DRENJE

Na početku je neki prizor u kojemu se ističe bodljikava žica. Daje se naslutit da se radi o
statičnoj slici na videovrpci, ali neka zvučna pozadina razbija taj dojam ili stvara iluziju da
vrijeme ipak teče, da je monolitonost prizora samo prividna. Snimka je jako loša, toliko da se
prizor pretvara u optičku iluziju jer se sve izobličuje. Prikazuje se neka kuća i prostorije.
Nema ni sunca ni vjetra, prizor je potpuno statičan. Začuje se samo masivna lomljava groma.
Na cesti se pored žice vidi ploča s natpisom imena grada uz nekoliko prometnih znakova,
među kojima je i jedna nedefiniranog oblika u čijem je središtu prekrižena ljudska silueta
(zabranjen pristup ljudima)
Čovjek sjedi za radnim stolom u hrpi papira, nosi naočale. Dominira zvuk telefona koji sliči
onome kada se na televizoru čuje zvuk smetnje zbog poziva. Kada završi zvonjava čovjek se
trgne i posegne za telefonom. Ima između 50 i 60 godina, mršav i smežuran je.
Bezbojnosmeđa kosa, pije neko alkoholno piće. Vani je dan. Kiša pada i taj zvuk kiše obasipa
prostoriju. Čovjek ponovno puni čašu i pije na eks. Telefon i dalje zvoni.
Vidi se neka žena s leđa, kroz prostor i zrak se stalno prožima neki mek šum. Vani vjetar
divlja. Žena promatra panoramu s neke uzvisine i nosi dvije torbe, s DAT rekorderom i nizom
vrpci te mikrofonom i dnevnikom snimanja. Netko ju zove, ali se ne obazire. Nakon četvrtog
povika „Marta“, javlja se na telefon.

5-11.7.1999.
Vlak vozi kroz polja. Od nekog se projekta odustalo. Krajolik izgleda kao napušteno
gradilište. Sve je blijedo, nekad lijepo sada je kao leš. Martu to sve podsjeća na neka trupla.
Ne postoji koherencija pejsaža, sve izgleda kao karton. Vlak staje. U njemu nema rasvjete.
Martu budi zvuk dugog vlaka, čekali su 40 minuta i ona se sad uvjerila koliko je dug taj put iz
Osijeka, skoro četiri sata. Čudi se kako mogu dva mjesta s istim nazivom, Drenje, biti tako
blizu jedno drugom.
Marta je sada uglavnom dobro, psihički stabilno. Nikom nije rekla za operaciju. Fakultet ju je
poslao u kažnjeničku koloniju, tako zovu mjesto gdje radi profesor Marković. Ona je pred kraj
faksa, pred zadnje kolegije i ispite jednostavno pukla i izgubila je puno vremena i nije sve
polagala na vrijeme. Volontirala je u Eholokacijskom centru, ali i to je zanemarila. Na kraju
su je, zbog zanemarivanja obveza, otpustili s radnog mjesta i ni jedan profesor se nije s njom
htio zajebavati oko diplomskog i prakse. Ona je sad opet dobro, kao prije je. Kao povratnica
dodijeljen joj je profesor Marković, za kojeg se čuju brojne glasine da je problematičan. On
ima nagradu Ivan Regen za rad na kreiranju prvih radnih postaja za digitalno procesiranje
signala. Njega opisuju kao profesora koji je nemaran, dosadan, neorganiziran, prezahtjevan i
alkoholičar. Ona ga nikad nije susrela. Kod njega rade samo oni studenti koje su svi drugi
profesori odbili. Njegov se projekt zove „Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičku sliku
Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema.“ Marta pretpostavlja da se tu radi samo o
izvlačenju para od ministarstva i da je projekt besmislen. Marta se u slobodno vrijeme bavi
proučavanjem ljijaka i piše radove na tu temu i dobiva nagrade, rektorovu.
Drenje je naselje u središtu Baranje, ali izgleda kao da se negdje drugdje nalazi. To je jedno
primitivno središte gdje samo krčma radi. Nalik je napuštenom primorskom industrijskom
mjestu koje je pogodila kataklizma. Ima neki potok i stijene u mjestu. Uglavnom se radi o
livadama i ravnicama.
Upoznavanje s profesorom je bezlično. Ona se preziva Vaszary. Odmah joj je on rekao kako
su počeli (zapravo samo on) s projektom. Oni sustavno snimaju ptice koristeći se
automatskim sustavima koje obrađuju, ali situacija je mnogo gora nešto što su očekivali.
Odmah joj je on bio dosadan. Govori joj on kako se u blizini desila katastrofa koja je
uzrokovala propast naselja i prirode. Ona misli da se radi o nekom ekocidu ili kemijskom
zagađenju, ali on misli na nešto manje konkretno; na cjelokupnu politiku okupatorske vojske.
Njezin je zadatak na početku snimanje i preliminarna analiza bioakustičke strukture
ambijenata na mjestima gdje katastrofa još nije posve poharala. Ona opet pretpostavlja da je
sve to uzaludno i besmisleno te da je sve u svrhu izvlačenja para. Govori joj on i da oko
Drenja nema životinja. Njegov je ured kaotičan, on je već tri godine u njemu. Dao joj je novi
mikrofon, mobil i laserski vibrometar. Objasnio joj je i ulogu Dopplerovog efekta.
Ona razmišlja samo o pisanju radova, a sljedećih 6 tjedana samo joj je prolazak vremena i
radit će što god treba samo da završi s tim.
U Drenju ima „Žuto naselje“, dobilo ime po boji cigle, gdje živi par obitelji, a vodovoda
nema. Samo vlak dvaput dnevno narušava mir. U hodniku jedne zgrade u noći stoji Marković
s mikrofonima. Jedino tijek vrpce kroz DAT rekorder i ekran starog analognog osciloskopa
narušava iluziju zaustavljenog vremena.

12-18.7.1999.
Marta se uputila prema pustari Szanto, gdje su nekoć radili svi mještani osim onih zaposlenih
u cementari. Shvaća ona da tu nema prometa. Marković joj je rekao da je Velika poplava
1998. uzrokovala konačno razaranje i kolaps Drenja. Voda se zadržala nekoliko mjeseci,
životinje su ugibale, sve se dekontaminiralo i voda je čak postala pogubna za život. Kao neki
Černobil. Marta se pomalo i boji, kao da je u filmu strave. U mjestu postoji trg s dućanom i
krčmom. Marta se boji da ju tko ne promatra i prati, ali shvati da si umišlja. Cementara je
zatvorena 1950-ih. Njoj i dalje nije jasno što se tu dogodilo. Drenje je posve napušteno 1995.,
a potpuno je opljačkano i opustošeno, Ima i status posebne skrbi. U naselju kao da vlada
gangrena, nitko ništa ne radi, jedine žene su one koje rade na projektu, a djece nema. Krah
cementare bio je pad Drenja, a krivac se ne zna.
Postoji niz kuća nazvan „Radničko naselje“ – tamo žive djelatnici projekta. Osam je to malih
prizemnih kuća. Tlocrti svih kuća su jednaki, a ona spava u dnevnoj sobi, kao i svi ostali u
kućama. U mjestu je dva ili tri diplomanta osječkog Elektrotehničkog fakulteta, s kojima ona
nešto brka. U jednoj kući su i dva pedera. Ima i alternativaca, s njima se pokušala zbližiti, ali
nisu je prihvatili je je ona konzervativnog izgleda.
Marković ostavlja dojam zapuštenog seoskog tehničara. Vid mu je slab. Neuspješno je liječen
alkoholičar i stalno je pod utjecajem alkohola. On je kao „prašnjav artefakt koji nije dovoljno
star da bi postao antikvitet, ali je odavno prošao trenutak u kojem bi ga se moglo vratit u
uporabu.“
Vrijeme je u mjestu nepredvidivo. Ona odlazi na brijeg gdje postavlja opremu i snima.
Marković joj je dao odriješene ruke za snimanje, samo je dao sugestije. Ona je tamo tijekom
ljeta, u srpnju i kolovozu. Vani se stvarno ništa ne čuje osim vlaka, nema životinja. Nakon
nekoliko sati odlazi natrag. Uključuje opremu na računalo i kreće analizirati ali čuje neki zvuk
koji oštro presijeca zvuk livade, i on se pojavljuje u svakoj snimci. Prvo pomisli da je glitch,
ali smetnja je i dalje prisutna. Sve su snimke uništene tim čistim, visokofrekventnim
šištanjem, Provjerava ona opremu, ali nema kvara.
Marković spaja rekorder i mikrofone na prugu usred noći. Čuju se samo neki zvukovi. Završi
sa snimanjem i odlazi.

19-25.7.1999.
Marković nije našao kvar na njezinoj opremi. Poslušao je detaljno sve njezine snimke. Ona
mu sugerira da se radi o medijskom elektrosmogu okolice Drenja i radio smetnjama. Njega to
naljuti i on kaže da je posljedica katastrofe upravo telekomunikacijski slom; nema ni
televizijskog ni radijskog signala. Mobiteli se ne koriste, osim za slanje poruka, koje kasne
nekoliko dana. Marta zaista ne koristi telefon, a nikoga nije ni vidjela s mobitelom, niti je
čula radio i tv. On joj kaže kao da se radi o prividno izoliranom području. Ona misli da se radi
o miješanju različitih frekvencija, a on joj tvrdi da nema elektromagnetskih inteferencija jer
nema elektromagnetskog zračenja,. Ona još doda da je baš snimala tamo gdje je najveća
mogućnost od takvih smetnji.
Marković joj da dva stara mobitela i radio i izazove ju neka ih iskoristi, ako može. Vidjela je
ona da nema smisla pa se samo pokorila.
Prostor naselja je stvarno kao neki Černobil, sav u kurcu i ona se prvi put u životu osjeća da je
u stvarnoj opasnosti.
U sobi opet sluša što je snimila i opet u sredini svakog dokumenta se javlja ista smetnja
artificijelnog šuma bez porijekla. One traju, kao i prije, sekundu, dvije, negdje i minutu. Ne
sluša sve i utvrđuje njegovu pobjedu.
Marković Marti na konzultacijama kaže da se otvorio prozor i da su zato ovdje. Normalno,
opet je pijan. Marti nije jasno na što on misli i uvjeren je da je potpuno pijan, a samo
pretpostavlja na što on misli. On kaže da rat još nije završen i da sve što smo preživjeli, sve od
rata što je neposredno bilo vidljivo, da je samo otvorilo jedan prozor i pokrenulo program.
Ona je pomalo uplašena jer ne zna na što on misli. On tvrdi da neposredni efekti tog vremena
još uvijek traju. Marta na neki način želi da se rat ponovi i da opet traje, ali svjesna je te svoje
bolesne želje (psihički je bolesna).
On tvrdi da druga strana sada može provesti do kraja svoj program redukcije i konačnog
iskvarenja cijele regije. Ona ga tu upita misli li on na Srbe, na što se on iznenadi i upozori ju
neka bolje sluša. Rat je prema njemu samo prolazna prilika bila za stranu na koju misli, samo
početak katastrofe, a taj proces se sada događa i rat je bio početak procesa čije posljedice sada
treba bolje sagledavati. Pita ju on na kraju je li upoznata s pojmom poluživot.
Marta negdje u gradu gleda jedu ženu koja vodi kući svog pijanog muža, koji je
poljoprivrednik. Odjednom muž nju udara i njoj krv počne teći. Dolazi tada treći muškarac
koji nasrne na njih, ali padne, od pijanstva, to je neki zanatlija, i udara glavom u beton. Okolo
ljudi gledaju i smiju se. Onaj prvi opet udara svoju ženu, a drugi ih pokuša opet stići i udariti,
ali opet padne. Zvuk je potpuno tup kao da ga je netko prigušio i cijeli prizor izgleda kao da
se promatra kroz vodu, kao usporeni film.
Marković je Marti u razgovoru spomenuo da je čuo za događaj na trgu gdje su otpušteni
radnici pretukli supruga bivšeg direktora cementare. Marta odjednom pukne i počne se derati i
sve sasuje Markovića u lice, sve o Drenju; kako su stanovnici primitivci i relikti jednog
sustava koji je mrtav i međusobno se uništavaju, da su gamad i ljudski otpad i da su sami
krivi za sve. On joj prvo kaže da ona ne zna što su ti ljudi prošli (jer ona nije ništa slično), ali
se na kraju složi da im nema spasa. Toči rakiju i njoj, koja prvi put to prihvaća i nastavljaju o
projektu.
Marković je u nekoj velikoj hali robne kuće Trudbenik. Nema niti jednog prozora niti traga
prirodnog svjetla; samo neka halogenka koja treperi. On stoji u kišnom mantilu raširenih ruku
s mikrofonima i čeka da vrpca dođe do kraja.
Marta je u čamcu, potpuna tišina oko nje. Sviće. Na trenutke sve djeluje savršeno izoštreno
crno-bijeloj fotografiji, nestaje i zvuk. Mjesto gdje je ona je jednostavno tijekom poplave
ostale poplavljeno. Marković joj je rekao da njih zanimaju samo smetnje, a ona se pitala što bi
rekli ljudi koji na to daju novce. Ona samo želi pokupiti ocjenu i otići. Voda je jako
zamućena, masna je, nema životinja nikakvih, kao da je odlagalište otpada. Nakon povratka u
sobu ona pali računalo i zna što ju očekuje. Ima nekih zvukova, ali opet se pojavljuje teški
šum i smetnje.
Marković joj ja konzultacijama prvi put ne pristupa kao glupači; govori joj o nizu problema s
kojima se suočava. Ona ga pita nije li cilj uklanjanje smetnji, a on govori da nije te da je cilj
pronalazak žarišta frekvencijskih smetnji koje uništavaju ekosustav. Žuto naselje, cementara i
pruga sve jače vibriraju na intrazvučnoj frekvenciji i narušavaju vitalne funkcije stanovništva.
On to ne smatra kao neki tehnološki poremećaj. Kaže da se u Drenju nalazi strašna količina
zračenja. Ti fenomeni koje su dokumentirali nebi smjeli biti posljedica nečega što se ne
događa ovdje. On misli da je nemoguće drugačije objasniti promjene na fauni i stanovništvu
(ON DAKLLE TE SMETNJE SMATRA KAO UZROK ODUMIRANJA SVEGA). Spore
vibracije stvaraju spore ljude i te su promjene egzaktno mjerljive. On opet spominje pojam
prozora kao neki raspon u kojem su mogući događaji koji imaju porijeklo u drugoj točki
prostorvremena. Uspoređuje to sa sjenom koja nagovještava dolazak nečega.
Pola sata su u krčmi i prošlog je tjedna 18 ljudi u bolnici završilo zbog trovanja vodom. Došli
su u krčmu po vodu iz boca. Ona stalno izbjegava ulazak u krčmu zbog alkoholičara i šljama.
Atmosfera je nepodnošljiva. Tamo su bivši radnici cementare i željezničari. Prepoznaje
jednog strojovođu koji je imao jednu nezgodu u kojoj su poginuli svi putnici u vlaku; on je
nesreću prespavao jer je bio pijan, a drugi je strojovođa bio preumoran od posla. U krčmi je i
neka nova grupa ljudi koji svojim izgledom odudaraju od ostalih; malo su kao gospodski
seljaci. Poznaju se s Markovićem. To su rašljari iz Habijanovca koji se isto bave
proučavanjem te katastrofe. On na neki način omaložava i sprda se njihovim radom.
Kiša u drenju pada često, danima. Marta ima neke vizije Markovića. Ona je doživjela strašan
pad entuzijazma za posao i studiranje i nastavak obrazovanja. Umor ju ubija. Ona je jako
psihički nestabilna osoba. Navečer je lakše. Jedva može zaspati. Udara si šamar jer čuje neke
zvukove; ostaje budna cijelu noć.
Marković je na vrhu nekog stepeništa propale cementare. Ulazi u tvorničku halu koja je
opustošena. Dođe do stubišta; gore je druga etaža, a dolje je podrum potopljen prljavom
vodom. U podrumu su i neka vrata.

1.8.1999.
Mata se penje na Ružino brdo i vrućina je ogromna. Ona nije sposobna za rad, sve ju boli i
malaksala je. Jako se dugo penje. Ne zna ni put više i vrti se u krug. Došla je do cilja i
postavlja opremu na nekoj padini. Čini joj se kao da u daljini može vidjeti grad. Njoj je čudno
zašto joj je Marković rekao da ne silazi u one podrume te kako nitko ne zna odakle su te sve
zgrade. Dok se snima vrpca ona obilazi krajolik. Osjeća jaku depresiju i bezvoljnost. Čim ode
dalje i promjeni lokaciju postane joj bolje i bude sretna i mirna. Čim se vrati opet isto sranje i
nelagoda i mučnina i sve to. Pokušava analizirati uzrok tih osjećaja i tog stanja; tih valova
slabosti i jakosti. Val depresije mijenja se ovisno o položaju koji zauzme u odnosu na
ruševinu. Neobjašnjivo joj je to. Provodi eksperiment i uvidi da je to stvarno tako. Počinje
oluja, kupi opremu. Vidi bodljikavu žicu. Prizor potpuno spokojan i statičan, kao da je
zaustavljena snimka na videovrpci. Statičan kadar, napetost. Snimka je jako loša pa se čini
kao optička varka. Sjene se čine kao ljudi, čuju se gromovi. Ispred žice nalazi se ploča na
kojoj piše „Novi Bezdan“. Još neki znakovi na kojima je prekrižena ljudska silueta (ISTI
OPIS KAO S POČETKA ROMANA).
Pada kiša i ona bježi natrag. Dolazi u Drenje. Proučava snimke i sada prvi put na njima nema
onih smetnji. Sjeti se da joj je Marković rekao nešto o listu „Duh i rašlje“ onih iz
Habjanovaca. Rekao joj je da ne vjeruje tim podacima, a njoj je list zanimljiv. Rašljari su na
temelju teksta iz tog lista počeli vjerovati u znanstvenu utemeljenost nečega što kontrolira
energetski refleks Drave. Oni se zapravo međusobno optužuju za praznovjerje. Marković kaže
da je kasno za sanaciju, ali da želi znati što je taj kraj koji se približava.

2-12.8.1999.
Dogodilo se nešto važno na onom brdu, kao da je to neka vrsta epifanije. Ona se nekako
promijenila i on je to primijetio. Peti je tjedan prakse i on ju nastoji preobratiti. Ona se
prilagođava njemu i njegovoj osobnosti. Ona ga pita da se premjeste u „Novi Bezdan“, a on
kaže da nikad nije čuo za to mjesto. Čini se da njemu za pravo istraživanje nije ni stalo. On
kaže da je šum koji ona donosi jedina stvar o kojoj trebaju razmišljati i da se moraju otvoriti
strukturama koje nisu neposredno i lako čujne. Za nju je to potpuno proizvoljno i subjektivno
shvaćanje tih šumova i izmišljanje tople vode; ona ne vjeruje u to i smatra da on pravi od
muhe slona. Nije joj jasno kako on pokušava promatrati strukturu djelovanja šuma na ljude.
Besmisleno joj je.
Spomene joj Konstantina Raudivea koji je pokušao analizirati taj drugi pojas i drugu stranu
koristeći samo postojeće materijale. Marković smatra da ti 'identiteti' stvarno postoje, ta druga
strana i da su te smetnje posljedica organiziranog rada velikog broja ljudi, ali da će kontakt s
njima ostati nemoguć. (KAO NEKI ALIENI). Tvrdi da je problem u simultanosti prostora.
Marta sjedi na čistini i snima na obali rijeke Drave. Njoj više nije stalo do zapisa. Noću ona
sluša sve svoje snimke. Pokušava čak svako mjesto i lokaciju obilježiti u glavi nekim
karakterom i pridružiti mu neki entitet. Na kraju ostaje uvjerena da je to samo iluzija i da si
ljudi i to umišljaju samo da ne bi ostali sami.
Marta nađe neku knjigu na polici koja je posvećena Markoviću. Polica je puna knjiga
sumnjive tematike. Marković je našao neku snimku koju joj je htio dati. To je od nekog
Schlesingera koji si je prvi uvrtio u glavi da su te smetnje i šumovi okoliša neke ciljane
transmisije. Te snimke su i transkribirane. On je prvi primijetio ono čime se oni danas bave;
informacijsku strukturu šumova na snimcima.
Marta sluša to i čuje samo neke besmislene riječi kao da je pokvareni telefon. Naravno,
šumovi su tu. Ta transkripcija zapravo je i besmislena jer nema nekog obrasca i sheme koju se
slijedilo nego je sve nekako proizvoljno i bez reda; kako se njemu svidjelo i kako je on čuo
tako je i napisao. Ona je transkribirala i dobila sasvim drugačije rezultate. Još joj nije jasno
zašto je Schlesinger vjerovao da te transmisije mogu biti višejezične.
Krajem tjedna ona razmišlja o tome da ubrzo odlazi i da će Marković možda računati da će se
ona nastaviti baviti time. Na početku ju je bolio kurac za projekt, ali sada sve više ju zanima.
Zamjećuje u sebi sklonost prema Markovićevu projektu. ali na kraju to pripisuje sebi kao
svoju patološku slabost i samozavaravanje, a ne kao stvarnu promjenu mišljenja.

13-19.1999.
Marta je opet na jezeru li što je već, za koje Marković i dalje vjeruje da je umjetno.
Ministarstvo je odavno odustalo od ovog mjesta i prostora. Ne zna se koliko je duboko to
jezero. Voda joj danas izgleda bistro, ona uranja mikrofone i počinje snimati.
U kotlovnici je Marković s 20 godina starim crno-bijelim televizorom i dvama aparatima i pet
zvučnika. Govori na kojim frekvencijama rade aparati te da je tv neupotrebljiv. Nalaze se i u
prostoriji dva tamna objektiva. Govori joj da je to Euro Signal Bridge, naprednija verzija onog
što su Raudive i Schlesinger radili. On tražeći jednu snimku njoj govori da su oni vjerovali da
je riječ o šumu, vizualnom šumu, koji se ovakvim sustavom može aktivirati neka vrsta
čvorišta između frekvencija, omogućiti kontakt s drugim pojasevima.
Našla je Marta nekakvu tablicu s numeričkim korekcijama i podsjetnicima. Pustio joj je
snimku, tj. običan šum televizijskog ekrana. Njoj se čini da je to obična televizijska smetnja.
Zaustavi on u jednom trenutku i pokaže joj nekakvu mrlju koja je prošarala ekran i odmah
nestala. Ona to spazi i sama, ali šuti. Čini se kao nešto obojano, što više gleda to joj to više
liči na ljudsku siluetu, nekog radnika koji promatra panoramu; poznato joj je to nekako. Kao
da se radi o nekoj ženi. Ona se tu sjeti da ju on možda želi izmanipulirati i samo mu kaže i
slaže kako ona ništa ne vidi.
Ona više nije spremna za povratak u Osijek; ima grčeve u želucu. Tako naselje, Drenje, koje
nema perspektive, koje je zabačeno i gdje se ljudi mogu ponašati kako žele i biti nenormalni
njoj je prostor gdje može pritisnuti pauzu jer ju tu nitko ne gleda i ne mora glumiti normalnog.
Svjesna je da se mora kad-tad vratiti u Osijek i živjeti po tuđim parametrima. Čini joj se da joj
se isplati čekati i vidjeti hoće li se u potpunosti oporaviti i othrvati bolesti.
Govori joj Marković kako ako pustimo čovjeku ton od 15 Hz on će biti hipnotiziran iako ga
ne čuje, ali će osjećati razne simptome (KAO ONA NA BRDU). Infrazvuk je neistraženo i
opasno područje. Isto je i s vizualnim halucinacijama; subjektni val je na drugačijoj
frekvenciju od onoga koje oko prima i ukazuju se stvari. Govori kako visoke frekvencije
generiraju uglavnom prirodni lokaliteti i da nemaju ljudsko podrijetlo. Infrazvuk je po njemu
vezan uz napuštanje energetskih pogona u tom mjestu. Spominje on tu vibracijske ratove.
Smatra on kao da je netko drugi u drugom pojasu provalio šifru, shvatio te frekvencije i sada
destabilizira naš kontinuum. Njegovo spominjanje katastrofe strogo je tehnički pojam i to je
samo situacija gdje jedan sustav polagano preuzima drugi.
Njoj se jedan dan Drenje čini divnim, lijepim i potpuno drugačijim. Kad bi tako ostalo, ona bi
tu ostala stalno, ali zna da će to proći.

20.8.1999.
Marta stoji na cesti koja vodi iz Drenja i hoda njome, odjevena u crvenu majicu i tako
odudara od sivila i monotonosti. Marković je tražio da snimi neke vibracije tla iznad nekog
starog vodovodnog sustava. Ona počinje snimati, čuju se šumovi.
Govori joj on kako je šum posljednji odbljesak nečeg konstitutivno nevidljivog. Ona je
zamišljena pa ga ne ferma baš. Da mu ona i do znanja da ne misli tu ostati. Njoj nije jasna
situacija s istodobnošću, a M objašnjava da su to samo frekvencijski pojasevi koji zauzimaju
isti prostor. Nema temelja kojim bismo postavili naš tijek kao prvi, kao standardno vrijeme.
Njoj je čudno zašto se prodor iz drugog pojasa doživljava kao nešto strano, a on joj govori da
je to tu oduvijek i čisto normalno je. Te infrazvučne smetnje dolaze iz susjednog pojasa koji je
transmisija iz drugog pojasa i vrsta je nekog totalnog arhiva gdje su upisani svi signali koji bi
teoretski mogli postojati. Pita ga ona zašto ne možemo onda putovati kroz vrijeme, a on tvrdi
da je šum bezvremen i svijet je dakle bezvremen. Mi ne možemo to skužiti i dešifrirat jer
nemamo aparaturu.
Pita ga ona znači li to da ne može vidjeti ili čuti nešto iz drugog pojasa, a on potvrdi. Krene
mu reći što je iskusila, ali stane. On joj spomene da je to „propadanje“ kroz vrijeme samo
mentalni poremećaj i da nitko normalan to ne smije vidjeti.
Kasno poslijepodne. Ona sluša njega. Govori joj o nekom konverteru koji tretira smetnje i
eliminira sve što uho klasificira kao šum; uređaj pomaže da ih pronađemo ili oni nas; on samo
te zvukove prevodi u riječi. Prolomi se neki zvuk i uređaj obavi svoje. M ju upozori da su te
riječi često besmislene i da su strašne gluposti. Izađe nekoliko lista papira s tekstom punih
riječi.
Marta je u krčmi. Donijela je odluku. Čuje neku dvojicu koji pričaju. Kažu da je Marković sve
pogodio, za sve, da je ispod svih tih mjesta akvastat i da je i sve frekvencije pogodio. Kod one
cementare je neko jebačko magnetno polje; ljudi u nesvijest padaju koliko je jako. Nikad nisu
vidjeli nešto tako. Na Ruži još nisu bili. Kažu da je cijelo mjesto negativno nabijeno i da treba
ga evakuirati zapravo. Drugi dobacuje da ljude boli kurac za selo. Sav taj magnetni naboj
znači da se negdje dalje otvara neki prozor, navodno u Slobodnoj Vlasti.
Marta krene van. Ode kod Markovića u sobu koja je kao zatvorska ćelija. Kaže mu da ostaje.
On je iznenađen i sad se doima zabrinutim za nju jer ne vjeruje da je sposoban da bude tako
odgovoran za nju. Pita ju zašto je tako odlučila. Ona kaže da im je prioritet traženje puta
prema NOVOM BEZDANU. Marković joj vraća da su oni već tamo.
Kraj.