Obično se kaže da se jedna znanost razlikuje od druge po tome što
ima svoj predmet izučavanja i svoje metode ili metodu istraživanja. No, to ne mora uvijek biti tako. Postoje znanosti koje se razlikuju po predmetu istraživanja, ali čije su metode jednake. Naravno, svaki znanstveni postupak istraživanja
prilagođuje se posebnim osobinama koje se istražuju. Tako se, na
primjer, danas kemija i fizika uglavnom služe istim metodama. U društvenim znanostima služe se metodom promatranja ili opservacije i etnologija i psihologija i sociologija. U udžbeniku socijalne psihologije navode se iste metode istraživanja kao i u
sociologiji. Ono po čemu se razlikuje jedna društvena znanost od
druge često je samo u tome što ona daje veće značenje u svojim istraživanjima jednoj od metoda kojima se služe i druge znanosti. Da bismo shvatili što je svojstveno metodama istraživanja u sociologiji, moramo odgovoriti na dva pitanja: prvo, po čemu se
društvene znanosti razlikuju od prirodnih i, drugo, po čemu se
sociološke metode istraživanja razlikuju od metoda drugih društvenih znanosti. Ono po čemu se društvene znanosti razlikuju od prirodnih proizlazi iz prirode ljudskog ponašanja. Čovjek živi u društvu, životinja također može živjeti u društvu. Međutim,
životinja ne mijenja svoju društvenu organizaciju, ona joj je dana
zajedno s njenom biološkom konstitucijom. Nasuprot životinji, čovjek mijenja svoju društvenu organizaciju i svoje društvene odnose u skladu s ciljevima koje sebi postavlja i u skladu sa svojom praktično-proizvodom djelatnošću. Za razliku od životinje,
čovjek ima povijest čiji je on aktivni i stvaralački nosilac. A to
znači istovremeno da čovjek stvara društvene situacije i odnose koji su samo njemu svojstveni, koji su jedinstveni, vremenski neponovljivi. Dok se prirodni procesi beskonačno puta, teorijski zamišljeno, mogu ponavljati, društveni su procesi jedinstveni,
neponovljivi, iako ih teorijski možemo u nekim slučajevima
promatrati kao da se neposredno ponavljaju. A to znači da, izučavajući društvene odnose, ne možemo doći do zakona koji bi vrijedili zauvijek, kao u prirodnim znanostima, nego dolazimo do zakonitosti koje vrijede samo relativno, a utječu na organizaciju