K JIŽEVNOST

Znanost o književnosti govori o književnosti na sve moguće

načine. Međutim, svi bi se morali sloi.iti oko ovoga: kakva mu
god bila nakana, pred svakim proučavanjem književnosti prvo
je makar iole teorijsko pitanje što ga mora postaviti pitanje ka-
ko definira (ili ne definira) svoj predmet: književni tekst. Sto
proučavanje čini proučavanjem književnosti? lli kako ono de-
finira književne osobine književnoga teksta? Jednom riječju,
što je za njega, eksplicitno ili implicitno, književnost?
Naravno, to prvo pitanje nije neovisno o pitanjima koja
će slijediti. Zatražit ćemo da se proučavanje očituje o još šest
termina ili pojmova, ili točnije, o odnosu književnoga teksta
prema tih šest pojmova: namjeri, zbilji, recepciji, jeziku, povi-
JCStl i vrijednosti. Tih bi se šest pitanja dakle moglo drukčije
postaviti tako da uz svaki termin dodamo epitet književni,
koji ih, nažalost, više komplicira nego pojednostavljuje:

Sto je književna namjera?

Sto je književna zbilja?
Sto je književna recepcija?
Sto je književni jezik?
Sto je književna povijest?
Sto je književna vrijednost?
Naime, pridjev književni, a jednako i imenica književnost,
najčešće se upotrebljavaju kao da ne zadaju nikakvih proble-
ma, kao da se svi slažu, kao da postoji zajednička suglasnost
o tome što je književno, a što nije. Međutim, već je Aristotel,
na početku svojega djela O pjesnilkorn umijeću, primijetio ka-
ko nema generičkog termina koji bi istodobno označio Sokra-
tove dijaloge, prozne tekstove i stih: >>[Umijeće] koje oponaša

l l
l l l
 ~o nevezanim govorom ili recitativnim razmjerima[ ... ] sve
do ~da o talo je bez imena« (1447a 31-b 10). Postoje 1mc i
stvar. Imenica književttost svakako je nova (nastaje početkom
XIX. stoljeća; prije toga se, u sldadu s etimologijom, knp~CI'­
IIost odnosila na natpise, pismenost, erudiciju ili izobrazbu),
ali nije razriješila zagonetku, kao što dokazuje brojnost tek
stova pod naslovima Sto je umjetnost? (Tolstoj, 1898.), »Sto
je poezija?•• (Roman Jakobson, 1933. - 1934.), Sto je knjb ,.
nost? (Charles Du Bos, 1938.; Jean-Paul Sartre, 1947.). Zato
je Barthes odustao od pokušaja da je definira i zadovoljio sc
ovom dosjetkom: »Književnost je ono što se poučava, to joj
je jedino svojstvo•• (Barthes, 1971., str. 170). Bila je to zgod
na tautologija. No može li se reći i što drugo osim: »Književ
nost je književnost«, to jest: ))Književnost je ono što se sada i
ovdje zove književnošću•<? FilozofNelson Goodman (1977.)
predložio je da se pitanje ))Što je umjetnost?<< (What is art?)
zamijeni pitanjem >~Kad je umjetnost?« (When is art?). Ne bi
li tako trebalo postupiti i s književnošću? Na kraju kraje\ a,
ima mnogo jezika na koje se termin književnost ne da preve-
sti, u kojima nema jednakovrijedne riječi.
Koje je to polje, kakva je to kategorija, koji je to predmet?
Koja mu je ))differentia specifica«? Kakva mu je narav? Kak-va
mu je funkcija? Kakav mu je opseg? Kako se shvaća? Da bi se
definiralo proučavanje književnosti, nužno je definirati književ-
nost, ali ne iskazuje li opet svaka definicija književnosti neko
izvanknjiževno pravilo? U britanskim knjižarama s jedne stra
ne nalazimo odjel Literature, a s druge Fiction, s jedne strane
knjige za školu, a s druge knjige za razonodu, kao da je Litera-
ture dosadna fikcija, a Fiction zabavna književnost. Može li se
poći dalje od komercijalnog i praktičnog razvrstavanja?
Aporija nedvojbeno izvire iz proturječnosti izmedu dva-
ju mogućih stajališta, pri čemu su i jedno i drugo jednako
28
opravdana: kon tekstualnog (povijesnog, psihološkog, socio-
loškog, institucionalnog) stajališta i tekstualnog (lingvistič­
kog) stajališta. Književnost, ili proučavanje književnosti, uvi-
jek je stiješnjena, odnosno stiješnjeno izmedu povijesnog pri-
stupa u širokom smislu (tekst kao dokument) i lingvističkog
pristupa (tekst kao jezična činjenica, književnost kao umjet-
nost riječi), koji se ne mogu svesti jedan na drugi. Šezdesetih
je godina novi prijepor izmedu starih i modernih razbuktao
stari rovovski rat izmedu pristaša vanjske defmicije i pristaša
unutamje definicije knjiievnosti, od kojih je svaka prihvatlji-
va, ali su obje ograničene. Smatrajući pitanje »Što je književ-
nost?« »glupim«- i zaista nije dobro postavljeno- Genette je
ipak predložio da se razlikuju dva komplementarna književ-
na poretka, konstitutivan (tvorben) poredak, što ga osigura-
vaju konvencije, pa je stoga zatvoren - sonet ili roman puno-
pravno pripadaju književnosti, čak iako ih više nitko ne čita­
i kondicionala n (uvjetan), dakle otvoren poredak, koji ishodi
iz opozive procjene - pa će tako o pojedincima i razdobljima
ovisiti hoće li se u književnost uključiti Pascalove Misli ili Mic-
heletova Vještica (Genette, 1991., str. ll; 2002., str. 5).
Opišimo književnost najprije sa stajališta opsega i shvaća­
nja, zatim funkcije i oblika, te na kraju oblika sadržllja i obli-
ka izraza. Krenimo od tih podjela, po metodi koja je bliska
Platonovoj dihotomiji, ali ne zavaravajući se da imamo mno-
go izgleda za uspjeh. Kako je pitanje »Što je književnost?« u
tome obliku nerješiva, ovo će prvo poglavlje biti najkraće u
knjizi, ali će sva iduća poglavlja nastaviti potragu za odrede-
njem književnosti koje bi nas zadovoljilo.
Opseg književnosti
U najširem smislu književnost je sve što je tiskano (ili čak
napisano), sve knjige što ih sadržava knjižnica (uključujući i
29
ono što se nazh-a usmenom književnošću, koja je sada već pi-
c;mcno zabilježena). To značenje odgovara klasičnome pojmu
lijepe književno tJ (beletristike), koji je obuhvaćao sve što su
mogle proizvesti retorika i poetika, ne samo fikciju nego i po
\1)est, ftlozofiju, pa i znanost, kao i ukupno govorništvo. ~o
kad o;e tako protegne i postane jednakovrijedna kulturi, u stm
lu u kojemu se ta riječ shvaća od XIX stoljeća, književnost gu
bt svoju »Specifičnost«: odriče joj se njezina u pravom smislu
knJtzevna o obina. Medutim, filologija XIX. stoljeća zapravo
Je tcžtla da bude disciplina koja proučava cijelu kulturu, a o
kulturi je književnost, u najužem smislu, bila najpristupačni­
je vjedočanstvo. U sklopu organske cjeline koju, prema filo
logt)i, tvore jezik, književnost i kultura, kao jedinstvo koje se
poistovjećuje s duhom nekog naroda, ili rase, u ftlološkom , a
ne biolo kom smislu toga naziva, književnost se ustoličila na
sredt njem mjestu, pa je proučavati književnost značilo kroči­
ti car kim putem prema razumijevanju nekog naroda, što su
ga geniji bolje doživjeli te kojemu su ujedno stvorili duh.
U užem smislu, književnost (granka izmedu književnog
i neknjiževnog) znatno varira ovisno o razdobljima i kultura
ma. Odijeli li se ili izdvoji iz beletristike, zapadna se knjiže,
nost, u modernome značenju, pojavljuje u XIX. stoljeću, kad
se raspada tradicionalan sustav pjesničkih vrsta kakav se odr-
žao od Aristotela. Za Aristotela, pjesničko je umijeće- umjet-
nost te bezimene stvari koju je opisao u djelu O pjesničkom
umijeću - kao bitne sastavnice obuhvaćalo epiku i dramatiku,
isključujući liriku, koja nije bila fiktivna ili oponašateljska jer
se u njoj pjesnik izražava u prvome licu, pa se zbog toga du-
go smatrala manje vrijednom. Spjev i drama bili su još dvije
velike vrste klasičnoga doba, to jest pripovijedanje i prikazi-
vanje, ili dva glavna modusa pjesništva, shvaćenoga kao fik-
cija ili oponašanje (Genette, 1979., 1985.; Combe). Dotad je
30
književnost, strogo uzevši (pjesničko umijeće), bila stih. No ti-
jekom XIX. stoljeća dogodio se presudan pomak, dok su dvije
velike vrste, pripovijedanje i drama, sve češće napuštale stih
da bi poprimile prozni oblik. Pjesništvom se uskoro, zahvalju-
jući ironiji povijesti, stala nazivati isključivo vrsta koju je Ari-
stotel isključio iz poetike, to jest lirsko pjesništvo, da bi ono za-
dovoljštinu dobilo postavši sinonimom cijele poezije. Otad se
književnost sastojala od romana, dramatike i pjesništva, nado-
vezujući se na postaristotelovsku trijadu epske, dramske ilir-
ske vrste, samo što su se prve dvije sada poistovjećivale s pro-
zorn, a jedino treća sa stihom, prije nego što slobodni stih i
pjesma u prozi još više ne rastoče stari sustav vrsta.
Moderno je značenje književnosti (roman, dramatika i pje-
sništvo) neodvojivo od romantizma, to jest od razdoblja kad
se povijesna i zemljopisna relativnost ukusa potvrdila u opre-
ci naprama klasičnoj doktrini vječnosti i univerzalnosti estet-
skoga kanona. Pošto se tako svela na romanesknu i dramsku
prozu te lirsku poeziju, književnost se k tome poima sa stano-
višta svojih odnosa prema narodu i njegovoj povijesti. Književ-
nost je, ili radije, književnosti su prije svega nacionalne.
U još ograničen ijem smislu: književnost su veliki pisci. I ta
je zamisao romantička: Thomas Carlyle je u njima vidio junake
modernoga svijeta. Klasični je kanon obuhvaćao uzorna djela
koja je valjalo plodno oponašati; moderni su panteon pisci ko-
ji najbolje ugelovljuju duh naroda. Tako se s definicije književ-
nosti sa stanovišta pisaca (djela koja treba oponašati) prelazi na
definiciju književnosti sa stanovišta profesora (divljenja dostoj-
nih ljudi). Neki romani, drame ili pjesme pripadaju književno-
sti jer su ih napisali veliki pisci, s ovim ironičnim ishodom: sve
što su napisali veliki pisci pripada književnosti, uključivši nji-
hovu prepisku i račune iz čistionice kojima se bave profesori.
Nova tautologija: književnost je sve što napišu pisci.
31
 lJ P'"l edniem ću se pogbvlju vratiti na knjižemu ni_jed-
no't ili h aarhiju, na kanon kao baštinu naroda. Samo na-
eas uoćimo taj paradoks: kanon čini ukupnost djela koja se
vrednuju istodobno po jedinstvenosti svojega oblika i po
unin:-rzalnosti (barem u nacionalnim razmjerima) svojega
sadržaja; veliko se djelo istovremeno smatra jedinstvenim i
univerzalnim. (Romantični) kriterij povijesne relativnosti
odmah je osujetila volja za nacionalnim jedinstvom. Otuda
Barthesova ironična primjedba: ))Književnost je ono što sc
pou(ava<~, varijacija na lažnu etimologiju što ju je posvetila
upotreba: ))Les classiques, c'est ccux qu'onlit en classe« ())Kb-
sici su pisci koji sc čitaju u razrcdw<).
Dakako, poistmjctiti knjižemost s knjižemom vrijednošću
(velikim piscima) znači samim tim (činjenično i načelno) odri-
cati vrijednost svim ostalirn romanima, dramama i pjesmama
te, općenitije, ostalim \TStama u stihu i prozi. Svaki vrijednosni
sud počiva na odluci da se neki clement isključi. Institucional-
no ograničenje književnosti u XIX. stoljeću ne osvrće se na č i-
njenicu da je 7.a onoga tko čita to što čita uvijek književnost, bib
riječ o Proustu ili o foto romanu, i zanemaruje složenost razina
književnosti (kao što postoje razine jezika) u društvu. Književ-
nost u tako skučenu smislu bila bi jedino učena knjiže\110st, a
ne i popularna knjižemost (Fiction iz britanskih knjižara).
S druge strane ni sam kanon velikih pisaca više nije po-
stojan, nego u njega članovi ulaze (i iz njega izlaze): barok-
no pjesništvo, Sade, Lautreamont, romanopisci XVIII. sto-
ljeća, dobri su primjeri ponomih otkrića koja su preinačila
način na koji definiramo knjiže,11ost Prema T. S, Eliotu, ko-
ji je rasuđivao kao strukturalist u svojem članku »Tradicija i
individualni talent« (»Tradition and the Individual Talent«,
1919.), novi pisac remeti cijeli krajolik književnosti, ukup-
nost sustava, njegove hijerarhije i sljedničke veze:
32
..
Postojeći spomenici oblikuju medu sobom idealan pore-
dak koji se modificira uvođenjem novoga (doista novo-
ga) umjetničkog djela. Postojeći poredak je potpun do
ulaska novoga djela; da bi se očuvao nakon pridolaska
novoga djela, cijeli postojeći poredak mora se, makar i
neznatno, izmijeniti; i tako su odnosi, razmjeri i vrijed-
nosti svakoga pojedinog umjetničkog eljela pon0\'110 u su-
glasju s cjelinom (Eliot, 1975., str. 38; 1999., str. 16),
Knjižema je tradicija sinkronijski sustav knjižm1ih teksto-
va, sustav koji se neprestano kreće, koji se preslaguje onako
kako se pojavljuju nova djela, Svako novo djelo izaziva preu-
stroj tradicije kao cjeline (i u isti mah modificira smisao i vri-
jednost svakoga djela koje pripada tradiciji).
Pošto se suzila u XIX. stoljeću, književnost je u XX, sto-
ljeću ponovno osvojila dio izgubljenih područja: uz roman,
dramu i lirsko pjesništvo dostojanstvo je zadobila pjesma u
prozi, ugled su stekli autobiografija i putopis, i tako redom.
Pod etiketom paraliterature, kao književnost su se priznali
knjige za djecu, kriminalistički roman i strip, Na početku
XXL stoljeća književnost je opet gotovo jednako liberalna
kao što je bila lijepa književnost (beletristika) prije profesio-
nalizacije društva.
Termin knjiže1•nost, dakle, ima veći ili manji opseg što
se tiče autora, od školskih klasika do stripa, a njegovo suvre-
meno širenje teško je opravdati. Vrijednosni kriterij koji u
književnost uključuje neki tekst, odnosno isključuje neki dru-
gi, ni sam po sebi nije književan, ni teorijski, nego etički, druš-
tven i ideološki, u svakom slučaju izvanknjiževan, Može li se
književnost ipak definirati književnim mjerilima?
33
-1,
Shvaćanje književnosti: funkcija
~astavimo se, oponašajući Platona, pridržavati dihotomi-
je pa razlučimo(zmkciju i o/J/ik na temelju m ih dvaju pitanja:
Sto čini knjižemost? I što je njezino razlikovno obiljćljc>
Definicije knjižemosti po funkciji čine se rebtivno posto-
janinu, bilo da sc ta funkcija razumijeva kao pojedinačna ili
društvena, privatna ili jama. Aristotel je govorio o kat<Jr::i,
pročišćenju osjećaja kao što su strah i sažaljenje (1449b 2S).
Pojam je tc~ko omeđiti, ali se on u svakom slučaju odnosi na
poseban doživljaj strasti u vezi s pjesničkim umijećem. ,\ri-
stotcl je inače podrijetlo pjesničkoga umijeća pripisivao i.elji
za učenjem (14-lSb 13): poučiti ili ugoditi (prodesse aut dc/cc-
tare), ili pak poučiti ugadajući, dvije su svrhe, ili dvostruka
je svrha, koju će Horacije opet priznati pjesništvu, opisujući
ga kao dulce ct u tile (Ars poetica, stih 333 i 343).
To je najuobičajenija humanistička definicija književnost i
kao osobite vrste spoznaje, različite od filozofske ili znanstve-
ne. No kakva je književna spoznaja, spoznaja koju čovjeku
pruža jedino književnost? Prema Aristotelu, Horaciju i cijeloj
klasičnoj tradiciji, predmet je te spoznaje ono što je općenito,
moguće ili 'jerojatno, doxa, izreke i maksime koje omoguću­
ju da se shvati i uredi ljudsko ponašanje i društveni život. Pre-
ma roman tičkom viđenju, ta spoznaja više se tiče onoga što
je pojedinačno i osebujno. Međutim, postoji dubok kontinui-
tet između Paola i Franceske, koji se, u Božanstvenoj komedi-
ji, jedno u drugo zaljubljuju dok zajedno čitaju romane o vi-
tezovima Okruglog stola, preko Don Quijotea, koji provodi
u djelo viteške romane do gospođe Bovary, zatrovane sladu-
njavim romanima što ih guta. Ta hotimično parodična dje-
la dokazuju da književnost obavlja funkciju učenja. Prema
humanističkome modelu postoji spoznaja o svijetu i o ljudi-
ma koju crpimo iz književnog iskustva (možda ne samo iz
34
njega, ali poglavito iz njega), spoznaja koju nam pribavlja je-
dino (ili gotO\'O jedino) knjižeYIJO iskustvo. Bismo li se zalju-
bili da nikada nismo pročitali ljubavnu priču, da nam nika-
da nitko ni jednu takvu priču nije ispripovijedao? Osobito
europski roman, kojemu se razdoblje najvećeg sjaja poklapa-
lo s ekspanzijom kapitalizma, od Cervantesa nadalje prikazu-
je naukovanje gradanskog pojedinca. l\ e bismo li čak mogli
ustvrditi da je model pojedinca kakav se pojavio krajem sred-
njega vijeka zapravo čitatelj koji sebi utire put kroz knjigu
te da je razvoj čitanja bio sredstvo kojim se usvajala moder-
na subjektivnost? Pojedinac je samotan čitatelj, tumač zna-
kova, lovac ili ga talac, mogli bismo reći s Carlom Ginzbur-
gom, koji je, uz logičko-matematičku dedukciju, razabrao i
taj drugi model spoznaje lovom (gonetanje tragm·a prošlo-
sti) i gatanjem (goncta1lje znakova budućnosti).
»Svaki čovjek u sebi nosi potpun oblik ljudskoga stanja«,
piše Montaigne u III. knjizi Eseja. Njegovo iskustvo, kakvim
ga ovdje rado dočaravamo, čini se pravim primjerom spozna-
je koju nazivamo književnom. Pošto je najprije vjerovao da
je sve što se pročita u knjigama istinito, a zatim u to stao to-
liko sumnjati da je gotovo poricao individualnost, navodno
je na kraju, prevalivši dijalektički put, u sebi pronašao sveu-
kupnost Čovjeka. Moderna se subjektivnost razvila u korist
književnog iskustva, a čitatelj je model slobodnog čovjeka.
Prelazeći drugo, on dopire do općega: u iskustvu čitatelja
»pala je pregrada između individualnog ja u kojemu je bio
čmjek kao ostali« (Proust), »ja je drugi« (Rimbaud), ili »ja
sam sada neosoban« (Mallarme).
Naravno, ta je humanistička koncepcija književne spozna-
je zbog svojega idealizma bila prokazana kao način na koji svi-
jet vidi stanmita klasa. Kako se povezivala s privatizacijom
čitanja nakon izuma tiska, navodno se obrukala zajedno s
vrijednostima kojima je bila uzrokom i ujedno posljedicom,
35
u prvome redu s građanskim pojedincem. To je ponajviše
marksistička z"unjerka, koja povezuje knjižemost i ideologiju.
Knjižemost služi da proizvede društveni konsenzus; ona pra-
ti, a zatim zamJenjuje \jeru kao opijum za narod. Proubn·ate-
lji su književnosti, osobito ;\latthew Arnold u viktorijanskoj
Engleskoj svojim utemeljiteljskim djelom Culture and Anar-
chy (1869.), ali i Ferdinand Brunetiere i Lanson u Francuskoj,
taj stav preuzeli i prilagodili krajem XIX. stoljeća, procijenivši
da je došlo njihm·o nijeme: pošto je propala religija, a prije
nego što je znanost dožhjda apoteozu, u meduvladu, knji/ev-
nost je, makar priiTemeno i zahvaljujući proučavanju književ-
nosti, zapala dužnost da se brine za društ\'eni moral. U svije-
tu koji je u sve većoj mjeri postajao materijalistički ili anari1i-
stički književnost se ukazivala kao posljednja obrana od bar-
barstva, Č\Tsta točka na izmaku stoljeća: tu, sa stajališta funk-
cije, nailazimo na kanonsku definiciju književnosti.
No iako se knjižemost može vidjeti kao prilog vladajućoj
ideologiji, »ideološki aparat države« ili čak promidžba, može
se, nasuprot tome, i isticati njezina podri vačka zadaća, ponaj-
,;še od sredine XIX. stoljeća i pojave lika prokletoga umjetni-
ka. Teško je Baudelairea, Rimbauda ili Lautreamonta poisto-
\jetiti s pomagačima službenog poretka. Književnost učvršću­
je konsenzus, ali proizvodi i neslaganje, novinu, raskid. Pre-
ma vojnome modelu avangarde, ona prethodi kretanju, pros-
vjećuje narod. Vratit ćemo se na par što ga ćine imitacija i
inovacija, stari i moderni. Književnost bi tako prethodila
ostalim znanjima i oblicima djelovanja: veliki pisci su prije
ostalih, pogla,;to prije filozofa, vidjeli (bili su »vidoviti«) ka-
mo ide svijet: »Svijetu će doći kraj«, najavio je Baudelaire u
tekstu Fusćes (Rakete), kad je počinja! o doba napretka, i svi-
jetu zaista nije prestao dolaziti kraj. U XX. stoljeću obnovila
se \Tijednost slike vidovnjaka u političkom smislu, čime se
36
knjižemosti pri pisala politička i društvena dalekm;dnost ka-
kve navodno nedostaje s\im ostalim djelatnostima.
Sa stanovišta funkcije, opet nailazimo na aporiju: književ-
nost može biti u skladu, ali i u neskladu s društ\'om; može
pratiti njegovo kretanje, ali mu može i prethoditi. Istraži-
vanje književnosti sa stajališta institucije dospijeva do druš-
tveno-povijesnog relativizma koji je baštinik romantizma.
Pridržavamo li se i dalje dihotomije te sada književnost pro-
matramo sa stajališta oblika, konstanti, univerzalija, nasto-
jeći da nakon funkcionalnoga pronađemo formalnu defini-
ciju književnosti, vraćamo se na stare pisce i na klasike, a pre-
lazi mo i s teorije književnosti na književnu teoriju, u smislu
u kojemu sam već izložio razliku između njih.
Shvaćanje književnosti: oblik sadržaja
Od antike do sredine XVlll. stoljeća književnost se- ja-
sno mi je da je ta riječ anakronizam, ali ponašajmo se kao
da oznaćava predmet pjesničkog umijeća- ugla\TIOm defini-
ra kao oponašanje ili prikazivanje (mimcsis) ljudskog djelo-
vanja govorom. Upravo kao takva ona tvori fabulu ili priču
(mythos). Oba termina (mimesis i mythos) pojavljuju se već
na prvoj stranici Aristotelova teksta O pjesničkom umijeću te
knjižemost predstavljaju kao fikciju, što se katkad uzima kao
prijevod riječi mimesis, kao što ćine Kate Hamburger i Ge-
nette, ili pak kao izmišljaj, nešto što nije ni istinito ni lažno,
nego vjerojatno: nešto što >>istinito laže«, kako je rekao Ara-
gon.>>[ ... ] nužno [je] da pjesnik«, napisao je Aristotel, >>bude
više pjesnik fabula nego stihova ako i jest pjesnik, jer je opo-
naša telj i jer oponaša ljudske radnje« (1451 b 27).
U ime toga određenja pjesništva fikcijom Aristotel je iz
poetike isključio ne samo poučno ili satirićko pjesništ\'o nego
čak i lirsko pjesništ\'o koje na pozornicu postavlja pjesnikovo
37
 ja, a zadržao je samo epsku (pripmjednu) i tragičku (dram-
sku) vrstu. Genette govori o >lescncijalističkoj« ili konstitutit·i-
sti8<oj poetici >>U njezinoj tematskoj verziji«." Prema toj p< leti-
ci, ~~najsigurniji način da poezija izbjegne rizik razvodn)ava-
nja u običnoj upotrebi jezika i postane umjetničkim didom
jest narativna ili dramska fikcija« (Gen ette, 1991., str. 16 i 18;
2002., str. 12 i 14, prijemd preinačen). Čini mi se da onije
treba izbjegavati odrednicu tematska jer nema tema (sadrža-
ja) koje bi bile konstitutivno književne: Aristotel i Genette na
umu imaju ontolo;ki ili pragmatički status koji je konstituti-
van književnim sadržajima; posrijedi je dakle fikcija kao po-
jam ili obrazac, a ne kao tema (ili kao praznina, a ne kao pu-
nina), pa je uostalom i Genette radije naziva fikcionalno,ku
nego fikcijom. Pozivajući se na distinkcije lingvista Louisa
Hjelmsleva izmedu supstancije sadržaja (ideja), oblika sadrža-
ja (organizacije označenih ili označenika), supstancije izr.1za
(glasova) i oblika izraza (organizacije označitelja), reći ću da
je, prema klasičnoj poetici, značajka književnosti fikcija kao
oblik sadržaja, to jest kao pojam ili obrazac.
No je li riječ o definiciji književnosti ili samo o njezinu
svojstvu? U XIX. stoljeću kako je lirsko pjesništvo, što ga je
aristotelovska tradicija naprotiv zanemarivala, malo-pomalo
zauzimalo središte pjesništva i na koncu ga stalo predstavlja-
ti u cjelini, ta je definicija morala ustuknuti. Fikcija, kao praz-
an pojam, nije više bila nužan i dovoljan uvjet knjiže\'IJOsti
(sve ćemo to potanko razmotriti u 3. poglavlju u \'ezi s mi-
mezom) iako obično mišljenje ned\•ojbeno ukupnu književ-
nost i dalje vidi kao fikciju.
Shvaćanje književnosti: oblik izraza
Počevši od sredine XVIII. stoljeća, još se jedna defini ci-
ja književnosti S\'e više suprotstavljala fikciji, premještaj ući
38
naglasak na lijepo, koje se, na primjer u Kantovoj Kritici
rasudne snage (Kritik der Urteilskraft, 1790.) i u romantič­
koj tradiciji, otad poimalo kao samosvrhovito. Od tog tre-
nutka umjetnost i književnost upućuju jedino same na se-
be. U opreci naprama sYakidašnjoj jezičnoj djelatnosti, koja
je utilitarna i instrumentalna, kaže se, književnost svoju svr-
hu ima u samoj sebi. Prema leksikološkom priručniku Tre-
sor de la langue fra m;aise (Blago francuskog jezika), koji na-
sljeduje tu koncepciju, književnost je jednostavno »estetska
upotreba pisanoga jezika«.
Dugo se najviše vrednovala romantička strana te zami-
sli, odjeljuj ući književnost od života, smatrajući književnost
iskupljenjem života ili, od kraja XIX. stoljeća, jedinim auten-
tičnim doživljajem apsoluta i ništavila. Ta se postromantička
tradicija i ta koncepcija književnosti kao izbavljenja još oči­
tuju u Prousta, koji u Pronadcnome vremenu tvrdi: »Pravi
živu t, život naposljetku olkrivcn i rasvij~:tljen, :i loga jedini ži-
vot zbiljski proži,·ljen jest književnost<< (Proust, 1973., ll., str.
13), ili u predratnoga Sartrea, kad Roquentina na kraju Muč­
nine od podložnosti okolnostima spasi jazz-melodija. Oblik
-metafora, »nužno prstenje lijepoga stila<< u Prousta (ibid.,
str. 8)- omogućuje da se izmakne ovome "*tu, da se zahva-
ti »malo vremena u čistom stanju<< (Proust, 1., str. 169).
No ta zamisao ima i formalističku stranu koja nam je da-
nas bliskija, a koja književnu jezičnu djelatnost dijeli od obič­
ne jezične djelatnosti, ili neobičnom čini književnu uporabu
svakidašnjega jezika. Svakome je znaku, svakoj jezičnoj dje-
latnosti suđeno da bude prozirnost i prepreka. Obična upo-
raba jezika nastoji da se na nju zaboravi čim se shvati {pri-
jelazna je i neuočljiva), dok književna uporaba njeguje svo-
ju neprozirnost (neprijelazna je i uočljiva). Mnoštvo je nači­
na da se obrazloži taj polari tet. Obični je jezik u većoj mjeri
39
 denotativan, knjižemi je jezik u većoj mjeri konotativan (d\'0-
smislen, izražajan, perlokuti,·an, autoreferencijalan): "znače
više nego što kazuju((' mislio je o pjesničkim izrazima već
Montaigne. Obični je jezik opušteniji, knjižemi je jezik su-
stamiji (organiziran, dosljedan, gust, složen). Obična je upo-
treba jezika referencijalna i pragmatična, knjižema je upotre-
ba jezika imaginarna i estetska. Knjižemost iskorištava sn>j-
stva jezičnoga medija bez praktičnog cilja. Tako zvuči ti >rm a-
listička definicija kniižemosti.
Od romantizma do 1\lallarmea književnost se, kako je
sažeo Foucault, ••zatvara [... ] u radikalnu intranzitivnost«~
»postaje čista i jednostama manifestacija jezika čiji je jedini
cilj potvrđivali ]... ] S\'Oje teško postojanje. Ona se stoga sa-
mo mora vječno vraćati sebi, kao da njezin diskurs više ne
može imati drugoga sadržaja osim iskazivanja vlastitog obli-
ka« (Foucault, 1966., str. 313; 2002., str. 326-327). U svojem
»Cours de poćtique« (Predavanju iz poetike) Valery je za-
ključio kako »Književnost jest] ... ] i ne može biti nešto dmgo ne-
go širenje i prim UJena [stanovitih J svojstava Jezika« (Valery,
1957., str. 1440; 1980., str. 356). U tome povratku k starima
nasuprot moderni ma, klasicima nasuprot romantičarima,
možemo vidjeti kako se pokušava izvesti univerzalna defi-
nicija književnosti, ili pjesništva, kao verbalne umjetnosti.
Genette bi rekao da je to »esencijalistička poetika u formal-
noj verziji«, ali ja ću precizirati da je ovaj put posrijedi oblik
izraza jer je i definicija književnosti fikcijom takoder bila
formalna, ali se oslanjala na oblik sadržaja. Od Aristotela
do Valeryja, preko Kanta i Mallarm ea, definicija književno-
sti fikcijom ustupila je dakle mjesto, u najmanju ruku medu
stručnjacima, njezinoj definiciji poezijom (ili dikcijom, pre-
ma Genetteu). Osim ako ta dva određenja medu sobom ne
dijele književno polje.
40
~'
Ruski su formalisti u pravom smislu književnu upotrebu
jezika, pa stoga i razlikovno svojstvo književnoga teksta, naz-
vali literarnošću. Jakobson je 1919. godine napisao: »predmet
znanosti o literaturi nije literatura nego literarnost, tj. ono
što dano djelo činiliterarnim« (Jakobson, 1978., str. 57, prije-
vod preinačen), ili mnogo godina poslije, 1960., >>]ono J što či­
ni verbalnu poruku umjetničkim djelom« (Jakobson, 1966.,
str. 286, prijevod preinačen). Teorija književnosti, u smislu
kritike kritike, i knjiže\·na teorija, u smislu formalizma, kao
da se sastaju u tome pojmu, koji je ujedno bio taktički i pole-
mičan. Zahvaljujući njemu, formalisti su pokušavali prouča­
vanje književnosti osamostaliti - u prvome redu naprama
vulgarnom historizmu i psihologiji primijenjenoj na književ-
nost- definirajući njegov specifični predmet. Otvoreno su
se suprotstavljali definiciji književnosti kao dokumenta, ili
njezinoj definiciji funkcijom predstavljanja (zbilje) ili izraža-
vanja (autora), a naglašavali aspekte književnoga djela koje
su ocijenili kao specifično književne te su stoga razlikovali
književni jezik od neknjiževnog ili običnog jezika. Književ-
ni je jezik motiviran (a ne arbitraran), autoteličan (a ne linea-
ran), autorefercncijalan (a ne utilitaran).
Medutim, koje to svojstvo- koja bit- neke tekstove či­
ni književnima (literarnima)' Formalisti su, tragom teksta
»Umjetnost kao postupak« {1917.) Viktora Šklovskog, kao
kriterij literarnosti uspostavili začudnost ili očuđenje (ostrane-
nic): književnost, ili umjetnost uopće, čitateljevu jezičnu osjet-
ljivost obnavlja postupcima koji narušavaju uobičajene i auto-
matske oblike zapažanja. Jakobson će zatim objasniti da uči­
nak začudnosti proizvodi dominantnost nekih postupaka (Ja-
kobson, 1935.) unutar skupa formalnih invarijanata ili jezič­
nih obilježja koja su značajka književnosti kao iskušavanja
»mogućnosti jezika«, kako se izrazio Valery. No neki postupci,
41
ili prt'\hst nekih postupaka, i sami postaju uobičajeni: formali-
zam stiže (\idi šesto poglavlje) do po\ijesti literarnosti kao ob-
nove očuđenja preraspodjelom književnih postupaka.
Bit knjižemosti prema tome temeljila bi se na formalnim
invarijantama dostupnima analizi. Oslanjajući se na lingvisti-
ku i osnažujući se strukturalizmom, formalizam proučavanje
knjižemosti oslobađa od gledišta kakva su strana verbalnoj
nara,·i teksta. Koje invarijante istražuje? Vrste, tipove, figure.
Pritom pretpostavlja da je znanost o knjižemosti uopće mo-
guća, u opreci naprama stilistici pojedinačnih razlika.
Literarnost ili predrasuda
U potrazi za »dobrom« definicijom književnosti postupa-
li smo prema Platonm·oj metodi, po dihotomiji, ostavljajući
stalno po strani lijevi ogranak (opseg, funkciju, predstavlja-
nje), da bismo pratili desni ogranak (shvaćanje, oblik, očuđe­
nje). Pošto smo stigli dovde, idemo li uopće dobrim putem?
Kad smo naišli na literarnost, jesmo li ustanovili nužan i do-
voljan miet književnosti? Možemo li se tu zaustaviti?
Uklonimo najprije prvi prigovor: kako ne postoje isključi­
vo knjižemi jezični elementi, književna upotreba jezika ne
može se od neknjiže\'lle razlučiti literarnošću. Nesporazum
dobrim dijelom ishodi iz novoga naziva što ga je, znatno
poslije, u svojemu veoma glasovitom članku »Lingvistika
i poetika« (»Linguistics and Poetics«, 1960.), Jakobson na-
djenuo literarnosti. Tada je »poetskom« nazvao jednu od
šest funkcija koje je razlučio u komunikacijskom činu (eks-
presivna, poetska, konativna, referencijalna, metajezična i
fatička funkcija), kao da književnost (pjesnički tekst) doki-
da pet ostalih funkcija i izbacuje iz igre pet elemenata uz ko-
je se one načelno vezuju (govornik, primatelj ili naslovlje-
nik, referent, kod i kontakt), da bi se usredotočio jedino na
42
poruku samu za sebe. Kao u starijim člancima, »Najnovija
ruska poezija« (1919.) i »Dominanta« (1935.), Jakobson je
ipak pojasnio da poetska funkcija doduše jest dominantna u
književnome tekstu, ali ipak neće odstraniti ostale funkcije.
No već je 1919. Jakobson istodobno napisao i da se u poezi-
ji »funkcija komunikacije[ ... ] svodi na najmanju m [j jerU<<,
i da je »poezija jezik u[ ... ] estetskoj funkciji«, kao da se osta-
le funkcije mogu zaboraviti (Jakobson, 1978., str. 56 i 57).
Literarnost (očuđenje) ne izvire iz uporabe sebi svojstvenih
jezičnih elemenata, nego iz različite (na primjer, gušće, do-
sljednije, složenije) organizacije iste jezične građe kojom se
služi i obična uporaba. Drukčije rečeno, literarnost nekog
teksta ne sastoji se od metafore same po sebi, nego od čvr­
šće metaforičke mreže koja ostale jezične funkcije potiskuje
u drugi plan. Knjižemi se oblici ne razlikuju od jezičnih obli-
ka, nego ih (barem neke od njih) njihova organizacija čini
vidljivijima. Ukratko, literarnost nije stvar prisutnosti ili od-
sutnosti, po načelu sve ili ništa, nego po načelu više i manje
(veća količina tropa, na primjer): to je mjera koja privlači či­
tatelje\'U pozornost.
Nažalost, čak se i taj podatni ji i umjereniji kriterij literar-
nosti može pobijati. Lako je iznijeti protuprimjere. S jedne
strane neki se knjiže\'lli tekstovi ne odmiču od običnoga je-
zika (kao »bijelo« ili bilie,·iorističko pismo u Hemingwaya,
u Camusa). Svakako, oni se mogu ponovno obuhvatiti ako
se ustvrdi kako je odsutnost obilježja i sama obilježje, kako
je vrhunac očuđenja posvemašnja pristupačnost (ili vrhunac
nejasnoće, besmislica), ali se time jednako proturječi defini-
ciji literarnosti, u strogom smislu, kao skupa specifičnih obi-
lježja, ili, u rastezljivijem smislu, kao specifične organizaci-
je. S druge strane ne samo da se obilježja kakva sc smatraju
književnijima susreću i u neknjiže\11om jeziku nego su ondje
43
katkad čak i vidljivija, gušća nego u književnom jeziku, kao
što je slučaj s reklamom. Reklama bi po tome bila najbolja
knjižemost, što nas ipak ne može posve zadovoljiti. je li li-
terarnost u formalista značajka cijele književnosti, ili samo
stanovitog tipa književnosti, književnosti u pravom smislu
u njihovim očima, to jest pjesništva, i k tome ne cijeloga pje-
sništva, nego samo modernoga, avangardističkog, nepronič­
nog, teškog, začudnog pjesništva? Literarnost je definirala
ono što se nekoć nazivalo pjesničkom slobodom (licentia poe-
tica), a ne književnost. Osim ako )akobson, opisujući pjesnič­
ku funkciju kao usmjerenost na poruku, nije mislio samo na
oblik poruke, kao što se općenito shvatilo, nego i na njezin
sadržaj. )akobsonov tekst o »Dominanti« prilično je jasno
stavio do znanja da je ulog očuđenja ili začudnosti ozbiljan,
da ima i etičke i političke implikacije. Bez toga se književnost
čini bezrazložnom, da je puki ukras i igra.
Kao svaka definicija književnosti, naime, literarnost
uključuje izvanknjiževnu naklonost. Vrednovanje se (vri-
jednost, pravilo) neminovno uključuje u svaku definiciju
književnosti, pa stoga i u svako proučavanje književnosti.
Ruski su formalisti bili očito naklonjeniji tekstovima koje je
njihov pojam literarnosti najbolje opisivao jer su ih oni na
njega i naveli: bili su u dosluhu s avangardom futurističkog
pjesništva. Definicijom književnosti uvijek se na univerzal-
nu razinu (poput, na primjer, očuđenja) uzdiže naklonost
(predrasuda). Poslije će, nadahnuti formalizmom, struktura-
lizam općenito, poetika i naratologija na isti način vredno-
vati otklon i književnu samosvijest, u opreci naprama kon-
venciji i realizmu. Distinkcija između čitljivoga (realistično­
ga) i pisivoga (začudnoga) što ju je Barthes predložio u SIZ i
sama je otvoreno vrednovateljska, ali na svjesnom ili nesvje-
snom sustavu naklonosti počiva i cijela teorija.
44
Čak će i Genette na koncu priznati da literarnost u )a-
kobsonovu značenju pokriva samo dio književnosti, njezin
konstitutivni poredak, a ne njezin kondicionalni (uvjetni)
poredak te k tome, kad je posrijedi takozvana konstitutivna
književnost, samo dikciju (pjesništvo), a ne i (pripovjednu i
dramsku) fikciju. Iz toga je, odričući se zahtjeva što su ih po-
stavili formalizam i strukturalizam, izveo sljedeći zaključak:
»Literarnost, budući da je višeslojna, traži pluralističku teo-
riju« (Genette, 1991., str. 31; 2002., str. 23). Konstitutivnoj
književnosti, koja je sama heterogena jer pjesništvu (u ime
kriterija koji se odnosi na oblik izraza) supostavlja fikciju (u
ime kriterija koji se odnosi na oblik sadržaja), od XIX. se sto-
ljeća pridodaje prostrano i nejasno područje nefikcionalne
proze koja je uvjetno književna (autobiografija, memoari, ese-
ji, povijest, štoviše i građanski zakonik), a književnosti se pri-
paja ili po nahođenju pojedinačnih ukusa ili kolektivnih mo-
da. )>Najmudrije je stoga,<< zaključio je Genette, »provizorno
svakom dijelu ltj. svakoj od dviju strana književnosti, konsti-
tutivnoj i kondicionalnoj] pridružiti njegov lodnosno njezin]
pripadajući dio istine, odnosno jedan dio literarnoga područ­
ja<< (1991., str. 25; 2002., str. 19). No ta privremenost ima do-
brih izgleda da potraje jer ne postoji bit književnosti koja je
složena, heterogena i promjenjiva pojava.
Književnost je književnost
Tražeći mjerilo literarnosti, nabasali smo na aporiju na ko-
ju nas je navikla filozofija jezika. Određenje termina kao što
je književnost nikada neće pružiti drugo do skup prigoda u
kojima korisnici nekog jezika pristaju upotrijebiti taj termin.
Može li se poći dalje od te formulacije koja se doima cirkular-
nom? Samo malo, jer su književni tekstovi upravo tekstovi ko-
jima se društvo služi, a da ih nužno ne vezuje uz kontekst u
45
kojemu su nastali. Drži se do se njihov smisao (primjena, važ- na inačici popularne opreke između praYila i odmaka, ili iz-
nost) ne svodi na kontekst njihova prvotnog iskazivanja. O među oblika i sadržaja, to jest opet na dihotomijama koje na-
tome jesu li neki tekstovi knjižemi odlučuje društvo, služeći stoje uništiti (ozloglasiti, ukloniti) protivnika više nego poj-
se tim tekstovima izvan njihmih izvornih konteksta. move. Stilističke se varijacije mogu opisati jedino kao mzlike
Ta minimalna definicija ipak ima nezgodnu posljedicu. u značenju: mjerodavne su u ling\·ističkom, a ne u pravom
i': aime, ako sc zaista zadomljimo da tako izložimo značajke književnom smislu. Reklamni slogan i Shakespeareov sonet
knjižcmosti, proučavanje knjižemosti neće biti svaki diskurs ne razlikuju se po naravi, nego samo po složenosti.
o tekstovima, nego diskurs kojemu je svrha potkrijepiti ili Zapamtit ćemo da je knjižemost neumitno zaključak koji
osporiti njiho\'U uključenost u književnost. Pa ako sc književ- se izvodi iz nedokazane pretpostavke. Književnost je književ-
nost i proučavanje književnosti uzajamno definiraju odlukon1 nost, ono što mjerodavni (profesori, nakladnici) uključuju
da za neke tekstove izmrni kontekst nije jednako važan kao u književnost. Granice joj sc katkad, polako, umjereno, pre-
za neke druge, onda svaka analiza koja teži rekonstruirati iz- mještaju (Yidi sedmo poglavlje o vrijednosti), ali je nemo-
vorne okolnosti u kojima je nastao književni tekst, povijesne guće s njezina opsega prijeći na njezino shvaćanje, s kano-
prilike u kojima je autor taj tekst napisao i recepciju prvoga na na bit. Nemojmo ipak reći da nismo uznapredovali jer
čitateljst\'J, može biti zanimljiva, ali ne pripada proučavanju užitak u lovu, kako je upozorio Montaigne, nije uhvatiti pli-
knji?-"\ nosti. [Z\·orni kontekst tekst naća u ne-knjiže\Tiost izo- jen, a čitatelju je, vidjeli smo, uzor lovac.
krećući proces kojim je postao književnim tekstom (relativno
neovisnim o svojemu izvornom kontekstu).
Proučavanju književnosti ne pripada sve što se može reći
o knjižel'llome tekstu. Kontekst koji se tiče književnog pro-
učavanja književnog teksta nije izvorni kontekst toga teksta,
nego društvo koje se njime služi kao književnim tekstom
odjeljujući ga od njegova izvornog konteksta. Tako se bio-
grafska ili sociološka kritika, ili kritika koja djelo objašnja-
\'a knjižeYnom tradicijom (Sainte-Beuve, Taine, Brunetie-
re), sve varijante historijske kritike, mogu smatrati izvanj-
skim književnostima.
Ali ako pmi jesna kon tekstualizacija nije mjerodavna, je li
ling\ističko ili stilističko proučavanje mjerodavnije? Pojam sti-
la pripada običnom jeziku pa ga treba najprije izoštriti (vidi
peto poglavlje). No potraga za definicijom stila, kao i za defl-
nicijom književnosti, neizbježno je polemična. Uvijek počiva
46
47