SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

UČITELJSKI FAKULTET – ODSJEK U PETRINJI

Preddiplomski sveučilišni studij Rani i predškolski odgoj i obrazovanje

POTEŠKOĆE U KOMUNIKACIJI ODGAJATELJA I

RODITELJA

- esej -

Kolegij: Partnerstvo, vrtića, obitelji i škole

Profesor: Sanja Basta, viša predavačica Studentice: Ana Vukasović i Patricija Jalševac

Petrinja, studeni 2022. god.

 Doba u kojem živimo obilježeno je komunikacijom kao temeljnom socijalnom
funkcijom i društvenom djelatnošću. Komunikacija je jedan od izazova s kojim se
svakodnevno susreću odgajatelji i roditelji. Roditelji i odgajatelji prve su osobe s kojima se
dijete susreće u svom životu, stoga su njihove uloge i postupci od bitnog značaja pri usvajanju
komunikacijskih i socijalnih vještina u procesu razvoja. Svaki uspješan odgajatelj treba težiti
uspostavljanju međuljudskih odnosa. Treba pridavati pažnju komunikaciji i odnosu između
odgajatelja i roditelja jer roditelji predstavljaju djecu i njihove interese, a svima je zajednički
cilj raditi u skladu s dječjim potrebama.

Preduvjet uspješno uspostavljenih partnerskih odnosa roditelja i odgajatelja jest

uzajamna spremnost na kvalitetnu komunikaciju i razmjenu iskustava. Dobro razvijene
komunikacijske kompetencije odgajatelja pruža priliku da ostvari kvalitetniju i bolju
komunikaciju s roditeljima. Kompetentan profesionalac doživljava svakog roditelja kao
jedinstvenu osobu sa svojim pravima i potrebama, tako mu pristupa i odnosi se prema njemu.
Svoj komunikacijski stil prilagođava svakom roditelju na način da potiče njihovo
uključivanje. S obzirom na to da komunikacijom prenosimo informacije, misli, osjećaje, želje,
razmišljanja, stavove i vrijednosti važno je što uspješnije komunicirati. Unatoč brojnim
dobrobitima suradnje mnogi roditelji, ali i odgajatelji odbacuju i ne prihvaćaju suradnju.
Ponekad odgajatelji imaju svoja viđenja o roditeljima, što utječe na način kako ih percipiraju i
o načinu interakcije s njima. Isto tako, roditelji često imaju svoje vrijednosti i stavove koji se
ponekad sukobljavaju s odgajateljskim. Upravo u takvim situacijama kada barem jedna strana
ima negativne ili pogrešne stavove o drugoj, teško je uspostaviti partnerske odnose te dolazi
do poteškoća u komunikaciji. Kada se dogodi problem u komunikaciji između odgajatelja i
roditelja, svatko od njih zauzima svoj obrambeni stav te verbalnom komunikacijom
pokušavaju zaštititi svoje interese. S toga, potrebno je da odgajatelji i roditelji imaju
zajednički cilj i interes, a to je dobrobit samog djeteta. Ako se odgajatelji i roditelji
međusobno kritiziraju, okrivljavaju, prigovaraju i prijete, što se nažalost može vidjeti u
pedagoškoj praksi, propustit će šansu izgrađivanja uspješnog partnerstva pri čemu će najveći
gubitnici biti djeca. Komunikacija odgajatelja i roditelja prvenstveno mora biti obostrana.
Komunikacija bi se trebala temeljiti na poštovanju, obzirnosti prema drugima, povjerenju,
osjetljivosti, ravnopravnosti, integritetu. Odgajatelji moraju svakog roditelja promatrati bez
predrasuda jer ako je odgajatelj u prošlosti imao sukob s roditeljima, on zauzima obrambeni
stav već pri prvom susretu sa slijedećim roditeljem jer smatra da tako štiti sebe. Kako iz
negativnog stava proizlazi sukob ili izbjegavanje kontakta, može se očekivati kako će
odgajatelj ili izbjegavati rješavanje sukoba ili često ulaziti u sukobe s roditeljima, što je
naravno pogrešno. Isto tako, roditelj također ponekad ima negativne stavove prema
odgajatelju. Etiketiraju odgajatelje na osnovu prošlih negativnih iskustva ili možda iskustva
prijatelja koji su im prepričali neki njihov konflikt. Neki roditelji smatraju, da se odgajatelji u
vrtiću prvenstveno samo druže s djecom i zabavljaju ih. Njihova komunikacija s odgajateljem
proizlazi samo na temelju interesa za djetete vezano uz spavanje i jelo u vrtiću, dok popratne
aktivnosti u kojima je dijete sudjelovalo često zanemare. Isto tako, smatraju kako se odgajatelj
ne smije previše uključivati u obiteljske odnose. Kako bi izbjegli poteškoće u komunikaciji,
roditelji i odgojitelji moraju djeci biti model pravilnog izražavanja, iznošenja stavova i
mišljenja bez ikakvog straha. Dobrom i kvalitetnom suradnjom, dijete stječe emocionalnu
vezu s roditeljima, a onda i s odgajateljima, što je dobar temelj daljnjoj socijalizaciji. Ujedno
stječe nova socijalna iskustva, osjećaj sigurnosti, osobne važnosti i povjerenja u druge, te
slobodnije raste i razvija se. Postoje različiti načini kako komunikacija može biti što
uspješnija:

1. slušajmo očima – neverbalnom komunikacijom pokazujemo koliko nam je stalo do

sugovornika i do njegove priče

2. pokažimo uvažavanje druge osobe – neverbalnim gestama, ali i riječima možemo dati do
znanja da želimo pomoći

3. otvoreno i hrabro komunicirajmo – kažimo što mislimo na pozitivan i prikladan

4. počnimo ispočetka – predstavimo sebe

5. nemojmo pretpostavljati što druga osoba misli – pitajmo, slušajmo i čujmo što misli jer
jedino tako dolazimo do prave i točne informacije

6. prilagodimo se okolnostima – ponekad se moramo koristiti drugim načinom da dođemo do

osobe

7. budimo dosljedni u komunikaciji – koristimo se pravilima uvijek i svugdje

8. pazimo na paraverbalnu komunikaciju – tonom glasa, visinom glasa, brzinom kojom ćemo
nešto drugima ispričati

9. koristimo Ja-poruke u komunikaciji – krenimo od sebe i zaključimo treba li naše ponašanje

ispraviti
10. budimo otvoreni za ispravke u ponašanju i komunikaciji – otvoreno razgovarajmo o tome
da je i naše ponašanje za analizu

11. prihvatimo novu osobu u okolini – pomognimo joj da lakše počne komunicirati s nama

12. pripazimo kojim se riječima koristimo u usmenoj i pisanoj komunikaciji

13. odaberimo face-to-face komunikaciju ako želimo osobno iskazati osjećaje u komunikaciji
elektroničkim medijima neke se ekspresije ne mogu pokazati

Roditelji koji su stekli povjerenje više se uključuju u dječje aktivnosti, tolerantniji su prema
povremenim negativnim događajima u odnosima te su spremni i opraštati. Odgajatelji koji
individualno pristupaju svakoj obitelji izgrađuju s njom jedinstven odnos te tako stvaraju
poticajno ozračje koje omogućuje razvoj i daljnje unaprjeđenje partnerstva između ustanove i
roditelja. Zajedno s roditeljem odgajatelji djeluju samo ako imaju temeljno povjerenje u sebe i
u njega. Pozitivan stav i prema sebi i prema roditeljevim namjerama, sposobnostima koji su
bitni za postizanje cilja i njegovoj osobitosti važan je preduvjet za zajedničko djelovanje.

Svim odgajateljima je zajednički cilj poboljšavanje cjelovitog razvoja djece u

odgojno–obrazovnoj zajednici. To je zadatak i roditelja, ali zbog današnjeg užurbanog načina
života oni toliko ne utječu na dječji razvoj koliko sami odgajatelji jer djeca provode većinu
svog vremena u odgojno – obrazovnim ustanovama. Upravo zbog tog razloga kako bi
ostvarili cilj za najbolji razvoj djece, odgajatelji trebaju razviti dobru i pravilnu komunikaciju
među sobom, s roditeljima, ostalim zaposlenicima i samom djecom. Način na koji će
odgajatelji komunicirati s roditeljima, odraz je njih samih kao osobe i odgojno-obrazovne
zajednice koju predstavljaju. Bitno je da su obje strane spremne dati svoje povjerenje drugoj
strani i težiti suradnji radi boljeg međusobnog odnosa i dobrobiti djeteta. Teškoće u
komunikaciji su vrlo česta pojava, bilo da se radi o loše izrečenim porukama, nepovjerenju,
raznim komunikacijskim preprekama, nepažljivom slušanju,… Velika je pogreška što ljudi
reagiraju odmah „na prvu“ prije negoli razmisle o posljedicama svog reagiranja. Takvo
ponašanje dovodi do sukoba. Zato je bitno da obje strane imaju razvijenu vještinu
komuniciranja koja će im omogućiti mirno rješavanje sukoba. Odgajatelji trebaju biti ta
„razumna“ strana koja će uvijek znati što treba reći, koji je najbolji pristup roditeljima, koji je
najbolji način rješavanja sukoba,… Jer odgajatelj je stručna i kompetentna osoba koja treba
biti inicijator suradnje s roditeljima. On treba uvidjeti važnost partnerstva i dobrog odnosa s
roditeljima radi razvoja socijalne kompetencije djeteta. Jer dijete uči po modelu, a poticajna
sredina djeluje na čitav njegov razvoj.
LITERATURA

1. Grbić Hana., (2016.) Komunikacija u konfliktnim situacijama između roditelja i

odgajatelja
2. Ljubetić, M. (2014.) Od suradnje do partnerstva obitelji, odgojno-obrazovne ustanove
i zajednice
3. Šeketa Nera., (2018.) Teškoće u komunikaciji između odgojitelja i roditelja
4. Vučić Željka., (2020.) Komunikacija na relaciji odgojitelj - dijete – roditelj