Professional Documents
Culture Documents
Miroslav Mika Antic - Druga Strana Vetra - Neverovatna Morska Pesma
Miroslav Mika Antic - Druga Strana Vetra - Neverovatna Morska Pesma
Uvod
Ko nije plovio,
ko nije brodio,
ko se od orkanskih talasa skrivao,
taj kao da se upola rodio
i kao da je upola živeo.
I može od te polovine
komotno još malo da se skine.
Možda i ne znaš:
Svi na svet dođu
sa nekom zvezdom što je pala.
More je opna kroz koju prođu
na drugu stranu ogledala.
Isprazni džepove.
Sve živo prodaj.
Pa tome otkucaj srca dodaj.
I malo krilatih snova dodaj.
I malo promukle pesme dodaj.
Mornar ne umire.
On mirno ode
na onu stranu neba i vode
u nešto slobodnije od slobode.
Njemu ne objasne,
njega ne uče
kako kroz svetlost da se provuče.
I misliš: gotovo !
Nema ga više.
O, more surovo !
O, nebo plavo !
O, moja čvornovata mornarska glavo !
Mnogo me puta vetar šljapio,
mnogo sam gorkih bura iskapio,
ali bar sam se i sunca napio !
Posada voljno !
Bukvar u ruke !
Svako da nauči do prve luke
kako se piše sa obe ruke:
“Nije mi dosadno.
Ja sam radoznao
da doznam, sve što nisam doznao.”
Rekoh:
moj kapetane sedi,
ovako zaista više ne vredi.
On reče:
sedi drvo na drvo
i širom otvori to gluvo uvo.
Naučiću te da se setiš
kako da brže od metka letiš.
Da krila sebi u glavu dodaš…
O, ljudi moji,
o, dajte vina !
Šta si ti: mornar il’ balerina ?
A nije prosto.
Nije lako.
Časnu reč, nije to tek onako.
Stanem, pa gledam:
mogu da biram
- rukama konzerve da šutiram
ili da čizme pendžetiram.
Kapetan reče:
dobar si đak.
Marljiv si, uporan, spretan i jak.
Došlo je vreme da se setiš
čime bi mogao da proletiš
bar jedan metar,
bar pola metra
na onu stranu munje i vetra.
Mornari ne plove.
Mornari lete.
Posle se znalo:
u svakoj luci
skupe se oko nas morski vuci.
Trepću i mrmljaju poluglasno.
Kako to lebdim ?
Nije im jasno.
O, kapetani svetla lica !
O, velikani kopna i broda.
Ja sam vam poslednja neznalica.
I sam se pitam:
šta je to voda ?
Šta je to vazduh ?
Šta je to tvrdo ?
Šta nije čudo ?
I šta je čudo ?
Daljinu dišem.
Blizinu dišem.
Sanjajte !
To je divno i lako !
Sanjajte !
To bar može svako.
Malo se žurim.
Malo zažmurim.
Raširim ruke, pa se vinem.
Visoko se u nebo sjurim.
Poneku pticu usput uštinem.
Po neku zvezdu usput skinem.
Poneku sunčanu nit prekinem.
Prelećem polja.
Prelećem bregove.
Dlanom dodirujem šume i snegove.
Drugi deo
O tome kako sam uzjahao i samo vreme
O, nebo plavo !
O, moja prazna mornarska glavo !
Sve što sam probao
- odmah sam umeo,
pa ipak: ništa ja nisam razumeo.
Rastu do juga.
Dalje od juga.
i oko zemlje dva - tri kruga.
Nisu to vradžbine.
Nisu čuda.
Taj kapetan je divna luda.
Lepo se snašao i - sebe našao.
Dublje od svetlosti.
Dublje od Svemira.
Dublje od svojih tajni i nemira.
Docnije,
u igri,
jednog dana,
kad bejah dečak među dečacima
prepoznao sam svog kapetana.
Javio mi se tajnim znacima.
Klopave uši.
Čupava kosa.
I iste pege oko nosa.
Ko nije plovio,
ko nije brodio,
ko se od orkanskih valova skrivao,
zbog čega bi se ponovo rodio
i zbog čega bi ponovo živeo ?