Professional Documents
Culture Documents
PREDGOVOR
U ime najšire javnosti, koja ima pravo i želi da zna koliko i kako se otimaju ogromna
sredstva, zahvaljujemo pre svega istražnim organima i drugim državnim službama koje su
omogućile istraživačkom timu Tabloida da dodje do podataka, dokaza i činjenica koje
prezentiramo u tekstovima koji slede.
Javnost opravdano očekuje da se najveći kriminalci koji se kriju u sportu uskoro nadju pred licem
pravde. Tabloid list protiv mafije. Beograd, januar 2006. godine.
10
.1
Projektovanje celokupnog razvoja jedne zemlje predstavlja mnogo kopleksniji posao nego
što je
projektovanje jednog stambenog naselja, novog automobila, ili najbržeg kompjutera. Za te
poslove
nema škole, jer ni jedna struka ne osposobljava za poziv državnika ili barem političara. Politički pro
blemi se razlikuju od matematčkih koji su svi ovako ili (približno) onako rešivi. Za razliku
od matematičkih, politika se bavi problemima koji imaju praktično beskonačno mnogo
rešenja medju kojima vrhunski
političari i državnici nepogrešivo biraju najoptimalnije puteve kojima vode svoje narode ka boljem
sutra. Kriterijum njihove uspešnosti može da se svede na jedno pravilo ništa ne uspeva
kao uspeh. Politički problemi se najčešće sami nameću i svima su vidljivi, ali samo
najsposobniji mogu da sagledaju i nepogrešivo dijagnostikuju stanje, izaberu optimalne
strategije i beskompromisno istraju da uočene probleme reše. Oni koji su u tome posebno
uspešni, svojim delovanjem sebi obezbedju me sto u
nacionalnoj ili svetskoj istoriji. Za takve ljude, što je veći problem to je veća slava koja će ih pratiti.
Da li naša zemlja ima probleme. Pa mi ne znamo šta ćemo sa problemima kojima smo
opterećeni. Možda najveći i najteži medju njima je činjenica da smo kao država i nacija u
svetu prokaženi, da više nemamo prijatelja spremnog da pomogne, da nas doživljavaju kao
kugu čovečanstva, da se običan gradjanin sveta pita zašto svet oko te rupe na Balknu ne
podigne zid i s vremena na vreme eventualno
preko njega prebaci neku humanitarnu pomoć ako smo i to zaslužili. Sve je ovo posledica jedne pog
ubne dugogodišnje politike koja je uporno i autistički vodjena. Narod, koji se po pravilu nikad
i nigde baš mnogo ne pita, više nije mogao da izdrži ovo stanje nacionalnog poniženja i
po cenu opstanka i života se izborio za promene. Dakle, tražilo se i čekivalo da se
pogubna državna politika iz korena izmeni i stavi u funkciju državnih i nacionalnih
interesa. Ste se
desilo? Da li su promene zaista nastupile? Ostavljamo da na ovo teško pitanje odgovore analitičari k
oji se time profesionalno bave. Mi ćemo analizirati sport kao jedan, naizgled mali segment,
ali uvereni smo izuzetno značajan.
11
Spremni smo da s pravom konstatujemo i da se hvalimo kako je sportski proizvod ove zemlje jedini
medjunardno prepoznatljiv proizvod, ali s druge strane ne prikazujemo interes da sport i
sportske rezultate stavimo u funkciju promene slike o nama. Nema ozbiljne državne svesti
da su sportisti naši
najbolji ambasadori koji će svetu objasniti da nismo onakvi kakvim nas naši političari svojim pogub
nim delovanjem prikazuju.
Svetski priznati i poznati eksperti sport svrstavaju u jednu od najprofitnijih aktivnosti, što potvrdjuj
u
i zvanični statistički pokazatelji. Ekonomske efekte koji proizlaze iz sporta, naši političari ne samo
da ne prepoznaju i ne stimulišu, nego se prema ovoj oblasti odnose kao potpune neznalice,
a kada je potrebno i zloupotrebljavaju ga u cilju ostvarivanja ličnih interesa. Značaj sporta za
stanje i zdravlje nacije razvijene zemlje sveta vide kao prioritet i ovu oblast postavljaju u
sam vrh državnog interesovanja u nacionalnim strategijama razvoja. Dobro je poznat i
istražen pozitivan uticaj sporta na rast i razvoj dece i omladine, kao i značaj sportskih
aktivnosti na održavanje i unapredjenje zdravlja. Na socijalnom planu sport predstavlja
faktor integracije na svim nivoima od porodice do države. Zbog toga svet prepoznaje pravo
na sport kao jedno od elementarnih ljudskih prava, dok se naši političari prema ovoj
oblasti ponašaju laički, ignorantski a često i štetočinski. Kada analiziramo odnos naših
političara prema sportu nameće se zaključak da sve dobrobiti za državu i naciju koje preko
ove oblasti možemo da ostvarimo, naši političari svesno izbegavaju kao bi ostvarili trenutnu
ličnu korist za sebe ili sebi bliske. Pažljivija analiza i činjenice sadržane u dokumentima
koji su prikazani u ovoj knjizi ukazaće na poražavajuće stanje: dok je prethodni režim
dobrim delom kontrolisao kriminal i kriminalce u sportu, danas je obrnuto. Danas kriminal
i kriminalci kontrolišu politiku, kada je sport u pitanju. U svom pogubnom delovanju ovi
ljudi se organizuju i tako imamo klasične mafijaške strukture koje političare koriste kao svoje
marionete. Dakle, kada je sport u pitanju političari su ranije kontrolisali kriminal, a danas
kriminal kontroliše državnu politiku. Uostalom,
to ćete videti iz tekstova koji slede iz kojih i sami možete da izvodite zaključke.
12
Državni vrh
Ljudi koji su prihvatili da budu stratezi našeg puta u bolje sutra, kada je sport u pitanju
daju jedan autogol za drugim. Ovo je posledica jednog krajnje stihijskog odnosa prema
sportu, tako da se i površno upoznati posmatrač opravdano pita čemu služe stranački
odbori za sport, čemu služi ministarstvo nadležno za poslove sporta, čemu služe skupštinski
odbori koji treba da razmatraju ova pitanja. Da li se ovi ljudi i ove institucije bave osim
samim sobom i onim zbog čega su izabrani i formirani.
Državna oligarhija je, ili neobaveštena, ili ostavlja utisak potpune nezainteresovanosti čak i za takva
pitanja kakvo je očigledan kriminal u sportu. Do njihovih svesti jedino dopiru informacije
o uspesima
naših sportista koji mogu da budu dobar povod za slikanje i ničim zasluženu ličnu medijsku afirmac
iju. Dakle, sportski uspesi se ne doživljavaju kao cilj od prvorazrednog nacionalnog i
državnog značaja,
nego kao element permanentne predizborne kampanje i kao sredstvo koje služi obezbedjenju što du
žeg opstanka na vlasti. Ako postizanje ovih ciljeva uključuje i aktivnosti koje se možda
javnosti neće dopasti, tim gore po
mišljenje naroda. Tako npr. ako je potrebno da se slika sa sportistima i pri tome izvrši političko pran
je biografija ljudi sa kojima će se pred očima javosti susresti, naši najviši
političari će se ponašati kao da
niko ne zna da su primili ključne ličnosti poraženih političkih snaga i vodje sportskog kriminala i m
afije.
Moramo da ih razočaramo. Neće uspeti da operu kriminalce, samo će sebe degradirati u očima obič
nog gradjanina. Našim najvišim političarima izgleda niko nije rekao da ne treba da se
prema narodnoj i državnoj imovini ponašaju kao prema Alajbegovoj slami. Da ne treba da
ovaj značajan kapital prepuste kriminalcima da ga pretaču u privatne džepove i da tako
otvaraju veliki prostor za pitanja a koliko li su oni uzeli od tog bogatstva? Ako mislite da je
odnos prema državnom novcu drugačiji, varate se. Deli se šakom i kapom samo
onima koji su bliski, bilo kao saradnici, bilo kao nalogodavci.
Ali na jedno mora da se ukaže. Sport je jedina oblast u kojoj narod jasno vidi da ne postoji politička
podela na poziciju i opoziciju. Ovde se vidi da su ciljevi i jednih i drugih isti, da je jedina podela na
one koji su sada za trpezom i one koji čekaju svoj red. Ovakvo ponašanje izaziva gnev i
očajanje ljudi koji su vezani za sport, vole ga, ili žive od njega. Veliki je broj ovih ljudi,
koji kada shvate da zvanična politika predstavlja slugu, a često i bezrezervnu podršku
kriminala, prelaze u stanje društvene pasivnosti i beznadežnosti. Tako su postojeći političari
ostvarili cilj kojem je svrgnuti diktator tako dugo bezuspešno težio kako obeshrabriti i
pasivizirati izborno telo. 13 MAFIJA VLADA SRPSKIM SPORTOM
1.000.000.000 na izvolite
ili kako predsednik Tadić i premijer Koštunica ćutke posmatraju nasrtaj sportske mafije
na društvenu i državnu imovinu vrednu milijardu dolara Nenad Živančević
lako su po mnogo čemu različiti, predsednik Srbije Boris Tadić i premijer Vojislav Koštunicav
našli su
se, sticajem okolnosti, na istoj strani, sa istim Često ih vidjaju sa najistaknutijim sportskim ličnosti
ma, kako posećuju utakmice i manifestacije, primaju u svojim kabinetima sadašnje i bivše
sportske asove.
Istina, Boris Tadić to čini više spontano, srdačno i bez neke državničke uzdržanosti u ponašanju. Grl
i se
i tapše sa svima, očigledno voli sport i sportiste, uživa da se s njima druži i burazerski razgovara. Vo
ja
Koštunica to čini nekako, naizgled, usiljeno; očigledno mu odnos prema sportu nije baš jača strana.
Ali šta će sve to spada u održanje imidža popularne ličnosti na visokom položaju. Tako
se Koštunica susreće sa fudbalskom legendom Maradonom, daje mu dres na kome piše
KUSTURICA, a za uzvrat
prima od Argentinca majicu sa odštampanim imenom MARADONA. Uz srdačan, ali i kiseo osmeh
susret se srećno završio. Boris Tadić je u tom pogledu veštiji i pokvareniji i češće se sreće
sa sportistima. Rado je sa vaterpolistima i košarkašima simulirajući da ih voli. Primio je
nedavno delegaciju naših alpinista, odvažnu vojvođansku ekspediciju "Mont Everest 2005",
koja je prva iznela srpsku zastavu na najviši
planinski vrh na svetu. U tom pogledu, sa više ili manje pompe, dva naša lidera, očigledno shvataju
da
je sport važan za pridobijanje naklonosti velikog biračkog tela, a tek na margini prepoznaju ovu obl
ast i kao mogući deo našeg društvenog bića. Tako su politički rivali došli na isti teren
sportski. Međutim, ono što ih takođe čini sličnima nisu samo medijska pojava i često
isforsirani kontakti sa sportskim ličnostima, već i njihov indolentan, pa praktično i
ignorišući stav prema ključnim zbivanjima u našem sportu. Oni ravnodušno posmatraju
kako sport odlazi niz vodu vođen ljudima iz mafijaškog okruženja. Kao da ne shvataju da
osim njih nema nikoga ko u ovom trenutku može, ali i mora da pomogne.
Naime, obe stranke koje vode Koštunica i Tadić imaju resorne Od
14
bore za sport, kao ekspertske timove koji treba da uređuju ovu važnu oblast svakodnevnog života.
Tako, što se sporta tiče, on je prepušten stihiji koja poput cunamija sve više preplavljuje
naše sportske tekovine i preti da preuzme celokupno sportsku imovinu koja se procenjuje
na najmanje
MILIJARDU EVRA! Gde će i kako završiti ta ogromna sredstva u vidu objekata, rekvizita, razne o
preme za sada nije dovoljno jasno ni Tadiću ni Koštunici. Ako oni nemaju vremena da se
pozabave bitnim stvarima u našem sportu, ako njihova interesovanja ne idu u tom pravcu,
onda bi bilo krajnje vreme da se zainteresuju, jer potresi oko Olimpijskog komiteta SCG,
sportskih saveza, FK Crvena zvezda,
odredbe novog Zakona o sportu, prete da uzdrmaju celu zemlju da se stvori atmosfera koja ne bi išl
a na ruku ni Koštunici ni Tadiću, ni onima koji treba da vode brigu o stanju u zemlji.
Ako je stanje u sportu došlo do usijanja, a jeste, onda je obaveza i dužnost ključnih
ličnosti u državi da sagledaju
prave stvari i osujete katastrofalno stanje kakvo se može očekivati uskoro u našem sportu, s obziro
m da u njemu vlada velika nesloga, da poznata grupa osvajača sportskih vrednosti preti da
preuzme vlast ne samo u sportu, nego i u državi, ako već nije kasno.
Niz vodu
Da je sport nekako "pušten niz vodu" od strane najuticajnijih ličnosti države, svedoče dve
činjenice: Prilikom kadrovskih promena i rešenja koja je nudio Odbor za sport DSS,
Koštunica nije uzeo u obzir stavove svog prirodnog i zvaničnog organa, pa je, uz učešće
nekih svojih ministara,
inače radnika na privremenom radu u DSS, doprineo da se Odbor praktično rasturi, jer je bio protiy
da se na mesto direktora Uprave za sport dovede Aleksandar Šoštar, čovek nejasnih
političkih i drugih opredeljenja. Koštunica je sam dezavuisao odbor svoje stranke. Slično njemu,
ali sa drugačijim posledicama i uzrocima, Boris Tadić ne reaguje na stavove i
delovanje Odbora za sport DS. Ne oseća potrebu, ili ima bezgranično poverenje, tek došlo je do ko
nfrontacije u Odboru između dve struje jedne koja zastupa striktno programe stranke i
opredeljenje za reforme i promene, i druge koja zastupa interese grupe sastavljene od
bivših visokih funkcionera SPS i JUL, koja decenijama izvlači lične koristi iz sportskih tokova.
15
Tadić i Vuksanović na istom zadatku
Kohabitacija
A. Jovanović Peđa Stojaković, jedan od najboljih košarkaša NBA lige i naš višestruki
reprezentativac "otkačio" je
predsednika Republike i ministra prosvete i sporta Srbije. Nije se osvrnuo na njihove molbe i klečan
je na
kolenima da ipak zaigra u našem dlržavnom timu na predstojećem Evropskom prvenstvu u Beograd
u. Čak nije ni odgovorio na njihove apele. Ocenio čovek s kim ima posla! Peđa je jedan
od onih mnogobrojnih
sportista i pristalica sporta koji su uvideli da Tadić i Vuksanović sport smatraju ličnom igračkom i z
abavom
u slobodno vreme, prilikom da se šepure pred javnošću, ne propuštajući da istaknu kako su oni bili
"neki
sportisti" ... Koliko i kada je Tadić odigrao zvaničnih vaterpolo utakmica, što on stalno ističe? A gd
e je to, kome i koliko koševa ubacio Vuksanović? Kakav je to manir obmanjivati javnost
o svom nekom sportskom "pedigreu". Da li je to neka vrsta predizborne kampanje ili
bacanje peska u oči sportskoj
javnosti koja dobro zna ko je, kada i kakav bio sportista. Nejasno je šta ovi državni funkcioneri mis
le koji efekat time postižu. Samo -
protiv sebe. To je iskusio Vuksanović na prethodnim izborima, na kojima su za njega glasali,
osim njega samog, članovi njegove familije i nešto malo ličnih prijatelja. Tadić, pak, imao
je duži i raznovrsniji put u političkodržavnom angažovanju, te mu lažni sportski identitet i
burazersko ponašanje i druženje sa nekim sportistima nije potrebno, a i ne priliči ozbiljnom
državniku i
šefu jedne republike. Veze ovih funkcionera sa vaterpolom i košarkom nisu ipak naivne. Dobri pozn
avaoci prilika znaju kako, kojim i kolikim sredstvima su izgrađene Kuće vaterpola i košarke -
dve zgrade koje će svakako, kad dođe vreme privatizacije sportskih objekata preći u ruke
imenovanih funkcionera i njihovih saradnika, savetnika, naredbodavaca, kumova, prijatelja,
što se već sada može nazreti, pa čak i obelodaniti.
Peđa Stojaković, dakle, kao da zna s kim ima posla i ne želi da bude u stilu one narodne "ko s đavol
om tikve sadi..." Peđa će ipak, bez obzira na sadašnje stanje, jednog dana otići među
sportske legende, a Tadić i Vuksanović -
u zaborav, kao ljudi "kohabitacije", koja danas "krasi" pripadnike različitih stranaka, ali istih
ciljeva lična udobnost i bezbrižnost. Uzgred rečeno, u Leksikonu stranih reči Milana
Vujaklije kohabitacija znači -
citiramo: "stanovanje zajedno, život udvoje, snošaj i polno opštenje" kraj citata ...
TABLOID, broj 48, 28. jU! 2005.
16
Pare iz državne kase sportskim savezima dele se po ličnom nahođenju
a Zeka je namestio i nekadašnjeg prijatelja Zorana Đinđića, jer je na otvaranje doveo idiote koji su i
zviždali
premijera. I to pred kamerama. Isto je prošao i američki ambasador Montgomeri, a to nam vodeća si
la nikada neće zaboraviti.
Tašmajdan koji u svom sastavu ima hiljade kvadratnih metara poslovnog prostora bolje je mesto za
krađu od bilo
kog ministarskog. a svemu što je vezano za Taš odlučuje direktor, pa tako Božović uzima za pravo d
a u dilu sa
ministrom Vuksanovićem, otpisuje milionske dugove siromašnih košarkaških klubova kakvi su Crv
ena zvezda i
Partizan. U posao polako ubacuje i sinove, koji su uključeni zu prodaju pića na bazenu Taša.
Sa novim političkosportskim vetrovima Zeka sve više leti ka vrhu. Preko fantomske Sportske asocij
acije Srbije,
čiji je član predsedništva, pokušava da zadovolji deo svojih ambicija, ali je i tu na početku imao pro
blema. Nije uspeo da prođe u svom Karate savezu, već je u SAS stigao kao kandidat Džiu-
džicu saveza.
Na kraju još jedna slika za portret Crnogorca na dugom privremenom radu u Srbiji. Nedavno je pre
minuo jedan
od naših najboljih karatista Ivan Matić, čovek koji je otišao u cvetu mladosti. Na komemoraciji u S
D Partizan,
Božović nije želeo da kaže nijednu jedinu reč, iako je kao predsednik Karate Saveza SCG morao da
se obrati makar familiji pokojnog Matića. Jedini Božovićev komentar bio je: "To je klupska stvar!"
Nažalost, Dragoslav Zeka Božović je naša surova realnost. Uništitelj srpskog sporta, kum predsedni
ka Borisa
Tadića... Zeka sa svoja dva metra, stotinak kilograma, poznavanjem borilačkih sportova, pod direkt
nom zaštitom predsednika... A, opet Zec. 26
ZEKINE BANDE
Ministar Vuksanović, koji deluje kao baba sera, opuštenih ramena i mlitavih ruku, podržava bandu
Žarka Zečevića, koja želi da caruje Srbijom.
Slavujko Trošić, Milica Grabež
Srpski ministar prosvete i sporta g. Slobodan Vuksanović, u okruženju poznat kao Vuksa Fuksa, ogl
asio se prošle
nedelje pozivom upućenim predsedniku Olimpijskog komiteta Srbije i Crne Gore g. Filipu Cepteru
da podnese ostvaku.
Pre dva meseca gospodin Cepter je, većinom glasova, izabran za predsednika Olimpijskog komiteta
. Banda koja
hara srpskim sportom, predvođena generalnim sekretarom FK Partizan g. Žarkom Zečevićem, uspel
a je, da
mahinacijama, i sam g. Zečević, kada je već izgubio na glasanju, dobije mesto člana predsednistva
Olimpijsklog komiteta.
Ako nisu uspeli na glasanju, banditi okupljeni oko g. Zečevića, krenuli su da preuzmu funkciju ospo
ravanog Filipa Ceptera.
Prvi korak preuzeli su osnivanjem Srpske sportske asocijacije, kojoj je aminovao ministar prosvete i
sporta g.
Vuksanović, tako što je poslao svog emisara novinara Đuru Kanistera na osnivačku skupštinu, a i lič
no je poslao depešu.
Osnivanjem srpske sportske asocijacije, ponovo je zadat udarac sportu i fizičkoj kulturi, jer se uska
interesna
grupa mafijaša udružila da opljačka ono malo preostalih para, iz fondova Fuksanovićevog ministars
tva.
Sportsku mafiju već godinama predvodi g. Žarko Zečević. Njegova sestra Pava udata je za g. Danka
Đunića,
nekadašnjeg Miloševićevog potpredsednika savzene vlade, i direktora Deloit tuša, revizorske kuće k
oja je opustošila srpsku privredu.
Ovih dana predsednik Privredne komore Beograda Milan Janković Jana, protiv kojeg po nalogu Čet
vrtog
opštinskog javnog tužilaštva Četvrti opštinski sud sprovodi krivični postupak zbog falisfikovanja di
plome
Ekonomskđg fakulteta u Sarajevu, uz podršku Sretena Karića, proglasio je g. Žarka Zečevića za naj
uspešnijeg
privrednika u Beogradu. Sprdanje sa pravdom, ova banda izvodi uz punu podršku nesrećenog minis
tra Slobodana Vuksanovića. 30
Ministar Vuksanović, koji deluje ko baba sera, opuštenih ramena i mlitavih ruku, valjda izvpapirnati
h razloga po država bandu Zarka Zečevića, koja želi da caruje Srbijom.
Sin bivšeg policijskog komunističkog funkcionera, čije ime se takođe pominjalo u mnogim finansijs
kim afera, g.
Zečević, opljačkao je klupsku kasu za stotinu miliona dolara. Bio je vatreni pristalica politike JULa,
Mire Marković
i Slobodana Miloševića, a nije izlazio iz pantalona Mirka Marjanovića (za manje upućene g. Mirko
je bio
predsednik Vlade Srbije u kojoj je ministar informisanja bio Aleksandar Tijanić). Kada su Zvezdine
delije počele
da idu na demonstracije i na stadionu pevaju "Slobo, spasi Srbiju i ubi se" g. Zečević je svoje "grob
are" psovao i počeo da grdi rečima -
ujeli ste me za samo srce. Sloba je moj heroj, moj predsednik, i zabraniću vam ulaz na stadion -
poručio je Grobarima koji su podržali slogan "delija".
Tabloid je u seriji tekstova opisivao Zečevićeve mahinacije, idelovanje njegove bande. On, uz podrš
ku ministra Vuksanovića, ide dalje.
Međunarodni olimpijski komitet je zapanjen najavom da se brzopotezno smeni predsednik Cepter.
Hajka koju sprovodi grupa mafijaša, uz podršku vlasti, u MOKU-
u je izazvala žestoke reakcije, i posledice ovakvog
mafijaškog pohoda teško će koštati srpski sport, i ugled zemlje.
UBPOK i finansijska policija dostojanstveno ćute. 31
Novi atentat u beogradskom hotelu INTERKONTINENTAL
Zašto se tako ponašate, šta predstavljate kad svakoga kontrolišete i gurate, kao da smo kriminalci l
jutit je bio Dane. Da ste ovako čuvali Arkana, sigurno ne bi bio ubijen! Ko vas je doveo -
zna se: Todorov i Božović, da pomognu policiji, ako treba. Protiv koga? -
pitao je Dane Korica. Ostalo je bez odgovora...
I, zaista, ništa nije moglo da promakne tom snažnom i brojnom obezbeđenju. Čak su svi koji su pov
remeno
izlazili iz sale radi fizioloških potreba budno praćeni unakrsnim pogledima pretećih momaka. Čak s
u nekima zavirivali i u šliceve, da ne bi bilo nekog iznenađenja.
Najveće iznenađenje svih prisutnih bilo je što se za stolom radnog predsedništva našao i nezaobilaz
ni Slobodan Fuksa -
Vuksanović. Sedeo je i, poput nekadašnjih funkcionera OZNE, gledao šta se dešava. On nije ni čla
n Olimpijskog komiteta, ni sportski funkcioner, ni gost. Jer, da je gost -
sedeo bi tamo gde je mesto gostima. Ovako, 33
svima je bilo jasno da je mali Sloba morao da bude tu "za nedaj bože". Svima je bilo jasno kome on
može da pomogne! O sportu nema pojma, a povremeno svom imenu dodaje i prezime -
Koštunica! Tek da se vidi i zna da
sport više nije nevladina delatnost. Olimpijski komitet visoki državni funkcioneri velikodušno daruj
u u ruke
ljudima sumnjive prošlosti, onima koji su, kroz sport, stekli ogromno bogatstvo... ali, o tome, drugo
m prilikom.
Sportska mafija je životno zainteresovana da u Srbiji opljačka sportsku imovinu čija vrednost se pro
cenjuje na preko milijardu eura. U sprezi sa ministima Koštuničine vlade -
Vukasnovićem i Aleksandrom Popovićem odnela je
prvu bitku. Međunarodni olimpijski komitet je zgrožen bestijalnošću srpskih vlasti. Ali, mafija nije
dobila i rat. 34 Uz Partizanovu upravu sam sve dok me Voja ne otera
Zeka je moj
Sve sam učinio da pomirim njega i navijače. Zvao sam ih u ministarstvo, ali se Zeka naljutio. Nije o
n
mačji kašalj pa da oni tako sa njim razgovaraju. Za prijatelje sam spreman sve da učinim, i morao
sam Zeki da vratim dug Piše: ministar Slobodan Vuksanović
Kada je pala, i posle plača odstupila Ljiljana Čolić, premijer Koštunica ukazao je meni poverenje. O
n je uvek
verovao u mene, čak i kada sam javno saopštio da mi je značajnija podrška moje kćerke nego Vojin
a. Neša
Bakarec me tim povodom nazvao ništicom, ali je Vojo poništio tu njegovi izjavu. Naše dve partije s
u se ujedinile, i tako sam bio u prilici da uhlebim svoje momke.
Mene mnogi smatraju nesposobnim. To je njihovo pravo, ali ko će pamtiti moje greške kada više ne
budem
ministar! Bilo je mnogo gorih od mene. Ja se, barem, nisam nafatirao, i niko mi ne može reći da sa
m uzimao, da sam petljao. Doduše, mojima u ministarstvu nisam smetao.
Mnogi me osuđuju što sam učestvovao u puču u Olimpijskom komitetu Srbije i Crne Gore. Poznato
je da se ne
odričem prijatelja, osim kada moram. Žarko Zečević je preko mene, za vreme Miloševićeve vladavi
ne, finansirao
obaranje predsednika Demokratske stranke pokojnog Đinđića. Nije bio stipsa, i ja sam imao veliku
kampanju.
Malo je poznato da sam na tajnom glasanju pobedio protivkandidata Zorana Đinđića, ali se Sloba pr
edomislio, i ja sam odstupio. Zato ja verujem u Zeku.
Sve sam učinio da pomirim njega i navijače. Zvao sam ih u ministarstvo, ali se Zeka naljutio. Nije o
n mačji kašalj
pa da oni tako sa njim razgovaraju. Za prijatelje sam spreman sve da učinim, i morao sam Zeki da v
ratim dug. I
Voja me je podržao. Bilo mu je drago što stojim iza svojih prijatelja. Njemu je to strano. Pušta ih niz
vodu čim mu dosade, ili od njega nešto traže.
Ponosan sam što sam uspeo da organizujem predaju ordena Legije časti mom drugu Ivanu Ćurković
u. I to baš u
Narodnom pozorištu. Tako sam i ja stekao pozicije u svetu. Makar podzemnom. Ti ljudi znaju da ce
ne moje usluge. 35
Poslanici Demokratske stranke tražili su moj opoziv. I propali su. Nisam hteo da vadim keca iz ruka
va i da i ja
prozivam. A sve sam učinio i izlazio u susret Odboru za sport Demokratske stranke. Zeka Božović,
moj drug,
može da potvrdi. Posle 5. oktobra on je od Zeke uzeo lepe pare da ga sačuva od hapšenja. Ja sam sv
edok da se
Zečević isprsio, da je pošteno platio. Premijer Đinđić je morao da uvaži Zekino (Božovićevo) objaš
njenje da mu je
Žarko napunio džepove. Mnogo je Zeka posle 5. oktobra uzeo para na pružanju zaštite sportskim ru
kovodiocima.
Mislim da je reč o milionima maraka. E, pa kakav bih ja sada bio čovek da prozivam Zeku Božović
a. Sve što su želeli moje bivše kolege iz DS-
a, sve sam im učinio. Postavio sam njihove ljude, eto i zakon o sportu pokušavam
da proguram da se moji i njihovi ljudi snađu, da privatizuju sportsku imovinu, koja, brat bratu, vredi
milijardu evra. Red je da i Srbija ima mnogo bogataša.
Od mene se, verujem, očekuje da nešto poručim građanima. I, odmah ću otvoreno reći da moraju da
me trpe,
dok je Voja na vlasti. Bez velike nužde on me neće žrtvovati. Zato mislim da bi građani i oni koji m
e kritikuju
morali da počnu da mrze nekog drugog. Mene pomeriti neće, i džaba se nerviraju. Nisam ja najgori
ministar. Moji momci u ministarstvu rade i dobro se snalaze.
Uzeše stanove, kredite, otvaraju kafiće. Treba tako, moramo ići napred.
Mislim da treba javnosti da uputim važnu poruku. Dobro je što, ako ne možemo sa zvaničnim držav
nim organima
stranih zemalja, ostvarujemo dobru saradnju sa njihovim podzemljem. Ono je fer, poštuje dogovore,
i podržaće nas. Zato se i trudimv
da Žarko Zečević sakupi još desetak miliona i postane milijarder. Sto je više mlijardera,
Srbija će ići brže napred, prema jugu.
Mnogo mi se dopada Toma Nikolić. On otvoreno priznaje da se druži sa Žarkom, Ivanom, Stojanče
tom. Njemu su
oni zaposlili sina i napunili mu džepove. I Tomđ ih je kao pošten čovek, javno podržao. Znam da će
ta podrška Žareta koštati nekoliko stotina hiljada, ali ljudi moraju da se ispomažu.
Ne može ni Toma da živi od svoje poslaničke plate. Šta da radi ako ga jadnog dana srpski radikali p
rovale, a
Voja Šešelj iz Sheveningena poruči da ga oteraju. Neće valjda da se ponovo vrati u Kragujevac, na s
voje staro radno mesto?
Na kraju, Žarko me je zadužio da poručim našim dobrim momcima, "grobarima" , da sahranjuju dru
ge, a da Zeku
ostave na miru, makar još godinu dana, dok privatizuje klub. Posle nek se bune koliko hoće, i onako
su mnogi nezaposleni, i treba negde da potroše svoju mladalačku energiju. 36
Sram te bilo, Dinkiću N. Živančević
Srpska Vlada, odnosno njen tajkun Mlađan Dinkić širokogrudo je obećala pomoć države (koje, pita
mo se?)
Vaterpolo Savezu Srbije i Crne Gore uoči prvenstva Evrope koje će biti održano u Beogradu sledeće
godine.
Dinkić je u stilu svog krvnog neprijatelja Velje Ilića, nedavno obišao bazen na Banjici i izjavio da ć
e se za
renoviranje tog objekta i ostale "sitnice" iz budžeta izdvojiti 80 miliona dinara (nešto manje od mili
on evra)!?!
Dinkić je to, tako galantno izjavio, nije ni trepnuo, a samo on i njegovi ljudi znaju odakle će se i ko
me novac
prebaciti. Te pare su narodne, a obnova bazena bi trebalo da košta oko 700 hiljada evra. Još se pohv
alio kako
Vlada ove godine izdvaja tri puta više para za sport nego lane, što bi trebalo da bude oko milijardu i
dvesta, trista
miliona. Mora biti da je Dinkić lud (ne izgleda kao pijan), a sigurno je do srži bezobrazan. Bez ikak
vog reda usuđuje se da, kao dobra vila, deli kome šta stigne.
Po kojim kriterijumirna, kako, na osnovu koje odluke? Ima li, bre, neko normalan u ovoj državi (ak
o se ovo može
tako nazvati) ko će da kaže "dosta" lažima, prevarama, pljačkanju para i imovine. Da li će organizac
ija nekog
takmičenja zavisiti samo pd dobre volje političara (uglavnom idiota) koji su trenutno na vlasti? Šta
će biti ako
padne poznati vaterpolista Boris Tadić, ako se otkriju sve finansijske malverzacije za obnovu Tašma
jdana? Kako će kumovski tandem Tadić-
Božović iz zatvora da gleda svoj omiljeni sport? Hoće li tada, specijalno za njih, u
ćelije biti instalirani televizori? Mnogo je pitanja, nijedan odgovor, ali se, praktično, sve zna unapre
d.
Kockasti propali muzičar, večiti asistent, narodne pare prebaciće Vaterpolo savezu i Organizaciono
m odboru, a ovi
će, po već uvežbanim kanalima, dalje (posle pretpranja) lovu na detaljno pranje slati u raznorazne m
arketinške
agencije koje pod apsolutnomvkontrolom drži, gle čuda, još jedan osvedočeni vaterpolista Srđan Ša
per.
On će svoje podfirme hraniti, sklapati ugovore o raznoraznim glupostima koje će nazivati uslugama
, a kajmak će
sakupljati u dilu sa poslodavcima. Po direktivi, ojadiće javna preduzeća (ako ih u to vreme, za manj
e od godinu dana bude bilo) i svi ćemo sa oduševljenjem da kličemo vaterpolistima! 37
Dakle i ovo takmičenje, kao uostalom i sva
koja se održavaju kod nas, poslužiće alavim kretenima da napune svoje džepove, a da pri tome
ne podnose računa nikome. Sakriće se pod plašt sporta, ponekog još dobrog rezultata, a
jedino u vaterpolu još možemo da kažemo da smo velesila. Istina jedine dve
vrhunske ekipe su SCG i Mađarska, ima još par prosečnih, dok su ostali druga i treća liga. I to se zn
a, ali se o tome ne govori. E, kada je to tako, hajde da se napune džepovi na, i to se
zna, hektolitrima popijene vode i prolivenog znanja Sapića, Vujasinovića, Ikodinovića-
Bekvalca i družine. I njima se džepovi pune, usta zatvaraju, jer još nikome nisu tako
ekspresno isplaćene pare kao vaterpolistima. I
vuk sit i ovce na broju. Jer, i neposredni proizvođači moraju malo da se omrse da ne bi digli glas.
U isto vreme ostali sportovi mogu da propadnu, o čemu je Tabloid već pisao. Drugima,
trećima,
petirna, osamnaestima pare se dele na kašičicu, odnosno po tome koliko je ko dobar i kooperativan.
Zato
propadaju sportisti, sportovi, a samo se bogate bumbari oko ovog najprofitabilnijeg proizvoda.
Nema kriterijuma oko dodele sredstava, a još jedan glupi vaterpolista (???) čovek sa
falsifikovanom diplomom sportske Akademije Aleksandar Šoštarr, bez pogovora, potpisuje
virmane koje mu pod nos stave raznorazni nalogodavci. Kada se otvori sportski dosije "Mile
Dragić" tu će biti mnogo strašnijih i potresnijih stvari. Ali, to
nikoga ne zanima. Ni poziciju, ni opoziciju ... Baš kao da je reč o sportu Kosova i Metohije. Kada s
e dođe do ove teme svi nađu zajednički interes i nikome se ne isplati da kvari i ovako
dobre međustranačke dilove. Znaju lopovi -
kad sjaši Murta, pljačku nastavlja Kurta po Murtinom receptu. A naša deca će, za to vreme,
odlaziti odavde i činiti srećnim neke koji će umeti da cene talenat i kvalitet. Žaliće ova
brda za još nekom Natašom Janić, kao što žale Hrvati i Australijanci koji su za male
pare mogli da je kupe pre Mađara. jedino naši ne žale, smatrajući da je Nataša izdajnik svog naroda.
Valja reći da je predsednik Tadić primio svetske i evropske šampione u nauci i obećao ...
šipak.
Naravno, jer u te priče ne veruje više niko. Lepo reče selektor rukometne reprezentacije Veselin Vuj
ović da će se svi ovoletošnji uspesi rukometaša, košarkaša, košarkašica, odbojkaša,
odbojkašica,
vaterpolista, fudbalera ... brzo zaboraviti i da će se nastaviti borba za goli život i odliv talenata iz ze
mlje. I kada se nađe neko da uloži svoje pare u sport višedecenijski sportski vlastodršci ga
oteraju. Jer, svaki normalan čovek želi da, uz ulaganje, ima i kontrolu tokova novca.
Međutim, to kod nas ne može.
Daj i beži, parola je koja se najčešće čuje u sportskim krugovima. Takav je naš sport, bez obzira na
svu pažnju koja je trenutno usmerena na odbojkaše, fudbalere, košarkaše. Sva ta takmičenja
će proći, a onda ... Tamo neđa statistička greška po imenu Dinkić, u saradnji sa
Vuksanovićem i Šoštarom deliće pare i određivaće prioritete. Srbijo, jadna li si.
TABLOID, broj 54, 8. septembar 2005. 38 Sportska mafija konačno na udaru policije i tužilaštva
39 zaposle, čime se bezakonje i kriminal šire. lovi nesrećni ljudi, hteli to ili ne, nevoljno
se stavljaju u poziciju da se osećaju krivima zbog tuđeg kriminainog ponašanja.
Sigurno se pitate kako je sve to moguće. Kako to da do sada nijedna inspekcija Ministarstva prosvet
e nije konstatovala nepravilnosti? Dakle, Sportska akademija kao porodična manufaktura.
Leon Lukman otac smišlja nove strateške prevare. Aleksandar Lukman sin operativno
rukovodi akcijama, a kćerka fajta i pegla zgužvane i neuredne ostatke. Veliki je to i
odgovoran posao. Ništa lakše od fabrikovanja potvrda o položenim
ispitima, da se sve to uvede u matičnu knjigu, pri tom registruje i nekoliko padanja na ispitima, jedn
om
rečju, da se naslika složena slika, koju, kada se pogleda, nikome ne srne da bude sumnjivo da motiv
koji predstavlja postoji samo u glavi majstora. Zaista lak posao. Zato su ovakve diplome i
koštale od 1.500 do 3.000 evra. Konačno, postupajući po krivičnoj prijavi podnetoj 8. jula
ove godine protiv Leona i Aleksandra Lukmana, Drugo opštinsko javno tužilaštvo nalaže
Upravi kriminalističke policije SUPa Beograda Odeljenju za privredni kriminal, da izvrši
provere navoda iz prijave, obavi neophodne informativne
razgovore i prikupi traženu dokumentaciju.
Operativci beogradske kriminalističke policije revnosno ovog puta pristupaju poslu, i zamenica Dru
gog opštinskog tužioca u Beogradu Snežana Milanović dobija opsežnu dokumentaciju o
kriminalnim aktivnostima mafije iz Sportske akademije. Našem uredniku zamenica tužioca
potvrdila je da će tokom
ove nedelje podneti zahtev za sprovođenje istrage protiv odgovornih iz akademije, a sve ostalo treba
da uradi prvo istra Površina zagrebana
Osnivači Sportske akademije: Đorđe Perišić (član Predsedništva OKSCG, Miloševićev
ministar sporta), Milan Tomić (dojučerašnji predsednik Programske komisije OKSCG,
direktor Direkcije za imovinu Vlade Republike Srbije, visoki funkcioner DSS), Predrag
Manojlović (generalni sekretar OKSCG, visoki funkcioner JUL, dugogodišnji predsednik
Odbora za sport SPS, nekadašnji finansijski
direktor PTT ... ), Leon Lukman (član Odbora za sport DS, suvlasnik Sportske akademije).
Dugogodišnji predsednik Upravnog odbora: Nebojša Ilić (član Odbora za sport DS,
predsednik
Programske komisije OKSCG, sekretar Sekretarijata za, sport i omladinu grada Beograda)
Nastavnici: Ivan Ćurković (potpredsednik OKSCG), Predrag Manojlović, Nenad Manojlović
(predsednik pododbora za vsport DS), Đorđe Perišić, Nebojša Ilić, Milan Tomić, Aleksandar
Šoštarr (direktor Uprave za sport Ministarstva prosvete i sporta), Dragoslav Božović
(predsednik Odbora za sport DS, direktor SRC Tašmajdan).
Tabloid je došao do ovih podataka samo zagrebavši po površini problema prisutnog u javnosti. Sta
li se krije ispod površine? 40
žni sudija, a potom sudsko veće Drugog opštinskog suda u Beogradu. Sportska mafija će
ovim zakonitim potezom javnog tužilaštva dobiti značajan udarac moraće da se poništi
nekoliko hiljada diploma, i postaće bezvredni papir, a mafioze će, za nekoliko izvršenih
krivičnih dela, nadamo se, mnogo godina provesti u Zabeli. Ministar policije Dragan Jočić,
tvrde naši izvori, odlučio je da uđe u
bitku sa sportskom mafijom, i pokuša da joj stane na rep. Napokon, i ministar se uspravio. I
krivična prijava gospodina Ceptera, podneta Upravi za borbu protiv organizovanog
kriminala, ovog puta, zahvaljujući revnosnosti inspektora za privredni kriminal Uprave
kriminalističke policije SUP-
a Beograda, kojima je ova prijava ustupljena, preti da čelnike Olimpijskog Komiteta Srbije i Crne
Gore strpa u zatvor. Tabloid je u nastavcima objavio svoje istraživanje o pranju para ove
nevladine organizacije. Nekoliko desetina miliona dinara donacija čelnici nacionalnog
Olimpijskog komiteta prebacivali su na fantomske firme, i te pare stavljali u svoj džep.
Inspektori Odeljenja za privredni kriminal revnosno prikupljaju podatke u sedištu
Olimpijskog
komiteta SCG, i upućeni tvrde da će, uz krivičnu prijavu, istražnom sudiji Okružnog suda u Beogra
du privesti gospodu Đorđa Perišića, Predraga Manojlovića, Dragana Kićanovića i još
nekoliko službenika
koji su pomagali sportskoj mafiji u pljačkanju nacionalnog Olimpijskog komiteta.
Naš dopisnik iz Stokholma Dušan Lazarević interesovao se u direkciji "Tetra Paka", čija ekspozitur
a u Beogradu je tokom 1999. i 2000. godine donirala nacionalni Olimpijski komitet sa više
od milion
evra (u dinarskoj protivrednosti), da li su donatori imali uvid u trošenje poklonjenih para.
Gospodin Jergen Haglind , direktor za informacije ove ugledne kompanije iz Stokholma, potvrdio je
da je poslovnica u Beogradu u sastavu njihove ekspoziture iz Lozane, i da je donacija
plaćena radi priprema naših olimpijaca za igre u Sidneju. Kako su te pare trošene, tvrdi
gospodin Haglind, rukovodstvu kompanije "Tetra Pak" nije poznato. On je istovremeno
izrazio žaljenje ako je do zloupotrebe donacije došlo, i ako ona nije potrošena na pravi način.
TABLOID, broj 59, 13. oktobar 2005.
42
neovlašćeno izdavali diplome o završenim studijama na ovoj Akademiji, koja je poslovala bez odob
renja Ministarstva prosvete i sporta.
Nakon izvršenih provera, svoje nalaze dostavili su, uz odugovlačenje, zamenici javnog tužioca. A m
orali
su da osumnjičene, nakon utvrđenih pronevera, privedu, sa krivičnom prijavom istražnom sudiji. To
oni
čine kada na ulici zateknu prodavca desetine nelegalnih diskova, odmah mu određuju pritvor i mrcv
are ga danima.
I po nalogu zamenice Drugog opštinskog tužioca inspektori ovog odeljenja vršili su provere o
proneverama u Olimpijskom komitetu Srbije i Crne Gore. Bivši generalni sekretar nacionalnog kom
iteta
g. Đorđe Perišić pokazao je inspektorima priznanice da je pare, koje je prebacivao sa računa ove
ustanove na račune fantomskih firmi, predavao ljudima iz Olimpijskog komiteta.
Inspektori su, po nalogu svog načelnika, skoro molili gospodina Perišića da ćuti, i da im ne nudi te
priznanice. Nije im palo na pamet da pozovu one kojima je g. Perišić davao milionske iznose u kešu
i da
ih privedu istražnom sudiji. Njihov nalaz je obična mizerija. Postupali su samo po navodima tužioca
, i nije
im padalo na pamet da zagrebu u poslovanje ove ustanove, koja predstavlja leglo korupcije i pljačke
.
Niko od čelnika OK SCG neće biti prozvan što su u završnom računu koji su predočili svom predse
dništvu
za 1999. godinu prijavili prihod od samo 12 miliona dinara, a tadašnjoj Službi društvenog knjigovo
dstva završni račun u kome se prikazuje prihod od 60 miliona dinara.
Sramotno ponašanje srpske policije i ne čudi. Imenovanjem gospodina Dragana Jočića za ministra
policije, mafija počinje da likuje, i sprovodi svoje perverzije. Gospodin Jočić za svog zamenika, od
nosno
načelnika Resora javne bezbednosti dovodi anonimnog Miroslava Miloševića, sa puterom na glavi.
Ovaj
autistični tip počinje da se šepuri, kao značajan čovek, i da se udvara drugim liderima opozicionih
stranaka.
Jočićevi policajci su danas saterani u crnu zemlju. Policijske službe su desetkovane. Oni koji su i zn
ali
policijski zanat, beže da rade na stovarištima, kao noćni čuvari, računovođe, carinici, samo da ne trp
e poniženja koje im Jočićeva upravljačka svita priređuje.
Ministar Jočić slepo sluša ministra prosvete i sporta g. Slobodana Vuksanovića, koji više i ne krije d
a ga
sportska mafija sa generalnim sekretarom FK Partizan Žarkom Zečevićem, koristi kao toalet papir, i
primorava da ih štiti kod premijera Koštunice, pa i ministra Jočića.
Istine radi, mora se napomenuti da ministar Jočić spada u retke ministre policije u istoriji Srbije koji
se
obavljanjem ove funkcije lično nije okoristio ni prebijenom parom. Ali, njegov strah da se uhvati u
koštac
sa mafijom, osim što je primoran stranačkom politikom da žmuri pred mafijom na oba oka, koštaće
Srbiju milijarde evra.
43
Iz Partizana, Olimpijskog komiteta, Sportske akademije i drugih institucija kulja gust dim. Spaljuje
se dokumentacija, zatiru tragovi, a Jočićevi i Dinkićevi službenici čekaju da sve bude očiščeno i
uglađeno. Ako jednog dana i budu morali, pod pritiskom iz inostranstva, da uđu u ove vučje jazbine
, biće sve "pod kontrolom"
I njegov stranački kolega, ministar pravde gospodin Zoran Stojković trudi se da, koliko ga staračke
noge nose, bude trkač sportske mafije.
Sudija Drugog opštinskog suda u Beogradu Dragana Rovčanin donela je rešenje kojim je ovaj sud
oglasila stvarno nadležnim za postupanje po tužbi predsednika OK SCG Filipa Ceptera da se vanred
na
skupština ovog komiteta, održana u julu ove godine, proglasi nezakonitom. Njeno rešenje je, po žal
bi,
upućeno Okružnom sudu u Beogradu, i na sudsko veće se iz vrha izvršne vlasti vrši pritisak da odlu
ku sudije Dragane Rovčanin poništi.
Posebna priča je ministar finansija Mlađan Dinkić. Ovaj čovek, koji do smrti proganja beskućnike,
penzionere, gladne koji pokušavaju da se prehrane i održe u žvotu prodajući na buvljim pijacama sv
oj poslednji nameštaj, unizan je pred sportskom mafijom.
Krivična prijava advokata Rada Đape, Cepterovog pravnog zastupnika, podneta budžetskoj inspekci
ji
Ministarstva finansija "dobila je noge". Sklonjena je. Nakon dva meseca advokat podnosi kopiju ve
ć podnete prijave, ali je sada ministrovi ljudi stavljaju u fioku. Zašto?
Iz izjava rukovodilaca FK Partizan, gospode Žarka Zečevića, Nenada Bjekovića i drugih mafijaša,
proizilazi nedvosmisleno da su svi transferi fudbalera njihova poslovna tajna. Da tako izjave i u nek
oj afričkoj zemlji, ministar finansija poslao bi istog časa poreznike u Udri brigu na veselje
Mlađan Dinkić, govorljivi ministar finansija bi, možda, želeo da krene i na mafiju. Ali kako, kada nj
en
idejni tvorac g. Danko Đunić, suvlasnik Deloitete&Toush i Ekonomskog instituta pripreti prstom. I
ma on,
kaže svojim mafijašima, pun kofer za ministra Dinkića. Smestiće ga u zatvor, hvali se. I zato minist
ar
finansija, koji se ne skida sa malih ekrana, nikako da prozbori, da objasni kako ne srne poreznike da
šalje u Partizan, u Olimpijski komitet SCG, u Sportsku akademiju, u Republički zavod za sport. A
kod srpskih tajkuna poreznici ne smeju da dođu ni do vrata njihovih kompanija. 44
pratnji specijalaca da ih javno uhapse.
U sportskim klubovima obrću se stotine miliona neoporezovanih evra. Njih inspektori ministra Din
kića
zaobilaze kao kiša oko Kragujevca, ni da privire, ni da pisnu. Utrčavaj u u siromašne opančarske ra
dnje,
pekare, plene imovinu, zatvaraju objekte, hapse. Od svih tih na silničkih i pokaznih vežbi, od sirotin
je raje ne može se skupiti ni stotina hiljada evra poreza. Od mafije iz Partizana mogla bi se oduzeti
imovinska korist od stotine miliona evra koje bi napunile siromašni budžet.
Srpska vlada je, pod hitno, vratila u Republički zavod za sport službenike protiv kojih je pokrenuta
krivična istraga, i koji su zbog malverzacija otpušteni s posla. Njihov posao je da spale dokumentaci
ju, zatru tragove, da opljačkane pare troše u inostranstvu na đinđuve i razne prohteve.
Iz Partizana, OK SCG, Sportske akademije i drugih institucija kulja gust dim. Spaljuje se dokument
acija,
zatiru tragovi, a Jočićevi i Dinkićevi službenici čekaju da sve bude očiščeno, uglađeno. Ako jednog
dana i
budu morali, pod pritiskom iz inostranstva, da uđu u ove vučje jazbine, biće sve "pod kontrolom". A
li,
jednog dana, umesto ovih mafijaša, u ćelije će, već je izvesno, otići ministri Jočić, Dinkić, Stojković
, premijer Koštunica, jer neke nove vlasti, makar i iz demagoških razloga, žrtvovaće njih zbog
zloupotrebe položaja. Mafija protiv izvršne vlasti, za sada, vodi sa 10:0. Skoro nedostižna razlika.
TABLOID, broj 61, 27. oktobar 2005. 45
VAPAJ ZA SPAS BIVŠEG VRHUNSKOG SPORTISTE ALEKSANDRA ŠOŠTARA
sla Vuksa je išao dalje sa jednim ciljem potrošiti i maznuti od države što više.
A onda se neminovno bližio kraj mandata i Mićunović je uzeo sestrića za ruku i iz Demokratskog c
entra
ga preselio u Demokratsku stranku. I tamo su obojica dobili visoke funkcije. Sestrić je u parlamentu
,a
ujka u Skupštini državne zajednice. Tako je Odbor za sport DS dobio iskusnog stručnog savetnika z
a manipulaciju sredstvima i kadrovima. Da se konačno sprovede u delo uništenje srpskog sporta.
Taj odbor, inače, predvodi kum predsednika Srbije, u Tabloidu često pominjani, Dragoslav Zeka Bo
žović. Znači Vuksanovići su se sna 50 šli. A sport propada.
Dragan i Slobodan nisu rod (ali jesu pomoz' Bog). Dragan je sva sredstva izvlačio preko žene Marij
e direktorke agencije "Propaganda -
Marketing" locirane u Majke Jevrosime. A Marija je glavnog pomoćnika
imala u Snežani Bošković lepšoj polovini Srđana koji je načelnik u Upravi za sport i glavni izvršila
c nedela Vuksanovića. Familijarno -
lopovska veza. Ali ovo nije jedini primer supružničke sprege u otimanju para.
O tome ćemo vam pisati u narednim brojevima ... Vuksa II -
e, on je došao na mesto ministra na već poznat način.
Nije prošao kao kandidat za gradonačelnika, ali je ušao u vladu Vojislava Koštunice. Na mala vrata,
ali
ušao je. Iako se radi o pro sveti i sportu, Fuksa je namirisao da može da se probije do samog vrha
popularnosti i približi se stolu za kojim se igraju velike partije karata. I on,naravno, ima svog posluš
nika.
Kao pravi političar. Jadni Aleksandar Šoštar (žao nam čoveka) sluša sve što mu se kaže i izvršava
naređenja. Sportska legenda, ali čovek ograničenih intelektualnih mogućnosti. On kao direktor Upra
ve za
sport nije ni blizu veštini prethodnika mu Vuksanovića I, ali ima Vuksanovića II da mu kaže koga d
a sluša, šta da radi i kome da služi. Čerupaju ono što je ostalo od broja 1.
Ipak, taj prvi ostaje za Ginisa. Za vreme svog mandata, što sa suprugom, što sa ljubavnicama, što sa
svojim pomoćnikom, oteo je toliko para na ime deviznih dnevnica kao da je tri puta obišao kuglu
zemaljsku. I nikom ništa. Nema izveštaja o poslovanju, nema kontrole, nema uvida. Ali zato ima uj
aka. A ujka ne da da se sestrić dira.
Mada, mislimo da još nije kasno. Tražimo odgovor na jednostavno pitanje. Gde su, bre, tolike pare?
Za
četiri godine Uprava za sport raspolagala je sa 1.865.000.000 dinara. I niko nikome nije položio nije
dan
jedini račun. Gde su, bre, pare? Srbijo, dokle ćeš da trpiš one koji ti kradu lovu? Ne žmuri više. Ust
ani, progledaj i traži da saznaš. Gde su pare? TABLOID, broj SO, 11. avgust 2005. 51
Nenad Živančević Istraživački tim Tabloida posle detaljnih opisa pljačke društvene imovine i
smišljenog i organizovanog uništavanja Republičkog zavoda za sport, o čemu smo pisali u
prošlim brojevima, došao je do novih poražava jućih podataka. Po već oprobanom modelu
nove činjenice ponovno vode prema već poznatim ličnostima kreatorima i
realizatorima otimačine sportskih dobara i razbojništva u sistemu sporta. Kada zakoni
govore pro tivno ličnim interesima ovih ljudi -
tim gore po zakone. Možda najstrašniji primer predstavlja odnos države prema Republičkom
zavodu za sport kao instituciji od prvorazrednog nacionalnog interesa. Ovaj interes je
moguće
sagledati ako se prihvati notorna činjenica da razvoj sportskih rezultata nije moguć bez sistematsko
g doprinosa
nauke i savremenih tehnologija. Svi koji se oslanjaju na genetski potencijal, talenat i inat su na najb
oljem putu ili su već otpali u svetskoj sportskoj utakmisi. Rezultate donose organizacija,
planovi i programi, nauka i tehnologija. Žalostan dokaz ovih tvrdnji je i sudbina koju je
ovih dana doživela i naša seniorska košarkaška reprezentacija na upravo završenom
Evropskom prvenstvu. Radilo se bez uključivanja sofisticirane naučne
podrške, i strateške odluke su prepuštane "nosu" i "osećaju" dokazanih trenerskih "veličina".
Zakon o sportu je predvideo da se sistem sporta oslanja u tri ključne tačke: ministarstvu
nadležnom za poslove sporta, Sportskom savezu Srbije i Republičkom zavodu za sport. Na
taj način se obezbeduje da se
političari ne bave stručnim poslovima i da sport ima adekvatnu naučnu podršku, a na Balkanu (čitaj
u Srbiji) i da neko duva političarima za vrat i da im ne dozvoli da se zaigraju u raspodeli
značajnih budžetskih sredstava.
Umesto da politika i političari doprinesu realizaciji zakonom zacrtanih smernica, po kojima se budž
e 55
tska sredstva trebaju trošiti za opšte dobro, ovi ljudi se sistematski trude da što veći deo kolača
prigrabe za sebe i svoje. Konstitusanjem organa upravljanja Zavoda u 2003. godini na čelu sa
dr Nebojšom Čovićem i Mihajlom Švrakom na mestima predsednika Upravnog odbora i
direktora Zavoda, započinje raščišćava nje zatečenog katastrofalnog stanja. Novo
rukovodstvo je prvo tražilo da Ministarstvo finansija izvrši
kontrolu trošenja budžetskih sredstava, što do danas nije urađeno. Državu kao da ne interesuje kako
su trošene ogromne sume, kao ni zašto je prethodno rukovodstvo spaljivalo i uništavalo
dokumentaciju o
poslovanju ove kuće. U uništavanju dokumentacije im je pomagala i Uprava za sport kao državni or
gan zainteresovan da se što više para i ostalih dobara "opere" (čitaj: otme) u Zavodu i
usmeri u privatne džepove. Dovoljno je ukazati na činjenicu da je knjigovodstvena vrednost
Zavoda iznosila 170.000.000, 00
miliona dinara, da bi nakon procene vrednosti kapitala kojom ova kuća raspolaže realna vrednost Za
vod bila preko tri milijarde dinara. Logično pitanje glasi: kome je interes da državna
imovina bude toliko
potcenjena? Zašto se državni organi upoznati sa ovim činjenicama nisu oglasili? Za to vreme u budž
etu
Republike se planiraju sredstva za obavljanje aktivnosti Zavoda koje propisuje zakon, ali koja ne do
laze
do ove institucije. Očigledan je cilj prikazati Zavod kao instituciju koja ništa ne doprinosi sistemu s
porta,
kao strano tkivo koje samo predstavlja opterećenje u sistemu i koje kao takvo treba odstraniti. Ovo
predstavlja posledicu neprimenjivanja zakona koji obavezuju Direkciju za imovinu Republike
Srbije da ostvari uvid u vrednost državne imovine. Vrlo često ova institucija vrši otuđivanje
državne imovine ogromne vrednosti prebacivanjem nadležnosti na lokalnu vlast koja onda
uz minimalne
nadoknade ustupa imovinu građevinskoj mafiji lokalnoj političkoj oligarhiji. Kao primer treba nave
sti su
dbinu poljoprivrednog i građevinskog zemlji§ta u Vojvodini. Na isti način se imovina (zemljište Za
voda) ustupa Žiki Muštikli uz sramno niske nadoknade. Za nagradu Zika Muštikla postaje
član UO NISa. Interesantno je da i direktor Direkcije za imovinu Milan Tomić u isto
vreme postaje član Upravnog odbora fudbalskog kluba Crvena zvezda. Ako mislite da je
pomenuti direktor kao bivši generalni sekre tar Sportskog društva Crvena zvezda gadijiv na
saradnju sa Partizanovim funkcionerima, varate se.
Kada su interesi u pitanju, nema nikavih podela, ni partijskih. Sarađuju DS i DSS, tu je i SPS, ako tr
eba
i JUL, a kažu da i radikali imaju velike interese u Partizanu gde su angažovana i deca lidera ove stra
nke. Dakle, Milan Tomić, doskorašnji predsednik Programske komisije Olimpijskog komiteta
Srbije i Crne
Gore, koristi mesto na kojem se nalazi da bi pripremio i otimanje sportske imovine i njeno pretaka
56
nje u privatne ruke. Naime, Republička direkcija za imovinu na čijem je čelu, prećutkuje davanje u
zakup zavodske imovine po vantržišnim uslovima i ispod svake cene. Prikriva nalaze iz
zapisnika budžetske
inspekcije po kojima su sklapani ugovori suprotno zakonu a na štetu Zavoda i države. Ova institucij
a čak nije dala saglasnost Zavodu na ostvarivanje sopstvenog prihoda, čime bi se rasteretio
budžet i izvršila revitalizacija imovine Zavoda. Milan Tomić doprineo je
ostvarivanju interesa sportske mafije, u koju je i sam veoma aktivno uključen već duže
vreme. Kako drugačije objasniti da Direkcija za imovinu ne popisuje u skladu sa zakonom
imovinu kojom raspolaže Zavod, već se to dešava na inicijativu novog
rukovodstva krajem 2003. godine, kada se konstatuje da je knjigovodstvena vrednost bila 17 puta m
anja
od realne. Razliku treba potražiti u planovima članova sportske mafije po kojima je trebalo ovu kapi
talnu državnu vrednost dobiti budzašto u postupku privatizacije. Ovde moramo da napomenemo
da ono što se u Srbiji zove privatizacija razvijeni svet tretira kao lopovluk, pljačku i
razbojništvo. Kada je rukovodstvo sportske mafije Srbije sa Dankom Djunićem, Žarkom
Zečevićem i saradnicima na čelu, zaključilo da je na red za pljačku došla i sportska
imovina, inače procenjena na najmanje 1.000.000.000 evra (milijardu evra), ustremili su se na
"kapitalce" u koje spadaju i 45 hektara zemlje i sportski objekti Republičkog zavoda za
sport. Za početak se u nadležni organ republičke uprave instaliraju "svoji ljudi" preko kojih
se sprovode pakleni planovi, a sve uz obaveznu "neobaveštenost" najviših državnih
funkcionera. Kako to izgleda? Iz sredstava budžeta se finansira preko 200 investicionih
poduhvata u Srbiji (za što nema zakonskog osnova), tako da za
revitalizaciju Zavoda ne preostaje više od 30.000 evra. Ovo nije dovoljno ni za zamenu sijalica i tr
o
57
škove košenja trave na 45 hektara. Na bruto vrednost Zavoda od preko 45.000.000 evra najmanje je
potrebno 900.000 evra godišnje za održavanje objekata i opreme u postojećem stanju, bez
unapređivanja materijalne
osnove. Dakle, Zavodu treba 30 puta više sredstava nego što mu saradnici sportske mafije "milosrd
no" udeljuju,
pri tom odvajajući glavni kolač za sebe. Pokušaji Zavoda da samostalno obezbedi sredstva kojima b
i se njegovi
potencijali stavili u funkciju razvoja srpskog sporta su u nekoliko navrata bili ignorisani ili osujećen
i. Gde je logika u ovim dešavanjima? Očigledan je cilj prikazati Zavod kao instituciju koja
ništa ne doprinosi
sistemu sporta, kao strano tkivo koje samo predstavlja opterećenje u sistemu i koje kao takvo treba
odstraniti. Pripadnici sportske mafije će se "žrtvovati" i prihvatiti da u bescenje preuzmu
ovo nacionalno dobro. Do koje
mere ide ignorisanje ove vodeće nacionalne ustanove koju je zbog politike koja se prema njoj sprov
odi napustilo
preko 30 doktora, magistara nauka i specijalista, govori i činjenica da u izradi nacrta novog Zakona
o sportu ova kuća nije ni konsu1tovana. Zato su se radnici u državnoj upravi prema
uputstvu svojih nalogodavaca iz vrha
sportske mafije aktivno angažovali na narušavanju radne atmosfere u Zavodu. Tu posebno treba ista
ći aktivnosti Uprave za sport na organizovanju radnika koji su dobili otkaze u Zavodu zbog
nepoštovanja radne discipline, ugrožavanja bezbednosti rada, krađa, falsifikovanja
dokumenata i drugih dela koja predvidjaju raskid radnog
odnosa, a sa ciljem da se opstruiraju napori rukovodne strukture na sanaciji Zavoda. Na
insistiranje Uprave za sport, plate zaposlenima isplaćuju se po nejedinstvenim kriterijumima
kako bi se
stvorila atmosfera sukoba među zaposlenima i kako bi se doprinelo daljem urušavanju efikasnosti ra
da Zavoda. I uprkos tome Zavod je sopstvenim snagama uspeo da od dolaska Čovića i
Švrake uradi preko 2.500 testiranja sportista od interesa za republike, preko 45.000
zdravstvenih pregleda i pruži preko 5.000 stručno savetodavnih usluga sportskim
stručnja(ima, da stavi u funkciju bazene i pruži kvalitetne usluge na otvorenim
sportskim terenIma.
Na kraju treba istaći da je Nadzorni odbor kojeg je imenovala Vlada Republike Srbije podneo izvešt
aj u kojem
su detaljno pobrojani svi slučajevi devastiranja državne imovine i ugrožavanja vitalnih državnih int
eresa. Vlada,
umesto da pokrene postupke i razreši sve slučajeve, smenjuje pregsednika Upravnog odbora dr Neb
ojšu Čovića i direktora Mihajla Švraku. Donosilac loših vesti je, kao u
srednjem veku, obično bio skraćen za glavu.
Nažalost, trenutni rezultat je: SPORTSKA MAFIJA: DRZAVNI INTERES 10 : O.
TABLOID, broj 57, 29. septembar 2005. 58
Olimpijski komitet Srbije i Crne Gore vlasništvo Partizanove mafije
Država propada, daj da joj pomognemo
Ako bismo počeli od firme ZEKSTRA (premetanjem slova dobije se STR, ZEKA.) oko koje se vrti
bezbroj Zekinih firmi, uključujući i Veterinarski zavod, jasno je da ni papir to ne bi lako podneo
J. Karanović
Javio mi se prijatelj koji dugo živi u Beču, Igor Negovanov, inače čovek često dolazi da obiđe boles
nu majku i koristi svaku priliku da se informiše o aktuelnostima u našoj zemlji, a naročito u sportu.
Ovo što je u vašim medijima objavljeno o malverzacijama i pljački u OKSCG, i iznetim činjenicam
ao
kriminalu u Partizanu, u svakoj civilizovanoj zemlji bilo bi dovoljno da se akteri nađu u zatvoru. Sr
amota me je i prosto bih u zemlju propao kad me neko u Austriji pita:
Sta se događa kod vas? Kako misle vaši rukovodioci da sa toliko korupcije i kriminala uđu u Evrops
ku uniju? Zaista, naši mediji, i pored starih blokada, sve više iznose sramne podatke o
sportskoj mafiji, čije je jezgro na stadionu Partizana i obližnjoj olimpijskoj kući, dve
trolejbuske stanice dalje,! prema klinici "Dragiša Mišović". Ivanu Ćurkoviću, Danku Đuniću,
Žarku Zečeviću, Predragu i Nenadu Manojloviću, Nebojši Iliću, Đorđu Perišiću nije daleko
da sa svojim izvršiocima kuju dalje planove kako opljačkati
ono što je još preostalo? Kako učvrstiti vezu sa pripadnicima istog klana, ali iz obližnje Crvene zvez
de sa Milanom Tomićem, Aleksandrom Boričićem, Zoranom Avramovićem, koji su dušu i
telo potpuno prodali komšijama, pa im oni rade šta hoće, a sve u zajedničkom cilju -
zgrabiti od države što više. Jer, ako država već propada daj da joj u tome pomognemo. Sve je
već poznato, više niko ništa ne može sakriti. Zato je umesno pitanje postavljeno u jednom
dosta čitanom dnevnom listu Gde su i šta rade organi u javnim tužilaštvirna? 59 Tužilaštvo
je "neobavešteno", birokratizovano i inertno! Ono ne bi smelo da se zove tužilaštvo nego
udarna pesnica ili advokatura države, kao da smo još u komunizmu izjavio je zamenik
republičkog
javnog tužioca Jovan Krstić. Ovome nema šta da se doda osim da je nečinjenje i činjenje na istom n
ivou po zakonu podleže krivičnoj odgovornosti. U međuvremenu članovi poznate sportske
mafije nisu više "jahači apokalipse" već putnici u
olimpijskom vozu koji neminovno vozi svetska i evropska mašina. Sve to da Srbija i Crna Gora ne
bi bile kočnice i kao takve predstavljale crnu rupu u Olimpijskim ne odložnim kontaktima.
Ni krivi ni dužni, Đunićevi i Ćurkovićevi podanici putuju tim vozom po Evropi besplatno,
ali ,to obilno plaća naš jadni
narod. Tako, nošeni olimpijskim vodama Ćurković i Perišić nedavno su bili u Skoplju na razgovori
ma sa im poslenicima našeg regiona. Putovanje je bilo udobno Ćurkovićevim automobilom
strane
diplomatske registracije, jer je on konzul Sejšelskih ostrva u Beogradu. Tako je navodni v.d. predse
dnik OKSCG iznenadio naše pogranične organe na jugu zemlje. Nije im bilo jasno ko je
zapravo on predsednik Partizana, predsednik OK SCG ili član izvršnog komiteta
Mediteranskih igara, vlasnik poznatih firmi (o kojima će Tabloid i dalje pisati) i kako i
zašto nosi francuski orden, koji mu je
poklonjen pre više od jedne decenije? U tom partizansko olimpij
Đokica imetastaze
Da bi se aktivnosti širile poput karcinoma, obezbeđene su i metastaze. Pre Predraga Manojlovića
uzdanica bivšeg genseka Đorđa Perišića (čije su prljave radnje razotkrivene) je Marina Leković koj
a na
svim putovanjima širom sveta i slobodnim danima u Beogradu, gde god je moguće, deli krevet, sto,
hranu i zadovoljstva sa Đokicom. Pitanje je vremena kada će Đole morati da vrati (ili će to učiniti
Marina) stan koji je na crno iz fondova OK dodeljen dotičnoj gospođi, a nalazi se, kao što je poznat
o, na Banovom brdu.
60
skom loncu sve više vri, a kada poklopac otpadne, biće spasavaj se ko može. I Predrag
Manojlović voli da putuje. Ipak je SCG članica svetske i evropske sportske i olimpijske
porodice. Tako se gensek OK skoro vratio iz Portugalije sa zasedanja ENGSO (Evropske
nevladine spo
rtske organizacije), gde je upao na mesto sekretara (ni kriv ni dužan). A kao neradnik mogao je da b
ude samo slušalac, kao na svim međunarodnim skupovima. Putujte, gospodo, narod plaća.
A te razne poluzvanične organizacije kao što je ENGSO u svetu ne predstavljaju ništa
osim prilike da se isluženi sportski funkcioneri pred svojim sugrađanima predstave kao
važne ličnosti. Tako je Manojlo išao u
Portugal da se sunča i pije dobro domaće vino. Računajući na nedodirljivost, ova, družina nastavlja
svoju pljačkašku igru, a sve pod zaštitom vlasti. Danas, juče i tako već dve decenije.
Karakteristično je da nema nijednog člana ovog bratstva koji nije omrsio prste ili podmitio
nekoga da zatašk f
stvar, kako bi se zvanični organi sprečili da obave svoj posao. Žarko Zečević je, recimo, preuzeo
vlasništvo čuvenog motela "Radmilovac", a nedaleko od ovog omiljenog izletišta podigao
kuću sa
bazenom oko koje je visoka ograda (po modelu albanskih građevina i izolacije). Kada bismo pisali
o svim
Zekinim poduhvatima, potrošili bismo više od jednog broja Tabloida. Ako bismo počeli od firme Z
EKSTRA (premetanjem slova dobije se STR ZEKA), oko koje se vrti bezbroj Zekinih
firmi uključujući i Veterinarski zavod, jasno je da ni papir to ne bi lako podneo. Ali,
Zeka, naravno, nije formalno vlasnik "Zekstre". Ovu firmu vodi njegov poslužitelj, bivši
taksista Dragan Đurić, koji ima ovlašćenje da uveća Zekinu imovinu.
Vešto, u stilu svake dobro organizovane mafije, olimpijskoparti Oni pljačkaju, vlast ćuti
Nadležni organi istina znaju o čemu se radi, ima i dokaza, ali "još nije sazrelo vreme da se okonča
sa delatnošću poznate crnobele mafije", mafije koja u stilu pravih grob ara sahranjuje srpsku javnost
i ono malo imovine koja je preostala.
Prosta računica govori da je skoro 35 odsto članova najvećeg operativnog tela Olimpijskog
komiteta iz redova Partizana! U predsedništvu ih je zvanično sedam (od 21), mada ih ima više jer su
mnogi odani svojim vođama pa tako daju alibi razbijačima srpskog sporta, pa i države. Dakle,
Nenad Golijanin, Predrag Manojlović, Đorđđ Perišić, Žarko Zečević, Radmilo Armenulić,
Nebojša Ilić i Ivan
Ćurković, uz vođu Danka Đunića, predsednika Sportskog društva čine jezgro čuvene sportske mafij
e.
61 zanovska interesna grupa širi svoje pipke među drugim uticajnim osobama iz oblasti
političkog života. Razume se, u cilju zaštite od nastupanja neminovne pravde. Dakle, to bi
bila preventiva.
Zamenik predsednika SRS Tomislav Nikolić dobio je, saznaje naš list, stan u ulici Svetog Save br. 3
3 uz pomoć Partizana, a dat mu je i luksuzni "pežo 307". Saradnja je produbljena
zapošljavanjem Tominog sina u stručnom pogonu Partizana, u ulozi trenera. Koliko je
važno da roditelji ustupaju svoju decu Partizanu svedoči i činjenica da je Snežana
LakićevićStojačić prevela svog sina u KK Partizan. Momak živi u
Beogradu, a ona kao dama za svaku upotrebu stalno putuje iz Novog Sada o
trošku svoje nove partije, a najviše na račup OK. A Dragan Kićanović, predsednik, OK u dva
mandata. Šta će biti s njim? On, kao legendarni košarkaš svetskog dometa, kao čovek koji se
osam godina nije mešao u svoj posao, nije bio obavešten niti je
znao, niti učestvovao u malverzacijama kojima je preplavljena institucija koju je toliko dugo predvo
dio. Bio je naivan, verovao je svojim drugovima iz Partizana. Ali, đavo ne zna za šalu.
Navodno se sprema da izađe u javnost. Možda bi ipak bilo bolje da Kića ćuti, da ga
njegovi bivši saradnici ne bi povukli u mutne vode, kako bi se lažno zaštitili iza njegovog
imena i funkcije. Kad pritera muka i zlo, i brat bi brata izdao da spase svoju kožu. Partizan -
šampion!!! Ali u pljački! 62 OLIMPIJSKI KOMlTET ŠKOLA KRIMINALACA,
SPECijALIZOVANNI ZA KRAđU I PRANJE NOVCA
Državna lutrija Srbije častila budžet sa 20 miliona evra, ali niko ne zna koliko je od toga otišlo sport
u
Rudnik za odabrane
Ministar Dinkić obećao sportistima četiri puta više novca za narednu godinu, oko 3,5 miliona evra,
iako je u ovoj trebalo da im da između četiri i pet Jovan Karanovićj
Dinkićev kadar, mladi i ambiciozni direktor Državne lutrije Srbije Bojan Krišto, ovih dana se hvali
po svim
medijima kako je u republički budžet "uterao" 20 miliona evra! Krišto svoj uspeh promoviše i kroz
klasične
novinske oglase, udarajući na sva zvona. Izjavljuje da deo koji pripada državi redovno ide u budžet,
u dinarima
6.200.000.000 evra i da on ne zna kako se ova pozamašna svota troši. Još Krišto ustvrdi da je minist
ar Mlađan
Dinkić "radostan zbog priliva novca od igara na sreću", ali da u Lutriji ne znaju kako se ta sredstva
dalje raspoređuju, što i nije njihov posao. Dakle, bez suvišnih pitanja u se i u svoje kljuse.
Zaveo je red G17, ne samo da drži sve finansijske tokove, vec je i ljude pretvorio u poslušne robove
. Krišto je,
dakle, rekao da od 20 miliona evra koji su se slili kod Mlađe na račun, najveću korist treba da imaju
sport i
invalidi. Kako mi nemamo posebnu državnu komisiju koja će kontrolisati gde idu pare prikupljene
od kocke, tako
smo ostavljeni na nemilost ministra finansija. Ako je sport zaista u prvom redu onih koji treba da im
aju koristi od
Lutrije, onda su smešne priče o projektovanom budžetu za sledeću godinu. Odnosno, samo od Lutrij
e sport bi trebalo u ovoj godini da dobije između četiri i pet miliona evra, koliko iznosi 20-
25 odsto sume koja je stigla do
Dinkića. Da podsetimo, Mlađan Dinkić na sav glas se hvali kako će sport u narednoj godini dobiti č
etiri puta više
novca nego ove, čitavih 3,5 miliona evra, s tim da će samo za Evropsko prvenstvo u vaterpolu otići
više od milion. Matematika je nešto zakazala u ovom slučaju.
Ko koga ovde pravi budalom, zašto sportisti i sportski savezi ćute? Zašto dozvoljavaju da im otimaj
u hleb iz usta?
Dokle će ponizno stajati u redu kod Dinkića i Vuksanovića? A matematika? Ona koju svi poznajem
o otkriva veliku
medijsku prevaru jer priče kako sport nema para padaju u vodu. Još samo kad bi u našoj zemlji i Kl
adionice stavili pod kontrolu, gde bi sportu bio kraj ...
Ali, kladionice su pod posebnim tretmanom. Liče na osinje gnezdo u koje niko ne srne da gurne ruk
u. Ne zna se
kolike su uplate, isplate, da li se (i kome) plaća porez. Najgore je što neposredni proizvođači sportis
ti, u celoj priči nemaju nikakve koristi. Umesto da iole ure 66
đena država, kakva Srbija nastoji da bude, kanališe kockarske tokove novca, ona dopušta incimpoje
da da se
bogate. Samo u Srbiji predsednik Zajednice fudbalskih prvoligaša može da bude, istina nezvanično,
vlasnik lanca
kladionica pod imenom "Lavovi". Nominalno, gazdarica je njegova majka, a celu tragikomičnu situ
aciju presekli su ljudi spolja. Mi sami ne umemo. Došli ljudi iz UEFA i jasno rekli -
taj gospodin mora da nestane. Njegovi
klubovi (a bilo ih je dva u prvoj ligi) treba da abdiciraju, da ne bi nestao ceo srpski fudbal sa mape
Evrope. Rečeno -
na silu učinjeno. Železnik i Radnički Novi Beograd istupili su iz elitnog takmičenja. Ali, opet je srp
ski prkos nadmudrio svet.
Na scenu je odnekud stupio Voždovac, čiji su igrači oni koji su bili najbolji u dva sklonjena kluba, k
ao i nekolicina
koja je igrala u Obiliću i Zemunu. I upravo taj Voždovac najprijatnije je iznenađenje šampionata. Tr
eći na tabeli,
sa velikim izgledima i potencijalom da na kraju sezone izbori plasman u Kup UEFA. Nešto slično p
ošlo je za rukom
samo Obiliću, koji je u svom premijernom nastupu u nekadašnjoj jugoslovenskoj prvoj ligi postao š
ampion. A te se priče svi dobro sećamo ...
I onda nam je neko kriv kada se nađemo na udaru onih koji žele da zavedu red svuda, pa i u zemlji
Srbiji. Zašto
ne želimo da se ponašamo kao sav normalan svet? Zato što bi to značilo da se Srbija oslobodila veli
ke grupe
bandita koji su uzurpirali sve resurse, a posebno finansijske. Zato što bi fudbal u tom slučaju ponov
o postao
najvažnija sporedna stvar na svetu. A to bi nekome mnogo smetalo. Država ne srne da umeša prste
u rad
kladionica, njihovi vlasnici zadovoljno trljaju ruke, a sportisti sve češće završavaju na suvom hlebu.
Crnom. Oni
postaju roba u rukama modernih robovlasnika i beže iz Srbije čim im se ponudi malo dostojanstva.
Nemamo strategiju imamo političare. A njima sport služi samo za ličnu promociju. I zaradi novca.
A kada se
otvori ova Pandorina kutija, neKo će morati da ode. Političari, sportisti ili narod. Kladionice su otvo
rene. TABLOID, broj 68, 15. decembar 2005. Ti uradi mi ćemo slaviti
Šta u isto vreme rade naše nacionalne selekcije? One koje su pod patronatom države, kao recimo va
terpolisti, ne
brinu za pripreme, takmičenja, nagrade za medalje. Drugi su, kao recimo fudbaleri, od sporta napra
vili preduzeće, a u sličnoj poziciji su i košarkaši. E, tu na red dolazi treća grupa. Svi ostali -
najsiromašniji. Oni u
Dinkića i Vuksanovića gledaju kao u bogove, mole ih da malo otvore buđelare ... Ali ovi vlastodršci
najčešće ih
ostave bez odgovora. Koliko ste bliski predsedniku države i ministrima, toliko ste u boljoj poziciji d
a se osećate
dostojanstveno. A, ako se bavite, na primer, tamo nekim bazičnim sportom (atletika,plivanje ... ), on
da ćete sami sebe finansirati, a vašim eventualnim uspesima ponosiće se cela država. 67
2. VISOKI KRIMINAL
Iako je Balkan poznat po kriminalnim radnjama koje se nakon ubistava klasičnim i egzotičnim oruž
jima i orudjima
najčešće svode na džeparenja, šibicarenja, pilićarenja, jajarenja i sl. nemojte misliti da na ovom tere
nu ne
uspeva i visoki kriminal. Sigurno se pitate šta je to visoki kriminal. To su sve one radnje koje je raz
vijeni, pa i
nerazvijeni svet već prepoznao kao vrhunske prevare i pljačke na tržištima kapitala, roba i ljudi, a k
oje su u
zakonodavstvima tih zemalja opisane kao najteža krivična dela. Ima u tragovima ovih dela opisanih
i u našem zakonodavstvu, ali tako nemušto da ih oni koji treba da primene zakon i ne prepoznaju.
Pitate se ko su izvršioci ovih najtežih krivičnih dela. Najčešće se radi o onima koji su pisali naše za
kone, ali često i
o onima zbog kojih su neki zakoni i pisani. Kako da ih prepoznamo, gde da ih pronadjemo? Ako nis
te vični u
istražnim radnjama, onda sledite tragove novca. Oni će vas nepogrešivo odvesti do ovih ljudi. Ako
ne možete da ih prepoznate setitev se narodne -
malim lopovima se skida glava, a velikima kapa! Što se nekome više skida
kapa na Balkanu, verujte veći je kriminalac.
Istraživački novinarski tim se rukovodio gore navedenim pravilima ponašanja u Srbiji i nepogrešivo
je locirao
aktivnosti, institucije i pojedince koji su ispunjavali zadate kriterijume. Aktivnosti su bile mnogobro
jne, ali medju
njima je prednjačila privatizacija (ovo je kod nas sinonim za pljačku, kako se to inače naziva u svet
u). Institucije
su se takmičile, ali bez konkurencije je pobedila ona koja kao da pati od šizofrene kleptomanije. Zo
ve se Ekonomski institut -
Deloitte & Touche. Sigurno se pitate a ko je poneo laskavu titulu Mister kriminala. To je, a ko
bi drugi do neko iz Sportskog društva Partizan u kojem se zna red. Na vrhu Partizanske hijerarhije s
toji neprikos
noveniJ neprevazidjeni, srpski mag visokog kriminala DANKO ĐUNlĆ. Ovaj Miloševićev ministar
koji je izvirivao iz
podrepnog dela Slobinog šinjela, sada na isto mesto u svom šinjelu stavlja srpske političare i državn
e činovnike.
Od poniznog sluge, nakon političkih promena postao je osioni gospodar. Sa svog kriminainog trona
se gnuša politike, a političare proizvodi, promoviše i koristi samo za jednokratnu upotrebu.
Kod uredjivanja ove knjige pojavio se problem kako tretirati rodonačelnika visokog kriminala, pošt
o se u svakom od izabranih 68
tekstova on nalazi, da li direktno apostrofiran, ili u pozadini dešavanja koje se opisuje. On je svuda
gde je kriminal, ili gde nešto treba da se kriminalizuje. 2.1. Tajkunizacija
Kako na ovim geografskim širinama ljudi pokušavaju da promene prirodu stvari dajući im razna im
ena. U tome
sasvim sigurno ne mogu da uspeju. Lopovluk i pljačku možete zvati privatizacijom, eksproprijacij o
m, ili
transformacijom društvene svojine, koliko god hoćete i pri tom izmišljati mnogobrojne druge naziv
e, pljačka i lopovluk će ostati pljačka i lopovluk.
S druge strane, u celom svetu prihvaćeni i jasni termini u Srbiji dobijaju potpuno drugo značenje. Ta
ko se npr. pojam TAJKUN Gap. taikun -
veliki gospodar u bukvalnom prevodu) odnosi na poslovno izuzetno uspešne ličnosti
kao što su Džon Rokefeler, Donald Tramp, Bil Gejts, AristoreI Onasis, ili Rupert Mardok. Obratite
pažnju da za ni
jedno od ovih imena ne možete da vežete bilo kakvu negativnu konotaciju. U Srbiji u kojoj je sve n
aopako i
termin tajkun postaje sinonim za bitangu, lopova, dripca, probisveta, i belosvetsku protuvu. Ovo je r
azumljivo jer
Srbin zna da se kod nas dolazi do para samo otimačinom i razbojništvom. Narodu treba verovati. Ta
ko su kod nas oni koji bi se u svetu smatrali kriminalcima, proizvedeni u tajkune.
Šta mislite, ako su srpski tajkuni okupljeni u "nevladinoj" organizaciji "Srpski poslovni klub PRlVR
EDNIK", ko bi
mogao biti predesnik ovog zločinačkog udruženja. Ko drugi ako ne njen osnivač DANKO ĐUNIĆ.
Ovaj predsednik
uz krajnje napore u svom društvu podnosi samo novopečene srpske tajkune koje takodje često lično
pronalazi, instruira i instalira.
Ovde moramo da podsetimo da nije samo termin tajkun nastrado u Srbiji. Istu sudbinu su doživeli te
rmini kao
npr. Ministarstvo pravde (čitaj nepravde), državni tužilac (čitaj jatak), policajac (čitaj 10 Evra), bud
žet (čitaj lični
novčanik), Narodna skupština (čitaj brod ludaka), Sportsko društvo Partizan (čitaj zločinačko udruž
enje) ... 69
Priča o jednom od najuticajnijih ljudi u Srbiji, kako u ekonomiji, politici, tako i u sportu -
predsednik Sportskog društva Partizan Dosije "Danko Đunić"
Srbiji, ne samo kod nas nego i u svetu za zainteresovane poslovne ljude, a da glavni predavač nije D
anko Đunić.
Za njega se govorilo da je neizbežni Miloševićev ministar, koji drži pod kontrolom nekoliko ključni
h ministara u
Đinđićevom kabinetu. Zanimljiva, je činjenica da su pokojni Đinđić, Beko i Đunić kumovi, kao i D
ušan Mihajlović
(Đinđićev i Živkovićev ministar policije) i Žarko Zečević. Zaključak je jednostavanDanko Đunić je
tamo gde je veliki novac.
Direktor međunarodne krizne grupe za SCG Džems Lajon podneo je jula 2003. godine nadležnima
u Vašingtonu
izveštaj povodom radne verzije izveštaja o stanju ljudskih prava u Srbiji, odnosno vlasti prema njim
a, veza Vlade i kriminalnih grupa .... Došli su do sledećih zaključaka:
Srpska Vlada je previše korumpirana i predstavlja izvor nestabilnosti u regionu. Uticajne ljude iz M
eđunarodne
krizne grupe ipak veoma iznenađuje uloga svetske revizorske kuće Deloitte i Touche, filijale u Beog
radu.
Privatizaciju i pljačku Srbije vode ljudi koji su donedavno bili zaposleni u revizorskoj kući, a koji d
anas uz njenu
pomoć nemilosrdno pljačkaju državu. Iz Deloitte i Touche su u tadašnju srpsku Vladu ušli ministri
Aleksandar
Vlahović i Goran Pitić. U tadašnjoj agenciji za privatizaciju našli su se i bivši službenici ove kuće, k
ao prethodni
direktor agencije za privatizaciju Srbije Vladimir Čupić, tadašnji direktor Mirko Cvetković, Siniša
Mali prethodni di
rekor za tendere, kao i Katarina Tončić, tadašnji direktor za tendere. tu je bio savetnik u agenciji Go
ran Mrđa. Iza
svih poslova D i T u aktivnostima pljačke Srbije stoji naravno njen direktor za centralnu Evropu i S
CG Danko
Đunić. Predstavnik američke privredne komore u pratnji Danka Đunića bio je kod ministra za rad i
zapošljavanje
Lalovića sa primedbama u vezi Zakona o radu. Afera u vezi privatizacije "Knjaza Miloša", jer Mila
n Beko i Danko Đunić stoj e iza "Balkan Limited-
a", koji se žalio i oborio konkurs. To je urađeno uz svesrdnu pomoć sa
Miroljubom Labusom, a Đunić je poznat kao glavni lobista prodaje Knjaza, još iz vremen kada je z
ainteresovana za ovu firmu bila Kokakola.
Na kraju prvog dela, još jedna zanimljivost. Đunić odbija da daje intervjue, voli da deluje iz debele
senke. Hoće li mu to i dalje polaziti za rukom. Videćemo. 71
TABLOID, broj 56, 22. septembar 2005. CAPO DI TUTTI CAPI DANKO KORLEONE (3)
79
TABLOID, broj 68, 15. decembar 2005.
2.2. Privatizacija
Ako mislite da je privatizaciju izmislilo društvo koje je došlo nakon
Slobe, varate se. Još su JULovski
rukovodioci i najviši funkcioneri imali običaj da javno kažu: "prvo privatizacija, a zatim demokratiz
acija." Ovi nesretnici nisu imali vremena da sprovedu ovaj divni plan za usrećivanje nacije.
Ništa zato, tu su
njihovi demokratski sledbenici, kjoji o demokratiji više i ne stižu da pričaju od aktivnosti na privati
zaciji. A šta je to privatizacija. To je postupak identifikovanja imovine koju su pojedinima
ostavili mame i
tate, inače vidjeni i poznati zlotvori, krvoloci i kanibali iz prethodnih režima. I bilo je krajnje vreme
da se to konačno uradi. Zamislite koliko su trauma doživljavali ovi naši ubogi sugradjani
koje su tu i tamo
nazivali lopovima i pljačkašima samo zato što su državnu i društvenu imovinu doživljavali onako k
ao to i treba kao svoju očevinu i dedovinu. Zaista treba prekinuti sa ovom praksom tako
što će se konačno kazati kojih to pet ili možda sedam porodica polaže pravo na celu
zemlju Srbiju uključujući i živote nas koji tu živimo. Ali ne teče sve baš po planu. Od
Telekoma, preko Sartida, Beočina, Popovca, Knjaza Miloša, Ineksa, Genexa, Politike, NISa,
FAPa, ... stalno se pojavljuju neki glasovi u javnosti koji govore o nekakvom
kriminalu i začudo iz svake od ovih crnih rupa proviruje glava DANKA ĐUNIĆA. Ali ima Danko n
a uzdi sve
vidjenije političare u Srbiji koje će pustiti sa lanca ako narod ne bude bio dobar. Videće narod gde
mu je
mesto kada se priča o privatizaciji. Videće on svoga boga. Ko ne crkne i ako bude bio dobar, ostaće
mu nešto za hleb.
80
Kao jednu od mnogobrojnih aktivnosti treba skicirati rad Danka Đunića na "usavršavanju"
domaćeg zakonodavstva u domenu ekonomije i pljačke sporta
njena na više od 700.000 evra. U ulici Kralja Milana Danko Đunić poseduje Ekonomski institut, gd
e su
mu prve komšije poslanici u Narodnoj skupštini Srbije, među kojima i članovi Odbora za bezbedno
st, koji ne vide kriminal ispred vlastitog nosa!!! O drugim nekretninama, a posebno o vrednosnim
papirima i bankovnim računima, sada da i ne govorimo.
A Žarko, Dankov šurak, ima vilu kod "Tri tiganja", na starom smederevskom drumu. Dobro upozna
ti kažu da su samo umetničke slike velike vrednosti tri dana prevožene kamionima u
novoizgrađenu
palatu. Ipak, tu niko ne stanuje, ali ima naoružano obezbeđenje 24 časa dnevno. Treba sačuvati baze
n u sklopu vile, možda se neko nepozvan okupa u njemu. Žarko još ima četiri kuće u
Bokokotorskom
zalivu, u Herceg Novom
ima restoran i kockarnicu "Lazarov vrt" koju vodi Piki, poverljivi čovek koji je
bio zadužen i za nabavljanje pirotehničkih sredstava mornarske rakete
od kojih je poginuo navijač Zvezde, a koje su padale u obližnje dvorište Marije Milošević i
"električara iza stadiona". Osim toga,
vlasnik je fitnes centra "Nautilus", kao i stambenqg prostora iznad.
Ako mislite da Žarko stanuje u navedenim prostorima, grešite. Njegov stan je u Vilovskoj 2 na
Crvenom krstu. Slobodno obiđite, ali bez naglih pokreta da ne biste
izazvali nervoznu reakciju obezbeđenja. Ova patološka nezajažljivost, kada je stambeni prostor
u pitanju, vnema granica. Zbog toga, a isključivo u psihoterapeutske svrhe, Žarko Zečević
ima i 800 kvadratnih metara životnog prostora u
blizini sedišta Pink kompanije, o čemu ćemo u nekom od sledećih nastavaka.
Kohabitacija sa Đokicom
Dojučerašnji slepi poslušnici i izvršioci su prikazali greške koje su neoprostive, tako da
sami
bosovi moraju da ih puštaju niz vodu. Tako na primer glupog, ali seljački prevejanog Đorđa Perišića
svi se odriču jer je uhvaćen u pljački sportskih para kada je bio generalni sekretar
Olimpijskog komiteta Srbije i Crne Gore. Dakle, dokazana je ogromna pljačka sportskih
para u 2000. godini, kada su sportisti odlazili na Olimpijske igre u Sidnej.
Od prihoda koji je prikazan samo tri procenta dobili su sportisti, a ostatak je glupi Đokica stavio u
svoj, ali i u džepove bosova sportske mafije. Malo je preostalo i za Marinu Leković, kojoj
je kupio stan na Banovom brdu u kojem može da uživa sećajući se nezaboravnih
"kohabitacija" sa svojim malim Đokicom od Sidneja do Atine. 83 Ovu porodičnu genetsku
falinku, koja se ogleda u slabosti na stambeni prostor, imaju i Manojlovići. Tako Predrag
Manojlović pored kvadrata stambenog prostora u zemlji ima i stanove u Francuskoj,
Češkoj, Nemačkoj ...
Da li treba da se ističe kako njihova deca, inače gadijiva na Srbiju, koju su njihovi roditelji opljačka
li i
zapišali, studiraju i žive rasuti po svetu, od Amerike do Milana. Jedino nisu gadljivi na novac koji i
m se iz ove jadne zemlje uredno u neograničenim količinama upumpava. Da bog poživi
Olimpijski komitet, Partizan, snenu Vladu Srbije i debile u Narodnoj skupštini.
Pitate se kako se dolazi do ovih basnoslovnih bogatstava od kojih se poštenom čoveku zavrti u glavi
? Kao jednu od mnogobrojnih aktivnosti treba skicirati rad Danka Đunića na
"usavršavanju" domaćeg zakonodavstva u domenu ekonomije.
Pod Đunićevim rukovodstvom sačinjen je, u Slobino vreme i uz Slobin i Mirin amin, nacrt zakona k
oji reguliše otkup firmi koji je bio po ukusu ljudi na vlasti, što ga je kandidovalo za
potpredsednika vlade.
Nacrt je predviđao da trećinu dele zaposleni, trećinu mogu da otkupe domaća pravna lica i institucij
e, a trećinu mogu da kupe strani subjekti bez potrebe legitimisanja. Nigde se ne predviđa
provera porekla
novca. Na taj način se iz senke ostvaruje većinsko vlasništvo nad privatizovanim organizacijama.
Kažu da nije ništa lakše nego prevariti one koji bi hteli da prevare druge. Zna to Danko
Đunić i po
nudivši svima svilene bombone provukao je kod zakonodavca alat kojim je opljačkao dobar deo Srb
ije.
To su iskoristili Zečević, Mišković, Radulović, Marjanović, Ljuba Mihajlović, M. Kostić, Dragan Đ
urić, ex taksista koji vodi "Zekstru", Zečevićevu firmu,
84 85
Branko Crnogorac, "zidar" koji je zidao između ostalog i prestižne stanove u Kursulinoj ulici, gde st
anuju uticajni ljudi. Evo dela spiska stanara tog elitnog naselja u Beogradu. Dragan Tomić,
nepri kosnovenirukovodilac "Jugopterola", Slobodan Šarenac, direktor INEXa i član uprave
FK Parizan, Mirko
Vučurević, vlasnik FK Budućnost iz Banatskog Dvora, u kome je njegova ćerka Vukica predsednik
kluba, koji je inače i potpredsednik FK Partizan, potom Dragan Tomić iz "Simpa", član
Predsedništva JSD Partizan, koji je sinu kupio Zeljezaru iz Skoplja. Ima tu i drugih Tomića. Na
primer Mile Tomić, direktor Direkcije za imovinu u Vladi Republike Srbije. Čovek koji je
kao SPS kadar otišao u Ulan Bator, a odatle vratio kao visoki funkcioner DSSa u martu
2001. godine, nakon oktobarskih promena. I odmah je postao generalni sekretar DSSa, direktor DS
Sa i predsednik Izvršnog odbora DSSa. Čovek koji je četiri godine samostalno vodio
kadrovsku politiku DSSa verovali ili ne istovremeno je miljenik i Zorana Drakulića, koji
ga je i izmislio, i Vojisleva Koštunice, koji je u Miletu prepoznao čudo neviđeno iz Donje
Satornje. Poznavaoci koji znaju da je Mile istovremeno i u Partizanu i u Zvezdi, tvrde
da je i pored nabrojanih funkcija samo na privremenom radu u DSSu, praktično u proputovanju na p
utu u bolji život koji nastupa nakon novih izbora. Svaka krađa i pljačka srpskih kapitalnih
dobara treba da dobije amin direktora Direkcije za imovinu Srbije koji Mile za
odgovarajuću nadokadu nesebično i daje. S vremena na vreme ova podmazana mašina malo
zaškripi i zahteva da se i bosovi direktno uključe. Da zavrnu rukave i malo uvuku ruke u
govna ... 85
Pripadnici italijanske Cosa nostre kažu da je ulazak u mafiju u stvari ulazak u raj. Jadnici,
kada bi samo znali šta u Srbiji znači ulazak u sportsku mafiju. Sve privilegije pripadnika
izvorne italijanske mafije liče na penzionerske povlastice za vožnju u gradskom saobraćaju,
kada se usporede sa privilegijama srpske sportske mafije. Ove prve država kolikotoliko drži
na uzdi, dok ovi poslednji drže na uzdi državu. U realizaciji njihovih zamisli učestvuje ceo
državni aparat, od policije i vojske, preko tajnih službi, tužilaštava, sudova, ministarstava
do Narodne skupštine, sve se ovo nalazi u funkciji ostvarivanja njihovih ciljeva. Sve
navedene institucije kada nisu okupirane mafijaškim poslovima, s vremena na vreme
pokušavaju (dosta neuspešno) da se po malo mešaju i u svoj poslao. Zato ne čudi što nas
svet koji to vidi doživljava kao jednu nedovršenu, retardiranu državu, koja je u celini jedna
neuspešna imitacija stvarnosti koju treba izbegavati u širokom luku. I dok se u svetu mafijaške
porodice medjusobno obračunavaju s vremena na vreme, naša sportska mafija nema takve
probleme. Ona se samo obračunava sa svojim narodom na najbestijalniji mogući način. Kao
da ne mogu da oproste što su potekli od tog istog naroda. Naša sportska mafija je jedna
porodica bez bilo kakvih unutarnjih antagonizama. Lepak koji ih drži na okupu je mnogo
jači od super
lepka. To je nekontrolisani lični interes i neodoljiva potreba za uništavanjem oko sebe.
Kako izgleda taj mafijaški raj. Sve što poželite, ili uopšte zamislite, možete da imate.
Kakve imperije Gejtsa, Rokefelera, Onasisa. Ta oni su morali da rade i da plaćaju ono što
su hteli, pri tome su morali i da poštuju zakone zemlje u kojoj su živeli. Najbujnija mašta
ne može da zamisli šta ovim likovima sve
može da padne na pamet. I sve što im padne napamet to imaju. Prvo otimaju novac, ali ubrzo vide d
a u novcu sreće nema, pa prelaze na konkretnije stvari. Posebnu sklonost imaju ka
otimanju materijanih dobara i nekretnina. To su u početku hektari stanova, zatim vila u
elitnim pred elima, bazeni, hale, igrališta, tereni za tenis, golf, silosi, benzinske pumpe,
rudnici, robne kuće, koncerni. Koriste sva
postojeća prevozna sredstva, od trotineta do aviona. Imaju i po više letilica kao da će da se kloniraju
i u jednom trenutku budu na dva mesta.
Ali nije ima lagan život. Do te mere je opterećen stresovima da moraju da potraže utehu u
alkoholu, kojeg opet imaju u neograničenim količinama. Vrlo brzo se nalaze na dozi od
kilo do kilo i po viskija ili konjaka dnevno, što predstavlja prelaznu fazu ka 87 teškim
drogama. Već same mafijaške porodice u prvom kolenu imaju teške probleme zbog aktivnosti
kojima se bave. Ciroza jetre, žene alkoholičarke, nimfomanke, pokušaji trovanja što sebe
što životnih saputnika, zamonašivanje, ... U drugom kolenu se već primećuju teški
poremećaji. Deca rasu ta po
zemlji i inostranstvu, na teškim drogama u najskupljim školama, koledžima, univerzitetima, klinika
ma, '" Još jednom se dokazuje da priroda ima savršene odbrambene mehanizme kojima
jedino može da se zameri sporost. Koliko ova država i ovaj narod nema sreće govori i
činjenica da će pet do sedam porodica koje
pretenduju da kontrolišu život i smrt u Srbiji, tek nakon dužeg vremena doći u situaciju da se medju
sob no sukobljavaju. Pitanje je ko će od smrtnika preživeti i doživeti taj trenutak u kojem
će možda taj bestijalni nagon za osvetom svom narodu malo popustiti. Ipak, u srpskoj sportsko
mafijaškoj organizaciji vladaju pravila koja su jedinstvena za ovu vrstu
organizacija u celom svetu. Pravilo broj jedan je da onaj ko greši plaća. Dakle, greške se ne oprašta
ju.
Kako se plaća? Uglavnom životom, što svojim što svojih najbližih. Pravilo broj dva je da ko priča
plaća. Kako se plaća? Isto.
Mafija u svetu dobro zna da parazitira na društvu i ima granice do koje pruža svoje pipke. Ne zato š
to je opterećenja obzirima, nego iz čisto praktičnih razloga. Naime, ako organizam na
kojem parazitira ugine, onda ni nje više nema. Tu je sreća i nesreća Srbije sa svojom
sportskom mafijom. Ona nije opterećena tim obzirima i ona će isisavši i poslednju kap
krvi ubiti svog domaćina i tako nestati. Na žalost ni nas tada neće biti. Kojim se sredstvima
služi sportska mafija u postizanju svojih ciljeva. Za nju u punom smislu vredi poslovica
ništa ljudsko nam nije strano. A to ljudsko je opisano dosta temeljno u Krivičnom zakonu.
Dakle, sva krivična dela su na repretoartu naših mafijaških virtouza. Od prevara, utaje,
uzurpacije, korupcije, kradje, razbojništva, lažnog predstavljanja, zloupotrebe, falsifikata,
preko otmica, ucena, reketiranja, pretnji, nanošenja teških fizičkih povreda, trgovina drogom,
ljudima i informacijama, do
ubijanja na najrazličitije načine uobičajene u Srbiji (vatreno, hladno i mlako oružje, pištolji, zolje, b
ombe, sekire, kame, bajoneti, bakrači, budaci, kamioni, avioni, ... ). 88
Ubistvo
Ako je Majakovski nekom omiljeni pesnik i uzor, onda je to pripadnicima srpske sportske mafije. O
ni su na najbolji mogući način protumačili čuvenu uzrečicu ovog pesnika po kojoj "ko nije
sa nama taj je protiv nas."
Kažu da jedna od maksima našeg ponašanja treba da bude temeljena na potrebi da se amnestira 100
0 ljudi, ako je medju njima jedan nevin. Za razliku od normalnog sveta pripadnici, a
naročito čelnici sportske mafije, ovu maksimu doživljavaju malo drugačije. Za njih ako je
medju hiljadu nevinih jedan kojeg treba ukloniti, onda niko od 1000 ljudi nema šansu da
preživi. Začudjujuća lakoća sa kojom ovi ljudi posežu za tudjim materijalnim dobrima je
prisutna i kada treba posegnuti i za tudjim životom. Tu se jedina nedoumica kod ovih ljudi
može primetiti kod traženja odgovora na pitanja tehničke prirode. Kada nekoga treba
obesiti, pitanje je da li koristiti kanap, klavirsku ili bodljikavu žicu. To je ono što bi
jedino kod ovih monstruma moglo da bude sporno. Ako se pitate kakav je to mentalni sklop,
kakav je to sistem vrednosti, kakvo je to vaspitanje i obrazovanje, kakav moralni kodeks,
etički principi koji ih rukovode, jednom rečju kakvi su to ljudi, odgovor je istovremeno i
teško i lako dati. Radi se o genetski degenerisanim moralnim nakazama i
invalidima koji po pravilu predstavljaju finalni (ili barm polufinalni) proizvod degenerisanih porodi
ca koje generacijski obiluju ozbiljnim kliničkim slučajevima naslednog poremećenog,
devijantnog, upadljivog i
svakako zločinačkog ponašanja. Uspešni sistemi u svetu na vreme prepoznaju ove genetske poreme
ćaje i odgovarajućim metodama bespovratno obolele i degenerisane gene uklanjaju iz
nacionalne genetske rezerve. Neuspešni, odnosno retardirani društveni sistemi, kao što je
naš nacionalni slučaj, u upornom
nastojanju da se po svaku cenu razlikuje od uspešnih, upravo nosiocima ovih genetskih devijacija ši
rom
otvara vrata za nesmetano delovanje. I to što je nivo funkcionisanja viši i time osetljiviji, utoliko se
ovim ljudimay stvara više pogodnosti za njihovo nesmetano delovanje. Školski primer za
proučayanje nasledne patologije morala moguće je dati kroz prikaz slučaja Žarka
Zečevića. Osoba ponikla u jednom suštinski batinaškom okruženju u kojem je tata bio batina (kada
nije
bio buzdovan) u rukama nekontrolisane i neodgovorne vlasti. Okruženje se ovoj porodici i njenim ž
eljam i prohtevima prilagodjavalo što "spontano", što uz blagu pomoć batine, pendreka,
pištolja, snajpera ili nekog drugog dokazano efikasnog metoda prefinjenog psihološkog
ubedjivanja. Premlaćivanja,
silovanja, zatvaranja, isledjivanja, presudjivanja i egzekucije su bile dekor u kojem je mali Zec 89
rastao. Kada se neko od tatinih slučajeva uporno opirao danima da se rastane sa dušom,
tata je dolazi kući slomljen, što je ostavilo neizbrisive tragove na malom Zecu.
Ali najstrašnije za malog Zeca je bilo kada je gledao sa koliko poniznosti tata sluša svoje nalogodav
ce, poznate srpske satrape. I on se zarekao kad tad ja ću to promeniti, videće ti političari
gde im je mesto, ješće oni iz moje ruke i igrati na moju muziku. Ovako visok nivo
aspiracija zahtevao je i
nemilosrdne žrtve. Zec je žrtvovao sve koji su mu se našli na putu. Uz put stradali su i mnogi koji s
u se
nalazili u blizini. Veliki ciljevi zahtevaju i velike žrtve, to je barem jasno samo po sebi. Možda kvali
tet i broj političara koji danas jedu iz Zecove ruke ne zaslužuje toliko nastradalih i
ubijenih, ali ništa nije
moglo da se prepusti slučaju. Zamislite kada bi zbog samo 999 nevinih bio propušten jedan koji je
Zecu
objektivno bio na putu. Takve geške Zec nije mogao da dopusti i svih hiljadu bi bilo likvidirano.
Sigurno se pitate kako je moguće da samo jedan čovek isplanira, organizuje i izvrši sva
ova nedela. Nije Zec u ovome bio sam. Imao je on i danas ima kvalitetne pomoćnike, od
savetnika, tehnologa, eksperata raznih profila, do egzekutora koji su za manje ili veće pare,
ili druge ustupke i beneficije
obavljali tehnički deo posla. Zalet koji je uzeo da bi ispunio zavet dat tati, toliki je da Zec više ne m
ože
ni da se uspori, a kamo li da se zaustavi. A apetiti samo rastu i rastu. Sada se već došlo do najbogati
jih Srba koje treba likvidirati, kao što je Filip Cepter, što verovatno predstavlja za Zeca
samo prelaznu stepenicu da predje na ličnosti kao što je Bil Gejts, Donald Tramp, ili neko sličan.
Dakle, od teškog moralnog bolesnika poteklog iz batinaškog okruženja izrastao je još
bolesniji
monstrum okružen leševima koje sam proizvodi u ničim ograničenim kolđčinama. Tačnije, on naruč
uje, a profesionalci to obavljaju za njega. Širok je krug onih koji Zecu pružaju usluge
ovog tipa, od sitnih
beogradskih lopuža, preko pripadnika zvaničnih državnih javnih i tajnih službi, do visokih profesio
nalaca iz Crne Gore zaduženih za specijalne slučajeve. Sociološki aspekt ovog problema, tj.
psihosocijalna patologija grupe može jednako dobro da se prati i analizira na primer u
vrhuške Sportskog društva Partizan. Bez ulaženja u detalje čitaoci će i sami
prepoznati degenerisanu strukturu i funkcionisanje u kojem se ne vidi jasno ko kome kada komandu
je, a ko koga i u kojim situacijama sluša, gde se blisko rodbinski i bolesno genetski
nadopunjuju jedan
Danko Đunić, Žarko Zečević, Predrag Manojlović, uz pomoć prevejanih kriminalaca kakav je jedan
Ivan Ćurković, Nenad Bjeković, Đorđe Perišić, Nebojša Ilić, ... I na kraju početak da se
ponovno vratimo na Majakovskog. Bilo bi dobro kada bi pripadnici srpske
mafije do kraja sledili svog omiljenog pesnika i kao i on prekratili sebi, a naročito nama
paklene muke svojim prevremenim odlaskom sa ovog sveta. 90
Molba za pomoc
Redakcija Tabloida je prikupila nekoliko stotina dokumenata i desetine pisanih izjava i snimljenog f
ono i video materijala o delovanju mafije iz Humske 1 i njihovih saučesnika. Imajući u
vidu da je reč o pljačkanju koje podriva budućnost Srbije, prošle nedelje smo se obratili
predstavnicima nama
prijateljskih zemalja i međunarodnih institucija, da od vlasti u Srbiji o svemu tome zahtevaju neodlo
žnu i punu javnu istragu.
Nova meta
Zekina meta i meta njegove bande sve češće je i biznismen Miroslav Mišković, koga optužuju
da hoće da pored Zvezde kupi i Partizan, te da finansira pobunjene Partizanove navijače!
Naslednik dosijea
Siva eminencija bande iz Humske je i Slobodan Novaković, čovek opšteg zanimanja. Uzeo
je od Zeke velike pare, a javno je posle 5. oktobra pronosio vesti da je Zeka od svog
strica nasledio Đinđićev dosije i da mu niko ne može ništa.
92
94
pohapsi ako Žarka ne ostave na miru i oproste mu siću od 260.000 dolara. Godine 1987. Partizan
za male pare otkupljuje kuću na Dedinju, vlasništvo pokojne učiteljice, i
dodeljuje je Nenadu Bjekoviću. U to vreme Bjeković je bio u Nici i otuda šalje pare za adaptaciju. Ž
arko
mu ispostavlja račun na 550.000 dolara, mada je stvarni iznos bio manji od 150.000 zelembaća. pol
azi do velikog sukoba i svađe između Bjekovića i Zečevića, pa Žarko krivicu svaljuje na
arhitekte Vladu Božovića i Duleta Grujića optužujući ih da su oni naduvali račune i ukrali
Bjekoviću pare. Žarko ih je najurio iz posla, ali su oni inspektore Udbe opširno
pismeno izvestili o ovom događaju, o čemu u BIA i danas postoji pisani trag.
95
TABLOID, broj 63, 10. novembar 2005.
96
Kao i mnogi drugi "tvrdi" momci sa beogradskog asfalta i Gidra je iznenada dobio rešenje
o
prevremenom odlasku u "penziju" koje mu je neko "uručio" upravo na izlasku iz TK Partizan. Pozn
avaoci tvrde da je ubici iz prostorija kluba javljeno kada će Gidra izaći. Ipak, Duletu Grujiću
neće biti teško da nastavi uspešnu preduzimačku karijeru. Tačno je da je ostao bez svog
"pravnog zastupnika" i "psihoterapeuta" Gidre, a i nisu mu tako bliski zvaničnici
beogradskih opština kako su nekada bili, ali zato je tu Zeka i mnogobrojni korumpirani
sudski i opštinski službenici. Tako mu neće biti teško ni da reši problem izgubljenog
sudskog spora sa Milanom Mandarićem, jednim od uglednijih i bogatijih Srba u svetu
kojeg je nameravao da "skrati" za značajnu sumu. Ovaj naivni menadžer fudbalskog kluba
u Sautemptonu je Duletu Grujiću dao avans za poslovno ulaganje u naš sport, koji je
završio u privatnom džepu primaoca. Verovali ili ne, sud je presudio u korist oštećenog
Mandarića i sada Cucana treba da isplati preko 350.000 evra. Dok prikuplja ove pare, na njegovu ku
ću i privatni teniski klub, koji je uspešno izdavao diplomatama, stavljena je hipoteka i ceo
objekat je poprilično zarastao u korov. Sve što na ovom planu bude izgubio povratiće Dule
opet preko sporta. Samo da uz pomoć roditelja tenisera kojima obećava kule i gradove
najuri Bobu Živojinovića iz Saveza i brzo će se naći potrebne
pare da Cucana bude ono što je i do sada bio uspešan poslovan čovek u Partizanovoj porodici. Tačn
o je
da nekim od tenisera nije u stanju da plati ni obećanu stanarinu, ali se nakon poslednjih dešavanja m
ože očekivati da se Duletov položaj popravi i da posle niza godina ovaj "uspešan
privrednik" i "sportski
radnik" ponovo može nesmetano da ulazi u prostorije FK Partizan. Staviše, verujemo da bi mogao d
a se pojavi i u svečanoj Partizanovoj loži, gde bi se konačno našao u pravom društvu
oprobanih, dokazaniv i
ozloglašenih kriminalaca u sportu sa Dankom Đunićem na čelu, Žarkom Zečevićem i ostalima.
97
TABLOID, broj 64, 17. novembar 2005.
Rulet smrti: Sportsko društvo "Partizan" nije samo mafijaško druŠtvo i banda u bandi
nego i F ABRIKA neobjašnjivih udesa
Z. Mijatović A. Jovanović
Verujemo da smo u serijalu o mafiji iz SD "Partizan" javnosti stavili na uvid obilje činjenica koje ja
sno govore o dubokoj kriminalnoj prirodi i aktivnosti vodećih ljudi ovog društva.
98
99
Pitanje nad pitanjima je, međutim, kako i zašto je jedan od najuzornijih kolektiva bivše
Jugoslavije postao stecište i leglo najgorih kriminalnih aktivnosti, koje su za posledicu
imale i mnogo ubijenih, a i definitivnu kriminalizaciju našeg društva. Odgovor se može naći
ako se pođe od 1971. godine. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Slavko Zečević, koji je
na tu funkciju postavljen 16. jula 1966, nakon Brionskog plenuma, smenjuje tadašnjeg
predsednika FK "Partizan" i predsednika Olimpijskog komiteta SFRJ Miću Prelića, uzornog omladi
nca, koji je čak i predao štafetu Titu. Prelić je svojevremeno bio odbio da tadašnjem šefu
Udbe za Kragujevac, Slavku Zečeviću, otkucava svoje partijske drugove, Latinku Perović i
Marka Nikezića. Tada Sportsko društvo okupiraju dve ključne policijske službe Udba i
KOS, na čijem su čelu Slavko Zečević i Jovo Popović, general KOSa, koji je u našoj
javnosti za svog života bio poznat kao komesar za bezbednost u FSJ. Ta simbioza Udbe i
KOSa imala je stravične posledice, jer se tada, još za Titova života, general Popović hvalio
kako u ovoj državi jedino on polaže račune Titu i Dolancu.
Serija likvidacija počela je sa Rankom Rubežićem, koji je ponekad "pevao" o tome kako oni zaprav
o za tajnu službu diluju drogu. Kada je moćni Popović procenio da odlivanje podataka
može da postane opasno, naredio je likvidaciju Ranka Rubežića, koju su njegovi puleni, sa
Borisom Petkovom na čelu, uspešno izvršili. Jedan od načina na koji je trgovina drogom
funkcionisala bilo je specijalno odeljenje
Udbe. Ono je drogu zaplenjenu na graničnim prelazima, a i na drugim mestima, skupljalo i upućival
o na komisijsko uništavanje. Komisija bi potpisala da je nekoliko stotina kilograma heriona
spaljeno, a zapravo je ceo kontingent predstavljao -
spaljeni šećer. Droga je nalazila svoje kupce na stranom tržištu, a tako dobijen novac ostajao je
organizatorima za njihov potrebe i akcije. Nisu se mnogo brinuli za posledice, jer je
general pružao zaštitu i u policijskom i sudskom postupku i u Zabeli. Brzo su pušteni
ne izdržavši kazne zatvora do kraja. Ista priča se ponovila i sa Andrijom Lakonićem, koji je
ubijen po istom receptu, samo na drugom mestu, u poznatom noćnom klubu, zapravo
udbaškom lokalu "Nana", a ubice je, po nalogu sa najvišeg mesta, spasavala sama policija.
Poznato je da je tadašnji inspektor SUPa Beograda Miroslav Bižić do
granice prebacio Darka Ašanina, koji je kasnije bio optužen za ubistvo. Ključni čovek koji je
obezbeđivao nesmetano funkcionisanje poslova kompanije, pre svega FK
"Partizan", ali i KK "Partizani!, bio je Slavko Mijović, službeno zadužen za bezbednost. Njega je lič
no ge
neral Popović vrbovao dok je bio na odsluženju robije u Zabeli, gde je bio po kazni zbog ubistva ar
hitekte sa Banovog brda, čoveka (ho
100
moseksualca) u njegovom stanu i zbog pljačke. Tada je napravljen opasan pakt sa još opasnijim
Milojevićem, koji je važio za veoma karakternog, prekog i opasnog. Čak i Arkan je umeo da kaže k
ako u Beogradu respektuje jedino Slavka Mijovića, inače generalovog zemljaka iz Murina.
Mijovićev autoritet je bio dovoljan da nikada ne bude nikakvih problema i da se niko ne rita. Pa ipa
k povremeno bi se pojavljivali problemi.
Zapravo, u "Crvenoj zvezdi" je identičnu funkciju imao Željko Ražnatović Arkan, takođe pitomac g
enerala
Jove Popovića, kojem je jedino odgovarao za svoje postupke. Bolje upućeni u ove prilike na
beogradskom asfaltu znaju da niko nije smeo da uđe y u taj strogo kontrolisani zabran. Kada je, na
primer, bokser Fahrija Šekularac pokušao da proširi saradnju sa Draganom Džajićem i FK "Crvena
zve zda", kazna je ubrzo stigla u vidu najbrutalnijeg napada pištoljima po njegovoj glavi, koje je u
Džajićevom prisustvu izveo danas pokojni Miodrag Gidra Stojanović. Tom prilikomje u prostorijam
a svog
matičnog kluba batine dobio čak i Dragoslav Šekularac, koji se posle toga požalio Arkanu šta mu se
desilo "u njegovoj kući", što je Arkan popratio rečima: "Nije u redu, nema smisla".
Policija ni do dandanas nije rešila ubistvo Slavka Mijovića, pre nekoliko godina u lokalu ispod FK
"Čukarički" na Banovom brdu. Ali, oni bolje upućeni dobro znaju da je Slavko Mijović ubijen zbog
"Par tizana". Ubica je iz Crne Gore, još je živ, i prijatelj je Žarka Zečevića.
Tako je njegova pogibija samo jedna u istom lancu krupnih finansijskih interesa, vezanih u ovom sl
učaju za "Partizan", a šire za sport u kojem su likvidirani i Bulatović i Pejović.
Zbila se i još jedna likvidacija, predsednika kluba za dizanje tegova Željka Škrbe. Greškom ili ne, ta
da je
pored njega ubijen i jedan od elitnih policajaca, jedan od najsposobnijih strelaca Nebojša Batoćanin.
Ono što mnogi u DBu nisu znali jeste zapravo da je u toj službi vrlo bitno ko je potkošulja, ko košu
lja, ko pulover, ko sako, a ko pancir. Tako su i bili tretirani, pa su svi sem potkošulje bili osobe na
privremenom radu, a da to zapravo nisu znali. Samo su šefovi znali kada će doći vreme za njihovu
likvidaciju, odnosno kada je po njihovoj proceni istekla njihova upotrebna vrednost. Tako se i ugled
ni biznismen Radojica Nikčević uzalud zanosio mišlju da je on visoko rangirani oficir DB-
a. Kada je došlo do
sukoba krupnih finansijskih interesa, njegovi prijatelji su ubrzo saznali brutalnu istinu, da je Radojic
a Nikčević bio samo maramica za brisanje.
Rade Mirković, tadašnji suvlasnik TV "Palma" u osnivanju i noćnog kluba "Taš" (a drugi suvlasnik
je bio Zekin prijatelj), koji se u to
101
vreme zabavljao sa Ekstra Nenom, odlazi u Mađarsku da kupi opremu za TV "Palma". Nosio je sa s
obom
1.500.000 DEM, što je znao jedino Zečević. Kasno noću Mirković je podleteo pod kamion. Nije pre
žive o, a novac nikada nije pronađen. ,
Zečević se približava Mirkoviću uz posredovanje Miloša Ćuljkovića, vlasnika prestižnog restorana
"Stupica". Ćuljković je bio poznat po tome što je "u samoodbrani" ubio s leđa navodnog napadača.
Ubio
je, u stvari, čoveka kojem je ostao dužan pozamašnu količinu para, verovatno heroinskog porekla.
Zečević kao uticajan lik nije dozvolio da se njegov prijatelj "pati" po sudovim,?. Ćuljković je oslob
ođen i
to tako da se javno tužilaštvo smejalo. Šta drugo da rade kada se u Mišarskoj ulici nađe mrtvo telo
upucano iz "magnuma", "u samoodbrani" s leđa. A i moglo se očekivati da se na prijatelje sinova
visokih funkcionera UDBe ne primenjuje zakon baš tako doslođno kako je zakonodavac mislio.
Ćuljković i Zečević su ortački delili kuću (kulu) u Herceg Novom, gde je Zečević u to vreme bio po
znat i
kao vlasnik restorana "Plavi 5". I kada su odnosi sa Ćuljkovićem malo zahladnili, na jednom od nje
govih putovanja u Crnu Goru odigrava se ko zna koja repriza već poznate predstave -
kolima se "podleće" pod kamion i Ćuljković gine na mestu.
I član uprave FK "Partizan" Radojica Nikčević od bliskog saradnika postao je mrtvac. U vreme nesr
eće bio
je direktor Stambene zadruge "Suftladija", locirane na Topčiderskom brdu u blizini poznatog restora
na
"Šeher". Sa Nikčevićem se Zečević upoznaje dok je ovaj bio direktor nabavke u Jugobanci, dakle n
a mestu na kojem su se ugovarali i realizovali razni unosni poslovi. Da li treba naglasiti da se po
upoznavanju Zeke i Nikčevića Jugobanka snabdevala pretežno preko marketinga SD "Partizan" po
višestruko uvećanim cenama. Kada Zeka prelazi u FK, sa sobom dovodi (Radojicu, koji mnogobroj
ne
poslove prihvata da radi kao volonter. Čak se uključuje i u košarkaški klub, ali ne napušta mesto u I
0 FK.
Ovako sposoban čovek bez većih problema, uz dobar i uspešan projekat i uz odgovarajući finansijsk
i
"konsalting i inženjering", postaje i predsednik košarkaškog kluba. I njega bije glas da je bio dobar
saradnik "službe".
Do razlaza dolazi kada su dva prijatelja dobila različite vizije razvoja SD "Partizan". Zeka je sebe vi
deo
kao vlasnika fudbala i košarke, braći Manojlović je pripao vaterpolo sa SC "Banjica", rukomet je bi
o
predviđen za Dragana Rankovića, kojeg je na mestu pretendenta na ovaj sport i klub zamenio Mom
a Mandić.
Ostali klubovi su bili zanemarivi u ovoj podeli. Dakle, nije bilo mesta za još jednog krokodila u
"Partizanovoj" bari. To Radojica nije na vreme shvatio i krenuo je da se osamostaljuje. Prvo vrši ren
o viranje prostorija, pri čemu se nekontrolisano širio po prostorima SD 102
"Partizan". Onda i ne čudi što ga je Zec prepoznao kao maligno tkivo i odlučio se na ra
dikalnu operaciju.
Ono što Tabloid zna jeste da je Radojica Nikčević ubijen na izlasku iz svojih kola, pri dolasku na po
sao.
ispred Stambene zadruge "Šumadija", u ulici Andre Nikolića u Beogradu. Nikčević je u trenutku
"prevremnog penzionisanja" bio i vlasnik stanice "Pink", zajedno sa Željkom Mitrovićemo Likvidac
iju
Nikčevića izvršili su, obučeni u radničke kombinezone, Crnogorci iz Bara, bivši bokser Vaso Paviće
vić i Joca Vujačić, po naređenju glavnog bosa iz "Partizana". Kasnije su i oni likvidi
rani u Crnoj Gori, da se zametnu tragovi. TABLOID, broj 69, 22. decembar 2005. 103
Lomi kičmu
N. Živančević Nebojša Ilić, mladi i prespektivni kadar DS-
a, sekretar za sport Beograda, gazda veslačkog kluba Partizan,
veslački trener, selektor, funkcioner... jednostavno rečeno "tata Danko Đunić" u drugom pakovanju.
Parama iz kase sekretarijata za sport Nebojša Ilić obnovio je prostorije Partizana na Adi Ciganliji, ta
ko da je crno-
beli kolektiv praktično njegovo vlasništvo. Nenamenski je napravio balon sa veštačkom travom na
istom mestu (valjda da bi veslači vežbali), pa taj objekat sada izdaje zainteresovanima za mali fudba
l. Naravno, pare od izdavanja idu Iliću u džep, a značajnu proviziju ima i tata Danko Đunić.
Izgrađeni su još bazeni, saune, kafići, pa se Ilić preznojava i brčka sa svojom i tuđim ženama. Ponaš
a se kao prebogati šeik, a obavešteni izvori tvrde da se u zatvorenim krugovima svašta radi orgije,
bahanalije, grupnjaci ...
Pripremali su se na objektima Nebojše Ilića i Ukrajinci koji su za usluge platili kešom. Naravno, tim
parama se gubi svaki trag još pre izlazne rampe sa Ade Ciganlije. Puštena je u promet priča da su l
ovu pojeli somovi-
kapitalci koji se nalaze u (i oko) jezera. Rekli smo kafić u veslačkom klubu Partizan radi
samo za odabrano društvo. Piće se toči u neograničenim količinama, naravno, bez fiskalnih računa,
a gazda naplaćuje u naturi, kome i kako stigne.
Raskalašni dečko sa Banovog brda , pisali smo već da imay
skriveni dvorac u Beogradskih bataljona 27
pored igrališta FK Cukarički, znao je da iskoristi pozicije i posle svetskog veslačkog prvenstva za m
lade,
od para koje je vešto uštedeo, sagradio je i do gradio čitavu imperij u na Adi. Naravno sve sa sredst
vima sekretarijata za sport i omladinu grada Beograda.
Ilić je predsednik programske komisije Olimpijskog komiteta SCG.
Kao dobar poslušan dečko dobio je 25000 dolara za seminar trenera?!? Od Uprave za sport, odnosn
o
Aleksandra Šoštara, muze pare koliko mu je volja, jer njegovom kolegi stižu direktive koliko će sre
dstava
i na koje račune da prebacuje. I to bez pogovora. Tako se, bez tendera, nabavljaju čamci, oprema ...
a sve uz blagoslov Danka Đunića. 106
Ilić je 10. januara prošle godine na Banovom brdu, u Peštrovićevoj br.47 uleteo kombijem u dvorišt
e, razvalio kapiju i teško povredio Miroslava -
Miku Malinovića. Nesrećni čovek pao je kao pokošen, kičma je
pukla, a nesrećnik sada dane provodi u Sokobanjskoj vezan za invalidska kolica. Tragom ove infor
macije
otišli smo na mesto događaja, pronašli suprugu Mike Malinovića, ali od nje nismo mogli da čujemo
ništa, jer je uplašena, rezignirana što se novinari tek sad pojavljuju.
Ne želi da odgovori ni na jedno pitanje, sve vreme skrivajući počinioca. Ipak, uz novinarsku veštinu
,
uspevamo da isprovociramo gospođu Malinović koja posredno priznaje da je slomljena kičma njeno
g
muža delo Nebojše Ilića. Više je uzbuđuje novinarsko pitanje da li je procesuiran počinilac ovog kri
vičnog dela, nego činjenica da živi u udžerici, opasana sa dvoje nervoznih kerova.
Ipak, zaklela se zemlja raju da i mi saznamo više detalja. Pričaju komšije ...
Počinioca predstavljaju kao bogatog mladića koji ne pita koliko košta da se cela stvar zataška. Dola
zio je,
tajno, slao svoje emisare ... Kupio je nesrećniku invalidska kolica, a ženu mu je zaposlio. Priznaju d
a su iMalinovići problematični, imali su stanove, sada su u udžerici.
Da bi cela stvar do kraja bila ispitana, Tabloid će se zvanično obratiti Ministarstvu unutrašnjih poslo
va i
tražiće na uvid dokumenta, odnosno zapisnik sa uviđaja od 10. januara 2004. godine. Takođe, od tuž
ioca ćemo kasnije, dobiti informaciju da li je pokrenut postupak i da li je Nebojša Ilić procesuiran?
Prema informacijama kojima raspolažemo, cela stvar je zataškana, a predmet, ukoliko uopšte postoj
i, stoji u fioci prekriven debelim slojem prašine. Nazdravlje.
107 TABLOID, broj 48, 28. jul 2005. Mafija iz uprave Partizana najavljuje obračun sa navijačima
Udri bandu
Dvojica mafijaša, koji su ojadili srpski sport i Partizan, bili su povređeni odnosom grobara, koji su s
voj gnev iskalili i na međunarodnoj utakmici.
Dvojcu iz Partizana nisu potrebni navijači i gledaoci. Oni i bez njih rade svoj biznis.
Zabole i Zeku i Ivana što oni sa tribina viču, arlauču.
Milica Grabež
Na utakmici između Partizana i moldavskog Šerifa, navijači domaćeg tima, poznatiji kao "grobari",
revoltirani decenijskim mahinacijama generalnog sekretara kluba Žarka Zečevića i Predsednika Iva
na
Ćurkovića, i njihovim uplitanjem u sve sportske tokove u zemlji, skandirali su tokom cele utakmice.
Uvrede su upućivane naizmenično gospodi Ćurkoviću i Zečeviću. Zeki su pominjali kćerku, natiču
ći je na onu stvar, a Ćurkoviću poreklo. 108
Dvojica mafijaša, koji su ojadili srpski sport i Partizan, bili su povređeni odnosom "grobara", koji s
u svoj gnev iskalili i na međunarodnoj utakmici. ,
Rat između navijača Partizana i čelnika kluba Ivana Ćurkovića i Žarka Zečevića traje godinama.
Besprizorne pljačke kluba od dvojice funkcionera, grobari bezuspešno pokušavaju da sankcionišu.
lako su poznati kao žestoki momci, spremni da se sa protivničkim taborom pobiju do poslednjeg, i o
du u
mardelj, grobarima nikada nije palo na pamet, da na sličan način ispred stadiona, ili uprave, dočekaj
u
dvojicu mafijaša, i "u osam oka" sa njima, efikasno, rasprave stvar. Učinili bi dobro delo, a Srbiju s
pasili od
gangstera koju su stotine milona evra strpali u svoj džep, pišajući po nacionalnim interesima.
Ali, kako "grobari" za susret "OČI u OČI” nemaJu, srca, gospoda Zečević i Ćurković rešili su da im
se
osvete. Ne mogu oni tek tako da oproste navijačima pominjanje Zekine ćerke, koja o državnom troš
ku
studira u Milanu, vozeći se u kabrioletu i na šlicevima mladih italijanskih mafijaša. Ako već mora d
a bude
jahana, ima Zeka da je podvede Don Pepitu, svom kolegi sa Kalabrije. I' ženu njegovu Miru jašio je,
kad je
to bilo potrebno, Dragan Hadži Antić. Ali, i od toga je Zeka imao koristi. Mira je, kad već Zeka nije
mogao, bila podmirena, i na dobrom me
111
veo na svoje mesto genseka JSD Partizan, u nadi da će preko budale imati Partizan pod kontrolom,
proradio je njegov životinjski instinkt svojstven Latinima od kojih vodi poreklo (poreklom iz Herce
g Novog, brat od strica Mire Zečević rod. Manojlović, inače žene Žarka Zečevića).
I tako se Manojlo vrlo brzo sudara sa granicama JSD Partizan, koji mu postaje pretesan, i mora da s
tvori
životni prostor za sebe. Pored nekoliko firmi od posebnog značaja je njegova delatnost u Beogradsk
om
maratonu, koji formira, kao i u mnogobrojnim sportskim fantom organizacijama, od kojih posebno t
reba
istaći Triatlonsku organizaciju. Ove firme i danas, posle toliko godina pljačke i lopovluka, i dalje us
pešno rade i Manojlu, kao i njegovim potomcima, obezbeđuju značajne tantijeme.
Kada je Partizan postao pretesan, Manojlo se zakratko skrasio u gradskoj vladi Beograda od kada d
atira i nežna romansa sa nimalo nežnom Nadom Popović Perišić. Ova intimno-
poslovna veza je rezultirala
mnogim dodatnim materijalnim dobrima, kao i prelaskom na vrlo unosno mesto finansijskog direkt
ora
PTT a. Manojlo nije dobro ni ušao u kancelariju, a već su bili potpisani nalozi na po 600.000 DEM
koji su upućeni na istu adresu, Humska 1 -
Beogradskom maratonu i Triatlonskoj uniji (za neupućene, na istoj
adresi se nalazi i JSD Partizan). Bilo je tu i mnogo drugih sponzorstava i donacija fantomskim ili "p
rija
teljskim" sportskim organizacijama koje su sve platili građani Srbije preko svojih telefonskih račun
a.
Ali na laži i prevaru nisu imuni ni međunarodni sportski krugovi. I tako Manojlo postaje generalni
sekretar ENGSO organizacije, koja ima za osnovni cilj sprečavanje uticaja politike na sport. Naš gla
vni
junak je to mesto zaslužio tako što je na najbestijalniji način u sport Srbije i Crne Gore uveo politič
ke
marionete kao što je Slobodan Vuksanović (pogledati sliku). Ova marginalna međunarodna sportska
organizacija je dovođenjem Predraga Manojlovića na mesto genseka najavila svoj skori kraj.
Koliko će ovaj bivši vaterpolista plivati po vodama koje uspešno muti, ostaje da se vidi. Na potezu s
u istražni i pravosudni organi. TABLOID, broj 64, 17. novembar 2005.
A u zgradu. OK ne može više da uđe svako. Bolje rečeno niko. Do 11. jula čovek je prosto
mogao da odmori oči u divnom kalifornijskom ambijentu, niko ga nije u tome sprečavao,
mogao je bez bilo kakvih i najmanjih formalnosti da uđe u prostorije da razgovara s kim
hoće, osim sa Gensekom, koji ili ne prima nikoga, ili nije tu! Sada, od 11. jula četvorica
tvrdih i narogušenih momaka ne dozvoljavaju nikome ni da priđe, a kamoli da uđu u
zgradu. Obezbeđenje, dakle, kao na filmu, kad se čuva vođa mafije! Dovoljno je da ih
normalan čovek vidi pa da ga munjevito prođe želja da sa nekim razgovara. Čuvari
tekovina mafijaške organizacije Manojlovića i ko
mpanije više ne rizikuju ništa. Svakako, svima je jasno da nešto vredno čuvaju, da se nekoga boje. J
er, u toj kući (koja sada liči na "dvorac strave i užasa") nešto se značajno događa.
Čuvaju se najveće dragocenosti pokradena i falsifikovana dokumentacija, kompromitujući
dokazi o malverzacijama koje traju već više decenija. A s druge strane, potreban je mir da
se sve hartije i dokumenta "prilagode" eventualnom pregledu nadležnih organa ... Uplašeni su
od prijava koje su upućene na najkompetentnije adrese ljudi za borbu protiv kriminala,
korupcije, prevare, pranja novca ... Da je klupko počelo da se odmotava svedoči i
obelodanjeni ugovor kojim se potvrđuje da je Predrag
Manojlović sredinom 2003. postao vlasnik četvorosobnog stana od 91 kvm, u potkrovlju sa galerijo
m za 92.000 evra. Stan se nalazi u mirnom delu centra Beograda, u Dalmatinskoj ulici broj
83. Tada se
kratko uselio, a zatim se vratio na Dedinje, u kraj koji mu više odgovara, a novokupljeni stan mu ost
aje na raspolaganju, da radi s njim šta hoće! Uz stan koji ima u Parizu, a priča se da je
kupio i jedan u Pragu, uz lep vozni park kojim raspolaže -
sve je to, dakle imovina koju je stekao "vrednim neradom" u
Olimpijskom komitetu .. Verovatno od plate. On, gensek komunističkolezilebovskog tipa, bavio
se i drugim poslovima, koji bi se mogli nazvati međunarodnim podvođenjem ljubavnica ...
Bivšu sportistkinju, nekadašnju takmičarku u trijatlonu, bivšu službenicu Olimpijskog
komiteta Draganu Pavlović, sa kojom je jedno vreme održavao intimne odnose, prosledio je
jednom od viđenijih članova Međunarodnog olimpijskog komiteta (ime poznato
redakciji) da sa njim "produbljuje" veze i popunjava. praznine u intimnom životu tog uticajnog čove
ka u Međunarodnom olimpijskom pokretu naravno, čuveni kombinator Manojlo stekao je
tako prijatelja i rođaka po seksualnoj liniji i u "visokom društvu". Sada, pak, čuvena i
sposobna za odnose sa javnošću (čitaj sa muškarcima) Dragana je prešla u Torino, u
Organizacioni komitet zimskih Olimpijskih igara
2006. godine. Brz uspon jedne sportistkinje preko (ispod) uglednih ljudi, prema olimpijskim vrhovi
ma ... No, kad je reč o nekretninama, nije u pitanju samo gazdaManojlo. Ima još majstora
da svoje funkcije i stranačko preletanje iskoriste da bi stekli važan položaj i veliku
imovinu. Nebojša Ilić, taj
miljenik gradskih struktura Beograda, bez obzira ko bio na vlasti, sagradio je
117
zan", njegov stadion, imovinu, igrače. A evo šta "grobari" poručuju Zekinoj bandi.
Nenad S. "Jebaćemo im kevu lopovsku. Zeka je sve pokrao. Igrače tretira kao robove, a nas kao sto
ku, koja treba da pokriva njegove zajebancije."
Milanče J. "Mislim da treba da uzmemo motke i da ih oteramo.
On je u velikoj panici. Od nas je svašta tražio. Od mojih kolega je zahtevao da idemo da se obračun
amo
sa njegovim protivnicima, kao da smo mi deo njegove mafije. Mi volimo klub, i za njega živimo. Nj
emu smo posvetili deo svog života, a on se zajebava ... "
Zoran T. "Kaže mi prijatelj iz obezbeđenja da murija prisluškuje sve tipove koji imaju besplatne kar
te u
ložama. Ta kriminalna grupa stoji iza Zeke i Ćureta. U ložama se dogovaraju šta da smuvaju, koliko
da
opljačkaju. Vade baterije iz telefona, ali murija ih snima, i verujemo da ćemo naterati ministre da na
lože policiji da ih pohapse. Dok oni ne odu u zatvor, mi se ne vraćamo na stadion."
Miloš S. "Mene zovu telefonom kući i prete mojim roditeljima. Znam da to radi Zekina banda, ali o
ni nas
neće uplašiti. Ako danas posustanemo, našeg Partizana više neće biti. Šef obezbeđenja je bivši nače
nik
policije Živko ŠIjukić, koji je u Slobino vreme komandovao policijom koja je prebijala građane na
ulicama. On sada pomaže, preko svojih veza u muriji, da nas zastrašuju,
118
prete nam zatvorom. Ne mogu nas ni slomiti ni uplašiti. Mi nemamo ništa da izgubimo. Ali Zec i Ć
ure mogu da izgube stotine opljačkanih miliona."
Odlučnost "grobara" da sahrane Partizanovu mafiju vraća dostojanstvo Srbiji. Ako se ministar Jočić
još
savija pred Zekinom mafijom i žmuri pred njegovim pljačkama, nameštenim utakmicama ... , mladi
i
odlučni navijači kluba sigurno ne žele da se pokriju ušima, i budu statisti u Zekinim mahinacijama.
Zeku i Ćurković napušta. Boli ga glava i od Partizana nastoji da pobegne koliko ga noge nose.
Verujemo da će "grobari" sahraniti Zečevićevu mafiju.
Svi U zatvor
Jovo Karanović
Derbi meč desetog kola Gudjir lige između Partizana i Hemofarma u "Pioniru", pred velikim broje
m
navijača i svedoka, završen je opštom, neki će reći kafanskom tučom između igrača dva kluba. Najg
ore
su u celoj makljaži prošli košarkaši iz Vršca Slavko Stefanović, kome su stavljene tri kopče na arka
du, i
Slovenac Nebojša Joksimović, kome je Nikola Lončar slomio nos. Inicijator celog sukoba bio je tre
ner crno-
belih Dušan Vujošević, koji na nekoliko poslednjih utakmica preti sudijama, protivničkim igračima
i celoj košarkaškoj organizaciji Gudjir lige.
Srbi su tako još jednom u svet poslali sliku o sebi, potvrdivši maksimu Benjamina Kalaja,
austrougarskog ministra, da smo jedni drugima najveći i najopasniji neprijatelj.
Bokserski duel Beograđana i Vrščana pripao je "žestokim momcima" iz glavnog grada, mada su mo
mci iz
provincije odneli bodove kući. Priliku da prvi pokaže kako vešto barata pesnicama pokazao je
123
mladi Novica Veličković, koji ima samo 19 godina. Nasrnuo je Partizanov junoša na Amerikanca K
onlija i
Stefanovića kao razjareni bik, iako je do kraja utakmice ostalo nekoliko sekundi, a Vrščani su vodili
sa 14
razlike. Meč je praktično bio gotov kada je golobradi Zemunac počeo da bije sve oko sebe. U klasič
an ultimat-
fajt uključio se i do tada mirni Dejan Milojević, kao i Predrag Šuput. U pravom šaketanju i
nogetanju deblji kraj izvukli su igrači Hemofarma Slavko Stefanović i Vladan Vukosavljević, a isku
sni i
prekaljeni reprezentativac Nikola Lončar manirom pravog uličara udario je glavom Joksimovića, ko
ji je uz
podršku kluba podneo krivičnu prijavu. Lončar, ukoliko bude osuđen, u šta sumnjamo, jer naše suds
tvo
ne zna za pravdu, može da dobije i pet godina robije. Čudi i reakcija Dejana Milojevića, posebno ka
da se
zna šta je pretrpeo prošle sezone od Kibua Stjuarta iz Vojvodine i Tundžija Avodžobija iz Crvene zv
ezde.
Ova dvojica stranaca na sve načine su ga provocirala, ali je tada "miš" Milojević sve iskulirao
komentarišući da nije njegov nivo da se bije, već da ubacuje koševe. Čini se da je tada srce zakazalo
, jer
je mišica Kibua Stjuarta obima kao glava prosečnog Srbina, dok je Tundži Avodžobi vešt na pesnic
ama,
jer je svoju zemlju Nigeriju predstavljao na Olimpijskim igrama u Atlanti u plemenitoj disciplini bo
ksu. Milojević, očito iskompleksiran crncima, iskalio je svoj bes na
124
slabašnom Stefanoviću i pokazao tako da je on gazda na parketima Srbije i Crne Gore, samo kad ne
ma nekog Stjuarta ili Avodžobija.
Dušan Vujošević, trener Partizana, izuzetno je inteligentan čovek, koji odlično poznaje propise u Gu
djir
ligi, ali i domaćoj ligi. Svesno podiže tenziju, kada god protivnički tim nadigra Partizan. Po cenu br
ojnih
tehničkih i diskvalifikujućih grešaka, koje se novčano mizerno plaćaju, vrši pritisak na sudijsku
organizaciju i tako pravi medveđu uslugu svom klubu. Partizan pobeđuje, ali igrači se vaspitavaju u
duhu
ulice, umesto da budu valjani sportisti. Dug je niz Vujoševićevih marifetluka, a njegova istina da Pa
rtizan
svi potkradaju pada u vodu kada se pogleda u statistiku i vidi ko je bio šampion SCG u poslednje če
tiri
godine. Pogađate, Partizan i samo Partizan. Svestan da ove sesezone ima slabiji tim od Crvene zvez
de, Hemofarma i FMP Železnika, Vujošević na sve načine pokušava da još jednom dođe do titule.
Na žalost po nas Srbe, celu stvar u Gudjir ligi, koju po pravdi Boga naši klubovi i nije trebalo da igr
aju,
drže Hrvati i Slovenci. Ligu vode Roman Lisac, Josip Bilić i Rado Lorbek, dok je komesar za suđen
je Danko Radić. U direktorij umu Gudjir lige nema nijednog Srbina, što svakako nije dobro.
Prljavi srpski veš isplivao je na površinu samo nedelju dana nakon što je u domaćem savezu minira
n
izbor Borislava Stankovića za predsednika KSSCG. Prema izvorima Tabloida, velikog Boru srušio j
e
Partizan, pošto su ga ljudi iz Humske okarakterisali kao Zvezdinog čoveka. Jadno da jadnije ne mož
e biti.
Srpska košarka od debakla reprezentacije SCG na Evropskom prvenstvu, koje je održano u našoj ze
mlji
tokom jeseni, svakodnevno pada u sve dublji i veći glib. Najtrofejniji sport državne zajednice opasn
o je zastranio u vode organizovanog kriminala i jasno je da nema svetIu perspektivu. 125
TABLOID, broj 67, 8. decembar 2005. 3.3. Falsifikati i prevare
Kao i svako živo biće i sportska mafija ima potrebu da se razmnožava. Kao što je poznato
razmnožavanje se obično obavlja uz pristanak suprotne strane, znači dobrovoljno. Ta ljubav može d
a se
izražava ne samo neposredno, nego i preko predstavnika, odnosno delegata. Ovu poslednju prepozn
aju i kao vantelesnu oplodnju. Ako se ljubav sprovodi nasilno onda zna da se nazove i silovanjem.
Kada se pripadnici sportske mafije slučajno nadju u okruženju u kojem nema kriminala, oni to
doživljavaju kao nepoznat teren, a sam čin dovodjenja u takvu situaciju doživljavaju kao vrhunsko
poniženje. Ali nisu oni bespomoćni. Oni istog trenutka započinju sa procesom kriminalizacije okruž
enja,
što u Srbiji ima pogodno tlo. Kojim se sredstvima pri tome služe? Svim sredstvima, od kojih najčeš
će koriste prevare i falsifikate.
Potrebu da se stvara i širi kriminal i na silu regrutuju pristalice možda na najbolji način ilustruje slu
čaj
falsifikovanja diploma više stručne spreme na Sportskoj akademiji u režiji sportske mafije. I ovde s
e vidi
u kolikoj su meri ovi kriminalci spretni u stvaranju malignog tkiva koje se širi poput metastaze
sportskim organizmom. S jedne strane oni uzimaju novac za školovanje, nakon kojega polaznicima
izdaju nevažeće, odnosno falsifikovane diplome. Prema njihovim zvaničnim izveštajima do sada su
izdali
više stotina, ako ne i hiljada nevažećih diploma za svaku od kojih je plaćeno oko 2.000 Evra.
Dakle, u pitanju su milionski iznosi, ali u Evrima. Na taj način sportska mafija otima pare i regrutuj
e
nevoljne i ponižene pristalice koji će sutra braneći svoju falsifikovanu diplomu, braniti i mafijaše ko
ji su im je izdali.
Vrlo slična priča se ponavlja u slučaju falsifikovanja visokog francuskog nacionalnog ordena. Jedan
od
čelnika sportske mafije, Ivan Ćurković, da bi ublažio medijsko razobličavanje bezočnog mafijaškog
delovanja, organizuje po ko zna koji put primanje istog ordena. Francuska ambasada ima duže
pamćenje od srpskog izbornog tela, a znatno duže od srpskih političara, i ne pristaje da dozvoli takv
u
blamažu u svojim prostorijama. Zato je tu predsednik Srbije Boris Tadić. On će predstavnicima spor
tske
mafije dati na raspolaganje prostorije Starog dvora, kako bi prevara dobila na značaju. A za one
neverne Tome tu i sam predsednik uzima učešće i svojim autoritetom ubedjuje Mišela Platinija da je
jedan od 126
najvećih golmana, što je ovaj protumačio kao ilustraciju upućenosti predsednika Srbije u sport.
I ovde se vidi kolika je potreba sportske mafije da kriminalizuje okruženje u kojem žive i deluju. M
ogli
su bosovi sportske mafije ovo sramno ponovno dodeljivanje ordena da obave i bez predsednika Bor
isa Tadića i na nekom drugom reprezentativnom mestu, ali ljubav ne poznaje granice.
Po svojim sposobnostima su naši mafijaški bosovi postali poznati
daleko van granica naše zemlje. Čak
je i takav gigant kao što je Švedska firma TeraPak pronašla naše eksperte za "finansijski konsalting
i
inženjering" koji su im pomogli da "properu" tričavih preko 1.100.000 Evra. Ostaje pitanje da li je
donacija njegove ekselencije Huana Antonija Smaranča, predsednika Medjunarodnog olimpijksog
komiteta u iznosu od 1.000.000$ samo ukradena, ili je možda i podeljena sa darodavcem. Ako neko
i
nije sklon kriminalu, kada se upozna sa našim "ekspertima" istog trenutka shvati da je živeo u zablu
di. 127
Dupli pas sa šefom Reala
Dvojnim ugovorima i plaćanjem tobožnje provizije postojećim i nepostojećim agencijama
prilikom prodaje igrača, Zečević i Ćurković spretno "vozaju pare" s jednog na drugi račun,
obrću ih i ulažu u poslove koji za najkraće vreme donose veliki profit
Da bi sakrili konstantne zloupotrebe rada kluba, igrača, poreskih organa i javnosti, Žarko Zečević i I
van
Ćurković u igru uvode novog "igrača" koji njihovim mućkama daje suptilniji ton. Taj novi "igrač" j
e
agencija "Karrane Ltd." iz Londona, koja je vlasništvo Ćurkovićevog ortaka. Ova agencija se pojavl
juje
formalno kao posrednik kod transfera igrača, reklamiranja inostranih firmi i sl. i po tom osnovu na
plaćuje pozamašne proviziju. S obzirom da je sa svojim predstavništima i otvorenim računima ra
sprostranjena širom zapadne Evrope, predstavlja odličan paravan za mutne radnje Zečevića i Ću
rkovića. Pouzdano se zna da ova agencija ima otvoreni račun u Švajcarskoj, za koji je ovlašćen
Zečević, dok je za račun iste firme u Luksemburgu "nadležan" Ćurković.
Agencija "Karrane Ltd." prvi put je korišćena u slučajevima transfera igrača Vučičevića, Brnovića i
Vo krija. U svim ovim slučajevima ta agencija je naplatila 10 odsto provizije, iako
128
ni u čemu nije posredovala, niti je ostvarila bilo kakav kontakt u interesu igrača i klubova. Ista priča
se ponovila i kod prelaska Milka Đurovskog u holandski Groningen.
Kontakt između klubova ostvaren je direktno, bez posredovanja bilo koje agencije (od samog počet
ka
pa do uplate prve rate autor ove priče je to lično radio i sprovodio). Prva rata je naplaćena na račun
Partizana kod Beobanke. Ali, već kod druge rate, stigao je izričit nalog generalnog sekretara da se o
na
uplati na račun pomenute agencije u Luksemburgu, iako ona u ovom transferu nije imala nikakvog
udela. Zečeviću je ovo bilo neophodno da bi opravdao stalno plaćanje provizija pred članovima Izvr
šnog odbora kluba.
Preko agencije "Karrane Ltd." je obavljen i transfer igrača Gordana Petrića u škotski Dandi Junajted
,
1993. godine. Međutim, ova agencija nije jedina kojoj se navodno plaća posrednička provizija. Ver
o vatno "da se Vlasi ne dosete", u pojedinim slučajevima se koriste i druge posredničke
agencije, kao na primer "Sport Tra ding" iz Engleske,koja uopšte ne postoji. To je pouzdano provere
no, kako u inostranstvu, tako i u samoj dokumentaciji Partizana. Iako se navodno sarađuje s tom
agencijom, nigde nema ni njenog memoranduma, ni pečata, ni potpisa ovlašćenog lica, kao ni broja
računa na koji treba uplatiti proviziju (za Đukića ne baš tako malu 90.000 dolara). Konačno, nema
nikakve potvrde SDK ili banke da je i izvršena isplata ove provizije i po čijem nalogu. Jedini trag o
129
postojanju ove agencije se nalazi u već pomenutom sporazumu sa Đukićem, koji je u ime Partizana
potpisao sekretar kluba, "volonter" Stojanče Ristevski.
Plaćajući tobožnje provizije nepostojećim agencijama, gramzivi dvojac Zečević Ćurković spretno "
voza
pare" s jednog na drugi račun, obrće ih i ulaže u poslove koji za najkraće vreme donose veliki profit
. Tek
kad se lično obogate, dopuštaju milostivo da pare, odnosno deo para, odu onome kome su namenjen
e.
130
verovatno i zaslugom agencije "Karrane Ltd.", koja se ovde pojavljuje kao posrednik i naplaćuje
proviziju od 7 odsto (samo na Spasićev deo), što iznosi 56.000 USD. Ova agencija, kao i tandem
Zečević Ćurković, zaslužni su što je 2.350.000 dolara mimoišlo kasu Partizana i "isparilo" u pravcu
poznatom samo Zečeviću i Ćurkoviću.
Dokaz za to su dalja dešavanja u Realu. Naime, u ovaj klub prelazi i trener Radomir Antić, Real niž
e
uspehe, naši ljudi su veoma zaslužni i cenjeni, ali ih crv sumnje oko visine transfera stalno nagriza.
Napokon, uspevaju da saznaju pravi iznos, da postoji dvojni ugovor, i počinju da reaguju.
I pored najboljih rezultata i ogromne bodovne razlike između Reala i Barselone, i Spasić i Antić do
bijaju
otkaze po naređenju Mendoze. Ovo je, naravno, usledilo zbog toga što bi obelodanjivanjem ove
malverzacije i Real i Mendoza pretrpeli nesagledive posledice i komplikacije, kao što bi neminovno
usle
dila i profesionalna degradacija i kažnjavanje od strane međunarodne fudbalske asocijacije. Tajna o
tome gde je "isparilo" 2.350.000 dolara, i koliko je kome od tog iznosa pripalo, morala se po svaku
ce nu sačuvati!
133
Ali, ovo nije kraj priče. Po primopredaji navedene sume, dobijam telefonski nalog od generalnog
sekretara Zečevića da odem u firmu predsednika Ćurkovića u Ženevi i da mu predam odmah 500.00
0
maraka, što sam i učinio. Ostatak od 1.000.000 DEM, kao i još 50.000 maraka (pomoć klubu uticaj
nog
privrednika, člana Izvršnog odbora) doneo sam i lično predao Zečeviću dva dana kasnije. Pošto sam
prilikom preuzimanja naznačene sume morao da potpišem priznanicu, isto to sam zahtevao i od
generalnog sekretara, i to za celu sumu od 1.550.000 DEM (s obzirom da Ćurković nije želeo ništa
da potpiše i to nikad i ne radi), što je Zečević i učinio.
Ne zna se šta se dalje desilo sa navedenim novcem, ali se iz izjave blagajnice kluba Milke Zečević
pouzdano zna da nikad nije uplaćen na račun Partizana. Očigledno je da se u klubu za ovu "moralnu
podršku" za nemoralnu igru nije ni znalo. TABLOID, broj 28, 17. mart 2005.
135
tih dana bio jedino da otvaraju srećke u Jovinom prisustvu. I tako, dok je nesrećni general nadgleda
o otvaranje srećki i nervirao se, na drugom kraju zgrade se veselilo!
Dobivši informaciju od blagajnice kluba da general kupuje srećke "kao lud", u kancelariji generalno
g
sekretara se odmah otvarala nova flaša viskija za prisutne, uobičajene goste i članove kluba. Genera
l
Popović jednostavno nije mogao da dobije bilo kakvu premiju, ali je zato sigurno otplatio bar jednu
od glavnih premija, a da za tu malverzaciju do današnjeg dana nije znao!
Cela priča oko nagradne igre "Džoker" je zaokružena na način koji je sasvim u skladu sa onim što s
e
od Zečevića i može očekivati. Em što je prevaren narod širom Jugoslavije, em što su prevareni za
posleni, a stambeno neobezbeđeni radnici kluba! Pošto nisu izvučeni kao premije, stanovi su pod
smešnim uslovima ponuđeni i vraćeni proizvođaču, privatnoj firmi "Invest Inženjering Consortium"
iz
Beograda (Osmana Đukića br. 3), da bi ih ta firma, pod približno istim uslovima prodala Zečevićevi
m
prijateljima. Na saradnju sa navedenom firmom se išlo jer je direktor i jedan od vlasnika iste ujedno
i suvlasnik za Zečevićem zajedničke kuće u Herceg Novom, te je kao takav bio pogodan i pro
veren saučesnik
Lažiranje ugovora o naplati reklama
Prodaja igrača i utakmica nije jedina specijalnost, tandema ZečevićĆurković Njihova halapljivost za
parama mora biti u svim slučajevima i na svaki način zadovoljena. Koriste svaku situaciju gde se m
ože
"maknuti lova". Ako kojim slučajem i ne mogu da zaobiđu klub, onda se u kasu slije tek toliko para
da
se "zamažu oči". Očiglan primer ovakvog ponašanja je i prihodovanje od reklamiranja pojedinih fir
mi na terenu kluba i dresovima igrača. Povodom utakmice Partizan -
Groningen za Kup UEFA u preliminarnim razgovorima oko reklamiranja,
postigli smo cifru od 60.000 dolara za metražu od 150 metara. Tokom pregovora pojavljuje se
predsednik Ćurković sa još dva gospodina, koje je predstavio kao svoje prijatelje i advokate.
Informišem ga o toku pregovora, kao i o postignutoj cifri od 60.000 USD, uz mogućnost povećanja
ove
cifre za veću metražu i ekskluzivnost reklamnog prostora, što sve zajedno može dogurati do 180
200.000 USD.
Ćurković me tada oslobađa daljeg prisustva i lično nastavlja pregovore sa advokatima. O postignuto
m
dogovoru, zaključenom ugovoru i o kojoj se cifri radi saznajem tek posle odigrane utakmice, više
nedelja kasnije. Koliko je Ćurković bio "uspešan" u ugovaranju najbolje govori podatak da je za sko
ro
dvostruko veću metražu od početne (240 metara) i uz ekskluzivno pravo za reklamiranje, postignuta
cifra od samo 26.250 USD. i to u dve rate!
Da li su i kada ova sredstva i naplaćena u korist kluba nisam mogao da utvrdim, jer isti iznos nije
nikad evidentiran. Kako se desilo da metraža za isticanje reklama bude skoro dvostruko povećana, a
137
naknada umanjena i šta se desilo sa "minimalnom" razlikom od 33.000 USD zl)aju verovatno sa
mo gospoda Ćurković i Zečević. Interesantno je da je i u ovom poslu interese Partizana zastupa
la već više puta pominjana agencija "Karrane Ltd".
Na sličan način postupilo se i prilikom zaključivanja ugovora o reklamiranju sa firmom Radiotele
Sa Aiwa. Ovaj ugovor je garantovao 500.000 dolara godišnje, a zaključen je na tri godine,
znači ukupno 1.500.000 USD za kasu Partizana. Iako sam lično uspostavio tu poslovnu saradnju
i bio nadležan da pratim izvršavanje obaveze koje je klub preuzeo, dogodilo se isto kao u pret
hodno opisanom slučaju.
Onog momenta kada je zaključen ugovor isključeni su svi ostali, a pravi uvid i jedinu kontrolu
nad izvršavanjem ovog ugovora preuzeli su isključivo Zečević i Ćurković.
Uplate po ovom ugovoru nikada nisu stigle na račun kluba. Iz naknadno pribavljene
dokumentacije utvrdio sam da je postojalo više inostranih računa na koje su vršene uplate po
ovom osnovu, a među njima je bio i račun: Swiss Bank Corporation Zurich, u korist Inex banke,
Beograd, account No P.B. 1475870. Uvidom u pojedine akcije na relaciji Partizan -
Radiotele Sa, uz delimično dostupnu
dokumentaciju, ustanovio sam da je tokom 1990. i 1991. godine FK Partizan oštećen za više od
400.000 dolara (ponuda za Inter 250.000 USD, Real Sociedad 100.000 USD). 138
TABLOID, broj 29, 21. mart 2005.
Ako Ministarstvo prosvete i sporta ništa ne preduzme, hiljade ljudi će ostati bez diploma i posla
139
naići na sledeća imena: Aleksandar Boričić (lako prepoznatljiv sportski lik kojem je u bogatstvu
funkcija teško prepoznati čime se bavi), Predrag Manojlović, Đorđe Perišić, Milan Tomić, dok se za
direktora imenuje Leon Lukman.
Ova organizacija se obraća tadašnjem ministru prosvete, inače poznatom sportskom radniku
Dragoslavu Mladenoviću (rukomet, Crvena zvezda) i uz mnogo blagonaklonosti od njega dobija tek
1996. godine dozvolu da započne sa radom i da školuje više sportske trenere na smerovima za
fudbal, košarku i odbojku (Rešenje br. 61200477/9504 od 4. marta 1996. godine).
U zvaničnoj dokumentaciji Ministarstva prosvete nema tragova da je bilo kakvo drugo rešenje dato
ovoj školi, što nije smetalo ljudima koji su vodili Sportsku akademiju da organizuju školovanje i na
još 29 usmerenja, prema podacima koje su dali sami izvršioci ovih radnji. Dakle, već skoro deceniju
ova lica upisuju, organizuju nastavu, sprovode ispite i naplaćuju školarinu, pri tom dovodeći u
zabludu studente, predavače i širu javnost izdavajući diplome koje nemaju nikakvu pravnu snagu.
Pre
Površina zagrebana
U svetlu događanja koja u poslednje vreme potresaju sport ove zemlje treba kazati i sledeće ko su
ljudi koji sve ovo kreiraju, koji u svemu učestvuju, što kao glavni, što kao sporedni glumci:
Osnivači Sportske akademije: Đorđe Perišić (član predsedništva OKSCG, Miloševićev ministar
sporta), Milan Tomić (dojučerašnji predsednik Programske komisije OKSCG, direktor Direkcije za
imovinu Vlade Republike Srbije, visoki funkcioner DSS), Predrag Manojlović (generalni sekretar
OKSCG, visoki funkcioner JUL, dugogodišnji predsednik Odbora za sport SPS, nekadašnji finansij
ski direktor PTT ... ), Leon Lukman (član Odbora za sport DS, suvlasnik Sportske akademije).
Dugogodišnji predsednik Upravnog odbora: Nebojša Ilić (član Odbora za sport DS, predsednik
Programske komisije OKSCG, sekretar Sekretarijata za sport i omladinu grada Beograda)
Nastavnici: Ivan Ćurković (potpredsednik OKSCG), Predrag Manojlović, Nenad Manojlović
(predsednik pododbora za sport DS), Đorđe Perišić, Nebojša Ilić, Milan Tomić, Aleksandar Šoštar
(direktor Uprave za sport Ministarstva prosvete i sporta), Dragoslav Božović (predsednik Odbora za
sport DS, direktor SRC Tašmajdan).
Tabloid je došao do ovih podataka samo zagrebavši po površini problema prisutnog u javnosti. Sta l
i se krije ispod površine?! Grebaćemo se još. 140
ma izjavama samih organizatora ove prevare izdato je više stotina, ako ne i hiljada ovih skupih, ali
u suštini pravno bezvrednih papira.
Čak su se jedno vreme hvalili da su i Aleksandru Šoštar u, direktoru Uprave za sport, dali diplomu
trenera i tako ga osposobili da se bavi stručnim poslovima u sportu.
Ovi pravno bezvredni papiri poslužili su i velikom broju ljudi da se zaposle, čime se bezakonje i
kriminal šire. I ovi nesretni ljudi, hteli to ili ne, nevoljno se stavljaju u poziciju da se osećaju krivim
a zbog tuđeg kriminainog ponašanja. Stavljaju se u poziciju da iako u tome ne žele da učestvuju,
moraju da štite kriminalce koji su ih u takav položaj postavili, da bi zaštitili svoje skupe i teško
stečene diplome. Sasvim je sigurno da će ovim problemom morati da se zabavi Ministarstvo
prosvete i UBPOK i da pored kažnjavanja krivaca, pronađe mehanizme da zaštiti ljude koji su sluša
li četiri semestra nastave, položili četrdesetak ispita i odbranili diplomski rad.
Sigurno se pitate kako je sve to moguće.Kako To da se sada ni jedna
141
inspekcija Ministarstva prosvete nije konstatovala nepravilnosti i kriminal? Nije tačno da ih nije bil
o, bilo ih je, ali ...
Šta da kažete za uspešnog pravnika zaposlenog u spoljnotrgovinskom preduzeću koji napušta dobro
plaćen posao da bi se zaposlio u Ministarstvu prosvete. I tako Zoran Vorkapić prelaskom u Minista
rstvo prosvete otvara novo poglavlje u svojoj profesionalnoj biografiji.
U poslovnim kontaktima sa Sportskom akademijom ovaj pravnik od zanata dobija tako dobar utisak
o ovoj instituciji da danas u njoj radi kao sekretar. Eto još jednog "dokaza" da je, navodno, sve kak
o
treba u ovoj kući. Ne bi se valjda čovek koji je imao mogućnost da kao ginekolog pregleda ovu škol
u,
zaposlio u njoj da nije sve u skladu sa zakonom. Ali nije samo jedna osoba kontroli sala poslovanje.
To je radila i Katarina Zugić Jovanović. I ona je konstatovala da je sve u redu i u skladu sa zakono
m. Pa, zaboga, Zoran Vorkapić je njen kum.
142
Dakle, Sportska akademija kao porodična manufaktura. Leon Lukman otac smišlja nove
strateške prevare. Aleksandar Lukman sin operativno rukovodi akcijama, a kćerka fajta i pegla
zgužvane i neuredne ostatke. Veliki je to i odgovoran posao. Pored proizvodnje pravno bezvrednih
diploma, treba osmisliti nove unosne prevare. Na primer, što ne bi prodavali ove ionako
falsifikovane papire. Uostalom, da li neko može da nas kazni što falsifikujemo falsifikat. Sasvim
sigurno ne. Ništa lakše od fabrikovanja potvrda o položenim ispitima, da se sve to uvede u matičnu
knjigu, pri tom registruje i nekoliko padanja na ispitima, jednom rečju da se naslika složena slika,
koju kada se pogleda nikome ne srne da bude sumnjivo da motiv koji predstavlja postoji samo u
glavi majstora. Zaista lak posao. Zato su ovakve diplome i koštale od 1.500 do 3.000 evra.
Izgleda da su dušebrižnici srpskog sporta i olimpijskog pokreta imali i neke svoje interese pored
interesa koje su delili sa porodicom Lukman. Tako se govori o značajnim sredstvima Olimpijske
solidarnosti namenjenih obrazovanju i stručnom usavršavanju trenera u zemlji, koja su ulaskom u
Sportsku akademiju ustvari ulazila u lavirint iz kojeg nema izlaza. Nakon tretmana koji je
podrazumevao pranje, ovaj novac bi završavao ne tamo gde treba, nego u sefovima sportskih
kriminalaca.
To nije sve. Kada je Huan Antonio Samaran odlazio u zasluženu penziju, na oproštajnom putovanju
posećivao je nacionalne olimpijske komitete. Kod nas je nakon susreta sa pokojnim premijerom Đ
i nđićem na konferenciji za štampu obelodanio da će napraviti poklon za sanaciju uništenog
nacionalnog sportskog instituta Republičkog zavoda za sport. Samaran je odobrio iznos od jednog
do dva miliona dolara, koji je uputio prema ovoj kući od vitalnog nacionalnog interesa.
U Zavod je ušla simbolična količina opreme, koja je nabavljena po izboru Nebojše Ilića (kakvi
tenderi, kakve gluposti, ne daj bože konsultacija sa primaocem donacije šta mu treba). Izbor je bio
toliko kvalitetan da se u radu ove institucije koristi oko 10 odsto nabavljene opreme, dok se za
ostatak ne zna ništa! Ali, ni ovo nije dovoljno da se ogromna količina novca transferiše tamo gde
treba. I, gle čuda. Sportska akademija osniva institut za sport. Da li je potrebno da vam pričamo
šta se potom desilo?
143 TABLOID, broj 45, 7. jU! 2005. Ne ponižavaj i pljačkaj državu koja te trpi
Delegati mafije
Aleksa Jovanović Milica Grabež
Da bi već čuvena nelegalna Skupština Olimpijskog komiteta Srbije i Crne Gore 11. jula 2005.
izgledala kao uspešna, najviše su se pobrinuli potpredsednici ove do skoro mirne i u krađama i
lažima utonule vrhunske sportske institucije Državne zajednice. Mnoge činjenice već su uveliko
poznate široj javnosti, naročito oko načina i prava sazivanja i delovanja organa OKSCG, te nije
potrebno ponovo podsećati na mutne radnje pojedinih funkcionera. Ali, da se radi o jednoj
uvežbanoj kriminalnoj organizaciji koja se godinama vešto krije ispod sportskog plašta naših
nacionalnih boja nije sporno. Naš list je u prošlim brojevima ukazivao na protivpravno i lopovsko
delovanje pojedinaca sa jednim jedinim ciljem enormnom bogaćenju, u čemu je ova grupa, na
žalost, do sada, do pojave novog čoveka na vrhu piramide bila spokoj na. Čoveka koji potiče iz
sasvim druge sredine, svakako ne iz zabagrele, grebatorske, zatvorene, tipično mafijaške grupe,
koja prosto dere srpskocrnogorski, a pre toga, dugo godina i jugoslovenski sport.
Prema najnovijim podacima, dobijenim na osnovu videosnimaka i fotomaterijala specijalnih
digitalnih kamera, koje su snimale ceo tok inkriminisane sednice Skupštine u beogradskom hotelu
Interkontinental, a što je pregledala ekspertska komisija, došlo se do podataka da je broj delegata
pro šverc ovan na najordinarniji pokvaren način. Na snimcima se vidi kako potpredsednik Ivan
Ćurković "od oka" broji glasove i prisutne "delegate" ne znajući čija je ruka podignuta, pokušavajuć
i da zanemari one koji su bili protiv njegovih predloga.
Ne ulazeći ponovo u to kako je i na koji način došlo do delegiranja više predstavnika sportskih
saveza članova Skupštine, najdrastičnija nameštaljka je grupa delegata SPORTISTAOLIMPIJACA.
Na osnovu čl. 3, st. 3, Skupštinu OKSCG, osim delegata sportskih saveza čini i 16 sportista koji su
učestvovali na Olimpijskim igrama. Ali, taj član izričito određuje da oni imaju pravo delegiranja
najduže do isteka tri olimpijska ciklusa, od Igara na kojima su učestvovali. Tako, ako je Ivan
Ćurković učestvovao na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine, morao je svoje mesto među
sportistima, da prepusti 146
drugima još 1972. kada su održane Igre u Minhenu. Dakle, njegovo pravo učešća i glasanja na
Skupštini koju je sam sazvao ne postoji!
Drugim rečima, mogao je na tom skupu da bude samo gost! Isto je i sa Đorđem Perišićem. On
je bio na listi sportista, iako je kao čovek u poznim godinama zaboravio kada je učestvovao na
OI. On je na listu Olimpijaca ušao umesto Denisa Sefika! Ali, što kaže naš narod "đeneđene".
Nemoralno, a krivično delo lažnog predstavljanja je i stavljanje na listu sportistaolimpijaca, na
primer Slobodana MiloševićaSeve, generalnog sekretara Odbojkaškog saveza SCG, koji i nije
bio neki sportista, a kamo li Olimpijac!? Iz videodokumentacije vidi se i ime Božidara
Đurkovića, koji je takođe na inkrimisanoj sednici "prošao" kao sportista, iz rukometa, a pošto je
generalni sekretar Saveza Srbije, a ne Saveza SCG, ni po tom osnovu ne može biti delegat. Jer,
zvaničan delegat Saveza bio je drugi čovek Svetozar Stanković!!! I, tako redom ...
Ako se svemu tome doda pismeno i usmeno nagovaranje i u tajnim susretima odabiranje
delegata i to samo onih u koje su potpredsednici sigurni da će glasati onako kako im oni kažu,
onda je jasno da ilegalna Skupština ne bi imala ni legalan kvorum za rad i odlučivanje, najviše
zbog pritisaka i pretnji, pa i sramnim, prećutnirn izbacivanjem sa liste delegatasportista kao
što su Dragoslav Šekulađac, Tadija Kačar, Milena Reljin, Đula Mešter (umesto koga je uleteo
Željko Tanasković, zna se zbog čega i kome on pripada), Veselin Vujović i druge ličnosti, koje
su, na izbornoj Skupštini 22.02.2005. tajnim glasanjem, dakle slobodno, izabrali Filipa Ceptera
za predsednika Olimpijskog komiteta SCG.
Ovakve ujdurme i podvale su previše naivne i bezobrazne da bi dobile verifikaciju javnosti,
zatim zvaničnika u Državnoj zajednici i organima Međunarodnog olimpijskog komiteta.
Da bi bruka bila još veća, glasine o malverzacijama potpredsednika OKSCG v dopiru i do MOKa i
njegovih funkcionera. Tako je predsednik g. Zak Rog počeo da dobija serije pisama i podataka o
zbivanjima u OKSCG. Proverom u centru MOKa u Lozani, naši novinari su dobili šturu
informaciju, iz sekretarijata da je stiglo više pisama i pritužbi iz Beograda, ali nije rečeno ko ih
je slao i sa kakvom sadržinom. No, i bez zvaničnih podataka o tome, može se zaključiti da smo
takvim radnjama i falsifikatima dali sebi ne jedan, nego tri autogola, što ćemo, šta god bilo,
narednih meseci skupo plaćati ... Glavni kreator takvih naivnih, ali podlih podvala je ko bi
drugi nego predsednica Administrativnopravne komisije i potpredsednik Predsedništva Snežana
Lakićević Stojačić. Ona, očigledno ili nije valjano proučila Statut, ili je namerno dala
tumačenje koje odgovara njenim "pajtosima", dovodeći ih u zabludu.
Ona je tako na skupu "zvaničnika" izjavila da na osnovu člana
147
13 Statuta članovi Olimpijskog komiteta "rešavaju međusobne sporove i sporove sa organima
OKSCG putem unutrašnje arbitraže ... " I dalje, član 14: "svaka strana koja je nezadovoljna
može da podnese žalbu isključivo Arbitražnom sudu u Lozani koji će kao krajnja instanca rešiti
spor ... " Pravniciadvokati koji su specijalna angažovani i pripremljeni za učešće na pomenutoj
Skupštini nisu, međutim, skrenuli pažnju da se ove odredbe Statuta ne mogu odnositi na krivična
dela niti amnestirati počinioci od odgovornosti za radnje koje izričito reguliše Krivični zakon! Za
krivičnu odgovornost, naročito posle krivične prijave padnete zvaničnim organima, Snežana La
'5ićević se može pozvati samo na svoj poslanički imunitet, a lvan Ćurković, eventualno na
državljanstvo neke druge, strane zemlje. No, to će se sve razjasniti u daljem postupku koji je u
toku. Krivci će morati na optuženičku klupu, a sud će odlučiti o odgovornosti, visini i vrsti kazne ...
148 TABLOID, broj 48, 28. jUl 2005.
MAFIJAŠKI DOSIJEI, KRIMINALNE BIOGRAFIJE
I MORALNA BLAMAŽA: Rukovodstvo FK Partizan predstavlja najorganizovaniju kriminalnu gru
pu u Srbiji
149
va sa zakonom. A o kakvim se ljudima radi govore i neki šarmantni podaci iz njihovih dosijea.,
Gospodin Ćurković se, na primer, svojski trudio da svojevremeno izbegne služenje vojnog roka.
List "Narodna armija" u broju od 8. januara 1971. godine, u tekstu pod naslovom "Pokušaj da
se ozakoni nezakonito rešenje" objašnjava šta je prethodilo upućivanju Ivana
Ćurković se drogirao
"U Splitu smo pobedili 4:1, a u Sent Et jenu, u uzvratnoj utakmici Kupa evropskih
šampiona,.izjednačili smo u 65.minuti na 1:1. E, tada se događa nešto strašno nestade struje
na stadionu!?
Posle kraćeg prekida, stiže ponovo struja ... izlaze na teren francuski igrači, presvučeni, čili ... I
onda nastaje naša katastrofa primamo gol za golom ispadamo iz daljeg takmjčenja.
Pitam posle meča golmana "Sent Et jena" Ivana Ćurkovića: "Kako ste stekli toliku snagu u
poslednjih 25 minuta utakmice?" On mi je kratko odgovorio: "Pobogu, Ivane dopingovali smo
se!" (Bivši fudbaler Ivan Katalinić u emisiji Radija "Slobodna Evropa", emitovanoj od 24 do 02
časa 25. oktobra 2005). 151
Ćurkovića na odsluženje vojnog roka. U
ovom tekstu se navodi da je Glavna vojna lekarska komisija,
ne sporeći ni dijagnozu ni propise po kojima ova povlači oslobođenje od službe u armiji (jer je bre
menita nizom evidentnih opasnosti za mladog čoveka koji tu bolest ima), samo zbog toga što je reč
o popularnom fudbaleru, preinačila već donetu odluku i oglasila ga sposobnim za služenje vojnog
roka. A povod za sve bilo je Rešenje broj 1389 od 8. jula 1970. godine, kojim je stalna regrutna
komisija broj 1
Komande grada Beograda oglasila Ćurkovića ograničeno sposobnim za službu u JNA, zbog -
iskrivljene kičme.
O kakvoj se Ćurkovićevoj besprizornosti radi govori ne samo činjenica da kao reprezentativni golm
an
izbegava služenje vojnog roka, i to zbog toga što je navodno fizički nesposoban, nego i podatak da
je od Neuropsihijatrijske klinike Medicinskog fakulteta u Beogradu, u dokumentu bez broja (?)
navedeno da je ovom reprezentativcu "potrebna pošteda od fizičkog naprezanja".
I gospodin Žarko Zečević je, prema svedočenju koje je dao novinaru Slaviši Lekiću ("Borba", 14.
januar 1989. godine) u tekstu pod naslovom "Sumnjivo lice" u nadležnosti Šekspira na pitanje:
"General Lončar tvrdi da ste zahvaljujući ocu i Vi oslobođeni vojske?!" odgovorio: Ja sam bio u
JNA, doduše nepun mesec dana, i mene nije "oslobodio" otac već vojna lekarska komisija. Postoji
istorija bolesti, dosije, tu je i dr Parunović koji mi je zamenio rožnjaču na levom oku.
Možda g. Zečević slabije vidi na levo oko, ali krade obema rukama i gazi preko svih obema nogama
. I on je bio vrhunski košarkaš, za ono vreme profesiopalac, ali, eto nije za vojsku!
Biografije gospode Ćurkovića, Bjekovića i Zečevića su pune i kriminalnih detalja, mrtvih ljudi,
osakaćenih građana. Dnevni list "Sport" od 18. aprila 1982. godine pod naslovom "Fra
Kako se gase svetla
Saznajemo da je g. Bjeković postao deIikvent još u srednjoj školi. Izbacili su ga iz gimnazije, pa se
prebacio na zanat. Postao je "diplomirani elektromehaničar". Dovoljno da bude direktor sportskog
kluba, kome je ugasio sva svet1a. 153
ncuska veza" oko Ćurkovića, izveštava kako je, ekspresno, smenjen sportski direktor kluba "Sent
Etjen" Ivan Ćurković. Kada su francuski organi gonjenja ustanovili da ovaj klub na crno prodaje
igrače, Ćurkovića su, kao vođu te mafije, ekspresno uklonili, i on se, piše list" tome nije
suprotstavljao. Ćurković je tim povodom izjavio: -
Biću srećan, ako moj odlazak iz "Sent Et jena" vrati mir i otkloni
sve probleme ... " Ali, eto g. Ćurkovića u Partizan, sa svojim dugim prstima.
Direktor Partizana Nenad Bjeković je, prema pisanju Revije 92 u broju od 17. oktobra 1972. godine
,
izazvao 5. oktobra te godine saobraćajnu nesreću kod banatskog sela Čenta, vozeći iz Zrenjanina za
Beograd. Svojim automobilom "BMV 2002" naleteo je na radnika Zlatomira Popova iz Srpskog Ite
beja i na mestu ga usmrtio. Jedan od Zlatomirovih sinova igrao je fudbal sa Nenadom Bjekovićem.
Tadašnji reprezentativac je, pretpostavljate oslobođen krivice.
Dve godine kasnije, prema pisanju dnevne "Politike" u broju od 20. maja 1974. godine, Bjeković je
skrivio i udes u ulici Vojvode Stepe u Beogradu. Vozeći neprilagođenom brzinom, sudario se sa
tramvajem koji saobraća na liniji broj 13. Upravljao je vozilom registarskih oznaka BG 215171. Ni
tada nije krivično odgovarao. I tada je, dakle, imao zaštitu.
Kriminalne afere redovno prate "diplomiranog elektromehaničara" Bjekovića. U TV Novostima od
21.
aprila 1989. godine, novinar Predrag Živančević je, pod naslovom "Kosovo usred Beograda", raskr
i
nkao lik i (ne)delo Nenada Bjekovića. Živančević je opisao kako je FK Partizan za Bjekovića kupio
,
bolje reći oteo, vilu na Dedinju u Temišvarskoj broj 20. Ovu kuću je vlasnica, pokojna profesorka T
an
kosava Rakić, zaveštala prosvetnim radnicima opštine Savski venac, a Opština je vilu prodala klubu
za potrebe tadašnjeg trenera Bjekovića. Kuća se nalazi na katastarskoj parceli broj 1199/5 površine
9,92 ara. Kupoprodajni ugovor je sačinio tadašnji generalni sekretar FK
Partizan Predrag Manojlović. ,
Spisak kriminalnih afera gospode Ivana Ćurkovića, Nenada Bjekovića i Žarka Zečevića je impresiv
an. Njih trojica prodaju fudbalere na crno, pljačkaju klub nemilice i mogu da rade što im je volja.
159
teru, jer je na toj svečanosti mogao da bude samo kao njegov zamenik, kao potpredsednik OK.
Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Saveta ministara Srbije i Crne Gore dobilo je u utorak, 12
.
jula, zahtev Olimpijskog komiteta da se kao zastupnik ove organizacije u registar ministarstva upiše
v.d. predsednika Olimpijskog komiteta Srbije i Crne Gore g. Ivan Curković, koga je, nelegitimna
skupština dan ranije ustoličila na nepostojeću funkciju.
Statutom Olimpijskog komiteta nije predviđena mogućnost da ova organizacija ima v.d. predsednik
a, niti skupština može da takvo lice .. ImenuJe.
U ministarstvu g. Rasima Ljajića njegovi službenici bili su na nogama, i prijava je istog dana uzeta
u
razmatranje. Zanimljivo je da je zahtev g. Filipa Ceptera upućen nekoliko dana ranije ministru Rasi
mu Ljajiću, kojim on zahteva da se nelagalno sazvana sednica Olimpijskog komiteta ne uvaži, bio
sklonjen u stranu, od očiju ministra Ljajića.
Ministar Ljajić je podlegao pritiscima svojih saradnika, koji su veoma bliski bandi koju predvode Ž
arko
Zečević i njegov marioneta Ivan Ćurković. Olimpijski komitet SCG dobio je nelegitimnog v.d.
predsednika, čija biografija je interesantna. Gospodin Ćurković je Hrvat, a njegov rođeni brat Brank
o, nakon početka raspada SFRJ, napustio je početkom 1991. godine Beograd, u kojem je živeo na
Voždovcu još od 1963. godine, i 160
pridružio se Zboru narodne garde, hrvatskoj paravojnoj formaciji poznatoj kao Zenge. Poginuo je u
prvoj borbi, i sahranjen je u Hrvatskoj.
Gospodin Ivan Ćurković je veliki donator hrvatskih klubova. Čak je i kum jednom kafiću u Humu n
a Sutli.
Nijedan Srbin, sa biografijom kakvu ima g. Ćurković, u Hrvatskoj ne bi mogao da opstane u svojoj
kući ni tri dana. 161 TABLOID, broj 47, 21. jU! 2005. 161
Razotkriven kriminal čelnika nacionalnog Olimpijskog komiteta
mahinacijama u OKSCG koja teško tereti čelnike ove kuće i njihove nalogodavce i saradnike. Reč j
eo
periodu od sredine 1999. do kraja 2002. godine. Iako je generalni sekretar OKSCG Predrag Manojl
ović
izričito zabranio pristup dokumentaciji o finansijskom poslovanju, analiza je ipak urađena na osnov
u
javno dostupnih podataka. Tačno je da ne znamo kakve je to usluge kupovao OKSCG kod firmi koj
e nisu imale zaposlenih radnika i koje su se otvarale neposredno pre
Oslobađanje od Ceptera
Sada je jasno zašto je moralo javno da se glasa na sednicama Predsedništva i takozvanom Skupštini
OKSCG. Trebalo je na najstrašniji način izvršiti pritisak na inače uplašene i neodlučne kako bi se ot
erao
gospodin Filip Cepter, legalno izabrani predsednik OKSCG koji je imao najbolje namere. Znale su
vođe
sportske mafije da neće na drugi način ukloniti čoveka koji je pobedio na tajnim, slobodnim izbori
ma gde su ljudi glasali po najdubljem uverenju, oslobođeni pretnji koje su im upućivane.
O značaju potrebe da se prikriju malverzacije govori i činjenica da je i sam ministar sporta Sloboda
n Vuksanović morao da uzme aktivno učešće u uklanjanju legalno izabranog predsednika OKSCG.
Definitivno više nema dileme. Jedino je ostala dilema na pitanje koliko je ko bio plaćen u podeli kol
ača?!
163
finansijskih transakcija, da bi bile likvidirane kada bi se prljavi poslovi završili. To piše u dokument
aciji
koju čelnici OKSCG kriju kao zmija noge i koju prema poverljivim izvorima ubrzano fabikuju i fals
ifikuju.
Sada je jasno zbog čega je trebalo pogaziti sve zakone, propise, pa i Olimpijsku povelju, dovesti u
pitanje "briljantne" političke karijere, a i elementaran dobar glas, samo da bi se prikrio kriminal i
lopovluk kojeg je hteo da razobliči novoimenovani predsednik OKSCG gospodin Filip Cepter. Sve
ukazuje
da je obim malverzacija bio sve veći i veći kako je vreme proticalo, tako da samo možemo da
pretpostavimo kakve će se "mrtve duše" pojaviti u poslednjoj olimpijskoj godini 2004, kada istražn
i
organi završe svoj posao. Svima je poznata informacija o desetinama hiljada pansiona dobijenih na
poklon od Grčke vlade i sportskih organizacija, a namenjenih završnim pripremama naših sportista
za
učešće na Olimpijskim igrama u Atini prošle godine. Da li treba napomenuti ko je prodavao te pansi
one i uzimao novac za sebe?!
Ovde treba dodati i milionske donacije Međunarodnog olimpijskog komiteta i drugih donatora i spo
nzora koje su završile na mestima i na način kako je to već uhodano rađeno.
Na žalost, konsultantska kuća Sofitel oditor je prekinula započete analize kada je iz medija saznala
da je Predsedništvo OKSCG pod
164
pritiskom vođa sportske mafije "navratnanos" otkazalo inače uredno i u skladu sa zakonom i propisi
ma
potpisan ugovor. Ipak, istraživački tim Tabloida će nastaviti svoje aktivnosti i u narednim brojevima
čitaoci će biti informisani o najnovijim nalazima. Očekujemo da će nakon čitanja ovih nalaza biti d
osta ljudi kojim će biti potrebne značajne količine sedativa.
Jedno je sigurno, još se ni na horizontu ne vidi kraj lopovlucima i pljačkama koje je sportska mafija
izvodila u prethodnim decenijama.
Podaci izneseni na konferenciji za novinare su u najvećoj meri potvrdili informacije do kojih je doš
ao
istraživački tim Tabloida i sa kojima su čitaoci već u velikoj meri upoznati. Ipak prisutni su bili zap
anjeni
razmerama kriminala, drskosti i bezobrazluka sa kojim su pripadnici sportske mafije pljačkali sporti
ste o
kojima su trebali da brinu. Zamislite samo podatak da je u olimpijskoj godini od ukupnog prikazano
g prihoda OK prema sportistima usmereno manje od tri procenta (tačno 2,98 odsto), za troškove
funkcionisanja OK potrošeno je oko dva procenta, a 95 odsto je stavljeno u privatne džepove. Ali
nemojte da smetnete sa uma, u ovim podacima nema prikazanih inostranih deviznih donacija koje u
olimpijskoj godini iznose stotine i stotine hiljada dolara, a koje nisu ni prolazile preko računa OK je
r su pre ulaska u ovu kuću sporta već bivale opljačkane i stavljene na
165
privatne račune u inostranstvu. Dakle, u olimpijskoj godini je znatno manje od tri procenta davano
sportskim organizacijama. Dakle, opljačkano je znatno više nego što zvanični podaci govore.
Već se mesecima na najbezobzirniji način fabrikuje i falsifikuje dokumentacija koja treba da obezbe
di
privid regularnog poslovanja. I u tim rabotama, kao u filmovima o mafiji traži se da se uzvrate neka
da
učinjene usluge. Fabrikuju se i falsifikuju papiri koji sutra treba da pokriju nestalu donaciju Huana
Antonija Samarana od 1.000.000 dolara koja će se na volšeban način pronaći u Republičkom zavod
u za sport gde su instalirani "provereni i pouzdani" saradnici.
Preko noći će sportska medicina Beograda i Srbije biti obogaćena za desetine novih medicinskih ap
arata
potrebne u radu sa sportistima, ali samo fiktivno i na papiru. Istina, biće tu i nešto malo nove oprem
e,
ali sa višestruko naduvanim nabavnim ce nama, kao što su se "bildovale" cene investicionih radova
u
Republikom zavodu za sport koje su vršile firme koje su odabirali i plaćali sportski mafijaši. Odjed
nom
će Nebojša Ilić, čovek zadužen ispred OK za program "sanacije i revitalizacije" Zavoda, da dođe do
fiktivnog pokrića za ogromna utrošena sredstva.
Ipak razmere pljačke govore da je tu bilo uključeno više sarednika. Kako pored glavnih bosova spor
tske
mafije Danka Đunića, Zarka Zečevića, Ivana Ćurkovića i najodgovornijih ljudi koji su vodili OK Đ
orđa
Perišića, Predraga Manojlovića i Dragana Kićanovića, predsednika programske komisije Mileta To
mića, koordinarora za "nabavke" 166
Nebojše Ilića, identifikovati saradnike na ovom prljavom poslu. Podaci koji su u sredu prezentovani
javnosti omogućavaju da se i tu donesu odgovarajući zaključci. Dovoljno je pogledati strukturu i iz
nose koji su usmeravani prema sportskim oragizacijama da bi se sa visokim stepenom pouzdanosti
zaključivalo ko su bili saradnici.
Između redova onoga što je izneto na jučerašnjoj konferenciji za javnost, jasno se sagledava i dolazi
se
do zaključka koji će izazvati prave potrese. Naime, nedvosmisleno je da iza "peračkih" firmi koje u
z
velike provizije povlače pare iz legalnih tokova i ubacuju ih u privatne džepove, stoji organizovani
kriminal ove zemlje. Ovim podacima raspolaže MUP koji u svojim registrima tačno zna iza koje fir
me se nalazi koji kriminalac iz visokog društva.
Poslovni partneri ovih "fantomskih" firmi su dobro poznati pripadnici sportske mafije koji, s druge
strane,
uživaju javnu, a verovatno i svaku drugu, naklonost najviših političkih vrhova ove zemlje. Jednom r
ečju, sastavljen je lanac od naizgled nespojivih karika. Kriminal fantom firme sportska mafija -
politika. Kao što vidite tu nema mesta za prave sportiste.
Koliko se uspešno manipuliše javnošću ove zemlje govori i konstatacija izrečena na konferenciji za
novinare u MPC, da je afera Mile Dragić malo dete prema nanošenju štete državi poslovanjem ovej
anih kriminalaca okupljenih oko Olimpijskog komiteta.
167 TABLOID, broj 60, 20. oktobar 2005. Šta smo dobili, a šta izgubili
na minulom odbojkaškom prvenstvu Evrope
Njima bronza, njemu fotelja, narodu jadac
Sve je unapred izrežirano i odrađeno. Samo se nije očekivalo da će narod provaliti veliku prevaru.
U Areni skupljalo se 4-
5, najviše osam hiljada ljudi, uglavnom klinaca koji su dovođeni kao u Titovo ili
Slobino vreme. Zna ova prefinjena publika da se glavne radnje dešavaju u Rimu, a za put u večni
grad nema ni para ni viza
J. Karanović
Prođe i ovaj odbojkaški šampionat Evrope, a naša reprezentacija posle tri neuspešne godine, dva čet
vrta
mesta i eliminacije u četvrfinalu olimpijskih igara, ponovo se popela na pobedničko postolje. Osvoj
ena je bronzana medalja, uz oprečne komentare o tome da li je moglo bolje i više.
Ako se uzme u obzir da nas tri godine nije bilo među onima koji se penju na pobednička postolja, o
nda je ovaj rezultat uspeh, ali ako se zna da smo od 1995 -
2001. godine redovno donosili medalje, onda se
ovaj rezultat uzima kao nešto očekivano i bez preterane euforije. Istina, u trofejnom periodu na klup
i je sedeo Zoran Gajić, sada selektor evropskog vicešampiona Rusije.
Posle osvajanja zlatne medalje u Češkoj, a pre toga u Sidneju, Gajić više nije mogao da izdrži proht
eve
čelnika Odbojkaškog saveza. Oni su se, uz pomoć nekih odbojkaša, okomili na Gaju. Dokazani stru
čnjak
nije dozvoljavao da mu drugi sastavljaju tim, nije se libio da na klupi hladi i najveće zvezde, a nije
bio
zadovoljan ni ponuđenim finansijskim uslovima. Pod pritiskom, Gajić je otišao, bolje rečeno oteran
je, a
da mu nije rečeno ni Hvala. Na kormilo je stigao Veselin Vuković, ali se na tom mestu zadržao sveg
a par
meseci. Tikva je pukla posle finala Svetske lige u Madridu i jedne od najlepših utakmica ikad odigr
anih, Jugoslavija -
Brazil. Poraženi smo 3:2, ali je mnogo veći poraz pretrpela naša odbojka jer je Vuković
ekspresno otišao uz napomenu da on i čelnici Saveza nemaju istu koncepciju rada.
Na selektorsko mesto stigao je, konačno, čovek po meri Boričića i ekipe. Ljubomir Travka je sjajno
rešenje za njih, ali ne i za odbojku, pogotovu ne za širu publiku. Iritira njegov dijalekt koji se ne tru
di da promeni, a koji potencira u izjavama za sve naše medije. Svako ima pravo da 168
govori kako želi, ali selektor reprezentacije Srbije i Crne Gore trebalo bi da se, kada već nije
stranac, potrudi da ne ide narodu na živce. To je prvi utisak, a drugi onaj stručni izrekli su
pojedini treneri bez ustručavanja.
Travica je čovek koji požar u sopstvenoj kući ekipi, gasi flašom kisele vode, pri tome ne
izražavajući ni trunku emocija, kao da je reč o nekoj tuđoj kući (selekciji). Stručni potencijali su mu
skučeni, a kada ga kolege s druge strane mreže pročitaju ostaje nam svima da plačemo od muke.
Razbili su nas Brazilci u finalu Svetske lige u Beogradu, a pregazili Italijani u tajbrejku u polufinalu
EP u Rimu. Njegovu ekipu, umesto njega, vode igrači koji su oterali Gajića i Vukovića. Zato ova
bronza iz glavnog grada Italije liči na čašu žuči pomešanu sa kašikom meda.
Ali, mi smo u večnom gradu ponovo bili u samom vrhu, onom sportsko diplomatskom. Aleksandar
Boričić opet je kupio mesto potpredsednika Svetske odbojkaške federacije, tako što je unapred
ponudio glave naših igrača. Jer sve je unapred određeno. Mi smo kao bili domaćini dela prvenstva
Evrope (samo takmičenja po grupama), dok se o najbitnijem odlučivalo u Rimu.
Tako smo dozvolili da odemo na "klanje" u Lotomatiku. A sve bi, možda, bilo drugačije da se
utakmica sa Italijanima igrala u Areni pred 18.000 naših navijača. Bilo bi sigurno i svih 20.000 da
Nebojša Ilić nije oštetio gradsku kasu za 300.000 evra.
Toliko košta taksiranje teleskopskih stolica baš iz Italije, a sve zato što Ilić nije na vreme odgovorio
jednoj američkoj firmi koja je za mnogo manje para ponudila na prodaju isti artikal. Dakle, sve je
unapred izrežirano i odrađeno. Samo se nije očekivalo da će narod provaliti veliku prevaru. U Areni
skupljalo se 45, najviše osam hiljada ljudi, uglavnom klinaca koji su dovođeni kao u Titovo ili
Slobino vreme. Zna ova prefinjena publika da se glavne radnje dešavaju u Rimu, a za put u večni
grad nema ni para ni viza. Predsednik Organizacionog odbora Aleksandar
Vlahović i njegov čauš Boričić hvaliće se kako smo mi bili domaćini velikog takmičenja, pravdajuć
i sebe, tako, pred ogledalom za brdo već pokradenih para! Neka izađu u javnost i podnesu račun
javnosti, ako to već ne zanima one, koji bi morali da ih kontrolišu.
U svakom slučaju, ovaj deo odbojkaškog prvenstva Evrope koji je održan u Beogradu bio je pravi
promašaj, ali odlično iskorišćena prilika za ličnu promociju Aleksandra Boričića i bogaćenja njega i
njegovih " saradnika" . Kakvi su to lopovi!
169
TABLOID, broj 55, 15. septembar 2005.
Koliko košta Ćurkovićevo odlikovanje Legija časti nečasnom Ivasnu Nenad Živančević
Predsedniku fudbalskog kluba Partizan, uzurpatoru mesta predsednika Olimpijskog komiteJa SCG,
jednom od bosova sportske mafije u našoj zemlji Ivanu Ćurkoviću zvanična Francuska uručila je
Legiju časti. Ovo prestižno odlikovanje dotični je dobio za doprinos razvoju sporta, objašnjeno je.
Ovakav čin francuske administracije otvorio je veliki broj pitanja. Prvo i osnovno -
kako ovo odlikovanje nije dobio neko ko je mnogo zaslužniji od Ivana Ćurkovića,
neko ko je ostavio mnogo dublji trag u francuskom sportu? Recimo, Josip, Skoblar je bio igrač
Olimpika iz Marseja mnogo duže nego što je Ćurković branio u Sent Etjenu.
Skoblal je nosilac zlatne kopačke Evrope kao najbolii strelac u sezoni, a Ćurković je bio samo
prosečan golman. Istina, Ćurkgvić je učestvovao u pripremama francuske reprezentacije za SP u
Španiji 1982. godine, a njegov najveći podvig bio je mesto pomoćnog trenera. On se trudio i
strpljivo zagrevao golmane šutirajući im naizmenično, čas u levu, čas u desnu stranu. Za ostale
stvari se nije pitao jer ne zna mnogo o fudbalskoj igri. Kao poređenje neka posluži podatak da je
dugogodišnji francuski reprezentativac i kasnije selektor Eme Žake dobio Legiju časti tek posle
osvajanja titule svetskog prvaka, kada je Francuska bila domaćin 1998. godine. Žake je tada kao
selektor predvodio Zidana i drugove, koji su u finalu bili ubedljivo bolji od Brazila rezultatom 3:0.
Tim Ivana Ćurkovića nije bio šam
170
pion sveta, ali ni Evrope, pa se postavlja još jedno logično pitanje da li Legiju časti može da dobije
svako ko pika fudbal po francuskim poljanama? Odgovor je, naravno, negatiyan, a i da je takav krit
eri jum, mnogo je kandidata koji su ispred Ćurkovića.
Bili su i ostali veće sportske i ljudske veličine, kao Vladimir Dujković, kome je posvećena aleja u bl
izini
stadiona Sent Etjena, pa Spasoje Samardžić, zatim Dragan Džajić ili Dušan Savić. Zaključak je
jednostavan: Legiju časti dobio je onaj koji je kao golman primio više golova nego što ih je dao prvi
strelac Evrope. ,
Lažna veličina u liku Ivana Ćurkovića je za 20 nastupa za državni tim primio u proseku 2,5 golova
po utakmici. Dakle, logično se postavlja pitanje -
Čime je to Ivan Ćurković zadužio Francusku i njen sport?
Ako nije sjajnim igrama i prestižnim rezultatima u Sent Et jenu, njegove druge majstorije preporučil
e su ga kolegama iz Francuske.
Treba se samo vratiti u prošlost, kada je pre više od dvadeset godina zaslužni i danas već odlikovani
gospodin Ivan Ćurković pobegao iz Francuske, glavom bez obzira. A pobegao je onog trenutka kad
a su
u Francuskoj počeli da hapse direktore i menadžere koji su nameštali sportske rezultate. Naš Ivan je
u to bio upet1jan do grla, a i sebe i druge je spasao, tako što je na vreme iz Francuske utekao.
I Francuska ima svoju mafiju, protiv koje se njeni državni organi uspešno nose. Tako su se i kolege
setile Ivana, kada mu je najpotrebnije. Preporučili su ga za Legiju časti, kako bi pokrili njegovo meš
eta renje u Partizanu, i sada u Olimpijskom komitetu Srbije i Crne Gore.
Upućeni znaju da odlikovani Ivan pokušava da iz Partizana pobegne koliko ga noge nose. Nameštan
je
rezulatata, prodaja fudbalera, provizija, sve je to on sa sobom, iz Francuske, doneo u Partizan. Tom
zanatu naučio je i u te mutne poslove do grla uvukao i Žarka Zečevića, koji ga drži na uzdi.
Eto, ipak ima pravde. U trenucima kada Mišel Platini treba da uruči Ivanu Ćurkoviću odlikovanje, k
oje ga
u očima predstavnika Međunarodnog olimpijskog komiteta nije uzdiglo, jer ga tretiraju kao privrem
enu
osobu za kontakte sa OK Srbije i Crne Gore, Žarko Zečević je prelio čašu prodajom utakmice sa
izraelskim Makabijem, za šest miliona evra. I, digli su se navijači, javnost, i tako će Legiju časti Iva
n Ćurković primiti na praznom stadionu, ispred kojeg će navijači, tako zaslužnom čoveku za ugled
francuskog sporta, zbog mafijaškog upravljanja Partizanom, pominjati i oca i majku, možda i mrtvo
g
brata, i tražiti da zauvek napusti i ovaj klub i stadion, i da se na duži rok preseli u Okružni zatvor u
Beogradu i u Zabelu, sa svojim pajtosom Žarkom Zečevićem.
Koliko je Ivan Ćurković svojim francuskim kolegama, kod kojih se obučava o u mafijaškim poslovi
ma, platio za ovo prestižno odličje?
U paukovoj mreži
Verovatno je ultra sposobna V ojvođanka smatrala da njen stranački kolega Mićović nije dovoljno
poslušan i da mu treba direktiva za izvršenje zadataka
Slavujko Trošić
Uoči sednice ilegalne Skupštine OKSCG bilo je mnogo pritisaka, pretnji, ucena sa strane pučista ko
ji su
po svaku cenu želeli da naprave viđeni scenario. Tako su i poslati pozivi za ovaj skup, bez želje da n
a njega dođu zaista legitimni predstavnici granskih saveza.
Ništa nije moglo da zaustavi mafijašku mašineriju, čak ni jasan stav Crnogorskog olimpijskog komi
teta
koji je unapred rekao da ne želi da učestvuje na nečemu što bi bilo poniženje za crnogorski sport i C
rnu Goru uopšte.
Desetak dana pred žurku poslati su pozivi Savezima, sa zapisnikom prethodne sednice i ovlašćenji
ma koja potpisuju predsednici, ili generalni sekretari za svoje delegate.
Nekome poslati poštom, drugima podeljeni u ruke, kao na primer Zoranu Mićoviću, predsedniku
Upravnog odbora Rukometnog saveza Srbije i predsedniku Skupštine rukometne zajednice Srbije i
Crne
Gore. Izuzetno sposobnom gradonačelniku Arilja i poslaniku Demokratske stranke poziv je lično, u
Skupštini Srbije!!!, u ruke predala dama za sve radnje Snežana Lakićević Stojačić koja je čak i rekla
ko na inkriminisani skup treba da dođe!?!
Verovatno je ultra sposobna Vojvođanka smatrala da njen stranački kolega Mićović nije dovoljno po
slu šan i da mu treba direktiva za izvršenje zadataka.
Međutim, Mićović shvativši prljavu igru ovlašćenja prosleđuje kancelariji Zajednice i vruć krompir
u ruke šalje generalnom sekretaru Ivici Alivojvodiću, čoveku prilago 172
dljivom svim podlogama. Alivojvodić prihvata da bude izvršilac krivičnog dela jer na Skupštinu, ka
o
predstavnika rukometnog olimpijca šalje generalnog sekretara Rukometnog saveza Srbije Božidara
Đurkovića, koji ne samo da nije bio olimpijac, već je i reprezentacija za njega bila misaona
imenica!!!
Kao legitimni predstavnik Rukometne zajednice prisutan je bio Svetozar Stanković koji uopšte nije
glasao, gledajući sve vreme kako se ponaša Bora Stanković. Tako je izuzetno ambiciozni Đurković
vešto fingirao ulogu Veselina Vujovića koji je samo nekoliko dana ranije pretio da će u
Interkontinentalu sve u lice reći onima koji rukometaše gledaju samo kao glasačku mašinu.
Na sličan način inkriminisanom događaju prisustvovali su još mnogi koji su se tu pojavili pod razni
m
pritiscima, jer je mafija ranije zaduživala po raznoraznim osnovama. Zamislite kako su bili uplašeni
oni miševi kojima je najveći sportski domet prisustvo Skupštini olimpijskog komiteta, a nedosanja
n
san odlazak na Olimpijske igre. Njima je lako manipulisati, tim pre jer su u verifikacionoj komisiji
sedeli dokazani prevaranti predvođeni Dragoslavom Zekom Božovićem, glavnim kadrovikom odbo
ra za sport Demokratske stranke.
Da mafija ceni poslušne vidi se i po budžetskim sredstvima koja se odvajaju za sport. Tako je
rukomet od početka godine dobio samo dva miliona dinara, dok su drugima hranjeni računi sa 10 do
15 miliona.
Međutim, niko ne reaguje na podatak da je za sport izdvojeno 400 miliona, a da se za najviše 10
posto zna kome su namenjeni. Ostatak odlazi u kanale za pranje para, ispravljanje grešaka
nestašnih, kao što je potez Nebojše Ilića, zaslugom čijeg nerada će kasa grada Beograda biti
olakšana za 300.000 evra, jer nije na vreme odgovorio na ponudu američke kompanije koja je bila
spremna da opremi beogradsku Arenu teleskopskim stolicama. Sada će Italijani iznajmiti tribine, a
taksiranje će platiti građani Beograda. Ali, zato je Nebojša Ilić van zakona, jer može u rođenom
dvorištu svojim džipom da povredi čoveka i za to ne odgovara, kao što se desilo zimus na Banovom
brdu.
Mnogo je još prljavština vezanih za aktuelne sportske vlastodršce, toliko da se u ceo slučaj uključuj
e
i Demokratska stranka Srbije preko svog ubojitog strelca Obrena Joksimovića. Nekadašnji ministar
zdravlja rešio je da ispita kako se pare vrte samo oko ljutih neprijatelja iz DS i rešen je da gurne
ruke u osinje gnezdo, kako mu šef ne bi ostao neobavešten do, verujemo, skorog kraja mandata.
Obrene, srećno i čuvaj se da ne završiš sportsku karijeru kao ministarsku, jer zdravstvena i
sportska mafija imaju mnogo dodirnih tačaka!!!
173 TABLOID, broj 47, 21. ju! 2005.
Ispada da su oni koji su trebali biti sankcionisani nagrađeni. Jer, kako drugačije tumačiti odluku
disciplinskog sudije broj dva, Dragčeta Dimitrijevića da za najnoviju derbi bruku i skandal velikih
razmera Crvena zvezda i Partizan budu kažnjeni gotovo simbolično. Tim sa Marakane će jedan meč
igrati bez publike, a Partizanova kasa će biuti lakša za dvesta hiljada dinara.
To su kazne za smeh, koje kazuju da je u našem fudbalu sve trulo i da nam preti totalni sportski
kolaps. Sve norme su devalvirane, svi odnosi su lažnmi i šićardžijski. I tu nema napretka ni sreće.
Sada sa strepnjom očekujemo kup megdan Zvezde i Partizana, koji je na programu 11. maja. Ako
organizacija novog meča na Marakani bude po starom eto novih nemilih scena, novih bruka i novih
blamaža širih razmera.
Da do svega toga ne bi došlo krajnje je vreme da se preduzmu pravi koraci i prvenstveno se počne
primenjivati Zakon o nasilju. Da se izgrednici i neodgovorni odgovorno kažnjavaju sve bi imalo
druge tokove. Tada bi i derbiji bili u normali. Ali, mi smo poodavno izgubili -
normalnost. I to nam se žestoko obija o glavu. M.R.T.
178 TABLOID, broj 36, 5. maj 2005. Prva liga prava Ijiga Jovan Stanisavljević
Nešto je trulo u fudbalskoj zemlji Srbiji. Prljavi veš koji nagomilavan u poslednjoj deceniji isplivao
je
sa svim svojim fekalijama ove sezone na površinu. Domaća Meridijan Prva liga je definitivno dotak
la
dno. Nameštaju se utakmice, a iz posebnih kuhinja se unapred zna ko će osvojiti šampionat, a ko
ispasti. Potrebno je samo pronaći žrtvene jarce, a onima koji se usude da pričaju odmah zapušiti
usta.
Slobodno se može širom fudbalskih terena Srbije i Crne Gore čuti, da je domaći šampionat FARSA.
Partizan je prvi i crnobeli ništa ne prepuštaju slučaju. Prošle godine Crvena zvezda je uspela da
posle nekoliko g,odina osvoji duplu krunu, što je veoma naljuti1o čelnike Partizana Zarka Zečevića
i Ivana Ćurkovića. Pojačali su se crno-
beli, a svoje prijateljske odnose sa pojedinim klubovima (Zeta,
Hajduk Kula, Budućnost, Obilić, Vojvodina ... ) krunisali su sumnjivim pobedama. Zvezdu nisu
pobedili, ali su već šampioni. Tako su demonstrirali svoju snagu i moć u domaćim okvirima i još
jednom pokazali komšijama ko je gazda u domaćem fudbalu.
Poslednja dešavanja iz Novog Sada, kada je Partizan trijumfovao zahvaljujući autogolu i dva sviran
a
penala izazvala su buru negodovanja kod domaće sportske javnosti. Malo su se i sportski novinari,
poznati po svojoj "hrabrosti" i lojalnosti pojedinim klubovima otrgli iz stereotipa i napisali ponešto
o
mutnim dešavanjima na meču između Vojvodine i Partizana. Brojni naslovi po novinama, koji dovo
de
u pitanje regularnost utakmice izazvali su gnev kod trenera Partizana Vladimira Vermezovića, pa je
ovaj do juče anonimus, zapretio novinarima.
Doslovce je čovek, za koga se sumnja da je sa čelnicima Partizana namestio utakmicu protiv Rome
rekao: -
Niko ne srne da omalovažava rezultate Partizana. To bi svi trebalo da znaju. Ubuduće, kada mi se
budete obraćali da znate. Za prijatelje sam Vermez, za sve ostale čika Crni.
Dobro, neka bude tako. Čika Crni je zapretio, a srpski novinari umesto da ovakav čin osude povukli
su se u svoje ljušture. Glavni i odgovorni urednici srpskih sportskih i političkih novina ostali su ne
mi
na ovakav potez. Pitanje je samo kako bi reagovale engleske, nemačke ili italijanske kolege. Pa,
Nemci su na stub srama stavljali legende poput Rudija Felera, Lotara Mateusa ili, do pre mesec dan
a
trenera Bajerna, Feliksa Magata. Na Ostrvu ser Aleksu Fergusonu, Bobiju Robsonu, Arsenu Venger
u, pa i Zoze Murinju ne pada na
179
pamet da na sebe navuku bes novinara. Slično je i u Italiji, gde Fabio Kapelo, Karlo Anćeloti i Marć
elo
Lipi jako dobro paze kako će se ophoditi sa sedmom silom. U Evropi jako dobro znaju šta znači
kritički pisana reč. Ako se kojim slučajem i posumnja u nameštanje rezultata i tako se dovede
regularnost lige u pitanje, svi jako dobro znaju kakve su sankcije.
Jedino kod nas u zemlji Srbijici loptu može da uzjaše svaki Kurta i Murta. Poslednjih godina u fudb
alu
se okreće ogroman novac i normalno je postalo da se nameštaju rezultati. Pola domaće lige igra po
sistemu "tri za tri", iz čega mogu da se izuzmu jedino velikani Partizan i Crvena zvezda. Sve ostalo
je
za javnog tužioca koji bi sem oglašavanja preko svog zamenika po pojedinim novinama mogao da
uradi i nešto konkretno. Pozivanje, da bi neko trebalo da mu dojavi šta je to neregularno u domaćem
prvenstvu iritira i ljuti još više sve istinske pobornike fudbala. Tribine na našim stadionima su svak
e godine sve praznije i praznije, a kriminal i mešeterastvo u fudbalu je sve veće i veće.
TABLOID, broj 37, 12. maj 2005.
Beogradizacija fudbala
Pored Mađara i Argentinaca, Srbi i Crnogorci definitvno drže rekord u svetu fudbala po broju klubo
va
iz glavnog grada u domaćem šampionatu. Konkeretno, ove godine se u Meridijan prvoj ligi takmiči
čak devet klubova (Partizf.n, Crvena zvezda, OFK Beograd, Zemun, Radnički, Obilić, Zeleznik,
Čukarički, Hajduk Lemić).
Pošto će sigurno ispasti Čukarički i Hajduk sa Liona, jer je tako određeno sa vrha, a možda i Železn
ik
ili Obilić (mada će žrtveni jarac verovatno biti Borac) beogradizacija domaćeg fudbala neće izgubiti
bitku sa ostalim centrima. Naime, Rad je već obezbedio elitni rang, dok centri poput Kragujevca,
Niša, Užica, Pirota, Leskovca, Subotice i Zrenjanina godinama ne mogu da dođu do "elite".
Novi Pazar je posebna priča. Ovom klubu se već nekoliko godina ne dozvoljava da uđe u viši rang.
Iako su navijači kluba militantno nastrojeni i stalno izazivaju incidente, čelnici Novog Pazara postig
li
su dogovor sa FSS da naredne sezone smire svoje pristalice, dok će im fudbalska Srbija omogućiti
ulazak u Prvu ligu. Živi bili, pa videli. 180
Rukometni haos
Tri kluba iz Srbije Vojvodina, Crvena zvezda i Železničar u Njegoševom gradu osećali su se
kao da su u Hrvatskoj. Domaći navijači skandirali su i pevali ustaške pesme pozivajući na
linč sve što je srpsko
Jovan Aleksić Rukometni sport u Srbiji i Crnoj Gori odavno se nalazi u krizi.
Klupski i reprezentativni rezultati odavno su daleko ispod nivoa zemlje koja je nekad bila uzor kako
treba raditi i organizovati klubove. U domaćoj ligi odavno nema vrhunskih igrača, a ono malo
kvalitetnih rukometaša jedva čeka da završi sezonu, kako bi glavom bez obzira otišli u bilo koji
inostrani klub i pobegli iz haosa i beznađa, koji ovde vlada.
Nekoliko godina unazad traju nesporazumi i trvenja između dva republička saveza. Srbi u klin,
Crnogorci u ploču ,a za to vreme rukomet polako, ali sigurno propada. Klubovi nemaju para i jedva
sastavljaju kraj s krajem. Nezadovoljni igrači, kojima klubovi duguju po nekoliko mesečnih plata ne
mogu da razmišljaju o izvršavanju svojih osnovnih obaveza. Pošto su bez para njihov osnovni
zadatak nije kako što bolje odigrati meč već kako preživeti. Nekadašnji šampioni Partizan, Crvena
zvezda i Lovćen umesto borbe za titulu sada više razmišljaju da li će uspeti da ubede svoje igrače d
a treniraju i tako spreče više puta najavljivane štrajkove.
Kompas je odavno izgubljen, pa naš rukometni brod ne zna kud plovi, a trup je prepun rupa, koje se
nikako ne mogu zapušiti. Svaka sezona u poslednjih nekoliko godina završavana je nekom aferom,
koje ni do dan danas nisu razrešene. Prošle godine digla se velika prašina o navodno nameštenom
finalnom meču kupa za žene kada je u Nišu DIN savladao Budućnost. Najavljivane su tada oštre
kazne za sve koji su imali udela u tome, ali sve je ostalo mrtvo slovo na papiru.
Čelnici našeg rukometa iz ko zna kojih razloga nisu imali snage da odrade ovu akciju do kraja.
Misterija je ostala, a slične stvari začinjene incidentima i haosom se nastavljaju.
Tokom uskršnjih praznika na Cetinju je održan finalni turnir kupa SCG za muškarce. Na ovom
takmičenju je bilo svega, ali najmanje rukometne igre. Završnica kupa trebalo je da se igra u Nišu,
ali posle mnogo polemika organizaciju su dobili Cetinjani, a Nišlije umesto prve u borbu za trofej
poslalt omladinski sastav. Tri kluba iz Srbije Vojvodina, Crvena zvezda i Zelezničar u Njegoševom
gradu osećali
181
su se kao da su u Hrvatskoj. Domaći navijači skandirali su i pevali ustaške pesme pozivajući na linč
sve što je srpsko. Mahalo se šahovnicama i ostalim reklamnim rekvizitima susedne države. Finale
između Lovćena i Vojvodine više je ličilo na veče borilačkih veština koje su demonstrirali igači
domaćeg tima.
Utakmica je nebrojeno puta bila prekidana, navijači su ulazili u teren, ali je meč umesto da bude
prekinut nekako priveden kraju. I niko se nije setio ili nije smeo da isprazni tribine. Odavno je
poznato da gostujuće ekipe i sudije na Cetinje idu kao na odstrel, ali dešavanja na finalnom meču
prevazilaze svaku meru. Rukometna organizacija će morati da se oglasi i adekvatno reaguje.
Novosađani su posle prave torture kroz koju su prošli potpuno zasluženo došli do prvog trofeja u
klupskoj istoriji. 182 TABLOID, broj 37, 12. maj 2005. Sport za novi razlaz
Već poduže traje priča i nagadjanje da će doći do razlaza izmedju Srbije i Crne Gore.! dok
nesposobni političari tvrde i osporavaju tu činjenicu na sportskim terenima je sve očitija
netrpeljivost srpskih i crnogorskih klubova.Već nam je preko glave skandala na tlu Crne Gore kada
su u pitanju fudbalske, košarkaške, rukometne i ostale utakmice. Sportske hale i tereni postali su
prava ratišta.
Najsvežiji primer da mnogo toga ne štima na relaciji BeogradPodgorica je minula prvenstvena
utakmica pod Goricom izmedju Budućnosti i Železnika. Najvatreniji navijači podgoričkog tima zva
ni varvari napravili su pravi varvatizam. I više od toga.
Podgorički skandal zove na uzbunu,a mnogi se prave nevešte Tome i sve pokušavaju da zataškaju.
Nastoje zataškati ono što je sada nemoguće zataškati.
Navijači Budućnosti su reprizirali scenografiju iz zagrebačkog Maksimira, zatim splitskog Poljuda,
sarajevskog Koševa ... koji su bili uvertira rascepa nekadašnje Jugoslavije. Ponovo se orilo : Srbe
na vrbe, Srbe na vrbe, zatim ubi, ubi Srbina, cigani, cigani ... I sve to pod do juče bratskim
podgoričkim prostranstvima.
Sinopsisi iz Crne Gore totalno liče na one nekada vidjene u bivšim republikama. Sport je ponovo
najpogodniji za početak novog razlaza, koji očito ponovo režiraju nesposobni političari.
Varvarstovo podgoričkih varvara mnogo kazuje,ali bole demanti fudbalskih zvaničnika,koji veliku
oluju nastoje da prikažu kao lagani vetrić.Dosta je nepotrebnih izmišljotina za tužne i ružne
sportske slike iz Podgorice. Neki čelnici nikako da se otrezne i opasulje. I priznaju realnost.
Lutanje,pre razlaza se nastavlja. Sport je ponovo na velikoj stramputici. M.R.I.
Još jedan večiti derbi je za nama i još jedan trijumf Crvene zvezde nad Partizanom. Da se poštovaoc
i crno-
belih boja ne bi osetili prozvanim samo da ponovimo, oni u poslednjoj deceniji osvajaju trofeje,
dok redovno na terenu dobijaju packe od večitog rivala. Samo da napomenem, derbi od četvrtka 11.
maja nije više srpska institucija.
Ipak, protekli okršaj velikih rivala u polufinalu kupa Srbije i Crne Gore ostaće upamćem po ne
slavnom rekordu, pošto ga je pratilo svega desetak hiljada ljudi, zajedno sa gledaocima, službenim
licima i novinarima. Izgleda su Dragan Stojković i Slobodan Vuksanović zaboravili šta u Evropi zn
ači i
koliko se poštuje "njegovo veličanstvo gledalac". Opšte sranje u srpskom fudbalu dobija na razmeri.
U Beogradu u sredu više policije nego za vreme Slobe, na stadionu 7
Napravili ste lokalnu smejuriju
Trebalo je biti ispred Marakane po završetku utakmice između Crvene zvezde i Partizana i slušati
navijače iz oba tabora kako su doživeli utakmicu. Za naše čitaoce prenosimo mišljenje jednog
fudbalskog fanatika ... -
Eto, najzad su Stojković i Vuksanović uspeli da od fudbalske utakmice koja je smatrana za jedan o
d četiri najveća gradska derbija na svetu, naprave lokalnu smejuriju. Sledeći derbi će biti igran na
nekom poljančetu na Košutnjaku uz prisustvo velikog broja članova porodica prisutnih igrača, ili će
im biti dovoljno i neko balonče za mali fudbal u nekom od gradskih naselja. Gospoda iz FSSCG, pr
e
svega predsednik Stojković mora da zna. NIJE ZVEZDA POBEDILA PARTIZAN, NITI SU CRN
OBELI
ŠAMPlONI. POBEDNIK JE ON, JER UNIŠTAVA NAŠ FUDBAL !!!! Za to se u normalnim zemlj
ama
odgovara, ali mi nismo odavno normalna zemlja. Sada sam bio na derbiju i ko zna kad. Idem kući d
a gledam TV i ovako je na svim kanalima veliki broj utakmica iz Engleske, Španije i Italije. 184
8.000 ljudi, igrači se biju na utakmici ... Nekog treba smeniti u FSSCG i Vladi, pod hitno.
Osnovna i najjača impresija sa polufinalnog kup okršaja večitih jeste upravo mizerna poseta.
Zvezdini navijači, popularne delije bojkotovale su utakmicu, tako da je na Marakani po prvi put u
istoriji doživljen paradoks, da Partizan ima više navijača. Nacionalni fudbalski savez u saradnji sa
resornim ministarstvom sporta sproveo je u delo Zakon o sprečavanju nasilja i nedoličnog ponašanj
a
na sportskim manifestacijama. Dobili smo malo više reda na stadionu, ali smo izgubili publiku. Pa,
zar se zbog gledalaca ne igra fudbal. I ovako je poseta na našim utakmicama više nego jadna, a ako
derbi mečeve između Partizana i Crvene zvezde bude gledalo oko desetak hiljada ljudi, gospoda
Dragan Stojković i Slobodan Vuksanović moraće da snose veliku odgovornost. Na pravom su putu
da proteraju gledaoce sa tribina.
Jadno da jadnije ne može biti. Sta još napisati o dvojici glavonja koji misle da poznaju fudbal.
Nemaju čemu qa se raduju navijači, ni "grobari" tituli, ni "delije" kupu (ako pobede Železnik 24.
maja). Nisu krivi navijači, kako to FSSCG prezentuje javnosti na jedan "mudar" način (poput priča i
bajki za malu decu pred spavanje). Zašto već nije zakon o sprovođenju nasilja na stadionima stupio
na snagu, a ne da predsednik saveza izlazi u javnost sa stavom "polomljena stolica" 60 dana u
zatvoru, pa, bla bla bla, truć. Jedan naš navijač na celu ovu glupost reče:
To vam je isto, kao kad se dva klinca potuku iz komšiluka i onda mama izađe i pošalje jednog u
ćošak, a oni drugi dan nastave po starom, kao da se ništa nije desilo.
Na prilazima najvećem stadionu u Srbiji, popularnoj Marakani nije bilo uobičajenog crvenobelog i
crnobelog dekora, naprotiv sve se plavilo od pripadnika policije i žandarmerije. Vizuelni utisak nije
bio prijatan i vraćao nas je u neke sumorne dane i dešavanja, u vreme Miloševića, kada se sve vrtelo
oko pendreka. Sigurno je lepše brojati golove i promašene šanse od razbijenih glava povređenih
osoba, polomljenih stolica, demoliranih automobila, ali ni prazne tribine i bolumepta policije na i ok
o
stadiona nije rešenje. Za koga onda da igraju Žigić, Pantelić, Janković, Vukčević, Mirković, Ilić ...
Za
policajce sigurno ne. Možda za Stojkovića i Vuksanovića, koji su se širili u Zvezdinoj loži i sigurno
nisu izdvojili novac da kupe kartu. Sta će, oni utakmice gledaju za džabe, oni su visoke ličnosti i
njima je sve dostupno, kada izađu iz svojih blindiranih džipova. Sirotinja treba i mora da plaća karte
, a ove guzonje mogu da gledaju praznu Marakanu za džabaka. E moj brale, Srbija je ovo.
Novinari Tabloida krenuli su tragom krivičnih prijava. U Drugom opštinskom državnom tužilaštvu
u
Beogradu, obavešteni smo da je krivična prijava podneta protiv gospođe Snežane Lakićević Stojači
ć upućena SUPu Beograda Upravi kriminalistričke policije odeljenju za privredni kriminal na
prikupljanje potrebnih obaveštenja. Policija se, povodom zahteva zamenika tužioca nije oglasila.
I druge krivične prijave koje je gospodin Cepter napisao i potpisao i dostavio Drugom opštinskom
državnom tužilaštvu, kao nadležnom za postupanje po službenoj dužnosti, tužioci su uputili policiji
na obradu, i prikupljanje dokaza.
Glagoljivi ministar finansija Dinkić i njegove budžetske inspekcije i finansijska policija nisu našli z
a
shodno da započnu proveravanje "poslovanja" Olimpijskog komiretata Srbije i Crne Gore. Stotine
mi
liona evra koje su u proteklih deset godina opljačkali i poharali banditi kao što su Predrag Manojlov
ić i njegova bratija, ne zanimaju mi
187
nistra Mlađana Dinkića. On otima crno iza nokta prodavcima na buvljim pijacama, ženama koje
prodaju svoj vez i ručno štrikane džempere. Ministar do smrti proganja sitne zanat1ije, otima im
imovinu i ostavlja porodice bez hleba, da bi naplatio desetinu hiljada dinara poreza.
Ovo prokleto pseto, koje će u istoriji ostati kao bestidni lopov i pokrovitelj hiljadi razbojnika koji su
opljačkali Srbiju do gole kože, ne šalje svoje poreznike u ustanove, u kojima sede njegove kolege
sličnih dugih prstiju. On se sa njima dobro razume. Namigne im šeretski i poruči preko posrednika
radite, uzimajte, privatizujte, boli vas kurac, ja sam uz vas. Ja, Mlađan Dinkić, Milosinkino kopile.
Ni Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala MUPa Srbije ni odeljenje za privredni kriminal
Uprave krim policije SUPa Beograda, nisu smogle kuraži da zavire u poslovne knjige Olimpijskog
komiteta. Iz tih knjiga crvi bi izmileli, samo da se otvore. Ali, Jočićevi panduri, na čijem je čelu
generalidiot Miroslav Milošević, imaju preča posla. Oni jure i razbijaju na buljuke prodavce kaseta
i CD diskova, piratskih izdanja. Bože kakav je to veliki uspeh naše policije, kada na vanrednim
konferencijama za štampu prvi čovek gradske policije saopštava kako su koordiniranom akcijom
policijskih snaga uhapsili desetak prodavaca piratskih izdanja CDa i kaseta naših muzičara, i strpali
ih u zatvor. Oterali su u ćorku mašinske inženjere, pravnike, lekare, koji su izgubili posao u
besomučnoj raspodaji imovine Srbije, njenih preduzeća, ustanova, zavoda, fabrika, i koji su, da ne
bi pocrkali od gladi, izašli sa kutijama piratskih diskova, da ih, po nižoj ceni, prodaju svojim, takođ
e osirotelim sugrađanima.
Šta na kraju reći? Banditi i pljačkaši, vlasnici kompanija, i drmatori u velikim ustanovama, pod
punom zaštitom ministra finansija Mlađana Dinkića, do bestijalnosti i do gole kože opljačkaš Srbiju
. Njega i njih u toj nameri može da spreči jedino metak. Dok ne budu razneti u komade, oni se
pljačke neće odreći.
188 TABLOID, broj 52, 25. avgust 2005.
Sportska akademija u Beogradu izdala nekoliko stotina lažnih diploma Državni tužilac radi i čuti
Sportska akademija je, prema nalazima inspektora SUPa, izdala 629 diploma. Na tri smera
za koja je akademija dobila dozvolu za školovanje studenata, diplomu je dobio 241 upisani
"polaznik", ostalih 388 diploma izdato je i pored toga što Sportska akademija nije dobila
dozvolu za ovu vrstu školovanja. Ove diplome su, dakle, nevažeće, ili, prevedeno na običan
jezik, lažne su i falsifikovane
Jovan Karanović Uprava kriminalističke policije Beograda -
odeljenje za privredni kriminal dostavilo je pre dva
meseca krivičnu prijavu protiv Aleksandra i Leona Lukmana, vlasnika Sportske akademije u
Beogradu. Iako su inspektori ovog puta bili revnosni, njihov obiman nalaz zaključan je u fioci
državnog tužioca Drugog opštinskog javnog tužilaštva il Beogradu Snežane Bogdanović.
Tabloid je u više nastavaka pisao da je Sportska akademija u Beogradu rešenjem Ministarstva
prosvete Srbije dobila 4. marta 1996. godine dozvolu "za početak rada i obavljanja delatnosti
dvogodišnjih studija višeg obrazovanja za više trenere sporta na smerovima fudbal, košarka i
rukomet". Rešenje je potpisao tadašnji ministar profesor Dragoslav Mladenović.
Mnogima koji se vrte oko sporta, ili od toga žive, bile su potrebne formalne kvalifikacije, i Sportska
akademija, pored Fakulteta za fizičku kulturu, na kome se moralo regularno studirati i polagati ispi
ti, postala je "fabrika za štancovanje diploma".
Umesto da upisuje studente na tri smera za koja je dobila odobrenje, Sportska akademija u
Beogradu je do 2002. godine upisivala "polaznike" za još 26 smerova!
Kako su ustanovili inspektori SUPa Beograd, Sportska akademija u Beogradu (Deligradska 27) je
do 2002. godine izdala ukupno 629 diploma. Na tri smera za koja je akademija dobila dozvolu za
školovanje studenata, diplomu je dobio 241 upisani "polaznik", ostalih 388 diploma izdato je i pore
d toga što Sportska akademija nije dobila dozvolu za ovu vrstu školovanja. Ove diplome su, dakle,
neva 189 žeće, ili, prevedeno na običan jezik, lažne su i falsifikovane.
Sportsku akademiju, za potrebe "stručnog osposobljavanja sportista bez školskog obrazovanja",
osnovali su 1996. godine Jugoslovenski olimpijski komitet (u njegovo ime potpisao Đorđe Perišić),
Sportsko društvo "Crvena zvezda" (potpisnik Milan Mile Tomić), Jugoslovensko sportsko društvo
"Partizan" (potpis stavio Predrag Manojlović), zatim grad Beograd (potpisnik Dragoljub Milošević)
i građanin Leon Lukman, koji je postavljen za direktora ove akademije, a na toj funkciji ga je
zamenio njegov sin Aleksandar.
Diplomu više stručne spreme polaznici su sticali slušajući predavanja upravo ovih ljudi koji se
pojavljuju i kao osnivači i predavači.
Zažmuriš i deca su sita
Iza spisa krivične prijave koja je u fioci tužioca Snežane Milanović nalazi se i rešenje koje su
inspektori kriminalističke policije pribavili po službenoj dužnosti i priložili tužiocu.
Dakle, lažne diplome, finansijski prekršaji i pljačke za tužioca Snežanu Bogdanović nemaju značaja
. Svoju već odraslu decu tužilac hrani tako što žmuri na oba oka i legalizuje kriminal.. 190
Doskorašnji gradski sekretar za sport Jovan Šurbatović, kao gradski sekretar za sport
Skupštine grada Beograda, pokušao je da utvrdi šta se sve na akademiji i oko nje radi, ali ga
je ućutkao uticajni član, kasnije njegov naslednik Nebojša Ilić.
Nalaz uprave kriminalističke policije o teškim zloupotrebama, osim oko izdavanja lažnih
diploma, ali i finansijskim malverzacijama, dostavljen je zamenici Drugog opštinskog javnog
tužioca u Beogradu Snežani Milanović.
Glavni urednik Tabloida interesovao se za sudbinu krivične prijave, ali ga je gospođa
Milanović uveravala da je "predmet na kucanju, u daktilobirou".
Bili smo uporni, i 11. novembra pomoćnik glavnog urednika po 192
setio jetužioca Snežanu Bogdanović, kojoj smo se pismeno obratili 17. oktobra, pozivajući se
na Zakon o dostupnosti informacija od javnog značaja. Gospođa Bogdanović obavestila je
našeg urednika da je tužilaštvo 10. oktobra tražilo od Ministarstva prosvete i sporta da ga
obavesti o rešenju koje je izdato Sportskoj akademiji za rad. Ministar Vuksanović ni za mesec
dana nije odgovorio. A i neće.
Tabloid objavljuje, ekskluzivno, imena onih koji su stekli lažne diplome višeg trenera. Sve
ostalo ostavljamo sudu javnosti. Svesni smo da vlada Vojislava Koštunice na zastrašujući
način štiti mafiju, lopove, falsifikatore, pljačkaše .... Verujemo da će u dogledno vreme otići
zajedno sa njima, tamo gde im je mesto. 193 TABLOID, broj 64, 17. novembar 2005.
Kad javni tužilac nema obraza
S.Trošić
Kako objašnjavate činjenicu da je dnevni lis( "Kurir" demantovao neke vaše navode u vezi kriminal
nih radnji Žarka Zečevića posle godinu dana? -
Nisam očekivao da će me za izjavu zvati iz redakcije "Tabloida".
Ja vas smatram, i doživljavam, kao ozbiljan list. Pre sam očekivao da me za izjavu povodom sramn
og čina
"Kurira" i još besramnije izjave Žarka Zečevića zove humoristički list "Jež". Njima bih sve lepo obj
asmo. Šta biste im objasnili? Ježu ili Tabloidu? Tabloidu. -
Pa, da se od bruke i sramote srpskog novinarstva, nesrećnog Đoke Kesića može svašta očekivati. P
a i to
da se pomiri sa Zečevićem i da mu se izvini za neke moje izjave koje su oni sami od mene tražili. D
akle
nisam se ja nudio za intervju, oni su mene danima besomučno jurili, a ja nisam imao ništa protiv da
javnosti saopštim istinu o gospodinu Žarku Zečeviću, po mom skromnom saznanju, prvom mafijašu
ne v samo srpskocrnogorskog fudbala, već i dragog prijatelja Legije.
Ne znam samo šta je "Kuriru" i
Žarku Zečeviću trebalo da prođe godinu dana, pa da se onda organizuju i
sačine taj sramni demanti. Ja sam naivno verovao da Kesić i njegov novi prijatelj Zečević imaju bol
ji
refleks. Ali, ostavimo g. Kesića njegovom moralu i profesionalnoj etici i vratimo se, ipak, glavnom
junaku
ove naše priče Žarku Zečeviću, generalnom sekretaru FK Partizan. Meni se od pomenutog gospodin
a po
drugi put događa sličan demanti. Prvi put je to bilo kada sam objavio ispovest Nebojše Vučićevića, t
ada igrača
Žarko Zečević je najbolji učenik Milorada Lukovića Legije Zečević je ovoj državi ukrao 60 miliona
evra i sada nam se svima cereka u lice
Ispitati ulogu Žarka Zečevića oko ubistva Branka Bulatovića 200
Partizana a sada trenera Radničkog Jugopetrol, da su ga Zečević i Ćurković mučki pokrali prilikom
njegovog prelaksa u francuski Mec.
Posle dve godine od te ispovesti, Vučićević je, sticajem svakakvih okolnosti, morao da se vrati u
Partizan, a Zečević i Ćurković su od njega iznudili, kao kompenzaciju, izjavu da ga novinar tj. moja
malenkost, pre dve godine nije dobro razumeo. To su slali svim beogradskim listovima pod kontrol
om Partizana, iako u njima, naravno, nije ni objavljen tekst koji gospoda iz Partizana "demantuju".
Vi očigledno, sa Žarkom Zečevićem dugo vodite neki "profesionalni rat"? -
Nikakav ja rat sa Zečevićem ne vodim. On i ne pripada fudbalskom miljeu već kriminalnom, a ja s
am
sportski novinar. Baš nedavno sam pisao kako su on i Legija nosili pare da otkupe Miliju Babovića,
tadašnjeg vlasnika Verano Motorsa. To se nije svidelo gospodinu sekretaru, pa je odmah dotrčao u
"Politiku" da se žali na mene, ali mu to nije mnogo pomoglo. Čak je ispalo kontraproduktivno. Jer lj
udi
su videli da ga je dopratilo pet gorila i da čuvaju tog čestitog "fudbalskog radnika" i velikog pajtosa
beogradskih kriminalaca. Zečević je odmah posle 5. oktobra od Mirka Marjanovića pretrčao u zaštit
u
pojedinih funkcionera te nesrećne Zoranove Demokratske stranke. Ne bi me čudilo da je sada Zečev
ić u DSS-
u, jer ovo što se o njemu piše trebalo bi da bude predmet interesovanja tužioca za organizovani
kriminal, a ne mene kao sportskog novmara. Vi Zečevića sumnjičite za proneveru miliona evra? -
Ma ne sumnjičim ga ja i ne bih prljao ruke na tu spodobu, ali kada me neko pita o pomenutom
gospodinu nemam razloga da prećutim istinu o njemu. Zašto bih ja kao sportski novinar retuširao
nečiju biografiju? A biografiju Žarka Zečevića ne bi mogao da retušira ni sam Pikaso da je nekim č
udom živ. On je jedan od najbogatojih Srba, iako je u Partizan došao u prljavim i pocepanim
Ko štiti Zečevića -
Nema čoveka koji voli fudbal u Srbiji da ne postavi pitanje ko to, u stvari, štiti Žarka Zečevića. Po
nekom mom saznanju on je odavno zavrbovan za Državnu bezbednost i revnosno im otkucava sve š
to se događa u fudbalsko-
kriminalnom miljeu, da bi on mogao mirno da "radi". Nedavno su ga neki ljudi
spasili sigurne smrti, jer je čuvenom JociAmsterdamu ostao dužan neke pare, odnosno umešao mu s
e u poslove oko droge ističe Simić. 202
Predsednik ASS Milan Spasojević ugradio atletiku u svoje kuće, a generalni sekretar AZSCG Ivica
Matijević potrošio novac na ljubavnice
205
vali su obavezno avionom, dok su se sportisti patili u dugim autobuskim vožnjama u Grčku, Tursku
i
druge države. Naravno, da bi ljubavnicima sve ostalo u najlepšem sećanju. Ko će još da brine o mla
dim takmičarima koji su ionako prepušteni sami sebi i atletskoj nemaštini.
Eto gde su i koliko su duboki koreni zloupotreba u našem sportu, ovoga puta u atletici, a ima ih
napretek i u drugim sportovima. Sve se zna i svi ćute. Ćute oni koji bi morali da reaguju pre svih
organi za borbu protiv zloupotrebe položaja, protiv korupcije, utaje, prevare ...
Ali svemu dođe kraj pa će i grobarima naše atletike i njihovim saučesnicima. 206
TABLOID, broj 51, 18. avgust 2005.
Novinari Tabloida istražili višegodišnje pljačke u Olimpijskom komitetu SCG
207 Kao nadležno i odgovorna lice za finansijsko poslovanje do 24. marta 2001. godine bio je g.
Đorđe Perišić, generalni sekretar olimpijskog komiteta, koga je na tom mestu nasledio g.
Predrag Manojlović, a koji i dalje obavlja ovu značajnu dužnost. Pored dva genseka sve
vreme je kao ovlašćen za zastupanje i predstavljanje Olimpijskog komiteta sa pravom potpisa
bio i njegov predsednik Dragan Kićanović.
Novinari Tabloida uspeli su da dođu do podataka da je od 1999. do kraja 2002. godine na
dinarski žiro račun olimpijskog komiteta uplaćeno oko 140 miliona dinara.
Interesantno je napomenuti da su od ove značajne brojke, iz budžeta tadašnjeg Saveznog
ministarstva za sport za period od avgusta 1999. do kraja 2000. godine na račun olimpijskog
komiteta uplaćena sredstva u iznosu od 7,5 miliona dinara, dok je republičko ministarstvo
prosvete i sporta za isti period platilo skoro 21 milion dinara.
Ostali prihodi olimpijskog komiteta SCG (bivšeg Jugoslovenskog Olimpijskog komiteta) od
donatora i sponzora u ovom periodu iznosila su 70 miliona dinara, a od prodaje deviza
Olimpijski komitet je na dinarski račun stavio 18.380.417 dinara. U istom periodu banke su
odobrile kratkoročne kredite od 9 miliona dinara. Od navodnih kompenzacija, uplaćeno je i
12.459.000 dinara.
208
Poslednjeg dana 2002. godine, na računu OK SCG ostalo je neutrošenih para samo 1.517.000
dinara.
Do zaključenja ovog broja, novinari Tabloida nisu uspeli da uđu u trag deviznom poslovanju
olimpijskog komiteta, ali nam naši insajderi, za razliku od nadležnih državnih organa, intenzivno
pomažu da razotkrijemo monstruozne pljačke nekolicine mafijaša okupljenih oko Đorđa Perišića,
Predraga Manojlovića, Ivana Ćurkovića, Žarka Zečevića i još nekoliko bandita.
Napominjemo da je 9 miliona kratkoročnog kredita OK SCG odobrila u avgustu 2001. godine Cept
er banka.
Veoma je interesantno kako su donatori na račun olimpijskog komiteta uplaćivali pozamašne svote,
i kako su ih funkcioneri ove nevladine organizacije munjevito prebacivali na nepostojeće firme, i
tako ih stavljali, nekažnjeno, u svoje džepove. Ipak, pođimo redom.
Beogradsko preduzeće "Tetra pak Produkcion" u period od oktobra 1999. do 24. marta 2003. godine
uplatilo je na ime donacije na račun olimpijskog komiteta 46 miliona i 200 hiljada dinara. "Narodn
a lutrija" iz Beograda je sa svog računa 408066017565085 od oktobra 1999. do jula 2000. godine
poklonila 700 hiljada dinara, a "Hipol" iz Odžaka u istom periodu dao je 820 hiljada. "Dipos" je u
2000. godini poklonio olimpijcirna ukupno 5 miliona dinara, a "Kulska banka" 3.790.000 dinara.
Beogradski "CT Computers" je sa svog na račun olimpijskog komiteta u 2000. godini uplatio
1.553.000 dinara, a Vršački "Hemofarm" priložio je sa svog žiro računa broj 4680060162848 na
račun OK SCG iznos od 3.363.000 dinara. I Javno preduzeće "Srbija JP PTT Saobraćaj" dalo je u
2000. godini 1.850.000 dinara. I apatinska pivara je u decembru 1999 godine, u dva maha, uplatila
iznos od 670.000 dinara.
Samo sedmi deo prispelog novca od 139 miliona dinara u periodu od 1999. do kraja 2002. godine
prosleđen je sportskim savezima
Veliki donator
Veliki donator olimpijaca preduzeće "Tetra pak Produkcion" platilo je 13. januara 2000. godine
donaciju od 3.760.000 dinara, a sredstva su sutradan preneta i to 2.400.000 dinara preduzeću
"Vestan" iz Beograda, preduzeće "Zas Company" dobilo je "samo" 352.000 dinara, a firma "King
Software'" 875 hiljada dinara.
Istraživači Tabloida u registrima tadašnje Narodne banke Jugoslavije i Trgovinskog suda u Beograd
u nisu pronašli evidentirana preduzeća "Vestan" i "Zas Company" iz Beograda, a ne nalaze se u
telefonskim imenicima.
209
i asocijacijama (ukupno 19.987.000 dinara). Ostatak su budžovani iz uprave olimpijskog komiteta
trošili i šakom i kapom za svoje potrebe. U ovom periodu u kešu sa računa podignuto je čak 14
miliona i 300 hiljada dinara, na ime dnevnica, reprezentacije i poklona za rukovodstvo OK SCG. Ev
o
kako su čelnici ove organizacije otimali pare pristigle na račun komiteta. Verujemo da će se istražni
organi postideti što se pokrivaju ušima, i radi autentičnosti, navešćemo precizno kako su vršene
transakcije i pljačkanje od strane gospode Đorđa Perišića, Predraga Manojlovića i njihovih
pokrovitelja. Uplaćena sredstva beogradskog preduzeća "Tetra pak Produkcion" u iznosu od
1.600.000 dinara po izvodu 185 od 16. oktobra 1999. godine, preneta su narednog dana na račun
preduzeća "Lav Coop" iz Novog Sada u iznos od 1.488.000 dinara, s pozivom na brojeve 168, 173,
175, 214, 180!
Novinari Tabloida ustanovili su da je preduzeće "Lav Coop" ugašeno 1. marta 2003. godine. Skoro
sve firme kojima su prebacivane pare, ili su bile fiktivne, ili su odmah ugašene. Tako su i sredstva
dobijena od "Tetra pak Produkcion" u iznosu od 2 miliona i 300 hiljada evidentirana izvodom 199 o
d
16. novembra iste godine preduzećima: "Gemu" iz Beograda u iznosu od 399 hiljada, s pozivom na
broj 131, preduzeće "Moide Trade" dobilo je 220.500 s pozivom na profakturu broj 75, preduzeće
"Klaker" iz Surčina dobilo je 940.000 dinara, "Remingu'" iz Beograda uplaćeno je 800 hiljada dinar
a. Sve ove uplate izvršene su 17. novembra, dan po uplati donacije "Tetra pak Produkcion" .
Novinari Tabloida otkrili su da preduzeća "Grem", i "Moide Trade" više ne postoje ugašena su!
Uvek kada bi dobili donaciju, čelnici nacionalnog olimpijskog komiteta požurili bi da pare prebace
na
račun firmi sa kojih su kasnije, verujemo, uzimali najveći deo kolača. Umesto da pare prosleđuju
sporstkim savezima i asocijacijama, gospoda Perišić , Manojlović i njhovi zaštitnici, nemilice su ih
trošila.
Treba napomenuti, da je u periodu uplate sredstava, jedna nemačka marka vredela 30 dinara, i
kada se tadašnji dinari konvertuju, reč je o ogromnim deviznim parama. Tako je i donacija "Kulske
bankell" u iznosu od 718.000 dinara koja je uplaćena 19. novembra 1999. godine tri dana kasnije
preneta na račun preduzeća "Pop Export'" u iznosu od 785.000 dinara. Pogađate preduzeće "Pop
Export" je ugašeno.
Idemo dalje, tragom dokumenata naših saradnika iz OK SCG. "Kulska banka" uplatila je 23.
novembra te godine i donaciju od 900 hiljada dinara, a dan kasnije preduzeća "Moide trade" i
"Grem" dobijaju na svoj račun po 250 hiljada, a preduzeće Pop export'" iznos od 364.000 dinara!
Preduzeća su ugašena.
Isti je slučaj i sa donacijom "Tetra pak Produkcion" koja su uplaćena 7. decembra 1999. godine u
iznosu od 3.900.000 dinara, a sa 210
računa oliimpijskog komiteta sutradan prebačena u iznosu od 3.627.00 dinara beogradskom
preduzeću "Vaskom" . Pare apatinske pivare (670.000 dinara) uplaćene 14. decembra te godine,
sutradan su plaćena preduzeću "Cekin" iz beograda u visini od 621.000 dinara!
U sledećem broju objavićemo i ostala imena fantomskih firmi i preduzeća koja nisu u registrirna, ili
su posle velikih doznaka od olimpijskog komiteta ugašena, nakon što su čelnici nacionalnog komi
teta oprali pare i stavili ih u svoj džep.
Da smo pravna država, nadležne službe ministarstva unutrašnjih poslova i ministarstva finansija
(poreska služba, finansijska policija i budžetska inspekcija) u kratkom roku ušli bi u trag
pljačkašima iz Olimpijskog komiteta Srbije i Crne Gore, i priveli istražnom, sudiji pljačk51še poput
Đorđa Perišića, Predraga Manojlovića, Ivana Ćurkovića, Žarka Zečevića.
Novinari Tabloida ustupiće policiji i tužilaštvu sve dokaze, a pozivamo i nesrećnog ministra prosvet
e i sporta g. Slobodana Vuksanovića da dođe sebi, i shvati da podržava jednu opasnu grupu ljudi
sportskih mafijaša koji su od sportskih saveza i sportista oteli pare koje im pripadaju. Pitamo se da
li će i predvodnik legalizma u Srbiji da se prene iz stanja hronične neobaveštenosti i da li će pre
duzeti nešto protiv razbojništva i kriminala u sportu. Nastavak u sledećem broju.
211 TABLOID, broj 53, 1. septembar 2005. Dejan Nikolić -
tobdžija ili furundžija, stručnjak sa lažnom diplomom
Ko je ovde lud?
Bata Jaje Đorđević nije mogao da vrati Maraton u privatne ruke Predraga Manojlovića i Dejana
Nikolića bez direktnog mešanja državnog vrha. U celu priču uvučen je poznati sportski radnik Boris
Tadić koji je izdao direktivu gradonačelniku Nenadu Bogdanoviću šta mu valja činiti. Van Zakono
m propisane procedure manifestacija je predata DOO Beogradski maraton. Bez konkursa i tendera,
Bogdanović sklapa petogodišnji ugovor sa pomenutim privatnim preduzećem, čime najgrublje krši
Zakon o javnim nabavkama (koji reguliše i pitanje usluga). Firma Beogradski maraton nije ispunila
uslove o likvidnosti neophodnoj pri poslovanju sa Skupštinom grada.
Bitan je i podatak da je 2001. godine, usled nedomaćinskog poslovanja, firma Beogradski maraton
otišla u stečaj, a grad Beograd preuzeo brigu o trci. Tada je Bratislav Đorđević stupio na scenu i
preuzeo firmu pod stečajem. Svog sina je postavio za direktora Upravnog odbora, a Dejana Nikolić
a, koji je firmu i odveo u stečaj) za rukovodioca sportskog dela.
Budžet maratona je dobro čuvana tajna. A govorimo o javnoj manifestaciji??? Zanimljivo je i
potpisivanje sponzorskog ugovora sa Delta sportom na čijem čelu se nalazio Milan Spasojević, koji
je već sledećeg dana smenjen sa funkcije. Zanima nas ko će biti odgovoran ako firma ponovo
propadne? Nikolić, Đorđević, Tadić ili Bogdanović?
213
atletske legende kao što su Olga Acić i dr. Dane Korica. Njih dvoje su se zalagali da Beogradski
maraton bude ono što u celom svetu jeste deo atletskog sporta. Međutim, tu su se zajebali.
Nagazili su na rep ljutu zmiju.
Gospođa Radmila Hrustanović , tada na mestu prvog čoveka grada Beograda, vratila je maraton
svom gradu. Postavlja se pitanje kako je Beograd zlatnu koku ponovo vratio u ruke bestijalnim plja
čkašima.
Lako. Potrebno je bilo da se pojavi Bratislav Đorđević i instrumentalizuje svog sina Aleksandra.
Inače, ovaj "poznati" stručnjak u poslednje vreme je bio prisutan u javnosti kao član fantomskog
ilegalnog društva koje je nazvano Savet za razvoj sporta. Ono je imalo samo jedan zadatak da
napiše tekst novog Zakona o sportu koji bi omogućio kontrolisanu pljačku sportske imovine Srbije.
Dakle, Bata Jaje koristeći se imenom daleko poznatijeg sina uspeva da u naručje Predraga
Manojlovića vrati DOO Beogradski maraton, kojeg se i sam osnivač Sportsko društvo Partizan
odreklo. U celoj ujdurmi veliku, najprljaviju ulogu odigrao je verni učenik Đunićev Nebojša Ilić koj
i je iz mrtvih vratio Dejana Nikolića.
A gde se, gore pomenuti, krio u međuvremenu. Stručnjaku sa falsifikovanom diplomom Sportske
akademije udomljenje su našli Ivica Matijević i Milan Spasojević. Nikolić je radio kao selektor repr
e
zentacije, a kapaciteti su bili toliki da je morao da angažuje i trojicu pomoćnika koji su, zahvaljujući
Spasojeviću, finansirani iz srpskog budžeta. Nekada je ovaj posao radio jedan čovek, u onoj državi
koja je još i imala atletiku, i to volonterski.
Na nedavno održanom Svetskom atletskom prvenstvu u Helsinkiju boravio je i Dejan Nikolić, ali ne
da bi bio od koristi takmičarima već da bi se video sa svojim dečkom (ili devojčicom) Kentom An
dersenom sa kojim godinama deli sve od para koje krade do toplih, nežnih dodira. Neka, neka se
ljudi vole i maze, ali dosta je srpska atletika jebana u mozak poslednjih godina. I to bez zaštitnih
sredstava. Naravno, u Helsinkiju nije bilo mesta za Danila Krtinića (trener Dragane Tomašević), ali
je
na severu Evrope guzice šetalo sedam funkcionera, među kojima i Nikola Tomasović koji se svim s
i lama trudio da u našu atletiku dovede još nekog narkodilera iz bivše Istočne Nemačke.
Takva je, crna, naša atletska stvarnost. Od lopova i pedera više ne može da se živi. Ostaje da se u
ruke uzme motka i po dupetu. Problem je što i u tom slučaju Dejanu Nikoliću i ostalima može da
bude lepo. Obrni, okreni dupe je pozadi.
214
TABLOID, broj 53, 1. septembar 2005.
Novinari Tabloida istražili višegodišnje pljačke u Olimpijskom komitetu SeG (2)
Istraga u Švedskoj
Naš dopisnik iz Švedske Dušan Lazarević uputio je molbu direkciji "Tetra Paka" u Stokholmu da m
u
saopšte da li je beogradsko predstavništvo, koje je u periodu od 1999. do 2002. godine uplatilo na
račun Olimpijskog komiteta Srbije i Crne Gore više od 46 miliona dinara, odnosno milion i 90 hilja
da evra, učestvovalo u podeli plena sa čelnicima ovog saveza.
Našem dopisniku u menadžentu "Tetra Paka" u Stokholmu potvrdili su da će sprovesti temeljnu
istragu, i utvrditi da li su u beogradskom predstavništvu ove kompanije uprljali prste.
217
smo izneli, gospoda Đorđe Perišić, Nenad Manojlović, Ivan Ćurković, Dragan Kićanović i druga
"odgovorna službena" lica, moći će i dalje spokojno da grickaju opljačkane pare. Ministarstvo
unutrašnjih poslova neće se oglasiti, a od ministra finansija Mlađana Dinkića se to, takođe, ne može
očekivati. Vrana vrani neće oči da izvadi.
Istraživači Tabloida nemaju ovlašćenja da navedenu gospodu privedu istražnom sudiji. Sav prikuplj
eni materijal, iapk, dostavićeno nadležnim državnim organima, a za svaki slučaj, i međunarodnim
organizacijama, koje ovih dana, pod oznakom alarmantno, ispituju korupciju u Srbiji, po kojoj je na
ša država danas na prvom mestu u svetu.
Voleli bismo da se oglase i sportski savezi, kojima su bile i namenjene pare iz budžeta i donacija, ali
su ih čelnici nacionalnog komiteta na bestijalan način pokrali.
219 TABLOID, broj 54, 8. septembar 2005.
4.2. Razbojništva i otimačine
U prethodnom poglavlju smo pokušali da vas upoznamo sa samo nekim od metoda otimanja državn
ih
sredstava, odnosno naših para kojima bi jedna država trebala odgovorno u naše ime da raspolaže. Z
a
navedene metode je karakteristično da se pokušava održati privid zakonitosti u poslovanju. U ovom
poglavlju ćemo vas upoznati sa klasičnim kršenjem zakona i izvornim lopovlucima, razbojništvima
i otimačinama.
Čak i prostitutke imaju više prava kod svojih makroa od prava sportista kod svojih gospodara čelni
ka
sportske mafije. Sportisti od svojih transfera ne znaju ni za koliko su prodati, samo znaju koliko je
iznosio sitniš koji im je dat. Za razliku od prostitutki koje imaju jednog makroa, sportisti imaju po p
ravilu
najmanje dva. Gazdu i najmanje jednog posrednika koji učestvuje u podeli para. Jedini koji ne učest
vuje
u podeli, to je sportista, što je i normalno. Kada ste čuli da je govedo na stočnoj pijaci dobilo svoj d
eo.
Dovoljno mu je da ima gde da spava i da ima šta da jede. Sve ostalo, automobil, sponzoruše, stanov
i,
odela, sve je to mamac za naivne, kao i lepši život koji se obećava siromašnim devojkama iz Molda
vije, Srbije i drugih tranzicionih sredina.
Ima mnogo sličnosti izmedju sudbine mladih sportista i devojaka koji upadaju u vrtlog trgovine ljud
ima.
Pravilo je da i jedni i drugi najmanje zaradjuju kada najviše vrede, da jako kratko traju i po praviliu
na kraju nemaju ništa, pa čak ni lepe uspomene.
Novac koji dolazi iz inostranstva nestaje u našoj zemlji i na druge čarobne načine. Ne samo u
posredovanju prema sportistima kojima je namenjen. Bogatstvo rešenja koje koriste naši mafijaški
bosovi je ogromno. Tako novac kojim inostrane sportske ekipe plaćaju svoje troškove u našoj zemlj
i, u
gotovinskim transferima završavaju u džepovima funkcionera pojedinih sportskih saveza. A šta sa n
e plaćenim računima? Pa oni se pokrivaju budžetskim sredstvima preko računa saveza.
Možda padate u zamku verujući da je sve to moguće da se desi u nekim minornim, sporednim, mali
m
sportovima. Grešite. Da samo vidite razmere i primitivizam otimačine i pljačke u elitnom sportu ka
kav je
tenis. Ovde na očigled celokupne javnosti razbojnici preoravaju teniske terene u centru grada i podi
žu
hacijende. Za to vreme Vlada juri ulične prodavce za neizdate fiskalne račune na iznose manje od je
dnog Eura. 220
Novi prilozi za biografiju sportske mafije u Partizanu Pakt Cucane sa Tasmanijskim đavolom
Kriminalni opus Dušana Grujića Cucane je impozantan, najuren je iz Teniskog saveza
ostavljajući dugove za sobom, ali se u Partizanu još pomalo drži praveći štetu sportu
Jovan Karanović
Ugledni beogradski neimar i sportski radnik Dušan Grujić Cucana već petnaest dana šikanira, privo
di i
saslušava zaposlene u teniskom klubu Partizan, u kome je predsednik, zbog tekstova u Tabloidu.
Poziva se na jake veze u sudstvu, policiji, vrhovima vlasti, izgubio je zdrav razum i preti da će
insajdera iz svog okruženja staviti na velike muke i vešala.
Mali i siroti ljudi u Partizanovom jatu potpuno su nezaštićeni od bahatog ponašanja predsednika
teniskog kluba Dušana Grujića. Mnogi su bili primorani da napuste teniski klub, a drugi razmišljaju
da
to učine ovih dana. Na poslednjoj skupštini kluba troje zaposlenih imalo je kuraži da se uzdrži od
glasanja i pored temeljne pripreme koja se sastojala i u dovođenju batinaša koje je predvodio čuveni
ultimat fajt borac, moderni gladijator, Tasmanijski đavo.
Skandali i finansijske malverzacije predsednika teniskog kluba Partizan, Dušana Grujića Cucane, sv
e
više rastu i ovaj humani sportski radnik, kako se predstavlja, uspeo je do sada da prevari veliki broj
ljudi. Među njima su mnoga imena iz sveta sporta, biznisa, bankarstva, o čemu govore i sudski spor
ovi koje su prevareni pokrenuli protiv njega.
Kriminalni opus Dušana Grujića je pozamašan pa su zbog toga i moguće nepreciznosti, kao što je s
por
sa Milanom Mandarićem, stopostotnim vlasnikom engleskog kluba Portsmut. Bogati Srbin je davao
i šakom i kapom za potrebe sportista, ali novac nije uvek stizao na ruke tenisera, kome je i
najpotrebniji. Mandarić je pristojan gospodin sa svetskim manirima i zbog toga nije tužio Grujića, s
a
kojim zapravo i nije ulazio u poslovne arnažmane. Sve što je davao, mislio je da radi u korist sporta
i za dobro Partizana. 221
Cucanu je zapravo tužio i dobio spor Mandarićev sestrić Ranko Lončar zbog duga od 775.000 dolar
a, a
ne 335.000 evra, kao što smo napisali u pretprošlom broju Tabloida. Grujićev kriminalni dosije je
pozamašan, pa su zbog toga i moguće ovakve nepreciznosti.
Gospodin Lončar već pet godina pokušava da dođe do svog novca, u međuvremenu se Grujićev dug
sa sudskim troškovima popeo na milion evra, ali je to nemoguće, jer je Grujić, protivzakonito, istu
palatu na Dedinju sa prostranim placem dva puta založio na ime pozajmica i dugova Lončaru i
poznatom bankaru Đorđu Nicoviću. Tek kada je Nicović povratio dug (kako, Grujić lično zna), Lon
čar je stekao založno pravo da Grujićevu vilu da na doboš i bar delimično namiri štetu. Grujićevi
finansijski marifetluci nisu vezani samo za TK Partizan, gde je prvo počeo da uzima. Prvi mali i
uspešan finansijski zahvat Grujić je obavio radeći monografiju o klubu. Potrošio je, kažu zaposleni,
10.000 maraka za knjigu koja nikada nije ugledala svetlost dana i od tada, prošavši nekažnjeno,
Cucana ne vadi ruke iz džepova sportista. Toliko se osilio da čak i mizerne stipendije tenisera
završavaju u njegovom džepu. Grujić to ne radi često, sačeka da se nagomila 80 stipendija, pa ih
uzme sve odjednom. Grujiću je i klupski restoran
225
ka Ćurkovića. Za prelazak u ovaj klub sa Vokrijem je načinjen sporazum po kome je bio obavezan d
a Partizanu isplati 50.000 američkih dolara. S obzirom na ovako malu sumu, u istom sporazumu je
odmah određena obaveza da Vokri prilikom prelaska u novi klub (posle FK Nim) isplati Partizanu j
oš
120.000 USD. Treba napomenuti da je Vokri spadao u "poslušne" igrače (sabotaža utakmice Partiza
n
Roma), pa mu se kod obeštećenja "progledalo kroz prste". Tu, opet, dolazi do izražaja Zečevićeva
"sposobnost ubeđivanja" članova Izvršnog odbora kluba, kao i njegova naklonost prema poslušnim
igračima. Iz Nima Vokri odlazi u turski Fenerbakče. Sposobnost i uigranost tima Zečević-
Ćurković dolazi do
punog izražaja tek u ovom poslu. Kreativnost, lucidnost i apsolutna samostalnost generalnog sekret
ara u sklanjanju novca očituje se u ugovorima, koje čak i svojeručno piše, ne zavodi, ali overava i
naplaćuje. Shodno zaključenom ugovoru, ukupne obaveze Vokrija i FK Fenerbakče prema Partizan
u
iznose 375.000 dolara (100.000 od Vokrija i 275.000 od FK Fenerbakče). Od tog iznosa, pouzdano s
e
zna da je samo 50.000 dolara ušlo u kasu Partizana. S obzirom da ugovori iz ovog posla nisu prikaz
ani
u računovodstvu Partizana, kao i da nisu overeni u FSI, osnovano se može sumnjati da je iznos od
325.000 dolara mimoišao kasu Partizana i završio na nekom od inostranih privatnih računa u Ženevi
ili Luksemburgu. 226 TABLOID, broj 26, 10. mart 2005.
Crna trojka Partizana pakuje kofere i uzima još neko milionče, da im se nađe
Ekipa koja je u ruskom prvenstvu zauzela 11. mesto kupuje od drugog srpskog kluba najboljeg, ili
najperspektivnijeg, fudbalera?!? Ova vest bi, u neko normalno vreme, bila pošalica za 1. april, neki
novogodišnji skeč, skrivena kamera ... Sada je, na našu veliku žalost, tačna. Ceo transfer pripreman
je dugo, držan je u strogoj tajnosti, sve dok "naivni" Rusi nisu celu stvar obelodanili na svom intern
et sajtu. Toliko o poštovanju poslovnih partnera. Zečević je želeo da prolongira saopštavanje vesti
svojim vernim "grobarima", ali ...
Kako rekoše Rusi, za četvorogodišnji ugovor Simon Vukčević će dobiti 500.000 evra, a Partizan tri
i
po miliona. Naravno, Vukčevića niko ništa nije pitao. On je, onako skromno i skrušeno, rekao da je
zadovoljan i da će Saturn sa njim jurišati na treće mesto u ruskom prvenstvu!?!
Onih 3,5 miliona evra obeštećenja koji sleduju klubu nekako će već između sebe podeliti Zečević i
Ćurković, a možda i Bjeković dobije za sladoled, ali tek na leto, da se sada ne bi prehladio.
Neupućeni bi rekli, pa dobro, klub mora od nečega da živi, ali ...
Tom klubu svojevremeno se pružala prilika da za duplo veće pare unovči mladog fudbalera. Ali nije
. Samo pola godine ranije za Vuk
227
čevića je nuđeno osam miliona evra, ali je ta ponuda glatko odbijena. Zašto onda samo polusezonu
kasnije Partizan pristaje na uslove tamo nekog Saturna ?
Prvi odgovor je da crna trojka želi da uzme koliko bilo para pre nego što bude najurena. Njima,
pokazali su to mnogo puta do sada, nije stalo ni do crnobelih, ni do srpskog fudbala.
Jer Simon Vukčević vrlo lako može da se "izgubi" na proleće, a od toga bi štetu imale dve
reprezentacije. Mlada i seniorska. Pa, nije valjda Vukčević igrajući za nacionalni tim ove jeseni obo
rio
svoju cenu. Pre će biti da Zeka leži u nekoj nepreglednoj i nedodirljivoj šumi. Zna se da su Rusi gla
vni
majstori za sklapanje ugovora koji mogu da se nazovu i "tajni". Možda preko Saturna Zečević i
Ćurković samo prave veći posao, tako što će Vukčeviću Rusija biti samo usputna stanica ka nekom
većem i bogatijem klubu. Sada će deo obeštećenja otći u Partizan, a od sledećeg transfera sve pare ć
e uzeti Zečević i Ćurković.
Postoji još jedna činjenica preko koje se ne može preći. Vrednost kluba čine i ugovori sa igračima i
stručnjacima, tako da će odlaskom Simona automatski pasti i cena Partizana koji samo što nije priva
ti zovan. Čeka se donošenje odgovarajućeg Zakona koji je pripremio Danko Đunić. Zašto bi mladi
fudbaler bio smetnja. odnosno finansijsko opterećenje novim (starim) gazdarna. Ovako, prodali su g
a, uzeli koliko su u ovom trenutku mogli, a pravi berićet očekuje se tek za neku godinu. Zečević i
Ćurković su, narodski rečeno, privatni menadžeri, a Vukčević je njihova roba.
Bilo kako bilo, ode Simon Vukčević da Rusima demonstrira svoj raskošni talenat. Razmišljao je Ze
ka dugo i studiozno. I doneo odluku ovo je osveta "grobarima" za bojkot koji traje.
TABLOID, broj 67, 8. decembar 2005. Đorđevića nema ko da proda
U našem fudbalu većina igrača koja nešto vredi na tržištu ima lične mentore, odnosno privatne
menadžere koji ih vode kroz život. U Partizanu je problem Nenad Đorđević igrač kog bi odavno pro
dali,
ali koga niko neće. Ne da neće da ga kupi, nego neće da ga proda. On je, još dok je bio u Obiliću do
bio
pratnju pokojnog generalnog sekretara FSJ Branka Bulatovića, kome bi od transfera pripao određen
i
deo kolača. Bata je ubijen, Ceca inertna, a Zečeviću se ne isplati da se bavi poslom od koga nema l
i čne koristi. 228
Čija je ono Zvezda (1) Nesloga u Crvenoj zvezdi oko toga ko će uzeti pare od prodaje kluba
S. Trošić
U rukovodstvirna, bar tako sami sebe nazivaju oni koji brinu o tome kako će se debelo ogrebati od
prodaje našeg najuglednijeg i najtrofejnijeg kluba, kakav je Crvena zvezda bila do skoro, vlada veli
ka nesloga. Niko ni s kim ne komunicira, svako okreće leđa dojučerašnjem partneru. Bura eskalira,
Zvezda ne liči na sebe, jačaju razbijači. Ko su oni, za koga rade.
Nije teško zaključiti zašto čestiti i naivni Dragan Džajić neće više ni za živu glavu da ostane u svom
klubu, u kome je doživeo svašta, od velike slave do prevare i dvoličnosti koja ga je bacila na duže
bolovanje. Ono što treća Zvezdina zvezda povremeno govori za javnost nije ništa u odnosu na ono š
to
stvarno zna, a o čemu nikada, možda, neće progovoriti. Njegov omiljeni klub, koji okuplja armiju
navijača neko prodaje ispod žita. Bez zakona, bez ugovora, bez cene!!! Ali, ko kupuje -
a ko prodaje? Kako naš narod kaže -
ništa nije slučajno. Nije slučajno što se na meti nekih našao izvršni direktor
Zoran Avramović, ni to što su apetiti Aleksandra Boričića nenorrnaIno veliki, ni što mu je cilj da sta
ne na čelo i Fudbalskog kluba. Dobri poznavaoci prilika u velikoj spo
Mito za novinare
Neraskidiva je veza između Boričića i Zorana Avramovića, a ta saradnja najbolje se vidi u prljavim
radnjama kao što je, recimo, podmićivanje novinara. Avramović je poslednja karika, izvršilac nalog
a,
lik kome se alava piskarala klanjaju do zemlje. Javna je tajna da su pojedini na klasičnom platnom
spisku, među njima čak i urednici pojedinih glasila. Recimo, Miodrag Simeunović, urednik SPORT
SKOG
ZURNALA kome se plaćaju letovanja, za njega i familiju, zimovanja, razna druga putovanja, a
Avramović je dobre duše pa daje i za džeparac. Za uzvrat objavljuju se naručeni tekstovi, a
nalagodavci su Boričić i Avramović. Ako vas baš toliko interesuje objavićemo i sa kog računa se ra
de takve transakcije, da sve bude transparentno, da se zna kako se formira javno mnje. 229
rtskoj porodici kakva je Zvezda, znaju da je Avramović pre 15 tak godina došao preko Drine u
Beograd. Neki poznanici su ga prihvatili i doveli u Partizan. Pošto su vešti i pronicljivi ljudi u crno
belom taboru videli kakve su njegove (ne)sposobnosti, nije imao neko uhlebljenje pa je po preporuc
i, zakucao na vrata komšija. Tu je dobio posao i počeo od nule. Tada je rekao: -
Nije važno gde ću raditi i kako se zove klub, najvažnije je da budem tamo gde ima love.
Stalno se predstavljao i svima govorio kako je "dobio radno mjesto u Zvijezdi" ...
Mnogi su ga tada ispravljali nije Zvijezda nego Zvezda. Jedva je shvatio. Ali dugi niz godina iskori
stio
je da prodre do samog vrha u klubu, zaslugama koje niko, ni dan danas ne razume. Ipak, priča o
njemu završava se tamo gde je i počela u Humskoj 1.
Naravno, Avramović ne može sam da proda Zvezdu. Njegov pravi vođa, idejni i finansijski, je Bori
čić, predsednik SD Crvena zvezda (jedna od 17 njegovih funkcija).
Dok ovo bivše veliko društvo propada, dok se guši u dugovima i neisplaćenim platama službenicim
a,
Boričić počinje veliku igru. Povezall je sa Partizanovim čelnicima Zečevićem, Manojlovićem, Periš
ićem,
Soštarom i drugima. Ideja je da se pre donošenja novog zakona o sportu, a i pre razrešenja sukoba
oko predsednika OKSCG, oslobodi teren od Džajinih pristalica i da se sa Avramovićem zauzmu poz
icije
koje donose veliki profit kada na red dođe privatizacija. Sve se radi na tome da grupa na čelu sa
Boričićem (Branko Kovačević sekretar Sportskog saveza Beograda, Milan Tomić direktor Direkcij
e za imovinu, nekadašnji gensek SD Crvena zvezda) preuzme imovinu koja je ogromna.
ARAPI SU NAŠA BRAĆA
Koliko Aleksandar Boričić voli pare i koliko je beskompromisan u situacijama kada je u prilici da u
krade najbolje govori sledeća slika.
Nedavno je u Beogradu boravila odbojkaška selekcija Saudijske Arabije, koja je u naš glavni grad
došla na pripreme. Arapi, šta će jadni, sa sobom poneli i 50.000 dolara kako bi platili hotel "N" i sv
e
šta još treba. Kesa puna keša našla se na stolu, što nije moglo da promakne Boričiću koji se instiktiv
no
našao na pravom mestu. Odmah je izdao nalog da se preko računa Odbojkaškog saveza plate svi
troškovi, a Arabljani su naprasno postali naši najdraži gosti! Pitate se gde je kesa i šta se dogodilo s
e
njom na kraju balade. Ništa, tamo je gde treba, u Boričićevom sefu sa svih 50.000 dolara. Da mu se
nađe, zlu ne trebalo. 230
Izračunali su da će, samo od dogradnje poslovnog prostora na Marakani, staviti u džep 50 miliona
evra. Za početak. Znači uskoro će se Crvena zvezda zvati Crnobela zvezda!!!
Tako će se dogoditi da velika gramziva st interesne crvenocrne grupe dovede do raspada ovog, do
juče, velikog kluba, koji će se teško spasti sudbine koju mu kroji zna se ko.
Kod Srba je omiljena izreka" da komšiji crkne krava". Ovu kravu nema ko da zaštiti.
A gde je u celoj priči Piksi, videćemo uskoro, najkasnije za šest meseci ... 231
TABLOID, broj 44, 30. jun 2005.
237
radu Zavoda se koriste samo dva. Dalja sudbina najvećeg dela donacije penzionisanog
predsednika MOKa je krajnje izvesna. Kada istražni organi budu završili svoj posao videće se
gde je novac završio u džepovima sportske mafije, koja je u proteklom periodu postajala sve
bogatija i bogatija.
Kada je Baki bio ubeđen da će biti nedodirljiv u tzv. nevladinoj organizaciji, na mesto
predsednika Upravrnog odbora Zavoda, Vlada Republike Srbije je imenovala dr Nebojšu Čovića.
Površni poznavaoci političke scene u Srbiji su bili spremni da se zakunu da će Čović, zaokupljen
važnijim brigama, da se pomiri sa zatečenim stapjem. Ali, novi predesnik DO Zavoda je uspeo
da postavi Mihajla Švraku za direktora i naredio istražite i prijavite sve nepravilnosti u radu
Zavoda na koje naiđete. Na sramežljivo poluizgovoreno pitanje -
a šta ako negde naiđemo predsedniče i na Vas, odgovor je bio nedvosmislen -
podnesite i protiv mene prijavu.
Od mnogobrojnih nezakonitosti, zloupotreba i pljački koje sankcioniše Krivični zakon, u radu
Zavoda nije se naišlo samo na slučajeve ubistva (za sada). Nije bilo lako Mihajlu Švraki,
poznatom atletskom i košarkaškom stručnjaku, treneru Dragutina Topića i dugogodišnjem
kondicionom treneru, da se snađe u šumi propisa i prašumi pljački i razbojništava.
Ipak, uz pomoć eksperata koje je angažovao uspeo je da rekonstruiše događanja nakon čega
su podnošene prijave i pokretani sudski postupci. Prvo sa čime su se novi organi Zavoda susreli
je bila bulumenta zakupaca poslovnog prostora koji su pod simboličnim, a svakako smešnim
uslovima koristili Zavodska dobra. Prvi na ovoj listi srama je bio Baki Anđelković, odnosno nje
govo čedo OSK Košutnjak, protiv kojeg su podignute dve tužbe za
Čović je naredio: Istražite i prijavite sve nepravilnosti u radu Zavoda na koje naiđete. Na
sramežljivo poluizgovoreno pitanje a šta ako negde naiđemo i na Vas, odgovor je bio
nedvosmislen podnesite i protiv mene prijavu 238
poništavanje štetnog ugovora po Zavod i za naknadu štete prouzrokovane zloupotrebom. Nakon
Bakija su sledili likovi koji su izvirivali iz šinjela SPSa i JULa kao i oni koji su direktno davali
papirnate "infuzije" prethodnom predsedniku UO Goranu Perčeviću i direktoru Tomislavu
Obradoviću. Na desetak hiljada kvadratnih metara poslovnog prostora Zavoda su ovi likovi
koristili uz smešno malu nadoknadu, često i u naturi.
Ali ne lezi vraže. Iako je dr Nebojša Čović bio više nego jasan i uprkos naporima direktora
Švrake i nespornim sposobnostima eksperata koje je angažovao, zahvaljujući "ažurnosti" i
"ekspeditivnosti" istražnih i pravosudnih organa, pod nevidljivom zaštitom pre svučenih SPS
ovaca i JULovaca svi ovi pokušaji su razvodnjavani i opstruirani.
Tako npr. tužba protiv OSK Košutnjak kojeg tuži Republika Srbija javni pravobranilac i
Republički zavod za sport, podneta sredinom 2003. godine, još nije došla na dnevni red suda.
Pošto je Čović poznat kao beskompromisan i agilan čovek, pretila je objektivna opasnost da se
pokrenuti procesi ubrzaju i završe na štetu kriminalaca i mafijaša, a u korist države i srpskog
sporta, što ova lica nisu mogla nikako da dozvole.
I po već oprobanom receptu, neinformisanom premijeru su najbliži saradnici pravovremeno
dodali upotrebljivu loptu, tako da ovome nije ostalo ništa drugo nego ga poentira smeni
Nebojšu Čovića i sa mesta predsednika Upravnog odbora Republičkog zavoda za sport, kako bi
ga na taj način, pored političkog i javnog, izopštio barem deimično i iz sportskog života. Što je
sigurno sigurno je. Šta tu Čović ima da traži kada su u pitanju koalicioni partneri? 239
TABLOID, broj 54, 8. septembar 2005.
Republički zavod za sport mesto za pranje para ili lično bogaćenje nezajažljivih pojedinaca
članova sportske mafije
Greju se po džepovima
Kada je reč o energentima, prethodni direktor Tomislav Obradović (visoki funkcioner SPSa,
pomoćnik ministra za omladinu i sport u Miloševićevoj vladi) pravi je šaljivdžija. Za grejanje je po
trebno 60 do 70 tona mazuta u sezoni, a Obradović je u sezoni 2001/2002. godina kupio ukupno
skoro 200 tona (tačnije 199.520 kilograma). Te zime Zavod se nije grejao, čak su popucali i radi
jatori, a u rezervoarima nije pronađen ni gram goriva?!? Prema validnim podacima, 200 tona
mazuta smešteno je u rezervoare koji mogu da prime najviše 120 tona, a ostatak su, verovatno, ra
dnici Zavoda čuvali u džepovima?! 242
vorno prale veliki novac naduvavajući raznorazne fakture za usluge. Firma "Grolit" , inače po
znati poslovni saradnik sportske mafije u Olimpijskom komitetu SCG (mračna grupa na čelu sa
Predragom Manojlovićem i Đorđem Perišićem), nekvalitetno urađen posao naplaćuje u iznosu
preko šest
miliona dinara, iako veštak tvrdi da vrednost izvedenih radova ne može ni pomoću trikova da
košta više od tri miliona. Pitate gde je razlika? U smrdljivim stomacima i džepovima onih koji su
sport i zemlju doveli dov propasti. A šta reći za poslovnu saradnju sa firmom "Domis" iz Čačka,
koja prima 100 odsto avans u iznosu od 1.116.000.00 a za uzvrat ni posle više godina nikakav
posao nije urađen. Ne treba pominjati činjenicu da je ovaj respektabilni poslovni partner
angažovan na predlog Uprave za sport, sa kojom je začuđujuće dobro i dugo poslovao.
Posebna priča su bazeni Zavoda koji su otvoreni devedesetak dana u letnjoj sezoni. Radnici koji
su radili na prodaji karata tvrde da su za jedan sunčan letnji dan prodavali preko 10. 000
ulaznica. Na račun Zavoda uplaćivan pazar u periodu 20002002. bio je manji od prihoda
ostvarenog za samo tri dobro posećena dana?!? Očevici tvrde da je pazar sa blagajne bazena
nošen direktoru u poluprozirnim najlonkesama, direktno u njegov stan!
Kada su na čelo ove institucije došli Nebojša Čović i Mihajlo Švraka, želeli su da ovaj lopovski
lanac prekinu, otkinu bar kariku, ali su u tim nastojanjima imali žestok otpor. Čović je za sada
otpao. Iznenađuje da je i ovako dugo bio tolerisan od strane "legalističke" vlade u borbi protiv
zatečenog kriminala. Izgleda da i u ovom slučaju Vlada, koja inače pati od sindroma "hronične
neobaveštenosti", nije znala s kim ima posla. Otkrivanje i informisanje javnosti o stepenu
kriminalizacije i licima uključenim u čerupanje Republičkog zavoda za sport, zaista ne može da
se oprosti. Čović, koji je selu priču pomenuo, već je smenjen i za kaznu pušten niz vodu. Šta li
čeka tek Švraku? Iskreno treba biti zabrinut za sudbinu ovog sportskog stručnjaka, koji je imao
hrabrosti da beskompromisno realizuje odluke Upravnog odbora. Pošto bi njegovo smenjivanje
moglo biti "pogre
243
šno" protumačeno, trebalo bi da se pripazi kako prelazi preko pešačkog prelaza, ili kako se kreće
ulicom nikad se ne zna vozači džipova znaju da budu nekontrolisani.
Odnos republičke vlade prema Zavodu ilustruje i podatak da Uprava za sport pritiska Zavod da
prihvati troškove koji nemaju veze sa ovom kućom. Bez odobrenja Zavoda Uprava godišnje koristi
četiri miliona dinara namenjenih ovoj instituciji za sopstvene potrebe.
Kada je posle 10 godina izvršen popis opreme u Zavodu, ispostavilo se da 1.200 stavki, među
kojima su izuzetno skupi instrumenti i medicinska oprema namenjeni za testiranje sportista, nije
nađena. Ne može da se uđe u trag mobilnim telefonima nabavljenih u vreme kada su ovi aparati bili
cenjeni kao statusni simbol, a reč je o preko 100 mobilnih telefona. Inače, nijedan istraživač Zavoda
nije dobio ovu spravu. Mora da je direktor Obradović šakom i kapom čašćavao svoje SPS kolege,
komšije, švalerke ...
Očigledno je bio cilj da se Zavod prikaže kao veliki potrošač koji ne doprinosi sistemu sporta i da g
a kao takvog treba likvidirati. Naravno, posle likvidacije, ili na samom kraju bitisanja, greh je ne
opljačkati imovinu ove institucije kojom smo se ponosili toliki broj godina, nekada. Jedini koji je
jasno sagledao značaj Zavoda bio je Vladimir Cvetković zahvaljujući kome je Zavod i transformisa
n donošenjem Zakona o sportu 1996. godine.
Cvetković je tada rezervisao u budžetu i pozamašnu sumu novca namenjenu revitalizaciji ove kuće.
Nažalost, u rekonstrukciji vlade Mirko Marjanović je shvatio da mu u ministarskim foteljama nisu
potrebne vanstranačke ličnosti, među koje je spadao Vladimir Cvetković. Sa Cvetkovićem niz vodu
je otišao i novac namenjen sanaciji Zavoda. Pare su otišle u smeru firmi koje su okupirale značajan
zavodski prostor, a među glavne grobare ove kuće ubraja se i Zoran Anđelković. Sa veštinom kojo
m se frlja sa padeži, rodovi i brojevi, pristupio je besprizornom rastakanju Zavoda, krađi njegove
imovine, pri tom ostvarujući svoj davnašnji seljački san, o kome smo već pisali. Ono što je najgore,
Baki i dalje jaše pored ostalog i ovu kuću, sada izvirujući ispod šinjela svog novog tate Voje
Koštunice, sa kojim odlično trguje u vladi. Zna Baki, inače vrlo blizak sportskoj mafiji lociranoj u
Olimpijskom komitetu i Partizanu, da je on taj jezičak na vagi koji može da pretegne, pa koristi
priliku da što više zakine na kantaru, što mu kao varvarinskom trgovčiću ne pada teško. Zavod je
samo usputna, kolateralna šteta, a naš sport umirući bolesnik. Da je ovoj zemlji više takvih kao što
je Baki, pa da propadnemo što pre!!! Bolje užasan kraj nego užas bez kraja.
TABLOID, broj 56, 22. septembar 2005. 244
Vređanje poreskih obveznika: Kako gradski sekretar Nebojša ilić voza veslački. klub
245
ti dvostruko većoj od stvarne vrednosti džipa gospodina Ilića! Na preostali deo gospodin Ilić neće
platiti porez. Šta će, međutim, veslačkom klubu polovno vozilo, koje kupuje od svog finansijera -
gradskog
sekretara za sport? Odgovor, naravno, nije teško pogoditi. Veslački klub Partizan kupuje džip kako
bi mogao da ga pokloni gradskom sekretaru za sport. Džip mnogo troši, i sada ga sekretar ponovo
vozi kao svoj, ali, ovoga puta, gorivo, koje je skupo, plaća Veslački klub Partizan. A računi, bogami
,
pristižu. Za mesec dana, koliko je njegov džip ponovo u njegovom posedu, gospodin Nebojša Ilić je
potrošio pekoliko desetina hiljada dinara!
U Poreskoj upravi opštine Čukarica potvrdili su nam da su na overen ugovor naplatili propisani izno
s na ime poreza, koji smo na
Sledi provera
Kolika je zaista snaga i uticaj gospodina Ilića? Proverićemo. Tabloid će drugom opštinskom javnom
tužiocu u Beogradu Snežani Bogdanović podneti krivičnu prijavu protiv gospodina Nebojše Ilića.
Obavestićemo vas kako će se tužilac na sve načine dovijati da izvrda gonjenje g. Ilića. Napisaćemo
učtivo pismo gradonačelniku Nenadu Bogdanoviću da nas obavesti da li podržava malverzacije član
a
svoje gradske vlade. Uveravamo čitaoce da na to pismo nećemo dobiti odgovor. Gradonačelnik ima
da slegne ramenima. Za njega je reč o sitnoj pari, jer članovi njegove vlade kradu na desetine
hiljada evra mesečno. Zgrću ih na nameštenim tenderima, na aktivnostima koje upražnjava i
gospodin Nebojša Ilić. 246
veli, navodeći da u podnetom ugovoru ništa nije bilo ni sporno ni sumnjivo. Uputili su nas da se, ak
o je tačna tvrdnja da postoji aneks ugovora, obratimo Drugom opštinskom javnom tužilaštvu.
U Veslačkom klubu Partizan su prvo odlučno demantovali da im je gradski sekretar za sport uvalio
svoj polovni džip i da mu plaćaju benzin. Kada smo im saopštili detalje ugovora, onda nisu isključil
i
mogućnost da se tako nešto i desilo, ali su nas zamolili za razumevanje, jer je gospodin Ilić sujetan
i moćan čovek, da mu niko ništa ne može, i da će klub imati velike probleme ako se slučaj obe
lodani.
Gradski sekretar za sport Nebojša Ilić spada u vrhove sportske mafije. Produžena je ruka Danka
Đunića, genija za visoki kriminal.
Kom normalnom i iole moralnom funkcioneru bi uopšte palo na pamet da za dvostruko veću sumu
proda svoj džip klubu kome daje pare, a potom nastavi da vozi džip i od kluba naplaćuje gorivo?!
U svakoj pravnoj državi, kada se otkrije ovakva zloupotreba, funkcioner bi, bez obzira na svoj
položaj, odmah bio uhapšen, a oglasio bi se i gradonačelnik, u najgorem slučaju javnim izvinjenjem
poreskim obveznicima,
U našoj nesrećnoj zemlji tipovi poput g. Ilića napredovaće u službi. Crna ruko, gde si?
247 TABLOID, broj 67, 8. decembar 2005.
SNEZANA LAKICEVIC STOJAČIC IZMEĐU
POLITIKE I SPORTA, U KORIST LIČNIH INTERESA
Tako istaknuta funkcionerka vojvođanske politike i sporta ima vremena da se bavi onim što najviše
voli. Često putuje po zemlji i inostranstvu, uvek o nečijem trošku, uz odgovarajuće naknade, bira
društvo s kim će delovati politički, sportski i privatno. Uvek je usmerena ka moćnim muškarcima,
pošto jače, a i izdržljivije ličnosti od nje među ženama nema kako sama voli da ističe.
Posle naglog i privatnog prelaska u Demokratsku stranku, Snežana nalazi put i način da opet dospe
medju vrhunske muškarce. Postaje član Resornog odbora za sport Glavnog odbora, pošto je 20. ju
Novogodišnji poklon
Prvi dan u godini svi slave, razumljivo, na poznati način. Dele se pokloni, poljupci, slavi se, kako k
o
može. Na dan 1. januara 1965. stigao je vredan dar srpskom sportu i politici: Rodjena je Snežana.
Taj dan slavi u njenoj porodici, ali pokloni stižu i sa drugih, njoj posebno dragih strana, i to što je
starija sve više. Hvala Bogu ona ima dosta obožavalaca. S nekima je u poslovnim kontaktima, sa
drugima u nešto bližim političkim, ili sportskim, a sa mnogima u veoma bliskim odnosima. To je ča
st i pravo savremene poslovne žene slobodnih nazora. 248
la 2004. potpisala pristupnicu u u sedištu Stranke u Krunskoj, Dakle, njena odlučnost dolazi do
izražaja, efikasno deluje ka novim vrhovima.
Da se što pre uklopi u amosferu i program DS pomaže joj Aleksandar Vlahović, visoki
funkcioner stranke, sjajan ekonomista i vešt učesnik finansijskih tokova, čime je zadobio i
poverenje organizovane grupe vlastodržaca i glavnih korisnika miliona evra koji se obrću pod
kontrolom poznatih ličnosti sa "praznim novčanicima" kao što je z. Zečević, a zatim i P.
Manojlović, Đ. Perišic, A. Boričić, R. Armenulić, 1. Ćurković .... Uz Vlahovića, Snežana je,
dakle, opet tamo gde ima love, a samim tim može se doći i do uticaja i u stranci i u sportu. A
može se doći i do drugih zadovoljstava, koja često nedostaju poslovnoj ženi kao što je
Snežana. Naravno, ne treba verovati masovnim pričama o njenom slatkom životu, kakav, u
stvari, zaslužuje i krasi jednu ženu, sa tako visokim mišljenjem o vlastitom izgledu da
garderobom i to ale tom skreće pažnju pohot1jivim muškarcima. Po mišljenju mnogih, a kako
je bilo objavljeno i u štampi Snežana je nezvanično proglašena za najelegantniju ženu na
političkoj sceni ne samo Vojvodine, nego i šire. 249
Tako je njena omiljena gimnastička sprava konj sa hvataljkama ostala bez jednog
nedorečenog ineiskazanog obožavaoca. Međutim, te sprave sa HVATALJKAMA Snežana nikada
nije ispuštala iz ruku. Primenjuje skokove na konje redovno i uspešno kako u politici, tako i u
sportu. Ima ih više i moglo bi se po tome osnovati i posebno gimnastičko društvo! Inače, sa
gimnastikom nikada nije prekidala aktivnosti. Kako sama kaže, u Sokolskom domu radila je SVE -
bila je sekretarica, blagajnica, krpila strunjače, čistila salu, ... , a postala je u
međuvremenu i međunarodni sudija. Tako je dogurala do zvučne titule i zvanja predsednice
Gimnastičkog saveza SCG. OtprIlike to vam je kao da je čuveni čika Aca, ekonom u FK
"Crvena zvezda" postao predsednik Fudbalskog saveza Jugoslavije, još pre Miljana Miljanića.
Tako "impozantna" sportska karijera kulminirala je ulaskom i u međunarodne saveze,
organizacije, postala je prvi "čovek" vojvođanskog
250
sporta! U delu naše zemlje koji je, možda dao najviše sportskih asova minulih decenija od Branisla
va
Simića, Vujadina Boškova, Zvonka Vujina, do braće Grbić, Dule Meštera i mnogih drugih sportskih
le gendi.
Ali, eto, ambiciozna Snežana je dospela na vrh pokrajinskog sporta, a tu vedri i oblači. No, to nije
dovoljno. Njene ambicije dovele su je i do uloge potpredsednice Olimpijskog komiteta Srbije i Crge
Gore i predsednice Komisije za statutarnopravna pitanja. Sa tog "pijedestala" Snežana deluje
organizovano sa već uveliko poznatim nosiocima vlasti i funkcija u našem sportu. Kao pravnik, ona
više
koristi svoj "šarm", svoju figuru, svoje oblačenje /0 svlačenju nije pristojno govoriti/, nego poznava
nje pravnih instituta i propisa. Jer, tumačenjem nekih akata u Statutu OK, pa i Povelji MOK-
a učinila je me
dveđu uslugu onima za koje radi, što će se jasno i javno videti narednih dana. Skupštinu, predsedniš
tvo
i Komisiju na čijem je čelu, dovela je u zabludu, samo zato što je pojedine odredbe ovih dokumenat
a tumačila tako da zadovolji apetite i želje njenih nalogodavaca.
U svet pravnih paragrafa uveo je njen otac, inače najpre okružni tužilac u Zrenjaninu, a zatim profes
or
Pravnog Fakulteta u Novom Sadu. Ugledan i stručan pravnik, vredan poštovanja, kako izgleda, nije
uspeo da svoju ćerku dovoljno poduči tajnama tumačenja propisa, pa se ona, nesmotreno, izložila
kritici i protestima nekih pravnika članova Advokatske komore ...
5.1. Organizacija
Organizacioni model mafije je opšte poznat, radi se o krutom vojnom hijerarhijskom modelu, koji u
nekim svojim delovima preslikava i patrijahalno plemensko organizovanje. Na vrhu se nalazi
neprikosnovni gospodar života i smrti, mafijaški Papa kojem pripada pravo na nepogrešivo st dok je
na tom mestu. Njegovi najbliži saradnici -
članovi vrhovnog štaba mafije su ljudi koji sa njim nalaze u
bliskim rodbinskim i poslovnim vezama, a karakteriše ih neograničena odanost i spremnost na
nemilosrdno izvršavanje naloga.
Koliko je značajna plemenska organizacija govori činjenica da su u vrhu mafije ljudi rodbinski pove
zani
na najrazličitije moguće načine, što bračno, što nasledno, što vanbračno. Čak se i mesta u stablu
mafijaškog organizovanja nasledjuju i prenose sa oca ili majke na sina, sa ujaka na sestrića, a o
kumovima i da ne govorimo. Nepotizam je pravilo ponašanja .. Srpske dinastije su naivne sapunske
opere u poredjenju sa mafijaškim dinastijama u ovoj zemlji.
Ako se slučajno upitate da li neko u ovoj zemlji može nešto da ima ako nije član mafijaške
organizacije. Da li možda možete bez pripadanja da imate džip, avion, vilu, hacijendu, ... Ne, jedino
što možete da imate je neplaćen račun, ček bez pokrića, probušen đon na cipeli, rak pluća, ili dete u
zatvoru. 254
Zbog evidentnih prednosti koje donosi pripadnost mafiji, veliki je broj pretendenata koji se
predlažu za uključenje u ovu strukturu. Svoje kandidature se trude da ilustruju sposobnostima
za koje veruju da ih izdižu iznad drugih i kvalifikuju za obavljanje mafijaških poslova. Donose
kao zaloge svoje vernosti sve što im dodje pod ruku, od fotodokumentovanih svinjarija kao što
su gaženja na pešačkim prelazima, divlje gradnje, silovanja, razbojništva, do dokaza za
spremnost da se vrše ubistva i druga najteža krivična dela.
Vodjama mafije nije lako da se opredele u ovako bogatoj ponudi.
Oni po pravilu daju prednost kandidatima angažovanim u politici (prednost imaju lideri vlasnici
stranaka), ali nisu gadIjivi ni na ubice, jer im je često potrebno da nekog i likvidiraju. I tako se
naši političari, pod uslovom da polože prijemni, konačno nadju u svom prirodnom okruženju.
Ovde vladaju najoštriji zakoni tržišta i samo najsposobniji uspevaju da se probiju i postanu deo
mafijaškog organizma.
Mafija je uspešna i velikim delom zahvaljujući dobrim organizacionim mehanizmima. Ona
nepogrešivo pronalazi ljudima njihovo mesto u svojoj hijerarhiji. Tako posebno tretira
simpatizere (obožavateIje), koje primereno nagradjuje za obavljene poslove. Članove periodično
proverava i u slučaju gubitka kvaliteta bespoštedno srozava, ili eliminiše do fizičke likvidacije. To
je jedina struktura u Srbiji gde postoje "standardi kvaliteta" koji se utvrdjuju prema rezultatima i
zaslugama i striktno poštuju. 255
Podzemlje