Ne okreći se, sine – osvrt

Radnja filma datira iz prošlog stoljeća, točnije 1956. godine. Sama radnja dočarana je za
tadašnje vrijeme sa odličnim scenama i realističkim prikazima u to doba. U početak priče uvodi
nas konverzacija i bijeg inženjera Nevena Novaka iz ustaškog zarobljeništva (prijevoz) kako bi
nakon tri godine ponovno vidio svog sina. Povratkom u Zagreb, njegovi misle da su ga gerilci
pustili no saznaju istinu pa ga nadalje gledaju drugačijim očima. Naime, on je bio ratni izbjeglica
i za ljude oko sebe, bio je koje kakva oznaka (problem). Saznaje i da mu je sin u poglavnikovom
odgojilištu te smišlja plan kako ga izvući odande i pobjeći. Počele su policijske racije i potraga za
Nevenom i Brkom koji su pobjegli s vlaka, a usporedno sa tim Nevenov stari prijatelj Leo
pomaže mu sa krovom nad glavom i savjetima. Kada Neven uspije ući u odgojilište i uvjeriti sina
Zorana kako bi trebali pobjeći, toga dana bili su spremni. Navečer Neven uspije prikupiti
podatke za bijeg i ujutro su već bili na dogovorenoj lokaciji. Nažalost, film završava tragično,
smrću Nevena i poznatom izjavom „Ne okreći se, sine“.
U filmu vidimo kako je radnja bazirana na istinitim događajima, a tu tvrdnju možemo upotpuniti
sa nekolicinom događaja; bijeg iz zarobljeništva, preljubništvo sa Njemačkim vojnicima,
policijske racije, spremanje dječaka za „front“, smrt židova i mnogim drugim. U filmu se također
može uvidjeti korištenje ustaškog pozdrava „Za dom“.
Obilježja holokausta bila bi ubijanje židova, brojne ljudske žrtve, zatrudnjele žene, racije i
provjere nacionalnosti. Definirao bi holokaust kao užasavajući genocid na židovskim narodom.
Pojedinci i skupine koje su najviše riskirale i pomagale kako bi spasile Židove jesu Katolička crkva
(ponajviše nadbiskup Alojzije Stepinac), osobe koje su bile hrabre u tolikoj mjeri da sakrivaju
Židove, a spašavali su se i sami, bijegom na sigurna područja. Dovoljno je malo ljudskosti i
razuma kako bi se spasili ljudski životi, ali naravno velika većina bila je u strahu pa se na njih nije
moglo računati.
Što se tiče pomoći, rekao bih da se svakako moglo više učiniti, ali lako je govoriti za nešto što se
već dogodilo i pričati kako se moglo učiniti više. Nikad ne znamo kako bismo mi reagirali da se
upravo takvo što dogodi danas. Naravno, uvijek treba pomoći ako se može i osigurati
bespomoćnim ljudima krov nad glavom, obrok i sl.
Situacija koja se dogodila i u kojoj se vidjelo kako Hrvati imaju empatije i spremni su pomoći bio
je potres u Petrinji.