POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

PRVA STOLJEA PISMENOSTI U HRVATA

OD DOSELJENJA NA BALKAN DO 15./16. STOLJEA - na poetku su hrvatski crkveni i svjetovni dostojanstvenici pisali latinskim jezikom - taj se jezik nalazi na Trpimirovu natpisu (naen u Riinicama podno Klisa), Trpimirovoj darovnici iz 852. godine (to je najstarija isprava hrvatske povijesti), Branimirovom natpisu iz Mua 888., Drislavovom natpisu, Nadgrobnoj ploi kraljice Jelene iz 976. i dr. - veina je tekstova nastala u samostanima koji su bili rasadita pismenosti - slavenska pismenost kod Hrvata vezana je uz irila i Metoda - prije dolaska irila i Metoda Hrvati su bili pod Francima i sluili su se latinskim jezikom u bogosluju (to je bio jezik papa) - nakon Metodove smrti 885. njegovi uenici iz Moravske kreu prema zemljama slavenskog juga jaajui i irei novu vjeru na slavenskom jeziku koji nazivamo crkvenoslavenski ili staroslavenski - na tom su jeziku zabiljeene mnoge molitve (Oe na); i liturgijske i crkvene knjige (tekstovi evanelja) - za te knjige Konstantin je izradio posebno pismo glagoljica (obla i uglata) - djelovanjem svete brae Hrvati su dobili svoj slavenski knjievni jezik i svoje slavensko pismo - na taj se nain na hrvatskom prostoru pojavila dvojezinost latinsko slavenska i dvopismenost latiniko glagoljika - dolazi do unoenja elemenata narodnog govora u tekstove tako da se u neliturgijskim tekstovima odraavao narodni jezik - upravo zbog toga to su staroslavenski tekstovi postajali sve blii hrvatskom narodnom jeziku, poeo se staroslavenski jezik smatrati starijom fazom starohrvatskog jezika - starohrvatski jezik uklesan je u prve hravtske spoemenike, kao to su Plominski natpis, Krki natpis i Valunska ploa iz 11. stoljea (ona svejdoi o dvojezinosti i dvopismenosti) - u 12. stoljeu javljaju se Grdoselski ulomak, Senjska ploa i Baanska ploa (tekst ima sve odlike starohrvatskog jezika s pokoijm elementom crkvenoslavenskog liturgijskog jezika; to je prva hrvatska potvrda Zvonimirovog imena; svjedoi o tome kako je on darovao zemlju crkvi sv. Lucije nedaleko od Bake; to je pravni dokument jer ima sve bitne elemente darovnice kao pravnog akta; pisana je na glagoljici; pokazuje najstariju verziju postupnog prodora jezika hrvatskog puka u knjigu, pa se s pravom smatra prvim dokumentom hrv. knji. jezika) - meu najstarije hrvatske glagoljske rukopise ubrajamo Kloev glagolja (11.st) i Beke listie (12.st) - u to vrijeme akavsko narjeje bilo najrasprostranjenije tekstovi glagoljakih knjiga bili su proarani akavskim elementima (u Petrisovu zborniku iz 1468. prevladavaju akavski elementi) - u 13. st. napisan je Vinodolski zakonik (pisan je glagoljicom i stiliziranim hrvatskim narodnim jezikom); Razvod istarski (pisan glagoljicom) - pismo je uvijek odreeno jezikom i ono se stavara za odreeni jezik, a glagoljica je napravljena za crkvenoslavenski jezik pa su zato u biljeenju hrvatskoglagoljskih tekstova nastajele vee ili manje tekoe te je moralo doi do prilagodbi - Hrvati su u 12.st. poeli preuzimati irilicu - poinju se jedanako upotrebljavati i glagoljica i irilica npr. Povaljska listina (iz Povalja na otoku Brau) jedan je od prvih hrvatskih irilinih spomenika iz 1184. 1

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

- uz tekstove sa akavskom podlogom javljaju se i tekstovi sa tokavskom osnovicom - od sredine 14.stoljea tekstovi hrvatskog jezika poinju se pisati i latinicom - u prve hrvatske latinike spomenike ubrajamo: Red i zakon sestara dominikanki u Zadru (1345.); ibensku molitvu (tekst ima pjesniku formu i stoga se moe smatrati najstarijim spomenikom hrvatskog pjesnitva) i Korulanski lekcionar - latinica uspijeva potisnuti, a zatim i istisnuti oba pisma (irilicu i glagoljicu) O JEZIKU HRVATSKIH INKUNABULA I DRUGIH TISKANIH DJELA U POETNOM RAZDOBLJU HRVATSKOG TISKARSTVA - pred kraj 15.st. pojavljuje se tiskanje knjiga - poetak tiskarstva vezan je uz ime Johannesa Gutenberga koji je 1455. dovrio latinsku Bibliju - knjige tampane u tom razdoblju (do 1500.) nazivaju se inkunabule (lat. zaetak) - mnogi Hrvati (latinisti) vrlo su brzo tiskali svoja djela - meu prvima je to uinio Juraj igori koji je 1477. objavio u Veneciji svoje ''Elegije i pjesme'' (Elegiae et carmina) - prva hrvatska tiskana knjiga je glagoljicom (uglatom) tiskan ''Misal po zakonu rimskog dvora'' (tiskanje dovreno 22.02.1483.) taj dogaaj u hrvatskoj povijesti je bitan zbog: 1) objavljuje se misal, odnosno temeljna i najpotrebnija knjiga u repertoaru teolokog i obrednog tiva; 2) to je prvi misal koji nije bio tiskan latinskim jezikom; 3) to je potvrda glagoljake intrelektualne i ekonomske snage - pored misala glagoljaki tiskari su veliku panju posveivali tiskanju brevijara, tj. knjiga koje su im bile potreben za obaveznu dnevnu molitvu 1491. tiskan je ''Brevijar po zakonu rimskog dvora'' - ranom razdoblju hrvatskog tiskarstva pripada i ispovjednika uputa fra Mateja Bonjaka prepisana iz ''Tkonskog zbornika'' - kanonik Bla Baromi nakon kolovanja u Veneciji doalzi u Hrvatsku i tiska glagoljske knjige - najvanija tiskara u Hrvatskoj bila je u Senju 1494. tiska se ''Misal'' tiskan na staroslavenskom jeziku - 1496. u Senju tiskana je knjiica ''Spovid opena'' tekst pisan akavskim narjejem, odnosno senjskom akavtinom to je prva akavska tiskana knjiga - drugo razdoblje senjske glagoljake tiskare zapoinje 1507. kada se pojavljuje knjiga ''Narunik plebanuev'' sadri osnovno znanje za obavljanje sveenikih dunosti; tiskao ju je Grgur Senjanin (Grgur Dalmatin) - senjska tiskara bila je smjetena u arhiakonovoj kui gdje su klerici i redovnici obavljali tekstoloke poslove, a tipografski majstori brinuli su se o samom tiskanju i uvezu knjige - 1508. objavljena je knjiga ''Tranzit svetoga Jerolima'' radi se o prijevodu ivotopisa svetog Jeronima; dugo se vremena smatralo da je sv. Jeronim bio autor glagoljice - 1508. tiskan je i ''Korizmenjak'' radi se o zbirci korizmenih pripovijedi koje je izdao fra Roberto Caracciolo jedan od najpoznatijih franjevakih propovjednika u 15.st., a s talijanskog na senjsku akavtinu preveli su ga sveenici Petar Jakovi i Silvestar Bedrii - u prijevodu ''Korizmenjaka'' sasvim je jasno odreen jezik prijevoda to je ''jazik hrvacki'' tim se istim knjievnim jezikom sluio i Marko Maruli piui ''Juditu'' u tom je jeziku akavska komponenta najjaa, ali ne i jedina

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

- posljednja knjiga senjske glagoljake tiskare je ''Mirakuli slavne dive Marije'' objavljena 1508. to su opisi Marijinih udesa prevedeni na senjsku akavtinu - nakon senjske tiskare pojavljuje se u Rijeci nova glagoljaka tiskara zaslugom biskupa imuna Koiia Benje - najvanija knjiga tiskana u rijekoj tiskari je ''Misal hrvacki'' dovren 28.04.1531 - u rijekoj je tiskari objavljeno 6 knjiga: ''Misal hrvacki''; - dolazi do poistovjeivanja hrvatskog naroda sa hrv. jezikom ''Psaltir'' - priruni abecederij glagoljice; sadri osnovne molitve (Oe na) molitvenik ''Oficij rimski''; mali obrednik ''Knjiice krsta''; ''Knjiice od itija rimskih arhijereov i cesarov''; - djelo svjetovnog sadraja; prvo historiografsko djelo pisano hrvatskim jezikom; posveeno je trogirskom biskupu Tomi Nigru ''Od bitija redovnikoga knjiice'' - zavretkom rada Koiieve tiskare ne prestaje period hrvatskog glagoljakog tiskarstva tiskanje knjiga nastavlja navi vjerski pokret protestantizam koji se uvelike nadovezuje na hrvatskoglagoljaku tradiciju - to se vidi ve po izboru glagoljice za tiskanje protestantske verzije biblijskih tekstova na hrvatskom jeziku, odnosno ''Prvog dela Novog testamenta'' i ''Drugog dela Novog testamenta'' - i u pogledu na jezik dosta je dodirnih toaka izmeu ovih dvaju vjerskih pokreta: 1) oba pokreta nastoje u crkvi upotrebljavati jezik razumljiviji puku glagoljai u crkvenoslavenske tekstove unose elemente narodnog govora, a protestanti nastoje da upravo elementi govornog jezika budu podlogom jeziku njihova tiva; 2) da bi proirili svoja nauk i glagoljai i protestanti slue se vienarjenim tipom jezika glagoljae je na irokom prostoru povezivao crkvenoslavenski jezik, a protestanti ele da ih povezuju narodni govori (zato Antun Dalmatin i Stjepan Konzul Istranin prevode ''Bibliju'') - protestantski je pokuaj u Hrvatskoj bio kratka daha, ali je njihov pogled na jezik bio potpora onim strujanjima koja su vodila zametku jezinog standarda i nastojao je produiti ivot slavenskim pismima na kajkavskom podruju - prevlast latinice u kopnenoj Hrvatskoj naglo raste; glagoljica i irilica odlaze polako iz svakodnevne uporabe, a time slabi interes za tiskanje glagoljskih knjiga - u posljednjem desetljeu 15. stoljea pojavile su se i latinicom tiskane knjige hrvatskog jezika prvo je takvo djelo nepotpuno sauvani ''Molitvenik'' tiskan oko 1490. - prva poznata knjiga hrvatskog jezika tiskana latinikim slovima je ''Evenelistar'' poznat takoer kao ''Lekcionar Bernardina Splianina'' djelo je tiskano 12.03.1495. u Veneciji u tom je djelu fra Bernardin pretoio tekstove evanelja u knjievnu akavicu svojega vremena; predloak mu nije bio latinski nego crkvenoslavenski - ''Evanelistar'' je kasnije doivio i tokavsku varijantu, odnosno tiskan je bosanicom

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

ESNAESTO STOLJEE
AKAVSKA I TOKAVSKA STILIZACIJA KNJIEVNOG JEZIKA - akavsko narjeje u 16. st. gubi svoj prostor - stvorena su dva knjievnojezina kompleksa: jedan na SZ, a drugi na JI hrvatskih pokrajina - u 16. st. zapoinje novo, bogato razdoblje hrvatske knjievnosti osobito na JI njega odreuje stvaralatvo Marka Marulia odnosno djelatnost dubrovakog, hvarskog i zadarskog knjievnog kruga - prvo Marulievo hrvatsko djelo je ''Od naslidovan'ja Isukarstova'', zavreno 1500.- to je prijevodna proza, pisana akavskom stilizacijom knjievnog jezika - 1501. godine Maruli zavrava ''Juditu'' pisana je dvostruko rimovanim dvanaestercem (u djelu se javlja upotreba maarizma rusag (zemlja, drava) i takve su posuenice zajedno s jo nekoliko izraza svojstvenih kajkavskom narjeju, bile prodrle na jug preko glagoljakih tekstova radi se dakle o preuzimanju jezika vlastite knjievne batine) - visok stupanj pjesnikog i jezinog majstorstva vidljiv je i kod drugih pjesnika hrvatskog juga koji su takoer pjevali dvanaestercima poput ika Menetia - zbog ispreplitanja dvaju narjeja (akavtine i tokavtine) u pjesmama dubrovakih pjesnika nalazimo akavizme i tzv. dalmatinizme, a kod akavskih pjesnika s otoka Hvara, iz Splita ili Zadra susreemo elemente tokavskog Dubrovnika - u hvarskom knjievnom krugu javljaju se pjesnici poput Hanibala Lucia i Mike Pelegrinovia iji su stihovi satkani na akavskoj osnovici, ali s veim brojem tokavskih elenemata negoli u ijednog akavskog pjesnika onog doba - Mavro Vetranovi ''Posvetilite Abramovo''; Petar Hektorovi ''Ribanje i ribarsko prigovaranje'' - zadarski knjievni krug ine Petar Zorani (''Planine''); Barne Karnaruti (''Vazetje Sigeta grada'' ispjevano dvostuko rimovanim dvanaestercem i jezikom koji se uvelike naslanja na tradiciju pjesnikog izraza)i Juraj Barakovi to su pisci akavske stilizacije knjievnog jezika koji su povezivali akavski sjever sa akavskim jugom - u jeziku djela Jurja Barakovia dolazi do izostanka velikog broja arhaizama koji su tada bili uobiajeni u knjievnim tekstovima; on nastoji pronai nove izraze za ustaljene klieje poglavito one koji su u Zadar prodrli iz sjevernoakavskih tekstova te se Barakovi u tom pogledu okree sve vie prema juim akavskim sreditima, kao to su bili Split i Hvar - u dramama, gdje je dijalog osnovica i gdje se tekstovi najvie pribliavaju govornom tipu jezika, jezik je knjievni jer je u njemu oblikovano knjievno djelo to se osobito dobro vidi u djelima Marina Dria koji je, slijedei odreene postupke svojih dramskih prethodnika, postupno izgraivao osebujan scenski jezik i tako irio primjenu knjievnog jezika - u 16.st. organska narjeja postaju temelj knjievnoj stilizaciji JEZIK KAJKAVSKOG KNJIEVNOG KRUGA - smatra se da kajkavska knjievnost zapoinje radom Ivana Pergoia, tonije njegovim djelom ''Decretum'', objavljenim 1574. u Nedeliu (pravni spis)

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

- novija istraivanja pokazuju da je u kopnenoj Hrvatskoj na sjeveu bilo knjievnih tekstova i prije Pergoia za koje se znalo da su s kajkavskog prevedeni na maarski jezik - nakon to su se u drugoj polovici 16.st. pojavila kajkavska djela pokazalo se: 1) da su u kajkavskim tekstovima prisutni elementi druga dva hrvatska dijalekta; 2) da u ranijim hrvatskim tekstovima ima elemenata svojstvenih kajkavskoj knjievnoj stilizaciji (ti su elementi vidljivi u glagoljakim djelima iz 15. st. ''Petrisov zbornik'' iz 1468. i ''Koluniev zbornik'' iz 1486. koji su proarani kajkavizmima) - Antun Vramec ''Kronika vezda znovi spravljena'', 1578. upotrebljava ponajprije elemente sjevernokajkavske, varadinske, sredine i zanemaruje sasvim lokalne dijalektalne osobnosti te na taj nain ujednauje dobar dio jezinog materijala; paraleleno vodi rauna i o nekejkavskim elementima i to na 3 naina: 1) zadravanjem pokojeg starijeg oblika koji u 16.st. vie nije bio svojstven kajkavskom narjeju, ali drugima jest; 2) prihvaanjem oblika koji se u kajkavskom nareju uope nisu bili razvili; 3) unoenjem inojezinog leksika ponajvie preko tzv. kontaktnih sinonima (npr. fabule ali pripovesti) - Vramec pie i knjigu pripovijedi ''Postila'' objavljena u Varadinu 1586. gdje takoer upotrebljava velik broj kontaktnih sinonima - jezik kajkavskih pisaca 16.st. ima dvije odlike: 1) poeo je postavljati temelje knjievnom standardu za sve govornike kajkavskog dijela Hrvatske; 2) otvorenost prema drugim hrvatskim dijelektima (akavtina i tokavtina) izrazita je crta kajkavskog knjievnog jezika - u 16.st. oblikovala su se dva tipa opeg jezika: jedan na zapadu i jugu Hrvatske, a drugi na sjeveru - organska narjeja kao cjeline (a ne pojedini dijalekti) postaju temelj pisanom jeziku - podloga knjievnom jeziku u Hrvata moe biti svako narjeje kojim oni govore, tj. i akavsko i tokavsko i kajkavsko narjeja su u tom smislu potpuno ravnopravna, iako nisu jednako zastupljena jer je akavsko narjeje bilo osnovica knjievnog jezika - ravnopravne su obje osnovice, ikavska i ijekavska - kajkavsko je narjeje kao osnovica ogranieno na sjeverno odnosno SZ hrvatsko podruje GRAFIJSKI PROBLEMI - latinica je dolazila Hrvatima s dvije strane: iz latinskog i talijanskog izvora preuzimali su je u primorskim podrujima, a iz latinskog i maarskog u kopnenim; to je osnovni razlog da je latinika grafija za hravtski knjievni jezik od poetka neujednaena - veina fonema (npr. a, o, b, d, m, p) pie se jedanako u obje sredine; pokoje se ''sjeverno'' rjeenje moe nai u junoj zoni i obrnuto sve to ipak nee dovesti do zajednikog rjeenja za palatalne foneme (, , , lj, nj, , ); pisanje tih glasova predstavljalo je problem i na sjeveru i na jugu; rjeenje e se nai u dijakritikim znakovima - prvi pokuaj da se primjenom dijakritikih znakova pojednostavni hrvatska latinika grafija vee se uz imu Budinia i njegovo djelo ''Summi nauka krstjanskoga'' (1583) smatralo se da je ta grafija prenesena u hrvatsku latinicu iz eke grafije (zaetnik Jan Hus) no to nije dokazano POECI HRVATSKE LEKSIKOGRAFIJE - povijest ni jedne leksikografije ne poinje tiskanim rjenikom

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

- stari hrvatski pisci esto su objanjavali na marginama svojih djela mnoge posuenice (Maruli: ''Judita''), a drugi su izdvajali mnoge rijei, poslagali ih abecednim redom i to dodali na kraj svog djela (Juraj Dalmatin: ''Biblija'') - najstariji dvojezini rjenik ''Opera nuova...'' objavljen je 1527. u Anconi to je mali talijansko hrvatski rjenik koji je bio namjenjen talijanskim trgovcima koji su poslovno dolazili na nau obalu, a autor mu je vjerojatno bio Petar Lupis Valentian - autor prvog hrvatskog samostalno tiskanog rjenika je ibenanin Faust Vrani; on je 1595. obajvio u Veneciji ''Rjenik pet najplemenitijih europskih jezika latinskoga, talijanskoga, njemakoga, hrvatskoga i maarskoga'' popis na kraju knjige o hrvatskim posuenicama u maarskom jeziku predstavlja na prvi sustavniji pokuaj etimolokog razmatranja rjenikog blaga; u rjeniku ima oko 5800 hrvatskih rijei, a najvie ih je sa akavskog podruja - eki benediktinac Petar Loderecker upotrijebio je Vraniev rjenik i dodao mu jo dva jezika eki i poljski (rjenik je objavljen 1605) - meu hrvatske leksikografe poetnog razdoblja treba ubrojiti i Bartola Kaia, poznatijeg kao pisca prve hrvatske tiskane gramatike; on je jo prije pisanja gramatike sastavio hravtsko talijanski rjenik pod naslovom ''Razlika skladanja slovinska'' (zavren oko 1599) - razlike izmeu Kaievog i Vranievog rjenika: 1) Kaiev je znatno manji; 2) Vraniu je latinski jezik ''lijeva strana'', tj. latinske rijei prevodi na hrvatski, a kod Kaia je obrnuto

SEDAMNAESTO STOLJEE
Prva hrvatska tiskana gramatika Bartol Kai 1604. godine u Rimu objavljuje prvu hrvatsku gramatiku pod naslovom ''Institutionum linguae illyricae libri duo''. Nakon glagoljakog razdoblja se promijenio pristup knjievnomu jeziku jer se od grko-slavenskoga poelo razmiljati na latinsko-slavenski nain-pisanjem gramatika. Kaieva gramatika nije prikaz nekog konkretnog organskog govora, nego opis onih knjievnih stilizacija koje su se u hrvatskoj knjievnosti razvile prvenstveno na akavskoj i na tokavskoj osnovici. Pored vrstog akavskog temelja koji se najbolje razabire u primjerima nesumnjivih akavizama kao npr. vavik, vazeti, lovik, te fonolokog inventara bez fonema d i ( npr. meju, hoju, hodim) ima u Kaia mnogo primjera tokavske stilizacije, odnosno paralelnoga navoenja akavskih i tokavskih likova, kao to su a i to, za i zato, bil i bio, Dativ jednine: slugi i sluzi, Genitiv mnoine: vrimen i vrimena, Instrumental mnoine: golubimi i golubima Ono pak to je povezivalo obje dijalektalne osnovice jest ikavizam i akcentuacija. Isticao je vanost akcenata. Naglaavanje je po njemu akavsko. Razlika je bilo u opisu morfologije. Pod utjecajem je bio latinske gramatike. Kaieva gramatika pripada jugoistonom kompleksu hrvatske knjievnosti. tokavski e utjecaj biti prepoznatljiviji kod Kaia kad bude prevodio Bibliju koja je ostala u rukopisu tj. u '' Ritualu rimskom'' 1640. djelo koje je kao potez katolike obnove bio namijenjen govornicima u primorskom zaleu i u Bosni. Kai smatra da treba pisati onim tipom jezika koji svatko moe razumjeti, a to su prvi koraci prema jezinoj standardizaciji. Za Kaievom su gramatikom kasnije posezali Jakov Mikalja, Lovro Sitovi Ljubuak, Ardelio Della Bella, Vjekoslav Babuki, Antun Maurani. Bartol Kai postao je ocem hrvatske gramatike.

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

Jezik ozaljskoga knjievnoga kruga Cjelina je u sjeverozapadnom kompleksu mnogo sloenija jer je iz ranijih razdoblja naslijeeno nekoliko razliito dijalekatski stiliziranih tipova knjievnoga jezika. Prvi tip je najstariji hrvatsko glagoljski tip stilizacije knjievnoga jezika koji vue svoje korijene jo od poetka slavenske pismenosti. Radi se o jeziku liturgijskih tekstova ija je osnovica bila hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika sa znatnim akavskim natruhama. Taj se jezika kasnije rusificira poglavito djelovanjem Rafaela Levakovia Polazei od toga da je rusko slavenski jezik ishodini svim slavenskim jezicima Levakovi pod utjecajem ukrajinskih grkokatolika uvodi rusku redakciju crkvenoslavenskoga jezika u knjiki repertoar hrvatskih glagoljaa . Drugi tip stilizacije knjievnoga jezika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj njegovala je grupa pisaca oko Petra Zrinskoga ( Katarina Zrinska, Fran Krsto Frankopan, Ivan Belostenec, Juraj Ratkaj). Kako je grad Ozalj bio sjedite Zrinskih spomenuta je skupina tako i dobila ime. Sudionici ozaljskoga kruga u 16. i 17. st. upotrebljavali su jedan opi knjievni jezik, knjievnu koine. Osnovica tom jeziku nije bila samo akavska nego trodijalektna, tj. s elementima akavskog, kajkavskog i tokavskog narjeja. Radi se dakle o jednom tipu hibridnog jezika koji je mogao funkcionirati zato to su mnoge razlike izmeu narjeja bile takve da su se mogle zanemariti pri nesmetanu prijenosu obavijesti. Time se akavski knjievni izraz koji je do tada povezivao sjever i jug utapao u tokavsku ikavsku veinu preputajui sve vie veznu ulogu tokavskom narjeju. Franjo Glavini 1628. objavljuje u Veneciji djelo '' etiri poslidnja lovika'' gdje ne pie jezikom samo jedne dijalekatske knjievne sredine. Jo vee preplitanje dijalekata vidimo kod Petra Zrinskog u djelu '' Adrijanskoga mora sireni'' . Najvei prilog trodijalektnom jeziku ozaljskoga kruga dao Ivan Belostenec svojim gotovo enciklopedijskim rjenikom '' Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium'', odnosno Gazophylacium illyrico-latinum '' 1740. Rije Gazophylacium oznaava kutiju u kojoj se sprema nakit. Kod Ivana se mogu sresti akavski leksemi oznaeni sa D. kao dalmatice i tokavski kao Scl. sclavonice odnosno Turc. Scl. Belostenec je slio leksiko blago najveim dijelom ue Hrvatske, ali i iz Primorja i Slavonije. Ne kajkavske rijei ukljuivao je Belostenec iz onih vrela za koja je smatrao da pripadaju istom knjievnom jeziku, kao to su npr. bili rjenici Fausta Vrania i Jakova Mikalje. Juraj Kriani 1665. u Tobolskom pie djelo '' Gramatiki prikaz o ruskom jeziku''. U tom je djelu Kriani prikazao svoj tip opeslavenske gramatike na osnovi njemu poznatih podataka iz mnogih slavenskih jezika. Budui da je u gramatici oznaavao ime pojedini slavenski jezik divergira od njegova opeg tipa, oznaavao je takoer ime odstupa hrvatski knjievni jezik. Kad se to sabere radi se o jeziku to se njegovao na posjedima Zrinskih i Frankopana. Umjesto da ozaljski krug nastavi svoj razvoj pogubljenjem Zrinskog i Frankopana prekinuto je stoljetno organizirano nastojanje da se u banskoj Hrvatskoj ostvari poseban tip knjievnoga jezika koji je imao sve anse da se jednim krakom proiri od Ozlja do Lepoglave i Varadina, s drugim do Trsata i Vinodola, da bi se najbolje razvio izmeu Kupe i Velebita. Kad je turski pritisak popustio na scenu je stupio Pavao Vitezovi . U djelu '' Kronika'' 1696. navodi da su sjeverozapadni kajkavski ( slovenski) jugozapadni kajkavski , posavski, podravski i akavski sastavni dijelovi hrvatskog jezika. Zato je

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

bez oklijevanja unosio u svoje tekstove jezine osobine iz dijalekatskih razliitih knjievnih stilizacija, ne samo iz akavskih i kajkavskih nego, dodue znatno manje i iz tokavskih. Vano mu je bilo da bude to manje posuenica iz latinskog,, njemakog, maarskog jer gue hrvatske rijei. Nasrtaj tuica raa zlo. Koncepcija njegove grafijske reforme poiva na spoznaji da svaki fonem treba imati jedno slovo i to uvijek isto. Vraa se izvoru i to slavenskom pismu koje su poznavali stari hrvati, a to je glagoljica. Iznio je sustav u kojem je prvo: proveden osnovni princip jedan fonem-jedan grafem, drugo: meki fonemi . l, n imaju neki znak iznad slova, a tvrdi i ispod slova. Vokalno r oznaavao sa yr tj. sa dva znaka. Vitezovi pie latinsko-hrvatski rjenik '' Lexicon latino-illyricum. Rjenik mu je ostao u rukopisu jer nije imao novaca ga tiskati. Ostao je poznat po tome to nitko prije njega nije predloio dosljedan monografemski sustav na bazi dijakritikih znakova. Po tome je pretea Ljudevitu Gaju. Grafijske su reforme do Vitezovia na sjeveru i jugu Hrvatske voene odvojeno. Prvi predlae ista grafijska rjeenja za obje sredine jer smatra da se svi Hrvati mogu ujediniti kad bude zajednikog jezika u knjievnosti. akavska i tokavska stilizacija knjievnoga jezika Dok se sjeverni dio akavskog narjeja vezivao u 17. stoljeu sve vie za knjievnu situaciju ozaljskoga kruga i za kajkavce, juna je akavtina, mahom ikavska, bila sluila kao knjievni izraz spisateljskim krugovima ija su se sredita nalazila na Hvaru, u Splitu i u Zadru. Dodue, u 17. stoljeu pojavljuju se novi akavski centri. Nastavak hvarske knjievnojezine tradicije ( Hektorovi-LuciPelegrinovi-Benetovi) su pisci Ivan Ivanievi, Andrija Vitalji, Petar Kanaveli. Splitskom se krugu Marulia moe pribrojiti Jerolim Kavanjin. Novo je akavsko sredite trebao postati ibenik, ali ibenanina Ivana Tomka Mrnavia lake pribrajamo u Zadarsku tradiciju ( Zorani-Karnaruti-Barakovi). Splianin Matija Albertij zagovara akavsku ikavicu i u reformi latinike grafije oslanja se na Hektorovieva rjeenja. Andrija Vitalji i Petar Kanaveli svojim su temama i pjesnikim jezikom okrenuti Dubrovniku. Unato svemu akavsko je narjeje uz veliku konkurenciju polako gasnulo kao knjievni izraz. akavski najvitalniji iako vremenski zadnji ostao je zadarski knjievni krug odnosno Juraj Barakovi. Za razliku od Zoranievih Planina iji je tekst proaran arhaizmima u Barakovievim djelima poglavito ''Vili Slovinki'' arhaizmi su prava rijetkost. U gramatikim morfemima Barakovi je okrenut junoakavskom i tokavskom sustavu, njegov je tekst organiziraniji i blizak podjednako akavskom i tokavskom itaocu. Kroz itavo 17. stoljee gubi se polako akavsko narjeje kao jezik knjievnosti, ponajprije na junom dijelu, jer se i roeni akavci priklanjaju , zapadnom, ikavskom tipu tokavtine. Tako je ikavska tokavtina pomalo postajala na kraju 17. stoljea i u prvoj polovici 18. stoljea opeprihvaen knjievni izraz veine bivih akavskih sredita, pa i tako izrazitih kao to je bio Maruliev Split. Orijentacija prema tom tipu tokavtine poela je zapravo ve drugom fazom Kaieva rada u skladu s praktinim naelom katolike obnove da podloga knjievnom jeziku bude najrairenije narjeje. Zato Kai pie gramatiku ''ilirskoga'' jezika smatrajui da obuhvaa hrvatske zemlje od Dalmacije preko Bosne do Slavonije.

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

Najvaniji utjecaj tokavske jezine stilizacije zacjelo je posljedica snane knjievne produkcije u Dubrovniku iju okosnicu ine Gunduli, Buni Vui, Palmoti, urevi koji u potpunosti afirmiraju (i)jekavsku tokavtinu. Gunduli upotrebljava i ikavske i ijekavske oblike. Ikavicu rabi zbog rime. Njegov frazeoloki fond u velikoj je mjeri slian dananjem npr. znojiti se od muke Osim ijekavskog utjecaja drugi je tokavski utjecaj bio ikavski, a obuhvaao je podruje Makarskoga primorja, zatim podruje oko Neretve i Cetine te podruje zapadne i sredinje Bosne. Bosanski su franjevci nastojali da im ikavica bude to homogeniji pismeni jezik. Nastavak leksikografskoga rada Na plodan leksikografski rad Ivana Belostenca nadovezuje se djelovanje Jurja Habdelia koji je postao sredinja kajkavska figura 17. stoljea. Svojim tekstovima, a osobito u rjeniku '' Dikcionar'' udaljuje se od ozaljskih pogleda na jezik i priklanja isusovakoj tezi da je najbolje kad se za osnovicu knjievnog jezika odabere jedno narjeje. Habdeli se odluuje za kajkavsko narjeje elei da ono preuzme funkciju knjievnog jezika u cijelom sjevernom dijelu Hrvatske. Unato Habdelievom nastojanju realnost je bila drugaija. No Habdeli prihvaa jezik kakav se ranije nalazio u djelima hrvatskih protestantskih pisaca i pisaca ozaljskog kruga. U svojim je djelima znao posegnuti za pokojim ne kajkavskim leksemom i u Dikcionaru dodati ga kajkavskom. Tako npr. pore kri navodi vika, pored pes pas Stoga se moe rei da su i u kajkavskoj polovici sjeverozapadnoga kompleksa akavski i tokavski elementi postali u 17. stoljeu knjievna svakodnevica. Stazom leksikografskih prethodnika krenuo je Jakov Mikalja, izdavi u Loretu 1649. godine gramatiku talijanskoga jezika '' Grammatika talianska ukratko'' ili ''Kratak nauk za nauciti latinski'' i rjenik '' Blago jezika slovinskoga''. Ta kratka Mikaljina gramatika zanimljiva je jer je prva talijanska gramatika napisana na hrvatskom jeziku namijenjena uenicima koji su trebali ii na kolovanje u Italiju. Glavna je svrha zapravo uenje latinskog jezika. Mikalja je bio profesor u Dubrovniku pa je i njegova gramatika bila pisana dubrovakim tipom knjievnoga jezika unato tome to je ''bosanski'' tip smatrao najljepim. to se rjenika tie Mikalja je potpuni sljedbenik Bartola Kaia, ima isusovaki pogled na knjievni jezik. Idui Kaievim tragom Mikalja uzima hrvatski jezik kao ishodini. Otiao je korak dalje jer je poeo navoditi nekoliko znaenja pojedine rijei, uveo frazeoloke sklopove kao npr. biti dostojan hvale, biti prilian Grafijska ujednaavanja U 17. stoljeu se intenziviralo nastojanje hrvatskih latiniara da se grafija uredi tako da ponajprije kod konsonanata, istom fonemu odgovara uvijek isti znak, odnosno da taj isti znak bude jednoslov ili niz konsonanata koji se ne ostvaruju u govornom slijedu. ime Budini je vidio rjeenje u smanjenju broja vieslovnih kombinacija i proirenju broja dijakritikih znakova, pa je dotadanji dijakritiki znak ispod slova c prenio na jo dva znaka i 3. Rafael Levakovi je polazio od uvjerenja da je odreenih dijakritikih znakova bilo u glagoljici otprije. Meutim Levakovieva reforma glagoljikih slova ne nailazi na iri odjek jer je provodio jaku rusifikaciju crkvenoslavenskih tekstova, to je odudaralo od opeg toka hrvatskoga knjievnog jezika.

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

Kai je dotadanju dvoznanost znaka u za foneme u i v razrjeio uvoenjem znaka v za fonem v npr. veslo, vlastela Znak c rabi za fonem c npr. otac, oci Znakom k biljei fonem k, a znakom x fonem npr. xena-ena. Ni Kai nije mogao izbjei vieslove za biljeenje nekih palatala. Tako i njemu skup gli slui za fonem l npr. zemglia-zemlja, dvoslov gn za fonem n, dvoslov sc ili c za fonem , a troslov cch i chi za fonem . Jakov Mikalja nastoji da povee hrvatsku i talijansku grafiju.Odbacuje znak x za hrvatski fonem . Diagramom sg obiljeava . Rajmund amanji pie djelo'' Nauk za dobro pisati latinskijem slovima rijei jezika slovinskoga'' 1639. Bavi se problemom kako latinskim slovima pisati hrvatske rijei.. Smatra da se rijei svakoga jezika razliito piu i izgovaraju. Njegovi su prijedlozi: -grafem c za fonem npr. mac-ma -grafem y za fonem j npr. yunak-junak -grafem z za fonem c npr. ozi-oci -grafem 3 za dz npr. 3ora-dzora Od dvoslova bi se rabili -ch za fonem -gh za fonem -gl za fonem l -gn za fonem n Dugi vokali bi se oznaavali s vokalima a, o, u. amanji je postao nerazumljiv i neprihvatljiv, ali ipak su se neka rjeenja prihvatila kao npr. c za , z za c, ali su duine vokala naputena.

OSAMNAESTO STOLJEE I POETAK DEVETNAESTOG STOLJEA

Utrtim stazama hrvatskih leksikografa i gramatiara Ono to su izgraivali dotadanji hrvatski leksikografi bila je solidna podloga da se krene u jo bolju obradu rjenike grae. - u drugim europskim zemljama je leksikografija znatno napredovala, i nainom obrade i brojem rjenika, te se u ni u naim leksikografskim djelima nije moglo ostati na golom nizanju rijei i pronalaenju njihovih inojezinih ekvivalenata. U tom je smislu, ugledajui se na inozemne rjenike svoga doba, vaan korak prema sinonimici i frazeologiji ve bio napravio Jakov Mikalja u Blagu jezika slovinskoga prezentirajui tako daleko bogatiji vokabular knjievnoga jezika. - jo e vei zahvat u leksikografskom radu napraviti Ardelio Della Bella- on e u svom trojezinom rjeniku Dizionario italiano, latino, illirico, objavljenom u Mlecima 1728. godine, iznijeti najprije popis autora iz ijih je djela ekscerpirao rjeniku grau i zatim kod gotovo svake natuknice donijeti knjievne potvrde. Popis je autora zanimljiv: okupljeno je tu dvadesetak knjievnih imena, ponajvie dubrovakih (iko Meneti, Ivan Gunduli, Ignjat urevi), ali i onih koji su pripadali krugu akavske knjievne stilizacije, Petar Hektorovi i Ivan Ivanievi, a, donekle, Aleksandar Komulovi i Bartol Kai. Profinjenim izborom rijei, korektnom obradom natuknikoga lanka u kojemu se raspoznaju ne samo temeljna nego i ostala znaenja pojedinih rijei, adekvatnim odabirom reeninih primjera Della Bellin je rjenik zasigurno jedno od najboljih djela starije hrvatske leksikografije. Tako npr. 10

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

pod natuknicom bellezza nalazimo: ljepos, ljeposti, femininum, ljepota, ljepote, femininum, i odmah primjer iz Gundulieva Osmana za svaki hrvatski ekvivalent. Pred nama se dakle pokazuje pravi, bogat rjenik knjievnoga jezika, pogodan i za stilistiko dotjerivanje tekstova. Njemu je dodana, kao i obino u takvim djelima, kratka gramatika hrvatskoga jezika. Na taj je nain itav jugoistoni kompleks hrvatske pisane rijei uvelike zaokruio svoju knjievnojezinu izgraenost: stvorio je bogatu literaturu na iznadregionalnom jeziku i dobio svoje prve prijeko potrebne gramatike i leksikografske prirunike u kojima se opisuje upravo taj jezik. - nove su knjievne teme bile namjenjene mnogo veem krugu italaca negoli u doba renesanse i baroka. Tako se npr. Razgovor ugodni naroda slovinskoga fra Andrije Kaia Mioia (1756.), gdje je stihom i prozom iznesena kronika glavnih dogaaja iz prolosti junih Slavena, naao ubrzo u ruci gotovo svakoga pismenoga ovjeka i kruio meu itateljstvom vie od jednoga stoljea, doivjevi za tri godine dva izdanja. S druge pak strane Satir iliti divji ovik (1762.) Matije Antuna Reljkovia, gdje je u stihu nanizana kronika slavonskih obiaja i mana, doivljavao je dugo vremena i pohvale i pokude jer se itao. - knjievna stilizacija tokavske ikavtine, koja je imala u sebi neto prepoznatljivije elemente svoje folklorne knjievnosti, kao da je bila jednostavnija i blia itateljstvu. Promatrajui kroz tu prizmu, lako se moe razumjeti zato je Kaiev Razgovor ugodni bio jednako rado itan u Dubrovniku i u Poegi, zato e ga prelistavati historiar Adam Baltazar Kreli i, kasnije, komediograf Tito Brezovaki. Sva je ta knjievna produkcija davala (novo)tokavtini poseban status pismenoga jezika kojim komuniciraju pripadnici istoga naroda na irokom prostoru. - tako se u drugoj polovici 18. st. pojavljuju ak tri gramatike u nekoliko izdanja, a na poetku 19. st. i etvrta. - ve 1761. godine objavljuje Bla Tadijanovi djelo Svata po malo iliti kratko sloenje imena i rii u ilirski i njemaki jezik. Ta je knjiica objavljena u Magdeburgu gdje se Tadijanovi naao u zarobljenitvu. Njome je elio pomoi svojim zarobljenim zemljacima da naue osnove njemakoga jezika. Kao hrvatski jezik teksta i kao hrvatski primjeri odabrana je slavonska ikavska tokavtina. - nakon Blaa Tadijanovia javlja se kao novi gramatiar Matija Antun Reljkovi, autor poznatoga djela Satir iliti divji ovik. Objavio je tri izdanja svoje Nove slavonske i nimake gramatike (1. izdanje u Zagrebu 1767.). elja mu je bila da iz knjievnoga jezika ukloni naplavine turcizama koje je Slavonija ''u svoj lipi jezik umiala, pak jeh misto materinskih potribuje''. - trei je gramatiar slavonske stilizacije knjievnoga jezika u 18. st. Marijan Lanosovi. Za razliku od prethodnika njegova je gramatika njemaki pisana. Lanosovieva je gramatika doivjela ak tri izdanja: u Osijeku 1778. i 1789. i u Budimu 1795. Na kraju se gramatike nalazi Slavonski rjenik, tj. Odreeni popis njemakih rijei i njihov hrvatski ekvivalent. U treem izdanju svoje gramatike, oslanjajui se u opisu sasvim vidljivo na gramatiarsku tradiciju Kai-Della Bella, Lanosovi ukljuuje u svoje djelo, najee dubletno, i novije oblike jer eli to vjernije oslikati stanje istoga knjievnoga jezika na irokom prostoru. Takav je rad uinio Lasonovia najpoznatijim slavonskim gramatiarom potkraj 18. st. Stoga nije udo to ga je car Josip II. imenovao lanom komisije za ujednaivanje dubrovake grafije sa slavonsko-

11

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

dalmatinskom koja je tada uvedena u kole na dva podruja Trojednice: u Hrvatskoj i u Slavoniji. - posebnu pak vrijednost u afirmaciji knjievnoga jezika ima tadanji potpuni prijevod Svetoga Pisma staroga i novoga zakona Matije Petra Katania (u est knjiga). Katani polazi od konstatacije da narodi koji nas okruuju imaju prevedenu Bibliju na svoj jezik, a ''nashe Slavno-Illyricsko pokolenjeknjige svetedo danas vidilo nie.''. Istina, bilo je i prije prijevoda Svetoga Pisma: onoga glagoljskoga ili Antuna Dalmatina i Stjepana Istranina, ali niti jednoga potpunoga. Kataniev je prijevod Svetoga Pisma objavljen ''slovojavno'', tj. tiskom 1831., ali je bio zavren ve oko 1815., pa se moe zakljuiti da je Katani poeo prevoditi jo ranije. Kataniev je prijevod Svetoga Pisma bio iz latinskoga u tokavsku ikavicu. Ako je prvi tiskani kompletan prijevod Biblije s latinskoga na vlastit jezik vaan datum u jezinoj povijesti nekoga naroda, kao to obino jest u mnogih europskih naroda, onda je tako i u jezinoj povijesti hrvatskoga naroda. Time su se uvrivali temelji standardnog jezika u Hrvata. Sve to pokazuje da se od sredine 18. st. knjievno stilizira neto drugaije materijalno stanje dijalekatne novotokavske osnovice. Osnovica je , naime proirena jer je proirena i koliina publike i vrsta publike. Meutim, integracijske tenje te publike diktiraju da se njezin pismeni jezik, kako bi mogao vriti svoju polivalentnu funkciju na vieregionalnom podruju, standardizira. Koliko su tomu doprinosili napori knjievne Slavonije, toliko su istom cilju nastojali pridonjeti Dalmacija i Dubrovnik. - istom je cilju teio i Istranin Joso Voltiggi, autor Rioslovnika ilirikoga, italijanskoga i nimakoga jezika (1802./3.). iako skromnih dosega, rijenik pokazuje da je slavonski utjecaj u grafiji i leksiku dopro dobrano na zapad i bio neka veza, indirektna dodue, izmeu sjeverne i june ikavske stilizacije knjievnoga jezika. DUBROVAKO KNJIEVNO STVARALATVO - Nakon knjievnog stvaralatva Ivana Gundulia, Junija Palmotia i Ignjata urevia Dubrovnik vie nije imao tako vrsnih pjesnika koji bi mu u postbarokno doba osiguravali knjievni primat, imao je drugih djelatnika koji ga nisu liavali stare slave. Pored matematikih znanosti koje su davale peat ondanjoj filozofiji veina se uenih ljudi bavila povijeu, crkvenom poglavito. Stoga je uporaba latinskoga jezika, kao opeg jezika znanosti i knjige, postajala sve vea. Pa ipak je u Dubrovniku bilo pojedinaca koji su, pored odlinih pjesnika latinista, pisali svoja djela ''domorodnim'' jezikom. - Meu takve valja ubrojiti Franju Marija Appendinija, autora djela Grammatica della lingua Illirica, ije je prvo izdanje izalo u Dubrovniku 1808. Appendinijevom gramatikom potvrivao se iznadregionalni karakter novotokavskoga pismenoga jezika koji je, postajui standardom, i u junim pokrajinama uspjeno zamjenjivao sve dotadanje akavske i tokavske stilizacije knjievnoga jezika. - jo ire od dotadanjih pogleda zasnovao je Joakim Stulli svoje leksikografsko djelo kojega je prvi dio Lexicon latino-italico-illyricum izaao u Budimu 1801., drugi se dio pod imenom Rjeosloje pojavio u Dubrovniku 1806., a trei Vocabolario takoer u Dubrovniku 1810. budui da je svaki dio imao dvije knjige (ast parva i ast druga), moemo govoriti o Stullijevu rjenikom estoknjiju. Kazalo pokazuje da je najvei dio rjenikog blaga ekscerpiran iz objavljenih djela dubrovakih pisaca, zatim iz djela pisaca dalmatinskih, hercegovakih, bosanskih, slavonskih i istarskih. Pored rjenika njemu bliskih Della Belle i Mikalje nalaze se u

12

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

kazalu i rjenici Jurja Habdelia, Ivana Belostenca i Andrije Jambreia, ali i pokoji dvojezini rjenik sa ekim, poljskim i ruskim stupcem. Potkraj 18. st. nakon zasjedanja dravne komisije iji je lan bio i Joakim Stulli koji je prihvatio jednostavnu slavonsku grafiju i prema njoj uredio svoj rjenik. Sve je to pokazivalo da toliki stupanj dubrovako-slavonske grafijske ujednaenosti, koji je postignut u posljednjim desetljeima 18. st., znai novost koja se ranije teko mogla ostvariti. Zato se, grubo uzevi, moe rei da osnovna grafijska podvojenost tada vie nije bila izmeu zone sjeverne (sjeverozapadni akavci i kajkavci) i june (juni akavci i jugoistoni tokavci), nego izmeu dvaju hrvatskih jezinih standarda: kajkavskoga i tokavskoga. Do jo vee ujednaenosti dolo je poetkom 19. st. kad je po nalogu ondanjih vlasti proradila u Zadru nova komisija pod predsjednitvom F.M.Appendinija. - toj struji primorsko-slavonske jezine i grafijska povezanosti priklonio se i Lianin ime Starevi, pisac gramatike Nova rioslovica ilirika (1812.). Starevi donekle ali to su hrvatske gramatike sastavljali vie stranci negoli domai ljudi, pa su primjeri jezika knjiki. Po Starevievu se miljenju pravi narodni jezik nalazi, izmeu ostaloga, u izrekama i poslovicama, te ih navodi u velikom broju kao potkrepe. ini dakle isto to je, koju godinu prije njega, radio gramatiar F.M.Appendini (svrstavi ih pri kraju knjige u poseban odjeljak). KNJIEVNI JEZIK KAJKAVSKE STILIZACIJE Iako manjinski, nije zato bio manje standardan. ak obrnuto. Naime, pokuaji uspostave iznadregionalne uporabne norme poeli su u sjeverozapadnim hrvatskim krajevima ranije negoli u junim i sjeveroistonim. Tomu je pridonio u prvome redu jezik protestantske knjievnosti i, osobito, pisaca ozaljskoga kruga, zatim kajkavca koji, unato pripadnosti protureformatorskom pokretu, nastavljaju protestantskom i ''ozaljskom'' koncepcijom pismenoga jezika. To je koncepcija trodijalekatne osnovice knjievnojezinog hibrida i, eo, ipso, koncepcija iznadregionalnog pismenog jezika. - okretanje kajkavaca prema leksikom blagu slavonskih tekstova zapaa se u rjeniku to ga je zapoeo Franjo Sunik, a nastavio i dovrio Andrija Jambrei. I jo je jedan razlog nastanku ovoga rjenika: Habdeliev je, naime, Dictionar ve bio od starosti istroen, pa je za kajkavsku sredinu trebalo prirediti novi. SunikJambreiev rjenik objavljen je u Zagrebu 1742. godine pod naslovom Lexicon Jambreiu su pojmovi hrvatski ili ilirski jednaki. Tako, gledajui u cjelini, ilirski je naziv pokrivao sve tri velike hrvatske pokrajine, pa se i leksika graa svih triju knjievnih stilizacija preuzimala kao svoja te prikljuivala temeljnoj koja je mogla biti ili kajkavska ili akavska ili tokavska. - Tako se zapravo svaki hrvatski knjievnojezini krug mogao pohvaliti svojim leksikografskim i gramatikim djelima. Jugoistonom krugu pripadaju Faust Vrani, Bartol Kai, Jakov Mikalja i Ardelio Della Bella. U prikazu rada ozaljskog kruga ve je izneseno djelovanje gramatiara Jurja Kriania i Ivana Belostenca kao sredinje leksikografske figure, dok u kajkavskoj knjievnoj sredini takvo mjesto zauzimaju leksikografi Juraj Habdeli, Franjo Sunik i Andrija Jambrei. - Tomu se razdoblju moe dodati i prva objavljena kajkavska gramatika Ignacija Szentmartonya Einleitung zur kroatischen (1783.), u kojoj ima ''podosta nekajkavskih likova'', to ''potvruje injenicu da je stari kajkavski knjievni jezik bio veoma otvoren utjecajima drugih hrvatskih knjievnosti''. - 1810. Toma Mikloui objavljuje svoj Stoletni kalendar.

13

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

- iz literature, pune prijevoda i racionalistikih razmiljanja, niknuo je Tito Brezovaki, pravi komediograf tene kajkavske reenice, poznat i po svome otporu prema Maarima. - djelovanje Tomaa Miklouia i kajkavskog knjievnoga kruga u poetnim desetljeima 19. st. pomau da se shvati , ali i utvrde sve jai uzajamni knjievni i jezini utjecaji izmeu Slavonije, Zagreba i Dubrovnika. Stvarala se tako jedna nova atmosfera u kojoj se stoljee nakon Pavla Vitezovia opet pomiljalo na stvaranje zajednike grafije u banskoj Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Sline e se ili iste zanosne misli o velianju i prouavanju ''horvatskoga jezika'' nai uskoro u spisima Ivana Derkosa i Josipa Kundeka, kao to su se ve bile nale u Kratkoj osnovi Ljudevita Gaja, s jednom bitnom razlikom dvoslova koji se rabe prema maarskoj grafiji vie nee biti. Sve je dakle bilo spremno da mlada generacija kolovanih ljudi iz banske Hrvatske, koja je sve vie oivljavala uspomenu na dubrovake pisce, poglavito na Ivana Gundulia (ijega Osmana izdaju u ponajboljoj tiskarskoj tehnici), napravi korak k potpunom politikom i jezinom sjedinjenju Trojedne Kraljevine. PRVA POLOVICA DEVETNAESTOGA STOLJEA Ilirski preporod, tridesetih i etrdesetih godina 19.st. bio je, pored ostaloga, prijelomna toka i u povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika, odnosno da tek tada poinje razdoblje njegove standardnosti u Hrvata. Ilirski je pokret stoga poesto bio ocjenjivan prvenstveno kao jezini ili knjievnojezini pokret, izrastao iz nastojanja da materinska rije dobije status knjievnoga izraza na itavom podruju Velike Ilirije, pa tako i u Hrvatskoj. U gotovo svakom broju Danice (1835.-1849.), asopisa to su ga pokrenuli ilirci, nalazi se barem kakva biljeka ili lanak u vezi s jezikom. Uostalom, prva hrvatska gramatika u doba ilirskoga pokreta, Osnova slovnice slavjanske nareja ilirskoga Vjekoslava Babukia, poinje se pojavljivati u Danici ilirskoj ve 1836. godine. Dodamo li k tomu da je knjiica pod naslovom Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisana Ljudevita Gaja, objavljena 1830. godine, zapravo prvi ozbiljniji nastup buduega voe pokreta. - 1815. Antun Mihanovi pie knjiicu Re domovini. - slino je o tome bugario i Pavao Stoos u svojoj pjesmi Kip domovine vu poetku leta 1831. prikazujui Hrvatsku kao enu iji se sinovi srame svoga jezika. - elja da se promijeni odnos prema knjievnom jeziku ''horvatsko-slavenskom'', ne izbija samo iz Gajeve Kratke osnove, nego i iz mnogih drugih poteza. Meu takve valja svakako ubrojiti nastojanje da ''horvatski'' jezik, usprkos maarskim protivljenjima, prodre u visoko kolstvo. Zasluga je to napora Matije Smodeka komu je odobreno da od kolske godine 1832. moe kao neobvezatni predmet predavati ''materinski jezik'' na ondanjoj Akademiji. - 1833. godine nastava maarskog jezika postala obvezatna za sve visoke i srednje kole u Hrvatskoj. - 1834. godine Ilirci trae i dobivaju odobrenje za izdavanje politikih Novina Hervatzkih kojima dodaju kulturni podlistak Daniczu. Sve to ukazuje na injenicu da je ilirski pokret bio prvenstveno politiki pokret, a ne jezini. - 1835. godine novom verzijom grafije u 10. broju Danice objavljena je Mihanovieva Horvatska domovina, pjesma koja e kasnije postati hrvatskom himnom. - Tada su pojaali svoje djelovanje pravi jezikoslovci preporodnoga doba tokavac Vjekoslav Babuki i akavac Antun Maurani. Meutim, isto se tako preko njihova djelovanja, upravo njihovih gramatika, dobiva zacijelo najbolji uvid u jezinu

14

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

koncepciju iliraca. Ilirci su smatrali, preuzimajui nauku Jana Kollara, da u slavenskom svijetu postoje etiri knjievna jezika. U skladu s tim Vjekoslav Babuki u Ilirskoj slovnici (1854.) navodi da ''jezik slavjanski deli se u etiri velike grane, naime: A) nareje rusko, B) nareje poljsko, C) nareje esko-slovensko, D) nareje ilirsko''. - Unato dakle tvrdnji da je ilirski knjievni jezik skup narjeja Velike Ilirije, ostaje injenica da po prirodi stvari nije sve moglo ui u knjievni (standardni) jezik jer je jezini standard uvijek izbor. Ljudevitu su Gaju pak pri odabiru jezika osnovne koordinate bile zajedniki jezik Trojednice. - Ilirci su dakle, elei imati jedan knjievni jezik na itavom podruju od Zagreba do Dubrovnika i po cijeloj Iliriji, morali izvriti izbor. Od dva hrvatska knjievna jezika, koja su zbog svoje viedijalektnosti dobivala zajedniko ime ''lingua illyrica'', ilirci se priklanjaju veinskom. Taj jezik, kako je mislio Janko Drakovi ve u svojoj Disertaciji (1832.) ''najhodniji jest u Slavo-Hrvatih, kao narodu naih kraljevinah''. Bila je to odluka koja je jedina mogla raunati na uspjeh. Na taj nain novotokavski pismeni jezik postaje sve vie opehrvatski. - Maurani nenametljivo pravi razliku izmeu govornoga i knjievnoga jezika, s preporukom da se u knjievnom jeziku (''u kolah'') znak e izgovara kao ie ili je. Drugo, budui da je knjievni jezik uvijek izbor, ilirci prihvaajui bogatu dubrovaku knjievnost, prihvaaju i jezik te knjievnosti, ugraujui ga u osnovicu pisanomu tipu jezika. Od te koncepcije nee Antun Maurani nikada odstupiti. - U naporima iliraca da, i pored govornih razlika, nastave izgradnjom (i)jekavskog novotokavskog standardnog jezika znatnu im je pomo zacijelo pruao i jezik ijekavskih Srba u Hrvatskoj, odnosno djelovanje Vuka Stefanovia Karadia, na iji se rjenik dosta pozivaju. Ali unato osvrtanju na dodirne toke izmeu dvaju tipova ''ilirskoga'' jezika pogledi su se iliraca na odreene jezine probleme ipak podosta razlikovali od rjeenja to ih je nudio Vuk Karadi. OTPOR ILIRSKOM POKRETU - Meutim, bilo je i otpora. Prvi je dolazio od nekolicine kajkavaca na elu s Ignacom Krstijanoviem, drugi je u Zadru predvodio Ante Kuzmani. Prva je grupa bila protiv toga da se kajkavci odreknu svoga pismenog jezika i prihvate tokavski, dok se zadarski krug suprotstavljao ijekavskoj orijentaciji iliraca i Gajevoj reformi grafije. Meutim, tijek je dogaaja svakim danom okretao lea Krstijanoviu i njegovim istomiljenicima. Jer, ilirci su ipak uspjeli uvjeriti kajkavsku sredinu da, uvajui stare mnoinske oblike, ne prekidaju potpuno s tradicijom kajkavskoga pismenog jezika, a ono to je novo, tj. ''pravopisanje'', novo je za sve Hrvate. - Drugi je otpor bio mnogo jai i neugodniji od prvoga jer su se i sami smatrali nastavljaima tokavskog pismenog jezika. To je dalmatinski krug koji se okupio u Zadru oko asopisa Zora Dalmatinska to ga je pokrenuo i vodio Ante Kuzmani. Spor je nastao kad je trebalo odluiti koji bi domai idiom trebao preuzeti ulogu svehrvatskoga standardnoga jezika. Kuzmani je smatrao Dalmacija nije tretirana kao ravnopravan partner pri rjeavanju tako vanih problema. Sporna su bila dva osnovna problema: a) Gajeva grafijska rjeenja i b) ilirska orijentacija prema (i)jekavici.

15

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

- U prilog je Gaju ila i injenica da su Dubrovani, mnogi Slavonci i dobar dio Dalmatinaca prihvaali njegov program. Zato Gaj nije vidio razloga da odustane od svojih ideja i rjeenja. - Kuzmani je muku muio s izdavanjem i ureivanjem publikacija koje bi njegovu krugu osiguravale vei drutveni utjecaj. Kad je konano 1844. godine izaao u Zadru 1. broj Zore dalmatinske, u Splitu se pojavila prva knjiga tiskana Gajevom grafijom. Osim toga, mnogi su istaknuti ilirci suraivali u Zori dalmatinskoj (J. Drakovi, S. Vraz, Lj. Vukotinovi i dr.). pet godina nakon poetka i Kuzmaniev je asopis poeo objavljivati lanke pisane grafijom zagrebakoga kruga. Bila je to potvrda jo jednog uspjeha preporodnoga gibanja meu Hrvatima, gibanja koje je ve rodilo prave pjesnike poput Stanka Vraza i Ivana Maurania, prave dramatike poput Dimitrija Demetra, prave slikare poput Vjekoslava Karasa i prave skladatelje poput Vatroslava Lisinskoga. - 2. svibnja 1843., upravo u godini kad je zabranjeno ilirsko ime, gorljivi ilirac Ivan Kukuljevi Sakcinski odrao u Saboru prvi politiki govor na hrvatskom jeziku, predlaui da se upravo taj jezik rabi ''u javnom ivotu i u poslovih'' javnih. - Priklanjanjem kajkavskoga knjievnoga kruga veinskom novotokavskom pismenom jeziku definitivno je uklonjeno knjievnojezino dvojstvo u Hrvata. - Konano, zajednikom je knjievnom jeziku podarena jedinstvena latinika grafija s dijakriticima. Zato su zasluge iliraca i velike i neizbrisive.

OD POLOVICE DO KRAJA DEVETNAESTOG STOLJEA

Borba filolokih kola Godine 1850. poinje nova, naoko mirnija faza u izgradnji hrvatskoga jezinog standarda. Kad su ilirske davorije, odigravi svoju ulogu prestajale odzvanjati preputajui svoje mjesto koranicama, dolo je vrijeme kad je trebalo polako sreivati raune preporodne uzgibanosti. Tako je bilo i s jezinim problemima. Dvije su stvari dotada bile rijeene: 1. kajkavski je knjievni jezik u koji su bila inkorporirana nastojanja ozaljskog knjievnojezinog kruga, definitivno prestao biti standardnim jezikom manjinskog , kajkavskog dijela sjeverne Hrvatske. Njegovu je ulogu na tom podruju preuzimala jekavska novotokavtina. 2. za jekavsku je novotokavtinu kao za osnovicu knjievnog jezika svih Hrvata prireena nova, zajednika ortografija. Jedinstvo se zajednikog knjievnog jezika jednoga naroda ne postie odjednom, nego se izgrauje postepeno. itavu fazu ovog perioda, gotovo pola stoljea, ispunila su nastojanja da se prevladaju naplavine pritoka poto je tok jezine matrice ve ranije bio odreen, a sada proiren i potvren. Pojavilo se nekoliko filolokih kola koje su nudile svoje obrasce za razrjeenje pojedinanih problema to ih ilirski pokret nije uspio rijeiti. Ali i prije djelovanja filolokih kola bilo je pojedinanih nastojanja da se razmotre neka naelna pitanja knjievnojezine politike u Hrvata i Srba. Raspravljajui o tom 1850. godine u Beu s Vukom Karadiem i urom Daniiem nekoliko je poznatih hrvatskih knjievnika Ivan Maurani, Dimitrije Demeter i Ivan Kukuljevi smatralo da bi bilo dobro buduu zajedniku izgradnju standardnog jezika temeljiti na onoj stilizaciji ijekavske tokavtine kakva se bila razvila u Hrvata i kakvu je za Srbe oblikovao Vuk Karadi na osnovi tekstova narodne knjievnosti. Potpisana je o tome 16

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

zajednika izjava, meutim ni jedna filoloka kola to nije prihvatila jer bi to znailo napustiti tradiciju da se standardni jezik izgrauje na osnovi tokavskih knjievnih tekstova u kojima su ve bili inkorponirani i elementi novotokavskih i ne tokavskih knjievnih stilizacija. Zadarska filoloka kola ( Ante Kuzmani) Iako je nakon dosta polemika, prihvatio Gajevu grafiju , zadarski je krug ostao uporan u uporabi tokavske ikavice kao osnovice za hrvatski knjievni jezik. Sluei se u poetku starom grafijom npr. x za , ch za , c za , Ante Kuzmani i njegove pristae okupljeni oko lista Zora dalmatinska ostali su i u pogledu knjievnog jezika na dotadanjim pozicijama. Smatrali su da za knjievni jezik treba odabrati jedan dijalekt. Budui da je u Hrvata najprostranjeniji dijalekt tokavska ikavica , upravo bi ona trebala biti osnovicom. Polazilo se od toga da su knjievnom stilizacijom ba toga dijalekta bila napisana tada veoma popularna djela, kao to je Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kaia Mioia. Osim toga pojavila su se djela slavonskih pisaca; mahom ikavaca, poput Antuna Kanilia, Matije Antuna Reljkovia i Vida Doena, a ikavski je prijevod Svetoga Pisma Matije Petra Katania koji je za tokavicu rabio termin jezik slavno-iliriki izgovora bosanskoga. Zato je A. Kuzmani odravao dobre odnose s primorskim, bosanskim i slavonskim piscima ikavcima, pa i slavonskim gramatiarima poput Ignjata Alojzija Brlia. U svom protuzagrebakom djelovanju podravao je Kuzmania i Vuk Karadi smatrajui da je bolje pisati dite, lipo, grih nego li dete ili djete, lepo ili ljepo greh ili grjeh. Karadi je zastupao tezu jedan narod jedan jezik. Jovan Suboti smatra da su dalmatnski Hrvati Srbi. A. Kuzmani e kasnije shvatiti smisao srpske raunice i okrenuti se Zagrebu pogotovo kad mu je Kukuljevi poslao rukopis pod naslovom Poviest dalmatinsko-hervatske knjievnosti s napomenom '' Srbljah, koji bi rada da je sva Dalmacija serbska, premda tamo juer ime ovo skoro ni poznato ne biae''. Pribliavanje Zagrebu znatnije e se osjetiti u Zori dalmatinskoj kad je preuzme 1845. Ivan Kaznai. Ve tada e jekavski oblici prevladati nad ikavskima. Vitalnost je svoga odabira ne samo knjievnim djelima zadarska kola pokazivala i sudsko-pravnim terminologijama i jo jednim prijevodom Sveto Pisma zadarskog kanonika Ivana Matije karia. Ante Kuzmani ostao je vjeran ikavici i kao urednik asopisa prvo Glasnika dalmatinskoga, a zatim Pravdonoe. Nova je generacija zadarskog knjievnojezinog kruga okupljena oko Narodnoga lista Krenula drugim putem. Budunost je vidjela u zbliavanju s Zagrebom i Dubrovnikom. Nisu se slagali s Kuzmanievim hrvatstvom. Rijeka filoloka kola ( Fran Kurelac) Poneseni idejom slavenstva, pobornici su rijeke filoloke kole, u prvom redu sam njezin predvodnik Fran Kurelac, smatrali da osnovicu pismenom jeziku trebaju initi oni elementi u hrvatskim tekstovima koji su zajedniki veini slavenskih jezika. Budui da su se u sreditu rasprava ubrzo nali oblici za imeniki genitiv mnoine, itava je djelatnost rijeke kole postala najee poznata po tome to je odluno odbacivala nastavak ah u tom padeu ( nazivajui ga zagrebakom '' Sodomom i Gomorom'' ) i zagovarala upotrebu

17

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

starijih oblika s nitinim morfemom ( npr. mnogo jelen, mnogo en, mnogo sel). Tom problemu posveuje Kurelac jednu od svojih prvih rasprava pod naslovom '' Kako da sklanjamo imena ili greke hrvatskih pisac glede sklonovanja osobito 2-A padea mnoine'' 1852. godine, udarajui svom estinom na zagrebaku kolu ( uz podnaslov ''Bolji rat nego mir- ako treba''). Kureleva estina nije popustila ni desetljee nakon toga kako se vidi iz njegove knjige '' Recimo koju'' iz godine 1860. A problem genitiva mnoine bio je zapravo samo konsekventan nastavak onoga za to su se na poetku pokreta zalagali sami ilirci, pa i Kurelac, upotrebljavajui dotadanje oblike u dativu, lokativu i instrumentalu mnoine. Zato on i brani takve oblike navodei da ih Hrvati razlikuju te govore u dativu npr. jelenom, kraljem, selom, poljem, enam, u lokativu npr. jelenmi, kraljmi, selmi, poljmi, enami i u instrumentalu : jelenih, kraljih, selih, poljih, enah. Fran Kurelac se sve vie okretao arhainim oblicima ne samo u imenicama nego i u drugih vrsta rijei npr. - 1 lice jednine prezenta na u: ja pletu, ja milju - za 2 i 3 lice imperativa : ti budi, on budi, -traio je potvrde i izvan tokavskog narjeja poseui za akavskim i crkvenoslavenskim tekstovima koji su vani '' glede starine'' npr. to, vse, vsaki. Kurelac nije bio gramatiar pa znanstveno nije bio jak da potkrijepi svoje nazore. Ivan Deman, postavi lijenikom 1868. izdaje prvo hrvatski ''Renik lenikog nazivlja'' Meutim pravog pokreta nije bilo. Zagrebaka kola za razliku od rijeke imala je svoj utemeljen program i svoje filologe meu kojima su bili gramatiari i leksikografi,. Indirektno je ak i vlast ila na ruku zagrebakoj koli jer je 1862. Ivan Maurani uveo nasuprot Kurelevoj pravopisnoj etimologiji, Gajevu ortografiju u sredbnjokolsku nastavu. Zagrebaka filoloka kola ( Adolfo Veber Tkalevi) Nastavljai ilirske koncepcije knjievnog jezika. Za razliku od prijedloga rijeke nasuprot Karadievim miljenjima koja su dopirala u hrvatsku zagrebaka je kola zagovarala u imenikom genitivu mnoine morfem ah npr. mnogo jelenah, mnogo enah, mnogo selah. Zato su sljedbenici te kole dobili ime ahavci. Cilj je bio mnogo vei od pojedinanih rjeenja: dovriti jezinu standardizaciju na osnovi rezultata '' ilirikog'' programa .Kad se sveo u hrvatske okvire, taj je program oslanjajui se svom teinom na (i)jekavsku tokavtinu morao voditi rauna i o Ilirima iz akavskih i kajkavskih krajeva. Zagrebaka je kola tada imala zadatak da kajkavce i akavce privede u kolo tokavaca kako bi se rairilo knjievno polje. Ivan Maurani u svom djelu '' Smrt Smail-age engia upotrebljava u genitivu mnoine oblike: konjah, sokolovah, srdacah, gorah Po Veberovom miljenju zagrebaka kola ne treba odbacivati ni dvojinske oblike na ima ( ama). Veber u ''Slovnici hervatskoj'' ne spominje mogunost ikavskog ili ekavskog kao Babuki nego samo jekavskog za znak e. to se tie biljeenja vokalnog r Veber preporuuje er, a glas e uvrtava meu '' mukle glasnike''. Adolfo Veber Tkalevi napisao sintaksu 1862. '' Skladanja ilirskoga jezika'' i ''Slovnicu hervatsku '' 1871. pored mnogih rasprava i recenzija. Koncepciji jezinog kontinuiteta, izgraivanja stilizacije svih triju dijalekta Veber ostao vjeran do kraja ivota.

18

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

Meu pobornicima zagrebake kole bio Bogoslav ulek. Postao je glavni leksikograf izraujui standardnu terminologiju za mnoge znanstvene djelatnosti. Osobito je vaan njegov trojezini ''Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenog nazivlja''. Veliki oslonac naao u '' Nemako-ilirskom slovaru'' to su ga izdali 1842. Ivan Maurani i Josip Uarevi. Zahvaljujui toj vezi veliki je dio termina uao u hrvatsku svakodnevnicu i sauvao se do danas npr. kisik, vodik, duik, ugljik, kremen, krom, naklada, sustav, tlakomjer Od njega su dole i nove zamisli npr. da vie nema razloga da se pie e za sve reflekse jata kad su i netokavci i tokavci ikavci uili u kolama da e u knjievnim tekstovima treba izgovarati kao ie ili je. Zato ulek ak i mimo Veberove volje pie u asopisu ''Neven'', a zatim i u drugim djelima osobito u rjenicima, ie ( u dugim slogovima) i je ( u kratkim skogovima) umjesto e. Vatroslav Jagi 1864. objavljuje Gramatiku jezika hervatskoga koja se '' u viih razredih hervatskih gimnazijah '' ui '' uz povest knjievnu''. Budui da je novotokavska (i)jekavica, nadvladavi ikavicu, postala jedini pismeni jezik Hrvata , slavistiki kolovan V. Jagi nastoji to vie proniknuti u taj sustav, kako bi se lake mogla odrediti njegova izvanjska slika u pismu. Objavljujui raspravu ''Na pravopis'' u asopisu ''Knjievnik'' ( 1864-1866), on smatra: 1. da nije mogue povui otru granicu izmeu etimologikog i eufoninog pravopisa, pa doputa razliita rjeenja u razliitim kategorijama npr. vjeba, zgoda, rasipnik, ali i sladka, robski, gradski 2. da se fonem pie grafemom , a ne dijagramom tj 3. da se tzv. rogato e zamijeni s ie ili je kako je predlagao i ulek 4. da se fonem r pie tako i u vokalnoj slubi, a ne er 5. da treba napustiti morfem ah, upravo zavrno-h u imenikom genitivu mnoine jer je suvian. Nastale su tako dvije pravopisne prakse: jedna (Veberova '' Slovnica hervatska'') provodila se u kolama , a druga u javnom ivotu (Jagieva u asopisu '' Knjievnik''). 1877. veberovci su obranili-ah u genitivu mnoine i starije oblike u dativu, lokativu i instrumentalu mnoine, dok su trosmajerovci prihvativi Jagieva obrazloenja, uspjeli istisnuti e, er za vokalno r i tj za . Meutim i oni su zakomplicirali grafiju nekim svojim rjeenjima. Tako su htjeli da se: - dj pie u primjerima djevojka - dj bez toke oznaava npr. svadja - lj bi se rabilo za nesliven izgovor veselje, a lj bez toke za fonem ljubav Ta rjeenja nisu dobila odgovor i podrku od vlasti. Od Vebera se poeo udaljavati V. Jagi ije su postavke osobito kad je otiao iz Hrvatske postale vane i u Zagrebu. Pod tim je utjecajem dao noviju verziju hrvatskih imenikih nastavaka najprije Vinko Pacel u svojoj '' Slovnici'' (1860), a zatim Mirko Divkovi u ijem udbeniku '' Oblici'' nema vie genitiva mnoine na ah nego samo -a npr. goluba, jasena, konja, sela , a uz starije oblike u mnoini Dativ mnoine : jasenom, Lokativ mnoine: jasenih , Instrumental mnoine: jaseni, navode se za sva tri padea i oblik jasenima isto je tako u srednjem i enskom rodu. Jo su vei dio Jagievih miljenja prihvaali filolozi nove generacije to su se pojavili u zavrnim desetljeima 19. stoljea , poznati pod imenom hrvatski vukovci, tj. oni filolozi kojima je jezini uzor postalo djelo Vuka Karadia.

19

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

Hrvatski vukovci ( Tomo Mareti) Za razliku od stavova zagrebake filoloke kole koja je zagovarala morfoloki pravopis kola hrvatskih vukovaca na elu s Tomom Maretiem smatrala je da je bolje konsekventno provesti tzv. fonoloki pravopis. Veliki je oslonac u to pogledu Mareti nalazio u djelovanju ure Daniia koji je kao istaknuti filolog Karadieve orijentacije bio pozvan u Zagreb da u novoosnovanoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti organizira i zapone rad na ''Rjeniku hrvatskoga ili srpskog jezika''. uro Danii, kao prvi urednik Akademijina rjenika umjesto tadanjih diagrama dj, gj, lj, nj najprije predloio ,a zatim uveo znakove , g ,l ,n, kako bi se tono znalo kad se to ima itati kao jedinstven glas ( roen, svjedogba, lubav, negov), a kada nesliveno dj (djevojka), d ( nadivjeti), lj ( veselje, a ne vesele), nj ( kamenje, a ne kamene) To je zapravo prijenos Karadieva principa iz irilice u latinicu. Put je uveo Karadi kad je u srpsku irilicu uveo latinino j. Vuk-Daniievim stopama krenuo je meu prvima Pero Budmani koji je objavio '' Grammaticu della lingua serbo-croata'' 1867. u Beu. Tada je po prvi puta upotrijebljena polusloenica srpsko-hrvatski. Mareti je zagovarajui fonoloki princip u pravopisu, elio ujedno pokazati da u povijesti hrvatskoga pismenog jezika to nije nita novo. Takvu je miljenju trebala posluiti njegova knjiga '' Historija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima'' 1889. Ta knjiga sadri dvije osnovne teze, eksplicitnu i implicitnu. - Eksplicitna je da su stari hrvatski pisci '' skrajali sebi azbuku'' prema stranim uzorima , kao da glagoljice i irilice nikada nije na svijetu bilo. - Implicitna je da se u dopreporodnom razdoblju od Bernarda Splianina 1495. do Marijana Jajia 1833. u Hrvatskoj pisalo kojekako , bez sustava to se vidi da je samo sedam fonema biljeeno istim znakom: a, b, d, l, o, p, r, stoga se po Maretievom miljenju na hrvatskoj latinici ne moe nita graditi to je vidljivo iz neuspjeha filolokih kola, pa i zagrebake. Novija su istraivanja pokazala da Mareti nije imao pravo jer su hrvatski latiniari i pored stranog utjecaja, itekako ugledali na glagoljicu i bosanicu. Osim toga u hrvatskoj su se latinici za vie od polovice fonema upotrebljavali isti grafemi od naih poetnih latinikih tekstova do preporoda. Maretiu je bilo stalo samo da dokae da je u starijim tampanim djelima hrvatske knjievnosti dolazilo do izraaja fonetiki nain pisanja. Prevladala je ona struja koja je prevladavala i u politici. Po narudbi Khuena Hedervarya izradio je Ivan Broz na fonolokim naelima ''Hrvatski pravopis'' 1892. koji je postao obvezatan u kolstvu. Brozov pravopis je bio umjeren iako nije bio iz zagrebake filoloke kole. Od novih grafemskih rjeenja Broz prihvaa samo Daniiev znak koji su mnogi kritizirali jer je '' nezgodno graen''. Najvanija knjiga hrvatskih vukovaca je '' Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika'' Tome Maretia to se pojavila 1899. godine. Time je Mareti propagirao da se novotokavski knjievni jezik ne moe kodificirati na osnovi djela hrvatskih pisaca druge polovine 19. sr. Jer taj jezik ima mnogo netokavskih elemenata u skladu s principima zagrebake filoloke kole. Klasini se oblik novotokavtine moe nai samo u Karadievim i Daniievim djelima pa se i na toj podlozi jedino moe napisati normativna gramatika za Hrvate i Srbe jer im je jezik isti. Kritika Maretieve gramatike je bilo mnogo. Meu prvima je bio V. Jagi koji je do tada bio blii martievcima nego li veberovcima, ali mu je smetalo to se

20

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

gramatika tako ograniena korpusa pretpostavlja jeziku onodobne hrvatske knjievnosti ije '' korijenje tokavskoga knjievnog jezika see dublje u prolost''. I sljedbenici zagrebake filoloke kole poglavito Veber, iznosili su razloge svojeg neslaganja jednako kao i dio dalmatinskih pisaca kod kojih je oporba bila toliko jaka da su neki zahtijevali ak povratak tokavskoj ikavici. Najotriji je bio Antun Radi koji je reagirao u asopisu '' Obzor''. On smatra da to nije gramatika ni hrvatskoga ni knjievnog jezika. Hrvatskoga jer se u gramatici ne vidi istina da su Hrvati sa svojom knjievnou meu prvim narodima kulturne Europe, svoj knjievni jezik imaju od vremena renesanse. U toj se gramatici ne vidi ime nijednoga hrvatskoga knjievnika, ve se vidi samo Vuk. Smatra da je Vuk samo prevodio i izdavao narodne pjesme i pripovijetke, ali nije napisao nijedno knjievno djelo. Tko ignorira hrvatsku knjievnost i hrvatske knjievnike taj ne pie i ne moe napisati gramatiku hrvatskoga knjievnog jezika. Unato svemu Maretieva Gramatika je odigrala vanu ulogu u hrvatskoj jezinoj povijesti. Ponajprije on je bio izvrstan filolog. Uvrstio je novotokavski dijalekt kao osnovicu standardnoga jezika. Postalo je vano samo kako se govori, a ne kako se pie ili se pisalo. Afirmaciji Vuk-Daniieve filoloke kole mnogo je pridonio i '' Rjenik hrvatskoga jezika'' to ga je zapoeo pisati Ivan Broz, a zavrio Franjo Ivekovi 1901. Ovo djelo bi se moglo nazvati i rjenik srpskoga jezika , i da su ga napisali Srbi tako bi se zasigurno i zvao. Vukovci su radili na jedinstvenom jeziku jednoga naroda dvojakoga imena, a pored svega imali su potporu Khuenove maarske vlasti jer su podravali njihovu politiku.

DVADESETO STOLJEE
Suvremeni pogledi na hrvatski knjievni jezik U poetnim desetljeima 20. st. pisci su hrvatske knjievnosti nastavljali ipak liniju vlastitog gledanja na jezini razvoj, ne odbacujui sasvim olako hrvatsku standardnojezinu praksu i bogatstvo svoga knjievnoga izraza. Ta je praksa bila uvrivanje standardnoga oblika na novotokavskoj ijekavskoj osnovici. Ona je obuhvatila i jezinu praksu srpskoga naroda u Hrvatskoj ,ali je takoer kod mnogih hrvatskih pisaca prihvaala i izraajnije mogunosti drugih hrvatskih narjeja ( akavskog, kajkavskog i ikavsko-tokavskoga) ugraivanih kroz stoljea u pismeni jezik. Stoga je standardni jezik, to je zaivio u hrvatskoj knjievnosti na poetku 20. st. imao istu novotokavsku osnovicu koja je, osim Hrvata, sluila za standardni jezik Srbima, Crnogorcima i Muslimanima. Kod Hrvata proces standardizacije je bio postepen i dui zbog pismenog jezika sa tri dijalekta. Hrvatski pisci nisu eljeli pristati uz vukovce pa u svoja djela npr. A. enoa unosi poneki kajkavizam. A. G. Mato roeni tokavac u pjesmi ''Hrastovaki nokturno'' unosi kajkavski stih, V. Nazor , pie pjesmu pod naslovom '' Hrvatski jezik'', takoer u svoju novelu '' Veli Joe'' unosi akavske stihove. Toj se liniji prikljuio i Nikola Andri sa svojom knjigom '' Brani jezika hrvatskoga'' 1911. U njoj Andri na mnogo mjesta govori o hrvatskim posebnostima u okviru ireg korpusa novotokavskog ijekavskog standarda.

21

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

Nasuprot stavu knjievnika su vukovci i Tomo Mareti. Mareti objavljuje novu knjigu '' Hrvatski ili srpski jezini savjetnik'' 1924. nastavljajui praksu da svaka generacija ili filoloka kola iznese svoj stav o '' barbarizmima''. Sami savjeti u knjizi su pisani ijekavski, uvod je napisan na ekavici. Podvrgao je kritici neke rijei u prvom redu kajkavizme koje naziva nelogizmima, provincijalizmima i dijelektizmima. Udara na mnoge rijei koje su se odavno rabile i nale svoje mjesto u ulekovom rjeniku npr. glazba, isusovac, povijest, slovnica, tvornica, tvrtka, uionicaSmatrao je da tek od Vuka poinje knjievni jezik za Hrvate i da taj jezik tek treba uiti, mnogi su se hrvatski intelektualci oslanjali u svojim djelima na, stoljeima izgraivanu, hrvatsku tronarjenu knjievnojezinu okomicu. Pritisak je vukovaca bio sve vei. Broz-Boranievu pravopisnu praksu u Hrvatskoj 1929. zamjenjuje '' Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i strune kole'' izdano od Ministarstva prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Spomenuto ''Pravopisno uputstvo'' polazi od konstatacije da se u svim kolama ve upotrebljava jedan pravopis zasnovan na velikoj jezinoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadia. Zato se odreuje nain pisanja i da nijedan udbenik ne moe biti odobren za kolsku knjigu ako nije izraen po ovim pravilima. Na temelju takve odredbe uveden je Believ pravopis, dok je Dragutin Borani 1930. objavio novo izdanje svoga pravopisa s napomenom da je to peto izdanje '' preraeno prema propisima Ministarstva prosvjete'' Otpor takvu stanju pruali su kjnievnici i jezikoslovci, okreui se prouavanju kajkavskoga izraaja. Tako je Stjepan Ivi u Akademijinu ''Ljetopisu'' o 100 obljetnici hrvatskoga narodnoga preporoda svoj magistralni rad pod naslovom '' Jezik Hrvata kajkavaca'' 1936. Istodobno se javlja sve vei broj pjesnika koji pored tokavskih stihova piu akavski i kajkavski. Jedan od njih je Miroslav Krlea u '' Baladama Petrice Kerempuha''. 1930. nastaje '' Antologija akavske lirike'' . Neki su jezikoslovci svoje poglede iznosili u asopisu ''Hrvatski jezik'' , odnosno poput Petra Guberine i Krune Krstia, knjiicu pod naslovom '' Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika'' 1940. Tu se postavlja pitanje zato se dogaaju sve te promjene u jezicima. Odgovor nalaze u tome jer su materijalni i duhovni ivoti razliiti kod razliitih naroda. Jezik ide stopu u stopu s narodom. U vrijeme drugog svjetskog rata do izraaja dolaze drugaiji pogledi na jezik. Vlasti u Hrvatskoj pokuavaju prekinuti razvoj srpskohrvatskog jezika koji se smatrao jedinstvenim. Zato prekidaju i s tadanjim Boranievim ''Pravopisom hrvatskoga ili srpskog jezika'' , propisujui tzv. korijenski. Hrvatski dravni ured izdaje 1942. '' Koriensko pisanje'', a zatim i '' Hrvatski pravopis'' 1944. Pravopis je donio ovakve odredbe: 1. Hrvatski je pravopis u naelu korijenski tj. etimoloki, on pazi na postanak rijei, uva glavni dio rijei ( korijen i osnovu) i vezu s drugim rijeima. 2. U suglasnikim skupovima ostavlja netaknute suglasnike koji se u govoru mijenjaju ili izostavljaju po glasovnim zakonima. Tako valja pisati vrabca, nadkriliti, jedanput, bolestnik premda se govori vrapca, natkriliti, jedamput, bolesnik. Kod rijei s ijekavskim izgovorom glavno se pravilo moe svesti na ovu odredbu:

22

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

Dvoglas koji je postao od e (jat), pie se u dugom slogu ie ( diete), a u kratkom je (djeca). AVNOJ je u ratno doba donio odluku da se sve njegove odredbe, odluke, naredbe i proglasi moraju objavljivati na etiri jezika i to na srpskom, hrvatskom, makedonskom i slovenskom. 1952. Hrvatsko filoloko drutvo iz Zagreba pokrenulo poslijeratni pravopis i ''Jezik'' asopis za kulturu hrvatskoga knjievnoga jezika na elu s Ljudevitom Jonkeom. 1954. NOVOSADSKI DOGOVOR odredio: - da je Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik. Stoga je i knjievni jezij koji se razvio oko Beograda i Zagreba jedinstven sa dva izgovora ijekavskim i ekavskim. - u nazivu jezika nuno je istaknuti oba sastavna dijela - zajedniki jezik treba imati zajedniki pravopis. Objavljene su dvije verzije pravopisa: jedna u Zagrebu latinicom i druga u Novom Sadu irilicom. Zagrebaka verzija nosi naslov '' Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnoga jezika'' 1960. Prodor vokabulara srpske knjievne sredine sve se vie irio po Hrvatskoj. Smatralo se da je dovoljno ekavske izriaje ijekavizirati, pa da postanu hrvatski. Tako su se udomaile u Hrvatskoj rijei objezbjeenje , uvjerenje Ekavski pisani originalni knjievni tekstovi nisu se smjeli ijekavizirati. 1967. dolazi do izdavanja '' Rjenika hrvatskosrpskoga knjievnog jezika''. Pojava spomenutog rjenika izazvala je buru negodovanja. Rad je na Rjeniku dviju Matica u Hrvatskoj najprije usporen ,a onda i obustavljen. Sve vei otpor slio se u '' Deklaraciji o nazivu i poloaju hrvatskoga knjievnog jezika'' koja je nastala u Matici Hrvatskoj, a potpisale su je brojne hrvatske kulturne i znanstvene ustanove. Deklaracija je objavljena 17. oujka 1967. u njoj stoji: - ravnopravnost obuhvaa da svaki narod mora uvati atribute svoga nacionalnoga postojanja - meu tim atributima vanu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojima se hrvatski narod slui - neotuivo je pravo da svaki narod svoj jezik naziva vlastitim imenom - u praksi je dominantnu ulogu dravnog jezika odigrao srpski jezik Zbog toga hrvatske kulturne ustanove smatraju da se Ustavnim propisom treba utvrditi jasna i nedvojbena jednakost etiriju knjievna jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga. Dravne su se vlasti okomile na Deklaraciju i na njezine potpisnike .Hrvatski su jezikoslovci nastavili rad u tiini radei na projektu velike hrvatske gramatike i zapoeto je prikupljanje grae za obradu rjenika hrvatskoga knjievnog jezika. 1971. izraen je i tiskan '' Hrvatski pravopis'' trojice autora: Stjepana Babukia, Boidara Finke i Milana Mogua. U Karaorevu je iste godine na sjednici CK SKJ dolo do zabrane pravopisa. Samo jezina osnovica je bila u sreditu znanstvene pozornosti. Zaboravljala se ili zanemarivala jezina nadogradnja po kojoj je svaki jezik, oslanjajui se na svu puninu tradicionalnog narodnoga izraza, postojao nosilac razliitih izraajnih vrijednosti. Zaboravljeno je ili zanemareno opisivanje i prouavanje autonomnoga razvoja iz kojeg je potekao standardni jezik za svaki narod i po kojemu jest za njega knjievni jezik standardan. Poznato je naime , da je knjievni jezik pismeni

23

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

jezik, a standardni postoji svojom povijesnou i bitno je odreena njegova funkcija procesom same standardizacije. Svaki je standardni jezik po svojoj osnovici jezik, ali je po svojoj postupnoj kulturnoj i civilizacijskoj nadogradnji postajao i postao standardan. Zbog toga se relativno rano, jo prije Deklaracije, bila iskristalizirala tvrdnja da hrvatski ili srpski jezik nije jedinstven ve vievarijantan. Varijanta nekog standardnog jezika i jest jedini nain njegova postojanja i funkcioniranja, i to na temelju posebnih uvjeta standardizacije unutar povijesno izraslog kolektiva koji se uz druge takve kolektive slui istim standardnim jezikom. Svaka je standardnojezina varijanta i sama standardni jezik, i to onaj kojeg je varijanta. Vievarijantan standardni jezik moe se pojaviti samo u jednoj od svojih varijanti koja tada i jest potpuni standardni jezik. Stoga se opravdano smatralo da i tzv. zapadna varijanta standardne novotokavtine svojim obiljejima i svojim izraajnim mogunostima predstavlja sav hrvatski knjievni jezik , sve njegove dijaletske hipostaze, svu batinu koju su mu namrla njegova stoljea. Vievarijantan standardni jezik ima vie specifinih povijesti iz kojih su izrasle i kojima su odreene sve njegove varijante. S toga je gledita bilo jasno da se, opisujui jezik knjievnih tekstova ijekavske novotokavtine s naslijeenim vokabularom hrvatske knjievne tradicije, opisuje hrvatski knjievni jezik. To pokazuje nekoliko prirunika i udbenika nastalih unato protivljenju vlasti kao npr. 1.''Pregled gramatike hrvatskoga knjievnog jezika'' ,1973.( autori Stjepko Teak i Stjepan Babi) 2. ''Osnove fonetike i fonologije hrvatskoga knjievnog jezika'' ,1974.(autori Dragutin Rosandi i Josip Sili) 3. ''Osnove morfologije i morfostilistike hrvatskoga knjievnog jezika'' ,1979. ( autori Dragutin Rosandi i Josip Sili) 4. ''Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog jezika'',1979. (grupa autora) 5. ''Tvorba rijei u hrvatskom knjievnom jeziku'', 1986.( autor Stjepan Babi) 6. ''Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika'', 11986. ( autor Radoslav Katii) Upravo zato to su opisivali hrvatski jezini standard, oni su utemeljeno nosili hrvatsko ime jezika. Ljudevit Jonke pie vanu raspravu o djelovanju zagrebake filoloke kole u 19. st. koje su produbile povijesno razumijevanje hrvatskoga knjievnog jezika. Sve se vie uvrivala spoznaja da povijest hrvatskoga jezika treba biti '' prikaz cjelovitoga tijeka'', a ne nabrajanje specifinih osobina po kojima se razlikuje od svih drugih usporedivih razvoja'' jer je '' cjelovitost upravo kulturni izraz hrvatskoga naroda i izvire iz povijesti njegovih ostvarenja.'' Osobitu je ulogu odigrala rasprava Dalibora Brozovia pod naslovom '' Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutra junoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske knjievnosti''. 1978. Ta je rasprava dala prvi cjelovit pregled hrvatske jezine povijesti i njezinu periodizaciju. 1978. je objavljena i knjiga Zlatka Vincea '' Putovima hrvatskoga knjievnog jezika'' , autor usmjerio pozornost na razdoblje od osvita narodnog preporoda do sutona zagrebake filoloke kole potkraj 19. stoljea.

24

POVIJEST HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

LITERATURA:
Milan Mogu: ''Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika'' Zlatko Vince: ''Putovima hrvatskog knjievnog jezika''

PITANJA:
1.) 2.) 3.) 4.) 5.) 6.) 7.) 8.) 9.) Razlika izmeu tokavskog i novotokavskog jezika Jezik administracije Sve hrvatske gramatike do 20. st. Povijest hrvatskog pravopisanja Belostenec Gazophilacyum to se dogaalo u jeziku izmeu dva svjetska rata Razlika izmeu hrvatske i maarske standardizacije Djelo Vjekoslava Babukia Borba filolokih kola

25