklonjen iza zida, pa me meci nisu pogodili.
Čim je oficir s oružjem u ruci prodro u tu prostoriju, krenuh i ja za njim ali
zastah osluškujući.
— Sidi, u pomoć, brzo, brzo! — čuo sam kroz svu buku Halefov glas iz
dvorišta.
To je bio znak da se valjani Hadži nalazi u velikoj opasnosti. Dakako da
sam morao smjesta k njemu. Put kroz sve ove sobe u naš stan i našim stepenicama
dolje u dvorište bio mi je predug. Dotle bi moj dobri Halef mogao poginuti. Opet
začuh njegov zov, po drugi puta i još hitniji. Priskočih k drvenom zidu koji me
dijelio od našeg dvorišta i jakim udarcem kundaka odjednom odbih nekoliko
dasaka.
— Izdrži, Halefe! Evo me! — povikah dolje.
— Brzo sidi, imam ga! — čuh opet odozdo.
Stare istrule daske poletješe. U dvorištu je vladala gusta tama, ali su
bljeskali hici i odjekivale divlje kletve. Tu nisam smio oklijevati. Zaletio sam se i
skočio dolje u tamu. Nije bilo doduše odviše duboko, ali sam ipak nezgodno
skočio. Brzo se digoh.
— Gdje si, Halefe? — poviknuh.
— Evo me na vratima!
I zaista, hrabri Halef je poslušao ono što sam rekao oficiru pa umjesto da
pođe u susjednu kuću, požurio je dolje na našu vežu. Razbojnici koji su se bili
nagurali u onu posljednju sobu, probili su tanki zid i skočili dolje u dvorište.
Polovina ih je već bila dolje kad mi je uspjelo da razbijem vrata. Htjeli su da
pobjegnu kroz našu kuću, ali su naišli na Halefa koji je, umjesto da ih dočeka iza
vrata u hodniku, smiono i otvoreno prihvatio borbu na samim vratima. Hici što
sam ih čuo gore bili su svi ispaljeni u njega. Nisam mogao vidjeti je li ranjen jer je
još stajao uspravno i branio se kundakom svoje duge puške.
Takva noćna borba izbliza ima nešto osoibito. Ćula udvostručuju svoje
sposobnosti, oči vide što inače ne bi vidjele, a neki nagon po kojemu se čovjek
ravna u tim trenucima opasnosti, i to strelovito, važniji je od dobro promišljene
odluke. Moj kundak je brzo oslobodio Halefa od opasnosti. Napadači su se pod
našim udarcima srušili ili pobjegli, ali meni je samo jedno bilo na umu:
— Koga si to uhvatio, Halefe? — upitah ga usred borbe.
— Ibnahima Mamura!
— Njega? Ah! gdje je?
— Pod mojim nogama. Oborio sam ga kundakom.
— Najzad! Izvrsno!
Ono nekoliko razbojnika koji su nam još dosađivali brzo se raspršilo.
Nisam vodio računa o njima, već sam se sagnuo da pogledam Ibrahima Mamura.
U dvorištu je još vladala velika gužva jer su ljudi i dalje skakali odozgo, bježeći
pred vojnicima, ali nisam se obazirao na njih budući da mi je Ibrahim bio važniji
od svih ostalih. Upalio sam žigicu i osvijetlio lice čovjeka koji je ležao na zemlji.
 — Jao, Halefe, to nije on!
— Nije, sidi? Nemoguće! Tačno sam ga prepoznao u bljesku hica.
— Ali on je pobjegao, a ti si oborio nekog drugoga. Kamo li je pobjegao?
Uspravio sam se i ogledao po dvorištu. Vidio sam kako se bjegunci penju
preko niske ograde koja je dijelila naše dvorište od Baruhovog. I Halef je to
odmah opazio.
— Za njima, sidi! Onamo je pobjegao!
— Svakako! Ali ovako ga nećemo uhvatiti! On mora proći ispod naše
veže. Hajde!
Projurio sam kroz hodnik i otvorio kućna vrata. Kraj mene je projurilo
nekoliko ljudi koji su dolazili iz Baruhove kuće. Bilo ih je troje ili četvoro. Peti,
koji je naišao iza njih, a nas nije primijetio viknu:
— Stojte! Ostanite na okupu!
To je bio on! Bio je to njegov glas, onaj isti glas kojim je onda u noći kad
smo bježali prema Nilu sazvao svoje ljude. I Halef ga je prepoznao i neoprezno
glasno viknuo:
— Jest, on je, sidi! Za njim!
Ibrahim je to čuo i potrčao ne osvrnuvši se, a mi za njim. Da bi nam
umakao, zakrenuo je iza nekoliko uglova i iščezavao u mraku raznih krivudavih
uličica, ali ja sam se držao stalno najviše petnaest koraka iza njega, a Halef tik
kraj mene. Moj nesretni skok u dvorište smanjio mi je brzinu, jer inače bih ga već
stigao. Bio je dobar trkač, dok je moj Halef već skoro izgubio dah.
— Stani i ustrijeli ga, sidi! — zasopljeno će Halef.
To mi ne bi bilo teško učiniti, ali nisam ga poslušao. Drugi su ljudi imali
veće pravo na ovoga čovjeka nego ja pa sam htio da ga uhvartim živog. Lov se
dakle nastavio. Odjednom se ulica kojom smo trčali otvori i pred nama zablista
voda Zlatnoga roga. Nedaleko od obale nazirao se u noćnoj tami niz otočića.
— Desno, Halefe! — viknuh.
On me posluša, a ja skočih lijevo. Tako smo bjegunca prikliještili između
sebe i vode. On zastade na trenutak i osvrnu se na nas, a zatim se zaleti k obali,
skoči u vodu i iščezne pod površinom.
— Jao! — viknu Halef. — Ali ipak ne smije umaći! On podiže pušku da
opali.
— Ne pucaj! — rekoh mu. — Sav dršćeš od trčanja. Ja ću skočiti za njim.
— Kad se radi o ovom zločincu, sidi, onda ja ne dršćem.
Uto se plivačeva glava pojavi nad valovima — hitac prasnu — odjeknu
krik i glava ponovo iščeznu uz glasno grgotanje.
— Pogodio sam ga! — viknu Halef. — Gotov je! Vidiš li, sidi, da nisam
drhtao!
Čekali smo još malo, ali Ibrahim Mamur nije više izronio i mi smo obojica
bili uvjereni da ga je metak pogodio. Vratismo se na mjesto borbe.
 Premda sam za vrijeme našeg dugačkog progona pazio na kretanje i trudio
se da zapamtim broj i položaj uličica, ipak nam nije bilo lako da se snađemo i
trebalo je dosta vremena dok smo stigli do našeg stana.
Ovdje se u međuvremenu mnogo šta promijenilo. Ulica je bila neobično
osvijetljena jer su susjedi, a i ljudi iz obližnjih ulica, izašli sa svojim fenjerima.
Jedan dio vojnika držao je kordon ispred trlju kuća dok je drugi dio tražio
bjegunce po dvorištima, odnosno čuvao zarobljenike. Zarobljenicima su smatrani
svi koji su se toga dana zatekli u Grkovoj kući. Sam domaćin je bio mrtav.
Kapetan mu je sabljom rasjekao glavu. Njegova žena stajala je kraj dječaka i
djevojaka koje su svezali zajedno. I opijem omamljene ljude su izveli iz kuće. U
gužvi borbe prilično su se osvijestili. Nekoliko vojnika je poginulo, a nekoliko ih
je ranjeno. Na žalost, i moj vrijedni Halef bio je ranjen; jedan mu je metak
okrznuo podlakticu, a gotovo na istom mjestu bio je lakše ranjen i ubodom noža.
U svemu su uhvaćena samo četiri čovjeka za koje je bilo prilično sigurno da su
pripadali razbojničkoj bandi. Šestorica su bila ubijena, a svi ostali sretno su
umakli. Omar, koji se u borbi izvrgao najvećem riziku, stajao je mrzovoljno ispod
stepenica. Nije pronašao Abu en Nasra, a sve ostalo ga nije zanimalo.
Stari Baruh je već legao na počinak kad je počela pucnjava. Odmah zatim
razbili su njegova vrata i on je sav u strahu ostao u svojoj sobici. Tek sad je i on
izašao i od čuđenja lomio ruke čuvši što se dogodilo. Napokon su vojnici skupili
sve zarobljenike i povezali ih da ih odvedu. Zatim im je oficir dopustio da
opljačkaju Grkovu kuću. To im nije trebalo dvaput reći. U roku od deset minuta
iznijeli su sve što se moglo iznijeti.
Za to vrijeme potražio sam kapetana i upitao ga za onog oficira,
— On je vani pred kućom — odgovori kapetan.
To sam već znao, ali mi je bilo stalo do toga da saznam nešto više o njemu.
U početku sam poštovao njegovu želju za anonimnošću, ali se on kasnije nije
ponio prema meni onako kako sam to očekivao. Sad kad je borba bila svršena, on
se uopće nije brinuo za me. Zašto onda da ostanem diskretan?
— Koji čin ima? — upitah kapetana.
— Ne pitaj me! — odgovori kapetan prilično otresito. — Zabranio nam je
da kažemo!
Upravo stoga sam to i morao saznati! Jedan se vojnik dugo zadržao na
Baruhovom dvorištu dok su drugi pljačkali. On je stoga slabije prošao nego ostali
i upravo je proklinjući htio da izađe. Ja ga zadržah:
— Zar ništa nisi našao? — upitah ga.
— Ništa! — progunđa vrlo zlovoljno.
— Onda ću ti ja nešto dati, ako mi odgovoriš na jedno pitanje.
— Kakvo pitanje?
— Koji čin ima oficir koji vas je večeras doveo ovamo?
— Zapovjedio nam je da ne govorimo o njemu, ali me se nije sjetio. Hoćeš
li mi dati dvadeset pdjastera ako ti to kažem?
— Hoću.
 — On je mir-alaj i zove se . . .
Naveo mi je ime čovjeka koji je kasnije igrao važnu ulogu u Turskoj pa je
još i danas poznati turski dostojanstvenik. Nije bio rodom iz Turske pa se od
ljubimca svoga tadanjeg gospodara do svoga sadanjeg položaja nije nipošto
uzdigao svojim umnim sposobnostima.
Dao sam vojniku novac i provirio na ulicu. Mir-alaj je stajao pred vratiiima
i morao je da me vidi. On mi priđe i upita:
— Jesu li svi Franci tako bojažljivi kao ti? Gdje si bio dok smo se mi
borili?
Kakva li pitanja! Najradije bih ga pljusnuo.
— I mi smo se borili — ravnodušno odgovorih — doduše samo s onima
koje si ti nepotrebno pustio da umaknu. Mudar čovjek uvijek nastoji da popravi
pogreške drugih.
— Koga sam pustio da umakne? — planu on.
— Sve one koji su umakli ovuda. Nisi poslušao moj savjet da postaviš
stražu na vratima ove kuće, pa ja i moj drug nismo mogli da sami zadržimo veću
polovinu razbojničke bande dok ste se vi bavili manjom. Šta ćeš raditi sa
zarobljenicima?
— Alah zna! Gdje ćeš sutra stanovati?
— Svakako ovdje.
— Ovdje više nećeš stanovati.
— Zašto?
— To ćeš uskoro vidjeti. Dakle, gdje bih te sutra mogao naći?
— Kod trgovca Maflaja koji stanuje u blizini Jeni-džamije.
— Poslat ću ti poruku.
Poslije ovih riječi on se okrenu i ode bez pozdrava. Na njegov znak vojnici
opkoliše zarobljenike i povorka krenu, a ja se vratih u dvorište. Tu sam odmah
opazio zašto više neću ovdje stanovati. Taj ljubazni oficir zapovjedio je da se
zapali Grkova kuća i plamen je već lizao do stropa. To je bio pravi istočnjački
način da se izbriše jedna nimalo časna uspomena.
Ne dižući uzbunu požurio sam gore u naš stan i pokupio puške kojima se
nismo služili te ono malo stvari s kojima smo se uselili. Odnio sam sve u dvorište.
Plamen se već uzdizao tako visoko da se požar vidio s ulice. Vika i metež koji su
se sada podigli ne daju se opisati. Jedino onaj koji je vidio požar u Stambulu
znade kakvu beskrajnu paniku izazivlje vatra. Nitko i ne pomišlja na gašenje.
Svatko misli samo kako da pobjegne, a kako su kuće većinom drvene, takav
požar pretvara često u pepeo i čitave gradske četvrti.
Moj stari Baruh je od straha zanijemio, a njegova žena se ukočila. Utješili
smo ih što smo bolje mogli, skupili ono nešto malo njihovih stvari i obećali im da
će ih Maflaj primiti k sebi. Ubrzo smo pronašli nekoliko nosača i tako napustili
kuću u kojoj smo stanovali nepun jedan dan, iako smo zakupninu platili za čitav
tjedan. Bogati pekar svakako nije s tom daščarom izgubio milijune.
 Bilo je kasno pa je Maflajeva kuća bila zatvorena, ali su nam na naše
kucanje brzo otvorili. Skupili su se svi članovi obitelji. Bili su veoma razočarani
kad su čuli da se naš pothvat ovako završio. Bilo bi im draže da su se dočepali
Ibrabima Mamura, ali su se najzad zadovoljili uvjerenjem da je u morskim
valovima našao plaću za svoja zlodjela.
Baruha i njegovu ženu dočekali su s dobrodošlicom i domaćin im je
obećao da će se pobrinuti za njih.
Nama rekoše da nam kuća u vrtu stoji opet na raspolaganju, a Isla veselo
doda:
— Danas, dok si bio odsutan, efendijo, iznenada smo dobili vrlo dragoga
gosta. Pogodi tko je!
— Kako da pogodim? Poznajem li ga?
— Još ga nisi vidio, ali ja sam ti pripovijedao o njemu. Sad ću ga pozvati pa
kad ga vidiš pogodi tko je!
Bio sam radoznao tko bi mogao biti taj gost jer je sigurno stajao u nekoj
vezi s našim doživljajima. Malo kasnije uđe Isla s nekim starijim čovjekom koga
zaista još nikad nisam vidio. Bio je odjeven u obično tursko odijelo i ništa me na
njemu nije moglo podsjetiti da ga poznajem. Crte njegova suncem opaljena lica
bile su smione i oštre, ali nabori koji su izbrazdali to lice i duga snježnobijela
brada odavali su da je pretrpio neku tešku tugu.
— To je taj čovjek, efendijo! — reče Isla. — Sad pogodi tko je!
— Ne mogu.
— Ipak ćeš pogoditi tko je! — nasmiješi se Isla, pa se okrenu strancu i
zamoli ga:
— Obrati mu se na svom materinjem jeziku! Čovjek se pokloni i reče:
— Zdrav mi bio, gospodine!
Ovaj uljudni srpski pozdrav odmah me dovede na pravi trag. Pružih mu
ruke i odgovorih:
— No, oče Osko, dobro mi došli!
Bio je to zaista Osko, Zeničin otac, i vrlo se obradovao što sam ga
prepoznao po njegovom srpsko-crnogonskom pozdravu. Razumije se, sad više
nije bilo ni govora o spavanju jer sam najprije htio saznati što je Osko doživio.
Otkako je nestala njegova jedinica kćerka, on je nemirno lutao po svijetu.
Ponegdje mu se učinilo da je naišao na njezin trag, ali bi se uvijek brzo uvjerio da
se prevario. Za vrijeme tih lutanja, koja su ga uglavnom vodila po Maloj Aziji i
Armeniji nije trpio oskudice jer je imao dovoljno novaca. On se na pravi
istočnjački način zakleo da se neće vratiti domovini ni k ženi, dok ne pronađe
svoje dijete. Ali pošto su svi njegovi napori ostali uzaludni, došao je u Stambul.
Ovakva odiseja može se dogoditi samo na Istoku. U civiliziranim prilikama na
Zapadu to bi se smatralo bezumnošću. Može se zamisliti kako se Osko obradovao
kad je pronašao kćerku kao ženu onog čovjeka za koga ju je htio udati. Ali ne
samo što je nažao kćerku, već i svoju ženu koja je za Zenicom pošla u Stambul.
 Ovdje je saznao sve i sada je samo želio da se osveti. Čvrsto je odlučio da
posjeti derviša Ali Manaha da bi ga prisilio da mu oda boravište njegova oca.
Jedva sam ga uspio nagovoriti da taj posjet prepusti meni.
Tek tada podasmo na počinak. Moram priznati da sam poslije svih
preživjelih napora odmah zaspao i vjerojatno bih prespavao jutro da me nisu
probudili. Maflaj je naime poslao slugu s porukom da me traži neki čovjek koji
najhitnije želi da razgovara sa mnom. Budući da se na Istoku spava u odijelu, bio
sam odmah spreman da se odazovem ovom pozivu. Našao sam nekog čovjeka
koji me upita za ime, a zatim me zamoli da odmah dođem u Dimitriju, u onu istu
kuću u kojoj sam bio s brijačem iz Juterborga. On želi da sa mnom razgovara o
vrlo hitnoj stvari.
— Što želi? — upitah.
— Ne znam — odgovori posjetilac. — Ja stanujem u blizini i kahvedžija
me je zamolio da odem k tebi.
— Onda mu reci da ću odmah doći!
Dao sam mu bakšiš i on ode. Samih pet minuta kasnije pošao sam s
Omarom u kavanu. Budući da su takve kavane vrlo nesigurne smatrao sam da će
biti bolje da ne pođem sam, a Halefa nisam htio uznemiravati pošto je bio ranjen.
Brzo smo jahali ulicama na našim najmljenim konjićima za kojima su kasali
vlasnici držeći ih za rep. Kahvedžija nas je čekao na ulaznim vratima. Pozdravi
nas vrlo ponizno i upita:
— Efendijo, jesi li ti onaj Franak koji je nedavno bio kod mene s nekim
Hamzadom el Džerbajem?
— Jesam.
— On želi da razgovara s tobom.
— Gdje je?
— Leži gore u sobi. Neka tvoj pratilac dotle uđe u kavanu.
Riječi »leži gore« govorile su mi da se radi o bolesti ili možda o nesretnom
slučaju. Omar uđe u kavanu, a ja se s kahvedžijom uspeh stepenicama. Gore on
zastade i reče:
— Nemoj se uplašiti, gospodine. On je bolestan!
— Šta mu je?
— Ništa naročito, samo mali ubod nožem.
— Ah! Tko ga je ubo?
— Neki stranac koji nikad prije nije svraćao ovamo.
— Zašto?
— Najprije su zajedno sjedili za stolom i vrlo živo razgovarali. Zatim su se
kartali, a kad je tvoj znanac trebao da plati, pokazalo se da nema novaca. Radi
toga izbila je svađa i oni su potegli noževe. On je bio pijan i dobio je ubod.
— Je li opasno ranjen?
— Nije jer je ostao živ.
Po mišljenju toga čovjeka ubod je bio samo onda opasan kad odmah
nastupi smrt.
 — Jesi li zadržao onog drugoga?
— Kako bih mogao? — zbunjeno odgovori kahvedžija. — Tvoj prijatelj
nije imao novaca, a uz to je i prvi potegao nož.
— Da li bar poznaš čovjeka koji ga je ranio?
— Ne znam ga. Već sam ti rekao da ranije nije nikad svraćao k meni.
— Jesi li poslao po liječnika.
— Jesam. Odmah sam poslao po jednog glasovitog hećima. On ga je
previo. Nadam se da ćeš mi platiti za to, a i ono što mi bolesnik duguje. Morao
sam i strancu isplatiti ono što je dobio u igri.
— Razmislit ću o tome. Povedi me k njemu.
— Uđi samo kroz ona posljednja vrata. Ja imam dolje posla. Kad sam ušao
u sobu, u kojoj osim nekakve strunjače na podu nije bilo ničega, ugledah brijača
smrtno blijeda i s upalim licem. Prignuo sam se k njemu.
— Hvala vam što ste došli — reče on polako i s naporom.
— Smijete li govoriti? — upitah ga.
— Neće mi više naškoditi. Sa mnom je svršeno!
— Ohrabrite se! Zar vam liječnik nije dao nade?
— To je nadriliječnik.
— Dat ću vas prenijeti u Peru. Imate li propusnicu pruskog poslanika?
— Nemam. Nisam htio da ovdje znadu da sam Franak.
— Tko je bio onaj čovjek s kojim ste se posvađali?
— Onaj? O, zar ne znate? Ta to je onaj kojeg sam trebao potražiti za vas!
Ibrahim Mamur!
Trgao sam se čuvši to ime.
— To je nemoguće! Ta on je mrtav!
— Mrtav! Ah, volio bih da jeste!
Bilo je čudno: sad na bolesničkoj, a možda i na smrtnoj postelji, brijač
odjednom nije više govorio narječjem već najčišćim književnim njemačkim
jezikom.
— Ispripovjedite mi sve! — zamolih ga.
— Ja sam još kasno noću bio ovdje. Uto naiđe on, mokar, kao da je plivao
po vodi. Odmah sam ga prepoznao, a on mene nije. Približio sam mu se pa smo
jeli i pili. Zatim smo se kartali i ja sam izgubio. Bio sam pijan, a on je možda
primijetio da ga poznajem i da ga pokušavam nešto ispipati. Nisam imao novaca i
zbog toga smo se počeli prepirati. Htio sam vam učiniti uslugu i ubiti ga, ali on je
bio brži. To je sve.
— Neću da vas korim. To više nema svrhe, a vi ste i bolesni. Jeste li možda
primijetili da se kahvedžija i Ibrahim poznavaju?
— Učinilo mi se da se vrlo dobro pozmaju. Kahvedžija mu je odmah dao
suho odijelo, a da ovaj to nije zatražio.
— Recite mi iskreno: vi niste iz Juterborga?
 — Pogodili ste. Znam da sam smrtno ranjen pa ću vam reći: ja sam
Tirinžanin. To je dovoljno. Nemam rođaka, a u domovinu se nisam smio vratiti.
Ostavimo to! Hoćete li me zaista prenijeti u Peru?
— Hoću. Ali najprije ću poslati dobrog liječnika da vas pregleda i ustanovi
smijemo li vas nositi. Želite li nešto?
— Naručite mi jedan šerbet i nemojte me zaboraviti!
Cijelo vrijeme odgovarao mi je teško i na prekide. Sad je zatvorio oči i
izgubio svijest.
Sišao sam u kavanu, dao kavanaru potrebne upute i obećao da ću pošteno
platiti sve opravdane troškove. Zatim brzo odjahasmo u Peru. Najprije sam otišao
u prusko poslanstvo. Sekretar poslanstva, podrijetlom iz Pere, nijemo je saslušao
moje kratko izlaganje i najljubaznije obećao da će se pobrinuti za ranjenika.
Preuzeo je na sebe i brigu oko liječnika, samo me je zamolio da mu ostavim
Omara kao vodiča. Dakako da se time nisam osjećao oslobođen svake daljnje
brige za svoga zemljaka, ali sam se mogao mirno vratiti kući pošto sam ga predao
u dobre ruke.
 NA KULI U GALATI

ČIM SAM se vratio potražih Islu da mu reknem kako Halef noćas nije
pogodio Ibrahima Mamura, te da je on još živ. Našao sam ga u sobi do vrha
napunjenoj knjigama i raznim uzorcima robe. To mu je očito bila poslovnica.
Moja ga vijest nije nimalo obradovala, ali se brzo utješio mišlju da ćemo ga sad
možda uhvatiti živa. Brijačeva nesreća nije ga nimalo dirnula; rekao mi je da ga je
otjerao zato što ga je nekoliko puta pokrao.
Za vrijeme toga razgovora moj pogled je više puta pao na otvorenu knjigu
koja je ležala pred njim. To je bila trgovačka knjiga čiji me se sadržaj nije ništa
ticao pa me nije ni zanimala. Dok je razgovarao njegovi prsti su se poigravali
listajući po knjizi i sad — upravo sam slučajno bacio pogled onamo — spazih u
knjizi ime koje me izazva da brzo položim ruku na stranicu da je on ne bi
okrenuo. To je bilo ime: »Henri Galingre, Skadar«.
— Galingre u Skadru? — upitah ga. — To ime me vanredno zanima. Stojiš
li u poslovnoj vezi s njim?
— Stojim. To je Francuz iz Marseja, jedan od mojih dobavljača.
— Iz Marseja? Pa to se sjajno slaže! Jesi li ga kad vidio i razgovarao s
njime?
— Često. Bio je ovdje kod mene, a i ja sam bio kod njega.
— Znaš li nešto o njegovom životu i njegovoj obitelji?
— Raspitao sam se o njemu prije nego što smo sklopili prvi posao, a i
kasnije mi je i sam mnogo toga ispripovjedio.
— Što znaš o njemu?
— U Marseju je vodio malu trgovinu s kojom nije bio zadovoljan. Zato je
otišao na Istok, najprije u Stambul, a zatim u Jedrene.
Tu smo se i upoznali. Ali već više od godinu dana živi u Skadru, to je jedan
od najimućnijih ljudi ondje.
— A njegovi rođaci?
— Iimao je brata kome se također nije sviđalo u Marseju. On je najprije
otišao u Alžir, a zatim u Blidu gdje je imao toliko uspjeha da mu je brat iz Jedrena
poslao svoga sina da u njegovoj naprednoj trgovini korisno primijeni svoje
znanje. Ovaj sin se oženio nekom djevojkom iz Marseja, vratio se ocu i tamo,
poslije duljeg vremena, preuzeo očevu trgovinu. Jednom je morao otputovati u
Blidu k stricu da se s njime dogovori o nekom velikom poslu. Upravo dok se
nalazio ondje strica mu ubiše i opljačkaše. Sumnja je pala na nekog armenskog
trgovca i mladi Galingre je pošao u potragu za njim jer mu se činilo da policija to
ne radi dovoljno revno. Nikad se nije vratio. Njegov otac je naslijedio čitav
imetak svoga brata i time udvostručio svoj, ali još i danas plače za sinom i mnogo
bi dao kad bi mu ušao u trag. To je sve što mogu da ti kažem.
— No, dobro; ja ga mogu odmah dovesti na trag.
— Ti? — iznenađeno upita Isla.
 — Da, ja.
— Zašto si onda tako dugo šutio?
— Već sam ti u Egiptu pripovijedao da je onaj isti Abu en Nasr koga traži
Omar, u Vadi Tarfaui ubio nekog Francuza čije sam stvari uzeo. Nisam li ti
spomenuo da se taj Francuz zvao Paul Galingre?
— Nisi spominjao ime.
— Još danas nosim na prstu njegov vjenčani prsten. Druge stvari su se, na
žalost izgubile u bisagama kad se moj konj utopio u Sot Džeridu.
— Hoćeš li o tome obavijestiti starca?
— Svakako.
— Hoćeš li mu pisati?
— Vidjet ću. Pismo bi mu odviše naglo prenijelo tu vijest. Na putu u
domovinu možda ću stići u onaj kraj. O tome ću još razmisliti.
Poslije ovog razgovora posjetio sam Halefa. On najprije nije htio da
povjeruje da je promašio, ali naposljetku prizna:
— Sidi, znači da mi je ruka ipak drhtala!
— Svakako.
— Ali taj čovjek je kriknuo i potonuo. Glava mu se više nije pojavila na
površini.
— To je on namjerno lukavo izveo. Mora da je dobar plivač, a mi, dragi
moj Hadži Halef Omare, mi smo bili prave lude. Zar zaista vjeruješ da čovjek koji
dobije metak u glavu još može da viče?
— Ne znam, jer još nikad nisam dobio metak u glavu, ali ako mi se to
jednom desi — od čega me neka sačuva Alah radi moje Hane! — pokušat ću da
viknem. Šta misliš, sidi, hoćemo li mu još ući u trag?
— Nadam se.
— Preko kahvedžije?
— Preko njega ili preko derviša, jer slutim da ga ovaj poznaje. Još danas ću
razgovarati s njim.
Posjetio sam Baruha koji je sa ženom stanovao u jednoj sobici naše vrtne
kuće. Snašao se u novim prilikama i više se nije žalio na male gubitke koje mu je
nanio jučerašnji poraz. Znao je da će bogati Maflaj lako održati obećanje i
pobrinuti se za njega. Dok sam bio u Dimitriju u Peri, on je svratio u Baharive
Keui i rekao mi da su tamo mnoge kuće izgorjele.
Još smo razgovarali kad nam priđe Maflajev crni sluga i reče da je došao
neki oficir koji želi da razgovara sa mnom.
— Kakav čin ima? — upitah.
— On je juzbaša.
— Dovedi ga amo!
Nisam smatrao potrebnim da mu pođem ma i jedan korak ususret pa sam se
zato, umjesto da prijeđem u glavnu zgradu, povukao u svoju sobu u kojoj je bio i
Halef i rekao mu čiji posjet očekujem.
 — Sidi, ovaj juzbaša se grubo vladao prema tebi. Hoćeš li biti uljudan s
njim?
— Hoću.
— Misliš li da ćeš ga tako posramiti? Dobro, onda ću i ja biti vrlo uljudan
prema njemu. Dopusti da ga dočekam kao tvoj hizmećar.
On izađe pred vrata, a ja sjedoh na divan i zapalih lulu. Nakon nekoliko
minuta čuh korake, a odmah zatim glas malog Halefa kako pita Crnca:
— Kamo ćeš?
— Treba da ovog agu odvedem k stranom efendiji.
— Hoćeš valjda da kažeš emiru! Vrati se, ali znaj da se emiru ne može
ulaziti kao nekom papudžiji ili terziji. Emir koga mi je Alah dao za gospodara
naučio je na najveću uljudnost.
— Gdje je tvoj gospodar? — čuh otresiti kapetanov glas.
— Dopusti mi, visočanstvo, da te najprije ja upitam tko si ti?
— To će tvoj gospodar lako vidjeti.
— Ali ja ne znam da li će on izvoljeti da to vidi. On je vrlo strog gospodar
i ne smijem nikoga pustiti k njemu prije nego što ga upitam za dopuštenje.
Uživao sam videći u duhu ponizno ljubazno lice moga malog prepreden
jaka, okrenuto smrknutom licu gruboga oficira koji je morao izvršiti zapovijed
svoga pretpostavljenoga, pa se nije smio okrenuti i otići što bi vjerojatno najradije
učinio. On odvrati:
— Je li tvoj gospodar zaista tako veliki i otmjeni emir? Takvi ljudi obično
stanuju u boljem stanu od onoga u kojem smo ga jučer vidjeli.
— To je on učinio samo da se zabavi. Bilo mu je dosadno pa je odlučio da
pogleda kako je zabavno kad šezdesetak hrabrin ratnika zarobi dvadeset dječaka i
djevojčica, a odrasle puste da umaknu. To mu se veoma svidjelo i sada sjedi na
svome divanu i drži hef, pri čemu mu ne smjem smetati.
— Ti si ranjen. Jesi li ti jučer sudjelovao u borbi?
— Jesam. Ja sam stajao dolje na vratima gdje je zapravo trebala da stoji
straža. Uostalom, vidim da bi se ti volio porazgovoriti sa mnom. Dopusti da ti
donesem jastuk da sjedneš.
— Stoj! Misliš li ti to ozbiljno? Reci svome gospodaru da želim
razgovarati s njim.
— A ako me upita tko si ti?
— Onda mu reci da sam ja onaj sinoćnji juzbaša.
— Dobro. Zamolit ću ga da ti ukaže milost i da te primi jer znam da to
smijem učiniti s obzirom na tvoj čin.
Ušao je k meni i zatvorio vrata. Lice mu je sjalo od uživanja.
— Hoće li sjesti kraj tebe? — upita me tiho.
— Ne, Postavi mu jastuk kraj vrata prema meni, ali najuljudnije. Zatim mu
donesi lulu i kavu.
— I za tebe kavu?
— Ne; neću da pijem s njim,
 Halef otvori vrata i s poniznim riječima: »Emir dopušta!« pozva oficira da
uđe. Ovaj mi samo lako kimnu glavom i poče:
— Došao sam zbog jučerašnjeg. . .
Tu zastade jer ga je brzi pokret moje ruke nedvosmisleno prekinuo u riječi.
Očito je smatrao da stranca ne mora uljudno pozdraviti pa mi se prohtjelo da mu
dokažem da i ja zaslužujem poštovanje.
Još je stajao na vratima. Halef donese jastuk i položi mu pred noge a zatim
iziđe. Bio je pravi užitak promatrati njegovo lice na kome su se vidjeli ogorčenje,
iznenađenje i stid. Napokon popusti i sjede. Mora da je progutao mnogo gorčine
kad je kao oficir smio da sjedne samo kraj vrata.
Budući da je na Istoku uobičajeno da se vruća voda za kavu stalno drži na
žaru, Halef se brzo pojavi sa šalicom kave i vatrom za lulu. Oficir uze i jedno i
drugo, srknu kavu i dopusti da mu Halef pripali lulu. Halef stade iza njega. Sad je
mogao početi razgovor.
— Sine moj — počeh prijaznim očinskim tonom, iako je ova riječ morala
zvučati neobično pošto nisam bio stariji od njega — sine moj, molim te upamti
ovo što će moja usta da ti reknu: kad stupiš u stan jednog bilidžije, onda ga
pozdravi jer će inače on pomisliti da si ti ili nijem ili neodgojen. Dalje, nemoj
nikad prvi započinjati razgovor, nego počekaj da te oslovi domaćin kome pripada
pravo da započne razgovor. Tko o drugome sudi prije nego što se s njim upozna,
lako će pasti u zabludu, a od zablude do poniženja često je samo mali korak. Ove
ćeš moje riječi sigurno primiti sa zahvalnošću, jer iskusan čovjek je dužan da
uputi mladež. A sad mi možeš reći s kakvom si molbom došao.
Oficir ispusti lulu, i zinu od čuda zbog ovog mog postupka, a onda prasnu:
— Nisam ja došao s molbom, već s naredbom koju ti prenosim!
— S naredbom! Sine moj, od velike je prednosti kad čovjek govori polako,
jer samo tako nećeš reći nešto nepromišljeno. U Stambulu ne poznajem nikoga
tko bi mi mogao nešto zapovijedati.
Valjda si htio reći si ti dobio nalog i da si zbog toga došao k meni jer ti si
potčinjen, a ja sam slobodan čovjek. Tko te je poslao?
— Oficir koji nas je jučer predvodio.
— Misliš na mir-alaja . . . ?
Dodao sam ime koje sam jučer saznao od vojnika. Juzbaša se zapanji i
viknu:
— Zar znaš i njegovo ime?
— Kako čuješ. Što želi od mene?
— Treba da ti zapovjedim da se ne raspituješ za njega i da nikome ne
govoriš o onom što se jučer dogodilo.
— Već sam ti rekao da meni nitko ne može zapovijedati. Reci mir-alaju da
će ta zgoda biti objavljena u narednom broju novina »Basiret«. Pošto ne primam
zapovijedi, smatram naš razgovor završenim.
 Ustao sam i prešao u drugu sobu. Juzbaša je od iznenađenja zaboravio da
išta rekne i da ustane pa je prošlo dosta vremena dok nije došao Halef i javio da je
posjetilac otišao psujući.
Bio sam siguran da će ga mir-alaj ponovo poslati, ali nisam smatrao da ga
trebam čekati već sam se spremio za izlazak. Pošao sam u tekiju derviša, na
razgovor s Ali Manahom. Našao sam ga, kao i jučer, u njegovoj ćeliji, gdje se
molio. Čuvši moj pozdrav, on podignu glavu. Sudeći po izrazu njegova lica, moj
posjet mu nije bio neugodan.
— Selam! — odzdravi mi on. — Donosiš li mi možda i opet kakav poklon?
— To još ne znam. Kako da te zovem: Ali Manah ben Barud el Amazat ili
En Nasr?
On brzo skoči s divana i stade tik preda mnom.
— Pst! Ne govori ovdje! — prišapnu mi uplašeno. — Iziđi na groblje; a ja
ću ubrzo doći.
Slutio sam da sam dobio igru, ali sam morao uvidjeti i to da ću razgovor
morati voditi vrlo diplomatski ako neću da se izdam. Izišao sam iz tekije, prešao
preko dvorišta i ušao u groblje.
U njem miruje stotine derviša. Završili su svoj ples i nad njihovim glavama
ležalo je kamenje s turbanom u vrhu.
Nisam još ušao duboko u groblje kad ugledah derviša. On je, prividno
utonuo u pobožne misli, krenuo u udaljeniji kut groblja, a ja pođoh za njim. Tamo
smo se sastali.
— Što mi želiš reći? — upita on.
Morao sam biti vrlo oprezan. Zato odgovorih:
— Najprije te moram upoznati! Jesi li pouzdan?
— To ti pitaj ustu!
— Gdje ga mogu naći?
— U Dimitriji, kod Ruma (Grka) Koletisa. Sve do jučer smo bili u
Baharive Keuli, ali su nas ondje otkrili i otjerali. Ustu umalo što nisu ustrijelili.
Spasio se samo plivanjem.
Te su mi riječ; odale da je Ibrahim Mamur vođa razbojnika. Nije mi dakle
lagao u Baalbeku. Uostalom, derviš je spomenuo ime koje me je podsjetilo na
jedan raniji doživljaj. Nije li se onaj Grk koji mi je pao u ruke u borbi u
»Stepenastoj dolini« zvao Aleksandar Koletis? Upitao sam ga:
— Jesmo li sigurni kod Koletisa?
— Potpuno. Znaš li gdje stanuje?
— Ne znam. Tek kratko sam vrijeme u Stambulu.
— Odakle dolaziš?
— Iz Damaska. Tamo sam i sreo ustu.
— Da, bio je ondje, ali posao mu nije uspio. Neki franački hečim ga je
prepoznao pa je morao pobjeći.
— Znam. Bogatom Safaju Ibn Jakubu Afarihu oduzeo je samo dio
dragulja. Je li to prodao?
 — Nije.
— Znaš li to tačno?
— Znam jer smo moj otac i ja njegovi povjerenici.
— Došao sam da razgovaram s njime upravo zbog tih stvari. Imam
sigurnoga kupca koji će sve preuzeti. Jesu li stvari pri ruci?
— Nalaze se u kuli Galata, na sigurnom mjestu. Uostalom, možda si došao
prekasno jer je i Koletisov brat našao čovjeka koji treba danas da dođe.
To me je zabrinulo, ali nisam pokazao.
— Gdje je Barud el Amazat, tvoj otac? Imam važnu poruku za njega.
— Jesi li ti vjeran?
— Provjeri me!
— Naći ćeš ga u Jedrenima kod trgovca Hulama.
Sad sam se stvarno uplašio jer tu se sigurno pripremala nova podlost. Ipak
mi je brzo uspjelo da se svladam.
— Znam — primijetih samosvjesno. — Taj Hulam je neki rođak Jakuba
Afaraha iz Damaska, a i ovdašnjeg trgovca Mafaja.
— Vidim da znaš sve. Mogu ti vjerovati.
— Onda mi još reci gdje se nalazi tvoj stric Hamd el Amazat?
— Zar i njega poznaješ? — upita derviš začuđeno.
— Vrlo dobro. On je bio u Sahari i u Egiptu.
Bio je sve više iznenađen. Očito je smatrao da sam osobito važan član ovog
prljavog bratstva jer me upita:
— Da nisi možda ti usta iz Damaska?
— Ne pitaj me ništa već mi odgovaraj!
— Hamd el Amazat je sada u Skadru. Stanuje kod nekog francuskog
trgovca koji se zove Galino ili Galne.
— Da nije možda Galingre?
— Ti zaista sve znaš, gospodine.
— Tako je, samo jedno još ne znam: kako se sada zove usta?
— Abd el Mirhat iz Konije.
— Hvala ti. Uskoro ćeš opet čuti o meni.
Na moj je pozdrav uzvratio ponizno što mi je dokazalo da sam ga potpuno
zavarao. Ali sad nisam smio izgubiti ni trenutak, jer bi inače opet mogao proigrati
stečenu prednost.
Nisam se vratio Maflaj u već sam odjahao ravno u Dimitriju da se u kavani,
u kojoj je ranjen moj zemljak, raspitam za Koletisa. Kahvedžija nije bio kod kuće,
ali sam našao njegovu ženu. Najprije sam upitao za brijača. Rekla mi je da je
dolazio liječnik i da ga je pregledao a malo kasnije ga dao odnijeti. Onda upitah
za Koletisa. Žena me pogleda vrlo iznenađeno i reče:
— Pa tako se zove moj muž!
— Ah. To nisam znao! Nalazi li se kod vas neki čovjek po Imenu Abd el
Mirhat iz Konije?
— Da, stanuje kod nas.
 — A gdje je sada?
— Otišao je u šetnju do kule Galate.
— Sam?
— S bratom moga muža.
To je bio vanredan sticaj okolnosti! Možda su otišli po nakit? Morao sam
za njima. Saznao sam i to da su tek malo prije otišli.
Saznao sam nadalje da je i Omar bio ovdje kad su oni krenuli i da je odmah
za njima izašao iz kuće. Osvetnik je, dakle, već progonio ubojicu. Uzjahao sam i
brzim kasom požurio u Galatu. U mračnim ulicama te gradske četvrti sve vri od
mornara, vojnika, prljavih lončara, trhonoša, nametljivih brodara, uličnih
prodavača i drugih užurbanih prolaznika pa se nije lako probiti kroz gužvu.
Najveća stiska bila je oko kule. Sigurno se nešto naročito desilo jer su se
ljudi gurali, laktali i udarali da je skoro bilo opasno za život. Isplatio sam vlasniku
unajmljenog konja i prišao bliže da se raspitam što je na stvari. Jedan brodar, koji
se s mukom izvukao iz gužve reče:
— Dva čovjeka su se popela na galeriju kule i pala preko ograde. Eno ih,
leže smrskani na zemlji.
Prestrašio sam se. Omar je pošao za onom dvojicom. Da mu se nije desila
nesreća?
Svom snagom i bezobzirno progurah se naprijed. Primio sam doduše
mnogo udaraca šakom i nogom, ali probio sam se i u uskom krugu opkoljenom
mnoštvom ugledao dva iznakažena ljudska tijela. Galerija genovljanske kule u
Galati visoka je oko stotinu četrdeset stopa pa svatko može po tome zamisliti
kako su izgledala mrtva tijela. Omar nije bio među njima. To sam razabrao po
odjeći. Lice jednog od njih nije bilo ozlijeđeno. Odmah sam prepoznao da je to
onaj Aleksandar Koletis koji je umakao Hadedinima. Ali tko je ovaj drugi? Njega
se uopće nije moglo prepoznati. — Umro je strašnom smrću — kako mi je neki
očevidac ispripovjedio. Uspio je naime da se u padu uhvati rukom za željeznu
šipku u ogradi, ali se održao jedva jednu minutu i onda pao.
I nehotice pogledah njegove ruke. Desna mu je bila prerezana nožem.
Njom se valjda držao. Nije to bio nesretan slučaj, već ga je netko bacio s kule.
Gdje je samo Omar?
Progurao sam se do kule i ušao u nju. Dao sam bakšiš da se uzmognem
uspeti. Požurio sam preko pet kamenih stepeništa kroz pet donjih katova zatim
preko tri drvena stepeništa gore u kavanu. U njoj se nalazio samo kahvedžija;
gostiju nije bilo. Prešao sam stotinu četrdeset i četiri stepenice, a zatim se popeo i
preko preostalih četrdeset i četiri stepenica do zvonika, obložena limom i vrlo
strma. Odavde se vinuh na galeriju. Obišao sam je unaokolo čitavom dužinom
koja je iznosila oko pedeset koraka. Na onoj strani ispod koje su ležali mrtvi
našao sam mrlje krvi. Ovdje je došlo do borbe prije nego što su ti ljudi bili bačeni
dolje. Borba na ovakvoj visini, na skliskom strmom tlu i, kao što sam
pretpostavljao, jedan prema dvojici. Zaista strašno.
 Brzo sam otrčao kući. Prvi koga sam sreo u selamluku bio je Jakub Afarah.
Lice mu se sjalo od radosti. On me zagrli i viknu:
— Emire, raduj se sa mnom! Opet sam dobio svoje dragulje!
— Nevjerojatno! — odgovorih. — Ali istinito!
— Kako si došao do njih? Donio ih mi je tvoj prijatelj Omar.
— Otkud mu?
— Ne znam. Predao mi je omot i odmah otišao u kuću u vrtu pa se zatvorio
u svoju sobu. Nikome neće da otvori.
— Pogledat ću, možda će ipak da meni otvori — rekoh i odoh u vrt. Na
vratima našeg stana stajao je Halef. On mi odmah priđe i poluglasno mi reče:
— Šta se desilo, sidi! Omar Ben Sadek je došao kući sav krvav. Sada ispire
ranu.
— Mašalah! Je li to istina?
— Mislim da jeste. Bar tako je moralo biti, ali o tome ne smije osim nas
dvojice nitko ništa znati. Zato šuti!
Zakucah na Omarova vrata i rekoh svoje ime. On mi odmah otvori, a pusti
i Halefa da uđe. I bez pitanja nam ispripovjedi sve što se dogodilo.
Najprije je s liječnikom koga je pratio, a poslije s nosačima koji su došli po
brijača, pošao u Koletisov stan. Tamo je opazio Ibrahima Mamura i Aleksandra
Koletisa kako tiho razgovaraju ali nije znao tko su. Uhvatio je nekoliko riječi iz
razgovora i one su privukle njegovu pažnju. Ustao je i izašao iz sobe, ali se kroz
druga vrata na hodniku vratio u praznu susjednu sobu, a iz nje je mogao
prisluškivati razgovor koji su oni vodili prilično glasno misleći da su sami..
Razgovarali su o draguljima iz Damaska po koje će sada poći u kulu, gdje
je jedan od stražara bio Ibrahimov pomagač. Omar je znao čitavu povijest krađe u
Damasku. Čuo ju je od Halefa i povjerovao je da je sad otkrio Ibrahima Mamura.
Dalji tok tog razgovora potvrdio je njegovu slutnju, jer je Ibrahim pripovijedao o
svome jučerašnjem bijegu preko Zlatnoga roga.
Mogao ih je neopaženo osluškivati, jer je domaćica bila zaposlena u
dvorištu. Odlučio se da pođe za njima u kulu. Kad su izašli, pošao je za njima.
Dugo su se zadržali s jednim stražarem u prljavom prizemlju kule koje je služilo
kao kokošinjac, a zatim su se popopeli stepenicama. U kavani su popili kavu, a
onda se čuvar vratio, a oni se uspeli na vrh. Omar ih je slijedio. Kad je stupio u
zvonik, oni su već bili vani na galeriji, okrenuti leđima, dok je omot ležao u
zvoniku. I on je izišao na galeriju, pa su ga sad morali opaziti:
— Što hoćeš? — upitao ga je Ibrahim. — Nisam li te malo prije vidio kod
Koletisa?
— Što te se tiče? — odgovorio je Omar.
— Jesi li došao da prisluškuješ, pseto?
Tu se Omar sjetio da je pripadnik slobodnog i hrabrog plemena Melad
Merasig. Ispunio ga je ponos i lavlja smjelost.
— Jeste, prisluškivao sam — priznao je otvoreno. — Ti si Ibrahim Mamur,
otmičar žena i kradljivac dragulja čiju smo jazbinu jučer spalili. Osveta je blizu.
Donosim ti pozdrave emira koji ti je oduzeo Gizelu i otjerao te iz Damaska.
Kucnuo je i tvoj čas!
Ibrahim je stajao kao skamenjen. Omar je iskoristio taj trenutak, munjevito
ga zgrabio i bacio preko ograde. Koletis je vrisnuo i latio se noža. Borili su se
samo trenutak. Koletis je Omara okrznuo nožem po zatiljku, ali to mu je
udvostručilo snagu. I drugi je protivnik odletio preko ograde. Uto je Omar opazio
da se Ibrahim zadržao jednom rukom. Povukao je nož i zasjekao ruku čovjeku
koji je visio u smrtnom strahu; ruka je odmah popustila.
Sve se to odigralo tako brzo da se riječima ne može ispričati. Omar se opet
uvukao u zvonik, uzeo omot i sišao. Uspjelo mu je da neprimijećen pobjegne,
iako se već mnogo ljudi bilo okupilo oko mrtvih tijela.
Sve nam je to pripovjedio posve ravnodušno, kao da je učinio nešto posve
obično. Ni ja nisam mogao govoriti. Previo sam mu neopasnu ogrebotinu, a zatim
ga odvedosmo u glavnu zgradu, gdje je njegov izvještaj imao posve drugo
djelovanje. Maflaj, njegov brat i Isla počeše glasno vikati i istrčaše zaboravljajući
na muslimansko dostojanstvo, da pogledaju ubijene. Vratili su se poslije duljeg
vremena i saopćili da su tijela privremeno prenijeta u prizemlje kule. Nitko nije
prepoznao mrtvace, a oni ni najmanjim znakom nisu odali da bi mogli dati bilo
kakvu obavijest.
Upitah Haiefa ne bi li možda htio da još jednom vidi svoga staroga znanca,
grčkog tumača Koletisa, ali on prezirno sleže ramenima i reče:
— Da su to Kara Ben Nemzi ili Hadži Halef Omar izašao bih, ali tu
krastavu žabu neću da vidim. — Potrajalo je dugo dok su se Maflaj i njegovi
rođaci snašli i počeli mirno razgovarati o ovom slučaju.
— To nije za njega dovoljna kazna — reče Isla. — Kratak trenutak
smrtnoga straha nije dostatan za sve ono zlo što ga je počinio. Trebalo ga je
uhvatiti živa!
— Sad ostaju još oba Amazata — doda otac. — Hoćemo li ikad ugledati
bar jednoga od njih?
— Vama je dovoljan jedan: Barut el Amazat. Drugi vam nije ništa učinio
— umiješah se ja. — Ako mi obećate da nećete sami krojiti pravdu, već da ćete ga
predati kadiji, dobit ćete ga.
Ove moje riječi izazvale su novo uzbuđenje. Svi su na mene navalili
ispitujući me i moljakajući, ali sam ostao uporan i ništa nisam odao dok mi nisu
dali zatraženo obećanje. Onda im ispripovjedih svoj današnji razgovor s
dervišem.
Tek što sam završio, kad Jakub Afaran skoči i viknu:
— Alah kerim! Znam što ti ljudi kane. Namjeravaju da unište čitavu našu
obitelj zato što je Isla opet preoteo Zenicu od Mamura. Najprije je trebalo da
mene materijalno upropaste. To im nije pošlo za rukom. Sad su otišli u Jedrene, a
onda će i Maflaj doći na red. Već su počeli kod njegovog dobavljača. Moramo im
odmah pisati i upozoriti Hulama i Galingrea.
 — Pisati? — upade Isla. — Nije to ništa! Treba da sami odemo u Jedrene i
uhvatimo toga Baruda el Amazata. Hoćeš li s nama, efendijo?
— Hoću — odgovorih. — To je najbolje što se može učiniti. Pratit ću vas
jer se Jedrene i onako nalaze u pravcu moga povratka.
— Zar kaniš kući, efendijo?
— Da. Bio sam mnogo dulje u tuđini nego što sam mislio.
Svi se usprotiviše mojoj namjeri, ali kad sam im potanko izložio razloge,
priznaše da sam u pravu. Za cijelo vrijeme ove prijateljske prepirke samo jedan je
šutio: Halef. Ali lice mu je podrhtavalo pokazujući da bi on imao više da kaže
nego svi ostali.
— Kad ćemo krenuti? — upita Isla kome se vrlo žurilo.
— Odmah! — odgovori Osko. — Ne bih želio da izgubim ni trenutka dok
ovim svojim rukama ne zgrabim Baruda el Amazata.
— Mislim da se ipak trebamo malo pripremiti za put — upadoh. —
Krenemo li sutra zorom, neće biti kasno, a imat ćemo cio dan pred sobom.
Hoćemo li se voziti ili jahati?
— Jahat ćemo! — odluči Maflaj.
— A tko će sve ići?
— Ja, ja, ja ja! — zaori odasvud.
Pokazalo se da svi žele poći. Poslije duže rasprave odlučili smo da u
potjeru krenu: Safaj Ibn Jakub Afarah koji doduše s Barudom nije imao nikakvih
računa ali nije htio propustiti rijetku priliku da posjeti svoje rođake; Isla, koji je
svakako htio sam da uhvati izdajicu svoje žene; Osko, da osveti kćerku; Omar,
koji je iz Jedrena htio da pođe u Skadar i tamo se obračuna s Hamd el Amazatom;
i ja koji sam htio da se vratim u domovinu. Maflaja smo jedva nagovorili da
ostane. Bilo je prijeko potrebno da ostane ovdje i da dalje vodi posao pošto nam
se Isla priključio.
Halef nije progovorio ni riječi. Kad sam ga upitao, odgovori mi:
— Zar možda misliš da bih te ja pustio da pođeš sam, sidi? Nas je Alah
sjedinio i ja ostajem s tobom.
— Ali sjeti se Hane, cvijeta među ženama! Sve više se udaljuješ od nje.
— Šuti! Ti znaš da ja uvijek izvršim ono na što se odlučim. Idem s tobom!
— Ipak se jednom moramo rastati!
— I odviše će brzo doći to vrijeme, sidi, i tko zna da li ćemo se ikada više
vidjeti. Za sada se neću rastajati od tebe prije od ostalih i prije nego što vidim da
zaista odlaziš iz ove zemlje.
Rekavši to ustao je i izišao da prekine svaki daljnji prigovor; morao sam
dakle popustiti.
Moje pripreme za put nisu mi zadavale briga. Trebalo je jedino osedlati
konje i krenuti. Ali ostala mi je još jedna dužnost: morao sam posjetiti Lindsaya i
reći mu što se ovdje dogodilo i što namjeravamo dalje.
Kad sam došao u njegov stan, on se upravo vratio s izleta u Bujukdere.
Dočekao me je radosno i još malo ljutibo i rekao:
 — Welcome! Pokvarenjak! Preselio se onamo gore u Baharive Keui, a
mene nije htio povesti! Što sad tražite kod mene, he?
— Ser, javljam vam da više ne stanujem u Baharive Keui.
— Ne više? Ah lijepo! Preselite se k meni, ser!
— Hvala! Sutra ujutro putujem iz Stambula. Hoćemo li zajedno dalje ili
nećemo?
— Putujete iz Stambula? Ah! Oh! Neuspjela šala! Yes!
— Govorim ozbiljno. Uvjeravam vas.
— Zaista? A zašto tako brzo? Ta tek ste došli u ovo gnijezdo.
— Dobro sam ga upoznao. Premda odlazim brže nego što sam mislio, nije
mi baš žao.
Sad mu opširno ispripovjedih sve što se dogodilo.
Kad sam završio Lindsay zadovoljno klimnu glavom i reče:
— Lijepo! Divno je što je taj razbojnik dobio zasluženu kaznu. Dobit će je
i ona druga dvojica. Well! Rado bih učestvovao u tome ali ne mogu. Zauzet sam.
— Čime?
— Bio sam u konzulatu, i tamo sreo bratića, još jednog Lindsaya ali ne
Davida. On hoće u Jeruzalem, ali nimalo se ne razumije u putovanje, pa me je
zamolio da pođem s njim. Šteta što i vi ne možete s nama! Yes! Večeras ću
posjetiti Maflaja da se oprostim od njega.
— Upravo to sam vas i ja htio zamoliti, ser. Mi smo za nekoliko mjeseci
doživjeli više nego što netko doživi u toku cijelog života, i to nas veže. Vrlo sam
vas zavolio, i rastanak mi je težak ali se čovjek ne smije opirati onom što je
neizbježivo. Ostaje samo nada da ćemo se opet sresti!
— Yes! Oh! Ah! Well! Opet sresti! Tužan rastanak! Ne sviđa mi se
nimalo — reče on drhtavim glasom, pa se jednom rukom prihvati za nos a
drugom za oči. Čas zatim nastavi: — Upravo mi pade na um: što ćete s konjem?
— S kojim konjem?
— S vašim Rijem.
— Šta ću s njim? Pa, jahat ću na njemu.
— Hm! Vječito! Hoćete li ga povesti u domovinu?
— To još ne znam.
— Prodajte ga, ser! Dobit ćete lijepe novce. Razmislite o tome! Ako ga
sada još trebate, a onda ga bar poslije dovedite u Englesku. Ja se ne cjenkam.
Platit ću što tražite! We l l !
Ovo mi nije bila baš ugodna tema. Što sam mogao ja, siromašni pisac,
početi s ovakvim konjem? U domovini me čekaju prilike u kojima nikako neću
moći držati jahaćeg konja. A da ga prodam? Poklon šeika Hadedina? Tko zna
kakva bi gospodara dobio moj valjani vranac! Ne, neću ga doduše moći zadržati,
ali neću ga ni prodati. Znao sam što ću učiniti! Ovaj plemeniti konj koji me je
prenio kroz tolike opasnosti treba dobiti gospodara koji će znati da se brine o
njemu. Ne smije on propasti na hladnom sjeveru. Vratit ću ga na pašnjake toploga
juga u njegov rodni kraj, na zelena logorišta Hadedina.
 Nisam dugo ostao kod Lindsaya jer smo se ionako trebali uvečer sastati.
Još jednom sam otišao u poslanstvo, ali mi je tajnik rekao da nam tobožnji brijač
iz Juterboga neće više zadavati brige, jer je umro. Nisu imali baš mnogo obzira
prema njemu, budući da je morao priznati tko je i što je, i tako se otkrilo da
potječe iz male prijestolnice Thuringena i da je pobjegli zločinac. Žao mi je bilo
toga mladog čovjeka koji je sa svojim neobičnim sposobnostima zaslužio bolju
sudbinu nego da ovako bijedno pogine u tuđini.
Tajnik poslanstva me je ispratio do vrata, i dok smo se opraštali uljudnim
riječima, kraj nas projaše dva jahača. Nisam se obazreo na njih, ali jedan od njih
zaustavi konja, pa je i drugi morao to da učini. Tajnik se vrati u kuću, a ja upravo
krenuh kad jedan od jahača viknu:
— Mašalah! Je li moguće? Emire!
Zove li to netko mene? Okrenuh se. Ta dva jahača bili su oficiri, jedan od
njih — onaj mir-alaj čijeg sam glasnika jutros onako uljudno primio a drugi,
istoga čina, onaj ađutant koga sam kod Jesida zatekao pri kupanju i koji mi je
poslije bio toliko zahvalan. Od srca sam se obradovao što ga vidim pa sam mu
prišao, pružio ruku i prijateljski ga pozdravio.
— Selam, efendijo! Sjećaš li se još riječi koje sam ti rekao na rastanku?
— Što si ono rekao?
— Rekao sam: »Kad te opet vidim, želim da budeš mir-alaj«. I Alah mi je
ispunio želju. Nasir-agasi je postao komandant puka!
— Znaš li kome treba da za to zahvalim?
— Ne znam.
— Tebi, emire. Jesidi su podnijeli tužbu sultanu i mosulski namjesnik, i
mnogi drugi, bili su kažnjeni. Došao je anadoli-kazi-akseri' i ispitao slučaj.
Njegova osuda je bila pravedna, a budući da sam se ja zbog tebe malo zauzeo za
Jeside, bio sam unaprijeđen. Dopuštaš li da te jednom posjetim?
— Bit ćeš mi uvijek dobro došao! Nažalost, danas je posljednji dan moga
boravka u Stambulu. Sutra ujutro odlazim.
— Kuda.
— Na Zapad. Posjetio sam Istok da upoznam ljude i običaje. Imat ću
mnogo štošta da pripovijedam stanovnicima Zapada u što će oni jedva vjerovati.
Ove malo zlobne riječi bile su namijenjene onom drugom oficiru. On je to
tako i shvatio, jer je rekao:
— Danas sam opet poslao glasnika k tebi, ali nisi bio kod kuće. Dopuštaš li
da i ja dođem k tebi?
Aha! Činilo se da je na njega djelovalo što je onaj drugi pukovnik tako
prijazno i s poštovanjem govorio sa mnom. Odgovorih hladno:
— Primit ću te premda mi je vrijeme vrlo odmjereno.
— Kad mogu doći?
— Za jedan sat; ne kasnije.
— Alah akbar! — začudi se Nasir. — Vi se poznajete! Dobro, onda ćemo
doći zajedno.
 On mi pruži ruku i mi se rastadosmo. Nikako nisam očekivao da ću ga
ovdje sresti. Bilo je kao da tu u Stambulu obnavljam sve svoje doživljaje.
Vraćajući se kući kupio sam usput neke stvari potrebne za put. Doduše, bio
sam uvjeren da će naš domaćin snositi sve troškove puta, ali ipak nisam htio da u
svemu zavisim od njegove zahvalnosti.
Halef se veoma obradovao kad sam mu ispripovjedio da sam sreo
pukovnike i da će nas oni posjetiti. Odmah je počeo čistiti lule i pripremati svašta,
pa i ono što nije trebalo, i najozbiljnije me upozoravao da večeras moramo
uljudno postupati s mir-alajem čijem smo juzbaši danas ponudili mjesto kraj
vrata, jer će doći s našim znancem i prijateljem.
Još nije bio prošao ni nepun sat, a oba oficira stigoše. Primili smo ih
srdačno i počastili što god smo bolje mogli. Opazio sam da su o meni razgovarali,
jer se i stariji pukovnik vanredno uljudno vladao. Razgovarali smo dakako
uglavnom o našim doživljajima kod obožavatelja đavola. Ispripovjedio sam im i
svoj susret s mosulskim makredžom, a oni mi rekoše da su ga vojnici živog i
zdravog otpratili u Mosul gdje je iščezao. Anadoli-kazi-askeri je sigurno znao u
kojoj se tamnici nalazi svrgnuti sudac.
Kad se naš sastanak približio kraju, sjetio se onaj drugi pukovnik da bi sad
bilo vrijeme da se povede razgovor o onom do čega je njemu bilo stalo.
— Emire, čuo sam da će sutra nešto biti objavljeno u novinama. Bi li se to
moglo spriječiti?
Slegoh ramenima i odgovorih polako i promišljeno:
— Ti si moj gost, efendijo, a ja sam naučen da svim ljudima, pa tako i
svojim gostima, ukazem čast koja im pripada. Dopusti mi međutim da prema tebi
budem posve iskren! Da nije bilo mene, ti danas ne bi bio živ. Što sam učinio,
učinio sam kao čovjek i drug i ne tražim nagradu za to. Ali ti nisi smio zaboraviti
što sam ti učinio. Umjesto toga, ti si jučer sa mnom postupao kao da sam neki tvoj
vojnik, a danas si mi čak poslao onog juzbašu koji se usudio da mi zapovijeda. Ne
smiješ mi zamjeriti što sam ga zbog toga ukorio. Nisam naučio da se sa mnom
postupa kao s čovjekom koji svraća u grčke vinare radi razonode. Mislim da sam
jučer učinio i više nego što mi je bila dužnost, pa ako si spreman da mi ispuniš
samo jednu želju neka sve bude zaboravljeno.
— Reci mi je!
— Svoj spas zahvaljuješ zapravo jednom starom Židovu. On je stanovao u
kući kraj nas pa me je upozorio na onaj otvor u zidu kroz koji sam te izbavio.
Zapovjedio si da se ona jazbina spali, a Židov je u tom požaru izgubio sve što je
imao. Kad bi sad tom siromaha dao neku naknadu, on bi bio sretan, a ja bih te se
uvijek rado sjećao.
— Što? Gdje je taj židov?
On uživa gostoprimstvo ove kuće.
— Možeš li ga pozvati ovamo?
— Odmah.
Poslao sam Halefa po njega i Baruh za čas uđe.
 Mir-alaj ga odmjeri hladnim pogledom i upita onako preko ramena:
— Tebi su jučer izgorjele stvari?
— Jesu, gospodine — ponizno odgovori Baruh.
— Evo uzmi ovo i kupi druge!
On zahvati rukom u svoju vrećicu s novcem i pruži mu nešto što nisam
mogao vidjeti, ali sam po držanju ruke primijetio da nije bilo mnogo. Židov se
zahvali i pođe, ali ga ja zadržah.
— Čekaj Baruše! Pokaži mi šta si dobio! Efendija će mi oprostiti što sam
toliko radoznao, no ja to činim samo da bih mu se mogao zahvaliti zajedno s
tobom.
Bila su to dva zlatnika, jedan od pedeset i jedan od dvadeset pijastera,
dakle ukupno sedamdeset pijastera. To je bilo više nego štedljivo, više nego
škrto, bilo je prljavo. Bio sam siguran da je mir-alaj sinoć prije nego što je izdao
dopuštenje za pljačkanje uzeo sav novac koji se nalazio u kući, a jamačno
pregledao i džepove mrtvih i uhapšenih. Ja to doduše nisam vidio, ali sam znao
kako takva gospoda postupaju.
Zato ga upitah:
— Jusi li jučer dobio natrag svojih tri tisuće pijastera, efendijo?
— Jesam.
— A ovome čovjeku, kome treba da zahvališ i za taj novac i za svoj život,
dao si samo sedamdeset pijastera za cijeli izgorjeli imetak? Pokloni mu tisuću
pijastera pa ćemo se rastati kao prijatelji i ime ti neće biti spomenuto u novinama!
— Tisuću, emire? Što misliš? Zar ovome?
— Kako god hoćeš! Baruše, vrati mu tih sedamdeset pijastera. Kasnije
ćemo otići kadiji, ti kao tužilac, a ja kao svjedok. Čovjek koji je spalio tvoju
imovinu mora ti je nadoknaditi, pa makar bio i komandant puka i moj gost. Ja ću
se putem svoga poslanstva raspitali na Divanu da li sultan dopušta svojim
oficirima da pale ulice po Stambulu!
Ustao sam i dao znak za rastanak. Gosti također ustadoše. Baruh priđe
mir-alaju da mu vrati novac, ali ovaj odmahnu rukom i reče prigušivši gnjev:
— Zadrži to! Ostatak ću ti poslati!
— Učini to brzo, efendijo, jer za jedan sat poći ćemo do kadije.
To nije bio nimalo ugodan prizor, ali ja ni danas sebi ne predbacujem što
sam se tada poslužio iznuđivanjem da oficira kaznim za njegovu uobraženost, a
onom siromahu pomognem da dođe do naknade štete. Tisuću pijastera zvuči
doduše kao velik iznos, ali to je, u najboljem slučaju, dvije stotine maraka. Time
bi se stari Baruh pomogao, iako je bilo premalo da time počne trgovinu
draguljima i starinama«.
Mir-alaj mi ponovo kimne glavom i iziđe iz sobe, a Nasir se najljubaznije
oprosti sa mnom.
— Emire — reče on — znam da ti je bilo teško da tako oštro razgovaraš s
gostom, ali ja bih na tvome mjestu isto tako postupio. On je miljenik Ferik-paše i
ništa više. Ostaj mi zdravo i sjećaj me se, kao što ću se i ja uvijek sjećati rado
tebe!
Prije nego što je prošao jedan sat, donio je neki podoficir vrećicu s
ostatkom novca. Baruh je zaplesao od radosti, a njegova žena me je nazvala
najboljim efendijom na svijetu.
Sreća ovo dvoje staraca pokazala mi je da sam pravo učinio što sam se ovaj
puta ogriješio o zakone gostoprimstva.
Uvečer smo se još jedamput svi okupili. Priređena je oproštajna večera
kojoj je prisustvovala i Zenica. Ona je kao kršćanka smjela da se pojavi otkrivena
lica, iako joj Isla nije dopuštao da ulicama prolazi bez koprene.
U sjecanju je s nama još jedamput prošla sve ono što je doživjela: tugu koja
ju je obuzimala u ropstvu, i sreću kad smo je spasili od Ibrahima Mamura.
Na kraju se Lindsay oprostio od nas. Kvrga na njegovom nosu skoro je
iščezla, tako se mogao opet pojaviti u Londonu. Ispratio sam ga do njegova stana.
Tamo je otvorio bocu vina i stao me uvjeravati da me voli kao brata.
— Potpuno sam zadovoljan s vama — reče. — Samo me jedno ljuti.
— A što?
— Što sam dopustio da me vučete svuda naokolo, a da nisam našao
nijednog jedinog fowlingbulla. To me ljuti! Yes!
— Mislim da fowlingbulla ima i u Engleskoj, a tamo ih ne treba ni
iskopavati. Susreće se dosta John-Fowling-Bulla i po ulicama!
— Odnosi li se to na mene?
— Daleko od toga, ser!
— Jeste li razmislili o konju?
— Jesam. Neću ga prodati.
— Onda ga zadržite! Ali svejedno, jednom morate doći u Englesku. Za dva
mjeseca bit ću kod kuće. Jeste li razumjeli! I još nešto! Bili ste moj vodič, a ja
vam još nisam platio. Molim, uzmite!
On gurnu preda me malu novčarku.
— Ne šalite se, ser — rekoh i odgurnuh novčarku. — Ja sam s vama jahao
kao prijatelj i drug, a ne kao sluga, koga treba da sad platite.
— Ali, ser, mislim da . . .
— Mislite što god hoćete, ali nemojte misliti da ću od vas primiti novce —
prekinuh ga. — Ostajte mi zdravo!
— Da ste odmah uzeli ovu novčarku!
— Adio, F a r e we l l , ser!
Brzo sam ga zagrlio i požurio iz sobe, ne obazirući se više na ono što je
dovikivao za mnom.
Ne moram opisivati kako sam se sutradan ujutro oprostio od Maflaja i
Zenice. Kad se sunce pojavilo na istoku bili smo skoro u Cataldži kroz koju vodi
cesta u Jedrene.
 JEDRENIMA

JEDRENE su iza Stambula najveći grad Osmanlijskog carstva. Ovdje su

stanovali sultani počevši od Murata I pa do Muhameda II koji je 1453. osvojio
Carigrad i onda u njega premjestio svoju prijestolnicu. Jedrene su i kasnije bile
omiljeno boravište brojnih sultana od kojih je pogotovu Muhamed IV rado
boravio u njima.
Od onih više od četrdeset džamija koje postoje u gradu najglasovitija je
džamija Selimlije što ju je sagradio Selim II. Još je veća od Aje Sofije u
Stambulu. Kao oaza u pustinji leži ona usred bijedne skupine drvenih kućica čiji
se šareno oličeni zidovi uzdižu iz duboke prljavštine i uličnoga blata. Impozantnu
kupolu te džamije nosi u unutrašnjosti osam gigantskih stupova a izvana se iznad
nje uzdižu četiri divna vitka minareta od kojih svaki ima po tri doksata za mu-
jezine. U unutrašnjosti džamije pružaju se dva reda galerija sastavljena od
najskupocjenijih vrsta mramora a osvjetljuje ih dvije stotine pedeset prozora. U
vrijeme ramazana gori ovdje 12.000 svijeća.
Stigli smo iz Kirkilisara pa smo već izdaleka ugledali vitke minarete
mošeje Selimlije kako svijetle ispred nas. Izdaleka su nam Jedrene pružile krasan
pogled, ali kad smo stigli u njih i projahali ulicama, bilo je kao u svim drugim
istočnjačkim gradovima: grad je iz blizine izgubio svoju ljepotu, i nikad nije bio
ono što je izdaleka obećavao.
Hulam, koga smo htjeli pohoditi, stanovao je u blizini Uč Serifeli, džamije
Murata I kraj ćijih smo predvorja izrađenih u obliku terasa i popločenih divnim
mramornim pločama, morali projahati. Dvadeset četiri kubeta što ih nosi
sedamdeset stupova sagrađena su od plijena što su ga se Osmanlije domogle
osvojivši Smirnu. Zašli smo u neku veoma prometnu ulicu i zaustavili se pred
visokim zidom kroz koji su vodila vrata, u času našeg dolaska zatvorena. Taj je
zid predstavljao uličnu frontu kuće koja nas je imala gostoljubivo primiti.
U vratima se u visini glave nalazila okrugla rupa na kojoj se, pošto je Isla
zakucao, pojavilo neko bradato lice.
— Poznaš li me još, Malheme? — upita mladi Isla. — Otvori nam!
— Mašalah, čuda li! — odjeknu iznutra. — Jesi li to zaista ti, gospodaru?
Uđi brzo!
Vrata se otvoriše i mi projahasmo kroz nadsvođenu vežu u prilično veliko
dvorište sa svih strana okruženo unutrašnjim galerijama kuće. Sve je pokazivalo
neuobičajeno bogatstvo. To isto smo mogli zaključiti i po brojnim slugama koji
su sa svih strana požurili k nama.
— Gdje je gospodar? — upita Isla nekog čovjeka koji ga je pozdravio s
velikim poštovanjem i koji je, kako sam kasnije doznao, bio upravitelj kuće.
— U išliku kod svojih knjiga.
— Odvedi ove ljude u selamluk i pobrini se za to da ih dobro podvore. I
konje treba dobro smjestiti.
 Uzeo je Jakuba Afaraha za ruku i poveo ga u domaćinovu radnu sobu. Nas
ostale uvedoše u neku prostoriju veliku poput neke male dvorane. Prednju stranu
te prostorije sačinjavala je otvorena veranda na stupovima, a tri ostale strane bile
su ukrašene zlatnim citatima iz korana ispisanim na modroj podlozi.
Premda nam je odjeća bila još prašna, ipak sjedosmo na divane prevučene
zelenim baršunom. Osim toga je svaki od nas dobio po jednu nargilu i kavu u
šaljicama na srebrnim poslužavnicima. Sve je to pobuđivalo dojam raskoši, pa je
čovjek po tome također mogao zaključiti da je vlasnik te kuće bogat.
Tek što smo okušali kavu, pojaviše se Afarah i Isla s domaćinom. To je bio
veoma dostojanstven impozantan čovjek guste i dugačke brade kao u Muhameda
Emina. Dojam što ga je pobuđivao zaista bi nas prinudio da ustanemo sve kad to
ne bi inače tražila pristojnost. Zato ustadosmo.
— Selam aleikum! — pozdravi nas uzdignuvši ruke kao da nas blagosivlje.
— Dobro došli u moju kuću. Zamislite da je vaša.
Pošao je od jednoga do drugoga da nam pruži ruku, a zatim je zajedno sa
svojim rođacima sjeo k nama. I njima su donijeli lule i kavu, a onda domaćin dade
znak i sve se sluge povukoše. Sad mu nas Isla sve predstavi. Mene je promatrao
dulje vremena, a zatim mi ponovo pruži ruku i zadrži je punu minutu u svojoj.
— Možda još i ne znaš da te ja poznajem, efendijo — reče. — Isla mi je
mnogo pripovijedao o tebi. On te je zavolio pa si tako osvojio i moje srce, premda
se još nismo vidjeli.
— Gospodine, tvoje riječi mi olakšavaju dušu — odgovorih. — Ne
nalazimo se u pustinji ili na pašnjacima kakvog beduinskog plemena, pa dakle
nipošto nije posvuda sigurno da je čovjek dobro došao.
— Da, lijepi običaji naših otaca gube se iz godine u godinu sve više i više.
Iz gradova iščezavaju pa se povlače u pustinju. Pustinja je rodno mjesto nevolje i
oskudice ali Alah dopušta da upravo u njoj raste palma bratske ljubavi. Stranac se
u velikom gradu osjeća osamljeniji nego u Sahari. Kako sam čuo, ti si bio u
Sahari. Ne govorim li istinu?
— Govoriš, efendijo. Bio sam u gradovima gdje stanuju milijuni ljudi, bio
sam u pustinji daleko od ičijega stana, ali nikada se nisam bojao što sam bio sam.
— Isla mi je rekao da dolazite kako bi me sačuvali od velikog gubitka.
Govori dakle ti u ime svih ostalih.
— Nije li ti Isla ništa potanje rekao?
— Nije, jer sam se morao žuriti da vas pozdravim dobrodošlicom.
— Onda mi reci da li u tvojoj kući već neko vrijeme stanuje neki stranac?
— Da, kod mene stanuje stranac, neki pobožan čovjek iz Konije ali se
danas ne nalazi u Jedrenima. Odjahao je u Hadži Bergaz.
— Iz Konije? A kako se naziva?
— Ime mu je Abd el Mirhata. Posjetio je grob glasovitog sveca Mirhate da
bi ispunio neki zavjet. Zato se i naziva Mirhatovim slugom.
— Zašto stanuje kod tebe?
 — Pozvao sam ga da ostane kod mene. On želi u Brusi otvoriti veliki bazar
pa će ovdje nakupovati mnogo robe.
— Stanuje li kod tebe još koji stranac?
— Ne stanuje.
— Kad će se taj Abd el Mirhata vratiti?
— Večeras.
— Onda će večeras biti naš zarobljenik!
— Alah kerim! Što to misliš? Taj pobožni čovjek je Alahov miljenik. Zašto
ga želite zarobiti?
— Jer je varalica i još mnogo gore. Primijetio je da si pobožan pa je, da ti
se svidi, i sam stavio na lice krinku pobožnosti. To nije nitko drugi nego upravo
čovjek koji je Islinu ženu Zenicu ugrabio iz njezine domovine. Neka ti Isla sve to
ispripovjedi.
Hulam se prestraši, a Isla mu stade pripovijedati. I kad je svršio nije stari
trgovac još htio povjerovati da ima posla sa zločincem. Nikako nije mogao
shvatiti da bi se netko tako vješto mogao pretvarati.
— Najprije ga pogledajte i porazgovorite se s njime — rekne Hulam — pa
ćete vidjeti da se varate.
— Ne moramo uopće govoriti s njime — ubaci Osko. — Dovoljno je samo
da ga vidim, a i Isla ga poznaje.
— Ne trebate ga ni vidjeti a ni razgovarati s njime — dodah. — Uvjeren
sam da je to Barud el Amazat. Ibrahim Mamur se je također u Carigradu dao
nazivati Abd el Mirhata, pa bih gotovo mogao naslutiti da je i Hadm el Amazat u
Skadru nadjeo sebi to isto ime.
— Ali moj gost ipak može biti pravi Abd el Mirhata — ubaci Hulam.
— To je zaista moguće, ali nije vjerojatno. Morat ćemo dakle počekati do
večeras.
Više nismo imali što da kažemo, a niti da učinimo. Prema starom
patrijarhalnom običaju svaki je od nas dobio po jednu sobu i čistu odjeću koju
smo obukli, pošto smo se prije toga okupali. Zatim se skupismo na objed, koji je
odgovarao bogatstvu kuće. Nestrpljivo smo čekali večer pokušavajući da dotle
prikratimo vrijeme razgovorom i igranjem šaha. Ne bi bilo pametno da smo
izjahali, jer sam smatrao vrlo vjerojatnim da je Barud el Amazat slagao kad je
rekao da će otići u Hadži Bergas. Sigurno je u gradu imao ortaka kod kojih je
njegova prisutnost bila potrebnija nego u tom malom mjestu u kojem nije imao
nikakva posla.
Naposljetku se smračilo i mi se, da bismo svi bili na okupu, povukosmo u
Islinu sobu. Hulam nam je rekao da će sa svojim gostom večerati u selamluku pa
smo tako odlučili da će ga za vrijeme jela iznenaditi Isla i Osko, dok smo se nas
trojica imali pobrinuti da ne uzmogne pobjeći.
Ipak su prošla još puna dva sata prije nego što smo čuli konjski topot u
dvorištu, a četvrt sata kasnije obavijesti nas jedan od slugu da je gospodar sa
svojim gostom sjeo za večeru. Siđosmo dolje.
 Vanjska vrata su bila zaključana, a vratar je dobio nalog da nikoga ne
propusti. Tihim koracima prišli smo selamluku kojega je jasno osvjetljivala
svjetiljka na stropu. Zastadosmo s obih strana stupova. Mogli smo čuti svaku riječ
što su je ona dvojica u selamluku izgovorila. Hulam, koji je oštro pazio, čuo nas
je da se približujemo pa je razgovor poveo tako da nam je to bilo od koristi. Počeo
je govoriti o Stambulu i upitao:
— Jesi li često bio u Stambulu?
— Nekoliko puta — odgovori njegov gost.
— Onda sigurno pomalo poznaješ taj grad.
— Poznajem ga.
— Poznaješ li onu gradsku četvrt koju zovu Maharive Keui?
— Čini mi se da sam za nju čuo. Ne leži li ona iznad Ejuba na lijevoj obali
Zlatnoga roga?
— To je. Ondje se naime nedavno dogodilo nešto zaista neobično.
Zarobljena je cijela družba razbojnika i ubojica.
— Alah il Alah! — prestrašeno viknu Hulamov gost. — Kako je došlo do
toga?
— Ti su ljudi imali kuću u koju su mogli ući samo oni koji bi kao geslo
izrekli riječ »En Nasr« i...
— Zar je moguće! — prekinu ga gost.
Po zvuku glasa kojim su te riječi bile izrečene dalo se razabrati da tu ne
govori objektivna odvratnost obična slušaoca već subjektivna prepast nekoga koji
je u svemu tome i sam sudjelovao. Sad sam bio uvjeren da je to upravo onaj
čovjek kojega tražimo, a povrh toga šapnuo mi je Osko koji je stajao kraj mene:
— To je on! Jasno mu vidim lice.
— Netko je međutim prisluškivao i doznao tu lozinku — nastavi Hulam —
pa su njenom pomoći vojnici prodrli u kuću.
Hulam je sad ispripovjedio cijelu tu zgodu, a njegov ga je gost vanredno
napeto slušao. Kad je Hulam završio izvještaj, gost ga upita drhtavim glasom:
— Zar je dakle usta zaista ustrijeljen?
— Usta? Tko je to? Koga nazivaju tako? Ja uopće nisam izgovorio tu riječ.
— Mislio sam vođu koga si ti nazvao Ibrahim Mamur. Izrekavši riječ
»usta« gost se odao. Sad je i Hulam morao znati na čemu je, ali to ničim nije
pokazao već mirno odgovori:
— Ne, nije bio mrtav. On se samo pretvarao da ga je pogodilo tane. Ali
narednoga dana ipak je dobio svoju plaću. Bacili su ga s galerije tornja u Galati.
— Zaista? Strašno! Je li bio mrtav?
— Jeste, i on i neki Grk Koletis kojega su također bacili sa tornja.
— Koletis? Ja vaj! Tko ih je bacio?
— Neki Arapin iz Tunisa iz područja oko Šot Džerida koji ima krvnu
osvetu protiv nekog Hamd el Amazata. Taj Amazat je ubio jednog franačkog
trgovca u Blidi, ustrijelio i njegova nećaka, a zatim ubio i oca onoga Arapina na
Šoru. Sin ga sad traži.
 — Alah kerim! Kakvih zlih ljudi ima na svijetu! Tome je uzrok što nitko
više ne vjeruje u prorokov nauk! Hoće li taj Arapin naći toga Hamd el Amazata?
— Već mu je u tragu. Taj ubojica ima brata koji se zove Barud el Amazat te
je isto tako veliki nitkov. On je oteo kćer jednog svog prijatelja i prodao je kao
robinju. Plemeniti ljudi su je spasili od kupca koji nije bio nitko drugi već upravo
onaj Ibrahim Mamur, a moj rođak Isla ben Maflaj uzeo ju je za ženu. On je
krenuo da pronađe toga Baruda el Amazata i da ga kazni.
Za vrijeme toga razgovora gost je postajao sve bojažljiviji. Jelo mu je
prisjelo, postajao je sve uzbuđeniji a pogled mu je kao prikovan bio uperen u
Hulamova usta.
— Hoće li ga naći? — upita.
— Sigurno! Nije on sam. Uz njega je Osko, otac ugrabljene djevojke,
zatim onaj franački liječnik koji je oslobodio Zenicu, njegov pratilac i na kraju
također i onaj Arapin koji je Ibrahima Mamura bacio s tornja.
— Onda su mu vjerojatno već pronašli trag?
— Znadu za ime što ga on sada nosi.
— Zaista, a kako se naziva?
— Abd el Mirhata. I usta se dao u Stambulu tako nazivati.
— Pa to je moje ime! — zaprepašteno vikne gost.
— Tako je. Sam Alah zna kako su došli upravo na ime tako pobožnoga
čovjeka. Neka ih zato stigne dvostruka kazna!
— Ali kako su mogli doznati za to ime?
— To ću ti reći. Barud el Amazat ima brata u tekiji derviša u Peri. K njemu
je otišao onaj franački liječnik i pretvarao se da je i on »nasr«. Taj mladić se dao
zavesti pa mu je spomenuo to ime a rekao mu je i to da se Hamd el Amazat nalazi
u Skadru kod nekog franačkog trgovca koji se zove Galingre.
Gost sad više nije mogao izdržati. Ustao je i ispričao se.
— Gospodine, to zvuči tako strašno da ne mogu više jesti. Osim toga me je
jahanje veoma umorilo. Dopusti mi da pođem spavati.
I Hulam je ustao.
— Vjerujem ti da ne možeš više jesti. Tko mora slušati da o njemu tako
govore, tome će strah stegnuti grlo.
— Slušati da o njemu tako govore? Ne razumijem te. Pa valjda ne vjeruješ
da sam ja onaj Barud stoga što je on uzeo upravo moje ime.
— Ne samo da to vjerujem već sam i potpuno uvjeren u to, nitkove!
Sad se razbojnik trgne i vikne:
— Ti me nazivaš nitkovom? Da se to nisi usudio još jednom učiniti, jer
inače...
— Inače... što će inače biti? — odjeknu kraj njega. Isla je skočio do njih i
stao sučelice razbojniku.
— Isla Ben Maflaj! — viknu ovaj zaprepašteno.
— Da, Isla Ben Maflaj koji te poznaje i koga ne možeš zavarati. Ogledaj
se! Ovdje stoji još netko koji želi da se s tobom porazgovori!
 Okrenuo se prema drugoj strani odakle je Osko stupio preda njega. Uvidio
je da je izgubljen ako mu ne uspije nagli bijeg.
— Sam vas je šejtan doveo ovamo. Propadnite u džehenem! Viknuvši to
odgurne Islu i pokuša izaći. Stigao je već do stupova kad Halef stupi naprijed i
podmetnu mu nogu. On posrnu preko nje i padne na pod. Dakako da smo ga
odmah zgrabili i doveli natrag u selamluk.
Taj čovjek je bio kukavica. Videći da ga je zgrabilo toliko ljudi nije se
uopće pokušao braniti već je mirno pustio da ga svežu i posjednu na pod.
— Gospodine, sad valjda više ne vjeruješ u pobožnost toga čovjeka? —
upita mali Hadži domaćina. — Htio te je okrasti a zatim pobjeći.
— Imali ste pravo — odgovori domaćin. — Što ćemo sad s njime?
Sad Osko pruži ruku prema zarobljeniku i reče:
— On mi je ugrabio kćer i otjerao me u svijet da je tražim dok mi je srce
pucalo od boli. On je moj, jer tako propisuju zakoni Crne Gore.
Zakrčih mu put.
— Ti zakoni vrijede samo u Crnoj Gori ali ne ovdje. Uostalom, knez tvoje
zemlje je dokinuo te zakone. Obećali ste mi da ćete toga čovjeka predati sucu pa
se nadam da ćete održati riječ.
— Efendijo, suci ove zemlje su poznati — odgovori Crnogorac. — Oni će
se dati podmititi i pružiti zatvoreniku priliku da pobjegne. Ja ga tražim za sebe.
Što ćeš učiniti s njim ako ti ga predamo u ruke? — upita naš domaćin.
Osko izvuče bodež i odgovori:
— Umrijet će od ovog čelika.
— To ne mogu dopustiti jer nije prolio krv.
— On je u Stambulu bio član družbe ubojica.
— Upravo ga zato ne smiješ ubiti. Zar da njegov sin prođe bez kazne? Zar
da pobjegnu svi ostali koji dosad nisu uhvaćeni premda su spadali među one koji
su znali za riječ »En Nasr«? Ovaj čovjek mora ostati na životu kako bismo
doznali njihova imena.
— Ali tko će mi zajamčiti da će on zaista biti pravedno kažnjen?
— Ja! Čovjek koji se zove Hulam nije baš najneznatniji među
stanovnicima ovoga grada. Odmah ću otići k sucu da baci u tamnicu ovog
čovjeka pa ti se zaklinjem Alahom i prorokom da će sudac izvršiti svoju dužnost!
— Učini dakle tako! — mračno će Osko. — A ja ti kažem da ću te sve dotle
držati za riječ i prisegu dok ne budem osvećen!
Baruda el Amazata zatvoriše u jednu sobu. Mrki Osko nije htio dopustiti da
ga zatvore drukčije već da i on bude zatvoren s njime. Hulam je otišao k sucu a mi
ostadosmo čekajući na odluku. Kad se Hulam vratio došlo je za njim nekoliko
kavaza da odvedu zarobljenika. Predali smo im ga a kad su oni s njime otišli
mogli smo poći na počinak ispunjeni sviješću da smo svoga gostoprimca sačuvali
od teške štete i da smo jednom opakom čovjeku onemogućili daljnju rabotu.
 Na kadijinu odluku ne treba dugo čekati pa smo zato odlučili da ostanemo
u Jedrenima dok osuda ne bude izrečena. Imali smo dakle vremena da
pregledamo grad.
Posjetili smo Selimovu i Muratovu džamiju, a isto tako jednu tursku
medresu. Zatim smo prošli kroz glasoviti Alipašin bazar i najzad se čamcem
provezli po rijeci Marici na kojoj leži grad. Oko podneva se vratismo kući gdje
nađosmo poziv da dođemo pred kadiju. U devet sati turskoga vremena, to jest po
našem računanju u tri sata poslije podne pojavismo se pred sucem.
Preslušavanje je vršeno javno pa se skupilo dosta ljudi. Svaki pojedini
među nama morao je dati svoj iskaz, a uhapšenik je sjedio i sve to slušao. Kad
smo svi svoje rekli obrati se kadija optuženome:
— Čuo si što su ovi ljudi iskazali. Je li to istina ili nije? Optuženik nije
odgovorio ništa. Kadija počeka jednu minutu a zatim nastavi:
— Ne možeš ništa reći da pobiješ optužbu tih ljudi pa si dakle kriv zbog
svega onoga zbog čega su te optužili. Budući da si član razbojničke družbe koja je
haračila u Stambulu, moram te otpremiti onamo. Ondje ćeš biti kažnjen i zbog
otmice djevojke, ali zbog toga jer si se usudio da ovdje u Jedrenima pokušaš
izvršiti zločin, dobit ćeš stotinu udaraca po tabanima. To će biti smjesta izvršeno!
On domahne kavazima koji su stajali u blizini i zapovjedi:
— Donesite dasku i batine!
Dva kavaza odoše da donesu zatražene predmete.
Osim službenika i stranaka bilo je, kako rekoh, prisutno i veliko mnoštvo
ljudi koje se skupilo da uživa u prizoru što ga je pružalo suđenje. U tom trenutku
se u mnoštvu nešto pokrenu, doduše neznatno ali ipak toliko da to nije moglo
izbjeći pozornome promatraču. Jedan se čovjek polako ali uporno progurao
naprijed. Moj pogled pade na njega. Bio je visok i koščat, odjeven u nošnju
običnog Bugarina ali se činilo da nije Bugarin. Njegov dugačak vrat, kukasti nos
kao u jastreba, dugačko i usko lice s ovješenim brkovima, veoma ispupčena prsa,
sve je to navodilo na zaključak da se prije radi o Armencu nego o Bugaru.
Zašto se taj čovjek progurao tako naprijed? Je li to učinio samo iz obične
radoznalosti ili je možda imao kakvu posebnu namjeru? Odlučio sam da dobro
pazim na njega, ali da ne dopustim da on to primijeti.
Kavazi se vratiše. Jedan je od njih nosio nekoliko onih zloglasnih palica
prijeko potrebnih kod bastonade. Drugi je nosio dasku na kojoj su sprijeda i u
sredini bile pričvršćene konopljane omče da bi se o njih privezale osuđenikove
ruke i noge. Na stražnjem dijelu daske bio je prikovan jednostavni uređaj pomoću
kojega su osuđenikove noge bile prisiljene da se okrenu uvis kako bi goli tabani
došli u vodoravni položaj.
— Skinite mu odjeću i izujte cipele! — zapovjedi kadija. Kavazi pristupiše
osuđeniku da izvrše zapovijed. Tek sad se pokazalo da on umije govoriti.
— Stojte! — viknu. — Ne dopuštam da me tučete. Kadijine obrve se
namrštiše.
 — Ne dopuštaš? — upita on. — Tko će mi zabraniti da ti dadem
bastonadu?
— Ja sam.
— Pseto! Usuđuješ li se tako sa mnom razgovarati? Treba li da ti dadem
odrapiti dvije stotine udaraca umjesto jedne?
— Ne smiješ mi dati ni jedan jedini udarac! Mnogo si toga rekao i svašta si
me pitao, ali ono najpotrebnije si zaboravio. Ili zar si me možda upitao tko sam ja
i što sam?
— To nije potrebno! Ti si ubojica, kradljivac. To je dovoljno.
— Dosad nisam baš ništa priznao, i ti me nipošto ne smiješ dati batinati. . .
— A zašto?
— Jer nisam musliman već kršćanin.
Govoreći to opazio je onoga stranca koji se progurao u prve redove. Taj se
doduše pomno čuvao da se ne oda nikakvim pokretom koji bi na njega bacio
sumnju da poznaje osuđenika ili da je čak u kakvoj vezi s njime, ali izraz njegova
lica, njegov pogled, cijelo njegovo držanje bili su proračunati tako da se pokaže
osuđeniku i da ga ohrabri.
Na kadiji se vidjelo da su ga se ipak donekle dojmile riječi što ih je upravo
čuo.
— Ti si dakle kaurin? — upita. — Da nisi možda čak Franak?
— Nisam, ja sam Armenac.
— Dakle si ipak podanik padišaha kome neka Alah pokloni tisuću života.
Onda te se smije izbatinati.
— Varaš se — odvrati Armenac trudeći se da poprimi što sigurnije držanje
i da glasom izrazi svoj ponos. — Ja ne stojim ni pod sultanovom ni pod
patrijarhovom vlašću. Podrijetlom sam Armenac ali sam postao evangeličkd
kršćanin, te sam namješten kao tumač kod engleskog poslanstva. U ovom
trenutku sam engleski podanik pa te upozoravam na odgovornost kojoj se izlažeš
ako sa mnom postupaš kao s padišahovim podanikom, a pogotovu ako me dadeš
batinati.
Na kadijinom liou pokaza se razočaranje. Preduzeo je sebi da će Hulamu
koji je u Jedrenima bio veoma ugledan biti što više na usluzi, a sad ga je u tome
spriječila Armenčeva izjava.
— Možeš li to dokazati? — upita ga.
— Mogu.
— Onda dokaži.
— Pitaj kod engleskog poslanstva u Stambulu.
— Nije na meni da provedem taj dokaz, već ga ti imaš provesti.
— Ne mogu ga provesti jer sam zatvorenik.
— Onda ću poslati glasnika u Stambul. Ali onih stotinu udaraca pretvorit
će se u dvije stotine ako si mi lagao.
 — Kažem ti istinu. Pa čak i onda kad ti ne bih govorio istinu, ti me ne bi
smio batinati ili me osuditi. Ti si kadija a ja zahtijevam da me postave pred
redoviti maglevit.
— Ja sam tvoj maglevit.
— To nije tačno. Ja zahtijevam da me sudi bilad i kamze molatori. Sve kad
bi me i zaista preslušavao kafi, onda se on ne može sastojati od jednog jedinog
čovjeka, već od jednog kadije, jednog muftije, jednog naiba, jednog ajah naiba i
jednog baš-ćatiba.
Službenici što ih je Armenac naveo znače istim redoslijedom: sudac, javni
tužilac, njegov zamjenik, jedan građanski porotnik i jedan sudski pisar.
Sad je kadijino lice bilo zaista veoma mrzovoljno. Iz očiju mu bljesne
srdžba.
— Čovječe! — viknu on. — Ti vrlo dobro poznaješ zakone i parnički
postupak a ipak si zakone prekršio. Pobrinut ću se zato da ti se kazna utrostruči.
— Radi što god hoćeš ali pripazi da ti to i uspije. Ja u ime poslanika Velike
Britanije prosvjedujem protiv batina što si mi ih namijenio.
Kadija nas smeteno pogleda redom a zatim reče:
— Zakon me sili da udovoljim tvojim riječima. Nemoj međutim misliti da
će se tvoja stvar zbog toga povoljnije svršiti. Ti si ubojica pa ćeš izgubiti glavu.
Odvedite ga natrag u zatvor i čuvajte ga deset puta strože od svih ostalih
zatvorenika.
Armenca odvedoše ali on je prije toga još pobjedonosno i kao u tajnom
sporazumu pogledao onoga stranca, a taj mu uzvrati pogled. To nije opazio nitko
osim mene.
Treba li da kadiju upozorim na toga čovjeka? Kakve koristi od toga? Sve
da je i stranac poznavao zatvorenika prisnije nego obično, ipak nije bilo nikakvih
razloga da se uhapsi. Uostalom, ako ga i uhapsimo, dalo se očekivati da se njih
dvojica sigurno neće odati. Osim toga sam smatrao da kadija nije pravi čovjek za
tako lukave ljude. Zato sam odlučio da ću posve u potaji preuzeti toga stranca na
sebe.
Rasprava je bila završena i gledaoci odoše. Kadija priđe Hulamu da se
ispriča, a Crnogorac Osko mi zlovoljno rekne:
— Nisam li rekao, efendijo, da će stvar tako završiti?
— Nisam očekivao takav obrat — odgovorih. — Ja doduše nisam ni kadija
ni muftija ali mislim da sudac nije mogao drukčije postupiti.
— On mora pitati u Stambulu je li taj čovjek rekao istinu ili nije?
— Tako je.
— Ali kako dugo će to potrajati?
— Moramo biti strpljivi.
— A ako je on zaista engleski podanik?
— Ipak će biti kažnjen.
— A ako nije?
 — Onda je lagao kadiji pa će taj sa svoje strane učiniti sve da bi osuda bila
što stroža. Uostalom, ne vjerujem ni riječi od sveg tog engleskog podanstva.
— Oh, to je ipak moguće. Zašto da izmisli takvu laž?
— U prvom redu da izbjegne bastonadu, a zatim da dobije vremena. Treba
rastumačiti kadiji da mora najstrože čuvati zatvorenika. Uvjeren sam da će taj
poduzeti sve da pobjegne.
— Efendijo, ne bi ti htio govoriti s kadijom?
— Govorite vi s njime. Ja nemam vremena. Moram smjesta otići a kasnije
ću vam možda reći zašto. Vidjet ćemo se opet kod Hulama.
Stranac kojega sam smatrao Armencem otišao je naime s trga. Budući da
sam htio o njemu nešto doznati pošao sam za njim. On je koračao polako i
zamišljeno a ja sam išao za njim sigurno punih deset minuta.
Onda se on najednom posve neočekivano i vrlo brzo okrene i ugleda me.
Razumljivo je da sam se ja za vrijeme rasprave isticao. On me je ondje vidio i
promatrao pa me je odmah prepoznao. Pošao je dalje ali je skrenuo u neku veoma
usku sporednu ulicu.
Ipak sam odlučio da ga neću ispuštati s vida pa sam počeo hodati i držati se
kao netko tko je zauzet samo sam sobom i ne obazire se na ostale.
Kad je taj čovjek prošao otprilike polovinu duljine uličice, on se drugi puta
okrene. Mora da me je opet opazio. Tako smo prošli kroz više ulica i uličica. On
se kadšto osvrtao prema meni, a ja ga nisam ispuštao iz vida. Zanio sam se u taj
progon pa mi je naposljetku postalo sasvim svejedno da li mu je jasno da
progonim upravo njega. A okolnost da me se plašio pojačala je moje uvjerenje da
nema čistu savjest.
To je i on morao uvidjeti jer kad je opet skrenuo u neku malu ulicu a ja iza
njega pola minuta kasnije također iza istoga ugla, stajao je on za njim. Okrznu me
bijesnim pogledom i upita:
— Pratiš li ti to mene?
Zaustavio sam se pred njim, dobro ga promotrio i odgovorio:
— Šta te se tiče kuda ja idem.
— I te kako! Čini se da je tvoj put isti kao i moj.
— Sretan si ako je tako, jer put kojim ja idem pošten je i otvoren.
— Kaniš li možda time reći da moj put nije takav?
— Ne poznajem tvoj put i nemam s tobom nikakva posla.
— Tome se i nadam — podrugljivo će on — pa zato izvoli sad ti poći
naprijed.
— Svejedno mi je — odgovorih.
Krenuo sam dalje ne okrećući se za njim ali moje su uši bile dovoljno
uvježbane da mu ne dopuste da me prevari. Čuo sam njegove korake iza sebe a
onda se oni stadoše udaljavati. Pokušao je hodati tiho ali ja sam ga ipak čuo.
Kad mu više nisam čuo korake, brzo se okrenuh i potrčah natrag. Tačno!
Tamo je trčao i zakrenuo u neku drugu ulicu. Potrčao sam za njim tako da me nije
mogao vidjeti i stigao na naredni ugao upravo u pravi čas da opazim kako je opet
zakrenuo iza ugla.
Dakako da sam nekoliko trenutaka kasnije stajao na istome uglu i opazio
kako je skrenuo u Ali-pašinu čaršiju.
Taj je čovjek mislio da ću mu u gužvi na bazaru svakako izgubiti trag, sve
kad bih i uspio da ga donde dopratim. Meni je međutim taj novi položaj bio mio,
jer upravo u toj gužvi mogao sam mu se posve približiti a da on mene ne opazi.
Tako je i bilo. Ostao sam mu za petama premda je više od desetak puta
promijenio smjer hoda. Napokon — upravo smo prošli kroz onaj dio bazara u
kojemu se prodavala odjeća — on krenu prema nekom karavan-seraju koji se
nalazio u blizini i uđe na njegova vrata. Ovdje mi nije mogao umaći jer sam
mogao pretpostaviti da seraj nema drugi izlaz.
Pitanje je samo da li ondje stanuje ili je u seraj ušao s nekog drugog
razloga. Zaustavio sam se da ga promotrim i uvjerio se da je ovamo došao s
nekom posebnom namjerom. Naime, zastao je iza vrata i veoma pomno pretražio
pogledom trg što se otvarao pred njim. Svakako je tražio mene.
— Selam aleikum!
— Aleikum! — uljudno odgovori trgovac.
— Imaš li plavi rubac za turban? — zapitah ga.
— Imam, efendijo.
— A imaš li mahlutu?
— Koliko god hoćeš.
— Žuri mi se. I jedno i drugo bih htio samo uzajmiti a ne kupiti. Daj mi to
brzo, ogrtač i rubac! Evo ti mog sata. Ovdje je moje oružje. K tome ti dajem moj
kaftan a povrh svega pet stotina pijastera. Sve to će biti dovoljno jamstvo dok se
vratim.
On me začuđeno pogleda. Tako nešto još nije doživio.
— Zašto to činiš, efendijo? — upita me. Da me ne bi zadržavao, rekoh mu
istinu.
— Progonim čovjeka koji me poznaje a želim da me više ne uzmogne
prepoznati — odgovorih. — Brzo, jer će mi inače pobjeći.
— Alah il Alah! Ti si dakle gizli aramdži? — upita me trgovac.
— Ne pitaj, već se požuri! — zapovjedih mu. — Ili zar ne znaš da veliki
vezir traži od tebe pomoć ako se radi o tome da se uhvati odbjegli zločinac?
Sad je bio čvrsto uvjeren da sam preobučeni kavaz. Skinuo sam svoj kaftan
a on prebaci preko mene ogrtač i ovije mi rubac kao turban oko glave. Kad sam
spomenute predmete predao kao zalog i tako bio spreman, izađoh na ulaz dućana
da ondje počekam.
Nisam Armenca gubio s vida. Još uvijek je stajao za vratima vrebajući.
Trgovac je pratio smjer mojega pogleda. Opazio je kome posvećujem svoju
pažnju pa me upita:
— Efendijo, misliš li ti onog čovjeka koji stoji tamo prijeko na vratima?
— Da, njega.
 — Maločas je prošao ovuda?
— Tako je.
— I pozdravio me je?
— To nisam zamijetio. Ti si dakle njegov znanac?
— Jesam. Od njega sam kupio odjeću. Misliš li da je zločinac?
— To ću izviditi. Kako se zove?
— Ti si padišahov sluga pa ću stoga biti pošten prema tebi. Pitaj me što
želiš znati.
— Je li odjeća što si je kupio od njega bila nova?
— Nije.
— On dakle nije terzija.
— Nije. Pretrpio sam veliku štetu. Odjeća je bila veoma jeftina ali su mi
oduzeli najveći dio, jer je bila oteta ljudima koje su razbojnici napali na cesti.
— Zar taj čovjek nije bio kažnjen?
— On je ovdje stranac pa ga nisu uspjeli pronaći. Kasnije se vratio i bio
uhapšen ali se novcem uspio osloboditi bez kazne.
— Tko je on?
— Odijeva se kao Bugarin ali je Armenac i zove se Manah el Barša.
— Znaš li gdje stanuje?
— On je utjerivač poreza u Skopju. Brojni Armenci zakupili su porez.
— A gdje stanuje u Jedrenima?
— Čas ovdje čas ondje, ali najčešće u mehani handžije Doksata.
— Kako ću ga naći?
— To je kuća tik grčkog metropolite.
Nisam znao ni za tu kuću, ali nisam smio pokazati da sam ovdje toliko
nepoznat. Uostalom, Armenac je upravo izašao iz seraja pa sam pošao za njim
dobacivši trgovcu kratak pozdrav.
Sigurno je bila sretna okolnost što sam ovdje pronašao nekoga koji je tako
tačno poznavao toga Manaha el Baršu. Tko zna kako bi dugo inače morao tražiti i
raspitivati se prije nego što bih se namjerio na pravi i pouzdani izvor.
Armenac se doduše još nekoliko puta okrenuo, ali mu nije palo ni na um da
u meni nasluti čovjeka koji ga je progonio i s kojim je, štoviše, razgovarao. Nisam
se dakle morao više tako pomno čuvati kao prije pa sam napokon opazio da je
ušao u neku kuću, očito gostionicu.
U blizini se nalazio pečenjar kestenja. Kupio sam od njega šaku pečenih
kestena i upitao:
— Znaš li tko stanuje u toj velikoj kući, ovdje slijeva?
— Grčki metropolit, efendijo!
— A tko stanuje ovdje kraj njega?
— Neki grčki gostioničar. Zove se Doksati. Kaniš li možda stanovati kod
njega? Kod njega je jeftino i udobno.
— Ne kanim. Ja tražim gostioničara Maratu.
— Toga ne poznam.
 Da mu ne bi postalo sumnjivo moje ispitivanje naveo sam prvo ime koje mi
je palo na pamet. Zatim sam otišao jer sam zasad dosta doznao. Sad sam se morao
pobrinuti za to da zatvorenik ne uzmogne pobjeći. Sigurno ne bi bilo lako da
doznam u kakvim vezama stoji Manah el Barsa s njime no ipak sam morao to
nekako pokušati.
Dobro sam zapamtio gostionicu grčkog gostioničara pa bih je pronašao i
noću bude li potrebno, a zatim se vratio Hulamu.
Već su davno čekali na mene. Svima je bio nemio svršetak sudska
rasprave, a osim toga nisu mogli sebi razjasniti zašto sam tako brzo otišao.
— Sidi — reče moj mali Hadži Halef Omar — kažem ti da sam bio u
velikoj brizi zbog tebe.
— U brizi zbog mene? Zašto?
— Zašto? Pitaš zašto? — reče on začuđeno. — Zar još uvijek ne znaš da
sam tvoj prijatelj i zaštitnik?
— To svakako znam, dobri moj Halefe.
— No, onda mi moraš kao prijatelju reći kamo odlaziš a kao zaštitnika me
moraš povesti sa sobom.
— Nc bi mi mogao biti od koristi.
— Ja ti ne bih mogao biti od koristi? — upita Halef žestoko navlačeći
svojih trinaest dlaka u brkovima. — Ako sam ti mogao biti od koristi u Sahari, u
Egiptu, na Tigrisu,- kod obožavalaca đavola, u Kurdistanu i u ruševinama čijih se
imena ne mogu ovaj čas sjetiti, u Stambulu i posvuda, kako to da ti najednom
ovdje ne mogu biti od koristi? Naprosto ne vjerujem! Znaš li da je ovdje isto tako
opasno kao u Sahari i u Stepenastoj dolini gdje smo zarobili onolike brojne
neprijatelje?
— Zašto?
— Jer čovjek ovdje od tolikih brojnih ljudi ne može vidjeti svoje
neprijatelje. Ili zar možda misliš da ne znam da si se udaljio zbog jednog novog
neprijatelja?
— Kako si došao na tu pomisao?
— Ja uvijek pratim tvoje oči i vidim što rade.
— No, a što su radile?
— One su kod kadije promatrale jednog Bugarina koji uopće nije Bugarin.
Kad je taj krenuo ti si smjesta pošao za njim.
— Zaista, Halefe, ti si to posve tačno zapazio! — rekoh.
— O sidi — ponosno će on — znaš li još kako smo jahali kroz Vadi Tarfaui
i kako si ti pratio trag ubojica?
— Da, to još znam.
— Ja sam ti se smijao što pokušavaš čitati u pijesku. U ono vrijeme sam bio
ono što Turčin naziva ahmak ali sam sam sebe ipak smatrao vanredno pametnim.
— Ah, dakle si u međuvremenu naučio nešto od mene! Zar ne? On se malo
smete. Nije htio da mi posve izravno prizna da je zaštitnik učio od štićenika, ali to
nije mogao ni posve oporeći. Zato mi odgovori da se bar previše napadno ne
razotkrije:
— Mi smo uzajamno učili jedan od drugog, sidi. Ja sam naučio od tebe ono
što si ti znao, a ti si preuzeo od mene ono što sam ja znao. Tako smo obojica
postali mudri, toliko mudri da u nama uživaju obojica, i Alah i prorok.
— To što si sad rekao moram najprije pomno ispitati. Zato ćemo dakle
odmah danas vidjeti jesi li zaista tako mudar kao što misliš.
Njegove sitne očice bljesnuše gotovo ljutito.
— Sidi — reče — kaniš li me možda uvrijediti? Otkad te poznajem, bio
sam ti vjeran pratilac. Štitio sam te u svim opasnostima tijela i duše. Ja sam tvoj
prijatelj i tvoj zaštitnik jer te toliko volim da uopće ne znam kome moje srce
pripada više, tebi ili mojoj Hani, cvijetu svih žena. S tobom sam gladovao i
žeđao, znojio se i zebao. Borio sam se uza te i za te. Nijedan neprijatelj nije
ugledao moja leđa jer bi za mene bila sramota da te napustim. A sad želiš ti vidjeti
jesam li pametan! Za sve to nemaš ništa osim uvrede? Sidi, da si me udario
nogom ne bi me više boljelo od tih riječi.
Taj čestiti čovjek govorio je ozbiljno. U očima sam mu razabrao vlažno
svjetlucanje. Razumljivo je da ga nipošto nisam kanio povrijediti ni ražalostiti.
Zato mu položih ruku na rame i odgovorih mu da ga umirim:
— Nisam ja to tako mislio, dobri moj Halefe. Htio sam samo reći da nam se
upravo sad pruža prilika da potvrdiš svoju mudrost.
To ga je smjesta raspoložilo.
— Pokaži mi tu priliku, sidi — reče — pa ćeš vidjeti da sam vrijedan
tvojega povjerenja.
— Radi se o onom čovjeku koga sam promatrao za vrijeme preslušavanja.
Čini mi se da je on . . .
— Uhapšenikov znanac! — upadne Halef da mi dokaže da ne samo što je
pogodio moje misli, već da je i on oštro razmišljao.
— Tako je — odgovorih.
— Možda namjerava da pomogne zatvoreniku.
— U to nimalo ne sumnjam. Taj Barud el Amazat može se spasiti samo
bijegom. Tko ga želi spasiti mora mu omogućiti da pobjegne. Taj ga je stranac
pogledavao kao da ga želi smiriti i ohrabriti, a to nije činio bez osobite namjere.
— Ti si pošao za njim da doznaš gdje stanuje.
— Jesam. Doznao sam i kako se zove te što je po zvanju.
— Što je on?
— Zove se Manah el Barša te je zakupnik poreza u Skopju, a stanuje kod
handžije Doksatija ovdje.
— Valahi! Već naslućujem kako ima da upotrijebim svoju mudrost.
— Zar si to zaista pogodio?
— Jesam. Treba da nadzirem toga Manaha el Baršu.
— Sasvim tačno.
— To mogu međutim učiniti samo onda budem li stanovao kod Doksatija.
 — Odjahat ćeš onamo čim se smrači. Ja ću poći s tobom da ti pokažem
kuću.
Uto nam priđe Crnogorac Osko i reče:
— I ja ću čuvati stražu, sidi.
— Ah! Gdje?
— Pred zindanom u kome se nalazi zatvorenik.
— Misliš li da će to biti potrebno?
— Posve mi je svejedno je li potrebno ili nije. On je moju kćer prodao kao
robinju pa mi je zadao teške boli. Stići će ga moja osveta. Ti si me nagovorio da
ga prepustim kadiji. Pokuša li da izmakne iz kadijinih ruku onda je moja dužnost
da pripazim da ne pobjegne i meni. Sad vas napuštam, ali ću vam smjesta javiti
ako primijetim nešto što bi bilo važno.
Rekavši to Osko se udalji ne obazirući se ni najmanje na naše primjedbe.
Halef sad spremi svoje stvari i vine se na konja. Trebalo je da jzgleda da je
upravo stigao u Jedrene. Pješice sam ga otpratio u blizinu gostionice i potekao
dok nije projahao kroz njezina vrata. Zatim se vratih u bazar da ponovo
zamijenim odjeću.
Kad sam zatim stigao u Hulamovu kuću bilo se već smračilo. Predložio
nam je da odemo u neko javno kupalište, gdje je bilo dobre kave, kineskih igara
sa sjenama i izvrsnih slastica. Ispunili smo mu želju.
O turskim kupeljima već je toliko mnogo pisano da bi bilo suvišno da ih
ovdje posebno spominjem. One igre sjena koje smo nakon kupelji pogledali nisu
zaslužile nikakvu pohvalu. Slastice su možda zaista bile izvrsne, ali ne po mom
ukusu.
Izašavši iz kupališta ustanovismo da je veče tako krasno da bi bilo
ugodnije da se još malo prošetamo. Izašli smo iz grada s njegove zapadne strane i
prošetali malo uz obalu Arde koja ovdje utječe u Maricu.
Kad smo krenuli kući bilo je već kasno, možda sat do ponoći, no bilo je
prilično svijetlo. Nismo još stigli do grada kad nam u susret dojahaše tri
konjanika: dvojica na bijelcima dok je treći imao tamnoga konja. Prošli su kraj
nas kasom i ne obazirući se na nas. Pri tome je jedan dobacio ostaloj dvojici neku
ravnodušnu primjedbu. Čuo sam je i nehotice zastao.
— Što je? — upita Ifra. — Poznaješ li te ljude?
— Ne poznajem, ali mi se taj glas učinio poznatim.
— Sigurno si se prevario, sidi. Glasovi često veoma nalikuju jedan
drugome.
— To je istina, i to me umiruje. Inače bih povjerovao da je to bio glas
onoga Baruda el Amazata.
— Ta onda znači da je pobjegao.
— Dakako. To nipošto nije nemoguće.
— Kad bi tako i bilo, onda bi krenuo širokom cestom u Filibe, a ne bi
odabrao taj osamljeni i nesigurni put.
 — Upravo taj put je za bjegunca sigurniji od prometne ceste u Filibe. Glas
je bio upravo kao njegov.
Bilo mi je kao da mi neki tajni glas kazuje da se nisam prevario. Ubrzao
sam korake a oni ostali moradoše podjednako brzo za mnom. Kad smo stigli kući
tamo nas je netko već dulje vremena čekao. Bio je to Osko; stajao je na vratima.
— Napokon, napokon! — viknu on. — Jedva sam čekao da dođete. Čini
mi se da se nešto dogodilo.
— Što to? — napeto upitah.
— Kad se smračilo legao sam uz vrata zatvora. Uto je došao neki čovjek
koga su pustili u zatvor. Ušao je a nakon nekog vremena se vratio s još dvojicom.
— Jesi li kojega od njih prepoznao?
— Nisam, ali kad su prošli čuo sam kako jedan od njih veli: »To je uspjelo
brže nego što sam i mislio!« Počeo sam sumnjati i odšuljao se za njima, ali sam ih
na nekom uličnom uglu izgubio iz vida.
— A zatim?
— Zatim sam došao ovamo da vam to javim. Nisam vas našao kod kuće pa
sam uzalud čekao.
— Dobro! Odmah ćemo se uvjeriti. Neka Hulam dođe sa mnom a ostali
mogu ostati ovdje.
Požurio sam se s Hulamom u onu ulicu u kojoj se nalazilo Doksatijevo
svratište. Vrata su bila još otvorena i mi uđosmo. U prizemlju se nalazila
gostinska soba otvorena prema dvorištu. Na ulicu nije imala prozora. Nisam ušao
u nju ali sam nekom slugi koji se nalazio u blizini naložio da mi dovede
gostioničara.
Doksati je bio mali stari čovječuljak vrlo lukavoga grčkoga lica. On mi se
duboko nakloni i upita što želim.
— Je li večeras k tebi svratio neki gost? — upitah ga.
— Svratilo ih je više, gospodine — odgovori Doksati.
— Mislim jednog malog čovjeka koji je dojahao na konju,
— Taj je ovdje. Ima brkove tanke poput repa stare kokoši.
— Govoriš bez ikakvog poštovanja, ali to će ipak biti onaj čovjek koga
tražim. Gdje je?
— U svojoj odaji.
— Odvedi me k njemu.
— Dođi, gospodine.
On pođe ispred nas u dvorište i uspe se uza stepenice. Gore smo u svjetlu
svjetiljke ugledali nekoliko vrata. Gostioničar otvori jedna od njih. I ovdje je
gorjela svjetiljka; ali soba u kojoj se nalazila samo jedna stara rogožina, bila je
prazna.
— Stanuje li ovdje? — upitah.
— Stanuje.
— Ali nema ga.
— Sam Alah zna gdje je.
 — Gdje mu je konj?
— U staji koja se nalazi u drugoj avliji.
— Je li večeras bio dolje kod ostalih gostiju?
— Jeste. Zatim je dugo vremena stajao dolje na vratima.
— Osim njega tražim još jednog drugog čovjeka koji se zove Manah el
Barša. Poznaš li ga?
— Kako da ga ne poznam? Pa on je danas stanovao kod mene.
— Stanovao? Dakle više ne stanuje ovdje?
— Ne stanuje, otputovao je.
— Sam?
— Ne, već s dva prijatelja.
— Jesu li odjahali?
— Jesu.
— Na kakvim konjima?
— Na dva bijelca i jednom doratu.
— Kamo su krenuli?
— Odjahali su u Filibe a zatim dalje u Sofiju.
— Poznaš li njegova dva prijatelja?
— Ne poznam. On je izašao i doveo ih sa sobom.
— Zar je došao sa tri konja?
— Nije, već samo s doratom. Bijelce je kupio danas već gotovo pred večer.
Sad sam tačno znao da me sluh nije prevario. Barud el Amazat je umakao
uz pomoć toga Manaha el Barše. Tko je međutim bio onaj treći čovjek? Možda
kakav ključar zatvora koji je ispustio zarobljenika pa se zbog toga morao njima
priključiti? Upitao sam dakle dalje;
— Onaj čovjek za kojega sam te najprije pitao, nije dakle pošao za njima?
— Nije.
— Znaš li to tačno?
— Posve tačno. Ja sam stajao na vratima kad su oni odjahali.
— Pokaži nam njegova konja!
Poveo nas je preko prednjeg dvorišta i kroz nadsvođeni prolaz do neke
niske zgrade. Njuh mi je već izdaleka rekao da je to staja. Doksati otvori vrata.
Bilo je tamno ali tiho dahtanje mi je odalo da se u staji nalazi konj.
— Netko je ugasio svjetlo — reče Doksati.
— Zar je gorjelo? — upitah.
— Jeste.
— Jesu li ovdje stajali i konji toga Manaha el Barse?
— Jesu. Nisam bio prisutan kad je pošao po njih.
— Onda ćemo pripaliti svjetlo.
Izvukao sam žigicu i čas zatim gorjelo je svjetlo u starom fenjeru
obješenom na zid. Sad sam prepoznao Halefova konja a kraj njega na podu
ugledao neko bezliko klupko zamotano u kaftan i ovijeno užadi. Rastrgao sam
užad i skinuo kaftan. Bio je to — moj mali Hadži Halef Omar. Skočio je na noge,
stegao obje šake i viknuo:
— Alah il Alah! Sidi, gdje su oni psi koji su me napali? Ti sinovi pasa i
unuci pasjih sinova koji su me onda omotali i svezali?
— To moraš sam znati! — odgovorih.
— Ja? Ja to moram znati? Kako to mogu znati kad su me svezali kao što je
svezan sveti koran koji u Damasku visi na željeznom lancu?
— Zašto si dopustio da te svežu? On me vrlo začuđeno pogleda.
— I to me ti pitaš? Ti koji si me poslao ovamo da bih...
— Da bi pokazao koliko si mudar — prekinuh ga. — Taj ispit nije svršio
baš slavno po tebe.
— Ne žalosti me, sidi! Da si i ti bio prisutan sigurno bi me ispričao.
— To je moguće, ali nije vjerojatno. Znaš li da je Manah el Barša
pobjegao?
— Znam. Neka ga proždere šejtan!
— A s njime i Barud el Amazat.
— Znam. Neka ga proguta džehenem!
— I da si ti kriv svemu tome.
— Ne, to ne znam, to nije istina.
— Onda pripovijedaj!
— To ću i učiniti! Kad sam došao ovom handžiji Doksatiju koji ovdje stoji
razjapljenih usta kao da je on šejtan koji treba da proguta Manaha el Baršu, čuo
sam da Manah ima tri konja, jer je u sumrak kupio dva zelenka. Promatrao sam ga
i opazio da je izašao iz kuće.
— Jesi li znao što namjerava učiniti!
— Jesam, sidi.
— Zašto nisi pošao za njim?
— Pomislio sam da odlazi u tamnicu ali ondje je Osko čuvao stražu.
— Hm, to je zaista posve tačno.
— Vidiš li, da moraš priznati kako sam imao pravo, sidi!
Po mališanovom glasu se dalo razabrati da mu je sad mnoga odlanulo. On
nastavi:
— Slutio sam da želi osloboditi zatvorenika ali sam znao i to da treba svoje
konje. Svakako se morao vratiti u staju pa sam se zato sakrio ondje da ga
iznenadim.
— Sakrio? To baš nije bilo potrebno. Trebao si samo poslati po nekoliko
kavaza ili sam poći po njih. To bi bilo najsigurnije.
— Moj sidi, ono što je najsigurnije nije uvijek istodobno i najljepše, a ja
sam pomislio da bi bilo tako lijepo da sam pohvatam te nitkove.
— I tako to sad moramo svi okajati.
— Alah će ih opet predati u naše ruke. Čekao sam dakle. Kad su došli, bila
su trojica. Pitali su me što tražim ovdje, ali tek što me je Barud el Amazat
ugledao, on me odmah prepozna. Ta ja sam za vrijeme preslušavanja nastupio
kao svjedok protiv njega. Odmah se razvila tučnjava. Branio sam se što god sam
bolje mogao, pa sam tome Barudu, štoviše, razderao odjeću. No ipak sam dobio
batina.
— Zašto se nisi poslužio oružjem?
— Sidi, mene je zgrabilo šest ruku, a ja imam samo dvije. Da mi je Alah
dao deset ruku bile bi mi četiri ruke preostale za oružje. Napokon su me oborili na
tlo, zamotali me u moj kaftan i ovili me užetima. Tako sam ležao dok nisi došao ti
da me oslobodiš. Eto, tako je bilo.
— Jao, Hadži Halefe Omaru, jao!
— Sidi, ja bih također htio viknuti: vaj, vaj! Ali to nam ipak ništa ne
pomaže. Otišli su! Da se nalazimo u pustinji bilo bi lako pronaći njihove tragove,
ali ovdje u velikim Jedrenima to nam neće uspjeti.
— Ja sam im na tragu. Znam kamo su otišli.
— Hamdulilah! Slava Alahu koji ti je dao razum koji...
— . . . koji ti danas nisi imao! — prekinuh ga. — Trag jednog čovjeka
nije taj čovjek sam. Ali posvijetli ovamo! Što to leži ovdje?
Halef se sagne i podigne prilično veliku krpu tkanine. Ogleda je i reče:
— To je onaj komad sukna što sam ga Barudu el Amazatu istrgao iz
kaftana. Evo, namjernu se nalazi još i džep.
— Ima li nešto u njemu? Halef posegnu u džep i reče:
— Komad papira. Evo ti ga.
Pogledah ga pri svjetlu fenjera i otvorih. Bilo je to posve sitno pisamce ali
zapečaćeno velikim pečatom. U njemu su stajala samo tri kratka reda. Bila su
pisana arapskim pismom, no tako sitno da ih ovdje nikako nisam uspio pročitati.
Stavio sam dakle pisamce u džep i potražio ostale ostatke neravne borbe. Nije ih
bilo.
Bilo je upravo neshvatljivo da su ta tri čovjeka ostavila mome Halefu
njegov nož i oba pištolja što ih je nosio zataknute za pojas. Njegovu pušku sam
opazio još naslonjenu u kutu sobe.
— Je li i Manah el Barša imao kod tebe unajmljenu sobu? — upitah
gostioničara koji je začuđeno sve slušao i promatrao.
— Jeste — odgovori ovaj.
— Je li češće svraćao k tebi?
— Jeste.
— Onda ga ti dobro poznaš?
— Poznam. On se zove onako kao što ga ti nazivaš te je zakupnik poreza.
— Gdje stanuje?
— U Skopju, ali često nije kod kuće. On je zakupio ubiranje poreza u
brojnim mjestima pa mora mnogo putovati da ga ubere.
— Odvedi nas u sobu u kojoj je stanovao.
Gostioničar nas posluša. Nadao sam se da ću ondje otkriti kakav znak ali
nisam našao baš ništa što bi nam dalo ma kakav novi podatak. Nalog što sam ga
dao Halefu bio je ispunjen, ali nažalost s vrlo nesretnim svršetkom. Poslao sam ga
dakle na njegovom konju kući. Vrlo je potišteno otkasao mrmljajući tisući kletvi
u ono nekoliko dlaka što ih je nazivao brkovima. Hulama sam nagovorio da
odmah pođe kadiji. On nije dosad izgovorio ni riječi, ali sad se javi:
— To je odviše, odviše. Tko bi to smatrao mogućim? Da nismo otišli u
kupalište već da smo ostali kod kuće, Osko bi nas pravodobno našao pa bijeg ne
bi uspio.
— Sigurno je tako moralo biti.
— Ali što ćemo kod kadije? Može li on išta izmijeniti na stvari?
— Moramo mu prijaviti što se dogodilo. Samo njegovom pomoći možemo
doći do dokaza da se zatvorenik zaista više ne nalazi u zatvoru.
— Kadija će sigurno spavati.
— Onda ćemo ga probuditi.
— Hoće li mu to biti pravo?
— Mora mu biti.
Kako smo doznali, kadija je već zaista pošao na počinak, pa sam morao
odlučno nastupiti prije nego što se njegova služinćad usudila da ga probudi.
Zatim nas pustiše k njemu. Nije nas baš osobito prijazno primio. Odmah nas upita
što želimo.
— Mi smo Baruda el Amazata predali u tvoje ruke — odgovorih, također
ne baš odviše uljudno, — Jesi li se pobrinuo da ga dobro čuvaju?
— Jesi li došao samo zato da mi staviš to pitanje?
— Htio bih da čujem tvoj odgovor.
— Zatvorenika dobro čuvaju. Možete otići.
— Ne, ne možemo otići, jer je on otišao.
— On? Tko to? -— Zatvorenik.
— Alah akbar! Bog je velik, on te može razumjeti, ali ja ne shvaćam tvoje
riječi.
— Onda moram biti jasniji: Barut el Amazat je pobjegao.
Kadija skoči s jastuka na kojem je sjedio kad smo ušli u sobu i na kojem je
možda i spavao.
— Što kažeš? — upita. — Pobjegao je?
— Jeste.
— Umakao? Umakao iz zindana?
— Jeste.
— Odakle znaš?
— Mi smo ga sreli.
— Ja Alah! Zašto ga niste zadržali?
— Nismo ga prepoznali.
— Odakle onda znate da je to bio on?
— Tek kasnije smo doznali. Oslobodio ga je neki zakupnik poreza koji se
zove Manah el Barša.
— Manah el Barša? Ah, toga poznajem! Nekad je bio zakupnik poreza i
stanovao je u Skopju, ali sad više nije ondje. Stanuje u planinama.
 Stanuje u planinama, to znači da je morao pobjeći u planine. Zato ga
upitah:
— Nisi li ga vidio danas za vrijeme preslušavanja?
— Nisam. Odakle ga ti poznaješ?
— Njegovo ime i mjesto njegovog boravka doznao sam od nekog trgovca
odjeće. Manah je stanovao kod handžije Doksatija, kupio je konje te je večeras
odjahao iz grada s Barudom el Amazatom i još jednim trećim čovjekom.
— Tko je bio taj treći čovjek?
— Ne znam, ali slutim da je to bio neki nadzornik ili ključar zatvora.
Sad smo mu ukratko ispripovjedili sve što se dogodilo. On odredi da mu
donesu sablju, pozove desetoricu kavaza da nas prate i krenu prema zatvoru.
Nazar-baša se silno začudio kad je tako kasno u noći dobio takav posjet.
— Odvedi nas k zatvoreniku koji se zove Barud el Amazat — zapovjedi
kadija.
Nazar-baša ga posluša ali se vrlo začudi vidjevši da je ćelija u koju je bio
bačen Barud, prazna. Onoga ključara kome je posebno bio povjeren zatvorenik
nisu međutim uspjeli nigdje pronaći. Iščezao je zajedno sa zatvorenikom.
Kadijina srdžba neda se uopće opisati. Taj dostojanstveni sudac služio se
izrazima koji se ne mogu ponoviti, a na kraju je glavnog nadzornika dao baciti u
tamnicu. Pokušao sam ga umiriti rekavši mu da ćemo sutradan rano ujutro
požuriti za pobjeglim zatvorenikom, a on je obećao da će nam dati nekoliko
kavaza i uhidbeni nalog. Zatim odosmo od njega i pred vratima zatvora
pripalismo fenjere što smo ih ponijeli sa sobom. Bez fenjera se noću nitko nije
smio zateći na ulici, bar ne u unutrašnjosti grada, ako se nije htio izvrći opasnosti
da ga odvedu na policiju i da ondje mora provesti noć u vrlo miješanom društvu.
Nismo stigli daleko kad se iza ugla neke kuće sudarismo s nekim čovjekom
koji je, kako sam u taj čas zaista povjerovao, veoma žurno stigao s protivne
strane. Sudario se sa mnom, odskočio natrag i viknuo:
— Pripazi!
— To si prije trebao reći! — odgovorih.
— Aman, aman — oprosti, oprosti! Silno sam se žurio i pri tom mi se
ugasio fenjer. Hoćeš li biti tako dobar pa mi dopustiti da ga ponovo pripalim na
tvojemu?
— Vrlo rado, izvoli.
On izvadi svijeću iz fenjera načinjena od nauljena papira i pripali je na
našem fenjeru. Zatim izjavi, kao da se želi ispričati:
— Brzo moram dovesti kakvog hećima, berberina ili ljekarnika. Odjednom
nam je obolio neki gost koji govori samo nemčedže, jer je iz Nemčistana.
Dakako da me je to odmah zanimalo. Zemljak koji je ovdje odjednom
obolio a ne umije vladati jezikom domorodaca! Nije li bila moja dužnost da se bar
raspitam za njega. Upitao sam dakle:
— Iz koje je on to njemačke zemlje?
— Iz Bavaristana.
 Dakle Bavarac. Ni u snu nisam pomislio na kakvu laž, na prevaru. Ta što su
ljudi ovdje znali o Bavarskoj? Okladio bih se sa stotinu pijastera prema jedan da
je tu zemlju mogao spomenuti samo čovjek čija je ona domovina bila. Upitao sam
dakle dalje:
— Koja ga je bolest zahvatila?
— Živčana groznica.
U tom trenutku nisam ni zapazio nevjerojatnost koja se skrivala u tom
odgovoru. Mislio sam samo na to da je neki moj zemljak obolio od groznice i da
treba pomoć.
— A što je on? — nastavih.
— Ne znam. Došao je mom gospodaru, tutundžiji, da kupi duhana.
— Stanujete li daleko odavde?
— Ne stanujemo.
— Onda me odvedi onamo.
— Jesi li ti liječnik ili ljekarnik?
— Nisam, ali sam i ja Nijemac pa bih htio da vidim ne bih li mogao pomoći
svom zemljaku.
— Iniš Alah — daj bože! Dođi sa mnom.
Moj pratilac je također htio da pođe s nama, ali ja sam ga zamolio da
nastavi svoj put, budući da mi nije potreban. Dao sam mu fenjer i pošao sa
strancem.
Zaista nismo trebali daleko hodati. Moj vodič se već nakon nekoliko
minuta zaustavi na nekim vratima i zakuca na njih, a ona se otvoriše. Stojeći na
ulici iza svoga vodiča začuh pitanje:
— Jesi li pronašao liječnika?
— Nisam, ali sam pronašao jednog bolesnikovog zemljaka.
— Što nam taj može koristiti?
— Može nam poslužiti kao tumač, budući da ne razumijemo dobro svoga
gosta.
— Neka uđe.
Ušao sam u uski hodnik koji je izlazio na malo dvorište. Mutno svijetlo
papirnatog fenjera omogućavalo mi je jedva da vidim tri koraka daleko. Nisam
imao ni pojma da mi prijeti opasnost pa sam dakle začuđeno naćulio uši čuvši
kako neki glas zapovijeda:
— Zgrabite ga, to je pravi!
U istom trenutku ugasi se fenjer i ja osjetih kako su me sa svih strana
zgrabile šake. Dakako da ni na tren nisam razmišljao o tome nije li po srijedi
kakva zabuna. Ništa mi ne bi koristilo da sam glasno zvao u pomoć, jer je malo
dvorište bilo sa svih strana okruženo zgradama. Radilo se samo o teme da
odbacim napadače i da se probijem kroz hodnik natrag do vrata, a iz njih opet na
ulicu.
Raskrečio sam dakle noge i ispružio ruke koliko god sam to mogao s
obzirom na otpor na koji sam pri tome nailazio, a zatim sam opet naglo i snažno
privukao ruke k sebi. Uslijed toga trzaja zaista sam se otresao dvojice napadača
ali sprijeda i straga su me oni ostali još uvijek držali a i ona otresena dvojica se
ubrzo opet objesiše na me.
Taj napadaj je bio zaista usmjeren na mene i ni na koga drugoga. O tome
sam bio uvjeren. Ti ljudi su vrebali na mene kod kadije i namamili me u stupicu.
Riječi mi tu nisu mogle ništa pomoći i tako je započelo nijemo rvanje kod kojega
sam morao toliko napeti svu svoju snagu da umalo što mi nisu puknula prsa — ali
uzalud. Bilo ih je previše. Oborili su me na tlo i premda sam se i ondje branio što
god sam bolje mogao, pa udarao oko sebe i rukama i nogama, ipak sam ubrzo
otkrio da se pletem u užad kojom su me ovijali. Bio sam zarobljen i svezan!
Zašto nisam zvao u pomoć? Zašto nisam ni pisnuo? Da spasim bar život,
ako sam već izgubio slobodu. Činilo se da mi se, bar u tom času ne radi o životu
jer bi me napadači inače mogli hicem ili ubodom noža odmah oboriti. Da sam pak
podigao buku oni bi se poplašiii da će njihov napadaj biti otkriven, i moglo se
desiti da me ubiju.
Čak i čovjek koji nije baš pretjerano snažan razvija u takvom položaju
neobičan otpor. Mene je izdao dah ali moji napadači su soptali isto tako kao i ja.
Za pojasom sam imao nož i pištolj, ali su mi ih napadači već u prvom trenutku
strgli iz pojasa. Nisam uopće imao prilike da bilo koga oborim jer me je stezalo
deset do četrnaest ruku.
Sad su ti lopovi doduše na sve načine proklinjali oko mene a pri tom je
ovdje medu zidovima bilo tako tamno, da ne bi razabrao ni ruku pred očima.
— Gotovo? — upita neki glas.
— Jeste!
— Odvucite ga u kuću!
Ljudi me zgrabiše i stadoše me odvlačiti. Mogao sam doduše još pokretati
tijelo i koljena pa bih se i sad mogao donekle opirati, ali to nisam učinio budući da
bi mi otpor mogao samo pogoršati sadašnji položaj, a nikako ga popraviti.
Opazio sam da su me kroz dvije mračne prostorije odnijeli u treću gdje su
me jednostavno bacili na pod. Zatim se ti ljudi udaljiše. Nakon nekog vremena
uđoše u sobu dva čovjeka. Jedan od njih nosio je svjetiljku.
— Poznaš li me još? — upita jedan od njih.
Postavio se tako da mu je svjetlo svjetiljke padalo na lice. Možete zamisliti
da se nisam baš odviše radosno iznenadio kad sam u njemu prepoznao — Ali
Manaha Ben Baruda el Amazata sina odbjeglog zatvorenika, onoga derviša s
kojim sam u Stambulu razgovarao u tekiji.
Nisam mu odgovorio. On me udari nogom i ponovi:
— Pitam te da li me još poznaješ.
Šutnja mi nije mogla ništa koristiti. Ako sam želio znati što namjeravaju sa
mnom — a to je sad za mene bila glavna stvar — onda sam morao odgovoriti.
— Poznajem — odgovorih mu.
— Lašče! Ti nisi bio »nasr«.
— Zar sam tvrdio da jesam?
 — Tvrdio si.
— Nisam. Ja samo nisam imao povoda da ti reknem kako si u zabludi. Što
hoćete od mene?
— Ubit ćemo te.
— Pa dobro, u redu — odgovorih što sam mogao ravnodušnije.
— Nemoj se pretvarati kao da ne voliš život. Takvi psi kao što si ti ne
umiju umirati kao ljudi.
Rekavši to on me ponovo nogom udari u slabine. Da mi je bar jedna ruka
bila slobodna! Taj bi derviš naučio posve drukčije plesati nego što je nedavno
plesao u Stambulu.
— A što ja mogu učiniti protiv toga ako me vi želite ubiti? — rekoh. —
Umrijet ću isto tako mirno kao što sad hladnokrvno podnosim tvoje udarce
nogom. Pravi muškarac ne bi nikad bio tako kukavan da muči vezanog sužnja.
Skini mi spone pa ćemo vidjeti tko se više boji smrti, ti ili ja.
— Pseto! Ne prijeti mi jer inače ćeš još prije zore upoznati grobara.
— Onda me ostavi na miru i gubi se!
— Neću, želim razgovarati s tobom. Hoćeš li možda biti tako dobar da pri
tom ispušiš jedan čibuk?
To je bila divna ironija od toga dječaka pa bih se mogao naljutiti, zbog nje
da joj se nisam obradovao.
— Vidio sam da si dobar horadžija ali nisam vjerovao da si još mnogo bolji
šaljivčina, jer dervišima obično nedostaje razum za šale. Ako zaista želiš govoriti
sa mnom onda promisli s kime govoriš. Kažem ti da ćeš samo onda čuti moj glas
ako poštuješ moju bradu kao što ti to zapovijeda prorok.
To je bila namjerna uvreda. Pod riječju hora, što znači ples, razumije
Turčin one sladostrasne pokrete koji su dopušteni samo ženama ali ih se muškarci
klone. Ples derviša je posve drukčiji, on vrijedi kao svet. Za njega nije moglo biti
veće uvrede nego što sam ga nazvao horadžijom i još k tome ustvrdio da
pripadnici njegovog reda nemaju razuma. Spremio sam se dakle da podnesem
nove udarce nogom pa sam se u sebi veoma začudio kad mi je on doduše dobacio
pogled plamene srdžbe, ali je mirno sjeo na pod. Onaj drugi čovjek ostao je
stojeći.
— Kako žaba može da uprlja sunce — reče derviš. — Htio bih da neke
stvari doznam od tebe. Pitat ću te a ti ćeš mi odgovoriti.
— Spreman sam da ti odgovaram budu li tvoja pitanja tako uljudna kako ja
to imam pravo zahtijevati.
— Jesi li ti onaj isti franački liječnik koji je u Damasku onemogućio ustine
namjere?
— Jesam.
— Ti si onda kasnije u Stambulu ponovo sreo ustu?
— Jesam.
— Pucao si na njega kad je skočio u vodu?
— Nisam pucao je već moj pratilac.
 — Jesi li kasnije ponovo vidio ustu?
— Jesam.
— Gdje?
— Pred tornjem u Galati gdje je ležalo njegovo mrtvo tijelo.
— Onda je prema tome ipak istina ono što mi veli ovaj čovjek ovdje?
Derviš pri tom pokaže na čovjeka koji je držao svjetiljku.
— Onda nisi znao da je usta mrtav? — upitah.
— Nisam. On je iščezao. Koletija su našli mrtvoga a kraj njega je bilo još
jedno truplo koje nitko nije prepoznao.
— To je bio usta.
— Vi ste ga bacili s tornja?
— Tko ti je to rekao?
— Ovaj čovjek ovdje. Došao sam u Jedrene ne znajući ništa. Pozvali su me
mom ocu. Potražio sam ga kod Hulama ali nisam rekao tko sam. Ondje sam čuo
da je u tamnici. Spasili su ga bez moje pomoći. Ovaj čovjek ovdje je njegov sluga
pa je zajedno s njime stanovao kod Hulama. Tvoj prijatelj i zaštitnik Hadži Halef
Omar ispripovjedio mu je sve, a od njega sam opet ja doznao. Potražio sam svoga
oca kod handžije Doksatija. Već je otišao odavde a vi ste se još nalazili u staji.
Promatrali smo vas. Doznao sam da si ti Nemče pa je zato jedan od nas morao na
uglu čekati na vas i reći da je neki Nemče obolio. Sad si dakle u našoj vlasti. Što
misliš da ćemo učiniti s tobom?
Ta izjava mi je zapravo dala mnogo gradiva za razmišljanje, ali nisam imao
vremena da razmišljam, već sam brzo odgovorio:
— Za svoj život se ne bojim. Ubiti me nećete.
— Zašto da to ne učinimo? Ti si u našoj vlasti.
— Onda biste izgubili otkupninu koju mogu platiti.
Njegove oči sinuše. Pogodio sam ono pravo. Kad jednom bude isplaćen
novac, oni su me još uvijek mogli ubiti. On upita:
— Koliko ćeš platiti?
— Na koliko procjenjuješ moju vrijednost?
— Tvoja vrijednost nije veća od cijene škorpiona ili zmije. Oboje je
otrovno pa ih čovjek ubija gdje god ih se domogne. Tvoj život nije vrijedniji od
desetog dijela jedne pare, ali ono što sd nam učinio traži veliku kaznu i zato ćeš
morati platiti otkup.
Ah, eto, rekao je posve jasno: otkup moram platiti samo kao kaznu a onda
nije moj život vrijedan ni pare! Ipak sam tako mogao dobiti bar vremena pa sam
mu ozbiljnim tonom odgovorio:
— Ti me uspoređuješ s otrovnim zmijama. Je li to uljudnost koju sam
postavio kao uvjet? Ubijte me, protiv toga nemam ništa, ali neću platiti ni jedan
jedini pijaster ako ne budeš drukčije sa mnom razgovarao.
— Neka bude po tvojem. Ali što više uljudnosti tražiš to će veći biti iznos
što ga mi tražimo od tebe.
— Reci mi ga.
 — Jesi li bogat?
— Ne bih se zamijenio s tobom.
— Onda počekaj.
On ustane i iziđe. Onaj drugi čovjek ostao je uza me ali nije progovorio ni
riječi. Čuo sam glasove u prednjoj sobi, ali nisam mogao razabrati ništa. Ipak sam
opazio da ljudi nisu bali istoga mišljenja. Prošlo je vjerojatno više od pola sata
prije nego što se on vratio. Nije sjeo već me upita stojeći:
— Hoćeš li platiti pedeset tisuća pijastera?
— To je mnogo, veoma mnogo.
Morao sam se još malo ustručavati, ali on nestrpljivo odmahnu rukom i
reče:
— Nijednu paru manje. Hoćeš li? Odgovori mi odmah jer nemamo
vremena.
— Dobro, platit ću ih.
— Gdje imaš novac?
— Dakako da ga nemam uza se. Ta vi ste mi oduzeli sve što sam nosio u
džepovima. Nemam ga ni ovdje u Jedrenima.
— Kako ćeš nas onda platiti?
— Dat ću vam doznaku na Stambul.
— A na koga?
— Na ferzistanskog poslanika.
— Na ferzijskog poslanika? — začuđeno upita derviš.;— Njemu treba da
pokažemo pismo?
— Tako je.
— Hoće li platiti?
— Vjeruješ li da šah-in-šahov predstavnik nema novaca?
— Ima on vrlo mnogo novaca ali hoće li biti spreman da ga izda za tebe?
— On vrlo dobro zna da će dobiti natrag sve ono što plati za mene.
Nisam izravno lagao jer sam bio čvrsto uvjeren da će Perzijanac donosioca
moje doznake, a isto tako i mene smatrati ludim. Taj sin Zoroastrova nauka nije
imao ni pojma da na zemlji postoji neko škrabalo kao što sam ja.
— Ako si siguran u to, onda napiši doznaku.
— Kamo, na što? Zar možda na ovaj zid?
— Donijet ćemo ti sve što trebaš, a oslobodit ćemo ti i ruke. Ovo me je
obećanje upravo elektriziralo. Imat ću ruke slobodne!
Možda će mi se pružiti prilika da se borbom oslobodim. Mogao sam
zgrabiti derviša i zaprijetiti da ću ga zadaviti. Mogao sam ga sve dotle držati za
grlo dok me ne pusti na slobodu.
Ipak nisam mogao čak ni pokušati da provedem tu ludu zamisao koja je
bila i više nego romantična. Derviš, koji uostalom danas nije nosio odjeću svoga
reda, bio je oprezan. Nije mi vjerovao pa se vratio u pratnji četvorice lupeža koji
su sjeli meni slijeva i zdesna držeći oružje u rukama. Pri tome im lica nipošto nisu
sjala u prisnoj ljupkosti. I najmanji sumnjivi pokret značio bi moju propast.
 Dobio sam komadić pergamenta te komadić papira za omot pa sam
napisao, služeći se koljenom kao podlogom, pošto su mi prije toga skinuli spone s
ruku:
»Mom bratu Abasu Jezubu Haman-mirzi, zraci u
suncu Farzietana koja sad sjaji u Stambulu,
Predaj za mene, nedostojni odsjev tvoje
prijaznosti, donosiocu ovog pisma odmah pedeset
tisuća pijastera. Moj blagajnik će ti ih vratiti čim ih
zatražiš od njega. Ne pitaj glasnika tko je, odakle
dolazi, ni kamo ide. Ja sam sjena tvojega svjetla.
Hadži Kara Ben Nemzi«
Potpisao sam to ime budući da sam mogao pretpostaviti da je derviš od
sluge svojega oca čuo da se tako zovem. Zatim sam napisao naslov na omot pa
Ali Manahu pružio i jedno i drugo. On to glasno pročita, a mene proze neki
nipošto neugodni osjećaj kad sam razabrao zadovoljstvo na licima te časne
družbe. Potajno sam u sebi pomislio na lice što će ga udesiti poslanik koji se
uostalom zvao posve drukčije, jer uopće nisam znao kako se zove, kad bude čitao
moje pismo. Teško donosiocu!
Derviš mi zadovoljno kimnu i reče:
— To je dobro! Pametno si napisao da ništa ne pita. I onako ne bi ništa
doznao. Sad mu opet svežite ruke. Kiradžija već čeka.
Morao sam dopustiti da mi obnove neugodnu bandažu. Zatim svi izađoše i
ostaviše me samoga u tami.
Najprije sam počeo provjeravati čvrstoću svojih spona i ubrzo se uvjerio da
mi neće uspjeti da ih se oslobodim. Stao sam se dakle služiti razumom umjesto
rukama.
Zašto je taj derviš došao u Jedrene? Sigurno ne zbog toga da nas progoni,
jer on o nama nije ništa znao. Njemu je stigao glasnik njegova oca. Dakle ga je
otac pozvao ovamo. Čemu? Je li njegova prisutnost bila potrebna za onaj
lopovski pothvat što su ga namjeravali provesti? Ili se možda radilo o nekom
novom pothvatu o kojem nisam ništa ni slutio ni znao?
Gdje sam se uostalom nalazio? Tko su bili ti ljudi? Jesu li pripadali toj
toliko raširenoj ustinoj bandi? Ili su stajali u nekoj drugoj vezi sa pobjeglim
Rarudom el Amazatom i njegovim oslobodiocem? Učinilo mi se da je upravo
tako. Ona četiri klipana koja su sjedila kraj mene imala su tipična arbanaska lica.
Sigurno su Arbanasi.
Zatim je derviš rekao da kiradžija već čeka. Kiradžije su vozari koji su
poduzimali prigodne prijevoze preko cijelog Balkanskog poluotoka. Kiradžija je
balkanski prevoznik. Njega nalazite posvuda i nigdje, on poznaje sve i sva i na
svako pitanje umije odgovoriti. Gdje god se zaustavi svagdje umije pripovijedati
a u divljim balkanskim gudurama ima predjela u kojima u toku cijele godine ne bi
izvana doprla nikakva vijest kad se kadšto onamo ne bi svratio kiradžija da upita
je li osamljeni pastir sakupio dovoljno sira za jedan kolski tovar.
 Tim vozarima povjeravaju ljudi veoma vrijednu robu i ne traže od njih
nikakvu jamčevinu. Jedino jamstvo sastoji se u njihovoj čestitosti. Oni se vraćaju
tek nakon više mjeseci, a nekad i tek za nekoliko godina, ali uvijek se vraćaju i
donose novac. Ako je otac u međuvremenu umro, onda novac donosi sin ili zet,
ali donosi ga svakako.
Poštenje kiradžija je još od starih vremena upravo poslovično, ali nažalost
se čini da će se stvar sada izmijeniti. Među stare poznate vozarske obitelji gurali
su se novajlije pa iskorišćuju opće povjerenje i žanju tamo gdje su čestiti ljudi
posijali. Oni kiradžijama čije su ime dakako prisvojili, otimlju njihov teško
stečeni dobar glas.
Takav je kiradžija već dakle čekao. Da nije možda čekao na mene? Žele li
me ovi ljudi nekamo otpremiti? Ovdje usred grada mogao sam se ponadati
oslobođenju ako se do narednog jutra ne vratim Hulamu. Moji prijatelji, a
pogotovu moj mali Hadži Halef, će sigurno učiniti sve da me pronađu.
Kad sam pomislio na to i na onih šest kavaza koji će se s uhidbenim
nalogom u ranu zoru naći pred gradskim vratima, od samoga bih jada mogao
razderati spone, ali nažalost su bile odviše čvrste.
Često sam korio Halefa zbog njegove neopreznosti, no ovaj puta sam bio i
sam mnogo gluplji. Upao sam u vanredno nezgrapnu stupicu. Činjenica da je
tome bila kriva moja dobrodušnost nije mi mogla poslužiti ni kao isprika ni kao
utjeha. Sad se radilo o tome da budem strpljiv, da hladnokrvno dočekam ono što
će doći i da svaku priliku za bijeg energično zgrabim za kiku.
Eto, sad su se ona četvorica vratila. Ne rekavši ni riječi, svezali su mi
debelo složeni rubac oko usta, a zatim me zamotali u neki stari čilim i odnijeli me.
Dakako da nisam mogao vidjeti kamo me nose.
Jedva sam mogao disati. Rubac je zaudarao po češnjaku i po svim
mogućim sastojinama vještičjeg kotla. Trudio sam se da uhvatim dah ali ga nisam
nalazio. Tako mora da je pri duši čovjeku koji je živ zakopan kad čuje da mu prve
lopate zemlje padaju na lijes. Činilo se da ti ljudi uopće nisu ni pomislili na to da
bih se ispod toga rupca i ispod trulog saga možda mogao ugušiti.
Pokreti što sam ih dosad osjećao, prestadoše. Pod sobom osjetih čvrsto
uporište. Nekamo su me položili, ali nisam znao kamo. Onda mi se učini da
čujem škripu točkova. Nešto me je treslo gore-dolje, lijevo-desno. Da, ležao sam
u kolima. Odvozili su me iz Jedrena!
Nisam mogao pokretati pojedine udove ali sam mogao privlačiti i pružiti
noge. Činio sam to i ponavljao sve dotle dok ćilim nije malo popustio. Sad sam
kroz nos osjećao bar neku slutnju boljega zraka. Ona strašna mora sišla mi je s
prsiju pa sam upitao sam sebe je li moj položaj zaista tako beznadan i
bespomoćan da nemam drugog izbora već da se mirno prepustim sudbini.
Premda sam vrlo napeto prisluškivao, ipak nisam čuo nikoga da govori.
Nisam dakle mogao doznati jesam li predan na čuvanje jednom čovjeku ili
nekolicini. Stao sam se koturati nadesno a zatim nalijevo. Nisam imao puno
prostora za to prevrtanje, znači, kola su bila veoma uska. Uostalom, i slijeva i
zdesna sam udarao o nešto meko, tako da sam naslutio da su me pokrili slamom
ili sijenom.
Po pokretima sam zapazio da ležim tako da mi se glava nalazi na stražnjem
dijelu kola. Kad bih bar mogao uspjeti da natraške spuznem iz kola! Bila je noć i
tama. Mogao bih se otkoturati daleko, vrlo daleko, da me nitko ne pronađe, a
onda bih bio spašen.
Stegao sam noge, upro se petama i odmakao se prema natrag, ali ondje sam
naišao na čvrsti otpor pa je sav moj daljnji napor bio uzaludan. Morao sam se
odreći te nade.
I opet je proteklo neko vrijeme koje je za mene bilo sastavljeno od
nekoliko vječnosti. Onda, naposljetku, naposljetku opazih da se ljudske ruke
bave mojim sagom. Otkoturale su me i zavrtjele sve dok se omot nije otvorio.
Ležao sam u dubokoj slami, opazio da je svanuo dan, a iznad mene se pojavi lice
Amazatova sluge.
— Ako mi obećaš da ćeš šutjeti, skinut ću ti rubac s ustiju.
Dakako da sam smjesta vrlo živo kimnuo. On mi skine rubac; sad je svježi
i hladni zrak prodro u moja pluća. Bilo mi je kao da sam iz pakla stigao u nebo.
— Jesi li gladan? — upita me.
— Nisam,
— Žedan?
— Nisam.
— Dobit ćeš hranu i piće; nećemo te mučiti dok god budeš šutio i dok god
ne pokušavaš da odvežeš užad. Budeš li neposlušan, dobio sam zapovijed da te
ubijem. .
Lice iznad mene iščeznu. Mogao sam se slobodnije kretati jer me više nije
ovijao ćilim i uspio sam se uspraviti u sjedeći stav. Nalazio sam se na stražnjem
dijelu uskih i dugačkih kola pokrivenih jedrenim platoom. Tik ispred mene čučao
je sluga kao moj čuvar, a sprijeda su sjedila još dvojica. Mora da sam jednoga od
njih također već vidio. Spadao je među one u čije sam ruke zapao. Onaj drugi je
svakako bio vozar, kiradžija, o kojemu je govorio derviš. Od njega nisam
razabrao ništa osim krznenog kaputa koji kiradžije nose i zimi i ljeti, šešir s
golemom obodom i bič. Ali upravo čovjek koji se nalazio iza tog čudesnog šešira
i prljavog krzna bio je sad za mene vanredno važan.
Nisam mogao zamisliti da bi kiradžija stare i čestite škole mogao biti
saveznik zločinaca, a isto tako se nisam mogao odlučiti da povjerujem da bi se u
tom pretpotopnom krznenom kaputu mogao skrivati vozar novoga kova. Trebao
sam dakle počekati. Naslonio sam se na stražnji dio kola promatrajući i dalje
kirijaša.
Napokon, nakon dugog vremena, on se okrenu. Pogled mu pade na mene.
Njegove krupne plave oči zagledale su se na nekoliko trenutaka u moje lice a
zatim on opet okrenu glavu. No prije toga našao je vremena da malo uzdigne
obrve i da mi namigne lijevim okom.
 Odmah sam shvatio tu pantomimu. Pokret obrva mi je dao na znanje neka
budem oprezan a mig lijevim okom upozorio me na lijevu stranu kola. Zar se
ondje nalazilo nešto što mi je moglo biti od koristi?
Pogledom sam odmjerio unutarnju stranu kola ali sam otkrio samo uzicu
pričvršćenu o gornji dio rešetkastih bokova kola koja je visjela odande gubeći se
u sijenu. Bila je napeta pa se činilo kao da nešto visi na njoj. Da li me je taj čovjek
želio upozoriti baš na uzicu?
Pretvarao sam se kao da mi je sadanji položaj neudoban, pa sam spuznuo
dalje. Naslonio sam se na lijevu stranu kola tako da sam rukama, premda su bile
vezane, mogao pretražiti dotično jnjesto. Morao sam se svladati da radosno ne
kriknem jer je na uzici visio nož. Čestiti kiradžija namijenio je taj nož meni pa je
srećom bio tako pametan da ga nije čvrsto privezao već ga je pričvrstio samo
pomoću omče koja se lako dala rastvoriti.
U narednom trenutku bio je nož skinut s omče i nalazio se u sari mojih
čizama tako da je oštrica, okrenuta prema gore, virila iz sara. Svinuo sam koljena
i privukao ih uz tijelo tako da sam rukama mogao doseći oštricu. Bila je veoma
oštra. Dovoljno je bilo da četiri ili pet puta prijeđem sponama preko nje i one su
bile prerezane. Sad sam i noge mogao lako osloboditi.
Duboko sam odahnuo. Sad više nisam bio zarobljenik, a osim toga sam u
nožu imao oružje u koje sam se mogao pouzdati. Sve te pokrete izveo sam ispod
sijena. Nitko nije mogao vidjeti da sam slobodan.
Usudio sam se da malo podignem ruku i odmaknem donji rub jedrena
platna da bih izvirio iz kola. Vani je jahao — derviš Ali Manah Ben Barud el
Amazat. Dalo se pretpostaviti da se i s druge strane kola nalazi još jedan čuvar.
Ubrzo sam stvorio plan. Pratioci kola bili su naoružani vatrenim oružjem,
stoga sam morao izbjegavati svaku borbu pa se više pouzdati u lukavštinu nego u
tjelesnu snagu. Pomakao sam se opet posve na kraj kola držeći ruke neprekidno
ispod sijena i pod sijenom sam počeo rezati donji dio trule stijene od pletenoga
šiblja pa sam nakon četvrt sata probušio otvor dovoljno velik da se kroz njega
izvučem iz kola.
Sve to nije bilo tako lako kao što bi se moglo povjerovati, jer me je stari
čilim silno smetao a i čuvar me je kadšto ispitljivo pogledao. Na sreću se zvuk
kojim je nož rezao pleter nije čuo zbog tapkanja konjskih nogu, škripe točkova i
štropotanja kola.
Počekao sam dok me opet nije pogodio jedan od onih pogleda, a zatim sam
se zavukao ispod sijena i otpuznuo — s nogama naprijed — do otvora. Nogama
sam dodirnuo tlo a zatim izvukao glavu.
Tek sad sam bio posve siguran da sam se oslobodio, jedino sam se sad
trebao još domoći konja.
Nalazili smo se u ravnom kraju i to na putu na kojemu je, čini se, bilo malo
prometa. S jedne i s druge strane pružala se šuma. Lijevo je jahao derviš a desno
neki drugi čovjek, tačno onako kao što sam to pretpostavio. Dervišev konj nije
bio velik, ali mi se ipak učinio boljim od konja onog drugog čovjeka. Imao je
vunastu dlaku, divnu grivu i rep koji umalo što nije dodirivao zemlju. Korak mu
je bio snažan a istodobno i elastično lagan. Oh, kad bi bar mogao nositi dvije
osobe!
Ta me je pomisao elektrizirala. Najprije sam ja bio dervišov zarobljenik, a
sad bi on morao postati moj!
Stavio sam nož u zube. Konjanici nisu imali ni pojma o onome što se zbiva
iza njih. Derviš je mirno kasao kraj kola pa ga onaj drugi konjanik dakle nije
mogao vidjeti. U stremen je zataknuo samo prste nogu. Sjedio je doduše čvrsto
jer mu je konj nosio tursko sedlo, ali udarac o zatiljak morao mu je gornji dio
tijela baciti prema naprijed, tako da će vjerojatno izgubiti stremen. Zatim sam ga
morao postrance izbaciti iz sedla. Za mene je pri tom bila glavna zadaća da se
čvrsto držim na konju i da me ovaj ne zbaci.
Nekoliko brzih koraka dovelo me iza konja. Zaletio sam se i tren kasnije
klečao sam na konjskim sapima iza jahača. Konj je zbog toga nenadanog
napadaja ostao nekoliko sekundi silno iznenađen. Zastao je. To mi je bilo dosta.
Udario sam jahača šakom o zatiljak i on smjesta izgubi stremen. Zatim sam ga
zgrabio za vrat, uzdigao se iz klečećeg stava, trgnuo ga iz sedla i sam sjeo u sedlo
a da ga nisam ispustio iz ruke. To se odigralo baš u pravoj sekundi jer se konj sad
propeo na stražnje noge. Smogao sam upravo vremena da slobodnom rukom
zgrabim uzde, da okrenem konja i da odjašem polako i što sam tiše mogao —
dakako istim putem kojim smo i došli.
Put je vrlo brzo zaokretao. Prije zaokreta se okrenuh. Kola su se mirno
kotrljala dalje pa prema tome nije nitko ništa opazio. To sam zahvaljivao samo
tome što su drveni točkovi na isto tako drvenim osovinama kola upravo paklenski
škripali, te što su se osim toga kola nalazila između mene i onog drugog
konjanika, a ovome nije nijednom palo na um da se okrene.
Veoma bih volio da sam mogao promatrati kako će se zapanjiti ti ljudi kad
opaze da su istodobno iščeznuli i njihov vođa i njihov zarobljenik. Ne bi mi bilo
ni teško da se sakrijem, i da — bez opasnosti za sebe — počekam taj čas, ali ipak
nisam htio iskušati sreću, a pomislio sam i na svoje prijatelje, koji su se sigurno
silno brinuli za mene.
Zato položih derviša poprijeko preko koljena i podbodoh konja natjeravši
ga u dugački galop.
Ali Manaha je tako iznenadio moj napadaj da je zaboravio kriknuti, a sad
sam mu tako stegnuo grlo da nije mogao ni pisnuti. Čuo se samo tihi hroptaj.
Ležao je preda mnom miran i nepomičan pa sam već povjerovao da sam ga
zadavio.
Konj je galopirao tako meko, jednolično i ustrajno, da se nisam trebao
bojati kako će me netko stići. Uostalom, više nisam imao nikakva povoda da
izbjegnem borbu, jer sam sad bio snabdjeven i vatrenim oružjem. Ali Manah je
naime imao za pojasom dva nabijena pištolja koje sam mu, dakako, odmah
oduzeo.
 Za vrijeme jahanja pretražio sam mu džepove. U njima sam našao svoj sat
i svoju vrećicu s novcem a težina te vrećice mi je pokazala da se u njoj nalazi više
nego što je sinoć bilo. Konju na boku visjela je platnena vrećica kao bisage.
Posegnuo sam rukom onamo i napipao municiju i hranu. Ljudi su se dakle
spremili na dulji put.
Šuma je ubrzo prestala i ja ugledah pred sobom otvorenu ravnicu na kojoj
su se pružala prostrana polja s kukuruzom i vrtovi s ružama. Kad sam se nakon
nekog vremena okrenuo ugledah nekog konjanika koji je u galopu jurio za mnom.
To je svakako bio onaj čovjek koji je jahao s desne strane kola. Moji su ćuvari
dakle opazili da sam pobjegao i on je pojahao natrag da vidi što se događa.
Premda je moj konj nosio dva čovjeka, ipak je bio jednako brz kao i
njegov. Nisam se dakle imao ničega bojati, a kad sam nakon nekog vremena
opazio da se moj put spaja s nekom cestom na kojoj je vladao življi promet,
osjetio sam se posve sigurnim. Zaista sam ubrzo primijetio kako je onaj čovjek
počeo zaustavljati svoga konja, a nakon nekog vremena iščezao mi je ispred
očiju.
Sad sam stao i sjahao podjednako da pustim konja da se odmori kao i zbog
derviša. Položio sam ga na zemlju i pregledao ga. Srce mu je posve redovito
udaralo a isto je tako i normalno disao.
— Nemoj se pretvarati, Ali Manaše! — rekoh mu. — Znam da si potpuno
pri svijesti. Otvori oči!
On je doduše u prvo vrijeme bio onesviješćen, ali se kasnije samo
pretvarao, vjerojatno da izbjegne mojim pitanjima i da razmisli kako bi se vladao,
a možda i zbog toga da iskoristi kakvu priliku za bijeg. Premda sam mu to rekao,
nije otvorio oči.
— Dobro! — rekoh. — Ako si zaista mrtav, onda ću se bar uvjeriti o tome.
Probost ću ti dakle nožem srce.
Izvukao sam nož. Ali tek što je osjetio šiljak noža na prsima, on od užasa
širom razrogači oči i viknu:
— Vaj! Stoj! Zar me zaista želiš probosti?
— Živa čovjeka ne ubijam rado, ali mrtvome ne može ubod nožem više
mnogo naškoditi. Ako želiš da ova oštrica ostane daleko od tebe, nemoj dopustiti
da opet povjerujem kako si umro.
Dosad je ležao ispružen na tlu a sad se uzdignu u sjedeći stav. Rekoh mu:
— Reci mi, Ali Manaše, kamo si me kanio odvesti?
— U sigurnost — odvrati on.
— To je vrlo dvosmisleno rečeno. Tko bi trebao biti siguran? Ja pred vama
ili vi preda mnom?
— Oboje.
— To mi moraš razjasniti da uzmognem shvatiti.
— Tebi se nije imalo ništa zla dogoditi, efendijo. Htjeli smo te odvesti na
neko mjesto odakle ne bi mogao pobjeći. Moj otac je morao dobiti vremena da
iščezne. Onda bismo te pustili na slobodu uz otkup.
 — To je vrlo ljubazno od vas. Koje je to mjesto kamo ste me kanili
odvesti?
— Jedna karaula u planinama.
— Ah, karaula? Dakle ste vjerovali da će tvoj otac sigurnije pobjeći budem
li se ja nalazio u vašoj vlasti?
— Tako je, efendijo.
— Zašto?
— Jer bi ti možda otkrio kamo je krenuo.
— Kako bih to mogao otkriti? Nisam ja sveznajući.
— Tvoj Hadži je pripovijedao da umiješ pronaći sve tragove.
— Hm! Kako bih u Jedrenima mogao naći trag tvoga oca?
— Ne znam.
— No, Ali Manaše, reći ću ti da već poznam taj trag. Tvoj otac je s
tamničarom i s Manahom el Baršom pobjegao duž rijeke Arde prema zapadu.
Jahali su na dva zelenka i jednom doratu.
Vidio sam kako se silno prestrašio.
— Varaš se! Vrlo se varaš! — požurio se zatim da kaže.
— Ne varam se. Nadam se da ću ubrzo doznati i više. Gdje je onaj papirić
što ste mi ga oduzeli?
— Koji papirić?
— Ti sam si ga izvadio iz džepa moga prsluka. Nadam se da još postoji.
— Bacio sam ga. Na njemu nije stajalo ništa važno.
— Meni se naprotiv čini da su na papiriću stajale vrlo važne stvari. Zato ću
ga sad potražiti. Pokaži svoje džepove.
On ustane kako bih mu ja — bar kako se pretvarao — mogao udobnije
pregledati džepove. Ali tek što sam pružio ruku prema njemu, on odmaknu za
korak i skoči na konja. Predvidio sam tako nešto. Nije još imao nogu u stremenu
kad ga zgrabih i bacih na zemlju.
— Ostani tako jer ću ti inače tanetom prosvirati glavu! — zaprijetih mu. —
Možda si ti dovoljno spretan za tekiju derviša plesača u Stambulu, ali nisi
dovoljno da meni umakneš.
Pretražio sam mu džepove pri čemu mi se nije opirao, ali nisam našao
ništa. I u bisagama sam tražio uzalud. Onda se sjetih svoje vrećice s novcem pa je
izvukoh. U njoj je bilo nekoliko zlatnika što ih ja ranije nisam imao, i zaista, tu je
bio i onaj papirić s ona tri retka, ispisanih nestaalikom, onim kosim pismom
koje se piše prema lijevo i koje stoji otprilike posrijedi između arapskog
kurentnog pisma neski i veoma kosog pisma taalik mi tenine.
Sad sam bio zadovoljan. Nisam imao vremena da odgonetnem sadržaj
ceduljice pa sam je opet spremio i rekao:
— Nadam se da ti reci ipak sadržavaju nešto važno. Ti dakako znaš kamo
je krenuo tvoj otac.
— Ne znam, efendijo.
— Nemoj misliti da ću ti to povjerovati.
 — Kad sam jučer stigao u Jedrene, on je već otišao.
— Ali ti si ipak doznao kamo ide. Svakako jaše u Skadar, gdje ga čeka tvoj
stric Hamd el Amazat.
Rekavši te riječi, pretvarao sam se kao da ga ne promatram. Na njegovom
se licu ocrta zadovoljstvo. Otac mu nije dakle otišao u Skadar.
— To je moguće — odvrati — ali ja to ne znam. A sad mi reci, efendijo, što
namjeravaš sa mnom?
— A što misliš ti?
— Dopustit ćeš mi da odjašem?
— Ah, nije ni tako loše! Ti dakle ne želiš hodati već jahati?
— Taj konj je moje vlasništvo.
— A ti si moje vlasništvo, pa prema tome i konj pripada meni. Ne pada mi
ni na um da te pustim na slobodu.
— Ali ti si slobodan, a ja ti nisam učinio ništa nažao.
— Ništa, veliš? Ti ćeš me pratiti u Jedrene i to u onu kuću u koju ste me
sinoć namamili. Veoma sam radoznao tko stanuje u njoj. Dakako da će i kadija
poći s nama.
— Pusti me na slobodu; platit ću ti otkupninu.
— Jesi li bogat?
— Ja nisam, ali moj otac će ubrzo biti bogat.
— On mora da je svoje bogatstvo ukrao i napljačkao. Takav novac ne
primam.
— Onda ću ti dati drugi novac. Dobit ćeš natrag svoj novac.
— Svoj novac? Imaš li ti uza se nešto moga novca?
— Nemam, ali glasnik je već otišao da iz Stambula donese novac što si ga
imao platiti kao otkupninu. Pustiš li me dobit ćeš ga natrag čim ga naš čovjek
donese.
— O, Ali Manaše Ben Barude el Amazatu, ti si u Stambulu proplesao
razum! Vaš glasnik neće dobiti niti jedan jedini pijaster. Ime što sam vam ga
spomenuo uopće ne postoji, a Perzijanac koga će tvoj glasnik možda posjetiti,
uopće me ne poznaje.
— Efendijo, onda si nas prevario? Mi dakle ne bismo uopće dobili novaca?
— Ne biste.
— Onda bi ti bio izgubljen!
— To sam znao. Ali ja bih bio izgubljen i u onom slučaju da je novac bio
isplaćen. Uostalom, ja vas se i nisam tako silno plašio, a dokazao sam ti da sam u
tome imao i pravo: slobodan sam.
— Zar me zaista kaniš kao zarobljenika odvesti u Jedrene?
— Kanim.
— Onda mi vrati onaj novac što sam ga stavio u tvoju vrećicu.
— Zašto?
— To je moj novac. Trebam ga. Moram jesti i piti pa i onda kad budem u
zatvoru.
 — Ondje ti moraju dati sve što trebaš. Dakako da to neće biti nikakve
poslastice. Uostalom, dervišu neće naškoditi ako jednom malo i gladuje.
— Ti me dakle kaniš okrasti?
— Nipošto. Pogledaj me samo! Vi ste mi, dok sam se branio, razderali
odjeću. Moram kupati drugu. Tome si ti kriv pa mogu uzeti tvoj novac a da ga
nisam ukrao. Ipak to neću učiniti već ću ga predati kadiji. Zar derviši smiju imati
novaca? Mislio sam da sve ono što prime pripada redu.
— Nisam više derviš. Samo sam kratko vrijeme bio u tekiji.
— Svakako iz poslovnih razloga! No, to me se ništa ne tiče. Sad ćemo
krenuti. Pruži ruke.
Rekavši to izvukao sam uzicu što sam je malo čas našao u bisagama.
— Efendijo, što ćeš učiniti? — preplašeno upita on.
— Vezat ću te rukama o stremen.
— To ne smiješ. Nisi kavaz. Nemaš pravo da s bilo kime postupaš kao s
uhapšenikom.
— Ne opiri se, Ali Manaše! Ovdje je uže. Ako smjesta ne pružiš ruke
udarit ću te po glavi da ćeš se opet onesvijestiti. Nipošto ti ne dopuštam da mi
propisuješ kako ću postupati s tobom.
To je djelovalo. Uostalom, činilo se da taj navodni derviš nema ni truna
hrabrosti i energije. Pružio mi je obje ruke i ja ih svezah. Zatim sam uzicu
pričvrstio za stremen i uzjahao.
— Što ćeš učiniti s konjem? — upita me on.
— Predat ću ga kadiji. Naprijed!
Krenusmo. Nisam vjerovao da ću se tako brzo vratirti u Jedrene i k tome
još na takav način.
Ubrzo smo stigli na glavnu ulicu. Bila je to ona ista koja vodi u glasoviti
karavan-seraj Mustafa paše. Sreli smo brojne putnike. Ljudi su nas zapanjeno
gledali; čudili su nam se, ali nitko nije smatrao vrijednim da nam rekne ma i jednu
riječ.
Što smo se više približavali gradu, to je ulica postajala življa.
Odmah u jednoj od prvih pokrajnih ulica ugledah dva kavaza. Kratko im
razjasnih o čemu se radi i pozvah ih da me prate, a oni to i učiniše. Namjeravao
sam ponajprije odjahati Hulamu da u prvom redu umirim svoje prijatelje. Uz
pomoć redara snašao sam se u gradu.
U jednoj od ulica kroz koje smo prolazili opazih među brojnim
prolaznicima jednog čovjeka koji je, ugledavši Ali Manaha, zastao pokazujući
jasne znakove prepasti, a zatim odjurio brzim koracima.
Je li poznavao moga zarobljenika? Najradije bih za njim poslao kavaza da
ga uhapsi. Što onda ako taj čovjek opomene ostale?
Ali na samu sumnju, pa čak i naslućivanje nisam se mogao usuditi da ma i
na jedan sat oduzmem slobodu čovjeku koja je možda bio potpuno nevin.
Stigavši do Hulamove kuće zakucao sam na vrata. Vratar pogleda kroz
rupu u njima i radosno kliknu čim me je ugledao.
 — Hamdulilah, jesi li to zaista ti, efendijo?
— Jesam. Otvaraj, Malheme!
— Odmah, odmah! Veoma smo se bojali za tebe jer smo mislili da te je
zadesila kakva nesreća. Ali sad je sve u redu.
— Gdje je Hadži Halef Omar?
— U selamluku. Svi su se skupili ondje pa tuguju zbog toga jer te je
nestalo.
— Pozor! — viknu jedan od mojih kavaza. — Jesi li ti možda efendija
Kara Ben Nemzi?
— Da, tako se zovem.
— Lijepo, zbilja lijepo! Onda smo mi dakle zaslužili tri stotine pijastera!
— Kakvih tri stotine pijastera?
— Nas su poslali da te tražimo. Tko pronađe tvoj trag dobit će taj novac.
— Hm! U stvari sam ja pronašao vas. Ali ipak ćete dobiti novac. Dođite sa
mnom u kuću.
Tri stotine pijastera je otprilike šezdeset maraka. Dakle su me tako visoko
procijenili! Mogao sam se ponositi time. Vratar je međutim širom otvorio vrata.
Veoma se začudio ugledavši derviša kojeg dosad nije mogao zapaziti. Čim je u
dvorištu odjeknuo topot kopita, ljudi požuriše onamo.
Prvi je bio moj mali Hadži Halef Omar. Golemim je skokom preskočio
niza sve stube što se potpuno protivilo istočnjačkom dostojanstvu, pa pojurio k
meni, zgrabio me za ruku i viknuo:
— Alah il Alah! Jesi li to ti? Jesi li ti zaista, sidi?
— Ja sam, dragi moj Halefe. Dopusti mi samo da sjašem.
— Dojahao si, dakle sa bio izvan grada?
— Jesam. Pratilo me mnogo nesreće ali i mnogo sreće.
I ostali mi pružiše ruke. Usred tih radosnih klicanja začuh i jedan krik
Iznenađenja. To je viknuo Isla.
— Efendijo, što je to? — upita on. — Koga to dovodiš? Ta to je derviš Ali
Manah!
Moji prijatelji su dosad više gledali u mene a manje u derviša. Isline riječi
skrenuše pažnju na njega. Vidjelo se da je svezan.
— Ali Manah! Sin pobjeglog zločinca? — upita Hulam.
— Tako je — odgovorih. — On je moj zarobljenik. Uđite. Moram vam sve
ispripovijedati.
Ušli smo u selamluk pa i derviša poveli sa sobom ali još nismo pravo sjeli,
kad se vrata ponovo otvoriše. Došao je kadija. Silno je začudio a i obradovao što
me vidi.
— Jesi li živ, efendijo? I ovdje si? — upita me. — Hvala Alahu! Već smo
mislili da si izgubljen, premda sam te dao tražiti. Gdje si bio?
— Sjedi k nama pa ćeš doznati.
— Baš bih htio da čujem što ćeš nam pripovijedati. Veoma me veseli što te
nije zadesilo nikakvo zlo!
 Naš uhapšenik čučnuo je u kutu a Halef sjede kraj njega. Mali Hadži je
znao što mu je dužnost; nisam mu trebao ništa reći.
Ispričao sam sve a oni su me mnogo, mnogo puta prekinuli, prije nego što
sam dovršio. Zatim je slijedilo cijelo mnoštvo kojekakvih pitanja i uzvika. Jednio
Halef se držao mirno. Onda reče glasno:
— Mir sada, ljudi! Sad ne smijemo govoriti već se moramo latiti posla!
Kadija dobaci mališanu pogled pun prijekora ali ga ipak upita:
— A što misliš ti da treba učiniti?
— Treba smjesta preslušati ovog Ali Manaha a zatim pretražiti kuću u
kojoj su svladali mog sidija, a treba i krenuti u potjeru za kolima u kojima je imao
biti od vezen u karaulu.
— Imaš pravo! Ja ću ovog bjegunčevog sina odmah dati odvesti u zatvor, a
onda ću ga preslušati.
— A zašto ga ne bi preslušao ovdje, sada? — upitah. — Najradije bih
odmah krenuo u potjeru za njegovim ocem, budući da smo već izgubili mnogo
dragocjena vremena. Zato bi bilo dobro da prije doznamo što će reći.
— Ti to želiš, pa neka tako i bude.
Sudac se uozbilji pa poče dostojanstveno ispitivati zarobljenika:
— Ti se zoveš Ali Manah Ben Barud el Amazat?
— Tako je — odgovori ovaj.
— Prema tome se tvoj otac zove Barud el Amazat.
— Tako je.
— On je dakle onaj čovjek koji nam je pobjegao.
— O tome ne znam ništa.
— Pokušavaš li poricati? Dat, ću ti odrapiti bastonadu! Poznaješ li bivšeg
ubirača poreza Manaha el Baršu?
— Ne poznajem.
— Ti si sinoć tog efendiju namamio u neku kuću da ga zarobiš.
— Nisam.
— Pseto, ne laži! Efendija nam je to sam ispripovjedio. .
— Onda se vara.
— Ali ti si ga sam svezao i danas odvezao u kolima.
— Ni to nije istina. Jahao sam cestom i stigao neka kola. Razgovarao sam s
kiradžijom, vlasnikom kola, kad odjednom zadobih težak udarac. Izgubio sam
svijest, a kad sam se opet osvijestio bio sam zarobljenik ovoga čovjeka kome
nisam učinio ništa nažao.
— S jezika ti curi neistina, ali laž neće poboljšati tvoj položaj već će ga
pogoršati. Znamo da si »nasr«.
— Ne znam što je to.
— Ti si u tekiji derviša plesača o tome govorio s efendijom.
— Nikad nisam bio u tekiji derviša plesača.
Taj čovjek je mislio da će se spasiti bude li sve poricao. Zato mu kadija
ljuti to odvrati:
 — Alaha mi, dobit ćeš bastonadu budeš li i dalje skrivao istinu. Da nisi
možda i ti engleski podanik kao tvoj otac?
— Ja nemam oca koji bi bio podanik Inglisa, ali podvlačim da je onaj
Barud el Amazat o kojem vi govorite posve drugi čovjek od moga oca čije je ime
protupravno prisvojio.
— A što si ti ako nisi derviš?
— Ja sam ribar i sad sam na putu.
— Odakle putuješ?
— Iz Inade na moru.
— A kamo si se uputio?
— Putujem u Sofiju da posjetim rođake. Nisam bio ni pun sat u Jedrenjima.
Noću sam stigao ovamo, pa sam projahao kroz grad i izašao iz njega na protivnoj
strani. Kasnije sam naišao na kola.
— Ti nisi ribar već lažac. Možeš li dokazati da stanuješ u Inadi?
— Pošalji glasnika onamo pa će ti ljudi reći da sam govorio istinu.
Ta drskost umalo da nije uzdrmala kadiju. On se okrene Isli i upita ga:
— Isla ben Maflaje, jesi li ti ovog čovjeka zaista vidio u tekiji derviša
plesača u Stambulu?
— Jesam — odgovori Isla. — To je on. Zaklinjem se na to prorokovom
bradom i bradom svojih otaca.
— A ti, Kara Ben Nemzd-efendijo, ti si ga također vidio ondje u tekiji?
— Jesam — odgovorih. — Ja sam štoviše govorio s njim.
— I ti tvrdiš da je to taj derviš?
— To je on. Uostalom, on mi je to i sam sinoć priznao a i jutros. Sad smatra
da se lažima može spasiti.
— To će ga samo još više uvaliti u nevolju. Ali kako ćemo mu dokazati da
imate pravo?
Kakvo divno pitanje!
— Ne mora li on dokazati da mi imamo krivo? — odgovorih.
— To je tačno! Ali ja moram onda poslati glasnika u Inadu.
— Dopuštaš li mi da postavim jedno pitanje?
— Govori.
— Ti si vidio papirić što smo ga jutros našli u handžijinoj staji.
— Jesam, efendijo.
— Hoćeš li ga prepoznati?
— Posve sigurno.
— Je li to taj papirić?
Izvadio sam ceduljicu iz vrećice i pružio kadiji. Ovaj je vrlo pomno
promotri a zatim reče:
— To je taj isti. Zašto me pitaš?
— Odmah ćeš doznati! Hadži Halefe Omami, poznaješ li ti moju vrećicu
za novac.
— Jednako kao i svoju vlastitu — odgovori mališan.
 — Je li to ta vrećica?
— Jeste. To je.
Sad sam bio siguran da ću nadmudriti derviša. Okrenuo sam se k njemu i
upitao ga:
— Ali Manaše, reci čiji su ovi zlatnici koji se nalaze ovdje u vrećici?
— To su mo... Sigurno su tvoji ako je vrećica zaista tvoje vlasništvo .
Umalo što mi nije uspjelo da ga zaskočim, ali je na vrijeme primijetio
stupicu.
— Ti dakle ne postavljaš nikakav zahtjev na taj novac?
— Kakva posla ja imam s tvojim novcem? Kadija zatrese glavom.
— Efendijo — reče — ako ga ja ne uhvatim, tebi to pogotovu neće uspjeti.
Ja ću toga klipana zatvoriti i natjerati ga da sve prizna.
— Tako dugo ne možemo čekati. Odvedimo ga u kuću u kojoj su me
napali. Stanovnici te kuće morat će reći tko je on.
— Imaš pravo. Sve ćemo ih pohapsiti! Ali Manaše, u kojoj ulici leži ta
kuća?
— To ja ne znam. Još nikada nisam bio u Jedrenima.
— Tvoje laži postaju sve veće. Efendijo, bi li ti sam mogao pronaći tu
kuću?
— Posve sigurno; ja sam je zapamtio.
— Onda krenimo. Poslat ću po kavaze; neka dođu za nama da uhapse sve
ljude koji se nalaze u kući. Ali tvoj prijatelj Hulam raspisao je nagradu od tri
stotine pijastera. Ta dva čovjeka su te pronašla. Hoće li dobiti novac, efendijo?
— Hoće; odmah ću im ga dati.
Izvukao sam vrećicu ali Hulam mi zadrži ruku i reče povrijeđenim glasom:
— Stoj efendijo! Ti si gost moje kuće. Kaniš li mi osramotiti čast time da
ne dopuštaš da održim obećanje?
Vidio sam da mu moram prepustiti prednost. Hulam izvuče novčarku i već
je htio da obim kavazima koji su stajali na vratima, dok su im se oči sjale od
radosti, preda novac, kad kadija ispruži ruku:
— Stoj! — reče. — Ja sam pretpostavljeni tih policijskih službenika u
Jedrenima. Reci i sam, efendijo, jesu li te oni našli?
Nisam htio da ta dva siromaha izgube svoju nagradu, pa zato odgovorih:
— Da, oni su me pronašli.
— Tvoje su riječi veoma mudre, ali sad mi reci i to bi li te oni pronašli da
sam ih zadržao kod kuće umjesto što sam ih poslao u potragu za tobom?
— Hm, u tom slučaju me dakako ne bi pronašli.
— Kome imaš zapravo zahvaliti što su te oni opazili?
Bio sam prisiljen da se podvrgnem njegovoj logici. Uostalom, za nas nije
moglo biti od koristi da se sukobimo s njime. Zato sam mu odgovorio onako kako
je to i očekivao:
— Zapravo tebi.
On mi prijazno kimne i nastavi:
 — Kome dakle pripada tih tri stotine pijastera, efendijo?
— Samo tebi.
— Onda neka mi ih Hulam isplati. Nikom se ne smije nanijeti nepravda. I
kadija mora pripaziti da dođe do svoga prava.
Dobio je novac i spremio ga u džep. Na licima obih kavaza pokazalo se
silno razočaranje. Zato sam im se nezapaženo približio, izvadio iz vrećice dva
zlatnika i dao svakom po jednoga. To sam morao obaviti potajice jer bi se inače
kadija ponovo mogao boriti za pravdu.
Oba redara bila su silno sretna zbog toga dara, a mene to nije ništa stajalo
jer sam kavaze isplatio Ali Manahovim novcem.
Sad je kadija poslao po kavaze koji su ubrzo stigli. Prije nego što smo
krenuli dao mi je kadija znak da dođem na stranu. Bio sam radoznao što će mi
tako povjerljivo saopćiti.
— Efendijo — reče. — Jesi li zaista siguran da je to onaj derviš iz
Stambula?
— Potpuno siguran! — odgovorih.
— On je bio prisutan kad su te uhvatili?
— Jeste. Odredio je štoviše visinu otkupnine koju sam imao isplatiti.
— I on ti je oduzeo sve što si imao u džepovima?
— Jeste.
— I tvoju vrećicu s novcem?
— Jeste — odgovorih.
Sad sam počeo naslućivati što kadija kani. Pripovjedajući o svom
doživljaju ja sam iskreno spomenuo da sam u svojoj novčarci pronašao više
novaca nego što ga je nekad u njoj bilo. Kadija je dakle nišanio na taj iznos i htio
ga zaplijeniti. Stao me ispitivati dalje veoma prijaznim i povjerljivim glasom:
— Je li danas imao tu novčarku u džepu?
— Jeste. Ja sam je izvadio odande.
— I u njoj je bilo više novaca nego prije?
— U njoj je bilo nekoliko zlatnika što ih ja nisam stavio onamo. To je
istina.,
— Onda ćeš sigurno priznati da taj novac ne pripada tebi.
— Ah! A kome onda pripada?
— Dakako njemu, efendijo.
— To mi nije jasno. S kojeg razloga bi on stavljao novac u moju novčarku?
— Jer mu se tvoja vrećica više sviđala nego vlastita. Ipak nitko ne smije
zadržati ono što mu ne pripada.
— U tom pogledu imaš pravo. Misliš li uostalom time reći da sam zadržao
nešto što mi ne pripada?
— Dakako! Zlatnike što ih je on stavio u vrećicu.
— Valahi! Nisi li iz njegovih usta čuo da on poriče da je stavio novac u
moju vrećicu?
— To su laži!
 — Ali ih najprije treba dokazati. Ne znam ništa o tom novcu.
— Ali ti sam kažeš da se taj novac nije prije nalazio u vrećici.
— To priznajem. Nitko ne može reći kako je novac stigao u vrećicu. Ali
budući da se sada nalazi u njoj, moje je vlasništvo.
— To ne mogu dopustiti. Vlast mora oduzeti taj novac da ga vrati pravom
vlasniku.
— Najprije mi reci kome pripada kišnica koja u toku noći padne u tvoje
dvorište?
— Čemu to pitanje?
— Da li vlast odnosi tu vodu da bi je predala pravom vlasniku? Preko noći
je kiša pala u moju vrećicu. Kišnica pripada meni jer je se odrekao onaj jedan
jedini kome bi mogla osim mene pripadati.
— Čujem da si stranac koji ne poznaje zakone, ove zemlje.
— To može biti, ali zato slušam svoje vlastite zakone. Kadijo, taj novac ću
zadržati. Nećeš ga dobiti.
Rekavši to okrenuh se od njega, a on nije pokušao da me nagovori da
izmijenim svoju odluku. Uopće nisam namjeravao da taj novac zadržim za sebe,
ali sam ga mogao bolje upotrijebiti nego da dopustim da padne u bezdani džep
takvog službenika.
Zatim krenusmo, svi koji smo u tom sudjelovali. Kavazi su dobili
zapovijed da nas slijede izdaleka kako ne bismo pobudili preveliku pažnju.
Stigli smo do ugla na kojem smo se sinoć sudarili s onim čovjekom. I
Hulam se tačno sjećao toga ugla. Odavde sam ja morao poslužiti kao vodič. Nije
mi bilo teško da pronađem pravu kuću. Vrata su bila zatvorena. Zakucali smo, ali
se nitko nije pojavio da nam otvori.
— Boje se — reče kadija. — Vidjeli su nas gdje dolazimo pa su se sakrili.
— To ne vjerujem — odgovorih. — Mora da nas je sreo jedan od tih ljudi
kad sam s Ali Manahom jahao kroz ulice. Vidio je da je derviš uhvaćen i da se
napadaj na mene izjalovio. Zato je odmah obavijestio sve ostale i oni su pobjegli.
— Onda moramo silom prodrijeti u kuću.
Sad su se prolaznici počeli zaustavljati da vide što će se dogoditi. Kadija
pošalje kavaze da ih rastjeraju, a zatim jednostavno probismo vrata koja nisu
pružila baš osobiti otpor.
Odmah sam prepoznao onaj dugački uski hodnik. Kavazi su se za tren oka
raštrkali po svim sobama, ali nigdje nisu uspjeli pronaći ni žive duše. Prema
različitim znacima mogli smo zaključiti da su stanovnici kuće vrlo naglo
pobjegli.
Potražio sam onu sobu u kojoj sam ležao. Kad sam se vratio u malo usko
dvorište kadija je ponovo počeo preslušavati Ali Manaha. Ovaj je sad nastupao
još sigurnije nego prije. Mora da se bojao da će ga stanovnici kuće izdati. Te je
bojazni sad nestalo jednako kao što su nestali i ljudi koje smo se nadali ovdje
zateći. Morao sam ponoviti svoj iskaz i pokazati mjesto na kojemu je on sjedio
kraj mene. Pokazao sam i ono mjesto na kojem sam se u dvorištu branio od pre-
moćnih napadača.
— I ti tvrdiš da uopće ne poznaješ ovu kuću? — upita ga kadija.
— Ne poznajem je — odvrati Ali Manah.
— Još nikad nisi bio ovdje?
— Nikad u cijelom svom životu. Sad se kadija obrati na mene.
— Tako ne može nitko lagati, efendijo. Počinjem vjerovati da se ti zaista
varaš.
— Onda bi se morao pretvarati i Isla koji ga je vidio u Stambulu.
— Zar je to nemoguće? Mnogi su ljudi jedan drugome slični. Taj ribar iz
Inade možda je posve nevin.
— Hoćeš li doći sa mnom malo u stranu, kadijo?
— Zašto?
— Htio bih ti nešto reći što ostali ne treba da čuju.
On slegne ramenima i odgovori:
— Ti ljudi mogu čuti sve što mi želiš reći, efendijo.
— Hoćeš li da čuju riječi koje neće ugodno zvučati tvojim ušima?
On malo razmisli a zatim reče gotovo strogo:
— Ti se nećeš usuditi da izrekneš ni jednu jedinu riječ koju ne bih volio
čuti. Ipak ću biti milostiv i ispuniti tvoju molbu. Dođi i reci što hoćeš.
On se udalji nekoliko koraka a ja pođoh za njim..
— Kako to da odjednom razgovaraš sa mnom posve drukčije nego dosad,
kadijo? — upitah ga. — Kako to da odjednom vjeruješ da je taj čovjek nevin, a
još maločas se činilo da si uvjeren u njegova krivnju?
— Uvidio sam da se varaš.
— Nisi — odgovorih mu prigušenum glasom. — Nisi uvidio da se varam
već si uvidio da si se ti sam prevario.
— U čemu sam se ja to imao prevariti? U tom ribaru?
— Ne, već u meni. Mislio si da ćeš se domoći moje vreće s novcem. To ti
nije uspjelo i sad je taj zločinac nevin.
— Efendijo!
— Kadijo!
On smrknu lice i reče:
— Znaš li da te mogu uhapsiti zbog te uvrede?
— To nećeš učiniti! Ja sam gost ove zemlje i padišaha. Nada mnom nemaš
nikakve vlasti. Velim ti da će Ali Manah sve priznati budeš li se pretvarao da ćeš
ga izbatinati. Ne mogu ti ništa propisivati ali bih htio da kod kuće pripovijedam
kako su sultanovi suci pravedni službenici.
— To mi i jesmo. Odmah ću ti to dokazati.
On priđe k ostalima i upita uhapšenika:
— Poznaš li handžiju Doksatija ovdje?
Uhapšenik problijedi, pa nesigurno odgovori:
— Ne poznajem. Još nikad nisam bio u Jedrenima.
 — Onda on ni tebe ne poznaje.
— A gdje bi me mogao vidjeti?
— Taj čovjek laže — upadoh ja. — Ta na njemu vidiš da ne govori istinu,
kadijo! Zahtijevam da ga suočiš sa Doksatijem, da bi — stoj! Zaboga, natrag!
Sasma slučajno sam, govoreći, podigao pogled. Nalazili smo se u malom
dvorištu sa svih strana okruženom zgradama. Pogled mi se zaustavi na nekoj vrsti
balkona, zatvorenog drvenim rešetkama. Kroz šupljine između rešetki bile su u
nas upravljene dvije puščane cijevi, jedna ravno u mene a druga u zarobljenika.
Tako mi se bar činilo. Smjesta sam se bacio u stranu i jurnuo prema izlazu da se
ondje zaklonim. U istom trenutku prasnuše dva hica. Odjeknu i glasni krik.
— Alah, ja-Alah! U pomoč!
To je kriknuo jedan od kavaza bacivši se na tlo kraj svoga druga koji se
valjao u krvi.
Jedan metak je bio namijenjen meni. To je bilo sigurno. Da nisam tako
brzo odskočio bio bih mrtav. Strijelac je već povlačio otponac kad sam skočio
ustranu. Nije mogao zadržati tane pa je ono pogodilo u glavu kavaza koji je stajao
tik iza mene.
Drugo tane je pogodilo svoj cilj. Ali Manah je ležao mrtav na zemlji.
Više nisam vidio. Trenutak kasnije potrčao sam preko dvorišta. Ovdje su
uske drvene stepenice vodile gore, onamo gdje se nalazila drvena rešetka.
Poslušao sam svoj nagon.
— Gore, sidi! Ja ću za tobom!
Bio je to glas mog malog hrabrog Halefa koji je smjesta potrčao za mnom.
Stigao sam gore u neki uski hodnik koji je vodio do nekoliko sobica, bolje reći
rupa. Hodnik je svršavao kod onih rešetki. Tu se još uvijek osjećao zadah
ispaljena baruta, ali ljudi nije bilo. Zajedno s Halefom pretražio sam sobe. Ni u
njima nije bilo nikoga. Bilo je upravo nerazjašnjivo kako su ubojice mogle
pobjeći. Bila su dvojica, jer sam posve jasno razabrao dvije puščane cijevi.
Onda s druge strane kuće začuh brze korake. Mora da su to bila dva
čovjeka. Stijena je bila građena od dasaka. U jednoj od njih ugledao sam
pukotinu, prišao sam bliže i provirio kroz nju. Tačno! Preko susjednog dvorišta
žurila su dva čovjeka noseći dugačke turske puške u rukama.
Skočio sam van na hodnik i viknuo u dvorište:
Brzo van na ulicu, kadijo! Ubojice bježe kroz susjednu kuću!
— Nije moguće! — odgovori kadija.
— Ta ja sam ih vidio. Brzo, brzo!
Kadija se okrenu svojim ljudima pa im vrlo spokojno reče:
— Pogledajte ima li pravo!
Dvojica kavaza se udaljiše polaganim koracima. No meni je bilo posve
svejedno hoće li ta dva čovjeka biti uhvaćena ili neće. Sišao sam natrag u
dvorište. Kad sam došao onamo, upita me kadija:
— Efendijo, jesi li ti hećim?
 Istočnjak vidi u svakom strancu liječnika ili vrtlara. Mudri kadija bio je
istog mišljenja.
— Jesam — odgovorih da skratim tu stvar.
— Onda pogledaj jesu li ta dvojica ustrijeljena na smrt. Kod Ali Manaha
nije moglo biti nikakve sumnje. Tane mu je prodrlo u jednu sljepočicu i izašlo na
drugu. Kavaz je bio pogođen u čelo ali je još živio. Ipak je bilo sigurno da će i on
za nekoliko minuta izdahnuti.
— Oče moj, oče moj! — jadikovao je onaj drugi kavaz koji je kleknuo kraj
ranjenika.
— Čemu jadikuješ? — reče kadija. — To mu je bio kismet. U knjizi je bilo
zapisano da će tako umrijeti.
Sad se vratiše i ona dva kavaza koja su onako polako krenula u potjeru.
— No, ima li taj efendija pravo? — upita kadija.
— Ima.
— Vi ste dakle vidjeli ubojice?.
— Vidjeli smo ih.
— Zašto ih niste uhvatili?
— Već su odmakli komad puta niz ulicu.
— Zašto niste požurili za njima?
— Nismo smjeli. To nam nisi zapovjedio. Zapovjedio si nam samo da
pogledamo ima li taj efendija pravo.
— Svi ste vi lijena pseta. Potrčite smjesta svi za njima i nastojte da ih
uhvatite!
Sad su svi vrlo brzo odjurili. No ja sam bio uvjeren da će oni, čim izmaknu
tako daleko da ih ne uzmognemo više čuti, veoma smanjili tu brzinu.
— Alah akbar! — mrko promrmlja Halef. — Ta dva psa htjela su te
ustrijeliti, sidi, a sad eto smiju pobjeći.
— Pusti ih da bježe, dobri moj Halefe! Nije vrijedno truda da učinimo ma i
jedan korak zbog njih.
— Ali da te je tane pogodilo?
— Onda bi ona dvojica bila izgubljena. Ti im ne bi dopustio da umaknu.
Kadija se bavio mrtvim tijelom uhapšenika. Onda upita:
— Znaš li, efendijo, zašto su ga ustrijelili?
— Dakako da znam. Mislili su da će ih izdati. On nipošto nije bio snažan i
smion značaj. Od njega bismo sve doznali.
— Dobio je svoju plaću! Ali zašto su pucali na tog drugog čovjeka?
— Nisu pucali na njega već je tane bilo namijenjeno meni. Samo zbog toga
što sam u posljednjem času skočio u stranu, tane je pogodilo njega jer je stajao iza
mene.
— To znači da su se tebi htjeli osvetiti?
— Svakako. Što ćeš učiniti s mrtvim tijelom?
 — Neću se prljati njime. Taj je čovjek dobio što ga pripada. Dat ću ga
pokopati. To je sve što mogu učiniti. Njegov konj stoji još kod Hulama. Poslat ću
po njega.
— A njegov otac? Zar da taj umakne?
— Hoćeš li ga i dalje progoniti, efendijo?
— Svakako.
— Kada?
— Tebi više nismo potrebni?
— Niste. Možete otputovati.
— Onda ćemo krenuti za dva sata.
— Neka vas Alah prati i neka vam omogući da uhvatite bjegunca.
— Da, neka nam Alah pomogne, ali ja se ipak ne odričem ni tvoje pomoći.
— Ja da vam pomognem? Kako?
— Nisi li mi obećao uhidbeni nalog i šest kavaza?
— Jesam. Oni su imali prije zore čekati pred Hulamovim vratima. Ali meni
su u međuvremenu rekli da si ti nastradao. Trebaš li svu šestoricu?
— Ne trebam. Trojica su dovoljna.
— Za dva sata će biti kod tebe. No hoćeš li i ti održati riječ koju si mi dao?
— Održat ću je jednako kao i ti svoju.
— Onda mi ostaj zdravo. Neka te Alah živog i zdravog, odvede u zemlju
tvojih otaca!
Otišao je. Otkako sam odbio da mu predam novac on se posve izmijenio.
Nestali su i njegovi podređeni. Samo sin je još klečao kraj oca i glasno jadikovao
za njim. Ovaj je ležao u posljednjem trzajima. Izvukao sam svoju vrećicu s
novcem, odbrojio novac koji je nekada pripadao Ali Manahu i predao ga kavazu.
On mi usprkos svojoj tuzi dobaci veoma začuđeni pogled i uputa me:
— Daješ li ti to meni, efendijo?
— Da, tebi. Pokopaj s tim novcem svoga oca, ali kadiji ne reci ništa.
— Hvala ti, gospodine! Tvoja dobrota kaplje balzam u ranu koju mi je
Alah zadao. Moj otac je morao poslušati njegov zov. Siromašan sam ali sad mu
mogu na grob postaviti nišan s turbanom da bi posjetioci mezarluka vidjeli da
ovdje leži vjerni prorokov sin.
Još nismo stigli u Hulamov stan kad susretosmo dva kavaza koji su došli
po Ali Manahova konja.
I tako se dakle dogodilo ono što sinoć ne bi nitko smatrao mogućim.
Upitao sam: »Zar Ali Manah ne treba da bude kažnjen? Pravda nije trebala da ga
potraži u Stambulu. On joj je sam utrčao u ruke. Na žalost, mi smo uslijed toga
događaja izgubili cijelo prije podne. Sad smo morali nadoknaditi to zakašnjenje.
Održali smo ratno vijećanje. Najprije je Hulam upitao kakvi su to ljudi
morali stanovati u kući u kojoj je poginuo derviš. Držao je da su stajali u vezi s
»nasrima« u Stambulu. To je bilo vjerojatno, ali ja sam ih istodobno smatrao
onakvim ljudima za koje stanovnici Balkanskog poluotoka kažu da su otišli u
planine.
 Tek sad sam stigao da izvadim papirić koji dosad nisam uspio pročitati.
— Umiješ li ti čitati te retke, efendijo? — upita Isla.
Trudio sam se što sam više mogao ali sam mu morao priznati da ne
umijem. Papirić je išao iz ruke u ruku, ali uzalud. Nitko ga nije umio pročitati.
Pojedina slova bila su prilično jasno napisana, ali su sačinjavala riječi koje su i
meni i svim ostalima bile potpuno strane i nerazumljive.
Sricao sam najkraće od njih, ali one nisu imale smisla. Onda se moj dobri
Halef pokazao kao najmudriji od svih nas.
— Efendijo — upita on — tko je napisao tu cedulju?
— Vjerojatno Hamd el Amazat.
— No, taj čovjek ima razloga da čuva kao tajnu ono što je napisao. Ne
misliš li da je pisao nekim tajnim pismom?
— Hm, možda imaš pravo. Hamd el Amazat je morao voditi računa o tome
da bi taj listić mogao pasti u krive ruke. Pismo nije tajno ali se čini da su slova
neobično poredana. »Sa ila ni«... to ne razumijem. »Al« to je riječ koja postoji...
»nah« nije nikakva istočnjačka riječ... ali, ako je okrenemo onda se pretvara u
»han«.
— Možda je sve obratno pisano! — reče Hulam. — Ti si pročitao »ila«
Ako to okrenemo onda je »ali«.
— Posve tačno! — odgovorih. — To je ime a istodobno je i srpska riječ.
»Ni« daje obrnuto »in«. To je rumunjski i znači »veoma«.
— Pročitaj sva tri retka slijeva nadesno umjesto zdesna nalijevo — reče
Isla.
Tako sam i učinio, ali me je stajalo dosta truda prije nego što mi je uspjelo
da slova skupim drukčije tako da su nastale povezane riječi. Rezultat tih
nastojanja bila je rečenica:
»In pripeh beste la karanorman han ali iza panajir menelikde«.
To je svakako bila namjerna mješavina rumunjskog, srpskog i turskog
jezika i glasila je:
— Što brže vijest u Karanormanhan, ali nakon sajma u Meneliku«.
— To je tačno, to mora da je pravilno! — viknu Hulam. — Za nekoliko
dana održat će se sajam u Meneliku.
— A Karanormanhan? — upitah. — Tko poznaje to mjesto? Gdje leži?
Nitko ga nije poznavao. Ta riječ znači »kuća u crnoj šumi« ili »kuća u
mračnoj šumi«. Mjesto je dakle svakako bilo maleno i ležalo je u šumi, duboko u
šumi. Ali u kojem kraju?
Palo je desetak prijedloga kako da se pronađe to tajanstveno mjesto, no
činilo se da nijedan od njih nije vodio k cilju.
— Nemojmo se više toliko naprezati — rekoh. — Glavna je stvar da vijest
treba u Karanormanhan prenijeti tek nakon godišnjeg sajma u Meneliku. Iz toga
zaključujem da primalac toga pisma treba da najprije posjeti sajam a tek onda
pođe u Karanormanhan. Put kojim su ona tri konjanika sinoć krenula vjerojatno
vodi u Menelik, zar ne?
 — Tako je — odgovori Hulam. — Imaš pravo, efendijo. Taj Barud el
Amazat otišao je u Menelik. Ondje ćete ga sigurno naći.
— Onda ne smijemo gubiti vremena već krenimo odmah. Istodobno treba
poslati glasnika Henryju Galingreu u Skadar da ga opomenemo.
— Ja ću se pobrinuti za to. Međutim, prije nego što krenete ručajte kod
mene, a osim toga morate mi dopustiti da se pobrinem za sve što trebate za put.
Ukratko, za dva sata bili smo u dvorištu spremni za put. Bilo nas je
četvoro: Osko, Omar, Halef i ja. Ostali su morali ostati u Jedrenima.
— Efendijo — upita Isla — kad ćemo se opet vidjeti?
— Ne znam. Ako uskoro stignemo one koje tražimo, vratit ću se natrag da
Baruda el Amazata dovedem u Jedrene. Ako nam pak oni umaknu dalje, možda
se više nikad nećemo vidjeti.
— Ne dao Alah! Sve ako sad i odeš u svoju domovinu, ipak moraš još
jednom doći u Stambul da opet vidimo tvoje lice. Ali tvoga Hadži Halefa Omara
pošalji nam odmah natrag.
— Ja odlazim onamo kamo ide i moj efendija — reče Halef. — Samo ću se
onda odvojiti od njega, ako me otjera.
Uto vratar pusti u dvorište ona tri kavaza što nam ih je poslao kadija.
Umalo da se nisam glasno nasmijao kad sam ih ugledao. Sjedili su na nekoj
kljusadi od kojih nijedna nije vrijedila ni stotinu pijastera. Bili su naoružani do
zuba, a pri tom su izgledali kao najmiroljubiviji ljudi svijeta.
Jedan od njih prijaše bliže, ispitijivo me pogleda i upita:
— Efendijo, jesi li ti onaj koji se zove Kara Ben Nemzi?
— Jesam — odgovorih.
— Naređeno mi je da ti se javim. Ja sam naime kavaz-baša. Bio je dakle
zapovjednik one druga dvojice.
— Imaš li uza se uhidbeni nalog? — upitah.
— Imam, efendijo.
— Umijete li dobro jahati?
— Jašemo kao đavoli. Morat ćeš se mnogo napregnuti da održiš korak s
nama.
— To me raduje. Je li vam kadija napisao koliko imate dobiti svakoga
dana?
— Jeste. Treba da nam po osobi svakoga dana platiš deset pijastera. Evo
pismo!
Bilješka je zaista glasila na deset pijastera dnevno po osobi. To je bilo
nešto posve drugo od onoga što je kadija ugovorio sa mnom. Zapravo sam mu
trebao vratiti ta tri junaka koji su jahali kao đavoli, ali jedan pogled na njih uvjeri
ma da im sigurno neću vječno morati plaćati dnevnice. Kavaz-baša virilo je na
konju kao šišmiš na oluku krova, a i ona druga dvojica kao da su bila građena
posve na isti kalup.
— Znate o čemu se radi? — upitah ih.
 — Dakako — odvrati vođa naših pratilaca. — Treba da uhvatimo tri
lopova koje vi ne umijete uhvatiti, pa onda i vas i njih dopremiti natrag u
Jedrene..
To je bio zaista neobičan način izražavanja, no ipak priznajem da su ta
trojica bila upravo onakva kakve sam zaželio. Slutio sam da ćemo imati radi čega
da se smijemo. Halef se naprotiv očito silno ljutio što se kadija usudio da nam
pošalje takve pratioce.
Sad se stadosmo opraštati. To se odvilo na slikoviti istočnjački način, ali
zaista iskreno i srdačno. Nismo znali hoćemo li se još ikada vidjeti ili nećemo, pa
je to dakle bio rastanak na neodređeno vrijeme, ne onaj teški oproštaj za cio život,
ali ni onaj lagani, površni zdravo na kratko vrijeme.
Istina je, napuštao sam drage prijatelje, ali moj najmiliji prijatelj, moj
Halef, ostao je još kod mene. To je ublažilo ono turobno raspoloženje od kojega
se nitko na rastanku ne može obraniti.
Mislio sam da ću iz Jedrena otputovati prema Filipima, ali sad me je put
vodio, drugamo, prema zapadu od Arde, ususret većim naporima i opasnostima.

KRAJ

ŽELEZNI

www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net