INTERNACIONALNI UNIVERZITET TRAVNIK

EKONOMSKI FAKULTET TRAVNIK

VRSTE OSIGURANJA
(Seminarski rad)

Predmet: Osiguranje

Profesor: Docent. Lejla Ahmić Student: Hamzić Erna

Asistent: Broj indexa:E-26/19

Travnik,2021.
UVOD

Osiguranje je ekonomska kategorija, koja potječe od potrebe da imovina, dobra, životi i zdravlje ljudi
budu osigurani. Sve je uvijek u stalnoj opasnosti da bude oštećeno ili uništeno. Osiguravajuća društva
koja funkcioniraju na bazi solidarnosti imaju široki spektar aktivnosti i mogu se organizirati prema
različitim kriterijima. Osiguranje se može definirati kao stvaranje ekonomske sigurnosti u kombinaciji
s opasnim objektima radi balansiranja opasnosti.
Osiguranje je institucija koja za cilj ima obeštećenje osoba koje su žrtve štetnih događaja nastalih pod
djelovanjem različitih prirodnih sila ili nesretnih slučajeva. Kreiranjem osiguravajuće djelatnosti
omogućeno je pružanje ekonomske zaštite svim pojedincima koji su štetu pretrpjeli. Na taj način je
formirana zajednica potencijalno ugroženih pojedinaca koji plaćanjem premija obrazuju imovinu
kojom raspolaže osiguratelj čija je obveza da u slučaju nastanka štete isplati naknade ugovorene
osiguranjem.Osiguranje je multidiscilpinarna znanosti, te je gotovo nemoguće dovoljno ukazati na
njegovo značenje i sveobuhvatnost u najširem smislu. Osiguravajuće tehnike čine veoma složeni i
sofisticirani skup elemenata pravne, ekonomske i tehničke prirode, koji se u jednoj riječi može
identificirati sa pojmovima: sigurnost, povjerenje, zaštita.Osnovni zadatak aktuarskog sektora koji je
odgovoran za sprovođenje tehničke organizacije osiguranja sastoji se u utvrđivanju zakonitosti rizika i
uspostavljanju ravnoteže između prihodovano premije osiguranja i isplata obveza osiguratelja.
Ukoliko osiguravajuća organizacija posjeduje dovoljnu statističku bazu podataka moguće je izvršiti
kompleksnu i preciznu analizu uzorka i primjenom odgovarajućeg aktuarska-statističkog metoda
izvesti procjenu ključnih veličina koje čine bazu u procesima ocjenjivanja rizika i formiranja
adekvatnog premijskog sustava. U uvjetima u kojima suvremeno društvo posluje neizvjesnost je
postala neizbježna pojava u svim životnim procesima. Zbog toga je djelatnost osiguranja značajno
premašila svoje elementarne zahtjeve i postala jedna vrsta javne službe.
VRSTE OSIGURANJA

13. VRSTE OSIGURANJA

U savremenim uslovima života i poslovanja postoji potreba za osiguranjem različitih

slučajeva, tako da se srećemo sa velikim brojem raznovrsnih osiguranja. U literaturi, kao i u
praksi, postoji veliki broj kriterijuma, prema kojima se vrši podela osiguranja. Najčešći
kriterijumi koji se koriste kod razvrstavanja osiguravajućih poslova su:

• prema mestu gde rizik može biti realizovan (pomorska, kopnena i

vazdušna osiguranja),

• prema predmetu osiguranja (osiguranje imovine i osiguranje lica),

• prema načinu nastanka (obavezno i dobrovoljno osiguranje),

• prema načinu organizovanja (premijsko i uzajamno osiguranje),

• prema broju osiguranika (individualno i kolektivno osiguranje),

• prema načinu izravnjanja rizika (unutrašnje i spoljašnje

osiguranje) Kao osnovna podela, uzima se ona koja klasifikuje osiguranje na osiguranje
imovine i osiguranje lica, tako da će ove vrste biti detaljnije objašnjene.

13.1. Osiguranje imovine

13.1.1. Osnovne karakteristike osiguranja imovine

Imovinska osiguranja obuhvataju više vrsta osiguranja čiji su predmet osiguranja materijalna
dobra, odnosno pokretne i nepokretne stvari koje mogubiti oštećene ili uništene ostvarenjem
osiguranih slučajeva i imovinski interesi. Osiguranje imovine ima svrhu da nadoknadi štetu
koja se može dogoditi na osiguranoj imovini. Nadoknada štete u osiguranju pretpostavlja
postojanje ugovora u osiguranju koji može zaključiti svako pravno ili fizičko lice kod koga
postoji interes za osiguranjem (Zakon o obligacionim odnosima). Osiguranje imovine može
zaključiti samo lice koje ima interes da se ne dogodi osigurani slučaj. Ono što je
karakteristično za osiguranje imovine jeste štete koja može nastati na toj imovini.
Kod osiguranja imovine moraju se poštovati dva načela:

1. načelo obeštećenja (prema ovom načelu niko iz osiguranja ne može dobiti više nego što
iznosi šteta koju je pretrpeo)
2. načelo materijalnog interesa (osiguranik mora biti zainteresovan da se ne dogodi osigurani
slučaj, odnosno da se ne desi šteta na osiguranom objektu, a ukoliko se desi da šteta bude
nadoknađena).

Za razliku od principa materijalnog interesa kao subjektivnog, princip obeštećenja predstavlja

objektivni izraz prirode osiguranja imovine (Šulejić,2005: 304).

Osiguranje imovine karakterišu sledeće odrednice:

• osiguranje imovine je dobrovoljno osiguranje;

• suma osiguranja mora biti realno utvrđena;

• iznos naknade iz ugovora o osiguranju ne može biti veći od

stvarne štete;

• iznos naknade ne može biti veći od naznačenog iznosa na polisi

(suma osiguranja), čak i ako je stvarna šteta veća od tog iznosa;

• pravo iz ugovora o osiguranju može imati samo lice koje je u

trenutku nastanka štete imalo interes da se šteta ne dogodi.

Predmet osiguranja imovine može biti (Narodna Banka Srbije):

• građevinski objekat u vlasništvu osiguranika (porodična kuća,

stan, pomoćni objekti, ekonomski objekti, vikend kuća, kao i podne i zidne

obloge, stakla na vratima i prozorima, ugrađene instalacije, kotlovi i kaljeve

peći, bojleri i sanitarni uređaji u tim objektima),

• objekti u izgradnji i objekti i oprema u montaži (sav materijal,

oprema i svi radovi objekta u izgradnji i mašine, uređaji i instalacije koje se montiraju.
• stvari domaćinstva, novac i dragocenosti, umetnički predmeti,

• imovina pravnih lica i preduzetnika (objekti, postrojenja, oprema,

zalihe i novac). Značaj osiguranja imovine ispoljava se kako sa aspekta pojedinca, tako i

sa aspekta čitave nacionalne ekonomije. Sa aspekta osiguranika, osiguranje

omogućuje zamenu neizvesnog novčanog toka na ime naknade štete izvesni

novčanim tokom na ime premije osiguranja (Mak, 1997: 15). Ekonomskom

zaštitom čoveka i njegove porodice, osiguranje imovine doprinosi kvalitetnijem

životu stanovništva, kao i umanjenje obaveza države za socijalna davanja.

Osiguranja imovine se razlikuju od osiguranja lica po tome što su

njihove polise obično kratkoročne, ugovorene na period od godinu dana ili

kraće. Po isteku jednogodišnjeg ugovora o osiguranju, osiguranici se

jednostavno mogu opredeliti za drugog osiguravača, čiju ponudu smatraju

prikladnijom (Kaas et al., 2008: 258).

Pored toga, dok osiguranje lica pokriva samo jedan događaj, osiguranja

imovine mogu pokrivati više različitih događaja. Vezano sa tim i iznosi mogućih

šteta kod osiguranja imovine su znatno teže predvidljivi nego kod osiguranja

lica. Zbog toga osiguravajuća društva, koja se bave osiguranjem imovine moraju

imati visok stepen likvidnosti

13.1.2. Naknada iz osiguranja

Kao što je već poznato, naknada iz osiguranja je cilj osiguranja i podrazumeva sve isplate
fonda za osiguranje, kada se ostvare ekonomski štetni događaji. Kada govorimo o osiguranju
imovine, obaveza osiguravača sastoji se u tome da kada se ostvari nepovoljni događaj izvrši
obeštećenje. Na ovaj način, osiguranik za vreme trajanja osiguranja ima određenu dozu
sigurnosti, tako što se obezbeđuje od neizvesnosti koju donosi budućnost.

U osiguranju imovine, visina naknade funkcija je tri elementa:

1. visine prouzrokovane štete;

2. osigurane sume i

3. vrednosti osigurane stvari.

Visina štete zavisi od stvarnog gubitka na imovini osiguranika i treba je razlikovati od

naknade iz osiguranja. Osigurana suma predstavlja iznos na koji je neka stvar osigurana.
Vrednost osigurane stvari najčešće se predstavlja tržišnom vrednošću (nabavna ili prodajna
cena), nabavnom cenom novih stvari,cenom izgradnje novih objekata, itd.

Osnovni princip koji se ovde primenjuje jeste da naknada iz osiguranja ne može biti veća od
visine prouzrokovane štete, ali samo u granicama da se vrednost imovine može utvrditi.
Prema tome, može se utvrditi i vrednost štete koja može nastati na toj imovini.

Kod osiguranja imovine moraju se poštovati dva načela:

1. načelo obeštećenja (prema ovom načelu niko iz osiguranja ne može dobiti više nego što
iznosi šteta koju je pretrpeo) i

2. načelo materijalnog interesa (osiguranik mora biti zainteresovan

da se ne dogodi osigurani slučaj, odnosno da se ne desi šteta na osiguranom objektu, a ukoliko

se desi da šteta bude nadoknađena). Za razliku od principa materijalnog interesa kao
subjektivnog, princip obeštećenja predstavlja objektivni izraz prirode osiguranja imovine
(Šulejić,2005: 304).

Osiguranje imovine karakterišu sledeće odrednice:

• osiguranje imovine je dobrovoljno osiguranje;

• suma osiguranja mora biti realno utvrđena;

• iznos naknade iz ugovora o osiguranju ne može biti veći od

stvarne štete;

• iznos naknade ne može biti veći od naznačenog iznosa na polisi

(suma osiguranja), čak i ako je stvarna šteta veća od tog iznosa;

• pravo iz ugovora o osiguranju može imati samo lice koje je u

trenutku nastanka štete imalo interes da se šteta ne dogodi.

• građevinski objekat u vlasništvu osiguranika (porodična kuća,

stan, pomoćni objekti, ekonomski objekti, vikend kuća, kao i podne i zidne

obloge, stakla na vratima i prozorima, ugrađene instalacije, kotlovi i kaljeve

peći, bojleri i sanitarni uređaji u tim objektima),

• objekti u izgradnji i objekti i oprema u montaži (sav materijal,

oprema i svi radovi objekta u izgradnji i mašine, uređaji i instalacije koje se

montiraju),

• stvari domaćinstva, novac i dragocenosti, umetnički predmeti,

• imovina pravnih lica i preduzetnika (objekti, postrojenja, oprema,

zalihe i novac).

Značaj osiguranja imovine ispoljava se kako sa aspekta pojedinca, tako i sa aspekta čitave
nacionalne ekonomije. Sa aspekta osiguranika, osiguranje omogućuje zamenu neizvesnog
novčanog toka na ime naknade štete izvesnim, da se vrednost imovine može utvrditi. Prema
tome, može se utvrditi i vrednost štete koja može nastati na toj imovini.