4.

BIHEVIORISTIČKI PRISTUP
Bihevioristički pristup predstavlja skup teorija o ljudskom razvoju koje naglašavaju utjecaj okoline i
učenja. Srž pristupa o utjecaju okoline i učenja jest u shvaćanju da se velik dio ljudskog ponašanja,
posebice socijalno ponašanje, stječe, a ne dobiva rođenjem. Ponašanje je izravna posljedica
određenih podražaja, a razvoj je kontinuiran (rezultat je kvantitativnih promjena). Moderni psiholozi
biheviorističke orijentacije su, naravno, interakcionisti, koji u obzir uzimaju i kognitivne varijable.
Ipak, oni ne vjeruju da naša biologija i evolucija diktiraju našim razvojem niti prihvaćaju ideju da je
kognicija temeljni proces u psihološkom razvoju. Oni vjeruju da dječje ponašanje može biti nezavisno
od njihove spoznaje.

4. 1. KLASIČNI BIHEVIORIZAM
Prema biheviorizmu, događaji koji se mogu izravno opažati - podražaji i reakcije - prikladan su
predmet znanstvenog istraživanja. Biheviorizam je u Americi započeo radom psihologa Johna B.
Watsona koji je psihologiju želio učiniti objektivnom znanosti te je odbacio psihoanalitičko zanimanje
za nevidljive psihičke procese. Watson je kritizirao introspektivnu psihologiju koja se bavila stanjima
svijesti držeći je neznanstvenom.
Prema klasičnom biheviorizmu, ljudsko se ponašanje odvija po modelu S-R (stimulus-response) crne
kutije. Pojedinac je crna kutija u koju ulaze podaci o podražaju, a izlaze podaci u obliku njegove
reakcije, međutim, ništa se ne zna o njegovim psihološkim procesima. Bihevioristi smatraju da
psihološki procesi nisu ni bitni za razumijevanje odgovora pojedinca na podražaje iz okoline. Dakle,
ova teorija ne uključuje psihičke varijable kao što su emocije, kognicija, očekivanja, motivacija i sl.
Prema njihovu stajalištu, cilj psihologije je opisivanje, objašnjavanje, predviđanje i kontrola
ponašanja, pa je stoga vrlo bitno otkriti uzročno-posljedičnu povezanost podražaja i odgovora.
Načela biheviorizma koriste se u biheviorističkoj terapiji kako bi se korištenjem principa učenja
modificirala neželjena ponašanja kao što su ovisnosti, fobije i enureze (mokrenje bez utjecaja volje u
zrela djeteta ili odrasle osobe).

4. 2. VRSTE UČENJA
Psiholozi na pojam učenja gledaju na način da ga određuju kao relativno trajnu (ovime se pravi
distinkcija između naučenih promjena i onih koje su privremene i koje često odražavaju fiziološke
procese kao što su bolest ili umor) promjenu u ponašanju (psihologe zanima kako učenje utječe na
opažljivo ponašanje) koja je rezultat vježbe ili iskustva (ovime se pravi distinkcija između naučenih
promjena u ponašanju i onih koje su uzrokovane općenitijim biološkim procesima poput rasta ili
trudnoće).

4. 2. 1. PRIVIKAVANJE - ODVIKAVANJE
Privikavanje (habituacija) je najjednostavniji oblik učenja i uključuje respondentna ponašanja
(reakcije uključene u jednostavne reflekse). Privikavanje se događa kada refleksni odgovor
privremeno nestaje kao rezultat toga što ga je opetovano izazvao isti podražaj (npr. dijete nauči
spavati uz kućne zvukove i prestane se trzati kada se jaki pljesak uzastopce ponavlja).
Oporavak od reakcije privikavanja koji se pojavljuje kao rezultat promjene u podražaju naziva se
odvikavanje. Privikavanje i odvikavanje imaju samo malu ulogu u dječjem razvoju.
 4. 2. 2. KLASIČNO (RESPONDENTNO) UVJETOVANJE
Klasično (respondentno) uvjetovanje oblik je učenja u kojem neki neutralan podražaj, koji prirodno
nema utjecaj na neko ponašanje, počinje izazivati to ponašanje zbog stvaranja asocijacije sa
podražajem koji uvijek, prirodno i bezuvjetno izaziva to ponašanje.
Ovaj oblik učenja započinje bilo kojim refleksom - respondentnim ponašanjem. Refleks se definira
kao bezuvjetni podražaj (podražajni dio refleksa) koji uvijek izaziva bezuvjetnu reakciju (reakcijski dio
refleksa). Učenje se događa kada se neutralni podražaj uparuje s bezuvjetnim podražajem. Time on
stječe sposobnost izazivanja bezuvjetne reakcije. Budući da neutralni podražaj stječe svoju
učinkovitost kroz proces uvjetovanja, on se tada naziva uvjetovani podražaj, a reakcija koja nastaje
naziva se uvjetovanom reakcijom. Dakle, klasično uvjetovanje odvija se u 3 faze:
1. prije uvjetovanja: bezuvjetni podražaj 🡪 bezuvjetna reakcija
2. proces uvjetovanja: bezuvjetni podražaj + neutralni podražaj 🡪 bezuvjetna reakcija
3. nakon uvjetovanja: uvjetovani podražaj 🡪 uvjetovana reakcija
S respondentnim uvjetovanjem povezan je i proces generalizacije podražaja. Pri tom procesu ne
postaje uvjetovan samo neutralni podražaj, već i drugi, njemu slični, podražaji. Ova je pojava vrlo
česta pri reakciji straha. Kada generalizirani strah postane ozbiljan problem, on se naziva fobijom.
Budući da je veza između uvjetovanog i bezuvjetnog podražaja naučena, ona se može i odučiti. Da bi
uvjetovani podražaj zadržao moć izazivanja uvjetovane reakcije, uparivanje se mora događati barem
povremeno. Ako se uvjetovani podražaj opetovano javlja sam, on će postupno izgubiti svoju
učinkovitost u izazivanju reakcije i ponovno postati neutralni podražaj. Ovaj se proces naziva
respondentno gašenje.
Ako se strahovi mogu uvjetovati neugodnim podražajem, onda se ugodnim doživljajima te strahove
može protuuvjetovati. Kod protuuvjetovanja ponovljeno se uparuje ugodan podražaj s onime što
izaziva strah čime se suzbija reakcija straha. Ova je tehnika smanjivanja straha primijenjena kod
malog Petera koji se bojao zečeva. Istraživači su u početku zeca postavili na drugi kraj sobe, dok bi
Petera pustili da jede omiljene slatkiše. Postupnim smanjivanjem udaljenosti zeca od Petera, strah je
nestao.

4. 2. 3. OPERANTNO UVJETOVANJE
Drugi pionir biheviorizma bio je Burrhus Frederic Skinner - američki psiholog. On je prihvaćao ulogu
pavlovijanskih uvjetovanih refleksa, ali im je dodao drugu vrstu učenja. Prema njegovu modelu, sva
ponašanja pripadaju jednoj od dviju kategorija:
a. refleksi: sastoje se od podražaja i reakcije koju taj podražaj uvijek izaziva. Ta veza je biološka i
urođena. Takve reakcije koje su uključene u jednostavne reflekse koje pokazuju svi organizmi,
Skinner je nazvao respondentna ponašanja. Najvažnije svojstvo respondentnog ponašanja je
to što je ono u potpunosti kontrolirano podražajem koji ga izaziva.
b. operantna (instrumentalna) ponašanja: ona predstavljaju voljni odgovor i čine golemu
većinu ljudskih ponašanja. Ona su pod kontrolom svojih učinaka, tj. posljedica koje
proizvode. Ugodne posljedice povećavaju vjerojatnost ponovnog pojavljivanja ponašanja koje
ih je izazvalo, dok neugodne posljedice imaju suprotan učinak.
Svaka posljedica koja povećava vjerojatnost pojavljivanja operantnog ponašanja (npr. sigurne vožnje)
naziva se potkrepljenje. Potkrepljenje uvijek ima pozitivne posljedice za organizam. Ono može biti:
a. pozitivno: uključuju pojavljivanje/dobivanje nečeg ugodnog/dobrog nakon određenog
ponašanja (npr. davanje kupovnog bona za gorivo sigurnim vozačima),
b. negativno: uključuju otklanjanje nečeg neugodnog/lošeg nakon određenog ponašanja (npr.
uklanjanje alarma koji signalizira da pojas nije zavezan).
Potkrepljenje povećava vjerojatnost bilo kojeg ponašanja koje dovodi do ugodne posljedice, bez
obzira na to smatramo li to ponašanje prikladnim (npr. dijeljenje igračaka), neprikladnim (npr. izljev
bijesa u samoposluživanju) ili neutralnim (npr. otvaranje vrata okretanjem kvake).
Međutim, nisu sve posljedice potkrepljujuće. Ponašanje katkad proizvodi posljedice koje su negativne
i koje smanjuju vjerojatnost ponovnog pojavljivanja ponašanja. Takve posljedice nazivaju se kazne
(averzivne posljedice). Uvijek imaju negativne posljedice za organizam. Kažnjavanje također može
biti:
a. pozitivno: kažnjavajuća posljedica koja uključuje pojavu nečeg neugodnog nakon određenog
ponašanja (npr. dobivanje kazne za prebrzu vožnju),
b. negativno: kažnjavajuća posljedica koja uključuje uklanjanje nečeg ugodnog nakon
određenog ponašanja (npr. oduzimanje vozačke dozvole).
Što će predstavljati kažnjavajuće posljedice za nekoga, ovisi od osobe do osobe.
PRIMJER: Popratni učinci kažnjavanja
Kažnjavanje može proizvesti niz popratnih učinaka koje roditelji ne očekuju.
a. stroga kazna može izazvati agresiju i druga emocionalna ponašanja,
b. dijete može osobu koja kažnjava povezati s kažnjavanjem općenito, pa može početi
izbjegavati interakciju s tom osobom,
c. kažnjavanje može ograničiti cijeli niz ponašanja - katkad i ona ponašanja koja nisu
problematična,
d. roditelji koji koriste kazne mogu poslužiti kao model za ponašanje koje ne bi željeli da
njihova djeca imaju,
e. kažnjavanje kazuje djeci samo što su krivo učinili, a ne što bi umjesto toga trebali učiniti,
f. kažnjavanje ima kvalitetu ovisnosti: zato što je često uspješno u privremenom zaustavljanju
djetetova neugodnog ponašanja, ono negativno potkrepljuje roditelje kod kojih raste
vjerojatnost ponovne primjene kazne u sličnim situacijama.
ANALIZA PONAŠANJA:
Skinnerov model učenja na dječji su razvoj primijenili Sidney Bijou i Donald Bear koji su u razvojnoj
psihologiji utemeljili pristup o utjecaju okoline i učenja poznat kao analiza ponašanja. Cilj teorije
analize ponašanja je objasniti kako dječje urođene sposobnosti međusobno djeluju s njihovim
iskustvima i okolinom da bi proizvele promjene u njihovu ponašanju i razvoju. Ona naglašava ulogu
operantnog učenja u mijenjanju opažljivih ponašanja. Ono po čemu se analiza ponašanja ističe je
što se ona u objašnjenju razvojne promjene uvelike oslanja na proces učenja i izbjegava objašnjenja
temeljena na neopažljivim kognitivnim procesima. Analiza ponašanja drži da ljudski razvoj prolazi
kroz 3 osnovna stupnja:
1. osnivački stupanj: dojenačka dob,
 2. osnovni stupanj: djetinjstvo i adolescencija,
3. socijetalni stupanj: odrasla dob i starost.

4. 2. 4. DISKRIMINACIJSKO UČENJE
Diskriminacijsko učenje usko je povezano s operantnim uvjetovanjem. Naime, isto ponašanje katkad
može proizvesti različite posljedice ovisno o okolnostima. U okolini uglavnom postoji podražaj koji
signalizira potencijalne posljedice ponašanja - diskriminativni podražaj. Diskriminacijsko učenje
proces je kojim pojedinac uči čitati takve podražaje i prilagođavati svoje ponašanje prema njima.
Tako uči razlikovati hoće li njegovo ponašanje proizvesti potkrepljenje ili kaznu, i to na dva načina:
a. kroz neku vrstu procesa pokušaja i pogrešaka u kojem ponavlja iskustva s podražajima,
ponašanjima i posljedicama,
b. putem opažanja posljedica tuđeg ponašanja u određenoj situaciji.

4. 2. 5. UČENJE PO MODELU
Teorija socijalnog učenja drugi je pristup biheviorističke tradicije koji se za razliku od prijašnjih
pristupa više zanima za utjecaj kognitivnih činitelja (opažanja, pamćenja i pažnje) na razvoj .
Začetnik pristupa socijalnog učenja, tj. socijalno-kognitivne teorije, je Albert Bandura. On vjeruje da
kognitivni razvoj sam po sebi ne objašnjava promjene u ponašanju i da su procesi učenja odgovorni
za velik dio čovječjeg razvoja, ali ipak smatra da su neki procesi učenja pod utjecajem kognitivnih
sposobnosti pojedinca.
Ono što klasično i operantno uvjetovanje nisu mogli objasniti je situacija u kojoj pojedinac stječe
nova ponašanja jednostavno gledajući kako ih izvodi netko drugi. Isto tako, pojedinci nekad postanu
više ili manje skloni izvođenju određenog ponašanja nakon što su vidjeli kako su drugi doživjeli
potkrepljujuće ili kažnjavajuće posljedice za to ponašanje. Bandura je smatrao da je čovjekov razvoj s
godinama sve više pod utjecajem učenja opažanjem. Ono se događa kada je ponašanje opažača
pod utjecajem opažanja ponašanja modela. S vremenom je razvoj sve više temeljen na ovoj vrsti
učenja.
Pojedinac će najvjerojatnije imitirati onaj model koji posjeduje karakteristike koje taj pojedinac drži
privlačnim ili poželjnim. Jedan od najvažnijih činitelja koji će utjecati na to hoće li modeliranje biti
učinkovito ili ne je to doživljava li model potkrepljujuće ili kažnjavajuće posljedice za svoje
ponašanje. Bandura je pokazao da posljedice ponašanja modela mogu utjecati na ponašanje
opažača. Kada pojedinac vidi da model za ponašanje prima potkrepljenje, ono prima posredno
(indirektno) potkrepljenje, pa postaje skloniji proizvesti to isto ponašanje. Obrnuto vrijedi kada
pojedinac prima posrednu (indirektnu) kaznu kao rezultat opažanja kažnjavanja modela.
REZULTATI MODELIRANJA:
a. imitacija: ponašanje opažača koje je rezultat i koje je slično ponašanju modela. Imitacija će
se najvjerojatnije pojaviti kada je model potkrijepljen za ponašanje. Pojedinci kroz
promatranje drugih razvijaju osobne standarde za ponašanja i osjećaj samoefikasnosti -
vjerovanje kako će im vlastite sposobnosti i karakteristike pomoći u postizanju uspjeha.
b. selektivna imitacija: ponašanje opažača koje slijedi općeniti oblik ponašanja modela, ali nije
njegova precizna kopija.
 c. inhibicija odgovora (protuimitacija): opažač postaje manje sklon izvođenju ponašanja kojeg
je opazio kod modela. Ponašanje opažača pritom često bude suprotno ponašanju modela
kao rezultat posrednog kažnjavanja.
LUTKA „BOBO“:
Bandura je pokazao kako djeca ne pokazuju uvijek ponašanje naučeno od modela. Ilustracija ove
činjenice pojavila su eksperimentu u kojem je jedna skupina djece opažala model koji je bio
nagrađivan za pokazivanje agresivnog ponašanja prema napuhanoj lutki - klaunu Bobo - dok je druga
skupina gledala kako je isto ponašanje kažnjeno. Kada je djeci pružena prilika da se sama igraju
lutkom, djeca koja su bila svjedoci potkrjepljivanja imitirala su mnoga od agresivnih ponašanja prema
lutki, dok grupa koja je vidjela kažnjavanje nije. Ali kada im je kasnije ponuđena nagrada za
ponavljanje agresivnog ponašanja, obje su grupe bile sposobne izvesti ih sasvim točno. Dakle, sva su
djeca stekla nova ponašanja, iako je posredno doživljeno kažnjavanje inhibiralo neku djecu da ih
izvedu.

BANDURIN MODEL UČENJA OPAŽANJEM:

Bandura vjeruje kako učenje opažanjem uključuje četiri odvojena procesa. Prva dva objašnjavaju
stjecanje (učenje), a druga dva kontroliraju proizvodnju ponašanja.
1. proces pažnje: određuje koliko pažnje pojedinac poklanja onome što radi model. Ova
komponenta je djelomično pod utjecajem značajki modela, a djelomično pod utjecajem
značajki opažača.
2. proces pamćenja: odnosi se na to koliko dobro opažač može modelirane informacije
pohraniti u pamćenje za kasniju upotrebu. Ovi procesi ovise o njegovoj sposobnosti kodiranja
informacija u obliku koji se lako pamti.
3. proces izvođenja: kontrolira koliko dobro opažač može reproducirati ponašanje modela. U
mnogim slučajevima on već posjeduje nužna ponašanja.
4. motivacijski proces: određuje koje će modele i ponašanja opažač izabrati za imitiranje. Ovdje
je najvažniji čimbenik potkrjepljivanje ili kažnjavanje, bilo modela bilo opažača.
Jedan od načina razmišljanja o ovoj formulaciji je da zamislimo kako opažač gleda model i
razmotrimo razloge zbog kojih možda ne bi imitirao ponašanje modela. On možda nije obratio
pažnju na ono što je model činio, možda se ne sjeća reakcije modela, možda ne raspolaže fizičkim
vještinama da bi ponovio ponašanje modela ili je slabo motiviran da učini ono što je učinio model.
RECIPROČNI DETERMINIZAM:
Bandurina socijalno-kognitivna analiza osniva se na njegovu stavu da ljudski razvoj odražava
interakciju osobe (P), ponašanja te osobe (B) i okoline (E). On opisuje te procese interakcije kao
recipročni determinizam.
Osoba (P) uključuje spoznajne sposobnosti, tjelesne značajke, ličnost,
uvjerenja, stavove i sl. Oni utječu na ponašanje pojedinca (pojedinci
biraju što žele činiti) (P→B) i na njegovu okolinu (pojedinci biraju s
kime će i gdje nešto učiniti) (P→E). Ponašanje (B) pojedinca može
utjecati na njegove osjećaje o samom sebi i na njegove stavove i
uvjerenja o drugim stvarima (B→P). Slično tome, mnoga pojedinčeva
saznanja o svijetu i drugima rezultat su informacija koje primaju iz okoline (E→B). Okolina (E),
posebice posljedice ponašanja pojedinca i modeli koje opaža, mogu utjecati na njegovo ponašanje
(E→P), ali i pojedinčevo ponašanje oblikuje okolinu (B→E).

4. 3. VALIDACIJA BIHEVIORISTIČKE TEORIJE

POZITIVNE STRANE:

✔ korisna u liječenju emocionalnih problema i problema ponašanja modifikacijom ponašanja -

postupkom u kojem se kombiniraju uvjetovanje i modeliranje kako bi se eliminirala
nepoželjna ponašanja i ojačale poželjne reakcije.
NEGATIVNE STRANE:

✔ modeliranjem i potkrepljenjem ne može se u potpunosti objasniti razvoj,

✔ često podcjenjuju utjecaj pojedinca na vlastiti razvoj i ulogu kognitivnih procesa (iako,
Bandura je jedinstven teoretičar biheviorističke tradicije jer je pojedincu pridao aktivnu ulogu
u učenju).