1.

UVOD

Otpornost materijala općenito se može definirati kao skupina zahtijeva koji se

postavljaju na materijal s gledišta eksploatacijskih karakteristika proizvoda. Pored
otpornosti materijala tu su još i neki drugi zahtjevi:

 funkcionalnost;

 pouzdanost;

 trajnost i sl.

Pod otpornošću materijala podrazumijeva se otpornost mehaničkom opterećenju

ili mehanička otpornost, otpornost vanjskim utjecajima (otpornost koroziji, visokoj ili
niskoj temperaturi), te otpornost trošenju ili tribološka otpornost. Ovakva podijelu ne
treba uzimati strogo budući da se sve tri vrste otpornosti u većoj ili manjoj mjeri
prekrivaju.

Mehanička otpornost materijala određena je njegovim mehaničkim svojstvima.

Mehanička svojstva zauzimaju istaknuto mjesto među ostalim fizikalnim i kemijskim
svojstvima jer se temeljem njih dimenzioniraju dijelovi strojeva i elemenati konstrukcija.
Prilikom dimenzioniranja potrebno je sagledati intenzitet, način te trajanje svih mogućih
mehaničkih opterećenja koja će se pojaviti tijekom eksploatacije. Stoga se strojni
dijelovi odnosno dijelovi konstrukcija dimenzioniraju na osnovu onih mehaničkih
svojstava koja karakteriziraju mehaničku otpornost materijala za određene
eksploatacijske uvjete. Osnovni je cilj da se tijekom eksploatacije ne pojavi lom odnosno
plastična ili trajna deformacija što bi funkcionalno onemogućilo rad strojnog dijela ili
čitave konstrukcije.

Mehanička svojstva materijala, kao i sva ostala svojstva, posljedica su

strukturnog stanja materijala. Strukturno stanje nekog materijala dobiva se obradom
materijala određenog (kemijskog) sastava određenim tehnološkim postupkom. Tako se
izborom materijala i odgovarajućeg tehnološkog postupka postiže ciljano
(mikro)strukturno stanje koje će dati željena (mehanička) svojstva. Poznavanjem
korelacije mikrostruktura – mehanička svojstva moguće je unaprijed proračunati
mehanička svojstva koristeći određene (mikro)strukturne parametre. Međutim, to vrijedi
samo za idealne tvari.

Za idealni kristal teoretska “razdvojna” čvrstoća, teo, potrebna za razdvajanje

kristalnih ravnina, slika 1, određena je izrazom:
1

 E   2
 teo  2  , gdje je (1)
 d 
E - modul elastičnosti, MN/m2;
 - površinska energija (energija potrebna za stvaranje nove površine), J/m2;
d - razmak kristalnih ravnina.



Slika 1. Razdvajanje ravnina kristalne strukture

Za kubičnu kristalnu rešetku razmak kristalnih ravnina iznosi:

a
d hkl  , gdje je (2)
h  k 2  l 2 2
1
2

a parametar jedinične čelije (najmanja udaljenost između atoma u određenom smjeru

kristalne rešetke), a h, k, l su Millerovi indeksi ravnina.

U tablici 1 navedene su vrijednosti teoretske “razdvojne” čvrstoće za idealne kristale

bakra, -željeza, grafita (Cg) i dijamanta (Cd).
Tablica 1. Vrijednosti modula elastičnosti, površinske energije i teoretske “razdvojne”
čvrstoće za idealne kristale nekih materijala

E  teo
Materijal (h k l)
N/mm2 J/m2 N/mm2

Cu 192 000 1,65 (1 1 1) 39 000

Cu 67 000 1,65 (1 0 0) 25 000

-Fe 132 000 2,00 (1 0 0) 30 000

-Fe 260 000 2,00 (1 1 1) 46 000

Cg 10 000 0,07 (0 0 0 1) 1 400

Cd 1 210 000 5,4 (1 1 1) 205 000

Teoretsko smično naprezanje potrebno za smicanje kristalnih ravnina, slika 2,

idealnog kristala dano je izrazom:
Gb
teo  , gdje je (3)
2 d
G - smični modul, MN/m2 ili N/mm2;
b - burgersov vektor;
d – razmak kristalnih ravnina.


Slika 2. Smicanje kristalnih ravnina

Vrijednost teoretskog smičnog naprezanja približno je jednaka:

G
 teo  (4)
10
U tablici 2 uspoređene su vrijednosti teoretskog smičnog naprezanja za idealne kristale
-Fe, Cu i Al.
Tablica 2. Vrijednosti modula smika i teoretskog smičnog naprezanja
za idealne kristale nekih materijala
G teo
Materijal
N/mm2 N/mm2
-Fe 84 000 8 400
Cu 46 000 4 600
Al 27 000 2 700

Međutim stvarne vrijednosti “razdvojne” čvrstoće i smičnog naprezanja za realne

materijale bitno su niže. Tako stvarno smično naprezanje za -Fe iznosi samo 10
N/mm2. Razlog toliko sniženoj stvarnoj vrijednosti u odnosu na teoretsku je prisutnost
nesavršenosti u (mikro)strukturi realnih materijala. Kod kristalnih materijala te
nesavršenosti nazivamo nepravilnostima (defektima) kristalne građe. Nepravilnosti
kristalne strukture nulte, prve, druge i treće dimenzije bitno smanjuju mehanička
svojstva realnog materijala u odnosu na idealnu tvar. Posebice je važna uloga
dislokacija. No te iste nepravilnosti u realnim materijalima mogu poslužiti za njihovo
očvršćivanje. Stoga se svi mehanizmi ili postupci očvrsnuća temelje se na postojanju
mikrostrukturnih prepreka koje usporavaju ili sprečavaju gibanje dislokacija i time
otežavaju tečenje materijala. Zbog toga se nužno povećava granica razvlačenja dok
vlačna čvrstoća ne mora rasti. Osnovni mehanizmi očvrsnuća jesu sljedeći:

(5)