SVEUČILIŠTE U ZAGREBU 

UČITELJSKI FAKULTET 

ODSJEK U PETRINJI

AKADEMSKA GODINA 2011./2012.

PREDŠKOLSKI ODGOJ 

Seminarski rad

DAN PLANETA ZEMLJE

Kolegij

Prirodoslovlje 1

Prof. Matija Bučar 

Dina Drapid 

Petrinja, 21. studeni, 2011.

1
 

Sadržaj
1. Uvod .................................................................................................................................................... 3

2. Osnovni pregled................................................................................................................................... 4

2.1. Postanak planeta Zemlje ................................................................Error! Bookmark not defined. 

2.2. Atmosfera ..................................................................................................................................... 4

3. Zagađenje ............................................................................................................................................ 6
3.1. Ugljikov dioksid i efeket staklenika.............................................................................................. 6

3.2 Negativan utjecaj ljui na okoliš .................................................................................................... 8

3.2.1. Svjetlosno zagađenje ............................................................................................................. 9
4. Pravna zaštita .................................................................................................................................... 10
5. Zaključak ............................................................................................................................................ 12

2
 

1. Uvod

Na konferenciji UNESCO-a 1969. goine John McConnel prestavio je ieju obilježavanja

Dana Zemlje. Prvi put je obilježen 22. travnja 1970. na poticaj američkog senatora Gaylona Nelsona
po uzoru na taa popularne antiratne skupove na američkim sveučilištima. To je bila prva masovna
emonstracija za okoliš, sujelovalo je više o 20 milijuna ljui, a prozvana je „ Nacionalnim skupom o
okolišu“. Službeno se obilježava o 1992. godine kada je tijekom Konferencije UN-a o okolišu i
razvoju u Rio de Ja neirou usklađen program za promicanje orživog razvoja, a u Hrvatskoj se
organizirano obilježava o 1990. goine.

Dan planeta Zemlje označava buđenje svijesti čovjeka po pitanju zagađenja Zemlje i također
pokret koji nas motivira a učinimo nešto za priro du i za sebe.

Dan planeta Zemlje je goišnja manifestacija kojom se želi skrenuti pozornost čitave svjetske
 javnosti na opasnost koja prijeti životu na Zemlji. Ovim se Danom želi pomodi čovjeku a ponovno
uspostavi kontakt sa priroom, te ukazati na opdeni tost ekološke krize: zagađivanje zraka i voe,
raioaktivno zračenje, iscrpljivanje nenaoknaivih energenata itd. Na taj Dan se pouzimaju različite
konkretne akcije zaštite života na Zemlji, buđenja svijesti, ogovornosti, osjedaja, ljubavi prema aru
života i prema svim stvorenjima.

3
 

2. Osnovni pregled

2.1. Postanak planeta Zemlje

Prema vedini znanstvenika stvaranje svemira započelo je "Velikim praskom" prije oko 13.7
milijardi godina. Nakon eksplozije nastalo je mnoštvo  zvijezda, a među njima i Sunce. Sunčev sustav 
čini osam planeta, o kojih je jean Zemlja. Zemlja se kao planet oblikovala prije 4,6 milijardi godina. 

Smatra se a je na početku bila velika užarena kugla koja se postupno hladila. Hlađenjem je

na površini nastala čvrsta kora, koja i anas pluta na polutekudoj unutrašnjosti. Nemirna površina 
Zemlje stalno je mjenjala izgled neprekidnim eksplozijama i  vulkanskim erupcijama. Plinovi i prašina 
koji su se stvarali u tim procesima zaržavali su se uz površinu zahvaljujudi privlačnoj sili Zemljine
gravitacije. Tako je pomalo nastajala praatmosfera sačinjena o voene pare, prašine i ostalih
plinova. Vodena se para u atmosferi hladila i padala na Zemlju u obliku kiše. Tijekom milijuna godina
neprekidnih oborina počinju se stvarati praoceani koji polako prekrivaju sve vedu površinu Zemlje.

Prije 3,5 milijardi godina kopno nije bilo poijeljeno na kontinente, a praoceani su bili vrudi.
Vedina tvari koje izgrađuju neživu prirou (anorganske tvari) u taašnjim su uvjetima Zemlje, kao što
su vulkanske erupcije, ultraljubičaste zrake i električna pražnjena, mogle oblikovati tvari koje
izgrađuju živa bida (organske tvari). 

Jenostavne organske tvari uruživale su se u sve složenije tv ari pod utjecajem svjetlosne i
toplinske energije. Tako su nastale prve bjelančevine, masti i složenije nukleinske kiseline.
Pretpostavlja se da su se vremenom pojavile molekule koje su se mogle samoumnažati, što je uvjet za
oržavanje života. U oređenim uvjetima molekule su se mogle početi uruživati, a oko njih se
vjerojatno stvorila prva tanka opna rezultirajudi time stanicom – osnovnom jeinicom života. 

2.2. Atmosfera 

Zemljina atmosfera je sloj plinova koji okružuju planet Zemlju i koji zaržava Zemljina
gravitacija. Sarži oko četiri petine ušika i jednu petinu kisika, ok su količine ostalih plinova
neznatne ili u tragovima. Atmosfera štiti život na Zemlji absorbirajudi ultraljubičasto Sunčevo zračenje 
i smanjujudi temperaturne ekstreme između dana i nodi. 

Zrak je naziv za mješavinu plinova koji tvore Zemljinu atmosferu, te jedan od osnovnih

životnih uvjeta, potreban prije svega za disanje i fotosintezu. Suhi zrak sarži (po obujmu) 78.09%
ušika, 20.95% kisika, 0.93% argona, 0.039% ugljičnog dioksida i preostale plinove u malim
količinama, kao što su staklenički plinovi, o kojih su najznačajniji vodena para, metan, ušikovi
oksidi i ozon. 

4
 

1
Atmosferu prema temperaturi  dijelimo na:

   Troposferu
   Stratosferu
   Mezosferu
   Termosferu
   Egzosferu

Troposfera je sloj koji leži uz površinu Zemlje. Najniži je, najgušdi i najtopliji io Zemljine
atmosfere kojem je prosječna visina u srenjem pojasu 10 -12 km, na ekvatoru 16-18 km, a na
polovima samo 6-8 km. Za troposferu je tipičan konstantan pa temperature od oko 0,65°C na svakih
100 m visine. Stoga je na granici troposfere, ovisno o njenoj visini, temperatura između -50°C (u
polarnom pojasu) i -80°C (na ekvatoru).

Stratosfera  je sloj koji se prostire između mezosfere i troposfere. Stratosfera se proteže o
10 km (na polovima od oko 8 km) do visine od oko 50 km. U ovom sloju temperatura se neprestano
povisuje od -55°C (na srenjim širinama i na polovima) onosno o -85°C (na ekvatoru) te oseže 0°C.
Stratosfera sarži 90% atmosferskog ozona. Razaranje ozona predstavlja vije različite pojave,  koje su
primjedene kasnih 1970-tih, a to su smanjenje količine ozona u ozonskom omotaču, za otprilike 0,4 %
goišnje i ozonske rupe, pojava smanjenja stratosferskog ozona u listopadu, iznad Antartike. 

Mezosfera  je sloj koji se nalazi iznad stratosfere i ispod termosfere. Temperatura u mezosferi
pada sa visinom, tako da gornja granica ili mezopauza predstavlja najhladniji dio na Zemlji, gdje se
temperature spuštaju ispo – 100 ºC. Milijuni meteora ulaze u atmosferu, u prosjeku 40 tona na dan.
Vedina ih se topi i nestaje u mezosferi, kao rezultat suara sa plinskim česticama u mezosferi. Zbog
toga je u mezosferi nešto veda koncentracija željeza i drugih metala, koji kasnije padaju na Zemlju.

Termosfera  je najvedi sloj u Zemljinoj atmosferi, između mezosfere i egzosfere. N alazi se na
visini između 80 i 500 km. Temperatura u termosferi raste o čak 1500°C rai ionizacije zraka (atomi
u zraku postaju ioni zbog djelovanja Sunčevog zračenja). U termosferi je zrak izrazito rijedak, tako da
se značajke atmosfere vrlo slabo osjete. Polarna svjetlost se javlja u termosferi.

Egzosfera kao sloj je smješten izna termosfere o koje ga ovaja egzobaza ili termopauza na
visini od 500 do 3 000 kilometara. U egzosferi ima malo plinova vodika i helija te ona predstavlja
kontakt Zemlje i svemira. Temperatura u egzosferi ostiže o +1500 °C. Zrak je izuzetno razrijeđen, a
njegove čestice kredu brzinom o 11 km/s.

1
  Iako se sa povedanjem visine smanjuju tlak i gustoda, temperaturna mjerenja aju puno preciznije rezultate
pa se stoga služimo temperaturnim, a ne visinskim mjerenjima. 

5
 

3. Zagađenje 

3.1. Ugljikov dioksid i efeket staklenika 

Pojavom živih organizama na planetu Zemlji započinje promjena kemijskog sastava

praatmosfere. Ulaženjem kisika u sastav atmosfere ogoile su se vije promjene. Prva promjena
sastojala se u tome a su živi organizmi morali naučiti isati kako bi mogli preživjeti, a uisanjem
kisika dobili su nov izvor energije. Druga promjena odnosila se na atmosferu gdje je formiran ozon
koji apsorbira UV-zrake pa se tako život mogao ovijati i izvan oceana. Organizmi koji su nastajali
saržavali su velik postotak ugljika (u vidu ugljikovih spojeva) u svome organizmu. Sedimentacijom tih
organizama i procesima koji su se odvijali bez prisutnosti zraka dobiveni su spojevi koji se danas
koriste kao energetski resursi. Tako se npr. u procesima destilacije dobivaju spojevi bogati ugljikom,
koji se uz ostalo koriste i kao gorivo.

Danas postoji opasnost a povedanje količine ugljikova ioksia, kao proukta izgaranja
fosilnih goriva, ovee o pojave efekta „ubrzanog staklenika“ ili o sasvim suprotnog efekta. Čak i
male varijacije u biološkom i atmosferskom sustavu mogu dovesti do kratkotrajnih promjena
temperature površine. Atmosfera bi se trebala promatrati kao dio biosfere i kao ekosustav koji je u
stanju sam regulirati sve procese koji se u njoj odvijaju. Tako su npr. moguda va potpuno različita
efekta djelovanja ugljikova ioksia. Jean o njih je ovođenje o pojave naglog zagrijavanja
površine zemlje (efekt ubrzanog staklenika), a rugi brzo hlađenje zemlje, pri čemu bi se stvarao
omotač oko zemlje koji reflektira Sunčevu energiju. 

Uzročnici porasta temperature u Zemljinoj atmosferi su „staklenički plinovi“ koji stvaraju

„staklenički učinak“, vedim ijelom iz prirodnih izvora 2, a manje kroz čovjekovo jelovanje, kroz
3
moderne ljudske djelatnosti  . „Staklenički plinovi“ imaju svoj uio u stvaranju porasta temperature te
u globalnom zatopljenju, što ima svoje izvorište u ljuskim jelatnostima. Ti plinovi se nakupljaju u
atmosferi te tako nastaje staklenički učinak.  

Porast temperature mogao bi pokrenuti nove cikluse oslobađanja CO2 iz prirode i putem
povratne veze uzrokovati oatno, još jače nepovratno globalno zatopljenje.

2
 „Prironi efekt staklenika –  onaj efekt koji nam onosi postojedu ugonu temperatur u na planetu Zemlji –  „samostvorila“
 je priroa. Posljenjih 200 i više goina, o početka inustrijske revolucije, unos stakleničkih plinova stvorenih ljuskim
jelovanjem u atmosferu (ugljičnog ioksia, metana, iušik oksia i  rugih), stalno sve više raste.“  
 „Prironi izvori čine glavni io emisije stakleničkih plinova, u čemu glavnu ulogu ima voena para, zatim vulkani i raspa
biomase te procesi oceana.“  Lay, V; Kufrin, K; Puđak, J; „Kap preko ruba čaše“, Zagreb, 2007, str. 10.-12. 

3
 “Glavne ljuske djelatnosti kojke proizvode ovaj plin, odnosno glavni antropogeni izvori emisije CO2 su: spaljivanje fosilnih
goriva (ugljen, nafta, zemni plin) –  najviše prisutno u inustriji, energetic, prometu; spaljivanje erivate fosilnih goriva
(benzin, koks, loživo ulje, gradski plin) –  jako zastupljeno u prometu, sustavima grijanja, nekim industrijama; poljoprivreda
(stočarstvo, kroz umjetna gnojiva u poljojelstvu i sl.)“ Lay, V; Kufrin, K; Puđak, J; „Kap preko ruba čaše“, Zagreb, 2007, str.
10.-12. 

6
 

Poručje lea Sjeverne Europe i Amerike sarži velike količine metana, modnog stakleničkog plina.
Počne li se le snažnije otapati, u sjevernim de se tunrama početi oslobađati velike količine tog plina
u atmosferu. Močvarna poručja svijeta u uvjetima porasta temperature atmosfere također de
povedati emisije metana. Zagrijavanje oceana, potpomognuto zagrijavanjem atmosfere, posebno je i
višestruko bogato mogudim utjecajima na klimatske promjene, o sujelovanja u generiranju olujnih
nevremena o promjene obilježja morskih struja.  

Paralelno s globalnim zagrijavanjem teče proces zastiranja sunčeve svjetlosti krupnim

česticama koje nastaju zagađenjem zraka diljem svijeta, posebno u industrijaliziranim p oručjima i
poručjima crpljenja plina, nafte, ugljena i slično. Ovaj proces ima za posljeicu snižavanje
temperature, onosno hlađenje. Važno je shvatiti a kaa ne bi bilo tog procesa, ukupno bi globalno
zatopljavanje bilo još intenzivnije. 

Od industrijske revolucije koncentracija CO2 porasla je za 34%. Ukupno je u posljednjih 200 godina

emitirano u atmosferu preko 2,3 trilijuna tona CO 2, poteklog od izgaranja fosilnih goriva i promjena u
načinu korištenja zemljišta. Milijare tona novih emisija CO2 samo u jenoj goini pritišdu atmosferu.
Samo 2004. goine zatrpali smo planetarni atmosferski omotač s preko 28 milijari tona otpanog
CO2!

Porast onečišdenja atmosfere s CO2 goišnje se u pogleu goišnjih količina povedao u

posljednjih deset godina. Ako se nastavi istim tempom ili ako se porast emisija CO 2 čak pojača izna
osaašnje goišnje razine povedanja, količina ovog stakleničkog plina de se u atmosferi Zemlje o
kraja 21. stoljeda u najmanju ruku uvostručiti.

7
 

3.2 Negativan utjecaj ljudi na okoli š 

Dvaeseto stoljede oživjelo je ivovski napreak na svim poručjima znanstvenih spoznaja,

kao i na svim poručjima tehnike. Istoobno, ono je uspostavilo novu razinu nebrige naspram
globalnih, temeljnih i složenih problema, a je taj neostatak brige iznjerio bezbrojne zablude i iluzije
i to u prvom reu ko samih znanstvenika, tehničara i stručnjaka. 

Početkom tehnološkog razvoja svakako možemo nazvati prvu inustrijsku revoluciju i izum
parnog stroja. Pronalazak parnog stroja izazvao je veliki preokret u proizvodnji, odnosno revoluciju u
prerađivačkim jelatnostima i industriji. Manufakturna proizvodnja zamijenjena je tvorničkim raom.
Prvi parni industrijski stroj koji je radio u praksi konstruirao je njegov izumitelj Thomas Newcomen, a
James Watt ga je znatno usavršio time što je iskoristio konenziranu paru u posebnoj, hermetiči
zatvorenoj posudi. Nakon toga, kao uvo u tehnološko oba 21. stoljeda u kojem živimo bila je ruga
inustrijska revolucija. Otkride nafte postaje najvažniji i najragocjeniji izvor pogonske energije u
svijetu. Nakon toga slijeili su kanali, željeznice, zrakoplovi, film te nagli procvat znanosti, ali tek
esetljedima poslije toga olazi polako o čovjekove osvještenosti po pitanju kako to sve utječe na
prirodu oko nas.

Tehnološkim razvojem počelo je također i oba u kojem čovjek stvara tolike količine
4
ugljikovog dioksida da se one uzrokuju promjenu prirodnog učinka staklenika  sa čime dolazi do
zagađenja zbog nemogudnosti Zemlje a se riješi nagomilanog ugljikova ioksia. 

Emisija ugljičnog ioksia najvedim ijelom potječe iz izgaranja fosilnih goriva. Svoj uio u
svemu tome imaju šume na vostruki način. Prvo, u procesu paljenja šuma stvara se CO2. Drugo,
očuvanjem šuma zaržava se apsorbcijski potencijal šuma i ukupna količina CO2 se tako smanjuje.
Krčenjem, sječom šuma ovaj se apsorbcijski potencijal još više smanjuje.

4
 „Prironi učinak staklenika funkcionira tako a se tredina Sunčevog zračenja koje oseže Zemlju reflektira u svemir (što o
 površine oceana, što o oblaka), a io se površinski apsorbira u tlu i oceanima. Tako Zemljina površina postaje topla i kao
rezultat toga reflek tira tople ugovalne (infracrvene) zrake, onosno toplinu. Staklenički plinovi kao neka ovojnica
 „zarobljavaju“ io tog zračenja i olazi o prironog zagrijavanja atmosfere.“ Lay, V; Kufrin, K; Puđak, J; „Kap preko ruba
čaše“, Zagreb, 2007, str. 11. 

8
 

Zanimljivo je pogleati „svjetlsku geografiju“ izvora emisija CO2. U razvijenim zemljama

svijeta (naročito u SAD-u5 i Zapadnoj Europi) industrijski procesi, transport i proizvodnja energije
najviše sujeluju u emisiji CO2. Drugi veliki izvor prestavlja krčenje šuma spaljivanjem. Šume se
spaljuju i sijeku zbog prenamjene zemljišta, onosno pretvorbe u prouktivne pašnjake ili plantaže
soje i sličnih kultura, koji pak imaju puno manju sposobnost apsorpcije ugljičnog ioksia o šuma. 

Drugi najjači zagađivač nakon SAD-a je Kina te Kanada, Meksiko, Rusija, Indija i Saudijska
Arabija, te vedi io Zapane Europe. Hrvatska je među razvijenim zemljama i zemljama u tranziciji u
posljednjoj kategoriji po intenzitetu emisija CO 2 u atmosferu.

3.2.1. Svjetlosno zagađenje

Svjetlosno zagađenje je svaka nepotrebna/nekorisna emisija svjetlosti u prostor izvan zone

(ceste, ulice, trga..) koju je potrebno osvijetliti, to jest svako emitiranje umjetnog svjetla u poručja
gje je ono nepotrebno ili neželjeno. Uzrokuju ga vanjska rasvjetna tijela koja, često zbog toga jer su
nepravilno postavljena, svjetlost bacaju prema nebu ili u stranu. Sve što isijava svjetlost u stranu
umjesto prema tlu zagađuje nebo i okolinu sa viškom svjetlosti.  

Svjetlosno zagađenje je svjetski problem koji utječe na go tovo cijelu ljudsku populaciju. Za
razliku o onečišdenja voe ili zraka, svjetlosno zagađenje nepoznanica je za vedinu ljui. Na prvi
pogled beznačajan problem izaziva mnoge neželjene efekte  - od nepotrebnog rasipanje energije do
štetnog utjecaja na životinje i ugrožavanja sigurnosti u prometu. Svjetlosno zagađenje sakriva ljepote
zvjezanog neba i remeti granicu između ana i nodi. Glavna značajka zagađenja svjetlom jest
povedanje svjetla neba za vrijeme nodi uzrokovano umjetnom rasvijetom. Ukratko, nodi su svjetlije
što za sobom povlači mnoge posljeica za čovjeka i njegov okoliš. 

Uzročnici svjetlosnog zagađenja mogu biti neekološka rasvjetna tijela i nepravilna montaža
rasvjetnih tijela. Neekološka rasvjetna tijela su sva ona rasvjetna tijela ko kojih je plexi/staklena
kugla ili polukugla, "izbačena" van kudišta rasvjetnog tijela, neovisno o njenom položaju u onosu na
samo kudište rasvjetnog tijela. Ukoliko je rasvjetno tijelo postavljeno pod kutom (nepravilno!) u
onosu naspram horizonta olazi o isijavanja svjetlosti prema horizontu, onosno prema nebu, što
uzrokuje svjetlosno zagađenje. 

Posljedice svjetlosnog zagađenja mogu ostaviti trajan negativan učinak na okoliš. Kao najvažniju
posljeicu svjetlosnog zagađenja valja izvojiti utjecaj na životni ciklus biljnog i životinjskog svijeta,
kao i utjecaj na čovjeka zbog prilagobe nevnim izmjenama ana i nodi. Nesmetana, jasna, izmjena
ana i nodi temeljna je orenica čitavog ekosustava. 

Zbog svjetlosnog zagađenja (nestanka nodi) ugrožena je ta okosnica ekosustava kakvog anas
poznajemo, sa mnogobrojnim negativnim implikacijama.

Danas više o 95% Europljana živi u poručjima gje je prirona boja  nodnog neba posvijetljena za
četiri ili više puta. 

5
 SAD se nalazi u najvišoj kategoriji i prenjači u cijelom svijetu ajudi sam čak 24% planetarnih emisija CO 2. Do
toga dovodi ukupni tehnologijski sastav SAD-a, uključujudi velika energetska postrojenja, sustav prometa u
kojem je masovna i stalno rastuda potrošnja relativno jeftinih fosilnih goriva tvrokorni io načina življenja u
SAD-u, rasprostranjena masovna praksa intenzivnog korištenja umjetnih gnojiva u poljoprivrei i sl.  

9
 

Prave "svjetlosne kupole", reflektori usmjereni u nebo ili prema horizontu (livae, šume..)
evastirajude jeluju na populacije ptica, kornjača, šišmiša, krijesnica.

Biljke i životinje ne mogu više oreiti kada je pravo vrijeme za hranjenje, odmaranje i
razmnožavanje te takvo stanje ovoi o katastrofe. U školskim užbenicima još se uvijek spominju -
krijesnice, ali anašnja jeca zapravo ne znaju kakve su to životinje. Nikada ih nisu vidjeli, istrijebilo
ih je svjetlosno zagađenje! Učestali su primjeri kaa se čitava jata ptica na migracijama spuštaju na
kriva poručja, zbunjena lažnim svjetlima velegraa, aeroroma, raskrižja umirudi tako zbog
nedostatka hrane u neprihvatljivom ambijentu ili pak izumiranja kornjača svjetlima namamljenih na
negostoljubive plaže. Naalje, mravi, ti najotporniji živudi organizmi, pri poosvijetljenju prironog
fona nodnog neba za više o četiri puta započinju sa 24 -satnim raom, što uzrokuje nemogudnost
ekološke poljoprivree zbog povedanja populacije lisnih ušiju. Svjetlosnim zagađenjem uništavamo
prironu ravnotežu u priroi te izumiranjem vrsta jene po jene uništavamo uvjete za život i rugih
vrsta te konačno – i nas samih!

4. Pravna zaštita 

Zakonom o zaštiti okoliša se uređuju: načela zaštite okoliša i orživog razvitka, zaštita
sastavnica okoliša i zaštita okoliša o utjecaja opteredenja, subjekti zaštite okoliša, okumenti
orživog razvitka i zaštite okoliša, instrumenti zaštite okoliša, pradenje stanja u okolišu, it. Zaštitom
okoliša osigurava se cjelovito očuvanje kakvode okoliša, očuvanje biološke i krajobrazne raznolikosti,
racionalno korištenje prironih obara i energije na najpovoljniji način za okoliš, kao osnovni uvjet
zravog života i temelj orživog razvitka.
6
Ciljevi zaštite okoliša u ostvarivanju uvjeta za orživi razvitak jesu :
 – zaštita života i zravlja ljui, 
 – zaštita biljnog i životinjskog svijeta, biološke i krajobrazne raznolikosti te očuvanje ekološke
stabilnosti,
 – zaštita i poboljšanje kakvode pojeinih sastavnica okoliša,  
 – zaštita ozonskog omotača i ublažavanje klimatskih promjena, 
 – zaštita i obnavljanje kulturnih i estetskih vrijenosti krajobraza, 
 – sprječavanje velikih nesreda koje uključuju opasne tvari,  
 – sprječavanje i smanjenje onečišdenja okoliša, 
 – trajna uporaba prirodnih izvora,
 – racionalno korištenje energije i poticanje uporabe obnovljivih izvora energije, 
 – uklanjanje posljeica onečišdenja okoliša, 
 – poboljšanje narušene prirone ravnoteže i ponovno uspostavljanje njezi nih regeneracijskih
sposobnosti,
 – ostvarenje oržive proizvonje i potrošnje,  
 – napuštanje i naomještanje uporabe opasnih i štetnih tvari,  
 – orživo korištenje prironih obara, bez vedeg oštedivanja i ugrožavanja okoliša, 
 – unapređenje stanja okoliša i osiguravanje zravog okoliša. 

6
 Zakon o zaštiti okoliša, čl. 5 

10
 

Protokol iz Kyota uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime dodatak je

međunaronom sporazumu o klimatskim promjenama, potpisan s ciljem smanjivanja emisije
ugljičnog ioksia i drugih stakleničkih plinova. Do sa ga je potpisalo 170 ržava i vlainih
organizacija (stanje: prosinac 2006.). Protokol je stupio na snagu 16. veljače 2005., kada ga je
ratificirala Rusija. Države koje su ga ratificirale čine 61% zagađivača. 

Protokol je otvoren za potpisivanje u japanskom gradu Kyotu u organizaciji Konvencije

Ujedinjenih naroda za klimatske promjene (UNFCCC), 11. prosinca 1997. Za njegovo stupanje na
snagu bilo je potrebno a ga ratificira najmanje 55 ržava i a ržave koje su ratificirale protokol čine
najmanje 55% zagađivača. To se ogoilo 16. veljače 2005., kada je Protokol ratificirala Rusija. 

Hrvatski sabor je 27. travnja 2007. ratificirao protokol iz Kyota. Hrvatska je postala 170.

ržava, koja je prihvatila ovaj okument. Usvajanjem je prihvadena obaveza smanjenja emisije
stakleničkih plinova za 5% o 2012. Hrvatska je godinama odlagala ratifikaciju sporazuma, jer se
željela izboriti za povoljniji položaj u onosu na onaj koji bi imala, a se smanjenje računalo prema
1990. godini. Bazna pozicija je 34,62 milijuna tona ugljičnog ioksia goišnje.

11
 

5. Zaključak

Iz svega naveenoga očito je a se kredemo u krivome smjeru. Način na koji ljui olako
shvadaju prirou oveo nas je u situaciju gje naš planet polako umire , a samo jedan dio ljudi je toga
svjestan te po tom pitanju nešto čini. Ako ved čovjeku nije ovoljno to što svojim nesmotrenim
ponašanjem uništava životinje i biljke, vrstu po vrstu, trebalo bi ga bar biti briga to što polako
uništava i samoga sebe! Glavni problem čovjekove iniferentnosti prema svemu tome jest
neosvještenost i neobrazovanost po pitanju zagađenja. Puno ljui smatraju a oni kao jeinke ne
mogu učiniti ništa i to se mora promijeniti jer je ovoljna jena osoba a učini razliku i prionese
čiščenju našeg planeta. 

Kao rješenje problema zagađivanja i ljuske neosvještenosti trebalo bi nešto učiniti. U škole
uvesti premet koji bi jecu o malih nogu učio kako treba reciklirati, ne bacati smede osim tamo
gje ono pripaa, te opdenito probuiti svijet u mlaih jer u mlaim generacijama ostaje buudnost
Zemlje.

12
 

Literatura:

1.  Božo Uovičid  Čovjek i okoliš, Zagreb, 2009. 

2.  Vjekoslav Glavač  Uvod u globalnu ekologiju, Zagreb, 1999.

3.  Vladimir Lay; Kap preko ruba čaše, Zagreb, 2007. 

Krešimir Kufrin; 

Jelena Puđak 

4.  Jan Čižek  Zaštita okoliša, Pučko otvoreno učilište, Zagreb, 1998. 

5.  Stephen Croall Ekologija za početnike, Zagreb, 2001. 

6.  http://hr.wikipedia.org/wiki/Postanak_Zemlje_i_prvi_tragovi_%C5%BEivota  (stranica

posječena 19. Stuenog, 2011.) 

7.  http://en.wikipedia.org/wiki/Light_pollution  (stranica posječena 21. Stuenog, 2011.) 

8.  http://www.lightpollution.org/ (stranica posječena 21. Stuenog, 2011.) 

9.  http://hr.wikipedia.org/wiki/Ugljikov%28IV%29_oksid (stranica posječena 19. Stuenog,

2011.)

10.  http://hr.wikipedia.org/wiki/Industrijska_revolucija (stranica posječena 20. Stuenog, 2011.) 

11.  http://hr.wikipedia.org/wiki/Druga_industrijska_revolucija (stranica posječena 20. Stuenog,

2011.)

13