Rudarsko-geološko-građevinski fakultet Tuzla

UNO Mehanika sa geomehanikom i geotehnika

TEMELJENJE

Dr.sc.-Dipl.ing. Adnan Ibrahimović, vanredni profesor

Akademska 2013/2014
 OSNOVE PROJEKTOVANJA TEMELJA

Temeljenje – inženjerska disciplina koja se bavi projektovanjem i izvođenjem

temelja. Treba je shvatiti kao vezu između građevinskih disciplina i geotehničkih
disciplina koje se bave proučavanjem svojstava i ponašanja tla.

Temelj - dio konstrukcije koji preuzima i prenosi opterećenje sa objekta na tlo ili
stijenu. Temelji su prelazni elamenti konstrukcije kojima se transformiše visoka
otpornost materijala konstrukcije na relativno niske otpornosti tla, na koje se
objekat oslanja.

Zadatak temeljenja – omogućiti sistematsko upoznavanje osnova za

projektovanje temelja i ukazati na način izvođenja radova u različitim
okolnostima građenja.

Aktivna zona tla (podloga) – je zona u tlu u kojoj se javljaju dodatni naponi
usljed prisustva objekta.
Kontakta površina temelja (naliježuća spojnica temelja) – površina oslanjanja
temelja na tlo.

Dubina temeljenja – rastojanje od površine terena do kontaktne površine temelja.

Projektovanje temelja – kompleksan proces koji uzima u obzir interakciju tla,

temelja i konstrukcije iznad temelja. Temelj se projektuje prema graničnim stanjima
konstrukcije i tla, sa težnjom da se postigne ekonomičnost u pogledu troškova
materijala, obima radova i troškova građenja.

Podjela temelja:
•Plitki temelji (površinski direktni, neposredni) – grade se u otvorenom,
relativno plitkom iskopu, koji opterećenje na podlogu prenosi preko kontaktne
površine temelja.
•Duboki temelji (indirektni, posredni) – grade se duboko u tlu a opterećenje na
podlogu prenose dijelom preko kontaktne površine a dijelom preko bočnih strana
temelja.
Algoritam projektovanja temelja:

1. Prikupljanje potrebne tehničke dokumentacije,

2. Procjena svojstava i nosivosti tla ispod objekta,
3. Izbor dubine temeljenja,
4. Izbor tipa temelja,
5. Određivanje dozvoljene nosivosti tla,
6. Određivanje napona u kontaktnoj površini temelja – dimenzionisanje temelja,
7. Kontrola stabilnosti temelja,
8. Proračun slijeganja temelja,
9. Izbor načina izvršenja radova.

Određene specifičnosti u ovom algoritmu, kada se radi o plitkim i dubokim

temeljima, odnose se na algoritamske korake 5 – 9, mada se generalno algoritmi za
ove dvije vrste temelja ne razlikuju i sastoje se od istih operacija.
 PRIKUPLJANJE POTREBNE TEHNIČKE DOKUMENTACIJE

1. Geodetska podloga – definiše prostornu konfiguraciju terena a pod tim

pojmom se podrazumjevaju situacioni planovi lokacije objekta (R= 1:500 ili
1:1000) sa svim bitnim podzemnim linijskim infrastrukturnim objektima,
obuhvatajući i njihove karakteristike (prije svega dubina na kojoj se nalaze).
2. Geološka podloga – predstavlja geološke karte unutar kojih su bitne
inženjerskogeološke karakteristike (klizišta, karstni procesi, makroporozni
slojevi i td.), kao i geomorfološke karakteristike. Na osnovu njih se procjenjuje
mogućnost i karakteristike gradnje budućeg objekta (obuhvata i ograničenja)
kao i uticaje budućeg objekata na razvoj određenih geoloških procesa.
3. Seizmološka podloga – sadrži podatke o osnovnim karakteristikama kretanja
tla u slučajevima zemljotresa na razmatranoj lokaciji. Bitni podaci su
seizmičnost područja i karakteristike seizmičkih talasa i njihov uticaj na objekte.
4. Hidrogeološka podloga – sadrži relevantne hidrogeološke uslove koji vladaju
na lokaciji budućeg objekta, kao što su: NPV, brzina i tok PV, oscilacije NPV,
karakter veze PV i površinskih vodotoka, filtraciona svojstva vodonosnih slojeva
(zahvati vještačkog sniženja NPV), pojava i značaj sufozije (iznošenje čestica tla
kretanjem vode) i hemijski sastav vode.
5. Geotehnička podloga – sadrži podatke o fizičko-mehaničkim karakteristikama
tla, koje obično čine podaci o: istražnim radovima, sastavu tla (slojevima) i
njegovim osobinama (otporne karakteristike, deformabilnost, vodopropusnost),
kao i primjenjenim istražnim metodama koje su se koristile in situ i u
laboratoriji. Na osnovu geomehaničkog elaborata se vrši izbor načina iskopa tla,
obezbjeđenje građevinske (temeljne) jame, način izvođenja temelja i podzemnih
dijelova objekta.
6. Arhitektonsko-građevinski projekat konstrukcije objekta iznad temelja –
sadrži planove objekta, podatke o opterećenjima, statičko-konstrukcijske
karakteristike, osjetljivost objekta na neravnomjerno slijeganje i rotaciju temelja,
materijal za građenje i dr.
 PROCJENA NOSIVOSTI I KARAKTERISTIKA TLA ISPOD OBJEKTA

Jedinica zapremine tla se sastoji od granularnog skeleta i od pora u tlu (pore

mogu biti ispunjene vazduhom i vodom).
Fizičko-mehaničke osobine tla su u funkciji od granularnog skeleta odnosno
karakteristika zrna od koga je taj skelet izgrađen.
Prema jedinstvenoj AC klasifikaciji imamo sljedeće kategorije tla:
1. Krupnozrna (nekoherentna) tla, obuhvataju drobinu – oblutke, šljunak (G),
pjesak (S), čija svojstva zavise od graduiranosti, koja može biti dobra (W),
slaba (P), jednolična (U).
2. Sitnozrna (koherentna) tla, obuhvataju prašinu (M), glinu (C), koloidne
čestice, čija svojstva zavise od plastičnosti , koja može biti mala (L), srednja (I)
i visoka (H). Najvažnija karakteristika im je konzistencija (stepen krutosti
odnosno pokretljivosti). Imamo: čvrsto, polučvrsto, plastično i tečno
konzistentno stanje.
Ova stanja su definisana Atterberg-ovim granicama :
• Granica kupljanja SL,
• Granica plastičnosti PL,
• Granica tečenja LL (sadržaj vode na ovoj granici određuje kategoriju
plastičnosti).
Postoje tri geološka profila podloge:

Homogene podloge

Slojevite podloge

Heterogene podloge
Fizičko-mehanička svojstva tla zavise i od strukture tla, koja može biti:

Zrnasta

Sunđerasta

Pahuljičasta
 FIZIČKE KARAKTERISTIKE TLA

Fizička svojstva tla bazirana su na odnosu, zapreminskom ili težinskom,

granularnog skeleta i pora i definišu stanje u kome se tlo nalazi.

Poroznost (n), predstavlja odnos zapremine pora (Vp) i ukupne zapremine tla
(V).

 Koeficijent poroznosti (e), predstavlja odnos zapremine pora (Vp) i

zapremine granularnog skeleta (Vs).

e  0,6 prirodno tlo je dobra podloga,

e > 0,8 a radi se o pjeskovitom tlu potrebno je njegovo poboljšanje da bi bio
podloga,
e > 1,0 a radi se o glini potrebno je vršiti poboljšanje tla.
Relativna zbijenost (stepen gustine) nekoherentnog tla (Dr), data je
izrazom:

emax – koeficijent poroznosti u stanju najmanje zbijenosti,

emin – koeficijent poroznosti u stanju najveće zbijenosti,
e – koeficijent poroznosti u prirodnom stanju.

Dr = 0,0 – 0,2 jako rastresito tlo,

Dr = 0,2 – 0,4 rastresito tlo,
Dr = 0,4 – 0,7 srednje zbijeno tlo,
Dr = 0,7 – 0,9 zbijeno tlo,
Dr = 0,9 – 1,0 jako zbijeno tlo.

Vlažnost tla (w), predstavlja odnos težine vode u porama (Gw) i težine
potpuno suhog tla (Gs).
Stepen vlažnosti (Sr), predstavlja odnos količine vode u prirodnom stanju (w) i
u potpuno zasićenom stanju (wz).

Indeks plastičnosti koherentnog tla (Ip), dat je izrazom:

wl – vlažnost na granici tečenja tla L,

wp – vlažnost na granici plastičnosti tla PL.

Indeks konzistencije koherentnog tla (Ic), u funkciji je od vlažnosti tla i dat je

izrazom:

Ic < 0 tečna konzistencija,

Ic = 0,0 – 0,25 vrlo mehka plastična konzistencija,
Ic = 0,25 – 0,50 mehka plastična konzistencija,
Ic = 0,50 – 0,75 srednje-plastična konzistencija,
Ic = 0,75 – 1,0 tvrdo-plastična (kruta) konzistencija,
Ic = 1,0 – 1,25 polutvrda konzistencija,
Ic > 1,25 tvrda konzistencija.
Zapreminska težina tla bez pora (s), predstavlja zapreminsku težinu
granularnog skeleta i kreće se u granicama 25,5 – 28 kN/m3.

Zapreminska težina tla u suhom stanju (d), data je izrazom:

Zapreminska težina tla u prirodnom stanju (t ili ), kreće se u granicama od
17 – 22 kN/m3 i data je izrazom:
Zapreminska težina potpuno zasićenog tla (z), kreće se u granicama od 19 –
22 kN/m3 i data je izrazom:

Zapreminska težina tla potpopljenog u vodu (’t ili ’), kreće se u granicama
od 9 – 11 kN/m3 i data je izrazom:

Odnos zapreminskih težina je: s > z > t > d > ’t

 MEHANIČKE KARAKTERISTIKE TLA
Mehaničkim karakteristikama tla definisano je ponašanje tla pod djejstvom spoljnjih
uticaja odnosno opterećenja, a tim karakteristikama se bavi naučna disciplina
Mehanika tla.
Mehaničke karakteristike tla značajne za temeljenje građevinskih objekata su:
•Vodopropusnost tla (voda u tlu) ,
•Defirmabilnost ili stišljivost tla,
•Otpornost na smicanje,
•Bočni pritisci tla na podzemnu konstrukciju.

Vodopropusnost tla, je osobina tla da propušta vodu i tako omogućava kretanje

vode kroz tlo (podzemne vode) što nazivamo filtracija.
Vodopropusnost = f(granulometrijskog sastava, strukture, sadržaja glinovitih i koloidnih čestica, organiskih materija i soli).

Hidrostatski pritisak, q = z

Uzgon (u), je vertikalna komponenta pritiska vode na dio konstrukcije ispod NPV,
prividno rasterećuje konstrukciju i jednak je količini vode koju je konstrukcija
istisnula.

Postoje dva načina proračuna težine konstrukcije djelimično potopljene u vodi:

I. Težina se određuje sa zapreminskom težinom u suhom stanju pa se umanjuje
za uzgon,
II. Težina dijela iznad vode se računa sa zapreminskom težinom u suhom stanju a
potopljenog sa zapreminskom težinom u u potopljenom stanju.
Hidrodinamički pritisak, koji se javlja prilikom kretanja vode kroz tlo i po
intenzitetu je manji od hidrostatskog pritiska.

Hidrodinamički pritisak je proporcionalan hidrauličkom gradijentu (i) i težini

vodenog stuba (zw).
Deformabilnost tla – stišljivost, predstavlja osobinu tla da se pod uticajem
opterećenja deformiše odnosno sliježe.

Deformabilnost = f(promjene oblika, promjena poroznosti, promjena fizičkog stanja, vrste tla, opterećenja)

Kod potpuno suhog tla deformacije se dešavaju na račun promjene međusobnog

položaja čestica, odnosno energija spoljnjeg opterećenja se troši na savladavanje
trenja i kohezije među tim česticama.

Kod potpuno vodozasićenog tla ukupni spoljni pritisak prihvata voda. U toku
vremena, sa isticanjem vode, pritisak se preraspodjeljuje da granularni skelet i na
vodu, sa tendencijom porasta pritiska na skeletu i smanjenjem dijela pritiska koji
prihvata voda, sve do trenutka kada se uravnotežuje spoljni pritisak sa pritiskom u
granularnom skeletu a voda prestaje da ističe. Ovaj proces se naziva
konsolidacija tla, i definiše se kao deformacija tla na račun istiskivanja vode iz
pora, pri djelovanju opterećenja.

Oznake konsolidacije:
NC – normalno konsolidovana glina,
OC – prekonsolidovana glina.
Pri slijeganju tla zasićenog vodom javljaju se dvije vrste napona:
•Efektivni ili stvarni napon (’),
•Porni pritisak (u).
Zbir ova dva napona daju totalni (ukupni) napon ().

Otpornost tla na smicanje, predstavlja osobinu tla da se suprostavi težnji

spoljašnjih opterećanja da izazovu klizanje jednih čestica tla u odnosu na druge.

Unutrašnje trenje () je trenje između zrna granularnog skeleta tla. Koeficijent
trenja je tangens ugla unutrašnjeg trenja tla (tan).

Kohezija (c) je otpor smicanja usljed postojanja veza između čestica granularnog
skeleta tla.

Otpornost tla na smicanje (smičuća čvrstoća tla) (n) definisana je Coulomb-ovim

zakonom:

n – normalni napon (totalni) koji djeluje u ravni smičućeg napona

Granično naponsko stanje u tlu (stanje granične ravnoteže, stanje loma) predstavlja
ono naponsko stanje pri kome se ni najmanje povećanje spoljašnjih uticaja ne može
kompenzovati otporom tla. Granična ravnoteža je postignuta kada je ispunjen
uslov:
Bočni pritisci tla na podzemnu konstrukciju, se određuju iz Rankin-ovih
uslova granične ravnoteže u tlu iza podzemne konstrukcije.

v = t vertikalni pritisak,

h = kv = kt horizontalni pritisak tla

k – koeficijent bočnog pritiska tla, u zavisnosti od načina i veličine pomjeranja

podzemne konstrukcije u odnosu na tlo.
horizontalni aktivni pritisak tla

koeficijent aktivnog pritiska tla

horizontalni pasivni pritisak (otpor) tla

koeficijent pasivnog pritiska tla

Kada je spriječeno pomjeranje konstrukcije tlo se nalazi u stanju elastične
ravnoteže a na kontaktu konstrukcije i tla javlja se horizontalni pritisak tla u
stanju mirovanja:

h = 0 = k0v horizontalni pritisak tla u stanju mirovanja

koeficijent pritiska tla u mirovanju ( 0,4 – 0,7 za NC i > 1 za OC)

Za krupnozrna tla i NC gline k0 se najčešće određuje preko Jakijevog izraza:

Za OC gline taj koeficijent je:

OCR – stepen prekonsolidacije gline

Kada se podzemna konstrukcija nalazi u koherentnom tlu tada kohezija utiče na

bočne pritiske tla konstantnim iznosom po dubini:

dodatak od kohezije za horizontalni aktivni pritisak

dodatak od kohezije za horizontalni pasivni pritisak

 POBOLJŠANJE TLA

Poboljšano tlo je tlo čija su svojstva poboljšana promjenama njegovog prirodnog

stanja. Poboljšanja mogu biti povećanje otpornosti tla na smicanje, smanjenje
deformabilnosti, smanjenje vodopropusnosti i sl.
Mjere poboljšanja su:
Zamjena tla,
Povećanje gustine tla, pomoću valjaka, nabijača, površinskim ili dubinskim
vibriranjem, šljunčanim šipovima.
Povećanje strukturne otpornosti tla, injektiranjem, elektrohemijskim
očvršćavanjem, termičkim očvršćavanjem.

IZBOR DUBINE TEMELJENJA

Izbor dubine temeljenja (Df) je jedan od najvažnijih koraka u procesu

projektovanja temelja jer utiče na stabilnost objekta ali i na ekonomičnost
radova. Pri izboru Df analizira se više parametara i svaki od njih daje
određenu minimalnu dubinu temeljenja. Mjerodavna je ona Df koja ima
najveću vrijednost.
Mjerodavni parametri za izbor dubine temeljenja su:
opasnost od mraza,
sastav i svojstva tla,
hidrogeološki uslovi,
osjetljivost tla na promjenu vlažnosti,
dubina temeljenja susjednih objekata,
postojeće podzemne komunikacije i prepreke,
veličina i priroda opterećenja,
namjena objekta,
dubina erozije riječnog dna i sl.

OPASNOST OD MRAZA

Kada se razmatra uticaj mraza na izbor dubine temeljenja mora se voditi računa o
vrsti tla, njegovoj vlažnosti i NPV u periodu mrazeva.
Kod oslanjanja temelja na stijenu najmanja dubina temeljenja nije ograničena, ali
se mora voditi računa da površinska voda ne dospije u kontaktnu površinu ukoliko
je ona u zoni (dubini) smrzavanja.
Kod oslanjanja temelja na sloj šljunka ili krupnozrnog pjeska dubina temeljenja
ne smije biti manja od 0,5 m od površine terena, a NPV mora da bude ispod dubine
smrzavanja.
Kod oslanjanja temelja na ostale vrste tala dubina temeljenja je u f-ji od najvećeg
NPV u periodu zamrzavanja:
•NPV > 3,0 m, Df  0,7 m,
•NPV < 3,0 m, Df > dubine smrzavanja.

Dubina smrzavanja je dubina na kojoj se može ostvariti temperatura smrzavanja

tla, za nekoherentna tla -1°C a za ostala tla +1°C (za naše uslove ova dubina je 0,8 –
1,0 m).

SASTAV I KARAKTERISTIKE TLA

Sastav i karakteristike tla su veoma važan parametar za izbor dubine temeljenja. U

pogledu ovog parametra izbora Df nemoguće je dati neko univerzalno uputstvo,
zbog same činjenice da se tlo javlja u veoma velikom broju kombinacija odnosno
velikom raznolikosti po sastavu i po karakteristikama, već se anlizira nekoliko
realnih varijanti i na osnovu toga se donosi odluka.
Kada je E1 < E2 analiziraju se dvije varijante:

I. Temeljenje u sloju manje otpornosti: manja Df , veće b1,

II. Temeljenje u sloju veće otpornosti: veće Df , manje b2.

 Kada je E1 > E2 bira se što manja dubina temeljenja a što veća dimenzija temelja

 Nasuto tlo se ne preporučuje kao podloga za temeljenje.

 HIDROGEOLOŠKI USLOVI

Najvažniji podatak je NPV.

Direktno utiče na troškove izvođenja radova temeljenja.
Bitan je i podatak o hemijskom sastavu vode.

OSJETLJIVOST TLA NA PROMJENU VLAŽNOSTI

Gline visoke plastičnosti (ekspanzivna tla), su tla osjetljiva na promjenu zapremine

kod promjene vlažnosti, a u tu grupu spadaju koherentna tla visoke plastičnosti.
Osjetljivost tla na promjenu zapremine se ocjenjuje prema Ip i SL:
• Ip < 15 (< 30 za vlažnu klimu) i SL 12 - neznatno osjetljivo tlo,
•Ip = 15 – 30 ( 30 – 50) i SL = 10 – 12 - umjereno osjetljivo tlo,
•Ip > 30 ( > 50) i SL < 10 - znatno osjetljivo.

Dubina zapreminskih promjena je u f-ji od vrste tla, promjene vlažnosti i NPV.

Zapreminske promjene su veće u plićim djelovima i značajne su do dubina
od 1,5 – 3,0 m (nema ih ispod NPV).
Za ekspanzivna tla Df  1,5 m, ispod korjenja rastinja, i ispod nivoa uticaja
temperaturnih promjena uzrokovanih procesima u objektu koji se temelji.
Les (metastabilna tla), prašinasto – glinovito tlo eolskog porijekla u prirodnom
stanju ima veliku otpornost zbog djelimične cementacije granularnog cementa
usljed prisustva CaCO3. Vlaženje donosi slabljenje veza te smanjenje otpornosti i
slijeganje lesa koji je opterećen.

Prilikom gradnje temelja treba spriječiti prodor vlage u les. Ukoliko je to nemoguće
onda se on izlaže vlaženju i pušta da se slegne (nekada je slijeganje toliko da
lokacija nije više pogodna za građenje), povećava se gustina (nabijanje) ili
strukturna otpornost (žarenjem).

DUBINA TEMELJENJA SUSJEDNIH OBJEKATA

Ako se temelj novog objekta nalazi neposredno uz temelj starog objekta tada oba
temelja moraju da budu na istoj dubini.
Ovo se čini iz razloga opasnosti da je tlo iznad nivoa iskopa bilo kojeg od temelja
poremećeno, što može da dovede do neplaniranih slijeganja.
Kada je potrebna dubina temeljenja novog objekta manja od dubine temeljenja
starog objekta temelj novog objekta se spušta na nivo starih temelja.

Kada je potrebna dubina temeljenja novog objekta veća od dubine temeljenja starog
objekta, stari temelji se spuštaju na nivo novih naizmjeničnim (u lamelama dužine
1,0 m) podziđivanjem.
Kada se temelji starog i novog objekta nalaze na određenom rastojanju tada je
potrebno zadovoljiti sljedeći uslov:

h  l tan

h – visinska razlika kontaktin površina starog i novog temelja,

l – horizontalno rastojanje ivica starog i novog temelja,
 – ugao unutrašnjeg trenja tla.
 POSTOJEĆE PODZEMNE KOMUNIKACIJA I PREPREKE

Podzemne komunikacije i prepreke dijelimo, uslovno, u dvije osnovne skupina:

I. Prirodne komunikacije i prepreke,
II. Vještačke komunikacije i prepreke.

Prirodne čine:
 Rasjedi,
 Pećine ,
 Podzemni prolazi i sl.

Vještački su:
 Tuneli,
 Stari rudarski potkopi (uopšte radovi),
 Infrastrukturni linijski objekti u urbanim sredinama (vodovod, kanalizacija,
toplovod).

Ukoliko se komunikacije nalaze pored mjesta temeljenja novog objekta tada ih

tretiramo kao susjedne objekte.
 VELIČINA I PRIRODA OPTEREĆENJA

Ovi parametri utiču na dimenzije temelja i na dubinu temeljenja.

Ako je preko temelja potrebno prenijeti znatne horizontalne sile odnosno

momente, dubina temeljenja je uslovljena potrebnim bočnim otporom kako bi se
obezbijedila stabilnost temelja.
 NAMJENA OBJEKTA

Namjena objekta svakako određuje i dubinu temeljenja.

Kod objekata koji imaju podzemne prostorije tada je Df > 0,4 m, mjereno u odnosu
na pod najniže prostorije u objektu.
Kod objekata sa podzemnim komunikacijama kontaktna površina temelja je ispod
nivoa najniže podzemne komunikacije.
Kada se dubina temeljenja ispod objekta mjenja prelaz sa visočijeg na niži nivo se
obavlja stepenasto s tim da je odnos visine i širine stepenika 1:2 (ne veći).
 DUBINA EROZIJE RIJEČNOG KORITA

Ovim erozijama su najviše ugroženi temelji mostova koji se nalaze u riječnom koritu.
Dubina temeljenja mostovskih stubova mora biti veća od dubine erozije riječnog dna
(opšta i lokalna erozija). Ova erozija se određuje na hidrauličkim modelima.

Lokalna erozija zavisi od:

-Oblika i dimenzija stuba,
-Dubine vode,
-Ugla pravca toka i ose stuba,
-Brzine toka,
-Sastava riječnog dna i td.
 IZBOR TIPA TEMELJA

Preko temelja se opterećenje od objekta prenosi na tlo, pri čemu mora biti
obezbjeđena stabilnost tla, a deformacije tla treba da budu u dozvoljenim
granicama, koje uslovljavaju naponska stanja u konstrukciji i eksploatacione
potrebe objekta.
Pri usvajanju tipa temelja treba napraviti analizu koje od mogućih tehničkih
rješenja je i ekonomski optimalno.
Pri ovoj analizi u obzir se uzimaju svi realni i relevantni uslovi koji se javljaju na
konkretnom lokalitetu izgradnje budućeg objekta odnosno njegovih temelja.

Uopšteno temeljenje jednog objekta, a na osnovu pomenutih realnih uslova

lokaliteta gradnje, može biti izvršeno sa dva osnovna tipa temelja:
I. Plitkim temeljima (direktnim, površinskim, neposrednim), koji se grade u
otvorenom relativno plitkom iskopu i koji opterećenje na tlo (podlogu) prenose
preko naliježuće površine (kontaktne spojnice),
II. Duboki temelji (indirektni, posredni), koji se grade duboko u tlu i koji
opterećenje na tlo prenose djelom preko naliježuće površine a dijelom preko
bočnih strana temelja.
 PLITKI TEMELJI

Primjenjuju se kada se na relativno maloj dubini nalazi sloj tla dovoljne nosivosti i
male deformabilnosti. U grupu plitkih temelja spadaju:
1) Masivni temelji, za temeljenje masivnih objekata, najčešće su od nearmiranog
betona, oblik zavisi od oblika konstrukcije.
2) Trakasti temelji, za temeljenje zidova i predstavljaju linijske oslonce, izvode se
od nearmiranog i armiranog betona.
3) Temelji samci, temeljenje stubova ukoliko je tlo dobrih otpornih karakteristika
i/ili su opterećenja od konstrukcije mala, predstavljaju tačkaste oslonce
(nearmirani ili armirani beton),
4) Temeljni nosači (kontragrede), su zajednički temelj za više stubova u nizu
(malo rastojanje među stubovima), linijski su oslonci i izvode se od armiranog
betona,
5) Temeljni roštilj, je zajednički temelj za više stubova u dva ortogonalna pravca
kada je tlo male otpornosti i/ili kada temeljni nosači ne obezbjeđuju potrebnu
prostornu krutost konstrukcije zbog neravnomjernih slijeganja, površinski su
oslonci od armiranog betona,
6) Temeljne ploče, za više stubova ili zidova kada je tlo male nosivosti i velika
opterećenja od objekta, smanjuju se neravnomjerna slijeganja, pogodni za
objekte sa prostorijama ispod NPV, površinski su oslonci od armiranog betona.
 DUBOKI TEMELJI
Primjenjuju se ukoliko se povoljno tlo nalazi na velikim dubunama i ukoliko je
potrebno prenijeti velike horizontalne sile i momente. Iskorišteni su im otpori tla na
bočnim stranama čime je povećana efikasnost uklještenja temelja u tlo. Mogu biti:
1) Temelji na šipovima, štapni elementi koji opterećenja objekta prenose na tlo
preko kontakta baze šipa i bočnim trenjem između omotača šipa i okolnog tla,
mogu biti betonski, drveni, metalni, koji su zbog posebno potrebne maheanizacije
skupi.
2) Duboki masivni temelji, prenose opterećenja kroz gornje slabe slojeve na donje
čvrste slojeve tla elementima relativno velikih popriječnih presjeka (NAB rijeđe
AB). Mogu da budu:
 Temelji na bunarima, masivni elementi sandučastog popriječnog presjeka
kompaktne masivne konstrukcije. Ugrađuju se do relativno velike dubine i
omogućuju prenos velikih opterećenja pri čemu su ukupna pomjeranja temelja
neznatna.
 Temelji na kesonima, masivni elementi sandučastog popriječnog presjeka koji se
primjenjuju za temeljenje u tlu sa podzemnom vodom ili ispod nivoa vode. Koriste
se do dubina od 35 m, a rad sa njima je veoma otežan i zahtijeva veoma
specijalizovanu opremu, što je ograničavajući faktor njihove primjene.
 ODREĐIVANJE DOZVOLJENE NOSIVOSTI TLA

Granična nosivost tla je veličina napona pritiska u tlu koji odgovara pojavi sloma u
tlu.
Dozvoljena nosivost tla je propisima utvrđeni dio granične nosivosti tla na osnovu
koje određujemo veličinu kontaktne površine temelja, pri čemu se uzima u obzir
zahtijevani stepen sigurnosti od pojave sloma u tlu.

GRANIČNA NOSIVOST TLA

Slom tla može biti posljedica odnosno definiše se kao pojava plastičnih zona u tlu,
istiskivanja tla ispod temelja ili dostizanja granične veličine slijeganja. Sve ove
pojave ne moraju da znače i gubitak potpune nosivosti tla, jer deformacije izazivaju
preraspodijelu čestica što ne mora voditi ka potpunom slomu već do stvaranju
novih uslova ravnoteže.
Proces koji dovodi do sloma tla pri postepenom povećanju opterećenja od nule do
granične vrijednosti, koja odgovara slomu, može se generalno podjeliti u tri faze.
I faza: relativno mali pritisci, malo
slijeganje proporcionalno
opterećenju, dešava se na račun
povećanja gustine tla,
II faza: prestaje linearna ovisnost
opterećenja i slijeganja, slijeganja
se obavljaju na račun gustine i
pojave plastičnih zona,
III faza: pritisak se povećava
preko gr, slijeganje se nastavlja i
kada se pritisak ne povećava,
formiranje klina istiskivanja a
plastične zone se spajaju i nastaje
istiskivanje tla ispod temelja.

Ovo je mehanizam opšteg sloma

tla smicanjem, karakterističan za
nekoherentna zbijena tla i
koherentna tla čvrste
konzistencije.
Rastresiti pjesak i koherentno tlo mehke konzistencije ima mehanizam lokalnog loma
tla smicanjem, gdje su klizne ravnine jasno definisane samo u zoni ispod temelja .
Les ima mehanizam koji odgovara smicanju pri proboju tla, nema vidljivih ravnina
loma i slijeganje se dešava uz vertikalno smicanje po obimu temelja.

Ne postoji egzaktna teorijska metoda za ovaj fenomen, već su sve postojeće metode
vezane za karakteristike tla i uticaj temelja na raspodjelu pritisaka na kontaktnoj
spojnici, uz pretpostavljeni mehanizam opšteg loma tla smicanjem.

U postojećim izrazima za graničnu nosivost tla figurišu:

• kohezija (c),
• težina tla iznad ravnine temeljne spojnice (q),
• zapreminske težine tla ispod temelja u oblasti graničnog naponskog stanja (),
• ugao unutrašnjeg trenja () (najznačajniji uticaj – veći , veća nosivost),

Uticaj ovih parametara je sljedeći:

-Ukoliko je mali ugao trenja doprinos kohezije nosivosti je značajniji a manji uticaj
težine tla iznad kontaktne površine,
-Uticaj težine tla ispod temelja zavisi od NPV: kada je NPV u visini temeljne spojnice,
uzima se zapreminska težina tla pod vodom, što doprinos nosivosti smanjuje za
približno pola.
 TERZAGHI-JEV IZRAZ ZA GRANIČNI PRITISAK NA TLO

Karl von Terzaghi (1883 – 1963)

Zona I – elastična ravnoteža,

Zona II – Prandtl-ova zona radijalnog smicanja,
ZonaIII – Rankine-ove pasivne zone

Pretpostavka da je kontakt između tla i temelja hrapav i nema klizanja na kontaktnoj

spojnici (ravnini).
Klin ABC je sastavni dio temelja u razvoju mehanizma loma.
Ravnine CG i CD imaju oblik krivih linija logaritamske spirale.
Mehanizam loma simetričan u odnosu na osovinu temelja.
Granična nosivost prema Terzaghi-ju:

B i L – širina i dužina temelja,

q = Df – pritisak od težine tla iznad kontaktne ravnine (temeljna spojnica),
Nc, Nq i N - faktori nosivosti zavisni od 

[°] Nc Nq N
10 8,8 3,6 0,6
15 12,2 5,2 2,0
20 17,2 7,8 4,8
25 24,6 12,0 10,0
30 35,4 22,8 21,0
35 56,4 45,0 46,5
 BRINCH HANSEN-OV IZRAZ ZA GRANIČNI PRITISAK NA TLO

Zona I – Rankine-ova aktivna zona,

Zona II – Prandtl-ove zone radijalnog smicanja,
Zona III – Rankine-ove pasivne zone

Prema ovoj teoriji klin ABC se nalazi u Rankine-ovoj aktivnoj zoni a ne u elastičnoj
ravnoteži, dok je ugao koje stranice trougla ABC zaklapaju sa kontaktnom
ravninom:
Granična nosivost prema Brinch Hansenu:

sc, sq i s – faktor oblika temelja u f-ji od odnosa B/L,

dc, dq i d – faktor dubine temeljenja u f-ji od Df/B,
ic, iq i i a – faktor nagiba rezultante opterećenja prema vertikali , za  = 0° ic,q, = 0

[°] Nc Nq N
10 8,34 2,47 0,47
15 10,98 3,94 1,42
20 14,83 6,40 3,54
25 20,72 10,66 8,11
30 30,14 18,40 18,08
35 46,12 33,30 40,71
 Napomena:
[°] [ ° ] ic iq i
•Oba izraza važe za centrično
10 5 0,793 0,877 0,760 opterećen temelj, u protivnom
15 10 0,627 0,721 0,520 ukupna kontaktna površina se
zamjenjuje efektivnom.
10 0,675 0,726 0,527 •Ukoliko se tlo slama po
20
15 0,494 0,573 0,328 mehanizmu lokalnog loma
10 0,688 0,718 0,515 smicanjem Terzaghi preporučuje
25 da se primjenuju redukovane
20 0,370 0,429 0,184 vrijednosti za koheziju i ugao
10 0,686 0,703 0,494 unutrašnjeg trenja.
30 20 0,400 0,432 0,187 •EUROCOD 7 razlikuje drenirane i
nedrenirane uslove:
25 0,268 0,308 0,095 -Za drenirane uslove koristi se BH
10 0,674 0,684 0,468 izraz u kome se izostavlja faktor
35 20 0,400 0,419 0,175 dubine temeljenja ali se uzima u
obzir nagib osnove temelja,
30 0,184 0,208 0,043 -Za nedrenirane uslove u obzir se
uzima nedrenirana kohezija ,
izostavlja se faktor dubine
temeljenja i uzima u obzir nagib
osnove temeljenja.
 DOZVOLJENA NOSIVOST TLA

Dozvoljena nosivost tla (dozvoljeni pritisak na tlo) je vrijednost pritiska pri

kojem se deformacije dešavaju na račun povećanja gustoće tla (nema plastičnih
oblasti) i ne predstavljaju opasnost za stabilnost tla. Ovi pritisci odgovaraju onim
opterećenjima koji se javljaju u Fazi I.

1. Generalni izraz:

Fs – globalni faktor sigurnosti , uzima se u vrijednosti od 2,0 – 3,0.

Fs = 2,5 – 3,0 za centrični računski pritisak

Fs = 3,0 za temelj centrično opterećen usljed svih kombinacija opterećenja

Fs = 2,5 za temelj ekscentrično opterećen, kada se usljed neke kombinacije

opterećenja javlja centričan pritisak,
Fs = 2,5/1,25 = 2,0 za ivični računski pritisak

Fs = 2,5/1,5 = 1,67 za ugaoni računski pritisak

2. Dozvoljena nosivost se može odrediti i preko izraza za graničnu nosivost ako se u njih
unesu vrijednosti mobilisane kohezije i mobilisanog ugla unutrašnjeg trenja.

Mobilisana kohezija (dozvoljena) , Fc – faktor sigurnosti za koheziju = 2 – 3 (2,5)

Mobilisani ugao unutrašnjeg trenja , F = 1,2 – 1,8 (1,5)

Pa su:

Prema EC7 pri određivanju dozvoljene nosivosti tla, u izraze za graničnu nosivost se
unose mobilisane vrijednosti kohezije i unutrašnjeg trenja u zavisnosti da li se radi o
dreniranim ili nedreniranim uslovima.

Fc’ = F’ = 1,25 i Fcu = 1,4.

3. Prema “Pravilniku o tehničkim normativima za temeljenje građevinskih
objekata”, a na bazi Brinch Hansen-ovog mehanizma loma, dozvoljena nosivost
se računa prema izrazu:

B’, L’ – efektivna širina i dužina temelja

Fc = 2,5 i F = 1,5
Faktori oblika temelja i dubine temeljenja
su isti samo se uzimaju za efektivne
Dimenzije.
Faktor nagiba rezultente opterećenja prema vertikali određuje se sa donjih
nomograma u zavisnosti od vrijednosti “hi” ().
4. Orijentacione vrijednosti dozvoljenih nosivosti prema Pravilniku za trakasti temelj
širine B = 80 cm, dozvoljeno slijeganje temelja s 2,5 cm i pritiske u tlu usljed
osnovnog i dopunskog opterećenja:

 Za nekoherentna tla (pjesak, šljunak)

doz [kN/m2]
Relativna
Zbijenost zbijenost
Dr q = Df = 10 kN/m2 q = Df = 20 kN/m2 q = Df = 40 kN/m2

Rastresit < 0,35 100 140 180

Srednje 150 250 320
0,35 – 0,65
zbijen
Zbijen 0,65 – 0,85 210 360 600
Vrlo zbijen 0,85 – 1,00 330 590 800
Za koherentna tla (prašine i gline)

Konzistencija Indeks konzistencije Ic doz [N/m2]

Vrlo mehka < 0,25 20
Mehka 0,25 – 0,50 50
Srednje plastična 0,50 – 0,75 100
Kruto plastična 0,75 – 1,00 200
Polutvrda 1,00 – 1,25 400

Definisane vrijednosti dozvoljene nosivosti se koriguju na sljedeći način:

 ako su pritisci u tlu samo usljed osnovnog opterećenja:
*doz = 0,8  doz
 ako su pritisci u tlu usljed osnovnog, dopunskog i izuzetnog opterećenja:
*doz = 1,2  doz
 ako je širina temelja 80 cm  B  160 i/ili dozvoljeno slijeganje s > 2,5 cm:
 ODREĐIVANJE NAPONA U KONTAKTNOJ POVRŠINI TEMELJA –
DIMENZIONISANJE TEMELJA
Dimenzije plitkih temelja određujemo iz uslova da pritisak na tlo od temelja, konstrukcije i
težine tla iznad temelja ne bude veći od dozvoljene nosivosti tla ispod temelja. Također, vodi
se računa i o dozvoljenoj nosivosti materijala od kojeg je izgrađen temelj.
Dimenzije naliježuće površine temelja određuju se iz uslova nosivosti temeljnog tla, a
potom se visina temelja određuje iz uslova nosivosti materijala od kojeg je temelj izveden.
Nakon dimenzionisanja temelja kontrolišu se stvarni naponi u tlu na nivou kontaktne ravnine
(spojnice) temelja.

ODREĐIVANJE DIMENZIJA NALIJEŽUĆE POVRŠINE

Idealizovana (pojednostavljena) raspodjela

napona na kontaktnoj ravnini
Stvarna raspodjela napona na kontaktnoj
ravnini za koherentno tlo

Stvarna raspodjela napona na kontaktnoj

ravnini za nekoherentno tlo
 EKSCENTRIČNO OPTEREĆENI TEMELJI

Ekscentrično opterećenje u obje ravnine (u prostoru):

a) Spoljno opterećenje kosa sila R sa komponentama V,

Hb i Hl,
b) Računski pritisci na tlo određuju se nakon redukcije
komponenti opterećenja na naliježuću površinu
(njeno težište),
MB = VeB (=HBh) – moment savijanja u pravcu ose B
ML = VeL (=HLh) – moment savijanja u pravcu ose L

Vertikalni ugaoni naponi na naliježućoj površini su:

c) Dijagram napona prvog člana – centrični pritisak,

d) Dijagaram napona drugog člana - ivični napon duž
ivica paralelnih osi B,
e) Dijagram napona trećeg člana – ivični napon duž
ivica paralalenih osi L,
f) Ukupan napon na naliježućoj površini.
(Kod temeljenja napon je + kada je pritisak)
Ako se jave naponi zatezanja tada se povećava dimenzija naliježuće površine ili se iz
proračuna isključuje zategnuti dio površine na račun povećanja pritiska na
pritisnutom dijelu.
Pojava zatezanja vezana je za položaj rezultante opterećenja odnosno za
pozicioniranje njene vertikalne komponente u jezgro presjeka.
Uslov za određivanje dimenzija naliježuće površine (cijeli presjek pritisnut) je:

V = V+G gdje je V ekscentrična vertikalana sila sa konstrukcije iznad temelja a G

težina temelja i tla iznad temelja (centrično opterećenje).

Ekscentrično opterećenje samo u jednoj ravnini:

Širina aktivnog dijela presjeka se računa

po izrazu:

e3 > B/6
Naponi na ivicama temelja se određuju iz izraza:

V, H i M – presječne sile na kontaktu konstrukcije i

temelja,
G – težina temelja i tla iznad temelja,
V + G – vertikalana sila na dubini temeljenja,
M = M + Hd – suma momenata na dubini temeljenja.

Uslov ravnoteže je:

Ekscentrično opterećenje samo u jednoj ravnini:

Uslovi ravnoteže:

G = F(bd + zhy) = FDfb

b – zapreminska težina betona (NAB ili AB),

z – zapreminska težina tla iznad temelja,
- koeficijent razlike težine temleja i tla:

, orijentaciono je oko 0,85.

Iz prethodnog dobija se uslov ravnoteže:

Kada se dobije vrijednost potrebne površine onda se u zavisnosti od oblika i zadatih

odnosa pojedinih dimenzija tih oblika određuju svaka od dimenzija posebno.
Također, primjeti se da je Df dimenzija određena visinom tla iznad temelja i visinom
temelja koja se tek treba odrediti, što znači da se visina temelja pretpostavi i odredi
neto dozvoljena nosivost tla. Iz te neto dozvoljene nosivosti se onda određuje B i L a
iz nosivosti materijala stvarno potrebna visina temelja.
Centrisanje temelja:
Centrisanje temelja podrazumjeva određivanje položaja težišta naliježuće površine
temelja u odnosu na težište konstruisanog elementa iznad temelja, kako bi raspored
pritisaka na tlo pod temeljom bio što ravnomjerniji.
Kada se temelj oslanja na koherentno tlo male vodopropusnosti, slijeganje temelja
pod opterećenjem je dugotrajno pa se centriranje temelja vrši samo za stalno
opterećenje.
Kod nekoherentnog tla velike vodopropusnosti slijeganje je gotovo trenutno pa se
teži da vrijednosti pritisaka na ivicama budu bribližno jednaki.
Centrisanje temelja za stalno opterećenje:

Presječne sile redukovane na težište

temelja nakon centrisanja su:

ODREĐIVANJE VISINE TEMELJA

Visina temelja određuje se iz uslova nosivosti materijala od koga je temelj načinjen.

Danas se uglavnom koriste NAB temelji i AB temelji, pa se visina temelja određuje
po opštim pravilima za dimenzionisanje betonskih elemenata i podrazumjeva
postupak tzv. slobodnog dimenzionisanja. Odeđene specifičnosti postoje u odnosu
na odeđeni tip temelja koji se gradi.
 ODREĐIVANJE VISINE TEMELJA

Kontrola napona u tlu ispod temelja vrši se nakon usvajanja naliježuće površine,
određivanja visine temelja i njegovog konstruisanja (određivanja oblika).
Naponi u tlu ispod temelja, u kontaktnoj površini, računaju se od stvarnog ukupnog
opterećenja iznad nivoa temeljne spojnice. Od ukupnog opterećenja se računaju
stvarni naponi i upoređuju sa dopuštenim na nivou temeljne spojnice.

Dimenzije temelja su pravilno usvojene ukoliko je:

KONTROLA STABILNOSTI TEMELJA

Vertikalni pritisci su posljedica vertikalnih opterećenja koja izazivaju vertikalna

pomjeranja odnosno slijeganje temelja a pojava momenata savijanja izaziva rotaciju
temelja.
Na temelje se mogu prenositi i horizontalne sile koje nastoje da smaknu temelje po
kontaktnoj ravnini, odnosno da izazovu klizanje temelja i da preture temelje i
konstrukciju oko ugla temelja.
 SIGURNOST PROTIV KLIZANJA
Klizanju temelja pod uticajem horizontalnih sila (H) suprotstavlja sila trenja (T) na
nivou temeljne spojnice.

Sigurnost protiv klizanja determinisana je faktorom (koeficijentom) sigurnosti

protiv klizanja:

Koeficijent trenja () zavisi od vrste tla i hrapavosti naliježuće površine temelja i u
većini slučajeva može da se usvoji da je jednak tangensu ugla unutrašnjeg trenja.
 SIGURNOST PROTIV PRETURANJA

Sigurnost protiv preturanja determinisana je

faktorom (koeficijentom) sigurnosti protiv
preturanja:

PRORAČUN SLIJEGANJA TEMELJA

Uzajamne uticaje objekta i tla karakterišu dva osnovna faktora:

1. Deformacija tla od opterećenja ,
2. Sposobnost objekta da prati te deformacije temeljnog tla.
Veličina pomjeranja neka tačke kontaktne površine temelja zavisio od: mehaničkih
osobina tla, oblika i dimenzija kontaktne površine, krutosti temelja, odstojanja
susjednih temelja i veličine opterećenja.

Deformacije mogu biti: trenutne i vremenske.

Vertikalno pomjeranje temelja – slijeganje sastoji se od tri dijela:
s = s i + sc + ss

Ove komponente slijeganja javljaju se u svim vrstama tla.

Kod nekoherentnog tla se samo računa inicijalno (trenutno) slijeganje, dok je
konsolidaciono slijeganje krakteristično za koherentna tla.
Sekundarno slijeganje može da bude značajno kod mehkih glina, muljevitog tla i tla
organskog porijekla.
Slijeganje kod plitkih temelja se određuje s pretpostavkom da je napon ravnomjerno
raspoređen i u odnosu na neto kontaktno opterećenje (bez težine tla iznad Df) – tzv.
dopunsko opterećenje.
qneto = q - Df
Krutost pravougaonog temelja se određuje iz izraza:

Kr  0,05 temelj je savitljiv,

Kr > 10,0 temelj je apsolutno krut.

U posljednje vrijeme je sve više kriterij dozvoljenih slijeganja mjerodavan za

dimenzionisanje temelja: dimenzije se usvajaju na osnovu dozvoljenog slijeganja a
prema usvojenim dimenzijama se provjerava nosivost tla.

Tačnije metode proračuna temelja tzv. proračun temelja na elastičnoj podlozi

baziraju se na Winkler-ovoj hipotezi tj. proporcionalnosti između pritiska i
slijeganja. Granularni skelet tla je aproksimiran oprugama koje imaju krutost koja je
jednaka krutosti tla i predstavlja koeficijent proporcionalnosti pritiska i slijeganja.
Vertikalno pomjeranje proizvoljne tačke na površini temeljnog tla, kada se
opterećenje prenosi preko više temelja, određuje se primjenom metode uticajnih
funkcija.

Većina metoda slijeganja temelja, među kojima su i prethodno spomenute, baziraju

se na Boussinesq-ovom rješenju za slijeganje proizvoljne tačke, koja se nalazi na
površini homogenog, izotropnog, linearno elastičnog poluprostora na nekom
rastojanju od vertikalne koncentrisane sile .
 SLIJEGANJE TEMELJA NA KOHERENTNOM TLU

INICIJALNO SLIJEGANJE TEMELJA NA KOHERENTNOM TLU

Integracijom Boussinesq-ovog rješenja po opterećenoj kontaktnoj površini dobija se

Schleicher-ov izraz za inicijalno slijeganje sitnozrnih tala:

t = tu = 0,5

Et = Etu

 - uticajni faktor za slijeganje, zavisno od krutosti i oblika naliježuće površine temelja

 Uticajni faktor za slijeganje 
L/B Savitljiv temelj
Krut temelj
centar ugao prosječno
1,0 1,122 0,561 0,946 0,82
1,5 1,358 0,679 1,148 1,06
2,0 1,532 0,766 1,300 1,20
3,0 1,783 0,892 1,527 1,42
5,0 2,105 1,052 1,826 1,70
10,0 2,540 1,270 2,246 2,10
100,0 4,010 2,005 3,693 3,47

Schleicher-ovo rješenje ima za pretpostavku da je tlo koje se sliježe velike debljine, a

kada se ispod temelja, na relativno maloj dubini nalazi malo deformabilno, kruto tlo
ovo rješenje daje suviše velika slijeganja.
Također, ukoliko se radi o uslojenom tlu tada se sumiranjem inicijalnih slijeganja za
svakog od slojeva dobija ukupno slijeganje.
 KONSOLIDACIONO SLIJEGANJE TEMELJA NA KOHERENTNOM TLU

Određuje se na osnovu Terzaghi-jeve teorije jednodimenzionalne konsolidacije

(spriječenih bočnih pomjeranja):

e(qneto) – promjena koeficijenta poroznosti tla usljed opterećenja qneto,

E0 – početni koeficijent poroznosti tla,
z – deformacija tla u vertikalnom pravcu,
z(qneto) – priraštaj vertikalnog napona u sredini sloja tla usljed qneto,
Mv – modul zapreminske stišljivosti tla:

v – koeficijent stišljivosti tla:

U realnim uslovima konsolidaciono sijelganje je manje od onih koje dobijemo preko

ovog izraza.
Također, Skempton i Bjerrum definišu
konsolidaciono slijeganje sitnozrnog tla:

 – korekcioni koeficijent slijeganja:

1,0 – 1,2 vrlo osjetljive gline.
Alec Westley Skempton Laurits Bjerrum
= 0,7 – 1,0 NC gline, (1914 – 2001) (1918 – 1973)
0,5 – 0,7 OC glin,
0,2 – 0,5 jako OC gline.

Uslovi dreniranja u realnom okruženju su povoljniji pa će i brzina konsolidacije biti

veća u tim uslovima nego u laboratoriji (edometarski opit).

Napomena: Izrazi se odnoso na trenutno nanošenje opterećenja što nije slučaj sa

gradnjom objekata, pa su u realnim uslovima konsolidaciona slijeganja manja od onih
koja su dobijena izrazima, u kojima se uzima da se radi o trenutno nanešenim
opterećenjima.
 SLIJEGANJE TEMELJA NA NEKOHERENTNOM TLU

Ukupno slijeganje temelja na nekoherentnom tlu određuje se iz izraza prema

Schleicher-u:

t = ’t – drenirani Poisson-ov koeficijent

t  0,25 za šljunak
t  0,30 za pijesak
Et = E’t
– uticajni faktor za slijeganje, zavisno od krutosti i oblika naliježuće površine
temelja, kao za inicijalno slijeganje u koherentnom tlu.

Postoje i drugi izrazi kao npr. Schmertmann-ov koji uzima u

obzir i dubinu temeljenja i fenomen tečenja pijeska, i čija se
rješenja veoma dobro slažu sa rezultatima ispitivanja.

John H. Schmertmann
(1928)
 Modul Poisson-ov
Vrsta krupnozrnog
deformabilnosti koeficijent
tla
Et = E’t [kN/m2] t = ’t
Rastresit pijesak 10.500 – 24.000 0,20 – 0,40
Srednje zbijen
17.500 – 27.500 0,25 -0,40
pijesak
Zbijen pijesak 34.500 – 55.000 0,30 – 0,45
Prašinast pijesak 10.500 – 17.500 0,20 – 0,40
Šljunkovit pijesak 69.000 – 172.500 0,15 – 0,35

DOZVOLJENA SLIJEGANJA TEMELJA

Kada je konstrukcija iznad temelja kruta pa se njene deformacije usljed deformacije

tla mogu zanemariti, najvažnija komponenta deformacije tla je rotacija.
Kada je konstrukcija iznad temelja savitljiva i veoma osjetljiva na deformacije tla,
najvažnija komponenta deformacije tla je prosječno ukupno slijeganje.
Kada je konstrukcija iznad temelja između ove dvije krajnosti, najvažnija komponenta
deformacije tla je diferencijalno slijeganje – razlika slijeganja susjednih temelja.
Preporuke Skempton-a i McDonalda za veličine dozvoljenih ukupnih i diferencijalnih slijeganja
i rotacije
Vrsta tla
Nekoherentno tlo Koherentno tlo
Kriterijum Vrsta temelja
Samac i Ploča i Samac i Ploča i
traka roštilj traka roštilj
Ugao rotacije  1/300
Diferencijalno
25 40
slijeganje sAB [mm]
Ukupno slijeganje
40 40 - 65 65 65 - 100
sA, sB [mm]
 IZBOR NAČINA IZVRŠENJA RADOVA TEMELJENJA
NAČIN GRAĐENJA TEMELJA

Način građenja temelja zavisi od:

Vrste temelja,
Vrste tla,
Prisustva podzemne vode,
Raspoloživih materijala,
Tehničkih sredstava za izvođenje radova.
 UTICAJ VODE NA PROCES GRAĐENJA TEMELJA

Generalno, prisustvo vode, podzemne ili površinske, pri gradnji temelja ima
negativan efekat koji se može različito manifestovati, u zavisnosti od pojavnog oblika
vode.
Rješavanje problema prisustva vode u temeljnoj jami ili oko nje postiže se vještačkim
sniženjem nivoa podzemne vode. I ovaj postupak nosi sa sobom brojene rizike vezane
za stabilnost tla u i oko temeljne jame.
Eliminisanje vode iz iskopa može da se obavlja:
Površinskom odvodnjom,
Dubinskim crpljenjem (krupnozrno tlo),
Depresionim bunarima,
Iglofiltrima (sitnozrno tlo).
 SPECIFIČNOSTI GRAĐEVINSKIH RADOVA KOD TEMELJENJA

Standartdni građevinski radovi: Specifični građevinski radovi:

Zemljani, Podvodni iskop,
Tesarski, Crpljenje vode,
Armirački, Pobijanje,
Betonski. Čupanje,
Utiskivanje,
Izvlačenje raznih elemenata iz tla,
Podvodno betoniranje.

Podvodni iskop se obavalja moćnim hidromehaničkim bagerina tzv. ejektorima.

Podvodno betoniranje se najčešće izvodi tzv. kontraktorskim postupkom.
 TRAKASTI TEMELJI
Osobenosti trakastih temelja su:
Vrsta su plitkih temelja za temeljenje zidova,
Linijski su oslonci kod kojih je odnos strana naliježuće površine L >> 2B,
Opterećeni su ujednačenim linijskim raspodijeljenim opterećenjem i uslovi
oslanjanja duž temelja su isti (inače se projektuje kao zajednički temelj –
kontragreda),
Trakasti temelj se nalazi u ravnom stanju deformacija – vertikalna ravnina
poprječnog presjeka,
Proračunava se samo jedna lamela jedinične dužine.

Izvode se od NAB, za masivnije temelje i zidove od opeke, te za gradnju pod vodom i

raskvašenom tlu i AB za AB zidove i kod potreba za manjom visinom temelja i Df.

Dimenzionisanje trakastih temelja podrazumjeva:

1) Određivanje širine temelja, na osnovu dozvoljene nosivosti tla, a u zavisnosti od
veličine opterećenja koje se preko temelja prenosi na tlo,
2) Određivanje visine temelja, zavisno od vrste materijala od koga se temelj gradi.

Nakon dimenzionisanja kontrolišu se naponi na kontaktnoj površini temelja, a po

potrebi i stabilnost temelja i slijeganje.
 ODREĐIVANJE ŠIRINE TEMELJNE TRAKE

Dimenzije naliježuće površine, tj. širina trakastog temelja, određuje se iz uslova da

pritisak na tlo od ukupnog opterećenja, na usvojenoj Df bude jednak dozvoljenoj
nosivosti tla.
Širina temelja (B) se zaokružuje na cijelih 5 cm ili 10 cm.

Temeljna traka opterećena ekscentričnim opterećenjem:

Kod trakastih temelja ekscentričnost podrazumjeva tu pojavu samo u pravcu širine

temelja.

Kod sitnozrnog tla temelj se centriše za

stalno opterećenje, a za krupnozrna tla
teži se da najveće vrijednosti pritisaka
na tlo na ivicama temelja budu približno
jednake.
Pritisci na ivicama temelja se određuju
prema izrazu:
Uslov ravnoteže:

  0,85

Konačno je uslov ravnoteže:

Temeljna traka opterećena centričnim vertikalnim opterećenjem:

 ODREĐIVANJE VISINE TEMELJNE TRAKE

Visinu određujemo iz uslova nosivosti materijala od koga je temelj napravljen, NAB

ili AB.
Visina temelja (d) se zaokružuje na 5 cm odnosno 10 cm.
Opterećenje sa zida na temeljno tlo se prenosi preko temelja, a u naliježućoj
površini se uravnotežuje reaktivnim pritiskom tla n (neto kontaktni napon, samo
usljed spoljašnjeg opterećenja bez težine tla iznad temelja i težine temelja.

DIMENZIONISANJE TEMELJNE TRAKE OD NEARMIRANOG BETONA (NAB)

Naponi pritiska i zatezanja u presjeku  –:

tangens ugla rasprostiranja opterećenja

po visini temelja
Visinu temeljne trake određujemo iz uslova da napon zatezanja u presjeku  – 
bude manji od dopuštene čvrstoće betona pri zatezanju savijanjem.

fbk – karakteristična čvrstoća betona pri pritisku - marka betona MB

MB = fbk 10 15 20 25
 3,47 2,83 2,45 2,19

Većina propisa uvodi ograničenje za temelje od betona: 1,0  tan  2,0

Isti postupak je i za dimenzionisanje temelja od kamena, s tim da je:

Od lomljenog kamena u krečnom malteru tan = 2,0,
Od lomljenog kamena u cementnom malteru tan = 1,5,
Od otpornog obrađenog kamena tan = 1,0.
 OBLIKOVANJE TEMELJNE TRAKE

Sljedeće su karakteristike oblika temeljne trake:

Kada je opterećenje vertikalno oblik je simetričan,
Za malu visinu temelja izvodi se pravougaonog oblika (konstantna visina),
Za veliku visinu temelja temelji se sužavaju idući naviše (ušteda materijala),
stepenasto ili u nagibu, vodeći računa o uglu rasprostiranja opterećenja.
Za ekscentrična opterećenja imamo i nesimetrične
oblike temeljnih traka i obično su konstantne ili
stepenasto promjenljive visine.
Postupak je isti kao kod centričnog opterećenja
temeljne trake, s tim da su prepusti nejednaki pa
je:

Neto kontaktni napon je prosječna vrijednost

napona na prepustu.

Kada se AB zid oslanja na NAB temelj tada se

predviđa izrada tzv. jastuka (prelazni element) od
AB. Smanjuje kontaktne napone i služi za sidrenje
armature.
Dimenzije AB jastuka su u f-ji od širine zida a
prepusti i visina ovog jastuka najčešće su od 30 –
40 cm (minimalno 20 cm).
Standardni postupak uzima da je kritični presjek
 – , međutim ispitivanja su pokazala da su stvarni
opasni presjeci, u kojima dolazi do loma u NAB
trakstom temelju, presjeci I – I i II – II, odnosno
kritičan je presjek II – II, koji prolazi kroz težište
naliježuće površine.

DIMENZIONISANJE TEMELJNE TRAKE OD ARMIRANOG BETONA (AB)

Temeljne trake od AB se izvode od betona MB 20, 25, 30, 35, a najčešće MB 30.

Zbog činjenice da cjelokupno zatezanje u AB temeljnoj traci preuzima armatura

visina ovih temelja je manja nego kod NAB temeljnih traka.

Dimenzionisanje AB temeljne trake podrazumjeva određivanje njene visine i

količine armature slobodnim dimenzionisanjem AB elementa opterećenog
momentom savijanja i transverzalnom silom.
 Mjerodavan moment savijanja za dimenzionisanje AB temeljne
trake zavisi od krutosti zida iznad temelja, i prema Leonhardt-u
je:
•Zid od NAB ili opeke iznad temelja:

Fritz Leonhardt
(1909 - 1999)

Vrijednost momenta savijanja je

manja nego što bi se dobilo iz uslova
ravnoteže sila :

•Zid od Ab iznad temelja:

Granični moment savijanja je:

 Mjerodavan transverzalna sila za dimenzionisanje AB trakastog temelja je u
presjeku  – . Postavljauću uslove ravnoteže za sile po presjeku  –  dobija se:

Granična transverzalna sila je:

Statička visina temelja:

h = max (h(M), h(T))

fB – računska čvrstoća betona pri pritisku zavisno od MB,
r – računska čvrstoća betona pri smicanju, zavisno od MB
 Ukupna visina temelja:

Armatura u temelju:

Glavna armatura:

Podiona armatura:

v – granica razvlačenja čelika, zavisno od vrste armature

Preporučuje se usvajanje pravih profila armature na rastojanju e a (eap)  20 cm.

 OBLIKOVANJE AB TEMELJNIH TRAKA

Trakasti AB temelji opterećeni vertikalnim opterećenjem su simetričnog oblika. Ako

je visina mala onda se rade konstantne visine, dok se kod većih visina rade sa
nagibom gornje površine ne većim od 1:4.
TRAKASTI TEMELJ ISPOD KALKANSKOG ZIDA

Ukoliko između temelja i zida ne postoji

monolitna veza proširenje temelja ima smisla
samo do one veličine u kojoj se u kontaktnoj
spojnici ne pojavljuje napon zatezanja. To je
slučaj kada je B  1,5 b.
 TEMELJI SAMCI
Temelji samci su tačkasti oslonci za koje je odnos strana naliježuće površine L  3B.
Koriste se kod malo deformabilnog tla ili kod malih opterećenja koja je potrebno
prenijeti na temeljno tlo.
Ekonomski su isplativi uz uslov da je rastojanje među pojedinačnim temeljima veće
od samih dimenzija temelja.
U slučajevima velike deformabilnosti ili velikih opterećenja sa konstrukcija koriste se
kontragrede (zajednički temelji), temeljni roštilji i temeljne ploče.
Primjena nepovezanih temelja samaca nije dozvoljena, jer je potrebno obezbijediti
prostornu krutost temeljne konstrukcije i spriječiti nezavisnost slijeganja susjednih
temelja. Povezivanje se obavlja izradom temeljnih greda u oba pravca.
Dimenzionisanje temelja samca podrazumjeva:
1. Određivanje dimenzija naliježuće površine temelja, na osnovu dozvoljene
nosivosti tla a u zavisnosti od veličine opterećenja koje se preko temelja prenosi
na tlo,
2. Određivanje visine temelja, zavisno od vrste materijala od koga se temelj gradi.

Na osnovu dimenzija se vrši kontrola napona na kontaktnoj površini temelja te

kontrola stabilnost temelja i slijeganje.
 ODREĐIVANJE DIMENZIJA NALIJEŽUĆE POVRŠINE TEMELJA SAMCA

Dimenzije naliježuće površine se određuju iz uslova da je pritisak na tlo, od svih

opterećenja sa konstrukcije i tla, jednak dozvoljenoj nosivosti tla, na dubini
temeljenja.
Oblik temelja u osnovi treba da prati oblik konstrukcije. Odnos strana stuba i
strana temelja ne moraju biti jednaki.
Najracionalniji odnos je: B = b + 2a, L = c + 2a, a kada je u pitanju čisti razmak
između temelja onda je to: lx - 2B/2 = ly – 2L/2.
Najčešći odnos strana temelja samca je:
Temelj samac opterećen ekscentričnim opterećenjem u prostoru:

Najprije je potrebno izvršiti centrisanje

temelja samca po sljedećem principu.
Centrisanje se izvodi po oba pravca,
Za sitnozrno tlo centrisanje se obavalja za
stalno opterećenje,
Za krupnozrno tlo teži se da najveće
vrijednosti pritisaka (napona), koji se
pojavljuj na ivicama temelja budu približno
jednake.

V = V + G ukupna vertikalna sila na nivou

spojnice
 kada je NPV ispod Df

kada je NPV iznad Df

Uslov ravnoteže:
Temelj samac opterećen ekscentričnim opterećenjem u jednoj ravnini:

a) Ako je opterećenje ekscentrično u pravcu širine temelja (B):

b) Ako je opterećenje ekscentrično u pravcu dužine temelja (L):

Temelj samac opterećen vertikalnim centričnim opterećenjem:

ODREĐIVANJE VISINE TEMELJA SAMCA

Kao i kod trakastog temelja, visina temelja samca se određuje iz uslova nosivosti
materijala od kojeg je temelj izgrađen.

Također, svi principi i pretpostavke koje su korištene kod određivanja visine

trakastog temelja koriste se i kod određivanja visine temelja samca.
DIMENZIONISANJE TEMELJA SAMCA OD NEARMIRANOG BETONA (NAB)

Odnos visine temelja i širine prepusta

definiše tangens ugla rasprostiranja
opterećenja po visini temelja:

Npr. DIN – 1045 uvodi ograničenje:

1,0  tan  2,0

OBLIKOVANJE TEMELJA SAMCA
 DIMENZIONISANJE TEMELJA SAMCA OD ARMIRANOG BETONA (AB)

Dimenzionisanje AB temelja samca podrazumjeva određivanje visine temelja i

potrebne količine armature slobodnim dimenzionisanjem AB elementa opterećenog
momentom savijanja i transverzalnom silom.
Kod AB temelja samca potrebno je kontrolisati i sigurnost od proboja stuba kroz
temelj.
Prema Löser-u, mjerodavni momenti savijanja i transverzalne sile za
dimenzionisanje AB temelja samca su:
Dobijene vrijednosti presječnih sila odnose se na maksimalne vrijednosti u
karakterističnim presjecima.
Raspodjela presječnih sila nije ravnomjerna po kontaktnoj površini, već postoji
koncentracija najvećih vrijednosti presječnih sila u sredini kontaktne površine, sa
smanjenjem tih vrijednosti idući prema krajevima.
Zbog ove činjenice se u izraze za dimenzionisanje uvode koeficijenti raspodijele
presječnih sila po Grotkamp-u:

Oblik temelja   
Konstantna
1,94 0,97 0,97
visina temelja
Promjenljiva
2,25 1,11 1,34
visina temelja
Statička visina temelja i potrebna količina armature:

fB – računska čvrstoća betona pri pritisku, zavisno od MB,

r – računska čvrstoća betona pri smicanju, zavisno od MB
v – granica razvlačenja čelika, zavisno od vrste armature

Ukupna visina temelja:

Raspodjela armature:

Prema Löser-u:
-Širina i dužina temeljne
ploče dijeli se na 8 jednakih
lamela koje se armiraju u
određenom procentu
(pricenat armiranja je
napisan na slici za svaku
lamelu) u odnosu na ukupno
potrebnu armaturu u tom
pravcu.
-Isti postupak važi i za
temeljnu stopu promjenljive
visine s tim da je procenat
armiranja drugačiji (napisan
na slici pored).
Prema Winterkorn-u (za temelj konstantne visine):
-Širina i dužina se dijele na po tri zone: srednju širine C i D i ivične zone preostale
širine odnosno dužine.
-Srednja zona se armira količinom armature A1a,I i A1a,II, a ostatak aramture se
raspoređuje u ivičnim zonama.

Srednja zona širine C = b +h:

Ivične zone širine (B – C)/2:

Srednja zona širine D = c + h:

Ivične zone širine (L – D)/2:

Postoji i praktična, orijentaciona, preporuka da se u srednjoj zoni, širije ¼
odgovarajuće dimenzije temelja, rasporedi 50% ukupno potrebne armature a u
preostalim ivičnim zonama po 25% ukupno potreben armature.

Noseća armatura se postavlja ortogonalno, u oba pravca, u donoj zonji temeljne stope .
Kada imamo temeljne stope većih dimenzija tada se u gornju zonu postavlja
konstruktivan armatura, koja može da bude u određenim slučajevima i proračunsaka,
i služi za:
oPrihvatanje eventualnih napona zatezanja usljed skupljanja betona,
oPrihvatanje lokalnih napona zatezanja koji se javljaju usljed pritiska stuba na
temeljnu stopu.
Kontrola temelja samca na proboj stuba:

Probijanje stuba kroz temelj javlja se kod unošenja većeg koncentrisanog

opterećenja preko relativno male površine. Manifestuje se izbijanjem iz temelja
tijela koje ima oblik zarubljene kupe ili piramide.
Postupak kontrole se provodi prema Pravilniku
za beton i armirani beton.
Ukoliko se pretpostavi da je istisnuto tijelo oblika
zarubljene kupe:

Za slučaj da je istisnuto tijelo oblika zarubljene

piramide:
Uslovi granične ravnoteže pri proboju:

1) , nije potreban armatura za prihvatanje zatezanja usljed proboja,

2) , potrebna je popriječna armatura za prihvatanje

zatezanja usljed proboja: , koja se postavlja pod uglom od 45° - 90° u
odnosu na horizontalu, ali je mnogo bolje ukoliko se može povećati visina temelja
kako bi se ispunio uslov .
3) mora se povećati statička visina temelja

GA 240/360
za RA 400/500
MA 500/560

za istisnutu zarubljenu kupu

za istisnutu zarubljenu piramidu
 uporedni smičući napon

mjerodavna sila za kontrolu AB temelja na proboj

a i b – dopušteni glavni naponi zatezanja u betonu u zavisnosti od MB

OBLIKOVANJE TEMELJA
 TEMELJI SAMCI MONTAŽNIH AB STUBOVA

Za montažu gotovih AB stubova koriste se temelji sa čašicama, koji se izvode na

licu mjesta. Oblik i dimenzije čašice zavise od opterećenja koje se prenosi sa stuba
na temelj.

Debljina zida čašice: 10 cm  g  20 cm  0,5  c

1,2 c M/(Vc) 0,15

Dubina čašice: hc = ako je
2,0 c M/(Vc) 0,20

Armatura čašice za M/(Vc)  0,15:

Armatura čašice za M/(Vc)  0,15:

TEMELJI SAMCI ČELIČNIH STUBOVA
 ZAJEDNIČKI TEMELJI – TEMELJNI NOSAČI
Zajednički temelji (temeljne kontragrede) su grupa plitkih temelja koja se koristi za
temeljenje stubova u nizu: koriste se u slučajevima:
1. Kada se temelji na deformabilnom tlu male nosivosti,
2. Kada su stubovi znatno opterećeni, pa bi potreba za njihovim većim brojem
dovela do malog međusobnog razmaka stubova (ili se čak dodirivale temeljne
stope),
3. Neravnomjernih siljeganja koje konstrukcija teško podnosi ili se umanjuje
upotrebljivost objekta, pa se zajedničkim temeljem obezbjeđuje potrebna krutost
temeljne konstrukcije a deformacije slijeganja svode na prihvatljivu mjeru,

Zajednički temelji se isključivo rade od AB i predstavljaju linijski oslonac. Da bi se

tretirao kao zajednički temelj mora da bude opterećen nizom koncentrisanih sila i da
je odnos strana naliježuće površine L  3B.
Dimenzionisanje zajedničkih temelja podrazumjeva:
Određivanje dimenzija naliježuće površine temelja, na osnovu dozvoljene nosivosti
tla, a u zavisnosti od veličine opterećenja koje se preko temelja prenosi na tlo,
Dimenzionisanje temelja zavisno od kvaliteta materijala od koga se temelj gradi,
Nakon dimenzionisanja i konstruisanja temelja vrši se provjera napona u
kontaktnoj površini temelja, odnosno ako je potrebno, provjera stabilnosti temelja i
slijeganje.
Na raspodjelu napona u kontaktnoj površini temelja značajno utiče krutost temelja
u podužnom pravcu. U tom smislu razlikujemo:
a) Nedeformabilne temelje (male deformacije temelja u odnosu na deformaciju
tla),
b) Deformabilne temelje (deformacije u odnosu na deformacije tla se ne mogu
zanemariti).
Kriterij podužne krutosti temelja:

Ukoliko je Kr  0,4 temelj se smatra

dovoljno krutim, i usvaja se pretpostavka o
linearnoj raspodjeli napona u tlu ispod
temelja.
U proračun se ulazi sa ovom
pretpostavkom.
Nakon dimenzionisanja (određivanje L i d)
kontroliše se stvarna krutost. Ako je
potrebno obezbijediti pretpostavljenu
krutost tada se interveniše na visini ili
dužini temelja (promjena dimenzije) ili
kvalitetu betona.
 ODREĐIVANJE DIMENZIJA NALIJEŽUĆE POVRŠINE TEMELJA

Uslov: pritisak na tlo od svih opterećenja konstrukcije i tla, na dubini temeljenja,

treba da bude jadnak nosivosti tla.
Kod ove vrste temelja se teži da uvjek budu centrično opterećeni. Postiže se:
I. Kada dužina temelja nije ograničena tada se veličinom izbora prepusta temelja
izvan krajnjih stubova može postići centrično opterećenja temelja,
Prostupak proračuna:
Položaj rezultante opterećenja u odnosu na jedan od krajnjih stubova određuje se iz
uslova ravnoteže:

Usvaja se veličina jednog prepusta (obično onog na opterećenijem kraju) prema

orijentacionoj vrijednosti
Dužina zajedničkog temelja:

Veličinu drugog prepusta:

U slučaju da je , tada se minimalni prepust usvaja kao ..

Nakon toga se određuje nova, tj. veća, dužina temelja i prvog prepusta:
II. Kada je dužina temelja ograničena, ali nije fiksiran položaj stubova u odnosu na
temelj, tada se povoljnim razmještajem stubova rezultanta dovodi u težište
naliježuće površine.
Dužine prepusta moraju zadovoljiti uslov:

Određivanje širine temeljnog nosača:

Kada je naliježuća površina centrično opterećena, reaktivno opterećenje u tlu
ravnomjerno raspoređeno, određuje se konstantna širina temelja (B) iz uslova da
napon u tlu bude manji od dozvoljene nosivosti tla u kome se temelji konstrukcija.
III. Kada je dužina temelja ograničena i kada je fiksiran položaj stubova u odnosu na
temlj, tada se projektuje temelj promjenljive širine (stepenasto ili linearno), tako
da se položaj težišta osnove temelja poklopi sa položajem rezultante spoljašnjeg
opterećenja.

Za temelj linearno promjenjive širine,

nepoznate širine B1 i B2 dobijaju se iz
uslova:

Površine osnove temelja

Položaja težišta naliježuće površine

U slučaju promjenljive širine temelja reaktivno

opterećenje u tlu je promjenjivo, stepenasto za stepenastu
promjenu a linearno za linearnu promjenu širine temelja :
 DIMENZIONISANJE ZAJEDNIČKOG TEMELJA
Ovi temelji se izvode od AB MB 20, 25, 30 i 35 (najčešće MB 30).
Pri dimenzionisanju zajedničkih temelja mora se voditi računa o statičkim
uticajima i u podužnom i u popriječnom pravcu.

OBLIKOVANJE ZAJEDNIČKOG TEMELJA

Širina temeljne ploče (B) određuje se iz uslova

nosivosti temeljnog tla, a širina temeljnog nosača
određuje se iz konstruktivnih uslova:

Visina temelja (d) se određuje prema graničnim

uticajima u podužnom pravcu, a debljina temeljne
ploče (dpl) prema graničnim uticajima u
popriječnom pravcu.
STATIČKI UTICAJI U PODUŽNOM PRAVCU. ODREĐIVANJE VISINE TEMELJNOG NOSAČA

Prema graničnim vrijednostima statičkih uticaja u podužnom pravcu se određuje

potrebna ukupna visina temelja (d), i na nju utiče samo spoljašnje opterećenja sa

konstrukcije: , a način na koji će se odrediti

presječne sile u podužnom pravcu zavisi od broja stubova koji se oslanjaju na

zajednički temelj.

PRESJEČNE SILE KOD TEMELNJIH NOSAČA ZA 3 ILI VIŠE STUBOVA

Statički određen sistem (SO), kod koga su sila koje djeluju na nosač sa
konstrukcije i otpor tla uravnoteženi – presječne sile se određuju iz uslova
ravnoteže sila u svakom presjeku. U ovom slučaju dobijamo velike vrijednosti
momenata savijanja u polju a male na osloncima.
Statički neodređen sistem (SN), kod koga se na mjestima stubova usvajaju
nepomjerljivi oslonci, temelj je kontinuirani nosač opterećen otporom tla –
presječne sile se određuju kao kod bilo kojeg kontinuiranog nosača. Reakcije
oslonaca Ri nisu po brojnoj vrijednosti jednake silama sa stubova Vi, ali je Ri = Vi.
Ovakav sistem daje male momente savijanja u polju a velike na osloncima i bliži je
stvarnim momentima u nosaču ukoliko je konstrukcija iznad temelja kruća.

Mjerodavne presječne sile za

određivanje visine temelja su:
Momenti savijanja u poljima, koji
su srednja vrijednost dobijena za SO
i SN nosač,
Momenti savijanja ispod stubova
dobijeni za SN nosač.
 PRESJEČNE SILE KOD TEMELNJIH NOSAČA ZA 2 STUBA

Očigledno, da je u ovom slučaju temeljni nosač uvjek statički određen.

Statička visina temelja i potrebna količina

armature:
Granični moment savijanja

Granična transverzalna sila

a) Za presjek ispod stuba:

Pritisnuta zona presjeka je gornja

zona. Širina pritisnute zone i
najmanja širina zategnute zone je
širina nosača (rebra) bn.

Optimalno rješenje je za:

Optimalno rješenje za:

Najčešće je mjerodavna statička visina nosača usljed djelovanja maksimalne

transverzalne sile. Ako bi se inistiralo da se smicanje prihvati samo nosivošću betona
(  r) dobila bi se neracionalno visoka visina temeljnog nosača.
Podužna noseća armatura u pravcu dužine temelja L (donja zona):

fB – računska čvrstoća betona pri pritisku, zavisno od MB,

r – računska čvrstoća betona pri smicanju, zavisno od MB,
v – granica razvlačenja čelika, zavisno od vrste armature.

Glavni naponi zatezanja usljed smicanja se prihvataju prekoračenjem računske

čvrstoće betona na smicanje ( = (2 do 2,5)r), potrebno je proračunati popriječnu
armaturu u nosaču za prijem smicanja (uzengije ili koso povijenu armaturu), što se
radi kao za bilo koji gredni nosač.

Sa usvojenom statičkom visinom nosača (h) određuje se:

, pošto je:
Usvaja se sječnost uzengija (m), odabira neki od uobičajenih priječnika uzengija
(U8 ili U10) na osnovu kojih je određen prječnik uzengija aau(1) i bira se  = 45°.

Rastojanje uzengija je:

minu = 0,2 % – minimalni procenat armiranja uzengijama.

eu = min (eu1, eu2)  min eu = 7,5 cm (eu < 7,5 cm dio smičućih napona se povjerava
koso povijenoj armaturi )

b) Za presjek u polju:

Pritisnuta zona presjeka je u donjoj zoni i širine je B (širina ploče).

a optimalno rješenje je za:

Podužna noseća armatura u pravcu dužine temelja L (gornja zona):

, a ukupna visina temelja d = maxh + a0 + /2

 4 cm + /2
STATIČKI UTICAJI U POPRIJEČNOM PRAVCU – ODREĐIVANJE DEBLJINE TEMELJNE PLOČE

Prema graničnim vrijednostima statičkih uticaja u popriječnom pravcu određuje se

potrebna debljina temeljne ploče (dpl). U obzir se uzima samo spoljašnje opterećenje
sa konstrukcije (neto reaktivno opterećenje u popriječnom pravcu):

Temeljna ploča se tretira kao trakasti temelj ispod temeljnog nosača i dimenzioniše
se kao trakasti AB temelj ispod AB zida.