PERIODIZACIJA HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA

- periodizacija prema: Dalibor Brozović, Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih
slav. jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrv. književnosti

- Brozović povijest hrvatskoga književnoga jezika dijeli u 2 velika razdbolja:

1) PREDSTANDARDNO (9. − 2. pol. 18. st.) − dijeli se na 3 razdoblja
2) STANDARDNO (2. pol. 18. st. − 20. st.) − dijeli se na 3 razdoblja

Predstandardno razdoblje
1. RAZDOBLJE PREDSTANDARDNOG RAZDOBLJA − od kraja 9. do kraja 15. st. (3 faze):
 1. FAZA − od 9. do pol. 12. st.
- čakavsko-hrvatskocrkvenoslavenski amalgam jedini je hrv. pismeni jezik
- glagoljica je jedino pismo
- latinicom se piše samo latinski

 2. FAZA − od pol. 12. st. do kraja 13. st.

- stiže ćirilica (današnja srednja i južna Dalmacija, Dubrovnik, Bosna, Slavonija)
- čakavština sa smanjenim udjelom hrvatskocrkvenoslavenskih elemenata (proctor uporabe glagoljice)
- štokavština i južna čakavština, s jakim utjecajem sjeveročakavsko-hrvatskocrkvenoslavensl. amalgama
(proctor uporabe ćirilice)

 3. FAZA − od 14. do kraja 15. st.

- pojavljuje se latinica (širi se u sve hrv. krajeve)
- prije 14. st. na latinici su zapisana hrv. vlastita imena (osobna i zemljopisna) ili citirane riječi u
inojezičnim, uglavnom latinskim, tekstovima
- glagoljica postupno dobiva pokrajinsko značenje

 2 POSLJEDICE:
a) glagoljica gubi priliku da postane općehrvatsko pismo
b) čakavsko-hrvatskocrsl. amalgam neće postati hrv. standardni jezik
 - problem čak-hrvatskocrsl. amalgama kao budućega hrv. stand. jezika (RIJEŠENO)
- latinica je postala dominantno pismo zato što se u hrv. zemljama već upotrebljavala za latinski i
talijanski jezik
- koegzistiraju 3 pisma, ali latinica se mora učiti zbog latinskog jezika, a hrvatski se može pisati svim
trima pismima

2. RAZDOBLJE PREDSTANDARDNOG RAZDOBLJA − 16. st.

- nastanak i razvoj pokrajinskih književnosti
- problemi:
a) izbor između čak. i štok. pismenog jezika
b) izbor između latinice i zapadne ćirilice
c) javlja se kajkavski knjiž. jezik
- nastaju 2 teritorijalna kompleksa:
1) JUGOISTOČNI (štokavsko-južnočakavski)
2) SJEVEROZAPADNI (kajkavsko-sjeveročakavski)

 JUGOISTOČNI KOMPLEKS
- izbor narječja za temelj pisanomu jeziku (štokavsko ili čakavsko narj.)
- izbor pisma − latinica ili zapadna ćirilica (NIJE RIJEŠENO)
- u obama pitanjima vlada ravnoteža

 SJEVEROZAPADNI KOMPLEKS
- glagoljica postaje rubno pismo

3. RAZDOBLJE PREDSTANDARDNOG RAZDOBLJA − 17. i prva pol. 18. st.

a) JUGOISTOČNI KOMPLEKS (štokavsko-južnočakavski)
- izbor pisma − latinica (bosanskohercegovački franjevci)
- izbor narječja − štokavština (čakavština se više ne javlja kao pisani jezik sve do poč. 20. st.)
- novi problemi:
▪ ikavština ili jekavština (NIJE RIJEŠENO)
▪ koji tip štokavske osnovice u pismenom jeziku (RIJEŠENO)

2
 - bosanski novoštokavski razgovorni i pismeni jezik
- (nenovoštokavski govori gube bitku)
- Biblija Bartola Kašića − ijekavska štokavština (uzor bosanski novoštokavski razgovorni jezik)
- franjevci − teže prema ikavštini

b) SJEVEROZAPADNI KOMPLEKS (kajkavsko-sjeveročakavski)

- latinična i glagoljična čakavska pismenost
- kajkavski knjiž. jezik postaje polifunkcionalan
- kajkavsko-čakavska (hibridna) pismenost “Ozaljskoga kruga” (zrinsko-frankopansko-viztezovićevskog
tipa)

Standardno razdoblje
4. RAZDOBLJE − od 2. pol. 18. st. do HNP-a
a) JUGOISTOČNI KOMPLEKS
- novoštokavski pismeni jezik u procesu standardizacije; bez jedinstvene grafije
- 2 latinične grafije: • dalmatinska
• slavonska
- ikavština ili ijekavština? − tezulja naginje u korist ijekavštine (NIJE RIJEŠENO)
- 3 slabe točke: ▪ ortografijska neujednačenost
▪ pitanje novoštokavske deklinacije
▪ šćakavizam ili štakavizam?
 prve 2 točke nisu riješene
 šćakavizam ili štakavizam − RIJEŠENO u korist štakavizma (svi hrv. štokavski
govori,ikavski i ijekavski jesu novoštokavski; štokavski su govori međusobno sličniji)
- šćakavci unose u jezik štakavizme (obrnuto nikada!)
- čakavci i kajkavci osvrću se na štokavsku pismenost (obrnuto nikada!)
- novoštokavski pismeni jezik − prvi hrvatski iznadregionalni pismeni j. nakon hrvcrsl. jezika

b) SJEVEROZAPADNI KOMPLEKS
- kajkavski pismeni jezik u procesu standardizacije, grafija prilično sređena, gramatička norma također,
integracija hibridnoga jezika, utjecaji jugoistočnoga kompleksa sa slavonske strane

3
5. RAZDOBLJE − HNP do kraja 19. st.
- napuštanje kajkavskoga knjiž. jeizka
- unificiranje grafije u doba HNP-a (RIJEŠENO)
- uklonjeno ikavsko-ijekavsko dvojstvo
- novi problemi: ▪ morfonološki ili fonološki pravopis (RIJEŠENO u korist fonološkog pravopisa)
▪ starija ili novoštokavska deklinacija (RIJEŠENO u korist novoštokavske dekl.)

6. RAZDOBLJE
- konsolidacija standard
- rađanje novočakavske i novokajkavske dijalektalne beletristike

TISKARSTVO U HRVATSKOJ I SENJSKA I RIJEČKA GLAGOLJSKA TISKARA

- začeci tiskarstva: 1455. u gradu Mainzu J. Guttenberg tiska Bibliju u 42 retka → Guttenbergova galaksija
- prva hrv. tiskana knjiga: Misal po zakonu rimskoga dvora (22. 2. 1483.) − 28 godina nakon prve europske
tiskane knjige; ne znamo gdje je tiskan, nemamo kolofon; uz nas još i Crnogorci, prije nas jedino Česi, a
poslije nas istočni Slaveni (Rusi, Ukrajinci)

HRVATSKE INKUNABULE
- inkunabula (lat. posteljica)
- 6 glagoljičnih, 3 latinične, 0 ćiriličnih
GLAGOLJIČNE:
1. Misal po zakonu rimskoga dvora (22. 2. 1483, mjesto tiskanja nepoznato)
2. Brevijar po zakonu rimskoga dvora (1491, mjesto tiskanja Kosinj?)
3. Ispovid (1492, mjesto tiskanja nepoznato)
4. Baromićev brevijar (1493, Venecija)
5. Senjski missal (1494, Senj)
6. Spovid općena (1496, Senj) − jedina hrv. neliturgijska galagoljična incunabula

LATINIČNE:
1. Molitvenik (1490, mjesto tiskanja nepoznato, pripada dubrovačkom jez. tipu)

4
 2. Oficij (1490, mjest tiskanja nepoznato)
3. Lekcionar Bernardina Splićanina (1495, Venecija)
 najstariji točno datiran
 knjiga čitanja; utjecao na oblikovanje standard

*ZANIMLJIVOSTI*
- Nikola Modruški, Posmrtni govor kardinalu Petru Riariju (1474, Rim)
 prva tiskana knjiga hrv. autora
- Juraj Šižgorić, Elegiarum et carminum libri tres (1477, Venecija)
 prva tiskana pjesnička zbirka hrv. autora

SENJSKA GLAGOLJAŠKA TISKARA

- djelovala od 1494. do 1508.
- objavila 7 knjiga (od toga 2 inkunabule):
1. Senjski missal (1494)
2. Spovid općena (1496)
3. Naručnik plebanušev (1507) − upute za vođenje župa
4. Meštrija od dobra umrtija (1507. ili 1508)
5. Tranzit sv. Jerolima (1508)
6. Mirakuli slavne deve Marije (1508)
7. Senjski korizmenjak (1508) − korizmene propovijedi poznatoga franjevca Roberta Carraciola
- Blaž Baromić − voditelj senjske glagoljaške tiskare
- Grgur Senjanin − tiskar
- Jakov Blažilović, Silvestar Bedričić, Pero Jakovčić − prevoditelji

RIJEČKA GLAGOLJAŠKA TISKARA

- djelovala od 1530. do 1531.
- objavila 6 naslova:
1. Psaltir (1530) − početnica, molitve
2. Oficij rimski (1530) − molitvenik
3. Misal hrvacki (1531) − najopsežnije djelo otisnuto u riječkoj tiskari

5
 4. Knjižice krsta (1531) − ritual
5. Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (1531) − povijesno djelo
6. Od bitija redovničkoga knjižice (1531)
 posljednje tiskano Kožičićevo djelo o tome kakav redovnik mora biti
- Šimun Kožičić Benja − voditelj riječke glagoljaške tiskare
− nastojao popraviti jezik hrv. glagoljaških knjiga (predgovor djelu Knjižica od
žitija rimskih arhijerejov i cesarov, tzv. Pismo Tomi Nigru, trogirskom biskupu)

TISKARSTVO U VENECIJI (Glagoljica)

1. Bukvar (1527) − najstarija hrvatskoglagoljska početnica
2. Misal Pavla Modrušanina (1528)
3. Brozićev brevijar (1561)

ĆIRILIČNE TISKANE KNJIGE

- Dubrovački molitvenik i Petnaest molitava sv. Brigite (Venecija, 1512)
 najstarije hrvatske ćirilične tiskane knjige
 jezik štokavskoijekavski dubrovačkoga kraja

TISKARSTVO U SREDIŠNJOJ HRVATSKOJ (do 17. st.)

- putujuća tiskara Ivana Manlijusa u Nedelišću i Varaždinu
1. Ivan Pergošić, Decretum (Nedelišće, 1574) − najstarija kajk. tiskana knjiga
2. Antun Vramec, Kronika (Ljubljana, 1578)
3. Antun Vramec, Postilla (Varaždin, 1586) - propovijedi

HRVATSKA PROTESTANTSKA TISKARA

- mjesto tiskanja: Urach kod Tübingena i Regensburg (samo 1 knjiga iz 1568)
- tiskara Hansa Unganda
- tronarječno
- razdoblje tiskanja: 1561. − 1565.
- 28 tiskanih knjiga: 14 glagoljicom, 8 ćirilicom, 6 latinicom
- najznačajnije djelo: Prvi el Novoga testamenta (1562), Drugi del Novoga testamenta (1563)
- priređivači: Antun Dalmatin, Stipan Konzul Istranin

6
 - namjera: prevesti Sveto pismo na jezik prihvatljiv čakavcima, štokavcima i kajkavcima
- jezik: čakavski, s elementima crkvenoslav. i slovenskog j.
 OSTALA DJELA PROTESTANTSKE TISKARE:
- Razgovaranje meju papistu i jednim luteranom (1555)
 polemika, prva hrv. protestantska knjiga
- Tabla za dicu (1561) − početnica
- Proroci (1564) − starozavjetna knjiga

ISTOČNOSLAVENIZACIJA HRVATSKIH LITURGIJSKIH TISKANIH KNJIGA (17. i 18. st.)

- prevoditelji: ▪ Rafael Levaković
▪ Mateo Karaman
▪ Matej Sović
▪ Ivan Paštrić
 prevodili Bibliju i stavjali istočne elemente
 ljudi radije išli na latinske mise
- Misal rimskij (Rim, 1631.) − priredio R. Levaković → početak istočnoslav. hrvatskoglag. tekstova
- uvedene ukrajinske i bjeloruske jezične crte
- Rim želi da se za sve katoličke Slavene oblikuje zajednički slavenski liturgijski jezik

 ČAKAVSKI KNJIŽEVNI JEZIK

- od 17. st. nema velikih čakavskih pisaca
- Marko Marulić, Judita (1521) − splitska čakavština
- 16. st. − procvt i vrhunac čakavštine
- svi dubrovački pisci imaju dosta čakavizama
▪ hvarski krug: Hektorović, Benetović, Lucić
▪ zadarski krug: Zoranić, Karnarutić, Baraković
- sredinom 18. st. čakavština nestaje iz književnosti

 ŠTOKAVSKI KNJIŽEVNI JEZIK

A) DUBROVNIK I OKOLICA
- 16. st. − pojava južne ijekavske štokavštine (utjecaji iz Hercegovine) u dubrovačkim književnim
tekstovima

7
 ▪ pojava RANJININA ZBORNIKA: Šiško Menčetić, Džore Držić
▪ ostali: Marin Držić, Mavro Vetranović, Dominko Zlatarić, Dinko Ranjina
- 17. st. − vrhunac dubrovačke književnosti
▪ autori: Ivan Gundulić, Junije Palmotić, Ivan Bunić Vučić
- pitanje staroga dubrovačkoga jezika − 2 teorije:
1. čakavski − naknadno štokaviziran
2. štokavski s dosta čakavskih elemenata
 prema J. Vončini vjerojatnija je prva teorija

B) BOSNA
- 17. st. − djeluje protureformacijska književnost
▪ bosanski pisci svoj jezik zovu: slovinski, ilirički, bosanski, a katkada i hrvatski
▪ najpopularniji bosanski pisac puna 2 stoljeća je MATIJA DIVKOVIĆ
 piše staroštokavskim, istočnobosanskim, ijekavsko-ikavskim govorom
 jekavsko-ikavski pišu: Pavao Posilović, Ivan Bandulavić, Stjepan Matijević, Ivan Ančić
▪ franjevci − ključna uloga u formiranju hrv. standard
▪ franjevačka pisana praksa − zajednička dalmatinsko-bosansko-slavonska
- 18. st. − u djelima bosansko-hercegovačkih pisaca prevladavao je ikavski štokavski govor, što je već
bio književnim jezikom srednje Dalmacije (Grabovac, Kačić) i Slavonije (Kanižlić, Relković)

C) DALMACIJA
- Grabovac, Kačić − obraćaju se običnom puku, kojemu mora biti blizak taj jezik
- Dubrovčani − obraćaju se obrazovanim ljudima
- FILIP GRABOVAC − autor Cvita razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (1747)
 izravno se obraća selu
- ANDRIJA KAČIĆ MIOŠIĆ − Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756)
 pravi „narodni“ brevijar
 najutjecajnija knjiga 18. st. u oblikovanju standarda
 najizdavanija knjiga starije hrv. književnosti

D) SLAVONIJA

8
 - kao jezičnu osnovu uzimaju slavonske govore, ali uzore imaju u izgrađenom dubrovačkom govoru i
bosanskom književnom jeziku
- ANTUN KANIŽLIĆ − Kamen pravi smutnje velike (1780)
 uzoran jezik i stil

E) DODATAK
- Ivan Bandulavić, Pištole i evanđelja (1613)
 štokavska ikavica, za one krajeve u kojima se nije glagoljalo
- Bartol Kašić, Ritual rimski (1640)
 bosanska štokavština; za iste krajeve; jednoznačan slovopis
- u liturgiji i propovijedima proširio se štokavski kao opći jezik Hrvata

 KAJKAVSKI KNJIŽEVNI JEZIK

- 16. st. − početak kajkavske književnosti
▪ temelji: srednji vijek (Petrisov zbornik, Kolunićev zbornik, Vinodolski zbornik, Tkonski zb. i dr.)
▪ tiskane knjige: Pergošić: Decretum (1574), Vramec: Kronika (1578), Postilla (1586)
▪ kajkavski tekstovi nisu odraz govora, nego urbane kajkavštine (zagrebačko-varaždinski govor)
▪ Vramec unosi čakavske, štokavske i slovenske jezične crte
- 17. st.
▪ Nikola Krajačević, Juraj Habdelić, Boltižar Milovec
▪ J. HABDELIĆ u svoj rječnik unosi riječi zagorske (SZ kajkavski), majdačke (majdak = osoba iz
okolice Jatrebarskog; JZ kajkavski), solarske (čakavski), tukarske (tuka, s naveskom -koi; štokavski)
▪ termini: slovenski = kajkavski
kranjski = slovenski
horvatski = čakavski (kasnije, od 19. st., kajkavski)
▪ citat: predgovor Zercala marijanskog J. Habdelića (Vončina, 1988)
- 18. st.
▪ F. Sušnik, A. Jambrešić, J. Mulih, S. Fuček, T. Brezovački
▪ JURAJ MULIH − prvi kajkavac koji piše knjige “slavonskom štokavštinom”

 HIBRIDNII KNJIŽEVNI JEZIK

- termin hibridni skovao J. Vončina

9
 - J. Vončina: jezik „Ozaljskoga kruga“

- hibridnim jezikom pišu:

▪ popovi glagoljaši (Petrisov zbornik i dr.), hrvatski protestanti (S. K. Istranin, A. Dalmatin, J.
Cvečić), plemići Zrinski i Frankopani
▪ pišu tronarječno
▪ jezik zovu: općeni, sadašnji, razumni književni jezik
 žele zajednički jezik za sve Hrvate, a tek onda za druge narode
- drugi predstavnici: Nikola Dešić, Franjo Glavinić, P. R.Vitezović, Juraj Zrinski, Juraj Križanić
- tronarječnost potiču: Petar Zrinski, Katarina Ana Frankopan Zrinska, Fran Krsto Frankopan
- važni leksikografi: 1) Ivan Belostenec (Bilostinac Slavonac) piše Gazophylacium
 nastao prije 1675, tiskan 1740. (lat. škrinjica)
 djeluje na Zrinskog da se stvori knjiž. jezik na tronarječnoj osnovi
2) P. Ritter Vitezović, Lexicon latino-illyricum
 rukopis, 1698 − 1708.
- citat: A. Dalmatin, Prvi del novog testamenta (Vončina)
- hibridni književni jezik: od 15. do poč. 18. st.
- svjesno, namjerno oblikovan
- gramatičar Juraj Križanić
- „jezik ozaljskoga kruga“ i “hibridni jezik” − termini J. Vončine

POVIJEST HRVATSKE LEKSIKOGRAFIJE

- inicirali Talijani − trgovina na relaciji Ancona − Senj

HRVATSKI TISKANI RJEČNICI

- Pietro Lupis Valentiano, Opera nuova che insegna a parlare la lingua schiavonesca alli grandi, alli
piccoli et alle donne (Ancona, 1527)
 prvi hrvatski tiskani rječnik, ali nesamostalan, tiskan u okviru druge knjige
 tal.-hrv. i hrv-tal. rječnik
 više tal-hrv. konverzacijski priručnik nego rječnik
 mali rječnik (196 natuknica, 328 hrv. riječi)
 namijenjen talijanskim trgovicima koji su poslovno dolazili na našu obalu (Ancona − Senj)

10
- blago se javlja u drugim višejezičnim rječnicima:
a) česški: Sigismund Gelenius (Prag, 1537), Matouš Benešovski (Prag, 1587)
b) hrv. aneksni rječnici (strukovni rječnici):
▪ Bartol Đurđević (Antwerpen, 1544)
▪ Ivan Pergošić (Nedelišće, 1544)
▪ Šime Budinić (Rim, 1582)
▪ Juraj Dalmatin (Wittenberg, 1584)
c) njemački: Jeronim Megiser (Graz, 1592)

- Faust Vrančić, Dictionarium quinque nobillissimarum Europae liguarum Latinae, Italicae, Germanicae,
Dalmaticae et Ungricae (Rječnik pet najuglednijih jezija: lat, tal, njem, hrv. i mađ.) − Venecija, 1595.
 prvi naš samostalno tiskan rječnik
 ishodišni jezik latinski
 Valentin Putanec uzimao hrvatski kao polazišni jezik (IHJJ)
 ima 5 stupaca; 5800 hrv. riječi (večina čak, ali ima i štok.)
 Vrančić je prvo izrađivao lat.-tal.-njem. rječnik, zatim hrv.-mađ. i spojio ih u jednu cjelinu
 rječnik sadrži popis riječi što su ih Mađari usvojili od Hrvata (prvi sustavniji pokušaj
etimološkog razmatranja leksičkoga blaga)
 građa čakavska, ali i štokavska, samo djelomice kajkavska

- Petr Loderecker, Dictionarum septem diversarum linguarum, videlicet Latine, Italice, Dalmatice,
Bohemice, Polonice, Germanice et Ungarice (Prag, 1605)
 2 dijela: sedmojezični rječnik s latinskim kao polaznim
 lat.-tal.-hrv.-češ.-polj.-njem.-mađ. rječnik → prvi dio
 prvi u kojem je hrvatski ishodišni jezik → u drugom dijelu
 drugi dio: 6 obratnih dvojezičnih rječnika u kojima su polazni tal., hrv., češ., polj.. njem., mađ.
jezik, a latinski drugi jezik (po uzoru na Vrančića)
 60 str., ima hrvatsko-latinski rječnik
 nesamostalno leksikografsko djelo
 de facto prvi rječnik s hrvatskim kao polaznim jezikom (obično se to prvenstvo veže uz
Mikaljin rječnik Blago jezika slovinskoga, koji je samostalan)

- Jakov Mikalja, Blago jezika slovinskoga (Loreto, 1649; Ancona, 1651)

11
  donosi štokavske, čakavske i kajkavske riječi → naddijalektna namjena
 rječniku dodana gramatika (Gramatika talijanska ukratko ili kratak nauk za naučiti latinski
jezik)
 jezični priručnik katoličkim misionarima
 Mikalja djelovao kao „ilirski“ misionar u loretu
 rječnik dovršava u Anconi
 prvi samostalni rječnik s hrvatskom kao natukničkom stranom
 hrvatsko-talijanski rječnik
 25 000 − 30 000 natuknica
 sadrži prikaz pravopisa na latinskom i hrvatskom jeziku i gramatiku talijanskoga jezika

- Juraj Habdelić, Dikcionar ili reči slovenske (Graz, 1670)

 školski rječnik namijenjen učenicima
 prvi hrv. kajkavski rječnik (slovenski = hrv. kajkavski knjiž. jezik)
 hrvatsko-latinski rječnik
 10 000 natuknica
 đaci uče latinski prevodeći s hrvatskog jezika
 unosio čakavske i štokavske riječi
 drži da su male razlike među hrv. narječjima (lehko ~ lahko, osem ~ osam…)

- Ardelio Della Bella, Dizionario italiano, latino, illirico (Venecija, 1728)

 jedan od najboljih hrvatskih stranih rječnika
 talijansko-latinsko-hrvatski rječnik
 građa preuzeta od dubrovačkih i dalmatinskih pisaca (pretežito dubrovačkih)
 donosi štokavske (jekavske), ali i čakavske riječi
 više od 30 000 tal. natuknica, u indeksu oko 18 000 riječi
 velik Della Bellin prinos u stvaranju pravnog, matematičkog i fizikalnog nazivlja
 skupio i iznio mnoštvo bogoslovnih termina
 dobra strana rječnika: rječničkim blagom starih čak. pisaca može se obogatiti i književni
jezik građen na jekavsko-štokavskoj narječnoj osnovici

- Ivan Belostenec, Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarum (lat.-hrv. dio) i

Gazophylacium Illyrico-Latinum (hrv.-lat. dio) − Zagreb, 1740
 veliki lat.-hrv. i hrv.-lta. rječnik
 rječnik hibridnoga knjiž. jezika

12
  uporaba kontaktnih sinonima
 J. Vončina: Bilostinac
 rukopis ležao u pavlinskome samostanu u Lepoglavi punih 65 godina
 2 000 stranica velikoga formata
 latinskih riječi više od 40 000, a hrv. još više
 rukopis za tisak priredili pavlini Matija Mužar i Jeronim Orlović (ne zna se pouzano što su
rječniku dodali)
 najviše vremena proveo u samostanu Svetice nedaleko od Ozlja (prihvatio nacrt o hibridnome
kjiž. jeziku)
 natuknički sloj čine kajkavske riječi
 građa iz južne Hrvatske i Slavonije
 potaknuo stvaranje stručnih terminologija, npr. scientia (znanost, znanje)¸ philologia (ljubav
govorenja, ali i nauka), ins (pravda, zakon, pravica), geometrija (kopromjerje, meštrija), medicina
(vračtvo, znanost vračtva), theologia (bogoslovstvo, znanost Božjieh stvarih i Svetog pisma),
philosophia (ljubav mudrosti, mudroznanosti)

- Andrija Jambrešić−Franjo Sušnik, Lexicom latinum interpretatione illyrica, Gramatica et Hungarica

locuples (Zagreb, 1742)
 započeo Jambrešić, dovršio Sušnik
 lat.-hrv.-njem.-mađ. rječnik
 hrvatski (kajkavski) rječnički fond; unose i štokavskih i čakavskih riječi
 mnogo sinonima
 osnovna zamisao: leksikografska obrada jezika naroda koji tada žive u istoj državnoj zajednici
(hrv., njem., mađ.)
 prikaz razlika među narječjima potpunjuje u odnosu na tradiciju, npr. refleks jata:
vera/vira/viera (razlika o odnosu na Belostenca i Habdelića)

- Joakim Stulli, Lexicon Latino-Italico-Illyrico (Budim, 1801)

 Rječosložje ilirsko-(slovinsko)-italiansko-latinsko (Dubrovnik, 1806)
 Vocobolario Italiano-Illirico-Latino (Dubrovnik, 1810)
 najopsežnije djelo starije hrvatske leksikografije i jedno od najopsežnijeh djela u ukupnoj
leksikografskoj tradiciji
 svaki dio objavljen je u 2 knjige
 2. dio (Rječosložje) sadrži 80 000 riječi, fraza i uzrečica
 građa: prevladavaju dubrovački pisci
 prevladavaju štokavske riječi, ali ima i kajkavskih i čakavskih

13
  Stulli držao da postoji jedan slavenski rjelnik (zato unosi češke, poljske, slovenske,
staroslavenske, ruske i rusko-slavenske riječi)

- Josip Voltić, Ričoslovnik (vocobolario-Wörterbuch) iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezka s jednom

pritpostavljenom gramatikom ili pismenstvom (Beč 1803) + Gramatica illirica
 rječnik sastavio za potrebe baruna Franje Marije Stefano-Carnee
 hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik
 građa iz svih naših narječja
 riječi donosi u tri lika (lik, lek, ljek)
 donosi samo glavna značenja riječi

- Ivan Mažuranić−Jakov Užarević, Deutsch-illirisches Wörterbuch (Njemačko-ilirski slovar) − Zagreb,

1842
 prvi moderni, znalački sastavljen i opsežan rječnik hrv. jezika 19.st.
 rječnik namijenjen Nijemcima
 Mažuranić unosi riječi iz čakavskih govora (sablast, spužva, razizemlje)
 tvorba kovanica po uzoru na neslavenske jezike (crvolik, dalekovid, grboslovlje, pilana,
sladoled, kišobran, lutkar, opaska)

RUKOPISNI RJEČNICI
- Nicolo Rocabonella, Liber de simplicibus (Kmjiga o jednostavnostima, tj. ljekovitim biljkama) − Zadar,
14−15. st.
 prvi hrvatski rukopisni, višejezični, terminološki i slikovni rječnik
 lat.-grč.-arap.-njem.-hrv. imenik bilja
 od 458 naziva biljaka 369 (80%) ima hrv. inačicu (330 hrvatskih termina)

- Arnold von Harff, kraj 15. st.

 putopis u svetu zemlju (na putu do Izraela prolazio Dubrovnikom i zabilježio 56 hrvatskih riječi
povezanih u sintagme i rečenice)
 objavljen tek u 18. st.

- Bartol Kašić, Hrvatsko-talijanski rječnik (1599)

 pronašao ga Vladimir Horvat u knjižnici Male braće u Dubrovniku (anoniman rukopis 194),
rekonstruirao, transliterirao, transkribirao
 sadrži latinsko-hrvatski konverzacijski priručnik iz 1595.

14
  dopuna za učenje hrv. jezika uz svoju gramatiku
 poslužio u izradi Mikaljina rječnika

- Talijansko-hrvatski rječnik (1606)

 nepoznat autor
 čuva se u knjižnici Bodleiana u Oxfordu

- fra Ljudevit Lalić, Blago jezika slovinskoga ili slovnik (kraj 17. st.)
 rukopis se čuva u knjižnici franjevačkoga samostana u Omišu
 pronašao ga fra Andrija Nikić 1999.
 lat.-tal.-hrv- rječnik (raspored obrnut od Mikaljina)

- Ivan Tanzlinger Zanotti, rječnik bez naslovnice (1699)

 tal.-hrv.-lat. rječnik
 govor sjeverne Dalmacije, dalmatinski, štokavski i čakavski pisci, stariji rječnici, ali i kajkavski
rječ.
 zastupa tronrječnu koncepciju standarda

- Pavao Ritter Vitezović, Lexicon Latino-Illyricum (1700. − 1709.)

 hrv.-lat. rječnik i lat.-hrv. rječnik
 prvi dio izgubljen, drugi sačuvan i objavljen 2000.
 unosio sva tri narječja
 hrv. jezik valja očistiti od suvišnih stranih riječi
 hrvatske riječi bilježe se jednografemskim slovopisom! (odlučno djeluje na Gajevu konačnu
reformu latinice 1835)

- Adam Patačić, Dictionarium latino-illyricum et germanicum (1772. − 1779.)

 priručni leksikon hrvatskoj mladeži
 latinsko-hrvatsko-njemački rječnik
 pisan kajkavskim narječjem zagrebačke sredine
 uzimao i štokavske riječi
 encikloedijski rječnik (pojmovi o Bogu i čovjeku, politički, vojni, književni pojmovi,
gospodarstvo i tehnika)
 zanimljiv u oblikovanju kajkavskog nazivlja

- Josip Jurin, Calepinus trium linguarum (1765. − 1773.)

 2 dijela: latinsko-hrvatsko-talijanski rj. i talijansko-latinsko-hrvatski rj.

15
  autor uzoma riječi iz govora Šibenika i okolive (osnova je štokavsko-čakavski ikavski govor)

- Matija Petar Katančić, Pravoslovnik (Etymologicon illyricum) − prva četvrtina 19. st.
 nedovršen etimologijski rječnik
 dovršen do riječi svemoguć
 obrađuje oko 53 000 riječi

POVIJEST HRVATSKIH GRAMATIKA

 UVOD
- Sanda Ham, Povijest hrvatskih gramatika (2006)
 stare hrvatske gramatike 1604−1836.
 1. gramatika hrv. jezika − Kašićeva (1604)
 2. gramatika hrv. jezika − Della Bellina (1728)
 1604.−1728. − gramatike stranih jezika pisane hrvatskim jezikom
 1728−1836. − 17 gramatika hrvatskoga jezika (33 izdanja: 9 kajkavskih + 24 štokavske)

 GRAMATIKE STRANIH JEZIKA PISANE HRVATSKIM JEZIKOM (1604−1728)

- Jakov Mikalja, Gramatika talijanska ukratko ili kratak nauk za naučiti latinski jezik (Loreto, 1649)
 1. gramatika talijanskoga jezika pisana hrv. jezikom
 dio rječnika Blago jezika slovinskoga
 jekavsko-ikavska štokavština s čakavskim elementima
 Mikalja − profesor u dubrovačkoj isusovačkoj gimnaziji

- Juraj Križanić, Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku (Tobolski, 1655)

 općeslavenska gramatika s primjerima iz svih slavenskih jezika
 hrvatska jezična rekonstrukcija − na nju se upozorava samo ako odstupa od općeslavenskoga
sustava
 Milan Moguš − rekonstruirao hrvatske gramatike (1985)
 jezik ozaljskoga kruga
 jedini predstavnik toga sustava

- Toma Babić, Prima gramaticae Institutio pro tyronibus illyricis accomodata (Venecija, 1712)

16
  gramatika latinskoga jezika pisana hrvatskim
 ikavsko-jekavska štokavština
 namijenjena onima koji samo poznaju hrvatski jezik
 tumači temeljne gramatičke pojmove u obliku dijaloga između učitelja i učenika

- Lovro Šitović Ljubušak, Gramatica latino-illyrica (Venecija, 1713)

 gramatika latinskoga j. pisana hrvatskim jezikom
 ikavsko-jekavska štokavština
 1. dio − deklinacije u konjugacije
 2. dio − sintaksa za početnike
 3. dio − sintaksa za napredne
 stvara hrv. termine: casus (kaž), N = imenujući, G = porađajući, D = dajući, A = osvađući, V =
zovući, ABL = odnosujući

ZAJEDNIČKA OBILJEŽJA STARIH HRVATSKIH GRAMATIKA

- pisane latinskim, talijanskim ili njemačkim ili dvojezičnim (+ hrvatski)
- Starčevićeva gramatika (1812) − prva jednojezična hrvatska gramatika
- potpuni jezični priručnici − sadrže i slovopis, razgovore, pojmovne rječnike
- opisivanje štokavskog književnog jezika
- jekavsko-ikavske ili ikavsko-jekavske
- 3 naglaska (akut, gravis, cirkumfleks) − Starčevićeva gramatika opisuje 4 naglaka
- razdioba imenica prema nastavku u Gjd (latinski model)
- nejednak broj padeža u jd. i mn. − Brlićeva gramatika (1833) prva ima 7 padeža u oba broja
- množinski padeži − nesinkretizirani nastavci
- normiranje ablativa − osim Starčevićeve u Brlićeve gramatike
- nerazlikovanje određenog i neodređenog oblika pridjeva − osim Brlićeve gramatike
- normiranje konjunktiva, optativa i potencijala (lat. model)
- nebilježenje dvojine (19. st.: A. Mažuranić bilježio)

 PREGLED GRAMATIKA
- Bartol Kašić, Institutionum linguae illyricae libri duo ((Rim, 1604)
 prijevod: Osnove (pravila) ilirskoga jezika u dvije knjige
 prva gramatika hrv. jezika (pisana latinskim)
 nastala na poticaj isusovačkoga reda

17
  služila misionarima koji dolaze u današnju JI Europu
 štokavsko-čakavsko ikavski književni jezik
 gramatička pravila hrv. jezika prema latinskom modelu
 1. knjiga: glasovi, slova, naglasci, slog i riječ, član i dijalekt, rečenica i ime, sklonidba imenica,
zamjenica, brojeva i pridjeva
 2. knjiga: glagoli, prijedlozi, veznici, uzvici, kratka sintaksa,
 3 naglaska: oštri / akut (á), teški / gravis (ŕ), zavinuti / cirkumfleks (ã)
 7 padeža u JD (NGDAVAbI), 8 padeža u MN (NGDAVAbIL)
 imenice − 3 vrste prema nastavku u Gjd (tu tradiciju prekidaju vukovske gramatike od 1899. do
1979. razlikujući imenice prema rodu)

- Ardelio Della Bella, Instruzioni grammaticalli della lingua illirica (Venecija, 1728)
 prijevod: Gramatičke pouke o ilirskome jeziku
 dio rječnika Dizionario italiano, latino, illirico
 jekavska štokavština (Dubrovnik, Bosna, čakavski elementi)
 pisana talijanskim jezikom, namijenjena misionarima u učenju hrv. j.
 slovopis, naglasak, sklonidba, sprezanje, nepromjenjljive riječi, sintaksa
 u svemu slijedi Kašića
 talijanski isusovac (veći dio života proveo u Splitu i Dubrovniku)

- Blaž Tadijanović, Svašta pomalo iliti kratko složenje imenah u ričih u ilirski i njemački jezik
(Magdeburg 1761)
 prva slavonska gramatika hrvatskoga jezika
 namijenjena Slavoncima u pruskome zarobljništvu (Sedmogodišnji rat, 1756−1763) u učenju
njem. jezika, ali i hrvatskog
 slavonska ikavska (posavska) štokavština
 sadrži malu hrvatsku i njemačku graamtiku i hrv.-njem. rječnik
 1.dio: promljenljive riječi
 2. dio: konverzacijske vježbe

- Matija Antun Relković, Nova slavonska i nimačka gramatika / Neue Slavonische und Deutsche
Gramatik (Zagreb, 1767)
 namijenjena Slavoncima u učenju njemačkog i Nijemcima u učenju hrvatskog (slavonskog) j.
 opsežna gramatika (grafija, glasovi, morfologija, sintaksa, tematski hrv.-njem. rječnik, 20
razgovora na „slavonskom“ i njemačkom jeziku)

18
  dobre strane: neka grafijska rješenja, opis kategorije živosti, morfologija imenica, uporaba zamj,
naglašavanje

- Marijan Lanosović, Neue Einleitung zur slavonischen Sprache (Osijek, 1778)

 prijevod: Novi uvod u slavonski jezik
 namijenjena Nijemcima u učenju hrv. jezika
 zanimljivi fonemski parovi (berem ~ perem, biće ~ piće i sl.)

- Josip Jurin, Slovkinja slavnoj slovinskoj mladosti dijačkim, iliričkim i talijanskim izgovorom napravljena
(Venecija, 1793)
 3 dijela: 1. dio: latinska gram. pisana hrv. jez.; 2. dio: trojezični lat.-tal.-hrv. rječnik i trojezični
pojmovni rječnik; 3. dio: hrvatska gramatika na tal. jeziku (Osservazioni sopra i casi nomi, pronomi,
preposizioni della lingua illirica detta slava)
 načelno štokavsko-ikavska gramatika, ali s jekavizmima
 velik utjecaj Della Belline gramatike
 služi za učenje lat., tal. i hrv. jezika

- Josip Voltić, Grammatica illirica (Beč, 1803)

 u okviru trojezičnoga rječnika hrvatko-talijansko-njemačkoga Ričoslovnika
 kratka gramatika, samo morfologija i sintaksa, nije izvorna

- Franjo Marija Appendini, Grammatica della lingua illirica (Dubrovnik, 1808)

 druga gramamtika koju je napisao nehrvat; Talijan, dubrovački prof.
 služila strancima za učenje hrv. jezika (pisana tal. jez., a hrvatski je jezik u konstruktivnom odnosu
prema talijanskom)
 naredba guvernera ilirskih provincija Marmonta: u OŠ nastava na hrv. jeziku, u SŠ na francuskom
ili talijanskom (Appendini napravio gramatiku za primorski dio Hrvatske)

- Šime Starčević, Nova ričoslovica ilirička (Trst, 1812) i Nova ričoslovica iliričko-franceska (Trst, 1812)
 prva gramatika hrvatskoga jezika pisana isključivo hrvatskim jezikom
 jezik: ikavska štokavština
 razlika u odnosu na prethodne gramatike − polemične naravi
 stvara hrvatsko nazivlje: padanje (padež), prigibanje (im. vrsta), ime samostavno (imenica), ime
pridavno (pridjev), zaime (zamjenica), brojorič (broj), vremenorič (glagol), priričak (prilog),
pridstavak (prijedlog), veznik (veznik), međumetak (uzvik)

- Ignjat Alojzije Brlić, Grammatik der illyrischen Sprache (Ofen, 1833)

 prva gramatika koja ima isti broj padeža u JD i MN
 prva gramatika koja razlikuje sklonidbu određenog i neodređenog oblika pridjeva

19
  vukovski uzori − L (sedmi padež), I (šesti padež)

 KAJKAVSKE GRAMATIKE
- Antun Rajsp, Nemska gramatika… (Beč, 1772)
- Ivan Vitković, Gründe der kroatischen Sprache… (Zagreb, 1779) − rukopis
- Ignjacij Szentmartory, Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Teutsche (Varaždin, 1783)

- ostali kajkavski autori:

▪ Franz Kornig (1790)
▪ Josip Enest Matijević (1810)
▪ Josip Đurkovečki (1826)
▪ Ignac Kristijanović (1837)

POVIJEST HRVATSKE LATINIČNE GRAFIJE

 UVOD
- Tomo Maretić, Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima (Zagreb, 1899)
 latinica Hrvatima dolazila iz 2 smjerova:
1. JUG − latinski i talijanski
2. SJEVER − mađarski
 č − 18 načina, ć − 22, đ − 15, j − 10, ļ − 9, š − 22, ž − 18
- počeci grafijskoga sređivanja − Marulić (1521)
▪ Hektorović
 prijedlozi: c (č), ch/chi (ć), gl/gli (ļ), gn/gni (ń), ʃc/sc (š), x (ž)
 odbacivanje udvojenih fonema

- Šime Budinić, Summa nauka krstjanskoga (Rim, 1583)

 prvi pokušaji reforme latinične grafije primjenom dijakritika
 prvii uvodi nadredne znakove
 podredni znakovi postoje i prije Budinića
 novi znakovi: ç (č), ċ (ć), (ž)
 uzor: češko husitsko pismo

20
- Rafael Levaković, Azbukividnjak (Rim, 1629)
 dodavao dijakritike glagolskim i ćirilićnim slovima, kasnije latinskim
 predlaže: cz (c), ç (c), ch (ć), c (č), ʃc/sc (š), x (ž), sh (ž)
 jastrebarski franjevac (ukajinizacija i rusinizacija tekstova)
- Rajmundo Džamanjić, Nauk za dobro pisati latinskijem slovima riječi jezika slovinskoga (Venecija,
1639)
 prvi slovopisni priručnik hrvatskoga jezika
 predlaže: z (c), c (č), З (dz), y (j), ʃ (z), ch (ć), gh (đ), gl (ļ), gn (ń), ʃc (š)
 prihvaćena rješenja: c (č), z (c) i dr.
 htio razlikovati duge i sratke slogove
 komplicirana rješenja, nema širega odjeka

- Bartol Kašić, Ritual rimski (Rim, 1640)

 predgovor − reforma latinične grafije
 misao: grafemi moraju biti jedoznačni
 vokali (slova glasovita) − 1 znak
 konsonanti (slova neglasovita) − 1 znak ili skupina glasova
 uvodi znakove v / k za foneme v, k

- Nikola Krajačević, Molitvene knjžice (Požun, 1640)

 predlaže gy, ly, ny, cs (prema mađarskom

- Pavaro Ritter Vitezović, Kronika (Zagreb, 1696)

 ly (ļ), lj (lj), ny (ń), nj (nj)
 PLORANTIS CROATAE SAECULA DUO (Dva stoljeća uplakane Hrvatske, 1703)
▪ predgovor − svaki glas mora se bilježiti uvijek istim i jednim slovom
▪ govori o raspravi Da eortographia, grafiji s dijakriticima koja nije sačuvana
 prvi predložio dosljedan monografemski sustv na bazi dijakritika
 prvi predložio ista grafijska rješenja za hrv. sjever i jug

 predlaže: ç (č), ć (ć), (ļ), (ń), (ž)

- Pavao Ritter Vitezović, Lexicon latino-illyricum (rukopis, 1700−1709)

 uvodi (đ), ģ (dž), l' (ļ), ń (ń)

 „meki“ glasovi imaju apostrof
 “tvrdi” glasovi imaju podredni znak

21
- Andrija Jambrešić, Manductio ad croaticam ortographicam (Zagreb, 1732)
 predlaže grafiju s dijakriticima

PRAVOPISNA KOMISIJA (kraj 18. st.)

- Josip II. predlaže unifikaciju i pojednostavnjenje grafije
- članovi komisije: Mandić (predsj), Krmpotić, Lanosović, Stulli
- Mandić, Krmpotić i Lanosović traže slavonski slovopis
- Stulli − brani dubrovački slovopis
- pobjeđuje slavonski slovopis

PRAVOPISNA KOMISIJA (Zadar, 1820)

- predsjednik Appendini
- ukinuti razlike između dalmatinske i dubrovačke grafije
- prihvaćeno: c (c), ç (č), s (s), ʃ (š), x (ž), ch (ć)

SLAVONIJA I GRAFIJSKA RJEŠENJA

- Jerolim Lipovčić, Dušu čuvajuće pohođenje (Pešta, 1750)
 predlaže ch (ć), cs (č), cx (dž), gj (đ), lj (ļ), nj (ń), ss (š), x (ž)
 Slavonci prihvaćaju LIpovčićevu grafiju
- Emerik Pavić, Nadodanja glavni događaja Razgovor ugodnomu (1768)
 složio stihovana pravopisna pravila
 središnje značenje slavonskoga pravopisa krajem 18. st.

DUBROVNIK
- poč. 18. st. osniva se Slavenska akademija
- svrha: bavljenje jezičnim pitanjima

GAJEVA GRAFIJSKA REFORMA

- Ljudevit Gaj, Kratka osnova horvatsko slavenskog pravopisanja (Budim, 1830)
 odbacuje digrame, uvodi dijakritike
 č, dˇ, gˇ, lˇ, ň, š, ž → kvačice pored slova stavla zbog tiska, iz tehničkih razloga
- Ljudevit Gaj, Pravopis („Danica“, Zagreb, 1835)

22
  č, ž, š,
(t), (d), (g), (l), (n)
,
 od 1838. pojavljuje se j s točkom
 od 1848. reformu prihvaćaju Slovenci, dobiva naziv gajica
ĐURO DANIČIĆ I AKADEMIJIN RJEČNIK
- prvi urednik ARj-a
- uvodi znakove đ, ģ, ļ , ńi
- usvojen samo grafem đ

PERO BUDMANI I AKADEMIJIN RJEČNIK

- treći urednik
- uvodi znak Ʒ za dubrovačko dz

PISANJE JATA
- Ignjat Alojzije Brlić, Grammatik der illyrischen Sprache (1883)
 za sve reflekse jata predlaže y
- V. Babukić, Osnova slovnice slavjanske narječja ilirskoga (1836)
 za sve reflekse jata predlaže ě

PRAVOPISI 18. STOLJEĆA

- Manductio ad Croaticas dictiones debite scribendas (Zagreb, 1745)
 pravopis hrvatskoga sjevera
 predlaže grafiju bez dijakritika
- Kratki navuk za pravopisanje horvatsko (Budim, 1779)
 pisan hrv. i njem. jezikom
 namijenjen školama u SZ Hrvatskoj
 prvi se put pojavljuju termini period, samoglasnik, skupglasnik
 prva pravopisna kodifikacija kajk. knjiž. jezika na hrvatskom jeziku
 morfonološki pravopis
- Antun Mandić, Uputjenje k slavonskomu pravopisanju (Budim, 1779)
 prvi normativni pkolski pravopis za Slavoniju
 kodifikacija slavonskoga pravopisa

23
- Napučenje vu horvatsko pravopisanje (Budim, 1780)
 prošireno izanje Kratkoga navuka uz 1779!

24