[ nepriručnik / oni koji traže how2do, step-by-step i slična navodila za uporabo, zalutali su, ne samo u izdanje već i u struku ]

josip vrančić

QUO VADIS,
DISCIPULE?
modeli edukacije dizajna i razvoja kreativnosti

e-publikacija / copyleft*
( * odnosi se na osobnu uporabu; svako neovlašteno preuzimanje dijela ili cjeline, korištenje u profesionalne svrhe,
kao i unos u popis literature obrazovnog programa bez pismene dozvole autora, bit će smatrano povredom autorskog prava)

all names & images are the property of their respective owners and their appearance in this e-book
is merely intended to illustrate certain of the content available for educational purposes.

lipanj 2022.

vlastita naklada

isbn 978-953-49567-1-7

autor preporučuje da iznos prvotno namjenjen za nabavu publikacije

usmjerite prema domovima za brigu o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. hvala!
dragim i kreativnim studenticama i studentima.
 ...

ideja za publikaciju je stvorena pri pripremi konferencijskog plakata 2017. godine, s temom edukacije za info-dizajn.
prvotna nakana je bila temom i izdanjem obilježiti neku godišnjicu djelovanja na području obrazovanja.
nažalost, umjesto zamišljene rekapitulacije iskustava u prethodnom periodu, više je riječ o zapisima o kapitulaciji, ili priopćenjima kakve
vlade u egzilu izdaju o privremeno zaposjednutim područjima. razlika je ipak značajna, područja koja će biti spomenuta
više su mentalne prirode, samo naoko utopijske, ona koja slobodu misli i kreativnosti manifestno određuju kao imperativ postojanja.
publikaciju čine kratka razmišljanja, uz kritički odnos prema klasicima i prema postpostpostpostmodernizmima, a miks kojih na ovim
paralelama i meridijanima često dobije prizvuk montypythona, kafke, pink floyda, ..., i to sve odjednom... uz mizerni client-service...
pokušaj je ovo restarta mentorstva, uz naglašeniji individualni pristup, sukreaciju procesa, obostrana (a imperativno da su jedna strana...)
otvorenost komunikaciji i učenju, samim time i prilagodbi svakoj novoj generaciji, čije se osobine i navike izmjenjuju znatno brže nego
u prijašnjim desetljećima. naravno, vjerojatno publikacija kao zbirka uzaludnih znanja i iskustava pripada donquijoteovskom smijeru,
al nema razloga odustati zbog ovog zida kad je na glavi mjesta za još poneku kvrgu.
studentske misli u drugom dijelu publikacije nisu tu smještene radi manje važnosti već, dapače, kao završnica i važniji sadržaj,
one što dulje trebaju ostati kao poruke. oni nisu neki tamo polaznici... oni su, pjesnički, oni koji imaju nevinije ruke... najbolji od njih već
tijekom studija neke od predavača pojedu za doručak... oni su, a i sve hane, inge, petre, sandre, filipi i ostali kreativni i mudri,
(bar) potencijalni korisnici novih edukativnih programa, dakle, klijenti čije se mišljenje vala uvažavati…kvalitetno analizirati
i bez fige-u-džepu uklopiti pri doradi kako učilišnih programa tako i smijernica pri kreiranju politika od strane državnih institucija,
kao što bi u realnom vremenu trebalo iščitavati i prilagođavati sustav stvarnim potrebama tržišta i zajednice. ukoliko se, suprotno tome,
za vodilju uzme s podsmjehom popraćena izjava visokog edukativnog dužnosnika, nakon realnih studentskih zahtjeva,
o tome kako patuljci-pojma-nemaju, trajno će se izgubiti svrsishodnost samog edukativnog procesa,
te će on pasti u zamku brojnih društvenih pojava i poduzetničkih poduhvata što su svrha sami sebi,
odnosno da su studenti tu radi učilišta, a ne upravo suprotno.
[ > linkedin.com ]
...

bar 75% privatnih učilišta su smeće*…

* … da, kao što je vjerojatno 75% javnih učilišta smeće, kao što je bar 75% sadržaja na boljim učilištima smeće, kao što je
bar 75% tv-programa smeće, kao što je bar 75% kava u gradskim kafićima smeće, kao što bar 75% pizza nije vidjelo pizzu, …, …, …
generaliziranje svega lošega u školstvu i ostalim tipovima edukacije pod kišobran privatnih škola, ne drži vodu. kvalitetivna razina
programa, stručnost predavača, opremljenost ustanova, posvećenost polaznicima, etičnost procesa i ostale stavke nikako nemaju
jednakoznačnu odrednicu u korist državnih/javnih institucija. dapače, veliki dio medijskih i sudskih bavljenja edukacijom na svim dobnim
razinama pripada ne-privatnom sektoru. za primjer, istraživanja u hrvatskom susjedstvu koje su kao pretpostavku uzele enorman
postotak doktorata na privatnim učilištima, na kraju su statistički, brojčano i udjelno, za zaključak imale baš suprotno,
da je najveći broj doktora znanosti u testiranom periodu potvrđen na državnim školama. pitanje je i ne-privatnosti državnih učilišta,
u najčišćem smislu… po vlasničkom udjelu ona jesu čista, u vlasništvu zajednice, ali brojni su sustavi unutar njih itekako privatizirani,
od npr. služenja njima za ego-building i lov na partnere, pa nasljednosti katedri po obiteljskoj i drugim linijama, preko političkog
kadroviranja na svim razinama, do zagarantiranih honorara na određenim projektima i korištenja pozicije i resursa učilišta
za svoje public relation i političke potrebe. dakle, ista je pogreška paint-it-black sve privatne poduzetničke pothvate i sve sadržaje
unutar njih, kako i idealizirati sve državne ustanove i baš sve sadržaje koji se u njima nalaze i načine na koji se unutar njih provode,
jer, eto, kao veća je kontrola, jasniji su procesi upravljanja i tome slično, a u praksi, vezano uz sve gore navedeno,
pokazuje se svakodnevno da to nije tako. u svakom slučaju, omijeri žita i kukolja trebaju se određivati racionalno u pojedinim sustavima,
i to u realnim situacijama dulje praćenima, a nikako po golim tablicama i shemama obrazovnih programa, čitanjem kurikuluma,
jednodnevnim kontrolama koje uključuju ručak na račun učilišta i sličnim.
...

dizajn nije umjetnost. točka.

ma, koliko god termin art primamljivo izgledao u regrutno-prodajnom smislu, koliko se škole kitile svoje programe umjetničkim parolama,
dizajnu (bar kakav bi trebao biti) nikako se ne smije oduzimati bliskost inžinjerstvu i tehničnosti. dalje, bez izrazite interdisciplinarnosti,
on je mrtvo slovo i ista takva priroda, ulje na platnu bez uporabne vrijednosti. dakle, bez (barem) starog termina primijenjena,
ta umjetnost nema nikakvoga smisla, i predstavlja samo marketinški copy primamljivih poruka. za potvrdu možemo uzeti misli
na istom pravcu, a vezanih uz arhitekturu, dakle, puno srodnijem polju dizajnu nego što su prave umjetnosti… dizajnera bismo mogli,
srodno definiciji adolfa loosa po kojoj je arhitekt zidar sa znanjem latinskog, odrediti kao npr. slikara s izrazitim komunikacijskim i sličnim
vještinama, a dizajn pojasniti mišlju borisa podrecce po kojoj arhitektura nije umjetnost već inteligentan kompromis, što nosi
eho umjetnosti, ali nije umjetnost, pa joj ne bi trebali priključivati ni stilske i/ili trendovske termine pripadnosti (konstruktivist,
minimalist, …), legalne kad je (prava) umjetnost u pitanju. još je 1960-ih bonsiepe ukazivao na položaj dizajna pri kojem beaux-arts
tradicionalisti nisu u dizajnu vidjeli ništa više od manjevrijedne, tehnikom inficirane varijante umjetničke djelatnosti, produkt-dizajn
kao nastavak skulpture drugim sredstvima, a dizajn vizualnoga kao nižu kategoriju slikarstva i grafike, dok su znanstvenici i inženjeri
objašnjavali dizajn kao fenomen čije se postojanje može pripisati promašaju samih inženjera; zaključio je tada da se dizajn ne može
reducirati ni na umjetnost ni na znanost (g. bonsiepe, 1969:55). ni po brojnim drugima, dizajn nije umjetnost,
kao npr. po meyeru i normanu koji to razrađuju na praksi obrazovanja za dizajn, pri čemu svrstavanje u škole s umjetnicima
smatraju medvjeđom uslugom za oba područja (m. w. meyer, d. norman, 2020:26).
 simptomatična je pojava da upravo studenti sa završenim umjetničkim srednjim školama, s naglašenijim artističkim programima,
često imaju poteškoće s prebacivanjem u dizajnerski mode... rješenja im vrlo često imaju zadovoljavajuće (čak i izvrsne!) vizualne
vrijednosti, likovni wow-efekt i slično, ali, nažalost, zanemarena je informativnost i komunikativnost, umjetnički poriv ubija nužni
scientistički segment, analiza i sinteza podataka potrebnih za kreiranje nekog sredstva vizualnih komunikacija zatomljena je nagonom
za što bržom art-ekspresijom, boemski pristup vrlo često šteti zadovoljenju zadanih rokova i tome slično.
brojne racionalizacije u cilju veće primjenjivosti i svrsishodnosti kad su u pitanju vizualne komunikacije ishodili su u korist dizajna upravo
ne-dizajneri, odnosno oni koji nisu školovani pod umjetničkom kapom, upravo većom sustavnošću pristupa i naglašenijim
metodologijama rada kojima su podučeni za vrijeme školovanja. da je neki artist oblikovao npr. kartu londonske podzemne željeznice,
vjerojatno bi bila impresionistički krajolik ili hiperrealistička ptičja perspektiva... henry beck je pojednostavio izgled trasa, a sve radi
uspješnijeg prijenosa informacije, baš po uzoru na inžinjerske sklopove svoga zanimanja. upravo takvo rješenje lišeno larpurlartističkoga,
postalo je uzor ne samo kad je oblikovanje karata u pitanju. na slični način, otto neurath, inicijator i glavni teoretičar wiener methode der
bildstatistik, upravo kao znanstvenik s društvenog područja, najzaslužniji je za novu metodu vizualizacije društvenih, tehnoloških,
prirodnih i ostalih pojava te isotype (international system of typographic picture education) i sve ono što se pod njim ili uz njegov utjecaj
kasnije razvijalo; bez obzira što je gerd arntz realizirao vizualije, upravo je neurathov udio ključan.
dizajnu nije imperativ samo interdisciplinirni pristup već se treba poticati intenzivna vandisciplinarnost... dakle, ne samo oslonac
na srodne djelatnosti već i one iz najšireg spektra ljudskog djelovanja. nikakvo kalupljenje i sužavanje u stroge granice struke nije uputno,
a edukacija koja bi imala funkciju ularskog vizira dala bi samo formalno pripadanje struci, a bez mogućnosti stvaranja iznimnih
pojedinaca. to preporučeno okolišanje ne treba biti posebni kolegij ili dva kojima će se parolno ukazivati na veze i povoljnosti vezivanja
s drugim poljima, već svaki kolegij mora dobiti tu zadaću, da na svoj predmetni segment struke ukazuje multidisciplinarno,
da bude dio onoga što je fern lerner zazivala kao pronalaženje gesamtkunstwerka za moderna vremena.
ernst roch, rođenjem osječanin te jedan od vodećih oblikovatelja svjetske moderne druge polovine 20. stoljeća, bavio se brojnim stvarima
te njima radio na svojim vještinama, trenirao disciplinu... od izrade igračaka, rada na lutkarskim predstavama, ... veliku ulogu najšire
inspiracije za vrijeme školovanja opisuje sljedećim riječima...
u toj sam školi našao idealnog profesora.
ne samo u crtanju akta nego
i u predavanju povijesti umjetnosti.
profesor szyszkovitz nije bio
povjesničar umjetnosti nego slikar.
njegova predavanja nisu bila dosadna,
nabrajanje umjetnika i stilova. on je živo i strasno
opisivao arhitekturu, slikanje, kiparstvo,
grafiku i opću historiju, glazbu, literaturu, poeziju,
filozofiju i njihove uzajamne utjecaje.
sve to s pokazivanjem slika, crtanjem na ploči
i čitanjem odlomaka iz svjetske literature, poezije,
filozofije, pisama čuvenih i nečuvenih osoba. (...)
profesor szyszkovitz mi je otvorio oči i uši,
te je imao važan utjecaj na moje daljnje oblikovanje,
moj rad i život.

[ ernst roch / moj život / sedamnaesti slavonski biennale / galerija likovnih umjetnosti osijek / osijek / 2000 / str. 99-101 ]
[ > linkedin.com ]
...

nastava kao zalog nastavka života struke

proces podučavanja dizajna ne smije biti ni oglašavano, a još manje upriličeno kao trčanje po cvijetnim livadama uz okus absinta
i miris koječega... edukacija mora počivati na nečemu postojanijem od fluida i artizma, nešto što će na racionalnijoj razini bloomovski
pomoći obrazovnom putu od tame ka svjetlu. ne može edukacija biti ni nalik na protokole amazonovih skladišta, jer ni mozak nije takav,
ne smije se težiti poučavanju koje kao sustav sliči excelu ili pak scenografiji playtimea jacquesa tatija... studenti svakako ne bi trebali
proživljavati zbunjenost i (ne)zgode monsieura hulota.
poučavanje dizajna, a i edukaciju općenito, poželjno bi bilo urediti po principima dobrog dizajna dietera ramsa. njegove postavke
o inovativnom pristupu, razumljivosti, nenametljivosti, iskrenosti, dugotrajnosti, temeljitosti, korisnosti, estetičnosti, o manje-je-više,
pa i prihvatljivosti u smislu okolišne (i mentalne) higijene i održivosti, u svojoj su modernističkoj manifestnosti itekako uključive
pri kreiranju nastavnih modela, ali i kao vodilja stvarnim potrebama i svrhama koje polaznike očekuju nakon stjecanja diplome.
jedan od pojmova koju svakako svaka nastava dizajna što namjerava biti uspješna na duge staze mora uklopiti, nešto je što podrecca
naziva poetika različitog. promicanje i uvažavanje različitosti imperativ je kako kod izbora nositelja kolegija, upisa studentica i studenata,
tako i kod odabira projekata i ostalog. eklektika u prikupljanju izvora i odabiru partnera za neke od modela nastave također će pojedinoj
edukativnoj ustanovi dati novu snagu na dulji period. kad navedenom dodamo, opet uzorno po podrecci, po njegovoj kovanici arhikultura,
dakle, najšire shvaćenu kulturu dizajna, odnosno, sve utjecaje što dizajn prima i koje odašilje, onda će biti stvoreno i okruženje
u kojem će kreativac željeti biti, željeti učiti, željeti stvarati, a krajnje i željeti podučavati.
visokoškolsko obrazovanje, a privatnopoduzetnički segment sa svim svojim posebnostima naročito, usluga je edukacije/osposobljavanja
od točke a do točke b. kao takvo u najvećoj mjeri ne predstavlja nastavak neke srednjoškolske razine, odnosno na primjeru diplomskih
studija nužno nije ni nastavak neke određene trogodišnje akademske razine. dakle, nikakvi upisni filteri ni klasifikacijski ispiti
nisu potrebni, ni s pozicije realekonomskih odnosa poduzetništva, a ni vezano uz široku uslugu čije je izvršenje obećano.
nije studij dizajna tu samo kao nastavak programa raznih umjetničkih srednjih škola, niti su baš svi polaznici tih škola koji upišu studij
na višim razinama znanja i vještina koje buduća struka zahtjeva. a ni ne trebaju biti... trogodišnji proces je sasvim dovoljan da se sve
dovede u red. dapače, neki iz takvih škola dolaze s krivim slikama i/ili s vizijama da su gotovi dizajneri, a samim time i često imaju
blokadu prema novim lekcijama. s druge strane, neki gimnazijalci i ostali nedizajnerski srednjoškolci, u svojim zrelijim godinama
upoznavanja sa strukom, uspijevaju u gradivu i vještinama prestići ove prve, bez ozira na lošiju startnu poziciju. dakle, voljni moment
je ključan, a ne startna upisna pozicija. i to voljni moment ne samo studenata već i predavača, koji su tu ne da guštaju s fascinantim
starterima koji su razvalili prijemni već da svim studentima posvećuju podjednaku profesionalnu uslugu, pa i temeljne odrednice struke,
u početnom periodu studija, početnom periodu svakog kolegija te tijekom ukupnog procesa kao mentorska potpora,
i to ona najbolja, samoinicijativna i individualna.
kreativne metode i tehnike te ideacijski procesi trebaju biti osnova svakog kolegija kojim se obrađuje neki segment dizajna. one nisu
stvorene samo za oglašavanje već su itekako dokazane i u drugim poljima, pa i u najegzaktnijim kao što je signalistika.
dakle, ideja je osnova, kao što će ideja donositi novi posao, pobjedu na natječaju i tome slično. i gitak u ozbiljnoj zaj... tvrdi
da je bitna - idejaaa! sve ostalo, software, produkcija, pilanje po detaljima (lijevo, malo, ne malo desno, ...; font 32, ne 30…),
sve su to manje potrebni, a često u praksi i nepotrebni dodaci,
kao i npr. kvazipravila o veličini fonta za plakat... pa nit je svaki font iste veličine jednako čitljiv, nit je isti font jednako čitljiv
u pozitivu-i-negativu, niti na pozadini druge boje i/ili fotografiji, ... ni pri treniranju npr. košarke se ne podučava samo pravila igre
već se uči kako kreativno unutar tih pravila postići najbolji rezultat, kako povezivati više strategija, kako doći do ideja u trenutku kad treba
snalažljivošću odgovoriti na nikad viđenu situaciju, ... originalnost i izdvojivost ne pada s neba, a metode, tehnike i procesi se uvježbavaju
kao svaka vještina. kad na taj način pristupimo, onda ćemo kontekst, identitet i ostale važne stvari za vizualne komunikacije,
kao i marketing, upogoniti u korist i prednost kojom ćemo se spasiti od utapanja u plitku masu.
bez naglaska na design thinkingu pri kreiranju programa, kao i na samoj nastavi, uza sve nadgradnje i organski rast uz poticanje
npr. duncumove dijaloške pedagogije i otvorenog kritičkog obrazovanja, bez oživotvorenja u punom smislu riječi kumar dasovog let’s be
creative about design education, teško će se dogoditi značajniji pomak prema izvrsnim idejama kao glavnom cilju.
 modularnost kao jedna od važnijih stavki u dizajnu, i industrijskom i vizualnih komunikacija, a i oblikovanju sustava riječi,
kao stvorena je za obradu i primjenu u edukaciji. ne samo da bi se preko nastave pokazivalo/dokazivalo njena važnost u samom dizajnu,
već da bi se koristila kao metoda pri sastavljanju programa studija, povezivanju kolegija i sadržaja unutar njih, kao i da studentima
bude jasno kako se pojedino znanje i vještina koriste na narednim razinama. tim se testom, a ne praznim marketinškim parolama,
dokazuje praktična svrha studiranja i važne uloge svakog segmenta u povezivanju sadržaja.
how-2-do kolegijima naravno da se može doprinijeti razvoju određenih vještina, ali te vještine nikako ne smiju biti cilj. ta logika lekcija,
ishoda i sličnog može dovesti do određene pa i zadovoljavajuće razine, ali, po einsteinu, samo imaginacija može odvesti dalje,
odnosno, svugdje. dakle, imperativ su how-2-think modeli poučavanja, koji će dati veće zadovoljstvo. kao i svaka re-kreacija,
tako i ova mentalna pridonosit će raspoloženju i otvorenosti novim izazovima. upravo je to oživotvorenje d’angelovske strasti za učenjem,
što jednom pokrenuta ne prestaje rasti. ili pak na taj način uspijevamo stvoriti aristotelovski obrazovani um,
odnosno, postižemo po herbertu spenceru veliki cilj obrazovanja, a to nije znanje već djelovanje.
nužno je tijekom studiranja poticati jačanje teorijske podloge, kako preko predavanja, tako i pri utemeljenju projekata te ispitnom
polaganju, upravo po srićinoj misli da nema ničeg praktičnijeg od dobre teorije (v. srića, 2003:24), odnosno, kad bismo o tome snimali
sitcom, trebao bi se zvati teorija velike prakse. u svakom drugom slučaju, riječ je o tečaju, a ne o akademskom kolegiju, odnosno, krovno
je to skup tečajeva, ne studiranje, a po oppenheimeru upravo ispravno obrazovanje pretvara studenta u profesionalca na način koji se
razlikuje od sve brojnijih komercijalnih tečajeva ili programa samoobuke za dizajn (m. oppenheimer, 2020:7). ispitnim polaganjem gradiva
kroz teoriju pokazuje se koliko se zaista samostalno vlada segmentom dizajna što kolegij pokriva. naravno, to zahtjeva znatno veći trud
nositelja kolegija, ali je nužno da je teorijski ispit bar jedan, nakon prvog dijela kolegija, s poznavanjem pravila predmetnog dijela struke,
prije nego se počne raditi na projektima. na taj se način projektom može pokazati kako se teorija može samostalno (!) upraksirati.
na kraju krajeva, i oni koji su libertijanci, čak i anarhisti, kojima nije do teorije i pravila, baš bi oni trebali naći sebe u teoretskom dijelu,
poslušavši helmuta kronea o tome kako voli pravila jer bez njih ne bi znao što treba rušiti... naravno, kreativno.
sve tanja opća kultura kao dio kontekstualnih, identitetskih, asocijativnih i ostalih promišljanja pri kreaciji ideja, uočljiva je kod sve većeg
broja studenata, odnosno generacijski postotak je u jakom padu... to je vidljivo ne samo pri kreaciji već i na samim predavanjima kad se
na tumačenje nekog rješenja, njegovih izvora, mora uložiti i previše vremena... nije problem u vremenu predavača već u vremenu koje
gube studenti kojima je određeno rješenje jasno... odnosno, nejasno im bude kako je drugome nejasno što-je-copywriter-htio-reći.
nažalost, tako je na studijima, ali i u praksi struke... uzori se pronalaze češće na behanceima, pinterestima i sličnim mjestima,
a ne na nultim izvorima inspiracija, pa onda ne treba ni čuditi toliki broj mediokritetskih rješenja.
ono što prijeti edukaciji dizajna je situacija da će, kao u nekim drugim djelatnostima, doći do inflacije specijalističkih studija unutar struke.
trenutno su trendovi takvi da samo još netko ne utemelji studij za znanje i vještine baratanja tipkom enter. takva (pre)uska specijalizacija
nije dobra ni u tehničkim poljima, osim za gospodarstvo korparativnih giganata ustrojenih poput vojske, ali u dizajnu,
odnosno, u segmentu kreativnih industrija koje uključuju oblikovanje vizualnih komunikacija mnogo je negativnija pojava.
naravno, postoje veliki sustavi, mastodontske agencije i tvrtke za razvoj digitalnih proizvoda kojima odgovara radikalna segmentacija
struke, ali na dulje staze nepoznavanje ukupnog procesa dizajna i svake njegove faze i posebnosti, na kreativnost, odnosno,
kreativnu produktivnost, imat će dalekosežne posljedice. za neke stvari tvornička traka ipak nije preporučljiv ni korisni model.
već u ranom obrazovanju čini se sustavna pogreška i šteta budućim dizajnerima jer se tijekom učenja prednost daje slovima u odnosu
na slike i simbole, odnosno, komunikaciji pomoću njih. dajući prednost apstraktnoj kodifikaciji poruke pomoću slova oštećuje se
primarna dječja sposobnost prepoznavanja lica, slika i oblika te njihovo korištenje pri komuniciranju. sami udžbenici i druga pomagala
tijekom školovanja gube na udjelu info-dizajnerskih prikaza, ta ikonofobija kroz više razrede i više škole svoju stratešku prednost
gradi nepreglednim i manje svrsishodnim tekstualnim blokovima.
dječji crtež uspješno lovi kontekst, emociju i sve potrebno, dok sve što kasnije dolazi kroz školovanje je vježbanje imitativne sposobnosti
na relaciji oko <> mozak <> ruka, a s dizajnom nema veze ni koristi, dapače, udaljuje od osnova dizajna vizualnih komunikacija
kao prenositelja poruka. tupljenje po crtanju, pa k tome više od semestra, apsolutno je zatupljivanje. što bi, pa i u formalnom smislu,
npr. moderna s tim imitativnim, uza sve svoje apstraktne i/ili minimalističke vizualne kombinacije?!? kolegij koji bi pratio i razvijao
likovnost da, ali manualno kopiranstvo u tome ne smije imati monopolistički položaj, dapače, u satnici bi trebao zauzimati manji dio,
a u korist ostalih brojnih tipova likovnog izražavanja.
povijest dizajna je učiteljica profesionalnog života budućih dizajnera i nužna je unutar svakog kolegija, bar kao pregled projekata
i trendova, u najmanju ruku kao autokorektiv, u smislu ovo-što-sam-kreirala-već-sam-negdje-vidjela-pa-bolje-da-krenem-drugim-putem...
tu je povijest i kao izvorište modela i metoda kreiranja i poduzetništva u segmentu struke što kolegij pokriva, a zatim i kao mjesto
na kojem se uče u najmanju ruku vrijednosti i informacije kojima ćemo u kontaktu s klijentom pokazati da u taj dio struke nismo opali
s kruške. po margolinu, studiranjem povijesti dizajna studenti mogu povezati svoje interese s prošlim aktivnostima određenih
segmenata struke i početi sebe smiještati unutar kontinuiteta dizajnerske prakse, a za svoj budući rad mogu pronaći i uzore
među dizajnerima iz prošlosti (v. margolin, 1996:[link05]). svakako bi u obzir pri poučavanju trebalo uzeti trodijelnost poučavanja
po zamisli stevena hellera, s izrazito važnom posljednjom kritičkom fazom. dakle, imperativ je prenositi povijesna znanja jer nedovoljno
poznavanje materije izaziva višestruku štetu, od nerazvijene kreativnosti do neizgrađene samokritičke percepcije pri projekatiranju,
u smislu samocenzorskog alata protiv nesvjesnih plagijata, zbog nepostojanja memorijske baze projekata.
 prečesto i olako spominjanje bauhausa s brojnih katedri učilišta za dizajn vrlo često sliči onome mir-u-svijetu. naravno, brojne druge
uspješne prakse, makar segmentarno u sklopu nekih drugih učilišta iz povijesti ili sadašnjosti ni na kraj pameti nisu... dakle, opet
kao poruka spasimo-delfine, u trenutku dok se nitko ne zalaže za spas također inteligentnih, ali manje glamuroznih, npr. svinja.
mit o bauhausu se doživljava kao savršeni model, o njemu se priča kao o idealu, a da se ne ulazi dublje u sve mijene i nejednakosti
kroz faze djelovanja, pa čak i različitost pristupa i razina kvalitete među pojedinim paralelnim programima podučavanja. kao kod svih
pojava za koje se nema hrabrosti analizirati i racionalno donijeti mišljenje, tako je i u pitanju bauhausa lakše zamišljati savršen sklop.
i pri takvom spominjanju, dakle, samo djelomično točnom, u praksi se kao uzor koristi vrlo mali dio, a bauhausovsko ostaje kao
poštapalica, parola ili religijski uzvik. a bauhaus ne bi trebalo spominjati uzalud. još 1960-ih maldonado je upozoravao na taj puki privid,
odnosno pokušaje kanoniziranja bauhausa ili njegovo pretvaranja u arheološku iskopinu i transformiranje u relikviju koja se jedino
pokazuje u svečanim prilikama, u objekt divljenja koji ponekad ispunjava funkciju totema, a ponekad tabua (t. maldonado, 1969:12-13).
zašto nema pozivanja na neke ranije uzore, na segmente ranijih edukativnih uzora...? ili čemu neuzimanje mudrosti nekih kasnijih
modela, pa i onih koji su više ili manje, a neki i programatski bili nastavljačima bauhausa? iz hrvatskog nacionalnog fundusa obrtna škola
iz bolléove faze, uz nužnu/poželjnu prilagodbu, itekako bi mogla biti primjerom za ozbiljiniju uzornost nekom aktualnom programu,
npr. kad je praktična nastava u pitanju. one koji su slijedile težnje bauhausa, ma koliko se nekad udaljene činile, možda bi baš trebalo
koristiti, kao filtrirane i nadograđivane verzije... iit institute of design, black mountain college, schule für gestaltung basel, hochschule für
gestaltung ulm i brojni drugi divovi širokih ramena zaslužuju biti jednakom mjerom analizirani i prezentirani, te uzeti u obzir pri povijesnom
pregledu kao načinu upoznavanja polaznika sa strukom, ali i kad se re-definiraju programi podučavanja dizajna. sigurno bi se uzora
moglo pronaći u npr. total thinkingu buckminstera fullera i sličnome, naravno uz prilagodbe temeljnim težnjama pojedinog programa.
pri tom se ne treba ograničavati samo na školske ustanove već treba proširiti mrežu uzora. na hrvatskom području to trebaju biti skupne
i pojedinačne pojavnosti, npr. exat, nove tendencije, vjenceslav richter i sličnih, ali i samoukih dizajnera koji su često zaobišavši sustav
ustvari ga prerasli, po običaju bili prepoznati prije i više van vlastite sredine... najbolji primjer je nedjeljko špoljar. pri utemeljenju
metodologije, dodatno se rasterećeno stega uske strukovnosti uzori trebaju pronalaziti i u, uvjetno rečeno, nedizajnerskom okruženju.
takvim slobodnijim i organskim pristupom, out-of-box i kaleidoskopskim promatranjem, otkrit će se brojne organizacijske i kreativne
mogućnosti što ih iz drugih područja možemo kvalitetno iskoristiti za podučavanje dizajna. naime, kreativnost nije monopol
tzv. kreativnih industrija, dapače, pri poučavanju dizajna ponekad će boljoj poduci o kreativnosti pridonijeti sustavnija i racionalnija
neka struka nego li sama primijenjena umjetnost.
dakle, što prije demitologiziramo i deideologiziramo bauhaus kao jedinu svetinju pri edukaciji dizajna, ili kad izvršimo, po riječima johna r.
blakingera, undreaming the bauhaus, lakše ćemo i sustavnije moći pristupiti kreiranju programa za potrebe novog vremena.
ukoliko bauhaus ostane religijska parola u čiju se svetost ne smije dirati, onda ćemo i dalje potpuno pogrešno muzejski i fakultetski
pretjerano ukazivati na npr. naše umjetnice s diplomom bauhausa, bez naročito vrijednih opusa, ali zato s wow-b-efektom,
što su kao aureolu dobile jer su nadprosječnom situiranošću imale dovoljno i za studiranje u njemačkoj.
 slično se događa, ali više u oblikovanju nego u edukaciji, i s ulmizacijom u smislu trenda, kvazimodernom, dakle, više retro-pasteom
helvetice, minimalizma i sličnog, bez dublje analitike i kritičke re-kreativnosti. tako umjesto bauhausovskih edu-parola
samo kao formalni uzor i jedina moguća svetinja (pre)uzima se moderna, odnosno moderna ulm-faze.
osim kroz ponašanje potrošača i slično, psihologijom se treba naglasiti važnost vizualne percepcije i kako koristiti ta teoretska znanja,
a podučavati preko vježbi da bi najbolje zapamtili kako će promatrači/korisnici reagirati na njihova buduća rješanja vizualnih komunikacija.
naravno, psihologija treba uključivati i teoriju i praksu, prilagodbu i korekcije, u smislu treninga studenata, kao i vještine grafomotorike
zbog novih navika najnovijih generacija.
najveći i najčešći nedostatak u edukaciji dizajna jest zakonodavtsvo, naročito kod diplomskog studija čiji se polaznici obrazuju
za upravljačke pozicije, samim time i odgovornije. bez poznavanja pravne strane struke, od autorskog prava do sanitarnih i komunalnih
pravilnika, a što je zamjetno i kod nositelja kolegija, kao i među članovima žirija raznih natjecanja, vrednuje se najčešće
koliko je nešto vizualno coooool, a ne npr. koliko je ostvarivo i sukladno zakonu.
ukoliko netko pokaže na početnim satima, ako već ne postoji volja provođenja sustavnog testiranja za gradivo prije samog početka,
posjedovanje vještine iz programa kolegija, treba mu biti omogućemo priznanje (bar) dolaznosti, a da on/a za vrijeme satnice ili u nekom
drugom terminu može neki drugi sadržaj odabrati, bilo da je riječ o kolegiju s nekog drugog usmjerenja, pa i van matične ustanove.
na taj način se ne ubija volja statiranjem i imperativom bezrazložnog dolaska, voditeljima kolegija se omogućuje veća posvećenost
onima koji predmetna znanja/vještine još ne posjeduju, a samim time i veće zadovoljstvo takvim studentima. time se utječe
i na niveliranje znanja i vještina cijele skupine te prilika da na sljedećoj razini nastave zaobilazi tu, uvjetno rečeno, manjkavost.
sam pojam vježbi prečesto se zanameruje pa one budu daleko od svog korijena, prestaju biti vježbanje i priprema već su čiste
provjere znanja srednjoškolskog tipa. termine treba iskoristiti za uvježbavanje gradiva, uočavajući preko kraćih provjera koji segmenti
nisu usvojeni ili slično. u najvećoj mogućoj mjeri pri izradi zadanoga na nastavi treba izbjegavati štopericu, određeni broj
znakova/kartica i slično. u praksu treba unijeti festina lente i preporuku maryanne wolf o dubinskom čitanju, po kojem naglasak
treba biti na značenju... dakle, da se u dizajnerskom procesu ne događa ono što mozak u digitalnom svijetu čini kroz letimični pregled
teksta. zadatak kojim se striktno zahtjeva količina, bilo znakovima ili brojem stranica, praksa je za školu za političare, spremne
govoriti puno, a ne reći ništa. naravno da i u dizajnerskoj i marketinškoj struci postoje i takvi pothvatnici, ali poučavati
nove generacije treba sadržaju i jasnoći, a ne zamagljivanju pretjeranim kićenjem.
 we don't need no thought control... naravno da ne! edukacija dizajna i razvoja kreativnosti kojoj je osnovna misao kontrola misli
polaznika, uz krležijansku opomenu da se ljude učeći, zapravo, uči zaboravu slobodnog gledanja, da ih se ne podučava progledati,
nego da bi ih se zaslijepilo, dresira ih se po školama i kasarnama, te podređuje imperativima koji se zovu svetinje,
sve kako bi zaglupljeni završli karijere kao drvene lutke, ... uz štulićevsko tko-ne-misli-ovako-taj-kleveće-i-laže, tko ne misli o dizajnu tako,
taj nije dizajner... takva edukacija zaslužuje moždani udar, bez mogućnosti daljnjeg držanja na aparatima. po riječima rudolfa stainera,
duh se ne da tlačiti, odnosno svaki pokušaj bi doveo do toga da slobodan duh počev od svog prirodnog ustrojstva bude trajno revoltiran.
isto tako, otašević-jovanovićevsko vezivanje slobodnog neba žicom, crtanje shema po mozgu, a sve u nakani stvaranja svojih kopija,
falinge su kakve može raditi samo netko tko nije, prije nego je odlučio poučavati, pročitao bar tri reda o odupiranju stegama kod
kreativaca, o posebnostima upravljanja kreativcima unutar timova, ... ali tko će čitat znanstveno, kad se lakše i probitačnije služit
ideološkom. zagledavanje je dobra stvar, ali je možda važnije da profesor ogled prepusti samim studentima, da ih nauči promatrati sebe
i iz toga spoznavati kako određeni projekt najbolje organizirati i izraditi rješenje. na taj će se način oživotvoriti cijela svrha obrazovanja
po sydneyju j. harrisu, a to je pretvaranje ogledala u prozore. edukacija kojoj je misija stvarati vlastite kopije i istovjetne cigle u zidu
odraz je odgoja i stanja predavača koji se boje vinuti studentice i studente više od svog kvazidoajenskog statusa.
dakle, floydovska zamolba: hey, teacher, leave those kids alone.
ne samo da se smije dozvoljavati greške nego i to griješenje treba svjesno uvesti kao metodu poučavanja... i to ne samo određenog
gradiva već poučavanja učenja, jer nažalost tijekom školovanja ne postoji školski predmet o učenju, ni na osnovnoj ni na srednjoškolskoj
razini. rene redžepi je u svom restoranu kreirao saturday night project, vrstu eksperimenta, vrijeme učenja i raspravljanja, planiranja i
griješenja koliko se želi, dokle god se daje sve od sebe. po buckminster fulleru dizajn ne može jamčiti rezultate, a neuspjeh pruža ključne
podatke za učinkovitost, te je, za razliku od npr. znanosti, inžinjerstva i politike, u dizajnu promašaj častan. treba razgovarati i propitivati,
kao i formalno kreirati zadatke na početku kolegija ili pojedinog dijela gradiva, ispitivati bez i prije učenja. na fakultetu ne samo
da nositelj kolegija time stiče ključne informacije o stanju pojedinca i edukativne skupine, nužne polazne točke edukativnoga procesa,
već studenti dobivaju prigodu griješiti bez da ih se boduje/osuđuje, mogu samoanalizirati vlastito polazište prema određenom segmentu
struke, a nakon učenja i usvajanja gradiva shvaćati uloge i vrijednosti procesa učenja i samoga kolegija. zbog svega navedenog bi
ispravni natpis dobrodošlice trebao biti onaj claire penketh welcome to the big room, everything’s right.
trendovima biflanja i umjetne inteligencije što mogu donijeti kratkoročne koristi treba se suprostavljati proaktivnim metodama
i organskim znanjem. tehnikom izvrnute rukavice itekako se aktivira polaznike, a ujedno se vježba način razmišljanja pogodan
za budući posao; u ovom slučaju se ne traži neko rješenje već se po prikazanom dizajnu ili strategiji može zatražiti formulacija briefa...
na taj način se ne uči samo kreacija nego i analitika te upoznaje struktura briefa. dalje se može jednostavnom podukom,
nalik kreativnoj tehnici slučajne riječi, pri kojoj nema pogrešnog pojma, već asocijativnim razgovorom profesor aktivira studenta
do neke konačne definicije ili sličnog. na taj način student lakše i dulje pamti, a ujedno mu i proces stjecanja znanja postaje zanimljivijim.
to je neke od stavki sukreacije znanja, toliko poželjne pri podučavanju dizajna, što uz ostale mogu, na osnovu npr. interesa,
redefinirati kostur samog kolegija, na zadovoljstvo polaznika.
 ni dicu nećete bez dugmeta znati napravit! tako je nekad daaaavno govorio moj učitelj kuharstva zabezeknut koliko učenici ne znaju
osnovne stvari napraviti bez strojnih rezača, strujnih miksera i sličnog. gubitak manualnih vještina, osnovnih motoričkih spretnosti, vidljiv
je i u struci, a uzrokovan je i modelima izvođenja nastave. dakle, ne izvoditi samo klikanje na računalima već skalpele i bigalice u ruke,
ljepljenje etiketa, hodočašćenje u tiskare i slično, upoznavati zbilju dizajnerske produkcije, prirodu materijala, tehničke postupke i ostalo...
kreativnost ne bi trebala počinjati na računalu, svakako ne u programu kojim se u praksi oblikuje određeni medij, a još manje bi proces
trebao završavati nekakvim konceptom/vizualom na ekranu! proces kreacije je mentalni, analogni, slobodnolutajući, ... računalno
pripomoć u fazi ideacije da, ali za potrebe istraživanja, odabira, potvrde, ... samo oblikovanje/(pred)produkcija ukoliko se izvršava
u računalnim programima dok ne postoji jasno usmjerenje i ideja, samo će otežavati cijeli proces, vrijeme i energija će se trošiti
na pojedinosti nedovoljno promišljenog rješenja, a samim time često će biti uzaludno. finalni oblik projekta ne smije biti vizualizacija
na računalu... sam studentski rad mora biti isproduciran tehnikama, formatima, materijalima i ostalim što potpuno ili što više moguće
odgovaraju završnoj verziji stvarnog projekta. dakle, nije plakat neki .pdf na ekranu već printana verzija, na papiru odgovarajuće
gramature, teksture, mata ili sjaja, veličine 1:1, ... jedino tako studente se može podučavati realnom poslu, a i kad vide svoj rad u takvim
datostima, pa još javno izložen, u značajnoj će mjeri djelovati na jačanje njihovog voljnog momenta za budućnost. i ne samo navedeno,
nužno je uvesti kroz svaku granu dizajna i/ili svaki tematski kolegij mape materijala i tehnoloških procesa, gotovo ili doslovno kabinetsku
opremljenost, te planiranje realizacije projekata, kroz poučavanje pravilnog sastavljanja upita za tiskare i ostale, budžetiranje,
posjet pogonima produkcije, kontrolu proizvodnje i tako dalje. ukoliko se zanemari ovaj segment realnog poslovanja, odnosno potpune
realizacije, sve ostaje u apstraktnim pojmovima, pa i kad se navode neke pojedinosti (npr. 300gramski papir), ne posjeduje se stvarno
znanje o njima, mogućnost prepoznavanja unutar palete poizvoda i tome slično. samo sustavna i potpuna realizacija školskih projekata
vodi do istinskog vladanja realnim poslovnim poduhvatima. naravno, najvrijedniji model upraksiravanja je kad učilište ponudi svoje usluge
nekom poslovnom subjektu, da radom svojih studenata realizira neki projekt. različite su verzije takvog pristupa, bilo stipendisjkom
suradnjom ili pravnim subjektom u vlasništvu škole, a neke od najpoznatijih takvih suradnji su one ulmske škole s tvrtkama braun
i lufthansa, pri kojima su studenti mogli zaraditi novac tijekom godišnje stanke (k. takayasu, 2017:17). desetak godina je korišten
registrator s materijalima koji se koriste pri produkciji sredstava javnih vizualnih komunikacija, a nastao je jednostavnim pozivom tiskari
koja se s guštom riješila ostataka proizvodnje te tako pomogla generacijama zainteresiranih studenata da vide što su ustvari materijali
koji se spominju u teoriji... dakle, samo volja i umreženost nositelja kolegija je dovoljna da se za nula kuna troškova učilište opskrbi
jednostavnijim pomagalima. a želje i volje nije nedostajalo ni studentima, generacijama su nakon posudbe vraćali registrator nadopunjen
materijalom koji su koristili u nekom svom projektu, te tako nadopunjavale zbirku za sljedeću akademsku godinu. hvala im!
eto, takvim sukreairanim i praktičnim modelom, nesvjesno su potrdili tezu lindsay portnoy kako je učenje sa svhom onaj tajni umak
kojim se ostrašćuje i edukacija i struka (l. portnoy, 2020:90). sve navedeno, znanja, vještine i praksa, daju dizajneru priliku da zasluži
mjesto za pregovaračkim stolom (p. a. hall, 2016:[link04]12), da ne bude jednog dana samo kotačić, da neki nedovoljno školovani
i upućeni prezentiraju njegove ideje...
 humanizam pri studiranju dizajna ne nije nužno samo filozofskog usmjerenja već služi kao finale/cilj kome je oblikovana vizualna
komunikacija namijenjena, odnosno ono što je oruđe za pomoć pri oblikovanju za ciljanu skupinu. svaki dobri dizajn jest
humanocentričan. kumar das ističe da je i u obrazovanju za dizajn ljudski faktor moguće postaviti kao primarnu brigu te poticati studente
da shvate postojanje implikacije dizajna pri udovoljenju potrebama ljudi s različitim sposobnostima, u vidu, sluhu, kretanju i misaonim
procesima, kao i prilagodbi različitim dobnim skupinama (l. kumar das, 2007:524). dizajn, odnosno, svaki dobri dizajn od najranijeg doba
ljudskog postojanja i komuniciranja, vođen je ux-om. dakle, user experience nije nikakav izum 21. stoljeća, digitalnog marketinga
i tome sličnog. prije nije korišten naziv, a korišteni su pri kreiranju gotovo svi segmenti koji su sastavnice današnje ux-definicije.
tako su vodilje bili očište, vidljivost, smjerovi kreatanja, organski urbanizam, ... podučavati, kroz sve redefinicije i prilagodbe,
korisnički-iskustvene metode i kontrole pri oblikovanju i kreiranju projekata nije dovoljno. istim oruđem treba se služiti pri (pre)oblikovanju
same nastave, tijekom edukativnog procesa moraju se i anketno i spoznajno detektirati novi momenti te prilagođavati korisnicima.
ono čemu valja težiti nije grupni recept, nekakav generacijski formalni model, već usmjerenost treba biti na svakom pojedinom polazniku,
uočavajući poteškoće u dvosmjernoj komunikaciji, te ukazivati kako se one mogu ispraviti. upravo slično principima
personaliziranih interesa i prilagođenog oglašavanja.
nove generacije studenata su prve koje su se upoznale s rješenjima vizualnih komunikacija putem digitalnih formata. čak u većoj mjeri
i kontakt s javnim prostorom uspostavljaju uglavnom putem googlemapsa, googlestreetviewa, ... koliko god ti alati bili dobri,
potrebno je inzistirati na zadacima koji od studentica i studenata zahtijevaju da se odmaknu od računala, pretraživača i galerija,
da izađu iz svojih soba/studija, sve kako bi upoznali prostorni segment projekta, osposobili svoje oko za profesionalnu djelatnost
u javnom prostoru i testirali svoja rješenja u stvarnom okruženju.
online-školovanje uz svoju herojsku ulogu tijekom pandemije ipak ima brojne nedostatke. a, i svakako, da je online-nastava nastava,
zvala bi se samo nastava. ovako već ta uvodna odrednica termina označava pobliže tu različitost. ne samo da je koncentracija manja,
već je i utjecaj na polaznike znatno slabiji, ne samo vezano uz tehničke probleme, a često je tehnički problem samo izmišljeno
opravdanje. kod vježbi je razlika još znatnija. dakle, nedostaje teataralnost učioničkog predavanja sa svim svojim odlikama, emotivnom
u prvom redu, upravo kako je podrecca ispravno tvrdio da se emocije ne mogu digitalno prenijeti, bar ne u svoj punoći.
zadavanje kompleksnijih zadataka mora težiti što većoj bliskosti s projektima iz poslovnog okruženja i stvarnog svijeta, i što se tiče teme
i stavki, ali i vezano uz rokove. dopušteni vremenski period za rješavanje nekog zadatka/projekta unutar kolegija mora trajanjem
odgovarati istovjetnom projektu iz realnog poslovanja; ne smije se npr. plakat raditi par mjeseci koliko traje kolegij već je poželjnije
zadati realizaciju više plakata unutar perioda kolegija. na taj način studenti upoznaju rok (i to realni) kao jedan od temeljnih činitelja svog
poslovnog uspjeha u budućnosti. pri zadavanju, naročito prvog zadatka, prednost treba davati samostalnom odabiru teme od strane
polaznika, na taj se način jača njihova proaktivnost te rješavaju situaciju iz svoga okruženja i/ili vlastitog kruga interesa, a samim time
im se i rad i realizacija prikazuju kao nešto smisleno. vezano uz to, nužno je poznavanje osobnosti polaznika (stanovanje, interesi,
omiljena glazba, strahovi, oboljenja, ...) kako bi se postigla veća kontekstualizacija rada, ali i zadatak prilagodio polazniku. tu nije riječ
o povlađivanju već o prilagodbi npr. zdravstvenom stanju, socijalnim vještinama, nemogućnošću udaljavanja od adrese stanovanja
(pandemija, ...), ... zadatak sa svim stavkama i uputama mora biti jasno definiran, a sve u smislu judgejudyjevskog pravila
četiri-kuta-papira; dakle, svaki dodatak, eventualna izmjena rokova, prilagodba nastala nakon sličnih upita za pojašnjenje
većeg broja studenata i tako dalje, opet moraju biti pismenim putem (re)definirani i svima dostupni. kod usmenih feedbackova
od studenata tražiti da promemoriju pošalju nositelju kolegija kako bi bila potvrđena, kako bi se zaobišlo kasnije nedoumice o rečenom.
na taj način studenti dobivaju npr. listu nužnih ispravaka koju prije ponovnog slanja mogu provjeriti, natuknicu po natuknicu.
time ih se priprema za profesionalni odnos i načine dopisivanja s klijentima, a vezano uz to svakako izbjegavati studentsko postavljanje
projekata na neki link bez službenog dopisa/obavijesti predavaču. naime, uvođenje u svijet profesionalnog dopisivanja nužno je i
predstavlja stepenicu za savladavanje vještina pregovaranja. predavač je u procesu izrade projekata i mentor, ali i klijent kojem
student mora prodati svoje rješenje. upravo ravnoteža te dvije uloge, njihov pravilni terminski raspored, čine od predavača uspješnog
profesionalca. povratna informacija mora biti brza, dani ne smiju biti mjera jer ukoliko je nositelj kolegija radio u realnoim sektoru,
vrlo dobro zna kako bi klijent reagirao da mora čekati nekoliko dana na odgovor, a još k tome nepotpun... njegova reakcija bi bila
prekid suradnje. odnos sa studetima je upravo odnos s korisnicima usluge osposobljavanja, koji su svoju uslugu platili te se
podrazumijeva da usluga bude kvalitetno i na vrijeme izvršena. skrivanje iza akademskih titula i (pogrešnih) običaja te neizvršavanje
obveza od strane predavača / predstavnika učilišta time je i narušavanje poslovnog odnosa, a to nikako nije dobar uzor-model
za studente koji će u većini slučajeva biti uposleni u uslužnoj djelatnosti.
 dobar dio visokoškolskih ustanova u svoje pravno djelovanje unijelo je i pravo na radove studentica i studenata, a što je višestuko
pogrešna praksa. na istim fakultetima je proklamirano do povrede pravilnika i odluke o isključenju za slučaj da studentski rad
nije formalno samostalan. dakle, sustav pobija sam sebe. naravno da studentski radovi imaju manju ili veću asistenciju nastavnog kadra,
ali isto tako ima i radova koji su u stopostotnoj izvedbi autorski rad studentice/studenta, a njegov jedini krimen vezan uz fakultetske
pravilnike je taj što je fizički nastao na fakultetu. oni prvi s određenim udjelom pomoći od strane predavača i asistenata također
ne bi trebali biti dio krive prakse... formalno-pravno ta pomoć je plaćena školarinom, što bi i judgejudyjevski trebalo biti jasno, kao što je
i slučaj sa svakom plaćenom konzultantskom uslugom. još veća nebuloza se događa kad se neki od pravilnika nabacuju postotkom
koji svaki dionik zaslužuje određenom monetizacijom... npr. student/ica 50 + mentor 25 + fakultet 25... smiješno samo po sebi
jer unaprijed, bez obzira na njihov stvarni udio u svim fazama rada na pojedinom projektu, određuje se koliko će tko dobiti... a naravno
da je sama produkcija, pa dalje prodaja i ostalo na onome koji dobiva fiksnu polovicu, bez obzira što to završno nastaje van učilišnih
procesa i zahtjeva najveću vještinu poduzetnosti. dakle, umjesto da je fakultetu cilj da tijekom procesa stvara što širu referentnu listu
ostvarenih studentskih projekata, pa to koristi u svoje marketinške svrhe, na ovaj način ruši logiku, omalovažava polaznike, narušava
kvalitetu procesa jer studenti/ce često, ne želeći da od njihovog rada imaju dodatne financijske koristi oni čiju su uslugu stručne
asistencije već platili školarinom, pri procesu rada na projektima za kolegije ili završne radove odaberu za ocjenjivanje priložiti slabiji
rad/ideju, a bolji zadržati za naknadnu (samo) vlastitu realizaciju. to nikako ne može donositi zadovoljstvo studiranja ni kreativno
ispunjenje. u suprotnim praksama studenti/ce s ponosom i zahvalnošću će spomenuti one koji su im pomogli, a ovako je samo gorak
okus... takve situacije uzrokuju često i nezadovoljstvo fakulteta razinom radova, mišljenja kako mladi nisu spremni za rad i slična...
dakle, na kraju nitko nije zadovoljan. u prvom redu studenti/ce, a oni bi tu trebali biti glavni, sjete se obećanja pri prodaji programa
studija... pa sigurno im pri nagovoru nitko ne spominje ovakva pravila... ili predavače koji nesigurnošću u vlastitu kreativnost moraju
živjeti u iščekivanju realizacije radova sebi podređenih... i zar žive u strahu od konkurencije neuke djece?!? naravno, taj strah je često
i utemeljen, pa često i statistikom ostvarenih dizajnerskih projekata u korist studenata, naročito na višim godinama studija.
a mladi znaju itekako već rano, naravno... dvadeset i tri godine je imao gary anderson kad je 1970. pobijedio na natječaju container
corporation of america za međunarodni znak reciklaže... iste dobi je bio i sergej pavlin kad je kao student razvalio doajene
(pa i brojne profesore) na natječaju cocte 1952. godine... slične su stvari na velikim natječajima kasnije u hrvatskoj ponavljali
sanja kirinić i orsat franković (23) s projektom zagreb 900 (1994), marko koržinek i ivica belinić za oznake hrvatskih proizvoda
hrvatska kvaliteta i izvorno hrvatsko (1996), ... dakle, mladim kreativcima ničim se ne smije omeđivati stvaranje, a naročito ne trenutak
kad vide vlastiti rad u stvarnosti, kao kad je anderson prvi put ugledao svoj simbol na kanti za otpad pri izlasku iz aviona u amsterdamu,
pa ni nebuloznim pravilnicima i postotkom raspodjele, koja nije ništa drugo već dvostruko plaćanje iste usluge, a samim time
pripadaju ne među otpad već u smeće.
 provokacija, očekivanje neočekivanog i rad izvan strogih sustava nastave nužni su za edukaciju dizajna i razvoj kreativnosti.
jednostavno, snalaženje u najizazovnijim situacijama, kad su npr. polaznici postavljeni u okružje koje im nisu mogle opisati prošle
generacije ili prethodna grupa njihovih kolega, zna pridonijeti stvaranju najkreativnijih rješenja. dakle, taj hod po rubu kurikuluma,
sylabusa i sličnog, pokazuje se često kao najvrijedniji dio nastave, jer očekivano postane dosadno, a skoro-pa-sabotaža od strane
nositelja kolegija zna studentima dati novi polet i probuditi kreativnu zvijer u njima.
i mentorstvo završnih i diplomskih radova treba biti slobodni odabir. i od strane studenta, a i od strane profesorice/profesora.
dapače, u ovoj drugoj slobodi mora se biti oslobođen novčanog udjela. biti voditelj/savjetnik studentici i studentu pri stvaranju završnog
rada neke razine studija treba biti potaknuto izrazitim nagonom dragovoljnosti, a nagrada treba biti čast, kako pri izboru, tako i u samom
vodstvu tijekom procesa kao i u uspješnom ciljnom trenutku. jedino uz te etičke postavke to je pravo mentorstvo, a za sve ostalo
tu je bankovno-kartični brand. kako bi se proširio etički forte, nužno je da se članove povjerenstva za obranu završnih i diplomskih bira
lutrijski, da se na taj način preduhitre situacije simpatičnosti, u relacijama članova povjerenstva i/ili pojedinog člana sa student(ic)om.
naravno, potencijalni članovi tog šešira trebaju biti pod kontrolom preko vlastitih stručnih objava, mentorstava, sudjelovanja
u povjerenstvima… da se bar ne dogodi temeljno neznanje po kojem se za silobrčića misli da li je prezime vlasnika opg-a
ili da se mrtvo-’ladno-uzneseno-akademski izusti a-što-predaje-taj-silobrčić?… daljnje oruđe ka ispravnijem i legalnijem vrednovanju
samoga rada je da se iz povjerenstva demontira samog mentora jer pri vrednovanju postoji bar minimalna mogućnost prevladavanja
subjektivnog. dakle, podizanje standarda za mogućnost postajanja mentorom ili povjerenikom mora se odvijati na razinama stručnosti,
iskustva i čestitosti, uz imperativno izbjegavanje prakse spasiti-druga-osuditi-pojavu. nažalost, pregledavajći brojne repozitorije
susrećemo radove na svim titularnim razinama porazne, ali očito u praksi prolazne... neki više podsjećaju na maturalne radnje,
a samim time se kod studenata koji su postigli višu razinu rada, koji su zadaću izvršavali kod zahtjevnijeg mentora,
javljaju se nedoumice, nezadovoljstva, ... a zaista se nakon uvida u neke radove i obrane pred očima ukaže
bladerunnerovska apokaliptika sa završnicom što bi mogla glasiti...
i’ve seen things you people wouldn’t believe. diploma theses were worse than some seminar papers. i watched the glitter of student
performances pejorized by the lords of darkness. all those moments will not be lost in time, there will still be tears in the rain. time to die.
bilo da je riječ o strukovnom homo universalisu ili specijalistu, nepotrebno je reći da edukacija ne završava diplomom.
potrebno je upoznavati nova dostignuća struke i znanstvenu potporu o čovjeku i komunikacijskim procesima, osvježavati tehnička znanja
o najnovijim materijalima, tehnologijama izrade i kanalima odašiljanja poruka što omogućuju uspješniju i kvalitetniju izradu rješenja. to
treba biti jasno studenticama i studentima, kao i nositeljima nastave; prvima kao metoda rasta i način profesionalnog života, a drugima
kao opomena da od procesa edukacije ne učine krivu stvar pa polaznicima bude mukica, te im time unište imperativnu glad za znanjem.
[ uz mentorovu čestitku studentu za obranu diplomskog rada nastalog u vrijeme pandemije, potresa, … ]
...

postoje predavači, a postoje profesori.

to je temeljna podjela nositelja kolegija, a odrednice razlikovnosti su višestruke. predavači će npr. literaturu kolegija donijeti
u 666 stranica knjige/a koju je i sam cijelu-cjelcatu morao od korica do korica pocicati još prije par desetljeća, jer mu je osnovni stav
i pedagoški pristup i-ja-sam-se-mučio-na-faksu-pa-ćete-se-i-vi. dakle, to su bibliotekari koji uručuju popis knjiga, dok će profesor
aktualizirati strukovnu literaturu, modernistički je pročistiti, eliksirati odbacivši sve suvišnosti i opredijeliti se za jedno poglavlje
jedne knjige ukoliko više njih s popisa pokrivaju isto polje struke. nitko ne može zapamtiti 666 stranica knjige, niti to ima svrhe,
a svakako ne u dodiplomskoj i diplomskoj razini kolegija; nije stručna literatura ni tolstoj, a ne bi trebala biti ni ionesco, ali se često
događa taj akademski apsurd. treba izdvajati naglaske, svakako arsenovski čistiti i bacati nepotrebno, odvojiti se od prividno važnog
strukovnog svijeta, jer nekad za kreativnost bolja je tišina… da više mjesta ostane za razmišljanje, odvojeni od onih šupljih ljudi, kojima
vjetar huji kroz glave i kroz grudi. i na kraju, ako već preuzimanjem kolegija nije kreirao vlastiti tematski udžbenik, pa to nije napravio
ni nakon par godina vođenja kolegija, onda je upitan profesionalizam, kako prema studenticama i studentima, tako i prema učilištu koje
ga je uposlilo. dakle, recept je jednostavan… postati onakav profesor kakvog je sam očekivao postavši student, uz margolinovski
najbitniji sastojak, učiteljevu ljubav prema predmetu (v. margolin, 1996:[link05]).
samo ispravnim znanjima i vještinama za poštivanje studentske kreativnosti te voljom za radom i dijeljenjem može pobuditi da kreativna
desna strana mozga stvara ču_desne kreacije. poticati ih treba da sačuvaju dječju znatiželju i otvorenost te ostale vrijedne vještine
iz rane faze odrastanja, tako važne za svoju odabranu struku... maštu, prepoznavanje oblika, poriv za ostavljanjem traga, ...
retrospektivom slika iz memorije kao franičevićevsku gradnju barda popeškon u lugu...
dužnost je studentima pružiti svakodnevnu komunikaciju, posebice dok rade na praktičnim zadacima, jer i nositelji kolegija,
kao strukovni profesionalci, preferiraju takav način dobivanja povratnih informacija od svojih klijenata. dakle, moraju biti ponuđene
iste metode i kanali koje će susretati u dizajnerskoj karijeri na dnevnoj bazi. jednostavno je, u vlastiti pristup radu unijeti portnoyinu
feedback for the win (l. portnoy, 2020:87), omogućiti time kreativne pobjede i rješenja akademskih obveza studentica i studenata.
kontinuirano bavljenje strukom i znanstvenim radom naravno da predstavlja dio akademskog života nositelja kolegija, ali nikako ne smije
biti opravdanje za neizvršenje obveze prema studentima unutar procesa samog kolegija. nažalost, često tako biva, i premalo se
u procesu izrade radova koriste zainteresirani studenti, a alarmantne su situacije prislanjanja uz tuđi gotovi rad... kolegijalno se poziva
druge kako bi statički buildali svoje znanstvene profile, uzvratno/obostrano se kolege citiraju... svi su tako, eto, produktivni znanstvenici...
daleko je to od temeljnih principa rajne dragičević, po kojoj se znanstveni rad odvija u posvećenosti i izolaciji, uz sate i sate vrijednog
rada za pisaćim stolom (r. dragičević, 2017:[link02])... sve to ide do tragikomičnih situacija pri kojima npr. rad od pet stranica, naravno,
uključeni sažetak i literatura, potpišu tri autora, a po primjenjivosti i značaju samoga rada za zajednicu lokacija je apsurdistanska...
profesor kao stručnjak je i sakupljač gradiva, rad na vlastitoj knjižnici tiskanih i digitalnih izdanja način je života i rada. i pri posudbi
se studenticama i studentima treba biti raspoloživ jer vrlo često knjižnice učilišta ne zadovoljavaju potrebe za specijalističkom literaturom,
a također i broj primjeraka te administracija kompliciraju situaciju. naravno, tiskane knjige su u opasnosti da se ne vrate profesoru,
ali ne treba radi pojedinih missed-in-action prestati s praksom posuđivanja, i na taj način se osnažuje veza s polaznicima.
profesor mora biti upućen u sve segmente struke, njegova umreženost s profesionalcima mora biti na korisna i raspoloživa samim
polaznicima. ako nekoga studenti moraju upoznavati s nekom pojavom ili projektom, ako npr. bez googleanja ne poznaje imenom
ili opusom najvećeg ilustratora ili dizajnera svjetla, onda to svakako utječe na vjeru studenata u njega, a krajnje i na učilište.
 očekivanu studentsku otvorenost mora profesor priuštiti i samom sebi, samo tako i on može rasti, jer od ljušture i toge koristi nema,
a ako je galilei ukazivao kako se i od neznalice može nešto naučiti, koliko li se onda može od vrijednih studenata.
naravno, i tu je uzvisivao nad moći tisuća poniznu misao pojedinca, dakle, i u ovom modelu itekako trebamo uključiti individualnost,
osobni pristup koji prepoznaje svaku studenticu i studenta upravo kao osobu, s imenom i prezimenom (tim redom!), bez excelizacije
ljudskog kontakta npr. jmbagom (jembaga i ‘ko ga izmisli!). za otvaranje vrata u povjerenje i komunikaciju vrijedna je npr. praksa
borisa podrecce kojom se svake godine sa stotinjak novih studenata familijarizira razgovorima o arhitekturi njihovoga kraja...
upravo to je model kojim bi se pri podučavanje dizajna vizualnih komunikacija moglo rušiti brane jer odgovaraju metodama i vještinama
struke kao što su kontekstualnost, poznavanje ciljane skupine, pregovaranje uz upućenost u osobne navike i interese klijenta, ...
naravno, profesor se za simpatije ne treba ulagivati, edukacija za struku nije izbor za miss ili mistera simpatičnosti. autoritet je nužan,
ali nikako onaj koji bi prelazio prema kultu ličnosti. možda je jedan od ciljeva biti strašan, ali na dobar način, kako je glasila karakterizacija
iz anonimne ankete… po riječima rajne dragičević, polaznicima se ne smije ubijati volja već se treba prepoznavati i poštivati trud,
a autoritet se treba graditi pravednošću i nedvosmislenim dogovorom kojeg se obje strane trebaju pridržavati (r. dragičević, 2013:[link03]).
itekako su korisne vještine upravljanja timovima te se treba npr. voditi riječima williama arthura wooda kako liderstvo, a edukacija
jest (u)vođenje u struku, treba biti utemeljeno na inspiraciji, a ne dominaciji, odnosno na suradnji, a ne na zastrašivanju. treba,
kao i kod zaposlenika, uvažavati različitost i posebnost studenata, pa će i oni, po jamesu goodnightu, činiti posebne stvari,
a savjet perryja belchera da ništa neće ubiti njihov voljni moment kad primijete da se tolerira one loše, itekako je vrijedan.
vještine profesora su i buđenje, pikanje, provokacija, prostota, vic i ostalo oružje u borbi za studentsku koncentraciju, jer nekad nisu
na fizološkoj razini dovoljni ni kofein ni energetski napici. naravno, osnova je u ovim pokušajima kreativna samorazgradnja, odnosno
razgradnja odnosa i markacije same predavaonice, odnosno pozitivistička destrukcija i sabotaža katedre kao mjesta granice ili brane.
valja paziti da se putem ka edutainmentu ne produži do hipsteraja, ali galileovski se treba ponekad i razgoliti, maknuti sa sebe te toge
statusa i ne brinuti da će od doktora koji nisu razumijeli, biti počašćeni titulom lude... to je na kraju, po onoj nije-što-je-već-od-koga-je,
ustvari kompliment, i, po riječima rajne dragičević, ne treba se obazirati na tuđi nerad i trulež oko sebe te mu se ne predati...
te nek predavanje bude oaza znanja u sveopćoj pustinji, svijetla tačka u mraku, zrno smisla u besmislu (r. dragičević, 2013:[link03])…
i pokušati što duže, godinama, izdržati nalete krležijanskih dilema, sadržanih npr. u starome učitelju iz vučjaka, o sjedenju za katedrom
kao pas na lancu i lajanju u noć, lajanju gluposti u prazninu, o rezignaciji čovjeka siromašnijeg od svog najsiromašnijeg đaka,
koji ne može pokrenuti silno, beskrajno blatnu masu, već postaje kurva za vreću kukuruza…
profesorski je prepoznati i kad jedna lana dođe prva na predavanje da bi prije početka malo ubila oko u poluosvjetljenoj
predavaonici, oduševiti se i pohvaliti kad jedna diana nakon najbolje ocjenjenog završnog rada u generaciji na temu bonbonjere
i to ljeto provede radeći u palačinkarnici, ... a isto je tako profesorski alarmirati kad student iskreno, razočarano i nemoćno izgovori
da ste jedini koji zna njegovo ime... ... ...
 mentorstvo je časni poziv i ne smije biti pokrenuto ničim drugim već upravo pozivom prema svijesti i savjesti. bilo kakva odluka
pristupanju mentorskom procesu što je primarno vođena financijskom koristi, potencijalnim benefitom od reference i sličnim,
već u začetku narušava odnos prema studentu, a cijeli proces izruguje i minira.
polaznicima, bez obzira na godine, u novoj sredini koja se razlikuje u načinima učenja i organizaciji od nižih razina, nužna je pomoć
u savladavanju svih procesa. u tom čistilištu, a često i paklu, treba im neki vergilije da ih vodi. potreban im je vodič do strukovnog
giardino segreta, jer neke od najvažnijih segmenata struke kojima će se na tržištu jednog dana izdvajati vrlo često nisu među
elementarnim dijelom gradiva... dakle, pomoć nije potrebna samo onima koji moraju uložiti veći trud da bi dostigli profesionalnu razinu
već i onima koji imaju ambiciju uzdignuti se u sam vrh profesije. profesor je onaj koji prepoznaje pojedince kojima je potrebna pomoć
da bi rasli, a to se ne odnosi samo na program kolegija. isto tako, po uzoru na člana žirija pjevačkog realityja, izuzetnima treba
iskreno i racionalno priznati da je on(a) za njih nula, bar u nekom segmentu struke.
u svakom slučaju, ne pristupa se skupno niti nekakvim općenitim metodama, nego pojedincima, uvažavajući njihove razine i mogućnosti,
te prilagođavajući njima modele potpore. i ta potpora nije terminski ograničena, ni na semestar, a niti na neko radno vrijeme ili formalni
tjedni termin help-deska. kao što su kreativne metode u dizajnu i kreativnom pisanju vezane često uz inspiraciju umjetnošću,
tako se može pokrenuti i mentorski... književna i/ili filmska zbirka mudrosti itekako je korisna, od toga da ih se uči da ne budu u ljudskom,
kreativnom i poduzetničkom smislu ničiji slogan već da su vlastita pjesma, preko goodwillhuntovskog da će oni vjerovati u sebe
tek nakon što netko počne vjerovati u njih, do pronalaska i vremena i načina za odgovor na njihovo whitmanovsko zazivanje kapetana...
kao kreativce, uputno ih je podučiti da izvjesne situacije riješe sami, po lincolnovoj da je najbolji način predviđanja baš kreiranje,
pa im pokazati da proaktivošću sami mogu stvoriti protutežu nekom problemu koji nastane unutar nastavnog procesa, odnosno,
u najmanju ruku pripremiti sebe za brzu i uspješnu prilagodbu, za što bezbolnije rješenje.
najuzorniji model mentorskog pristupa je onaj koji nije ograničen samo na radove (projekt unutar kolegija, završni, diplomski, ...) već onaj
koji traje od upisa (pa i prije!) do završetka studija (pa i nakon!), i to ne nužno kao formalni model nego kao kvalitetni osobni pristup.
jednostavno, uz potporu na strukovnim pitanjima, svakako je potrebna i za administrativu vezanu uz samo studiranje, ali često
i ljudska pomoć koja je nemjerljiva akademskim mjerama, a ustvari bi akademsko trebalo imperativno biti humanističko. ta potpora,
kao i komunikacija, vrlo je često, baš u najboljim praksama, obostrana, jer studentsko povjerenje postaje gorivo mentoru i življenje
punog smisla akademske zajednice.
[ registrator s materijalima za produkciju signalizacije i prostornih vizualnih komunikacija ]
...

the house of the rising sun

problemi edukacijskih ustanova, naročito kad su u pitanju one koje se bave dizajnom i srodnim oblicima kreativnosti, često se detektiraju,
kao u oglasnoj kampanji fallon mcelligott ricea za časopis rolling stone, kroz relacije percepcije i realnosti. taj nesrazmjer je uvjetovan
društvenom iskrivljenom slikom o struci, ali također i marketinškim imageom što opisuje i obećava onako kako svaki model prodaje
to i inače radi. kriva je najčešće art-armatura što je marketingaši trpaju u temelje svojih uradaka, a kako bi samo školovanje za dizajn
predstavili poželjnijim. naravno da zbog prodajnih rezultata tu nikad nisu dobrodošle riječi sustavnost, rokovi, disciplina i slične.
naknadno zbog takvih očekivanja dolazi do nezadovoljstava, konflikata, ... nedovoljno formirane usluge po principu fake-it-till-you-make-it
ne smiju biti dio nijednog poslovnog modela pa tako ni učilišta, a sasvim je svejedno da li je u pitanju učilište javno ili privatno.
takve underconstuction usluge postaju, kao i kič po krležijanskoj definiciji, smiješne zamjenice stvarnosti sa ciljem slijepe hipnoze
u službi profita i postotaka, ali najčešće bivaju kontraproduktivnima, jer najgore je kad se klijenta pokušava namagarčiti vrijeđanjem
njegove percepcije i inteligencije. s razlogom će realnost ukazivati da nije riječ o predavanju znanja nego o prodavanju magle.
dodatna loša praksa je izostanak marketinških gesti prema upisanima trenutkom zaključenja prodaje, a to u svakoj uslužnoj djelatnosti
zna polučiti nezadovoljstvo klijenata; dakle, i u ovom segmentu nužan je klijento/studentocentristički pristup. testiranje proklamiranih
vrijednosti te modela i razina usluga prema studentima sustavno i organski se mora provoditi ne jednom godišnje, jednom semestralno
ili tjedno... ono mora biti ugrađeno u svaku povratnu informaciju, u svaki dobar dan! upućen studentu na hodniku.
 pri eksternoj komunikaciji programima se daju razni nazivi, naravno, vrlo često pri certifikaciji od strane državnih tijela je jedno nazivlje
dok se drugo koristi u marketinške svrhe. i u jednom i u drugom slučaju vrlo često izazivaju više zbunjenosti nego razjašnjenja.
ovi namijenjeni prodaji se sezonski mijenjaju, pokušavajući pratiti trendove, kako one studijskih programa konkurencije, tako i one
s tržišta rada. npr. digitalna umjetnost je nepostojeći termin, odnosno pogrešan, jer je nejasno je li riječ o umjetnosti koja koristi digitalne
medije za ispoljavanje artističkog, pa bi se mogla npr. zvati kako je već desetljećima uobičajeno, umjetnost novih medija; možda je riječ
o primijenjenoj umjetnosti koja se služi tehničkim pomagalima hardwarea, softwarea i sličnog; a možda je npr. dizajniranje za digitalne
medije, aplikacije i ostalo...; previše možda... a kakav li tek bućkuriš leksički nastane kad se s takvim postpostpostmodernističkim
izrazima u istim materijalima nađu zastarjeli termini kao što je npr. grafički dizajn... kao da već više pola stoljeća u uporabi nisu ispravniji,
kao što su vizualne komunikacije, čime se iskazuje filozofiju da dizajner treba obratiti pozornost ne samo na vizualni proizvod
već i na cjelokupni komunikacijski proces (k. takayasu, 2017:16). također, kićenje raznim certifikatima i jurenje formalnih potvrda kvalitete,
najčešće preko suradnji sa stranim subjektima, zna dovesti do gubitka vlastitog identiteta ustanove i guranja u stranu zlata & srebra
iz vlastite tradicije i pozitivnih praksi, kako iz nacionalne baštine, tako i one samog učilišta.
izuzetno je loše kad se ne uključuje voditelje kolegija u prodajne tekstove, a naročito pri unošenju materijala vezanih uz kolegije
od strane npr. voditelja katedri u interne službene komunikacijske kanale, a da se predavače ni ne obavijesti. takve prakse, vezane
su više za eksternu i internu korporativnu kulturu i procese, formalno i brzopleto ostvarivanje nekih planova i protokola nego
za edukacijski segment, ali nažalost uzrokuju brojne komunikacijske šumove te podrivaju vjerodostojnost cijelog sustava,
a kod studenata često pri netočnosti/različitosti unesenih sadržaja stvara nedoumicu i wtf-efekt, što sve može dovesti do konflikata
u odnosima student-predavač-fakultet. visokoškolske ustanove prikupljaju predavače, ističu njihove kompetencije kao vrijednost vlastitog
branda, ali ujedno prije napomenutim i sličnim načinima minoriziraju njihov rad. dakle, događa se da su čak i doktori samo dekori,
scenografija pri buildanju društvene i tržišne uloge škole. radikalne primjere takvih pojava, za megatrendizacije visokih učilišta, najbolje
opisuje dr mila alečković riječima … ja sam svatila da je tu sve važno osim znanja. (…) i ja se nisam osećala kao profesor.
ja sam osećala užasno poniženo. i onda sam svatila da, ako je rektor ili dekan neki bogati oligarh, da mi nismo ništa,
da profesori nisu ništa. [ mega diplomac / dokumentarni film / n1 / 2019 ].
visoka učilišta na polju dizajna i ostalih kreativnih djelatnosti studentima u stvarnoj nakani realizacije proklamiranih parola
o posvećenosti stručnosti, radu na projektima tijekom studija i uključivanju u poslovni svijet, moraju organizirati platformu s najmanje
pet baza informacija te ih svrsishodno i u realnom vremenu uređivati. sastavnice takve platforme, bilo da je ona analogna ili digitalna,
a uputno je da bude dio internih virtualnih mjesta dijeljenja informacija, trebale bi biti burza stipendija, burza radilišta stručne prakse,
burza kreativnih natječaja, burza natječaja za financiranje projekata, burza natječaja za zapošljavanje, … ako ostale mogu biti samo
baze informacija, burza s poslovnim subjektima za stručnu praksu svakako mora biti sustavnije uređena sa svim podacima
o partnerima/radilištima, s kojima je učilište ugovorilo suradnju s pojašnjenjem svih pojedinosti praktične nastave, dakle, formalno
ih certificiralo. na taj način učilište pokazuje stvarnu brigu za ovaj obvezni dio (!) edukacijskog procesa te se izbjegavaju nesuglasice
oko pravila održavanja kad polaznici sami traže mjesto.
 institucija studentskog suupravljanja preko predstavnika, naročito na privatnim učilištima, nema nikakvog smisla. ono je tu više
dekorativne prirode i služi više amortiziranju nezadovoljstva nego racionalnom rješavanju nesuglasica ili narušavanju pravnih principa
i dogovora. odnos škole i studentice/studenta je regulirano ugovorom, dakle nikakav drugi oblik rasprave o tom odnosu nije moguć
već samo neki drugi formalno-pravni model. dakle, stranke u postupku vezanom uz uslugu edukacije su dvije, obje imaju svoje
odgovornosti, jedna plaćanje usluge i poštivanje pravilnika, a druga, uz poštivanje istog pravilnika i isporuku točno dogovorene usluge
na dan potpisivanja, pri čemu već izmjene programa i modela studiranja, pa čak i izmjena nositelja nastave, kao jedan od češćih razloga
upisa, podliježu propitivanju kvalitete ugovorenog. riječ je očito o individualnom pravu svakog polaznika da pravnim putem zatraži
poštivanje judgejuddyjevskog poučka o onome što je jasno omeđeno sa četiri kuta ugovornog papira. skupno razmatranje pojedinih
negativnih pojava s obje strane može biti praktični filter i dobro oruđe za razvoj i poboljšanje sustava i međusobnih odnosa, ali često
je surogatno podvaljeno kao jedino proklamirano sredstvo rješavanja problema. pojedinačna pravna kontrola isporuke usluge edukacije
može se provoditi i unutar samog učilišta, preko institucije studentskog pravobranitelja ili sličnog tijela, koje neće kao po praksi raznih
vijeća donositi poopćene parole trebalo-bi, već pravnoobvezujuće odluke koje imaju radnju, rok i ostalo. nikako takav model ne treba
miješati s povjerenstvima što često idu po onoj kadija-te-tuži-kadija-ti-sudi... situacije se mogu dijelom rješavati i preko nekog internog
ili javnog better-business-bureaua koje će imati mandat za hitno dobivanje jasnog odgovora od strane učilišta u pojedinačnom slučaju.
imperativ individualnog pristupa je i tu jedino valjan jer ne samo da se studenti nisu skupa rodili već ni svoje obveze ne izvršavaju
jednakom kvalitetom i dinamikom, pa ni slučajevi ne mogu biti promatrani jednakim očima. dakle, uz opredijeljenje kojim znanje pripada
merkantilnome, svi sporovi pripadaju zakonu o zaštiti potrošača i sličnim aktima. naravno, javni pravosudni sustav bi trebao
biti posljednja postaja, zbog prakse sporosti rješavanja slučajeva, vjerojatno ni jednoj od strana ne ide u prilog. uvođenje ovakvih
operativnih modela s odlukama udaljenim miljama od toga da budu samo forma, statistika, protokol-radi-protokola ili redak
u nekakvom zapisniku, sigurno bi upozitivilo odnos polaznika I prolaznika, skratilo i kolone nezadovoljnih, odustalih, ...
[ > linkedin.com ]
...

repetitio est mater studiorum.

studentice i studenti, današnji i budući, možda jesu djeca, ali ih se ne smije smatrati dječurlijom. mnogi od njih itekako vrijednoga
imaju za reći i kreirati. naravno, neki od njih, vjerojatno pod utjecajem roditelja, ali i srozanih kriterija u edukaciji, a i u društvu općenito,
računaju da plaćanje školarine znači prolaz i diplomu. kad se, ili bolje reći, ako se u društvu steknu uvjeti za nevažnost komada papira
s nečijim imenom te zaglavljem i žigom fakulteta ili druge vrste edukativne ustanove, onda će doći i do pomaka u glavama
da od lakoće postojanja na fakultetu koristi se nema, a usvajanju novih znanja i vještina pristupit će se otvorenije. tko se dima ne nadimi,
taj se vatre ne ugrije... naravno, taj dim nije opijatski cilj studentskih tuluma nego signal truda i rada, kao što i repetitio nije poziv na
ponavljanje akademskih godina već ponovno-i-beskrajno poučavanje, istih i sličnih stvari te novih i različitih, ali naučenim i dokazanim
pristupima... imajući u vidu aristotela, i korijene obrazovanja što su gorki, ali su im plodovi statki. još jedna od grešaka sa studentske
strane je nakana brzog odrastanja. zaustio i arsen davno da neće imati s kim ostati mlad ako svi ostare... nažalost, takvim odabirom
gube puno od zaigranosti, nužne za kreativno stvaranje, prelako se ubacuju u korporativne sustave, briju za poslovnim titulama i tome
slično. oni koji vremenu-dadu-vremena te se umjesto hitrosti i formalizma studiranja i karijere posvete vlastitom rastu, zdravije će izrasti,
i osobno i profesionalno, a takvi će biti bolja generacija prijenosa dizajnerske mudrosti. po hutchinsu cilj obrazovanja je pripremiti mlade
da se obrazuju tijekom cijelog života, dakle, osnov koji su im dale metodika (samo)poučavanja, otvorenost i glad za novim znanjima
i vještinama. naravno, ključ te budućnosti po portnoy je ljudskost, a sve kako bi se podržalo studente da budu kritički mislitelji,
rješavatelji problema i kreatori boljeg sutra (l. portnoy, 2020:235-236). nužna je zaštita sustava i samih studenata, da ih ne raznesu
arsenovske beštije, tipovi kojima ništa nije sveto... imperativ je kvalitetne temelje poučavanja dizajna parunovski predati u studentske
nevinije ruke, ne dozvoliti da ih iščupaju i opustoše pogledi goniča studenata na fakultetima i pohlepnih kvaziakademskih razbojnika.
omogućit će im se time da vode za ruku neku novu djecu, da im budu blagi u snu kojim snivaju dizajn.
[ konferencijski plakat s (prekrivenim) radovima bivših studenata / IIID vision plus riga / 2017 ]
 ::: studenti pojma imaju

[ sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u prilozima na stranicama od 36 do 62

bivših su studentica i studenata te ne predstavljaju nužno stavove autora izdanja.
autor ne prihvaća nikakvu odgovornost za eventualnu štetu nastalu prilozima sadržanim
na navedenim stranicama. naravno, autor je ponosan što su studentice i studenti dobili prigodu
iznijeti svoja mišljenja, kao klijenti zbog kojih predmetni segment poduzetništva posluje, kao korisnici usluga
visokoškolskog obrazovanja po potrošačkom pravu, te, najvažnije, kao oni koji iskustvom s-one-strane svakako imaju-što-za-reći. ]
_ ana žurić

kreativnost i dizajn za mene znače pričanje priča. korištenje dizajna da priča priču o ideji, stvori temelje koji povezuje sve elemente
u cjelinu i prenosi poruku. moj najdraži dio ovog posla je to što on uključuje sve. ne postoji proizvod, događaj ili tema
koja se ne tiče nas kreativaca, koju ne možemo komentirati, naglasiti ili pokušati promijeniti.
zato bi moj savjet studentima bio da znaju pomalo o svemu. ne samo o dizajnu, nego i o politici, znanosti, pa čak i da prate tračeve.
bitno je pratiti svijet oko sebe, način na koji napreduje, koje su teme aktualne; u koji razgovor se mi možemo uključiti s našom porukom,
koje nove tehnologije možemo koristiti te kako sami možemo stvoriti nova rješenja.

/// koncepti: dizajn vinyl ploča za mark ronsona i tash sultanu / naslovnica i layout časopisa architectural digest / plakati za safari
kampanju absolut vodke / print oglasi za adobe photoshop / print oglasi za životinjsku hranu

/// ikea home

_ koncept, branding i izrada prototipa;
sklopivi i prenosivi krevet za beskućnike,
proizveden od ikeinog otpada, koji pruža
uzdizanje od tla, udobnost i zaklon
od teških vremenskih uvjeta

>>> anzuric.com
_ diana zrilić

završen preddiplomski studij na visokoj školi

agora uspio me dovesti do odluke čime se želim
baviti u životu, a to je, naravno, grafički dizajn.
raznovrsni koelgiji, praktična i teorijska
predavanja, dali su mi čvrsti temelj znanja
za daljnje samostalno napredovanje.
uvelike su tome pridonijeli profesori,
koji su nesebično podijelili svoja znanja i
iskustva, a posebno je u sjećanju ostao
“najstroži“ profesor faksa, prof. vrančić.
osim njegovog načina predavnja, punog
sarkazma i uvrnutog humora, oduševio me
i kao čovjek jer je to jedini profesor
koji mi je dao vjetar u leđa svojim komentarima.
zbog toga sam od osobe koja podcjenjuje sebe
došla do osobe koja vjeruje u sebe i u svoje
mogućnost, a trenutno sam i u procesu
otvaranja svoje vlastite firme.
hvala vam na svakoj upućenoj riječi
i ogromnoj podršci!

>>> dianazrilic-bnm.wixsite.com/website
_ dina šavorić

tijekom edukacije uvijek sam cijenila nastavu ‘na terenu’, odnosno planirane i dobro osmišljene satove različitih kolegija gdje nas osim
profesora vode ljudi iz struke kroz poslovne modele, planiranja, faze izrade koncepta prema kojima se realizira idejno rješenje u opipljiv
ili virtualni sadržaj. entuzijazam profesionalaca kroz priče o stvaranju najbolja su motivacija mladome čovjeku koji se želi ostvariti kroz rad,
učiti i biti progresivan u svojoj branši. smatram da su praktične nastave, timski rad i upoznavanje sa spektrom zanimanja koje se svojim
aktivnostima integriraju u vizualnu cjelinu ono što nam je dalo valorizaciju djelatnosti o kojima ovisimo pri gradnji vizualne komunikacije.
u kontrastu sa navedenim je kočenje slobodnog izričaja kroz tehnike za koje možda nismo bili dovoljno hrabri i/ili educirani u vrijeme
studija, no svakako nismo dobili poticaj, već je vladala neka nevidljiva ukalupljenost i tone kakti pravila koje su vodili isključivo
već viđenim rješenjima na zadanu tematiku.
ja

s kolegicama sam osnovala dva branda, my mon mon i shamai grin. svoju grafičku kreativnost spojila sam sa produktom
te artdirekcijom kroz scenografiju i oblikovanje rukama. danas sam dizajner nakita koji sam s kolegicom elom filipec podigla od temelja
te danas posjedujemo kvalitetan brand sa nizom kolekcija popračenih dosljednom vizualnom komunikacijom. s druge strane,
sa kolegicom jelenom šangarelo oblikujem žive cvjetne skulpture i zajedno osmišljavamo, ali i izrađujemo scenografiju i rekvizite
za evente i stalni postav klubova, festivala i afirmiranih tvrtki sa naglaskom na cvjetni dekor.
> magistrica vizualnih komunikacija
>>> mymonmon.com / instagram.com/shamaigrin/?hl=hr
_ eli novaković

biti dizajner za mene osobno znači biti kreator u onom punom, neograničenom smislu riječi. na studiju dizajna susrela sam se sa mnogo
predavača koji su nam dali zavidan uvid u stvarni svijet dizajna na čemu sam neizmjerno zahvalna. imati iskustvo prilikom izlaska
sa fakulteta nešto je neprocjenjivo. dizajn za 'danas' i 'sutra' svakako ne leži samo u kreacijama već i u tome kako naši kranji korisnici
percipiraju riešenje, kako ga koriste i/ili konzumiraju (iskustveno) i kako se ono uklapa u čitavu poslovnu priču.
na današnjem tržištu, neovisno pričamo li o digitalnom, print ili produkt dizajnu rješenja je nebrojeno mnogo. kada se zamislim kao
predavačicu, ono što bih unaprijedila podučavajući na fakultetu je upravo ta svestranost različitih segmenata dizajna čime bismo
omogućili svakom novom dizajneru ili dizajnerici pristup dizajnu na potpuno novoj razini fokusirajući se na različite 'konzumente' ili
'persone' procesu i nastojeći razumjeti za koga kreiramo novo rješenje i na koji način će naši korisnici kozumirati rješenje i biti
ambasadori istog: design the right thing is the right thing to design.

/// vina jakovac (rebranding _ graševina) / divino (brand conception _ logotype _ concept development za vinski webshop)
/ acro (planer) / štimac (ukupni identitet _ isječak weba na mobilnom uređaju)
> associate director ux design (novartis) & founder (brandlook by eli novakovic / basel)
>>> elinovakovic.ch
_ ema omanović

efikasno podučavanje u polju kreativnih nauka bih okarakterizirala kao sposobnost profesora da potiče studenta da prepozna i
kontinuirano brusi svoj potencijal jer sve manje od toga bi se samo pretvorilo u institucijaliziranu boljku kroz koju se 'mora' proći.
također smatram da je pomicanje vlastitih granica i stvaranje sopstvenog identiteta (brenda) na tržištu primarni fokus našeg posla.
baš kao što je henri matisse rekao - 'creativity takes courage'.

> bivša studentica oblikovanja vizualnih komunikacija

_ klara đapić

školovanje mi je pružilo strukturirano znanje o teoriji dizajna i stvorilo kvalitetne temelje za profesionalni razvoj.
moja je motivacija za učenjem i napredovanjem ipak najviše porasla kada sam stečeno znanje primjenjivala u poslovnim izazovima.
mislim da je ta razina interesa koja se probudi u poslovnoj okolini nešto što treba više približiti edukaciji kako bi studenti shvatili stvarnu
vrijednost znanja i bolje iskoristili vrijeme koje provode u klupama.

/// adventski kalendar

. moja croatia aplikacije
_ ... igra je kojom croatia
osiguranje nagrađuje svoje
klijente. kako doći do nagrada?
potrebno je svaki dan otvoriti
prozorčić i pročitati dnevnu
poruku. nekim danima, umjesto
poruke, korisnike
čeka pitanje i prilika za osvajanje
dnevnih nagrada. najveća
motivacija za igrače su samsung
galaxy s21 i playstation
5, te mnoge druge vrijedne
nagrade, a tijekom igre broj
aktivnih korisnika aplikacije je
porastao za 300%.
_ web stranica projekta:
https://crosig.hr/adventski-
kalendar-2021/
_ klijent: croatia osiguranje
_ agencija: shape 404

> ux/ui dizajnerica

>>> dribbble.com/klara/shots & linkedin.com/in/kl5r5-dj5pic
_ mirna nuić

dok sam studirala na mene su najviše utjecaja imala predavanja koja su sadržavala konkretne primjere projekata iz stvarnog života.
to je nešto što mi je pomoglo u samom startu, a pomaže i dan danas, tako da to smatram dobrim podučavanjem. loše podučavanje su mi
bila predavanja koja su se većinom vrtjela oko teorije, jer u tim godinama malo tko ima koncentracije za to,
a i ono što ostane u glavi većinom ispari nakon nekog vremena.
da ja imam priliku učiti druge, naglasak bi bio na isprobavanju različitih grana naše branše. da studenti što prije nađu ono što
im najviše leži i počnu se “brusiti” u tom smjeru, jer specijalizacije su sve više tražene i dizajn se sve više i više dijeli na manje grane -
zasebne poslove.željela bih da fakultet shvate samo kao jednu smjernicu, a da sami za sebe što više van fakulteta uče i istražuju, jer s
obzirom na to koliko se brzo naša branša mijenja, kad oni završe školovanje neke stvari su već zastarjele.

/// rebranding
....turističke zajednice
....grada makarske
_ logotip kao figurativni žig za
vizualni identitet tz grada
makarska, kao i slogan tvore
zaokruženu cjelinu vizure
makarske u kojoj dominiraju boje
mora, kopna (borove šume),
planine i sunca. za znak su
odabrane konture / stilizirane
linije koje asociraju na položaje i
oblike prepoznatljivih motiva

ja sam mirna, grafička dizajnerica koja preferira minimalističke vizuale s dobrim pričama u pozadini.
moja karijera se do sad nagledala svega - agencija i korporacija, konferencija i birokracija.
radiju sam davala sliku, tvrtkama prepoznatljivost, a gradovima vizualne identitete.
dobar dio toga kao samostalna poduzetnica.
imam i poneki dokaz koji možete vidjeti tu...
>>> mirnanuic.com
_ ria gača

što se tiče studiranja, uglavnom, moja očekivanja nisu bila u potpunosti ispunjena. najviše sam bila razočarana što sam morala pauzirati
godinu zbog nemogućnosti polaganja završnog rada na vrijeme i, samim time, što nisu te godine imali diplomski studij. također, mislim da
nisam naučila mnogo novoga za razliku od srednje škole gdje sam također učila dizajn. tijekom studiranja imali smo mnogo predmeta od
kojih je većina bila teorijskog oblika te smatram da bi trebalo biti više praktičnih predmeta kako bismo što više učili na svojim greškama.
profesor vrančić me pridobio svojim pozitivnim stavom, podrškom koju nam je pružao te znanjem koje je usadio u nas. znam da što god
da je radio, radio je za naše dobro. bilo mi je drago da imamo profesora koji se maksimalno potrudio oko svakog studenta.
trenutno povremeno radim za studio za branding, dizajn i komunikaciju. fokusiram na sebe, da proširim svoje znanje i vještine te bolje
upoznam sebe kao dizajnera. što će budućnost donesti nikad se ne zna, ali nadam se da će dizajn biti dio nje.

/// osobni logotip

_ željela sam da ljudi
vide mene kao dio
dizajna mojeg logotipa.
ljudi me vide kao malu osobu
veselog karaktera
te me najviše
povezuju sa rozom.
sve te elemente sam
pokušala povezati
u jedan dizajn.
odlučila sam uzeti veseli font
i izrezati kako bi reflektirao
moju visinu. primarna boja
je boja moje kose i očiju
dok se sekundarnim bojama
prikazuje moj karakter.

>>> behance.net/riagaca
_ roberta kuvačić

predavanja koja su imala najveći i najjači utjecaj na mene su bila ona s praktičnom primjenom, s time mislim na projektne kolegije
fokusirane na aktualne teme u svijetu. to su profesori kojima je bila misija prenijeti svoje znanje svakom studentu i pokazati
kako prići problemu na maštoviti i inovativan način. međutim, primjećujem kako se mijenja način edukacije. više se ne gleda na studente
kao zasebne osobe, sada se pokušava taj studij pretvoriti u tvornicu koja izbacuje što više nespremnih studenata na tržište.
iz svog osobnog iskustva, mislim da sam više naučila kroz radno iskustvo i snalaženje nego od užurbanih kolegija gdje profesor
ni ne stigne doći do svakog studenta. naravno, to je problem sistema, kada je toliki broj studenata naspram jednog profesora
kvalitetan način rada postaje nemoguća misija. mislim da je dosta studenata i ostalo ogorčeno baš zbog tog razloga.
postajemo samo jedna brojka na letku.

/// projekt kreativne fotografije

. u akc attack prostoru
_ tijekom našeg svakodnevnog života
često propustimo male detalje u prostoru
oko nas. čim prestanemo primjećivati
te male ljepote i zanimljivosti u svijetu,
tada svaki dan postane isti. tijekom svojeg
projekta sam htjela naglasiti te male
detalje i teksture pored kojih prođemo
bez da ih i primijetimo. sve slike su slikane
u autonomnom kulturnom klubu attack
koji je doista jedinstven prostor.
_ sara žišković

/// smart border

_ created by etta jeanne harkness-bartholdi, helin ulas,
luna al bondakji, lizzie reid, lukas hondrich, pierre depaz,
sara žišković, sarah haffar and stephanie walravens
_ code is a collaboration between impakt and school of machines
_ support: fonds soziokultur, fonds cultuurparticipatie, botschaft
des königreichs der niederlande, goethe institute nl and
stimuleringsfonds creative industrie

svaki put kad počinjem razmišljati o temi formalne i/li neformalne edukacije, u dizajnu i/li izvan njega, prirodno krećem
od vlastitog iskustva, ljudi i ideja sa kojima sam se do sad na svom putu učenja susretala. imala sam privilegiju sresti onih nekoliko
(profesora, studenata, više i manje iskusne kolege) koji su pitanjima otvorili nova pitanja i potaknuli želju za učenjem,
a ne nudili finalne odgovore. one koji svojim pristupom pokazuju da vjeruju da smo pred idejom ravnopravni[1] i da međusobnim
interakcijama i zajedničkim angažmanom pridonosimo dubljem razumijevanju i daljnjem razvoju ideje, potrazi za istinom[2].
često korištena lefvbreova rečenica da mi oblikujemo prostore, a prostori oblikuju nas[3] primjenjiva je i na prostore
edukacije - sudjelovanjem u kreiranju vlastitog projekta učenja oblikujemo empatiju prema vlastitim, ali i kolektivnim budućnostima,
pripremajući se na svijet koji postaje sve više neodređen i višeznačan.
slijedeći misao da “artefakti i okruženja koje dizajniramo postaju uistinu transformativni kada nadmaše naša očekivanja, izazivajući nas
i time pokrečući potencijal novog načina gledanja, razmišljanja i djelovanja”[4], pitam se koja bi se energija ostvarila kad bi edukaciji
(dizajna) sistematski pristupili sa većom dozom otvorenosti prema participaciji i eksperimentu na svim razinama.
[1] kao što tvrdi karl jaspers: röhr, ferdinand. ‘the subject-object-relationship in karl jaspers’ periechontology – a contribution to an education for openness,
tolerance and existential realization’. educação temática digital 18, no. 3 (2016): 596–613. https://doi.org/10.20396/etd.v18i3.8646186.
[2] više o zajedničkoj potrazi u: augé, marc. the future. translated by john howe. london: verso books, 2015.
[3] lefebvre, henri. the production of space. oxford, uk: blackwell, 1991.
[4] colomina, beatriz, mark wigley, and okay karadayilar. are we human? notes on an archaeology of design. zürich, switzerland, 2016.
 sara žišković _

/// on sustainable transformation of experience design practice, 2020...

kao interdisciplinarno obrazovana dizajnerica, cijeli svoj profesionalni život dio sam digitalne industrije.
u tom sam razdoblju igrala različite uloge - istraživala potrebe korisnika, smisljala i vodila kokreacijske radionice, osmišljavala i
implementirala digitalne proizvode i usluge kao i osmišljavala krajnjim korisnicima nevidljive, zakulisne organizacijske procese
te procese transformacije.
kroz svoju praksu pokušavam pokrenuti različite organizacije ka društveno i ekološki održivijim smjerovima pokušavajući stvoriti prostore
u kojima se njeguje kritičko promišljanje razlicitih aktera u sistemu - uključujući s jedne strane interne donositelje odluka i s druge,
ljude klasificirane kao korisnike ili zaposlenike. sve to s ambicijom da se izazovu stvarne promjene i da se odmaknemo
od pretjeranog pojednostavljivanja, green i ostalih vrsti washinga, obmane ili sličnih taktika.

>>> hi@sarazis.com / sarazis.com

_ tijana paska babić

želja za bavljenjem različitim područjima znanosti i umjetnosti na kreativan način, odredila je moj put u područje dizajna.
to je nešto što je ispunilo moja očekivanja o tome što je dizajn i što mi dizajn čini zanimljivim i dinamičnim. uočavanje, istraživanje
i učenje za mene su se pokazali kao ključ za pronalaženje inspiracije i kretanje u kreativne procese. za vrijeme studiranja najviše koristi
sam pronašla u konkretnim primjerima iz stvarnog života koje su nam neki od profesora prezentirali na svojim predavanjima.
to mi je dalo uvid u ono što se odvija „iza kulisa“ gotovih projekata, uspješnih agencija i omogućilo da imam predodžbu o tome,
da znam što se od mene očekuje i da se mogu lakše prilagoditi određenim situacijama. iz vlastitog iskustva mogu potvrditi
da nas studiranje generalno priprema na važnost poštivanja rokova, ali ne i na brzinu kojom se zadaci moraju izvršavati,
na osnove poslovanja te zakone i propise koji se tiču struke.
nakon završenog preddiplomskog studija dizajna na algebri radim u struci te se po prvi put susrećem s nekim od izazova
koji su stavljeni pred mene, no stečena znanja i iskustva pomažu mi u rješavanju istih. trenutno sam u procesu traženja svog puta
u daljnjem obrazovanju, edukacijama i stjecanju što većeg broja vlastitih iskustava u poslovnom svijetu.

/// dan sporta

_ osmišljavanje vizuala za društvene
mreže i kreiranje plakata za dan sporta
u organizaciji savjeta mladih grada
opatije. naglasak je na vektorskim
ilustracijama koje simboliziraju različite
sportove te na jarkim bojama, jer se
u prvom redu dizajn obraća mlađoj
ciljnoj skupini. načinom oblikovanja
postignuta je dinamičnost vizuala.
.

>>> tijana.paskababic@gmail.com
_ dario srnec

želja za vizualnim oblikovanjem postojala je mnogo ranije od upisa na fakultet, završetkom prediplomskog studija dizajna stekao sam
znanja koja služe kao čvrst temelj. širok dijapazon mogućih usmjerenja kreativne struke dvosjekli je mač. jedni hrabro lutaju
i traže se pokušavajući stvoriti svoj stil dok drugi neumorno udovoljavaju svim granama struke. zahvalan sam profesorima
što su u oba slučaja podržavali rad studenata te nas pripremili za tržište rada. tijekom studija kroz praktične zadatke i kolegije
projektnog tipa dobio sam jasan uvid u poslove koji me čekaju nakon fakulteta. dragocjeno vrijeme poklanjam ilustraciji,
fotomanipulaciji i jedan skroman komad kreativnom pisanju.

radim na slobodnom kreativnom projektu pod imenom ‘besmlisica’. stvaram apsurdne kolaže / ilustracije spajanjem elemenata
koje možemo shvatiti zajedno u kompoziciji ali ih ne nalazimo u stvarnosti, ilustracije su začinjene copyem koji dodatno mijenja
ili pojašnjava kontekst. njegujem umjetnost dozom humora. izazivam tehnikama pretjerivanja, alegorija, suprotnosti, cinizma i sarkazma.
na taj način razvijam svoj kreativni mišić i zadovoljavam potrebu za stvaranjem.

> manipulator, photo-manipulator…

>>> instagram.com/besmlisica/?hl=hr
_ fran požnjak

danas u poslu najviše koristim photoshop kao sredstvo za digitalno "slikarstvo".

smatram da sam na faksu dobio dobar uvid u osnove vizualnog oblikovanja, ostalo je sve koliko uložite u sebe i svoj rad.

>>> franvector3.myportfolio.com/
_ fran reizl

jako mi je drago što mogu reći riječ ili dvije o očekivanom i dobivenom od fakulteta. naime kada sam tek krenuo nisam niti zamišljao
da ću uz sebe imati neke od najeminentnijih pojedinaca kreativne industrije u nas. art direktori, konzultanti, mnogonagrađivani stvaratelji
identiteta republike hrvatske i svjetskih brendova... u takvom se ambijentu može samo rasti. praktični zadaci, pregled čitavog niza
materijala iz okoline, analize vizualnog svijeta koji nas okružuje, zadaci na terenu, stvaranje konceptualnih brendova i na koncu završni
rad, branjen i prezentiran pred istim tim spomenutim profesorima. osobno me se najviše dojmio poticajni duh koji je vladao i koji mi je bio
vjetar u leđa na putu da postanem ono što sam sada. za uspjeh je potrebno tako malo, fokus i poticajna riječ.

iza svake serije čokolada i pralina stoji moj direktni angažman, uz konzultacije s mojima: okusi i boje proizvoda,
dizajn i format ambalaže, direktan plod obrazovanja.

> chief creative officer

>>> fran@reizl.com / reizl.com
_ franko ratkušić

vizualne komunikacije sam upisao iz dva glavna razloga; volim estetiku i vizualno izražavanje a i tata mi je dugi niz godina u
oglašavanju tako da sam cijeli život slušao i gledao iz prve ruke kako izgleda taj svijet. druga opcija je bila "nešto vezano za sport”,
ali to je vrlo brzo otpalo.

[ > youtube ] [ > youtube ]

iskreno nisam ništa previše očekivao ali moram reći da sam vrlo zadovoljan onime što mi je pruženo i puno mi je pomoglo
prilikom zaposlenja i samog rada. ono što mi je posebno drago i što bi naglasio je to da su me profesori/predavači na svim
kolegijima učili kako razmišljati i stvarati, razvijati nove ideje te da iza svakog rada mora biti priča - neka dodana vrijednost
koja naš rad čini posebnim na bilo koji način.

>>> instagram.com/franko_ratkusic/ & facebook.com/franko.ratkusic

_ ivan aras

na fakultetima je potrebno više projekata koji su potencijalno aplikativni u stvarnom svijetu. od studenata se očekuje da nakon završetka
fakultetskog obrazovanja već imaju 2-3 godine pravog radnog iskustva. to iskustvo ne treba biti iz korporativnog segmenta već može doći
i iz startup svijeta. najpoželjnije je da su sudjelovali ili sami kreirali startupe oko tema u koje vjeruju.
tvrtke se bore za one studente koji će doprinjeti mijenjanju svijeta, a ne one koji će se tek učiti poslu nakon što dobiju prvu priliku.
poznat je meme o tome kako tvrtke prilikom zapošljavanja traže od studenata da već ima iskustvo, a studenti ne mogu imati iskustvo
kada im nitko ne želi dati prvu priliku. jedina pogrešna perspektiva ovdje je dio ‘ne želi dati’. tvrtke će uvijek rado ‘dati’ prilike,
no svijest o tome da moraju doprinjeti sa stvarnim vrijednostima ostaje na strani studenata.
dobra vijest je da studenti, koji su najčešće također i u svojim najboljim godinama, zaista mogu mnogo dati i doprinjeti. trebaju manje piti,
pušiti i drogirati se, a više čitati, raditi čučnjeve i pokretati startupe kako bi i sami mogli sudjelovati u gradnji svijeta u kojem žele živjeti.
osoba koja je još od mladosti bila u

/// dobartek apps /// bitcoin store

_ hrvatski servis za dostavu hrane _ platforma za trgovanje kriptovalutama

>>> arasdigital.co
_ ivan šimić

kao osoba koja je još od mladosti bila uključena u razne kreativne aktivnosti kao što su glazba, fotografija, gluma i pisanje,
bilo je prirodno da ću pri izboru fakulteta težiti za nečim što će mi dopustiti da se kreativno izrazim. za dizajn sam se odlučio
jer se on nalazi na raskrižju kreativnog i logičkog razmišljanja, te očekuje od autora nekoga djela da jednako pažnje obrati na oboje.
tijekom mog obrazovanja na visokom učilištu najbitnijim su se pokazali profesori, posebno oni koji su svoje znanje prenosili s ciljem
da u nama studentima probude strast za onime što predaju i pred nas stavljali zadatke koji bi vodili do vidljivog rezultata. iako sam se
u posljednje vrijeme udaljio od dizajna i s fakulteta, naučio sam vrijedne lekcije koje mi pomažu u prezentaciji mojih djela promatračima.

>>> behance.net/mr-ivansimic/
_ marco pandol perić

ideja o pretakanju svojih zamisli u neku sebi smislenu formu, koja potom može biti vidljiva i/ili opipljiva, a kasnije i izvor prihoda, bila je
dovoljna da upišem kreativni fakultet. premda mi je u tim godinama, percepcija svega toga djelovala nejasna, sada (većinom) uživam u
radu i dosta vremena posvećujem istom. jedine strme stepenice ovoj profesiji su: a.) šarolik spektar ljudi s kojima pregovarate o projektu i
korekcijama, te b.) hrvatska kao tržište, ako ste korektan freelancer koji pokušava naplatiti svoj trud.

obrazujući se na vs agora, naučio sam dosta, što praktičnog - što općenitog. pripomogao je uvelike rad profesora
sa studentima (1 na 1), gdje su se mogle izvući informacije koje su nas postepeno gradile kao grafičke dizajnere.
naravno da je tu još potrebno dosta 'brušenja'; učenja na internetu najviše, čitanja knjiga vezanih za nišu na koju se cilja,
kao i praćenja scene grafičkog dizajna u hrvatskoj i ostatku svijeta. na studiju u firenzi radilo se na vještinama prezentacije svojih radova,
samoga sebe, ali i na kreiranju zadataka u mnogočemu sličnih kao u zagrebu. na oba studija korisno je bilo to, što su oba pokušavali
prikazati u kakvim bi se potencijalnim situacijama mogli jednoga dana naći, kada počnemo raditi.

> mdes. (master of design) / vs agora 2010-2013 + fda (florence design academy) 2013-2014
>>> pericmarco@yahoo.com
_ marko mlinarić

studij nas priprema nas na raznoliko djelovanje na različitim pozicijama, do

slaganje banera do art direkcije. kolko god se činilo na prvu banalno ili
razbacano, ta širina svakako pomaže da se lakše suočimo sa potencijalnim
zadacima i izazovima neovisno gdje se zaposlimo (od velike agencije do
malog obrta). ono što je isto pozitivno je da nas uči da nema "ne adekvatnog"
ili "lošeg" posla. mislim da program nije bio dovoljno dobro strukturiran.
odnosno, puno je ovisilo o profesoru i njegovoj dobroj volji ili želji da nas
nečemu nauči. ako zapadne "loš" profesor, nećete puno izvući iz tog predmeta.
dakle, mislim da bi osnove i gradivo trebalo dići na veću razinu, tako da je
jasno koje temeljno znanje i iskustvo npr će se prenijeti studentima. stavio bi
malo veći fokus na vođenje firme/studija/obrta. realnost je da se mnogi
odlučuju na taj korak, no i dalje su nesigurni oko osnova poslovanja, od
slaganja ugovora, procjene vremena, budžetiranja... doduše, slušajući kolege
iz vana, svugdje je ista problematika. ljudi sa 20 godina iskustva i dalje npr. ne
znaju koliko naplatiti pojedini projekt.

/// seva / travel retail duty free

_ uspješan shopping završava izdanim računom koji je tradicionalno prepoznatljive dot/grid
tipografije. taj esteski moment je iskorišten kao podloga za kreiranje sustava vizualnog
identiteta koji ima široku primjenu u oblikovanju vizualnog identiteta, vizualne komunikacije,
prostorne signalizacije te same arhitekture i oblikovanja shopping iskustva i mobilijara. osnovna
jedinica cijelog sustava je kvadrat koji je i osnovni element primarne tipografije. on se zatim
nadograđuje i raste ovisno o potrebama — formati primjene unutar sustava signalizacije, forma
i formati polica za proizvode, oglašavanje i vizualna komunikacija.

/// artgerecht / prirodni zdravstveni proizvodi i suplimenti

_ art direkcija i fotografiranje; cilj je bio inače neatraktivne prahove, kapsule i tablete prikazati u
interesantinijem svijetlu. igrom sjena, različitim lećama i predmetima te izborom dinamičnih
kadrova dobili smo zanimjive detalje i momente koji privlače pozronost i pozivaju na
istraživanje te čine inače suhoparno prikazane proizvode puno primamljivijima.

> design director & partner (beton)

>>> beton.com.hr
_ pavao burcar

ono što mislim da je u turbulentnoj današnjici bitnije no ikad je biti prilagodljiv i znati razmišljati na relaciji plan—strategija. dakle imati
jasan dalekosežni cilj i projekciju što želimo profesionalno ali biti proaktivno prilagodljivi u tome točno kojim putem ćemo taj cilj doseći. to
mislim da je krucijalno za dobro obrazovanje, osvještavanje tog principa, a ne deklamiranje ex cathedra o primjerima koji možda ubrzo
neće biti više relevantni u ovom sve brže promijenjivom svijetu. tko je mogao predvidjeti nft dok sam bio na faksu, primjerice.

/// 25. turopoljska utrka

ovu svoju tvrdnju temeljim na svojem dosadašnjem profesionalnom iskustvu koje je počelo u jeku gospodarske krize 2008.–2009., pa je
prilagodljivost bila neophodna. nadao sam se da ću nakon uspješne stručne prakse odrađene u grey worldwide zagreb, nastaviti rad u
jednoj od vodećih marketinških agencija, polagano stjecati iskustvo i praktično znanje pa se jednog dana osamostaliti i otvoriti nešto
svoje. no otvaranje svoje firme je došlo značajno ranije nego što sam si to bio zacrtao - gotovo odmah po završetku faksa. na svu sreću
imao sam podršku kolegice hane šneler, pa smo se zajedno snalazili od toga kako izdati naš prvi račun, računati amortizaciju firminih
računala i vršiti isplate plaća, pa sve do toga kako se umrežiti i doći do klijenata. uz sve uspješne suradnje na žalost morali smo naučiti i
kako pravno tražiti naplatu za pružene usluge u par slučajeva. te praktične osnove poslovanja u struci bi nam bile oboma vrlo dobro
došle, barem kao generalni principi, tokom našeg školovanja. no, snašli smo se u hodu. iz toga našeg studija me potreba za prilagodbom
i revizijom razvoja karijere odvela prvo u suranju s nekoliko domaćih agencija pa finalno u ikeau gdje sam 2017. godine počeo raditi kao
dizajner u odjelu grafičkih komunikacija i interijer dizajna, a četiri godine kasnije sam napredovao do mjesta voditelja grafičke
komunikacije i vodim tim dizajnera, što sa sobom nosi nove izazove ali i priliku za proširenje horizonta i kompetencija.
 pavao burcar _

/// ministry of beauty

kroz taj moj put ono što me je pratilo iz mog obrazovanja su načini razmišljanja i traženje informacija koje sam usvojio dobrim dijelom od
(najboljih) profesora na faksu, ne toliko materija kroz koju smo prolazili na predavanjima. usudio bih se reći da je od samog kurikuluma
puno bitnije znati pronaći relevantnu informaciju, strukturirati to znanje i efikasno ga primijeniti. a ako tako stečenu ekspertizu koristimo
kao alat za uvjerljivu prezentaciju naše profesionalne stručnosti i našeg mišljenja… gdje nam je kraj?

> grapic communication leader / ikea croatia

>>> behance.net/pavaoburcar
_ petar krešimir popović

od djetinjstva sam bio vizualni tip, te sam se već u osnovnoj školi krenuo interesirati za područja vizualnih komunikacija poput fotografije,
videa i dizajna. zato sam logičnim slijedom upisao visoko učilište algebra. iako su želje i očekivanja od studija bila znatno veća,
nekolicina kvalitetnih profesora je učinilo moj boravak tamo vrijednim školarine. studij je ono što ti sam napraviš od njega,
a u mojem slučaju je to značilo neprestani samostalni rad i edukacija koja je zauzela većinu slobodnog vremena.
najbitnija stvar koju sam razvio tijekom studiranja je induktivni način razmišljanja. konstantnom konzumacijom i analiziranjem
kvalitetnih radova opažao sam ponavljajuće obrasce, koje sam tada mogao svrstati u jedan generalni zaključak
te ga iskoristiti tijekom kreiranja vlastitog projekta.

ovih dana radim kao dizajner u imago ogilvy reklamnoj agenciji, a u slobodno vrijeme na nekolicini vlastitih projekata. i dalje čitam, učim,
dizajniram, snimam, slikam…jer kako je saša perić rekao: je*eš dan u kojem ništa ne naučiš.
_ simon puja

prije no što sam krenuo u odabiru srednje škole već sam znao da će to biti neki crtački smjer. iako to nije bila srednja koju sam htio
morao je biti fakultet. hipotetski sam težio arhitekturi no preliminarno sam znao da će to biti dizajn i komunikacije. upisavši oblikovanje
tržišnih komunikacija kumulativno sam upisao kolegije kojima se dan danas bavim, tim više razvijam ih kroz posao. s obzirom na to da
nam je kroz školovanje obećano što-šta, a ispunjeno samo djelomično, na nama je bilo koliko ćemo se razviti dok nas vrijeme ne izbaci
na tržište rada koje je bilo priča za sebe. za vrijeme studiranja volontirao sam u nekoliko kreativnih agencija kako bih stekao dojam na
koje se kolegije moram više fokusirati, a na koje ne moram gubiti previše vremena bez obzira na zahtjeve profesora. sreća je u tome što
sam empirijski odabrao put kojim sam težio i ostao u tome na što sam bio fokusiran kroz školovanje. nakon školovanja slijedio je rad u
“kreativnim” agencijama gdje radite posao koji morate i koji nije nužno u vašoj struci iako ste se za njega aplicirali. nakon nekog vremena
kada shvatite kako sustav funkcionira i da ste jedini odgovorni za to koliko ćete se razviti i napredovati, prijateljica (iste struke, drugih
iskustava) i ja krenuli smo u solo vode biti samostalni i neovisni. to je u suštini bila druga životna škola gdje je borba bila neminovna no
uz upornost i fokus gdje smo bez obzira na sustav i stanje tržišta zemlje u kojoj živimo i dalje u napretku te gdje statistički gledano idemo
uzlaznom putanjom. uvijek uspoređujemo kakva bi sadašnjost bila da smo se zadržali u ne tako kreativnim agencijama u kojima smo
radili te koji bi bio naš trenutni status.

sve u svemu svojim smo postignućem jako zadovoljni i nadamo se daljnjem rastu, kako iskustvenom tako i mentalnom. svakako moramo
znati da je primjena teoretskih stavki koje nosimo sa sobom iz doba studiranja jedna jako mala spona koja nam puno pomaže u
promišljenom donošenju odluka u sadašnjem poslovnom svijetu. trenutno smo na devetoj godini vođenja svog uistinu kreativnog studia i
jako smo zadovoljni, a vizija koju imamo za budućnost tek je prava kreativna misija.
>>> illeconcept.com
_ tedi goretti

što se odabira studija tiče, mislim da je to bila jedna od boljih odluka koje sam mogao donijeti (da se razumijemo bilo je tu i propusta,
ali po svemu sudeći jedno zanimljivo i nadasve korisno iskustvo.) od kad znam za sebe znao sam čime se želim baviti, no po pitanju
studija sam se jako dvoumio i naposljetku mislim da sam donio ispravnu odluku prije svega jer sam imao kvalitetne profesore koji su znali
kako prenijeti znanje i potaknuti kreativu, a sretan sam jer sam s nekima i danas u kontaktu poput profesora vrančića. već sam na
početku napisao da je bilo propusta, a samim time mislim da se i podrazumjeva da je bilo i ne toliko korisnih predavanja i znatno slabijih
predavača. gorkih iskustva nije bilo ili se ja osobno ne mogu sjetiti, ali bila su dana neka obećanja u koja ja iskreno nikada nisam baš
vjerovao pa se samim time nisam ni nadao/razočarao... kao npr. da svi studenti visoke škole pronađu svoje mjesto pod suncem u ovoj
industriji samo iz razloga što je ona prepoznata kao izniman studiji sa velikim brojem partnera što nije baš bio slučaj... teško je reći što
bih izmjenio, svakako smatram da neki kolegiji nisu bili korisni u poslu i stvarnim projektima poput sociologije, ekonomije i sl., ali kažem
sve u svemu odabir profesora je bio dobar i većina je kvalitetno prenijela teorijsko znanje, ali i uvela nas u stvarni svijet putem vlastitith
primjera i na neki način nas pripremila na ono što nas čeka na tržištu kad završimo studij.

što se posla tiče, po završetku studija, točnije 2019. godine, otvorio sam obrt i iste godine udružio sam se s tiskarom s kojom sam do tada
već duže vrijeme surađivao. zbog sve većeg broja klijenata samim time većeg obujma posla i zahtjevnijih zadataka kolega i ja okupili smo
team kreativaca koji rade i surađuju na raznim projektima. od potpisanog ugovora o suradnji izmijenili smo naziv u almar&goretti creative
hub. kolega je zadužen za tisak, dok sam ja zadužen za vođenje cijelog teama. od usluga, osim tiska, nudimo grafički dizajn, ilustraciju,
izradu web-stranica, seo, uslugu fotografiranja, videoprodukciju, vođenje društvenih mreža te izradu mobilnih aplikacija.

>>> almar-goretti.com
_ tomislav peleski

pretežito koristim znanje sa faksa...

... kako bi se nasmijao sa bližnjima, dobar primjer je ovaj ispod...
... za izradu svog logotipa...
... ili mali hommage u slobodne vrijeme g. john yatesu koji me i zainteresirao za grafički dizajn dok sam bio zujavi srednjoškolac…

>>> dobrelokacije.hr
_ višen tadić

prošavši 7 fakulteta, neke prije ‘bolonje’, neke poslije svega sam se nagledao. upisavši visoku školu,
nadao sam se nečemu drukčijem, što se i obistinilo. naime, na njoj je ‘bolonja’ bila nešto najbliže ‘bolonji’ do
sada (da ne velim da svaki fakultet ima svoju verziju ‘bolonje’). vrlo zadovoljan studijem, makar ima par
nepotrebnih kolegija, a jasno mi je da je to zbog broja ects bodova. također, izbor ‘nekih’ profesora je bio
očajan. psihologija potrošača - zanimljiv kolegij, ali ‘profesor’ - već sam zaboravio ime i prazime koliko mi je
zgadio kolegij (i naravno da sam imao peh da je samo taj jedan semestar predavao) možda je stručnjak
u svome polju, ali nije svatko za prijenijet znanje dalje. uglavnom predavanja sam provodio tako da sam
brojao koliko puta je dotični izgovorio: ‘mmmmmm’, ‘štatijaznam’ i ‘onaaaaaj’. onda nadalje,
izv. prof. dr. sc. xy je najbolji primjer socijalističkog atavizma sa stavom: ‘ja-sam-baja-profesor-vi-ste-gnjide-
koje-nemaju-pojma-i-kaj-me-gnjavite-uopće’, primitivac i generalno - seljačina. možda je u privatnom životu
normalan, ali na predavanjima je ostavljao navedeni dojam. nažalost, takvih sam se nagledao
i naslušao i neće se ništa promijeniti u obrazovnom sustavu dok profesori/učitelji ne shvate da učenici nisu tu
zbog njih nego su oni tu zbog učenika. onda jedan biser kod ocjenjivanja, prof. yx je greškom upisao kolegici
tadić 5 (umjesto meni, a jedini sam imao peticu iz kolegija) i tako je ostalo upisano u isvu i mogu se slikat.
no, odlutao sam malo… ono što me najviše smetalo je odrađivanje prakse. naime, dogovorio sam
s vrhunskim i poznatim fotografom (čovjek je fotografirao za playboy između ostalog) da kod njega odradim
praksu, no to nije prihvaćeno od strane administracije škole jer čovjek nema završen fakultet, odnosno vss.
tako sam bio primoran odratiti praksu kod, ajmo reć, ‘slabije’ osobe (što se tiče iskustva, prakse i znanja
generalno). to je još jedan problem u lijepoj našoj, što se ne cijeni što netko stvarno zna posao koji radi nego
‘imaš l’ ti papir?’. smeta me također i forsiranje ‘timskih radova’ (glupa izmišljotina zapada) jer je na kraju
ispalo: ‘ajde nemojte vi ništa raditi, bum ja sve jer mi samo smetate i bu dobro’. s druge pak strane, profesori
su odmah skužili tko je radio u timu, a tko se šlepao. nisam ‘timski igrač’ dok mi se netko ne dokaže
sposoban i da odradi zadani zadatak, a onda ćemo moooožda popričat o suradnji.
treba proraditi na objektivnijem ocjenjivanju, nije me briga kaj nekome treba 5 sati za napraviti nešto što se
treba riješiti u max 2 pa dobije veću ocjenu “za trud”. ako je već ‘bolonja’, onda treba biti više ispita sa
‘zaokruži a) b) c) d)’. u najboljem sjećanju i dojmu su mi ostali profesori huić i vrančić jer se kod njih poticalo
kreativno razmišljanje, a ne samo bubanje na pamet i ponavljanje floskula i rečenica.
[ pozdrav / dinko pasini / 2022 ]
 ::: izvori / preporuke
_ ken baynes, brochocka baynes: models of change / the future of design education, design and technology education
an international journal (15/3), the design and technology association, banbury, 2010
_ ivan beroš: demokratsko obrazovanje kao temelj postmodernog kurikula, didaskalos (2),
udruga studenata pedagogije filozofskog fakulteta osijek, osijek, 2018, str. 9 - 26
_ ivan beroš: kreativnost kao transcendentalno-aktivistička karakteristika pojedinca, acta ladertina (15/2), sveučilište u zadru, zadar, 2018, str. 49 - 72
_ john r. blakinger: gyorgy kepes / undreaming the bauhaus, the mit press cambridge, london, england, 2019
_ gui bonsiepe: edukacija za vizuelni dizajn, bit international (4), galerije grada zagreba, zagreb, 1969, str. 51 - 60
_ melissa bremmer, emiel heijnen, sanne kersten: teacher as conceptual artist, international journal of art & design education (40/1),
john wiley & sons, oxford, 2021, str. 82 - 98
_ john calvelli: design history education and the use of the design brief as an interpretative framework for sustainable practice, 2010
> [link01] dl.designresearchsociety.org/drs-conference-papers/drs2010/researchpapers/23/ (pristup: 18/10/2021)
_ critical studies in art & design education, richard hickman (ur.), intellect books, bristol, 2005
_ g. james daichendt: artist scholar, reflections on writing and research, intellect, bristol - chicago, 2012
_ g. james daichendt: artist-teacher, a philosophy for creating and teaching, intellect, bristol - chicago, 2010
_ debates in art and design education, nicholas addison(ur.), lesley burgess (ur.), routledge, abingdon, 2013
_ design education / tradition and modernity / scholastic papers from the international conference (detm 05), national institute of design, paldi ahmedabad, 2007
_ eva díaz: the experimenters / chance and design at black mountain, the university of chicago press, chicago - london, 2015
_ rajna dragićević: šta znači biti ‘doktor nauka’, 2017
> [link02] https://arhiva.nedeljnik.rs/nedeljnik/portalnews/dr-rajna-dragicevic-sta-znaci-biti-doktor-nauka (pristup: 09/09/2021)
_ rajna dragićević: vi ste profesori!, 2013 > [link03] nastavnici.org/2013/07/10/vi-ste-profesori/ (pristup: 09/09/2021)
_ paul duncum: thinking critically about critical thinking: towards a post-critical, dialogic pedagogy for popular culture, international journal of education through art
(4/3), intellect, bristol, str. 247–57, 2008
_ sebastien fitch: turning polemics into pedagogy, teaching about censorship in art education, international journal of art & design education (37/2),
john wiley & sons, oxford, 2018, str. 244 - 252
_ gabriele grawe, rainer k. wick, gabriele d. grawe, rainer wick: teaching at the bauhaus, hatje cantz publishers, berlin, 2000
_ claudio f. guerri, william s. huff: analyses of the bauhaus's preliminary course under its three masters (u: 8eme congrès de l’association
internationale de sémiotique : les signes du monde), ais/iass, lyon, 2004
_ peter a. hall: re-integrating design education: lessons from history, design research society 50th anniversary conference. brighton, 2016
> [link04] dl.designresearchsociety.org/cgi/viewcontent.cgi?article=1371&context=drs-conference-papers (pristup: 19/11/2021)
_ steven heller, marshall arisman: the education of an illustrator, allworth press, the school of visual arts, new york, 2000
_ steven heller, lita talarico: design school confidential / extraordinary class projects from international design schools, rockport publishers, 2009
_ steven heller, véronique vienne: the education of an art director, allworth press, the school of visual arts, new york, 2006
_ histories of art and design education / collected essays, mervyn romans (ur.), intellect books, bristol, 2005
_ ideo: design thinking for educators _ toolkit, ideo, palo alto, 2012
_ issues in art and design teaching, nicholas addison (ur.), lesley burgess (ur.), routledgefalmer, london, 2003
_ johannes itten: design and form the basic course at the bauhaus and later, van nostrand reinhold, new york, 1975
_ susan jahoda, caroline woolard: making and being, embodiment, collaboration, and circulation in the visual arts, pioneer works, brooklyn, 2019
_ lalit kumar das: let’s be creative about design education, design education / tradition and modernity, national institute of design, paldi ahmedabad, 2007, 519-526
_ fern lerner: foundations for design education / continuing the bauhaus vorkurs vision, studies in art education (46/3),
national art education association, alexandria, 2005, str. 211 - 226
_ joyce hwee ling koh, ching sing chai, benjamin wong, huang-yao hong: design thinking for education conceptions and applications
in teaching and learning, springer science+business media, singapore, 2015
_ learn x design conference series, design research society, london, 2013 - 2021
_ philippa lyon: design education / learning, teaching and researching through design, gower (routledge), aldershot, 2011
_ tomas maldonado: je li bauhaus aktuelan?, bit international (4), galerije grada zagreba, zagreb, 1969, str. 9 - 17
_ tomas maldonado: kako se boriti protiv samozadovoljstva u izobrazbi dizajnera?, bit international (4), galerije grada zagreba, zagreb, 1969, str. 19 - 28
_ victor margolin: teaching design history, statements (11/2), 1996 > [link05] victor.people.uic.edu/articles/teachdesignhistory.pdf (pristup: 11/10/2021)
_ monika markgraf: bauhaus and ulm school of design pedagogy towards the creation of a global design, docomomo (47), belgium committee for
documentation and conservation of buildings, sites and neighbourhoods of the modern movement, bruxelles, 2012, str. 12 - 19
_ matko meštrović: u počast ulmu, bit international (4), galerije grada zagreba, zagreb, 1969, str. 5 - 8
_ michael w. meyer, don norman: changing design education for the 21st century, she ji / the journal of design,
economics, and innovation (6/1), elsevier, amsterdam, 2020, str. 13 - 49
_ neus moyano, gillermo zuaznabar: the ulm school and the teaching of design in barcelona, back to the future [icdhs 10th + 1 conference],
universitat de barcelona, barcelona, 2018, str. 19 - 23
_ isabel clara neves, joão rocha, josé pinto duarte: the legacy of the hochschule für gestaltung of ulm for computational design research in architecture
(u: open systems: proceedings of the 18th international conference on caadria 2013), caadria - hong kong i casa - singapore, 2013, str. 293 - 302
_ maya oppenheimer: histories of design pedagogy, journal of design history (33/1), oxford university press / design history society, oxford, 2020, str. 1 - 24
_ susan orr, mantz yorke, bernadette blair: the answer is brought about from within you, a student-centred perspective on pedagogy in art and design,
international journal of art & design education (33/1), john wiley & sons, oxford, 2014, str. 32 - 45
_ claire penketh: inclusion and art education:‘welcome to the big room, everything's alright’, international journal of art & design education (36/2),
john wiley & sons, oxford, 2017, str. 153 - 163
_ lindsay portnoy: designed to learn using design thinking to bring purpose and passion to the classroom, ascd, alexandria, 2020
_ research in art & design education / issues and exemplars, richard hickman (ur.), intellect books, bristol, 2008
_ michael siebenbrodt, lutz schöbe: bauhaus 1919-1933 / weimar-dessau-berlin, parkstone international, new york, 2015
_ dominique smith, douglas fisher, nancy frey: better than carrots or sticks / restorative practices for positive classroom management, ascd, alexandria, 2015
_ nancy spanbroek: strategic teaching, student learning through working the process, international journal of art & design education (29/2),
john wiley & sons, oxford, 2010, str. 111 - 120
_ mary ann stankiewicz: developing visual arts education in the united states / massachusetts normal art school
and the normalization of creativity, palgrave macmillan, london, 2016
_ keisuke takayasu: criticism of the bauhaus concept in the ulm school of design, the second asian conference of design history and theory
/ design education beyond boundaries, tsuda university, tokyo, 2017
_ the education of a graphic designer, steven heller (ur.), 2. izdanje, allworth press, the school of visual arts, new york, 2005
_ alan thornton: artist, researcher, teacher, a study of professional identity in art and education, intellect, bristol - chicago, 2013
_ ulm method and design / ulm school of design 1953-1968 (gui bonsiepe, bernhard e. bürdek, silvia fernández, martin mäntele, elisabeth walther u.a.,
bernd meurer, norbert kurtz german), ulmer museum / hfg-archiv, ulm, 2003
_ maryanne wolf: čitatelju, vrati se kući / čitateljski mozak u digitalnom svijetu, naklada ljevak, zagreb, 2019
 Poštovane i drage Studentice, poštovani i dragi Studenti,

'ja vas volim i ja se s vama ponosim'. Počinjem ovu poruku citatom

iz jednog od najznačajnijih govora hrvatske povijesti. Taj bismo govor
kroz strukturu i sadržaj mogli analizirati na više naših kolegija,
ali iščitavanje te i ostalih poruka sad prepuštam vama.
Naime, ovo je moj pozdrav od vas jer uskoro se nećemo susretati
u predavaonicama, hodnicima, na dvorištu, on-lineu, ...

Želim vam puno uspjeha u školovanju i dalje.

Želim vam u učenju, kroz cijeli život, što manje how-to-do-kolegija,
da prednost uvijek imaju oni how-to-think, i to oni što poštuju mišljenje
kako jedino valja, kritičko i slobodno. Želim vam da životno što uspješnije
polažete one važnije ishode, one koje ste ponijeli iz roditeljskog doma.

Hvala još jednom na pozitivi i kreativnosti svih ovih godina,

živjeli & zdravili, svako dobro vama i vašima.
S(p)retno!
isbn 978-953-49567-1-7