Sohbet / Mehmet Yarbay

Čišćenje nefsa

Naš Uzvišeni Gospodar veli:

„Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i
opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima u onome u čemu se ne bi
oni slagali. A povod neslaganju bila je međusobna zavist, baš od onih kojima je data Knjiga, i to kada
su im već bili došli jasni dokazi; i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu istinu
o onome u čemu se nisu slagali. – A Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.“ (Bekare, 213)

Biti vjernik, biti musliman, dakle, za nas jeste Allahova milost. Allahu hvala, pa smo od onih koji vjeruju.
Mi smo, dakle, u jednom smislu oni koji su odabrani. Jer, u Kur'anu Časnom stoji:

„Mi objavljujemo ajete jasne; a Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.“ (Nur, 46)

Srce koje vjeruje se spašava od nefsa koji na zlo navraća. Ali, to spasavanje nije vječno. Čovjek se, dakle,
ne smatra sačuvanim i spašenim od nefsanskog zla. Nefs ne biva odgojenim. Jer, ljudi se zaista, sve dok
su živi, mijenjaju u raznim situacijama. Svijet srca doživljava mnoge različite situacije. Grijesi koje s
vremena na vrijeme učini, te neposluh, mogu da razjare nefs. Tada se nefs momentalno vraća svojoj
osnovnoj naravi. Zbog toga, dakle, naš Uzvišeni Gospodar često u Kur'anu Časnom napominje:

„Reci: 'Može li ijedno vaše božanstvo uputiti na Pravi put?', i odgovori: 'Samo Allah upućuje na Pravi
put!' Pa da li je onda dostojniji da se poštiva onaj koji na Pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na
Pravome putu, osim ako ga drugi na Pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?!“ (Junus, 35)

Postizanje upute na Pravi put se postiže donošenjem ispravnih odluka. Zbog toga je naš uzvišeni
Gospodar slao poslanike i objavljivao im knjige, a kako bi ljude podučio tom putu. Ljudi, stoga, ne bi
smjeli da putem svojih razuma donose odluke u vezi svakog djela. Šta ako pak budu donosili? Ako ne
budu poznavali karakteristike nefsa koji na zlo navraća, nastradat će. Ako čovjek ne bude poznavao nefs i
njegove karakteristike, pokvarit će sebi život i doživjeti propast na ahiretu. Naš Uzvišeni Gospodar veli:

„A kafirima Allah neće ukazati na Pravi put.“ (Bekare, 264)

„Allah neće ukazati na Pravi put zalimima“ (Al-i Imran, 86)

„Allah, doista, fasicima, velikim grešnicima, neće na Pravi put ukazati.“ (Munafikun, 6)

U tom slučaju, nefs, kao što se to i nazire iz ajeta, treba da dođe na taj stepen da spozna šta je to kufr,
šta je to zulum, šta su to veliki grijesi, a kako bi se osoba sačuvala od iskušenja i problema. Zbog toga je
najvažnije pitanje kako se sačuvati od nefsanskog zla. To je pak pitanje koje se tiče čišćenja nefsa i
njegova odgoja. To, dakle, iziskuje tesavvufski odgoj.

Nauk tesavvufa jeste nauk koji je kompatibilan Kur'anu i sunnetu. Tesavvuf se zasniva, dakle, na Kur'anu i
sunnetu. Evlije, vjernici koji su postigli potpunost, a za koje kažemo da su muršidi kjamili, spoznali su da
je ta tema osnov tesavvufa, te su i ljude tako podučavali. Zbog toga su kjamil muršidi, ljudi koji slijede
tesavvuf, potpuni vjernici koji su preodgojili nefs. Njihov proces odgoja nefsa se naziva čišćenjem nefsa –
tezkijom.
„Tezkija“ u osnovi označava proces kojim se neke stvari preobraćaju i čine dobrim i pohvalnim, a kao što
se, naprimjer, od kože izrađuju cipele ili tašna. Koža je osnova. Ta se koža, dakle, obrađuje, podvrgava
određenim aktivnostima, te se od nje tako načini nešto što je mnogo korisnije od nje same.

Sve dok se nefs ne očisti, ibadeti bivaju manjkavi. Naš Uzvišeni Gospodar veli:

„Postići će šta želi onaj koji se očisti.“ (A'la, 87)

„A biće izgubljen onaj ko nefs na stranputicu odvodi!“ (Šems, 10)

„Onaj ko se očisti, očistio se za svoje dobro – a Allahu se sve vraća.“ (Fatir, 18)

Ajeti pokazuju da se nefs može očistiti. Osnovna dužnost svakog vjernika je, dakle, da se očisti od
nefsanskih mahana. Ljudi, stoga, dok žive na ovome svijetu, ne mogu na istinski način robovati
Gospodaru sve dok ne odgoje nefs. Razlog nepokornosti Uzvišenom Allahu se ne može objasniti riječima:
„Šta da činim, nije u mojoj moći, zapadam u haram, činim grijehe, jedem kamatu, ne mogu zauzdati
prohtjeve, ne mogu se suzdržati...“ Govoreći sve to, ne može se spasiti odgovornosti kod Allaha.

Naš uzvišeni Gospodar poručuje jezikom Jusufa, alejhisselam:

„Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj
zaista prašta i samilostan je.” (Jusuf, 53)

Znači, dakle, da nefs navraća na zlo. Nakon što se nefs odgoji, postoje još neke dužnosti koje treba
učiniti. Nefs treba da dođe u stanje Allahove milosti. Kad nefs postigne potpunost, kad postane siguran
od duhovnih bolesti, treba da dođe na mekam Allahova zadovoljstva.