CAZ FREAR

LEDENO SRCE
 Nakon kratkog premještaja u načelnikov ured,
detektivka Cat Kinsella vraća se u londonsku
Metropolitansku policiju gdje opet zbija šale s
partnerom Luigijem Parnellom i izbjegava gnjev
svoje šefce, više inspektorice Kate Steele.

Ali Cat i Parnella čeka ozbiljan posao kad mlada

žena iz Australije završi mrtva nakon zabave
kod nove poslodavke.

Istraga ubojstva Naomi Lockhart ispočetka

upire prstom u Josepha Maddena koji radi u
kafću nedaleko policijske središnjice. Joseph
uporno tvrdi da je nevin i da je u vrijeme
ubojstva bio kod kuće sa svojom ženom Rachel,
ali kad policija ispita i njegovu ženu, Rachel
proturječi muževu alibiju zaklinjući se da je bila
sama kod kuće.
 Dok tim radi na prikupljanju dokaza protiv
Josepha, Cat je zadužena za otkrivanje prave
istine o braku Maddenovih.

Cat zna da jedno od njih dvoje laže – ali pitanje

tko, i zašto, mnogo je složenije nego što je
očekivala. Balansirajući zahtjeve istrage
ubojstva te svoje veze i nerazriješene obiteljske
drame, Cat mora odlučiti koliko je daleko
spremna ići da njezine pogreške iz prošlosti
ostanu zakopane.

“Vidim ljude, ali ne i ljudskost”

Misterij. Zločin. Opisi policijskih procedura.

Uglavnom su svi sastojici za krimić tu, ali nešto
mi nedostaje. Nije mi skroz sjela. Pomalo je
predvidljiva. Smetalo mi je što ima mnogo
 referenci na prvu knjigu ovog detektivskog
serijala, a ja prvu nisam čitao.
Uglavnom, ok – može proći. Likovi su
uvjerljivi. Radnja je ok. Nije ful napeta, ali nije
ni skroz mlaka.
Najviše od svega svidio mi se sam početak
knjige:
“Možete sami sebe uvjeriti da se poznajete.
Možete se proglasiti snažnom osobom, slabićen
ili jednim od onih životnih srednjestrujaša koji
može biti i ratnik i mlakonja, ovisno o strani
kreveta na koju je tog dana ustao. Ali vjerujte
mi, ako niste gledali kako u nečijim očima
polako trne svjetlo, svjesni da ste upravo vi
pritisnuli prekidač i da ste upravo vi tom
nekome uništili posljednje sekunde nade, sve
dok to ne doživite, nemate pojma što su snaga ili
slabost. Ne znate ništa o užasima s kojima
možete živjeti.
 Na kraju vas život natjera da živite s time.
Njegove rutine. Njegova pravila. Način na koji
vas vuče na sljedeću stvar prije nego što ste
propisno procijenili prethodnu. I u načelu se
ionako ništa ne promijeni. Zemlja se i dalje
okreće. Noć i dalje slijedi za danom. I dalje
čekate u redovima na blagajnama supermarketa
pitajući se kako vam baš svaki put uspije stati u
najsporiji. I dalje kukate zvog cijena karata za
vlak, zbog telefonskih računa i bankomata u
kvaru. I dalje živite. A i ona bi živjela, samo da
se jebeno smirila. Život Naomi Lockhart je
završio, ali svijet očito ide dalje.”
Možda sam prekritičan jer se nisam mogao
skroz saživjeti sa knjigom i zbog nuspojava
korone koju sam prebolio. A možda je zbilja i
do knjige. Ne znam. Javite svoja iskustva.