Dr. sci.

Muhamed Cimirotić*

Utvrđivanje izvršenikove imovine

(čl. 37. Zakona o izvršnom postupku)

Uvod

Prema važećem Zakonu o izvršnom postupku, koncept izvršenja je takav da znatno

više štiti povjerioca (tražioca izvršenja) nego izvršenika, za razliku od ranijeg istoimenog
zakona.1
U toj funkciji, između ostalih, su i odredbe o utvrđivanju imovine izvršenika čiji je
cilj da se sazna koju imovinu ima izvršenik i da se na njoj provede izvršenje.
U tu svrhu zakon je obavezao izvršenika i treća lica da na zahtjev suda dostave
podatke o imovini izvršenika, ali uz određene uvjete koji prethodno moraju biti ispunjeni.
Odredba čl.37. Zakona o izvršnom postupku koja to normira na različite načine se
tumači i razumijeva, što stvara izvjesne dileme kod stranaka, ponajprije kod tražilaca
izvršenja, ali i u sudskoj praksi.
Pokušaj razrješenja tih dilema je tema ovoga rada.

I. Utvrđivanja „dužnikove“ imovine

Primjedba zakonodavcu je u samom naslovu člana 37. Zakona o izvršnom postupku

(ZIP) kada propisuje utvrđivanje „dužnikove“ imovine. Ispravno je „izvršenikove“ imovine
jer važeći ZIP, nekadašnjeg dužnika sada naziva „izvršenik,“ a povjerioca naziva „tražilac
izvršenja.“2
Dakle, naslov čl.37. ZIP-a treba razumjeti kao „utvrđivanje izvršenikove imovine.“
Zakon o izvršnom postupku u čl. 37. stav 1. propisuje:
“1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi
zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih
u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica, odnosno upravnih i drugih organa i organizacija
da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi
ova lica mogla imati ove podatke.“
Dakle, već u prijedlogu za izvršenje može se predložiti utvrđivanje izvršenikove
imovine. Uz ovo zakon propisuje da će tražilac izvršenje zahtijevati da sud taj postupak
(utvrđenja imovine) provede prije donošenja rješenje o izvršenju, što je povoljno za tražioca

1
*Autor rada, sudija Kantonalnog suda u Bihaću
Ima se u vidu raniji Zakon o izvršnom postupku (Sl. list SFRJ 20/78)
2
Arg. iz čl.2. Zakona o izvršnom postupku (Sl. novine F BiH 32/2003), u odredbama o „Značenju pojedinih
izraza“ zakon definiše pojmove „tražilac izvršenja“ i „ izvršenik“
 2

izvršenja koji ne zna da li izvršenik uopće ima, a ako ima koju imovinu na kojoj bi se provelo
izvršenje. U čl.36. st.2 ZIP-a je propisan sadržaj prijedloga za izvršenje, pa između ostalog on
mora da sadrži i „predmet izvršenja ako je on poznat.“ Dakle, zakon pretpostavlja mogućnost
da tražilac izvršenja, možda, ne zna za imovinu izvršenika kao predmet izvršenja, pa mu zato
daje mogućnost (čl.37. st.1.) da već u prijedlogu za izvršenje zahtijeva utvrđivanje te imovine
(kao predmeta izvršenja). Ako se utvrdi imovina izvršenika, tražilac izvršenja ima pravo
urediti svoj prijedlog za izvršenja predlaganjem izvršenja na imovini za koju se saznalo u
postupku utvrđenja te imovine, a potom sud donosi rješenje o izvršenju na toj predloženoj
imovini kao predmetu izvršenja.
Međutim, da bi se proveo postupak utvrđivanja izvršenikove imovine, zakon
propisuje uvjete, a to su:
1. zahtjev može postaviti samo tražilac izvršenja
2. da se prijedlog za izvršenje zasniva na izvršnoj ispravi
3. ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi određena lica mogla imati podatke o imovini
izvršenika
4. da se zahtjev može istaći i nakon donošenja rješenje o izvršenju ako izvršenje na
predloženom sredstvu (predmetu!) nije uspjelo.

1. Kod određivanja subjekta koji može zahtijevati utvrđivanje izvršenikove imovine,

zakon je bio izričit odredbom da to može predložoti tražilac izvršenja. To ne može predložiti
treće lice koje, eventualno, namjerava kasnije u postupku istaći prigovor protiv izvršenja.
Po logici stvari, to ne može predložiti ni izvršenik ali i on, ipak, aktivno učestvuje u
postupku utvrđivanja njegove imovine, o čemu više u daljem toku izlaganja.
Što se tiče umješača, s obzirom da on u postupak može stupiti tek nakon podnošenja
prijedloga za izvršenje odnosno kada je između stranaka izvršni postupak već počeo, to slijedi
da bi umješač mogao zahtijevati utvrđivanje izvršenikove imovine tek nakon donošenja
rješenje o izvršenju ako izvršenje na predloženom predmetu izvršenje nije uspjelo, a ovo u
smislu čl.37.st. 2. ZIP.

2. Prijedlog za izvršenje treba da se zasniva na izvršnoj ispravi, a to su isprave iz čl.23

ZIP-a. Dakle, ako se prijedlog za izvršenje zasniva na vjerodostojnoj ispravi (mjenica, ček,
3

račun, izvod iz poslovnih knjiga), ne može se, sa uspjehom, tražiti utvrđivanje izvršenikove
imovine. Ovo iz razloga što podnošenje prigovora protiv rješenje o izvršenju na osnovu
vjerodostojne isprave ima za posljedicu da se postupak nastavlja kao po tužbi, dakle izvršenje
se dalje ne provodi do okončanja parnice.

3
Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje; 2) izvršna odluka donesena u
upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko
zakonom nije drukčije određeno, 3) izvršna notarska isprava; 4) druge isprave koje su zakonom određene kao
izvršne isprave.
 3

Ako bi se kod prijedloga za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave provodio

postupak utvrđivanja imovine izvršenika, pa se ona utvrdi i bude predložena za izvršenje a
sud donese rješenje o izvršenju, te izvršenik izjavi prigovor, 4 tada se dalje ne vodi izvršni
postupak već parnica. Sve bi to značilo nepotrebnim i necjelishodnim sav postupak
utvrđivanje imovine izvršenika i donošenje rješenje o izvršenju, jer je tada cijeli postupak
utvrđenja imovine izvršenika „oboren“ prigovorom izvršenika. Da se to ne bi desilo ZIP nije
propisao mogućnost da se zahtijeva utvrđivanje izvršenikove imovine kada se prijedlog za
izvršenje zasniva na vjerodostojnoj ispravi.
Međutim, kada je u pitanju izvršna isprava (npr. presuda, rješenje) njome je već
utvrđeno potraživanje odlukom nadležnog organa i o tome potraživanju se više ne može
voditi novi postupak pa ni onda ako je to potraživanje osporeno u izvršnom postupku. Zato
prigovor protiv rješenje o izvršenju na osnovu takve (izvršne) isprave ne dovodi do vođenja
parnice, već se o prigovoru odlučuje u izvršnom postupku, pa ako je prigovor neosnovan
izvršenje se dalje provodi.
3. Jedan od uvjeta za utvrđivanje izvršenikove imovine je - da tražilac izvršenja učini
vjerovatnim da bi određena lica mogla imati podatke o imovini izvršenika. Prije analize uvjeta
vjerovatnosti, par riječi o drugim uvjetima vezanim za taj uvjet.
3.1. Lica od kojih se, po prijedlogu tražioca izvršenja, mogu tražit podaci o imovini
izvršenika su: izvršenik, druga fizička ili pravna lica, upravni i drugi organi i organizacije.5
Izvršenik najbolje zna da li ima i koju imovinu pa te podatke, sa sigurnošću, on može
dati na zahtjev suda. U sudskoj praksi često tražioci izvršenja propuste predložiti da sud te
podatke traži od izvršenika, a smatrajući da izvršenik podatke neće dati ili će ih dati
nepotpune jer je zainteresovan za ishod postupka odnosno nemogućnost izvršenja, obustavu,
odlaganje, odugovlačenje postupka i sl. Međutim, zakon je za takve slučajeve propisao da
sud mora izvršenika (i ostala lica) upozoriti na obavezu davanja istinitih i potpunih podataka o
svojoj imovini uz upozorenje o posljedici u vidu novčanog kažnjavanja.6
Dakle, radi sigurnosti i većih prilika za utvrđenje imovine izvršenika uputno je da
tražioci izvršenja predlože i izvršenika kao osobu od koje će sud tražiti podatke o njegovoj
imovini.7 U sudskoj praksi nisu rijetki slučajevi da po pozivu suda i sam izvršenik označi
svoju imovinu, koja postane predmet izvršenja.

4
Ako se prigovorom rješenje o izvršenju pobija u cijelosti ili u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja,
postupak se nastavlja kao parnični.
5
Vidi čl.37. st.1. ZIP-a.
6
Arg. iz čl.37. st. 5 i 6 ZIP-a.
7
Tako i sudska praksa, „Iz stanja prvostepenog spisa slijedi da je tražioc izvršenja već u prijedlogu za izvršenje
stavio i prijedlog za utvrđivanje izvršenikove imovine predlažući da sud zaključkom naloži izvršeniku da za
potrebe izvršnog postupka dostavi podatke o svojoj imovini odnosno o pokretnim stvarima uz upozorenje o
posljedicama propuštanja postupanja po istom.....Prvostepeni sud nije postupio po takvom zahtjevu, a to je bio
dužan, pa se ukazuje osnovanim žalbeni navod o povredi te procesne odredbe, jer je to od uticaja na zakonitost
pobijane odluke. Da je sud postupio kao naprijed, moguće da bi izvršenik dao izjavu o svojoj imovini te bi se
izvršenje možda i provelo. Za sada to ostaje neizvjesno upravo zbog propusta suda.“ Kantonalni sud u Bihaću,
Rješenje br. 22 0 P 021639 16 Gži od 25.08.2016.godine
 4

3.2. Pravna lica odnosno upravni i drugi organi i organizacije od kojih se mogu tražiti
podaci o imovini mogu zakonom nisu konkretno imenovani, pa to mogu biti svi oni subjekti
koji po prirodi svoje djelatnosti mogu imati evidenciju o nekoj imovini izvršenika. To mogu
biti: banke i druge financijske organizacije, registar vrijednosnih papira, državni organi,
upravne organizacije, privredna društva, porezne uprave, osiguravajuća društva, fond
penzijskog osiguranja, zavodi, i sl.
Izvršenikova imovina za koju se traže podaci je: pokretna i nepokretna imovina,
novčana primanja (plate, penzija, razne vrste naknada)8 i novčani depoziti (štedni ulozi, tekući
ili devizni računi i sl.).
3.3. Uvjet iz čl.37. st.1. ZIP-a koji u sudskoj praksi stvara dileme je taj da tražilac
izvršenja treba učiniti vjerovatnim da bi lica (koja je predložio) mogla imati podatke o
imovini izvršenika.
Tražioci izvršenja (najčešće banke) ovu vjerovatnoću dokazuju time što sudu dostave
dokaz da su od određenih subjekata-pravnih lica (druge banke, porezne uprave, Fonda PIO,...)
tražili podatke o imovini izvršenika, ali su ta pravna lica odbili dati podatke zbog zaštite
podataka, tajnosti, bankarske tajne i sl. i uz obavijest da te podatke mogu dati samo na zahtjev
ili po nalogu suda. Takvim aktom tražilac izvršenja, navodno, dokazuje svoju tvrdnju da je
učinio vjerovatnim ono što se od njega traži odredbom čl.37. st.1 ZIP-a.
Međutim, zakonska odredba - učiniti vjerovatnim da bi lica (koja su predložena)
mogla imati podatke o imovini izvršenika, podrazumjeva da tražioc izvršenja određenim
činjeničnim navodima i dokazima učini vjerovatnim da izvršenik ima određenu imovinu
(novac, nekretnine, pokretne stvari, dragocjenosti, penziju, potraživanja i sl.) i da evidenciju o
toj imovini moguće da ima predloženo lice.
Dakle, i nije nužno (iako može biti korisno) da se tražioc izvršenja obraća različitim
osobama ili organima radi pribavljanja informacija o imovini izvršenika, jer će to biti posao
suda, ali prije toga tražioc izvršenja sudu mora učiniti vjerovatnim da izvršenik ima takvu
imovinu o kojoj evidenciju, po prirodi djelatnosti, vodi određeni organ ili osoba. Praktično bi
to značilo da tražioc izvršenja treba učiniti vjerovatnim npr. da je izvršenik penzioner ili da on
ima određena novčana potraživanja ili da je vlasnik određene nekretnine ili pokretne stvari ili
da ima određenu ušteđevinu ili da je zaposlen i sl., te predložiti sudu da se podaci o tome
pribave od onih organa ili osoba koje imaju, ili bi po prirodi svoje djelatnosti mogle imati
evidenciju o takvoj imovini izvršenika.
Dakle, smisao odredbe čl.37. st.1 ZIP-a o „vjerovatnoći“ nije onaj kako ga redovno
prezentiraju tražioci izvršenja u žalbama, u smislu - da je on pokušao pribaviti podatke o
imovini izvršenika, ali da ih od tih lica nije dobio zbog tajnosti podataka. Smisao je, kako je
naprijed obrazloženo, da se učini vjerovatnim da izvršenik uopće ima imovinu o kojoj bi
ta lica ili organi mogli imati evidenciju.9
8
Vidi čl.138 ZIP-a – ograničenje izvršenja na određenim novčanim primanjima.
9
„Učiniti vjerovatnim“ ne znači dokazati da se tražilac izvršenja obraćao određenim subjektima i tražio
informaciju kako to žalba pogrešno tumači. Sud na prijedlog tražioca izvršenja može tražiti od trećih lica da
dostave podatke o imovini izvršenika samo onda ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da izvršenik ima
određenu imovinu o kojoj bi službenu evidenciju mogao voditi određeni subjekt. “ Kantonalni sud u Bihaću,
Rješenje br.18 0 Mal 030003 19 Gži od 07.05.2019.godine
 5

Faktičko je pitanje kako to učiniti vjerovatnim, što zavisi od statusa izvršenika i vrste
imovine čiji je izvršenik vlasnik, pa s tim u vezi trebaju se iznijeti činjenice (i dokazi) iz kojih
bi slijedilo vjerovatnim (mogućim) da konkretni izvršenik ima određenu imovinu o kojoj bi
evidenciju mogli imati konkretni organi ili pravna lica.
Primjeri: ako tražilac izvršenja dokaže da je izvršenik osoba starija od 65 godina
postoji vjerovatnoća da je penzioner; ako izvršenik ima vozačku dozvolu ili ako postoji dokaz
da vozi auto – postoji vjerovatnoća da je auto njegovo vlasništvo; ako ima dokaz da izvršenik
plaća u prodavnici bankovnom karticom – postoji vjerovatnoća da je njen vlasnik i da ima
bankovni račun; ako postoji dokaz (ček, platna lista) o plaći ili penziji izvršenika – postoji
vjerovatnoća da je zaposlen ili penzioner; ako ima dokaz da je izvršenik u neko vrijeme
učestvovao u podjeli dobiti i ostvario dividendu – postoji vjerovatnoća da je još uvijek
dioničar i ima dionice; ako tražilac izvršenja ima kopiju radne knjižice izvršenika – postoji
vjerovatnoća da je još uvijek u radnom odnosu; ako ima dokaza da je bilo bankarskih
transakcija vezanih za ime izvršenika - postoji vjerovatnoća da ima otvoren bankovni račun;
ako ima dokaz o ugovornom odnosu zakupa – postoji vjerovatnoća da izvršenik ima prihod od
zakupnine, itd.
Uz prednje se napominje da u znatnom broju slučajeva i bez posredovanja suda
tražilac izvršenja može i sam od nadležnih organa dobiti podatke o imovini izvršenika (ZK
uredi sudova, evidencije MUP-a), i na toj imovini tražiti izvršenje, bez prethodnog postupka
utvrđivanja imovine izvršenika.
Ponovo se naglašava da tražilac izvršenja nije dužan dokazati da izvršenik ima
određenu imovinu, već je dužan to učiniti vjerovatnim. „Dokazanost“ činjenične tvrdnje je
najveći stepen spoznaje o istinitosti neke tvrdnje (izvjesnost) ali „vjerovatnoća“ je znatno
manji stepen spoznaje o istinitosti tvrdnje, pa je zato stranci lakše tvrdnju o imovini
izvršenika učiniti vjerovatnom, nego je dokazati. Zato se zakonom i ne traži dokazivanje
imovine izvršenika, već samo vjerovatnoća da neku (određenu) imovinu izvršenik ima.
Sam po sebi prijedlog tražioca izvršenja da sud od mnoštva pravnih lica ili organa
pribavlja podatke o imovini izvršenika bilo bi prebacivanje te obaveze sa stranke na sud, a iz
dikcije čl.37. ZIP to zasigurno ne slijedi, već je to obaveza tražioca izvršenja, a nakon što je
on izvrši, tek tada je sud dužan od navedenih lica tražiti podatke o imovini o kojoj bi to lice
moglo imati službenu evidenciju.

II. Utvrđivanje imovine izvršenika nakon donošenja rješenje o izvršenju

II.1. U pravilu, u prijedlogu za izvršenje može se postaviti zahtjev da se, prije donošenja
rješenje o izvršenju, utvrdi imovina izvršenika, pa ako se ona utvrdi tražilac izvršenja uređuje
prijedlog predlažući tu imovinu kao predmet izvršenja, a sud rješenjem odluči o izvršenju na
tome predmetu izvršenja.
Međutim, čl.37. st.2. ZIP-a dopušta izuzetak da se „zahtjev može istaći i nakon
donošenja rješenja o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršenja nije uspjelo.“
U ovoj odredbi zakona riječ „sredstvu“ je štamparska ili redakcijska greška u tekstu, jer treba
pisati „predmetu“ izvršenja, budući da se izvršenje provodi na predmetu izvršenja, a to je
 6

stvar ili pravo na kojem se izvršenje provodi. Sredstvo izvršenja je izvršna radnja ili sistem tih
radnji kojima se provodi izvršenje na predmetu izvršenja.10

Dakle, uvjet za zahtijevanje utvrđenja imovine izvršenika je da izvršenje nije uspjelo

na (prvom) predloženom predmetu izvršenja. U praksi, tada sud poziva tražioca izvršenja da
predloži novi predmet i sredstvo izvršenja što tražilac izvršenja ili učini odmah podneskom ili
prethodno predloži utvrđivanje imovine izvršenika po čl. 37. st.2. ZIP-a, a potom, ako se
imovina utvrdi, uredi prijedlog za izvršenje predlažući tu imovinu kao predmet izvršenja. U
tome smislu čl.36. st. 2. ZIP-a propisuje da – „ukoliko je uz prijedlog za izvršenje podnesen i
zahtjev za utvrđivanje dužnikove imovine, o rezultatu istrage sud će obavijestiti tražioca
izvršenja i ostaviti mu rok da podneseni prijedlog uredi odnosno izmijeni i dopuni.“

II.2. U sudskoj praksi otvorilo se pitanje – može li stranka tražiti, a sud dopustiti
utvrđivanje imovine izvršenika ako je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu
vjerodostojne isprave (mjenica, ček, račun)? Jedinstven je stav sudova da ne može!
Obrazlaganje odluka se svodi na to, da je čl.37. st.1 ZIP-a propisao da se utvrđenje imovine
izvršenika može tražiti samo ako se prijedlog za izvršenje temelji na izvršnoj ispravi. Neki
sudovi takav zahtjev odbijaju, a neki odbacuju. Držim pravilnim da treba odbaciti takav
zahtjev za utvrđivanje imovine izvršenika, jer je utemeljenje zahtjeva na izvršnoj ispravi
procesni uvjet za odlučivanje o zahtjevu. Dakle, izvršna isprava (kao osnov prijedloga za
izvršenje) nije uvjet od kojega zavisi osnovanost zahtjeva, već procesni uvjet da bi sud uopće
počeo odlučivati o tome zahtjevu. To dalje znači, da bi sud odlučio o osnovanosti zahtjeva,
on se mora temeljiti na izvršnoj ispravi.

Međutim, postoje određene posebnosti kod izvršenja na osnovu vjerodostojne

isprave i postupka u povodu prigovora, a što utiče i na utvrđenje imovine izvršenika.

Da se podsjetimo na relevantne odredbe ZIP-a:

Čl. 50. ZIP-a propisuje:

Stav 4. „Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno
postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatrat će se tužbom i u tom slučaju sud će
postupati po odredbama parničnog postupka.

Stav 7. „Ako se rješenje o izvršenju pobija samo u dijelu kojim je određeno izvršenje, daljnji
postupak nastavit će se kao postupak po prigovoru protiv rješenja o izvršenju donesenog na
osnovu izvršne isprave.“

Stav 8. „Ako se prigovor iz stava 7. ovog člana prihvati, dio rješenja o izvršenju kojim je
izvršeniku naloženo da namiri potraživanje ima svojstvo izvršne isprave na osnovu koje se
može ponovo tražiti izvršenje.“

10
Vidi čl.6 ZIP-a
 7

Čl. 39. stav 3. ZIP-a propisuje: „ Rješenjem o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave sud
će: 1) obavezati izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u
roku od tri dana po prijemu rješenja, namiri potraživanja zajedno s odmjerenim troškovima,
2) odrediti izvršenje radi ostvarenja tih potraživanja.

Iz citiranih odredbi ZIP-a slijedi da izreka rješenja o izvršenju (na osnovu vjerodostojne
isprave) ima dva dijela, odnosno dvije odluke i to:

- odluka (obvezivanje) da izvršenik namiri potraživanje tražiocu izvršenja (čl.39. st.3.tačka

1.).

- odluka kojom se određuje izvršenje radi namirenja potraživanja.(čl.39. st.3. tačka 2.).

Ako se prigovorom izvršenika pobija samo odluka kojom se određuje izvršenje,

postupak se nastavlja kao po prigovoru na osnovu izvršne isprave. Ako sud taj prigovor
usvoji obustaviće izvršenje, ali u tome slučaju ostaje postojati prva (nepobijana) odluka
kojom je naloženo izvršeniku da namiri potraživanje (čl.39. st.3. tačka 1.) Ta odluka postaje
pravosnažna i po ZIP-u ima svojstvo izvršne isprave na osnovu koje se može kasnije ponovo
tražiti izvršenje kako to izričito propisuje čl. 50. st.8. ZIP-a. Dakle, kod eventualno novog
podnošenja prijedloga za izvršenja, osnov je izvršna isprava, a to je rješenje suda iz prvog
izvršnog postupka. Dakle, kod novog prijedloga za izvršenje osnov za izvršenje nije više ona
vjerodostojna isprava temeljem koje je prvi put traženo izvršenje, već je sada izvršna isprava
osnov predlaganja izvršenja. To dalje znači da je kod drugog predlaganja izvršenja ispunjen
uvjet za utvrđivanje imovine izvršenika, a to uvjet - da se prijedlog za izvršenje temelji na
izvršnoj ispravi.
S toga, izvršni postupak koji je počeo temeljem vjerodostojne isprave kasnije je prerastao u
novi izvršni postupak na osnovu izvršne isprave, pa se tada može zahtjevati utvrđivanje
izvršenikove imovine po čl.37. st.1 ZIP-a.

II.3. Tok postupka

Po prijemu zahtjeva za utvrđivanje imovine izvršenika sud će zaključkom naložiti

izvršeniku ili drugom licu odnosno organu ili organizaciji da na obrascu, koji će propisati
federalni ministar pravde, navede potpune podatke kojima raspolaže, o izvršenikovoj
pokretnoj i nepokretnoj imovini, a posebno o vrsti i visini novčanih primanja i novčanih
depozita izvršenika, kao i mjestu gdje se ona nalaze. Popunjen i uredno potpisan obrazac
mora biti dostavljen sudu u roku koji je sud odredio zaključkom.
Licima koja po nalogu ne postupe sud će izricati novčane kazne na način određen u
članu 17. ZIP-a. Novčana kazna, prema tim odredbama, može se izreći i izvršiti prema
izvršeniku i drugim fizičkim i pravnim licima, kao i odgovornim licima u pravnom licu u
slučaju da odbiju dati podatke o imovini izvršenika kao i kada svojim radnjama i postupcima,
 8

protivno sudskom nalogu ili zabrani, skrivaju, oštećuju ili uništavaju imovinu izvršenika ili
ometaju sud u provođenju izvršnih radnji.
Prije izricanja novčane kazne sud će omogućiti izvršeniku da se izjasni, a po potrebi
održat će i ročište radi izvođenja dokaza. Novčanu kaznu rješenjem izriče sudija (a ne stručni
saradnik!)11 vodeći računa pri odmjeravanju visine kazne, o ekonomskoj snazi izvršenika,
značenju njegove radnje koju je morao obaviti, te o drugim okolnostima slučaja. Rješenjem se
određuje i rok plaćanja. Protiv rješenja se može izjaviti prigovor u roku od osam dana od
prijema rješenja. Nakon izvršnosti rješenja novčanu kaznu naplaćuje sud po službenoj
dužnosti. Novčana kazna se ne može pretvarati u kaznu zatvora.
Odredbe o novčanom kažnjavanju ne mogu se primjenjivati ako je izvršenik Bosna i
Hercegovina i njeni entiteti, Brčko Distrikt BiH, kantoni, grad, općina i upravna organizacija,
te organi ovih pravnih lica, ali se shodno primjenjuju odredbe o kažnjavanju odgovornih lica,
ukoliko zakonom nije drukčije određeno. Novčana kazna se ne može pretvarati u kaznu
zatvora.
Fizičko lice ili odgovorno lice u pravnom licu ili organu odnosno organizaciji krivično
će odgovarati za davanje lažnog iskaza pred sudom ako navede nepotpune ili neistinite
podatke o imovini izvršenika. Na ovu posljedicu sud mora izričito upozoriti u zaključku kojim
nalaže davanje podataka.
Sud može umjesto izjave na propisanom obrascu zahtijevati od izvršenika fizičkog lica
ili drugog fizičkog lica da izjavu o imovini izvršenika da na ročištu pred sudom. Ako pozvano
lice neće da pristupi na ročište ili odbija dati izjavu, sud će primijeniti odredbe o novčanom
kažnjavanju toga lica.

Prema članu 11.ZIP-a „Izvršni postupak u prvom stepenu vodi i odluke donosi sudija pojedinac. Stručnom
11

saradniku se po ovlaštenju sudije može povjeriti preduzimanje radnji i donošenje odluka u izvršnom postupku,
ako ovim zakonom nije drukčije određeno.“ Čl.17. st. 5. je određeno da novčanu kaznu izriče sudija.