MYOFASCIAL TRIGGER POINTS

Pathophysiology and Evidence...Informed Diagnosis

and Management
Edited by
Jan Dommerholt, PT, DPT, MPS, DAAPM
President
Bethesda Physiocare/Myopain Seminars
Peter Huijbregts, PT, MSc, MHSc, DPT, OCS, FAAOMPT, FCAMT
Assistant Professor
University of St. Augustine for Health Sciences

Osim sažetog spominjanja miogeloze kao mogućeg palpatornog nalaza koji bi mogao biti
relevantan pri odabiru između tehnika masaže, ne sjećam se nijedne rasprave o bolu
miofascijalnog porijekla kao dio moje početne diplome iz fizikalne terapije u Holandiji. I iako
je barem jedan od potrebnih tekstova za postdiplomski studij iz manualne terapije koji sam
završio u Belgiji detaljno raspravljao o ovoj temi, klinička dijagnoza i upravljanje
miofascijalnim triger točkama na sličan način nisu obrađeni na nastavi tokom ovog
diplomskog programa. Tokom daljeg postdiplomskog studija ortopedske manualne terapije u
Sjedinjenim Državama, miofascijalne triger tačke se ili nisu raspravljale ili su po kratkom
postupku odbačene kao nepostojeće stanje.2 Kada sam služio kao klinički instruktor fizikalne
terapije dok sam radio u Sjedinjenim Državama, insistirao sam da moj stažisti pružaju neke
uvjerljive dokaze ili na drugi način prestaju gubiti svoje vrijeme (i, što je još važnije, vrijeme
svojih pacijenata) na nedokazane koncepte i umjesto toga se koncentrišu na isprobanu i
istinitu zglobnu disfunkciju kao glavni uzrok pritužbi većine pacijenata. Smatrao sam da je
svaka miofascijalna abnormalnost koju sam pronašao kod svojih pacijenata sekundarna u
odnosu na primarnu artikularnu disfunkciju i bio sam prilično uvjeren da će takvi manji
problemi nestati nakon što se adekvatno pozabavim disfunkcionalnim zglobom.

Naravno, mogao bih poreći dio odgovornosti za svoja prošla uvjerenja usmjerena na
zajednički stav, navodeći da gornji prikaz samo odražava ranija i jednostavnija vremena.
Međutim, u određenoj (sigurno ne manjoj) mjeri ovaj primat zglobne disfunkcije ostaje u
središtu mnogih edukativnih programa iz ortopedske manualne terapije koji su danas dostupni
fizioterapeutima. Za mene lično, miofascijalne triger tačke su ušle u moj proces kliničkog
razmišljanja kao relevantna konstrukcija tek nakon završetka kursa suvog iglanja. Nije da sam
se složio s hipotezom radikulopatske etiologije za svu kroničnu miofascijalnu bol koja je tamo
predstavljena3 Prije je to bio doduše anegdotski dokaz kliničkih efekata koje sam primijetio
kod svojih pacijenata nakon što sam uključio suho iglanje u svoj postojeći pristup edukaciji,
manualnu terapiju i specifične intervencije vježbanja. Možda je još važnija bila činjenica da
sam počeo razmatrati miofascijalne trigger tačke kao moguću primarnu ili barem doprinoseću
disfunkciju, a ne samo kao gotovo irelevantan sekundarni problem. Na osnovu literature i
sopstvenog kliničkog iskustva, počeo sam da razmatram