Kanavelic 4 Novo

KANAVELIĆ
Časopis za književnost, umjetnost i znanost

Godište IV / 2018
KANAVELIĆ, časopis za književnost, umjetnost i znanost
Izdavač / Publisher
Gradska knjižnica Ivan Vidali – Korčula
Za izdavača / For Publisher

Milojka Skokandić
Uredništvo / Editorial Board

Tonko Barčot, Dejan Durić, Goran Kalogjera, Mirjana Marelić,
Milojka Skokandić, Vasil Tocinovski
Odgovorna urednica / Editor-in-Chief

Milojka Skokandić
Prijevod sažetaka na engleski jezik / Abstracts Translated by

Ivana Bakarić i Živan Filippi
Grafička oprema / Graphic Design

Mia McCabe
Lektura / Proofreading
Mirjana Marelić
Računalni slog i tisak / Layout and Print

Pro Dizajn, Zagreb
Naklada / Copies
200 primjeraka
Adresa uredništva / Address of the Editorial Bord

Obala korčulanskih brodograditelja bb, 20260 Korčula
e-mail: gradska.knjižnica.ivan.vidali@du.t-com.hr
tel: 020/711 974
Izlazi jednom godišnje * Cijena 40 kn * Pretplata se uplaćuje na žiro račun:

IBAN: HR1724070001820400008, poziv na broj: HR64-7994-31987-44
Ovaj je broj tiskan uz novčanu pomoć Grada Korčule.
Časopis je registriran pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske.

ISSN 1849-7896
KANAVELIĆ
Časopis za književnost, umjetnost i znanost
Godište IV., 2018.
Gradska knjižnica Ivan Vidali

Korčula
2018.
SADRŽAJ
ZNANOST.......................................................................................................7
Tonko Barčot
Rani odjek „Tesline“ slave.................................................................................9
Goran Kalogjera
Quo Vadis, Makedonija!?................................................................................22
Ivona Smolčić
Autoritet, obitelj i narcističko sebstvo
u pripovijetki Emilijan Lazarević...................................................................39
KNJIŽEVNOST- PROZA.............................................................................55
Goran Kalogjera
Hokejaši.....................................................................................................57
Dare.............................................................................................................59
Anđelka Korčulanić
Jutro poslije....................................................................................................61
KNJIŽEVNOST- POEZIJA.........................................................................67
Srđan Duhović................................................................................................69
Anđelka Korčulanić
Odem li s tobom..............................................................................................70
Zoran Korica
Istina...............................................................................................................71
Voliš je.............................................................................................................72
Defora.............................................................................................................73
Riječi, misli.. ..................................................................................................74
Pero Mioč
Večer pod krinkama........................................................................................75
Nije isto...........................................................................................................76
Livanjski rondo...............................................................................................77
PRIJEVODI................................................................................................79
Liliana Bardijewska
Moje – ne moje................................................................................................81
Thomas Graham Jackson
XVIII. poglavlje iz knjige Th. G. Jackson,
Dalmatia, the Quarnero and Istria with Cetinje,
Clarendon Press, Oxford , 1887, str. 237 – 280:............................................89
Krzysztof Karasek
Četverostruka staza spoznaje........................................................................112
U sjeni Buddinog drveta...............................................................................112
Priznanje algebri..........................................................................................115
Krojač rima...................................................................................................117
Besmrtnici.....................................................................................................119
OSVRTI.......................................................................................................123
Tonko Barčot
Mirko Pecotić: Narodna glazba Smokvica 1938.-2018.,
Smokvica, 2018. ...........................................................................................125
Ivica Duhović-Žaknić
Nada Topić: Male stvari, Solin, 1977. .........................................................128
Marija Hajdić
Neven Fazinić: Korčulanske bratovštine, Velika Gorica, 2018. ..................132
Stanka Kraljević
Don Božo Baničević: Gospa Čarskog polja,
Crkva i Gospine milosti kroz vjekove., Čara, 2018. ....................................134
Dinko Radić
Željko Seretinek: Ratni put korčulanskih
postrojbi u domovinskom ratu, Zagreb, 2018. .............................................136
Znanost
KANAVELIĆ, IV (2018)
Tonko BARČOT UDK: 791(091)

Arhivski sabirni centar Korčula-Lastovo Izvorni znanstveni rad
Original scientific paper
Primljeno: 3. listopada 2018.
RANI ODJEK „TESLINE“ SLAVE

Nove spoznaje o kinematografskoj aktivnosti
prve polovice 20. st. u Veloj Luci
SAŽETAK
O kinu „Tesla“, petom najstarijem kinematografu u Dalmaciji, objavio

sam članak s Filipom Marinovićem 2004. u Luškom libru (br. 12). U
međuvremenu sam pronašao dodatne arhivske zapise koji donose nove spoznaje
o njegovom radu i drugim projekcijama filmova u Veloj Luci. Analizirajući te
podatke, pokušao sam odgovoriti na pitanja, kada je točno kino započelo s
radom i tko su bili njegovi pokretači. Iako i dalje nisam u mogućnosti dati
konkretne odgovore, prvim godinama rada kinematografa dane su jasnije
konture. Godina 1909. i dalje ostaje mogućom polazišnom točkom, a uz uloge
pokretača Antuna Miroševića Deliju i Kuzmu Padovana Kolegu istaknuo sam
i onu upravitelja Rudolfa Naglića. U tekstu sam se detaljnije dotaknuo pitanja
naziva kinematografa te zaključio kako je riječ o jednom od najranijih odjeka
slave Nikole Tesle na južnoslavenskim prostorima. Uz prikaz predratnog
programa kina „Tesla“, uočeni su i tragovi putujuće kinematografske aktivnosti
za vrijeme I. talijanske okupacije (razdoblja nedjelovanja kina „Tesla“).
Izneseni su i novi podaci za povijest ovog kinematografa u međuraću, pa i
krajem tridesetih kada ga, ne mijenjajući mu naziv, preuzimaju novi vlasnici
Drago Lovričević i Jerko Mikulandra. Kino „Tesla“ je prestalo s radom 1939.
9
KLJUČNE RIJEČI: Kino „Tesla“, Vela Luka, kino zajednica Mirošević Delija -
Padovan Kolega, Rudolf Naglić, Nikola Tesla, kino zajednica Lovričević-Mikulandra, prva
polovica 20. st.
Kada je kino „Tesla“ započelo s radom?
Bilo je ljeto 2004. kada mi se Filip Marinović obratio s idejnim tekstom

o jednom od najstarijih dalmatinskih kinematografa. U tekstu, koji je nastao
najvećim dijelom prema Marinovićevim podacima, tek smo se kratko dotaknuli
osnutka. Oslonili smo se na podatak iz Gjivojine monografije «Otok Korčula»
prema kojoj su ovaj kinematograf 1909. pokrenuli Antun Mirošević i Kuzma
Padovan (Gjivoje 1969:362). U novopronađenim dokumentima se i dalje ne
može sa sigurnošću potvrditi ta godina osnutka, ali te prve godine postojanja
kino zajednice „Delija-Kolega“ dobijaju jasnije konture.
Među sačuvanim spisima Petra Farčića, tadašnjeg općinskog prisjednika,
pravnog posrednika i vještaka, sačuvana je prepiska (u konceptu!) između
pokretača i suvlasnika veloluškog kinematografa te nadležnih vlasti. U podnesku
C.k. Namjesništvu u Zadru 11.10.1912., kojim se najvjerojatnije želi ishoditi
licencija za rad, potpisani su posjednik iz Vele Luke Antun Mirošević Dubaj i
Riječanin Rudolf Naglić. S druge strane, početkom travnja 1914. C.k. kotarsko
Poglavarstvo iz Korčule (br. 6538/1913) traži od Naglića i Miroševića da u
roku od 8 dana izvijeste naslov o vanjskoj oznaci kinematografa, prebivalištu,
rođenju, zavičajnosti i „stališu“ te imenu eventualnog zamjenika.1 Nažalost, u
arhivskom fondu Kotarskog poglavarstva u Korčuli nije sačuvan ovaj trag, niti
kakva druga dokumentacija o ovom predmetu.
Ovi Farčićevi dokumenti bi u krajnju ruku sugerirali da kinematograf
nije profunkcionirao do početka rata. No, to je po sačuvanim kino-programima
ipak poprilično sigurno. Isto tako, mehaničar Naglić bio je u Veloj Luci već
početkom 1911., a zasigurno i prije.2 Zašto je molba za licenciju uslijedila
tek u listopadu 1912., najvjerojatnije proizlazi iz činjenice što je samo mjesec
dana prije objavljena Naredba Ministarstva nutarnjih posala u dogovoru
s Ministarstvom za javne radnje o priređivanju javnih kinematografskih
prikazivanja u austrijskom dijelu monarhije. Stupala je na snagu 1.1.1913.
Ona je propisala obvezu posjedovanja licencije za kino projekciju, dužnosti
radnje, način rada (između ostalog branila smještaj u neposrednoj blizini
škola, crkvi i bolnica), cenzuru, izgled dvorane i uvjete za prikazivanje (pa i
zabranu pušenja), stanje prostorije za aparate, električnih instalacija itd. (LDZ
1912:1089-1103). Dakle, državna vlast je tek krajem 1912. posvetila posebnu
pažnju kinematografiji i regulirala ovo dotad više-manje slobodno polje
1
HR-DADU-SCKL-594. Obiteljski fond Farčić Priša. 5.1.1.2.9.3. Upit o kinematografu Tesla (1914.)
2
Naime, 16.2.1911. vjenčao se u mjestu s učiteljicom Ankom Hropić. Matica vjenčanih župe Vela Luka, 1911., br. 2.
URL: https://familysearch.org / (2016.)
10
djelovanja. To je i razlog zašto Mirošević nije prije regulirao status svojeg
kinematografa.
Na postavljeno pitanje u naslovu ovog poglavlja još nije moguće sa
sigurnošću odgovoriti, a u literaturi zabilježena usmena predaja o 1909. godini i
dalje ostaje isključivom polazišnom točkom. Kako je propis o kinematografskim
projekcijama izdan tek 1912., možemo zaključiti da je Vela Luka dotad
pripadala pionirskom predregulacijskom krugu kinematografa u Dalmaciji i
monarhiji. Nije to bilo sasvim slučajno. Vela Luka je tada doživljavala veliki
uzlet, bila otvorena sredina za sve doseljenike i svaku inicijativu.
Tko su bili pokretači?
Prema riječima Perice Miroševića, njegov djed Antun je nakon boravka

u Argentini (dvaput se vraćao u Velu Luku), s akumuliranim kapitalom kupio
kinoprojektor u zajednici s Kuzmom Padovanom Kolegom. I predratni kino
programi, potpisani u množini („Vlasnici“), sugeriraju na partnerstvo. Kupili su
i pijanino, neizbježan za projekcije nijemih filmova, a naknadno mu je Antunov
sin, Ivan Mirošević zvan Žuvan, ugradio valjke s pomoću kojih je mogao kao
polumehanički pijanino i samostalno proizvoditi melodiju (Kazivanje P.M.D.).
Novopronađeni dokumenti sugeriraju da je projekt kinematografa sufinancirala
i mjesna Seoska blagajna za štednju i zajmove u Veloj Luci, i to s 4000 kruna.3
Na pitanje zašto se Antun Mirošević odlučio na jedan ovakav projekt,
nije moguće dati jednoznačan odgovor. Vjerojatno je Argentina donekle
zaslužna, ne samo zbog prikupljenog kapitala već i zbog upoznavanja s tom
velikom novinom. Film je tada bio senzacija, opčinjavao je, ali i nudio priliku
i potencijal za poduzetnika.
U prije navedenom spisu iz fonda Farčić-Priša, nigdje se ne spominje
ime Kuzme Padovana Kolege. Naprotiv, taj dokument kao nositelje navodi
Miroševića i Riječanina Rudolfa Naglića. Prema Zvonku Maričiću, Naglić je
upravljao postrojenjem (Maričić 2010:131), dok je po priči Perice Miroševića,
ovaj Riječanin bio uključen isključivo zbog nabave agregata za proizvodnju
struje. No, čini se da je Naglić upravljao s čitavim kinematografom. Naime,
krajem 1914. u molbi za pripomoć vojne vlasti, Naglićeva supruga je
istaknula da je ona obvezna plaćati Seoskoj blagajni dobit na uloženo (20
kruna mjesečno). Isto tako, navela je i da plaća mjesečni najam (15 kruna) za
prostorije kinematografa. Sve je to, po njezinim riječima, vodio suprug Rudolf
za minimalnu nadnicu od 10 kruna dok nije bio pozvan u rat. I s njegovim
odlaskom u vojsku kinematograf je bio zatvoren.4
3
HR-DADU-SCKL-527. Kotarsko poglavarstvo u Korčuli. Opći spisi, Molba za pripomoć Anke Hropić Naglić br.
2390/15 (29.12.1914.)
4
HR-DADU-SCKL-527. Kotarsko poglavarstvo u Korčuli. Opći spisi, Molba za pripomoć Anke Hropić Naglić br.
2390/15 (29.12.1914.)
11
Tadašnji obrtni zakon nalagao je da zamjenik nositelja obrta bude
poslovođa, odnosno prikladne „tehničke“ struke. Utoliko je uloga mehaničara
Naglića bila stručne naravi. Spomenuta naredba iz kraja 1912. strogo je
propisala djelovanje kinematografa. I to kod osnutka (tražila se analiza
mjesne potrebe, financijske mogućnosti prijavitelja i njegove podobnosti,
„zdravstveno-građevne-požarne“ sigurnosti...) i kod tjeranja obrta. Tražilo
se od posjednika dozvola da bude prisutan svakoj predstavi kinematografa
te da s kinoprojektorom radi isključivo „strukovnjački osposobljen operater“
s ispitnom svjedodžbom. Nadalje, Namjesništvo je upozorilo i da se smiju
prikazivati samo odobreni filmovi (posebno vijeće Namjesništva vršilo je
cenzuru filmova) te da Kotarsko poglavarstvo mora strogo paziti i na način i
formu objave kinoprojekcija. Svaki prekršaj ovih strogih pravila povlačio je za
sobom gubitak dozvole.5 S obzirom na ove rigorozne propise, Naglićeva uloga
nije bila ni približno nevažna.
Ne znamo kada je točno obitelj Naglić otišla iz Vele Luke. Supruga
Anka Hropić Naglić prestala je predavati u mjesnoj ženskoj pučkoj školi 1911.
(Maričić 1977:123), no obitelj je i dalje prisutna u Veloj Luci 1914. Po svršetku
I. svjetskog rata više ih nema.
Zašto naziv „Tesla“?
Teško je razložiti motive davanja imena veloluškom kinematografu.

Nisu ostavljeni nikakvi pisani tragovi pokretača kinematografa. Možda je tek
riječ o pukoj slučajnosti, ali niz okolnosti upućuje na zaključak kako ipak to
nije bilo tako.
Ponajprije, za očekivati je da periferija, što je otok Korčula tada bio,
a sada još više jest, slijedi već uspostavljene trendove. No, ovdje nije takav
slučaj.
Do propasti Austro - Ugarske Monarhije 1918. većina dalmatinskih
kinematografa nosi naziv po velikom izumitelju jednostavne konstrukcije
kinematografa na osnovi stroboskopskog efekta, ali i Teslinom takmacu
Thomasu Edisonu. Između ostalih, kino u Zadru, Šibeniku, Splitu, Starigradu,
na Rabu, putujući kinematograf Kobel – Krajelj (Kečkemet 1969:83,88,95,98).
Naziva „Tesla“ nema nigdje, i ne samo u kinematografiji. Čini se kao da
pokretači veloluškog kinematografa žele biti originalni, ili čak i poslati izvjesnu
poruku ostalim kinematografima u Dalmaciji.
Naziv „Tesla“ bi se mogao protumačiti i kao politički fenomen. U tim
godinama se proklamira slavenska uzajamnost. Organiziraju se sveslavenski
kongresi. Politika neoslavizma i političke suradnje hrvatskih i srpskih stranaka
pretočene u Hrvatsko-srpsku koaliciju, imala je velik broj poklonika na otoku
5
Isto. Opći spisi, br. 1039/1913 (17.1.1913.); LDZ 1912: 1089-1103
12
Korčuli. Sve do I. svjetskog rata velika većina se na izborima izjašnjava za
takvu političku opciju, a načelnici korčulanskih općina prigodom Balkanskih
ratova otvoreno izjavljuju svoju solidarnost sa srpskim narodom te izražavaju
svoje jugoslavenske osjećaje. Pokretači kinematografa u Veloj Luci su tada
zasigurno dijelili ovakva razmišljanja te se davanje imena „Tesla“ mora
promotriti i u tom kontekstu – kao izraz političkih uvjerenja i južnoslavenske
solidarnosti.
Odgovor se zasigurno dijelom krije i u električnoj energiji. Teslini izumi
nemaju direktnu vezu s kinematografijom, kao što imaju Edisonovi, ali imaju
s izvorom energije, tj. napajanjem projektora. U Veloj Luci je projektor, kao i
kod ostalih dalmatinskih kinematografa, firme „Pathe Freres“. Pokretao ga je
vlastiti motorni pogon marke Benz jakosti 8-10 HP (Maričić 2006:147). Motor
s dinamom je radio na benzin i osvjetljavao prostor kino-sale i ulaza. To je
istovremeno bio i pogon za preradu plina za osvjetljenje hotela „Jagoda“ koji
će se otvoriti u neposrednoj blizini. Punih trideset godina prije elektrifikacije
Vele Luke (1939.), motorni pogon kino-dvorane proizvodi električnu energiju
(Marinović – Barčot 2006:104-105). Velika je vjerojatnost da je upravo ta
činjenica bila povod (ili jedan od povoda) da se nazivom kinematografa počasti
naš veliki izumitelj.
Moje mišljenje je da je svaki od ovih ponuđenih odgovora dio istine, jer
jedan drugog ne isključuje već nadopunjuje. I stoga, nije slučajan izbor ovog
naziva u okrilju Edisonova mnoštva. Naprotiv, riječ je o poruci.
Rani odjek Tesline slave
Davanje imena „Tesla“ svjesno ili nesvjesno je otvorilo simbolički sukob

dva velika izumitelja i na polju kinematografije. Edison sa svojim stvarnim
zaslugama na tom polju (izumi fonografa, kinematografa, kinografa...),
ali i podcjenjivanjem Tesline veličine, te Tesla sa svojim vizionarstvom na
polju dvosmjerne električne struje i njezine bežične transmisije. Edison kao
Amerikanac, Tesla kao Slaven.
Tesla je na južnoslavenskim prostorima bio poznat i popularan već
od samog konca 19. st, kada su novinske stupce punile vijesti o njegovim
američkim otkrićima na polju fizike. Na južnoslavenskim prostorima (tada
dio Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevina Srbija…) njegova otkrića dobivaju
veliki odjek. I Hrvati i Srbi se ponose njegovim uspjesima. Taj će se njegov
posebni status južnoslavenskog genijalca odraziti i u posjetu Beogradu,
pjesmama Jovana Jovanovića Zmaja. No, konkretniji odjeci Tesline slave, koji
će se odraziti u nazivima tvrtki, ustanova, društava, proizvoda koji su imali
direktne ili indirektne veze s Teslinim djelom / izumima, uslijedit će kasnije.
Nije moguće sa sigurnošću utvrditi je li naziv kinematografa u Veloj
13
Luci bio najraniji odjek slave Nikole Tesle na južnoslavenskom području,
ali je zasigurno bio jedan od najranijih. Riječ je o prvom takvom nazivu
kinematografa na ovim prostorima. Tek će se kasnije, u međuratnom razdoblju
(1921.) po Tesli nazvati i kino u Šibeniku (Zenić 2010:203), u Sarajevu
(1935.),6 a poslije II. svjetskog rata i u Splitu (dotadašnje kino „Orion“).
Nisu poznati takvi drugi predratni odjeci Tesline popularnosti. Sustavna
propaganda Teslina djela počinje tridesetih.7 Poslije Tesline smrti slijedi nova
intenzivnija faza propagande, a početkom 21. st. napravljeni su i dodatni napori
– kako u Hrvatskoj, Srbiji tako i u svijetu.8
Teško je povjerovati, ali na čelu te duge i nepregledne kolone stoji
velolučki kinematograf. Riječ je o izoliranom i jedinstvenom, ali ne i slučajnom
primjeru, pogotovo stoga što je bila riječ o periferiji (i geografskoj i kulturnoj).
Predratni program kina „Tesla“
U obiteljskom fondu Farčić-Priša pronađena su četiri oglasa Kina

«Tesla» (jedan polovično sačuvan), koje je Petar Farčić naknadno koristio
za svoje razne predbilježbe i koncepte pisama. Iako nisu datirani, oni svojim
programom definitivno potvrđuju da je kinematograf djelovao u godinama
pred početak I. svjetskog rata. Od datacije naveden je samo točan datum u
mjesecu, a prema tadašnjim propisima znamo da su projekcije bile ograničene
tek u nekim satima nedjeljom i blagdanima. Naime, Naredba o priređivanju
javnih kinematografskih prikazivanja strogo je propisala zabranu projekcije u
satima bogoslužja nedjeljom i blagdanima (LDZ 1912:1093).
Prema ovim oglasima, standardni večernji program kinematografa na
početku bi nudio dokumentarni prikaz (tzv. «iz naravi»), potom dramu i na
kraju programa komediju. Radilo se o kratkim filmovima. Oglasi su redovito
popraćeni superlativima i preporukama: «ovaj sjajni program», «preporuča
se za što brojniji posjet», s potpisom «Tesla» ili «Vlasnici». Nije naznačena
cijena i točan početak predstave, tek: «Početak i cijene po običaju».
Od dokumentarnih filmova i filmskih novosti zabilježen je «Iz balkanskog
rata», „Rat na Balkanu“, koji se u dijelovima („Mobilizacija u Grčkoj“, „Bitka
kod Tuza“, „Ulazak kralja Petra u Skoplje“) 1912. prikazivao i u zadarskom
i splitskom kinu (Kečkemet 1969:171). Prikazivao se i dokumentarni film
«Preko Simplona», koji se najvjerojatnije odnosio na istoimeni klanac u
Alpama na švicarsko-talijanskoj granici. „Simplon“ se 1909. igrao u Zadru
6
URL: www.cinematreasures.org/theater/. (2013).
7
Od 1936. do 1954. u Beogradu djeluje „Društvo Nikola Tesla za unapređenje nauke i tehnike, koje je imalo za cilj i
popularizaciju imena i djela Nikole Tesle (Bondžić 2006:110-126).
8
Poslije Tesline smrti i II. svjetskog rata, razni proizvodi (radio aparat, telefon) se nazivaju po Tesli. Godine 1949. je
pokrenuta Tvornica telefonskih uređaja “Tesla” u Zagrebu, oformljuje se Teslin muzej u Beogradu 1952., obilježava-
ju godišnjice simpozijima, Tesla dospjeva na poštanske marke, 1990. i na novčanicu (1000 dinara). U Hrvatskoj mu
je posvećena godina 2006. (150. godišnjica rođenja), otvoren Spomen dom u rodnom Smiljanu, napisane su brojne
publikacije.
14
(Kečkemet 1969:158).
Na oglasima su zabilježene i tri drame: «Sveti Pavao» o životu i
muci istoimenog sveca, «Glavu za glavu» o ljubavi vrtlara i markize u
revolucionarnoj Francuskoj, kao i «Užas grijeha» o ljubavnim romanima kao
izvoru grijeha i propasti života. Niti jedan od ovih filmova nije zabilježen u
Kečkemetovom popisu filmova prikazanih u Dalmaciji do 1918., niti je bilo
moguće utvrditi njihove izvorne naslove. Nije poznato od koga su u Veloj
Luci preuzimali prijevode mahom talijanskih i francuskih filmova, niti na koji
je način funkcionirao sustav posudbe filmova. Drame su popraćene katkad i
poduljim opisom, koji se najvjerojatnije preuzimalo od dobavljača filmova.
Od komedija, prikazivao se film «Tontolini pogriješio pod», koji je
snimljen 1912. pod izvornim nazivom „Tontolini sbaglio piano“.9 Riječ je
o jednoj od talijanskih komedija u serijalu (ukupno 83) s Tontolinijem (u
značenju glupavko, blesavko) kao glavnim likom, a koji se snimao u razdoblju
od 1910. do 1913.10 Glavnog junaka je igrao francusko-talijanski glumac
Ferdinand Guillaume.11 Istog su glumca-akrobata Velolučani mogli gledati i u
komediji «Poliodorovo naslijestvo», kao Polidora.12 Kino Tesla je prikazivalo
i komedije: «Nezgodnost ljepote» i «Iuguluci s mnogo djece». Komedije su
rangirane sa «smiješno» i «veoma smiješno».
Za pretpostaviti je kako u Veloj Luci nije bilo „odraslog“ i „pikantnog“
programa, o čijoj ponudi svjedoči spomenuta Naredba iz 1912.
Putujuće filmske projekcije
U obiteljskom fondu Farčić-Priša pronađeni su i još neki, nepotpuno

datirani plakati projekcija filmova u Veloj Luci. Riječ je o plakatima malog
formata na talijanskom jeziku, a koji pozivaju na projekcije filmova u salu
Burmas. Najvjerojatnije je riječ o kući pk. kapetana Nikole Burmasa Bumbe
u samom uglu Žardina (u razdoblju socijalizma tzv. Samoizbor, današnji
„Euroshop“).
Riječ je o filmovima: „Il Chiodo nella serratura“, „Il Bacio“, „I misteri
del Fumo“ i „Il Puzzo del Zigaro“. Izvodili su se od 29.12. do 1.1. (koji je i
najavljen kao “ultima sera”) zasad nepoznate godine, a s početkom u 19.30 h.
Uz projekciju filma, plakat je najavljivao i „concerto vocale“ kao uvodnu točku.
9
U Zadru se 1912. prikazala komedija „Tontolini sluga“ (Kečkemet 1969:172).
10
Prema web portalu talijanske kinematografije ANICA. URL: http://www.anica.it/arc/indmu_t.htm/. (2013).
Filmovi su se snimali u rimskoj produkciji „Cinesa“. Režiser je bio Giulio Antamoro (URL: http://it.wikipedia.org/
wiki/Tontolini_(film)/ (2013).
11
Bio je prvi veliki klaun talijanskog filma u više od 300 filmova. Guillaumove akrobacije, izražajnost i žive oči su
imale velikog odjeka u publici. Stiče međunarodnu slavu od Austrije do Amerike. U poznim godinama glumi i u
Fellinijevim filmovima.
12
Od 1912. Guillaume surađuje s torinskom filmskom kućom “Pasquali Film” s novim umjetničkim imenom “Po-
lidor”. Riječ je o još većem serijalu komedija od 106 komada, snimanih od 1912. do 1919. (URL:http://www.anica.
it/arc/indmu_p.htm/ (2013.)
15
Glazbenim (pjevačkim) točkama se očito namjeravalo razbiti monotoniju
slike bez zvuka. Program je završavao smijehom tj. „farsom“ – očito živom
(akrobatskom, klaunovskom) točkom. Tako su „Le 99 disgrazie di Pippetto“
najavljene 30. prosinca kao „la farsa tutta da ridere“.
Ovdje se zasigurno ne radi o projekcijama kinematografa „Tesla“, već
o putujućem kinematografu. Dan 1. siječnja je padao u srijedu 1902., 1908.,
1913. i 1919. godine. Prema web portalu talijanske kinematografije ANICA,
prikazani Rodolfiev film „Il Bacio“ snimljen je 1915., a Polidorov film „Il
chiodo nella serratura“ 1918. Stoga je izvjesno da je projekcija ovih filmova
održana 1919. Moglo bi se raditi o putujućem talijanskom kinematografu, i
s obzirom na izbor filmova i politički trenutak. Poznato je kako je talijanska
vojska naročito pazila na promidžbu, pa je za očekivati da je taj kinematograf
posjetio i grad Korčulu i Blato, ali i susjedno Lastovo.
Zanimljivo je da su ovi plakati pronađeni kod Petra Farčića, koji će
uskoro završiti u talijanskoj internaciji. Poznavajući njegova antitalijanska i
projugoslavenska stajališta, ove plakate nije skupljao niti kao kolekcionar niti
kao ljubitelj filma.
Kinematograf “Tesla” do 1935.
U pismu Perici Miroševiću s kraja 1983., Petar Padovan Kolega govori

kako su on i spomenuti Žuvan ponovno pokrenuli rad ovog kinematografa po
svršetku talijanske aneksije. O tom razdoblju Padovan kaže:
„Žuvan, po svom zvanju mašinista i mehaničar, uzeo je bio brigu

za mašineriju i aparaturu kina, a ja sam se brigao za dobavu
filmova, oglasivanje, naplatu ulaznica i vodjenje računa. Ako
je bilo zarade, mi bismo svaka dva mjeseca napravili obračun i
zaradu podijelili, a da se naši oci u to nijesu dirali. Radili smo
tako dvije godine ili nešto više, od blagdana poslije podne i
navečer.“13
No, dalje im nije išlo pa su odustali. Vela Luka je u to doba bila u teškoj
ekonomskoj krizi uslijed propasti vinograda. Zavladalo je opće siromaštvo,
pa nije ni čudo što kino predstave nisu privlačile mještane. Ulaznica se
znala naplaćivati i u naturi, i to s 2 jaja. Najam za kinoprostorije se morao
svejedno plaćati vlasniku dr. Ljubi Kunjašiću.14 Žuvan, koji je pohađao tečaj
kinoprojektiranja u Karlovcu, radio je sve do 1924. kada je napustio zemlju
emigriravši u Australiju. U međuvremenu je podučio Josipa Tabaina zvanog
13
Privatna arhivska zbirka Mirošević Delija, Pismo Petra Padovana Kolege (1983).
14
Isto.
16
Sokol, koji će i poslije II. svjetskog rata biti zadužen za projektiranje. Maričić
spominje i operatera – mehaničara kojeg su zvali Riki (Maričić 2006:146).
Prema Petru Padovanu, Kino zajednica Kolega – Delija u kojoj su oba
partnera podjednako sudjelovala, egzistirala je do 1927./28. kad se ukazala
mogućnost njegove prodaje. Perica Mirošević se po pričanju svog oca sjeća
kako je kupac dolazio iz Kotora. Petar Padovan u spomenutom pismu navodi
kako se prodavao «motor od 10 HP, dinamo, kinoaparaturu i sjedišta (sjedalice
i klupe)». Iako bi se iz Padovanova pisma dalo zaključiti da je posao sklopljen,
čini se da prodaja nije uspjela. I ne samo to, kino i dalje povremeno radi.
To bi mogli posredno iščitati 1930. iz zabrane djeci do 12 godina da zbog
opasnosti od širenja šarlaha ne posjećuju kino i druge zabave (NS 28.5.1930.).
Čini se da kino nije tek tako spomenuto i da je zasigurno i dalje djelovalo.
To potvrđuje i Maričićev zapis koji tvrdi da su se kinopredstave uz značajne
prekide prikazivale do 1935. (Maričić 2006:147). Prema pričama Josipa
Tabaina, najsnažnije reakcije publike doživljene su na projekciji američkog
nijemog filma Ben Hur, kao i na projekciji Muke Isusove. Masa pobožnih
Lučana bila je vidno dirnuta uprizorenjem događaja o kojima su dotad samo
slušali (Kazivanje M.T.).
Nova kino zajednica Lovričević-Mikulandra 1938.-1939.
Kino zajednica Mirošević – Padovan je potpuno okončana 1938. kada je

kinematografska aparatura prodana Dragu Lovričeviću15 pok. Dinka za iznos
od 12.000 Din (Maričić 2006:147). Isplatu je jamčio Jerko Mikulandra pok.
Nikole, pa je to bio početak nove kino zajednice. U kupoprodajnom ugovoru
sačinjenom 15. ožujka 1938. uz spomenuti projektor Pathe-Freres i motor
Benz, popisali su i:
„1 dinamo stroj od 4-5 KW... 1 razvodnu ploču, 1 mali ventilator,

1 reostat za dovod struje na ugljene, 2 bogenlampe, previjač za
film i ostali pripadajući materijal kao lampe, žice, itd.“. (Maričić
2006:147)
Kupac nije htio otkupiti pijanino koji više nije bio potrebna glazbena
kulisa u novoj eri zvučnog filma, pa ga je Petrov otac Kuzma Kolega otkupio
iz zajednice.16 Nova kino zajednica Lovričević – Mikulandra zadržava naziv
„Tesla“, a preuzimaju i „šofera“17 Josipa Tabaina. S prikazivanjem filmova
započeli su te 1938., i to isključivo subotom navečer i nedjeljom poslije
15
U radu Marinovića i Barčota omaškom je otisnuto prezime „Jeričević“ (Marinović – Barčot 2006:106).
16
Uz dvije nekadašnje stolice iz gledališta, sačuvan je u obitelji pok. Perice Miroševića, i inače je u izvrsnom stanju.
Mladen Tabain, sin Josipa, sačuvao je izvornu ručicu za pokretanje kinematografa.
17
Kinooperatere su tada u Veloj Luci zvali „šoferi“ jer su upravljali kinoprojektorom (Kazivanje M.T.).
17
podne i navečer. Povremeno su se održavale projekcije za školsku djecu i
preko tjedna. To je bilo i za očekivati s obzirom da se kino-dvorana nalazila
u Vlašićevoj potleušici neposredno uz školsku zgradu. No, posao im nije išao
najbolje (Kazivanje M.T.), a nisu imali ni sreće u tempiranju pokretanja posla.
Prikazivanje filmova je okončano 1. rujna 1939.18 Lovričević i Mikulandra
nisu uspjeli ishoditi potrebno odobrenje za daljnji rad i kino „Tesla“ s napadom
Hitlera na Poljsku zauvijek okončava svoju lušku priču.19
Novi kinematografski iskoraci uslijedit će po svršetku II. svjetskog rata.
Izvori
Državni arhiv u Dubrovniku – Arhivski sabirni centar Korčula-Lastovo

HR-DADU-SCKL-476. Sokolsko društvo u Korčuli
HR-DADU-SCKL-675. Mjesna organizacija Sindikata službenika državnih ustanova Vela
Luka
HR-DADU-SCKL-677. Narodna glazba Vela Luka
HR-DADU-SCKL-704. Tvornica za preradu i konzerviranje ribe „Jadranka 1892.“
Privatna zbirka Nikice Farčić rođ. Oreb Fini (Vela Luka), Davorke Jerković rođ. Baničević
(Smokvica – Brna), Jerka Padovana (Vela Luka)
Web izvori: www.velaluka.hr
Kazivači
Milka Andrijić Malandrin rođ. Andrijić Ćućera – Blato, Vela Luka (1920.-2009.)
Ivan Baničević Škudrić – Smokvica (1942.)
Frano Baničević Orebičić – Smokvica (1952.)
Bosiljka Barčot rođ. Andrijić – Vela Luka (1946.)
Mate Barčot Laštik – Vela Luka (1942.)
Stanka Cetinić rođ. Berković – Vela Luka (1976.)
Tonči Donjerković – Vela Luka (1958.)
Franjo Dragojević Beže – Vela Luka, Australija (1963.)
Ante Dragojević Koža – Vela Luka (1936.)
Ivka Dragojević rođ. Andrijić – Vela Luka (1939.)
Milorad Dragojević Strce – Vela Luka (1935.)
Ivan Farčić Priša – Vela Luka (1939.)
Nikica Farčić rođ. Oreb Fini – Vela Luka (1940.)
Jela Franulović Cekinar rođ. Andreis Stalijar – Vela Luka (1924.-2013.)
Petar Franulović Srzovan – Blato, Vela Luka (1947.)
Filip Marinović – Vela Luka (1919.-2009.)
Vjekoslav Marinović Veskalo – Vela Luka (1932.)
18
Marinović i Barčot u svojem radu navode razdoblje od 1938. do 1941. za godine djelovanja (Marinović – Barčot
2006:106).
19
HR-DADU-SCKL-700. Mjesni ured Vela Luka. Utvrđivanje radnog staža - predmet Josipa Tabaina – saslušanje
Josipa Tabaina, Drage Lovričevića i Jerka Mikulandre, br. 36/65. (12.2.1965.).
18
dr.sc. Franko Mirošević – Vela Luka (1932.)
Franko Mirošević Dubaj – Vela Luka (1929.)
Mišo Pecotić – Smokvica (1963.)
Jovakin Prižmić Drlun – Vela Luka (1936.)
Ivko Protić Gardenal – Gornja Potirna, Blato (1951.)
Mira Svoboda – Korčula (1917.-2008.)
Dobrila Šeparović Bare – Vela Luka (1914.-2011.)
Ante Tomas – Blato, Vela Luka (1944.)
Roza Vlašić Baja rođ. Šeparović Bare – Vela Luka (1919.-2013.)
Tonka Žabica rođ. Maričić – Vela Luka (1947.)
Igor Žuvela Vilić – Vela Luka (1957.)
Ivo Žuvela Gige – Vela Luka (1956.)
Literatura:
1. Belaj, Vitomir. Hod kroz godinu – mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i
vjerovanja. Zagreb: Golden marketing, 1998.
2. „Blato“. Sokolski glasnik (Ljubljana), br. 23 (1.6.1934.), str. 5.
3. Đurđevdanski uranak sokolskih društava Blata i Vele Luke. Knjiga za sokolsko selo
(Mostar), br. 7 (1938.).
4. „Đurđevdanski uranak“. Sokolski glasnik (Ljubljana), br. 25 (14.6.1935.), str. 3.
5. Gavazzi, Milovan. Godina dana narodnih običaja. Zagreb: Kulturno-prosvjetni
sabor Hrvatske, 1988.
6. Haramina, Mijo. Velike godišnjice – naši praznici. Zagreb: Školska knjiga, 1980.
7. Kundera, Milan. Šala. Zagreb: Meandar, 2000.
8. Ilić - Oriovčanin, Luka. Narodni slavonski običaji. Zagreb: Gradsko poglavarstvo
grada Novske, 1997. (pretisak)
9. Laszowsky, Emil. „Kako je nekada zagrebačka obćina slavila mjesec svibanj“. Nova
Hrvatska (Zagreb). 1.5.1943., str. 10.
10. Milićević, Josip. „Narodni život i običaji na otoku Braču”. Narodna umjetnost 11-
12 (1974/1975), str. 399-462.
11. Mirošević, Franko. Povjerenje ili zaborav – zapisi slijedom događaja, fragmenti
kronike pojedinca, obitelji i mjesta. Vela Luka: Vlastita naklada, 2016.
12. Muraj, Aleksandra. „Simboličke konotacije godišnjih običaja na Baniji“. Narodna
umjetnost 29 (1992), str. 185-218.
13. Ovsec, Damjan J. Velika knjiga o praznikih – praznovanja na slovenskem in po
svetu. Kranj: Domus (1992).
14. Pederin, Marko. „Stara virovanja na zapadnom Pelješcu”. Pelješki zbornik 1 (1976),
str. 271-294.
15. Premuž, Vedrana. „Jurjevski običaji u Turopolju”. Ethnologica Dalmatica 13
(2004), str. 27-42.
16. Róheim, Géza. „Hungarian Calendar Customs“. The Journal of the Royal
Anthropological Institute of Great Britain nad Ireland 56 (1926), str. 361-388.
17. Smith, William. Dictionary of Greek and Roman antiquities. Boston: Little, brown
19
and company, 1870.
18. „Slavilo se i – radilo. Proslava Prvog maja u Dalmaciji”. Slobodna Dalmacija
(Split). 3.5.1985.
19. Svoboda, M. „Vjerovanja i običaji u staroj Korčuli početkom 20. stoljeća”. Rival 3
(VIII), 1995. str. 215-223.
20. „Uranak Sokolskih četa Smokvice i Čare“. Sokolski glasnik (Ljubljana), br. 23
(1.6.1934.), str. 5.
20
THE EARLIEST REFLECTIONS OF TESLA’S GLORY

New insight into the cinematic activities
in Vela Luka in the first half of the 20th century
ABSTRACT
I published an article, together with Filip Marinović about the “Tesla”

Cinema, the fifth oldest cinema in Dalmatia, in the journal Luško Libro (no.
12, 2004). In the meantime, I found additional archival records that bring new
insight into its work and other film projections in Vela Luka. Analyzing this
data, I tried to answer the question when the movie theatre started its work
and who were its initiators. Although I still cannot give concrete answers, the
first years of cinematic work have been given a clearer outline. The year 1909
remains a possible starting point; and alongside the roles of the initiators of
Antun Mirošević Delio and Kuzma Padovan Kolega, I have also highlighted
the role of the manager, Rudolf Naglić. In this article, I have focused on the
name of cinema and concluded that it was one of the earliest reflections of
Nikola Tesla’s glory in the South Slavic areas. Along with the display of the
pre-war programme of the “Tesla” cinema, traces of the travelling cinematic
activity during the 1st Italian occupation (the period of “Tesla” cinema inaction)
have also been noticed. There is also new data on the history of this cinema
between the two wars, even at the end of the 1930s, when new owners, Drago
Lovričević and Jerko Mikulandra, took it over without changing the name.
Cinema “Tesla” stopped working in 1939.
KEY WORDS: the “Tesla” Cinema, Vela Luka, Mirošević Delija - Padovan Kolega
Cinema, Rudolf Naglić, Nikola Tesla, the Lovričević-Mikulandra Cinema, the first half of the
20th century.
21
Goran KALOGJERA UDK: 930.85(497.17)

Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci Izvorni znanstveni rad
Original scientific paper
Primljeno: 3. rujna 2018.
QUO VADIS, MAKEDONIJA!?

Čemu Makedoncima Aleksandar Makedonski kad imaju
Klimenta Ohridskog?
SAŽETAK
Tendencija ovog teksta jest preispitati etničko podrijetlo Makedonaca,

odnos Makedonaca prema liku Aleksandra Makedonskog u nacionalnoj
memoriji i pisanoj, umjetničkoj i znanstvenoj literaturi, da bi se na temelju
„preispitivanja prošlosti“ došlo do današnje makedonske zbilje. Autor u tekstu
zauzima stav da su Makedonci slavenskog podrijetla, da u njihovoj etnogenezi
ima elemenata svih onih civilizacija koje su obitavale na tim prostorima, pa
tako i antičko-makedonske. Analizirajući političku sadašnjicu Makedonije
autor iskazuje svoje stavove i promišljanja o njenoj budućnosti.
KLJUČNE RIJEČI: Makedonija, etnologija, kulturna povijest, Aleksandar Makedonski,

civilizacija
Možda će ovaj tekst biti bogohulan za mnoge moje makedonske kolege

i prijatelje, no dugogodišnje bavljenje makedonskom književnošću, jezikom i
kulturom govori mi da sam u svojim razmišljanjima (koja ću u daljnjem tekstu
elaborirati) u pravu. Tekst dolazi u vrijeme vrlo aktualne i dinamične političke
situacije u Republici Makedoniji i njenom trenutačnom odnosu s Grčkom. Dok
u Makedoniji vrije s obzirom na moguću promjenu njenog imena, u čemu je
zemlja podijeljena, valja istražiti stoljetne razmirice, politička prepucavanja,
22
grčko negiranje i osporavanje makedonskog ustavnog imena i njene naslijeđene
kulture. Vjerujem da će ti problemi, kada ovaj tekst izađe i biti riješeni, na
zadovoljstvo jednih i nezadovoljstvo drugih.
Antički Makedonci
Grci su decenijama osporavali i nadalje osporavaju Makedoncima kao

narodu nasljeđe Aleksandra Makedonskog, odnosno antičkih Makedonaca.
Smatrali su i nadalje smatraju tu ostavštinu isključivo baštinom korpusom grčkog
naroda, njegove kulture, povijesti i tradicije. Da bi se stvari pojednostavnile,
treba objasniti tko su bili antički Makedonci. Nužno je objasniti da oni nisu
bili Heleni, da su bili poseban etnos sa svojim jezikom, tradicijom, religijom
i običajima. Antički Makedonci formiraju se u 8. stoljeću kao poseban etnos,
koji je još u trećem mileniju naselio centralno balkanski prostor. U etnogenezi
antičkih Makedonaca nalaze se različiti etnosi koji su živjeli na području antičke
Makedonije. U 8. stoljeću započinje proces objedinjavanja ovih plemena u
jedinstvenu državu pod vlašću dinastije Argeada. Antički izvori svjedoče o
posebnosti i specifičnosti antičkih Makedonaca spram naroda u njihovoj blizini:
Helena, Trakijaca, Ilira, Meza. Po njihovim izvješćima u monarhiji Argeada
vladali su „makedonski zakoni“, bilježeni su posebni „makedonski običaji“,
obredi, vjenčanja, religijske svečanosti, spominju se „makedonska božanstva“,
mitovi i kultovi, koji u svojoj srži nemaju nikakve bliskosti s helenskom
kulturom, jezikom ili običajima. Jezik antičkih Makedonaca ukazuje (na
temelju 150 makedonskih glosi), da se radilo o indoevropskom jeziku, srodnom
jeziku Brigida. O tome svjedoči sam Plutarh u svom djelu o Aleksandru
Makedonskom, spominjući postojanje izvornog jezika antičkih Makedonaca,
navodeći događaj kada Aleksandar traži od svojih vojnika i vojskovođa da se
sporazumijevaju na svom jeziku. Ne treba sumnjati da su makedonski vojnici i
njihovi vojskovođe komunicirali na makedonskom jeziku, unatoč mješovitom
sastavu Aleksandrove vojske, u kojoj je nakon propasti i poraza grčkih polisa
u svojim redovima imala vojnike različitih naroda i vjera. Neosporno je da
mnogi helenski i rimski autori predstavljaju antičke Makedonce u odnosu na
Helene (Sparta, Atena, Teba) kao poseban etnos, po jeziku, običajima različit
od Helena. Treba dodati i to da brojni helenski povjesničari u svojim spisima
tretiraju antičke Makedonce kao barbare i neprijatelje Helena.
23
Filip II.
Premda je kao mladić od 23 godine Filip II. dobio temeljno obrazovanje

u helenskoj Tebi, on nikada nije bio prijatelj Helena. No mudar kao što je
bio, smatrao je da mu kao „tuđincu“, helensko obrazovanje može pomoći u
pridobijanju grčkih polisa. Došavši na vlast kao sin Aminte III., Filip započinje
s velikom i dobro osmišljenom rekonstrukcijom budućeg makedonskog carstva,
što je uključivalo gradnju gradova, hramova, i naravno jačanje i organizaciju
vojske, iz koje je crpio svoju moć. Koristeći neslogu helenskih polisa, Filip je
planirao veliki vojni pohod na Helene, želeći ih uključiti u svoje carstvo. Taktika
mu nije bila profinjena, više se koristio spletkama, lažnim savezništvima, nego
iskrenom diplomacijom, imajući u vidu kao konačno rješenje pokoriti grčke
polise. Tom njegovom cilju protivile su se najmoćnije helenske državice,
pogotovo Atena, Sparta i Teba. Najveći oportunist Filipovoj politici bio je grčki
filozof Demosten, koji je za Filipova života, ali i nakon njegove smrti držao
čuvene i poticajne govore u Ateni protiv Filipove asimilatorske i ugnjetačke
politike. Filipova osvajanja helenskih teritorija i njihovih gradova bila su
inspiracija Demostenu da u svojim govorima poznatim kao „Filipike“ širi
omrazu protiv Filipa i njegovih „barbara“. U Filipikama, Demosten optužuje
Filipa za osvajanje Pidne, Hersona, Olinta, Termopila, ustvari atenskih kolonija.
Isto tako Demosten snažno optužuje i same Atenjane, smatrajući da su zbog
nebrige i neadekvatne politike, prvenstveno pasivnog otpora Filipu, omogućili
njegovu ekspanziju prema helenskom teritoriju. Demosten je u vojnom smislu
zagovarao gerilski otpor Filipu, svjestan snage i moći njegove vojske.
U konačnici pametno provodeći politiku „Divide et impera“, Filip
uspijeva privući brojna plemena i polise u svoj tabor. Demosten konačno
uspijeva nagovoriti Atenjane na otpor. U čuvenoj bitci kod Heroneje, u kojoj
sudjeluju Demosten kao vojnik i Aleksandar kao vojskovođa, Filip pobjeđuje
Atenu i njene saveznike, nametnuvši se kao apsolutni vladar Korintskog
saveza. Što se pak Demostena tiče, on je za života Filipova i Aleksandrova
bio i nadalje gorljivi buntovnik i protivnik dinastije Argeada, da bi proganjan,
nakon Aleksandrove smrti, završio svoj život trujući se. Povijesno gledano,
sukob između antičkih Makedonaca i Helena, može se gledati i kao sukob
trojice izuzetnih ljudi tog razdoblja: Filipa, Demostena i Aleksandra.
24
Aleksandar Makedonski
Aleksandar je naravno priča za sebe. Mit, polubog, čovjek, genijalni

strateg, vojskovođa, vizionar. Od najranije mladosti obrazuje se za vođu.
Njegovu naobrazbu Filip povjerava filozofu Aristotelu, koji mu otvara horizonte
i daje znanje iz bogatog fundusa helenske kulture, jezika, književnosti,
poezije, astronomije, retorike. Za ovu temu bitno je istaknuti slijedeće. Za
Aleksandrove kratke vladavine započeo je, unatoč prijašnjim sukobima,
ratovima i razaranjima, odnos etničkog prožimanja, svojevrsne simbioze
antičkih Makedonaca i Helena, što je evidentno u mnogim segmentima
društva koje je ustrojio. Nakon njegove smrti započinje grabež za njegovom
ogromnom ostavštinom. Makedonija, kao zemlja raznolikosti i šarenina,
etničkog i vjerskog, uspije egzistirati i nakon njegove smrti. U dolazećim
povijesnim epohama može se govoriti o rimskoj, bizantijskoj i slavenskoj
Makedoniji, ovisno o onima koji su njome vladali. Pritom valja istaknuti da
se na prostore u kojima obitavaju u određenoj povezanosti Heleni i antički
Makedonci, u sedmom stoljeću pojavljuju u intervalima slavenska plemena u
potrazi za svojom novom postojbinom.
Slaveni i Makedonija
Nakon propasti makedonskog carstva antički Makedonci nastavljaju

svoju egzistenciju, noseći dio antičke tradicije iz vremena Filipa i sina mu
Aleksandra. Neovisno o podrijetlu Slavena i raznim teorijama odakle se
šire prema Balkanu, ljetopisci bilježe nekoliko većih slavenskih migracija
prema Bizantinskom Carstvu. Prvi napadi slavenskih plemena evidentirani
su četrdesetih godina 6. stoljeća, potom 550. godine, 578., 581 – 584., 586.
Cilj im je uglavnom Solun, trgovačko, političko, vojno, ekonomsko, kulturno
središte. Anonimni autor hagiografskog teksta „Čudesa svetog Dimitrija“ uz
tekst o čudima svetog Dimitrija, donosi niz interesantnih podataka o životu
Avara i Slavena. Tako se iz homilija hagiografskog teksta mogu doznati i nazivi
slavenskih plemena koji su opsjedali Solun: Dragoviti, Sagudati, Velegeziti,
Vajniti, Verziti. Evidentirana su i imena dvojice slavenskih knezova, Hakona i
Prvuda, kneza plemena Rinhina. Činjenica je da slavenska plemena sa sjevera
Dunava preko Trakije krče svoj put prema Heladi. Tijekom stoljeća njihovi su
25
napadi sporadični ali i sve organiziraniji. Unatoč učestalom povlačenju, dio
Slavena ipak kolonizira predjele oko Soluna, stvarajući strateške punktove
za nove napade na Solun. Anonimni autor „Čudesa sv. Dimitrija“ svjedoči
tako o snažnom napadu Avara i Slavena na Solun, koji brane kako navodi
„antički Makedonci“. Njih spominje arhiepiskop Jovan, koristeći termin
„hrabri Makedonci“. Za ovo je razdoblje intersantna priča o slavenskom vođi
Prebondu, koji je u periodu mira između Slavena i Solunjana očito boravio
u Solunu, gdje je uhićen i odveden u Kostantinopol. Legenda govori da su
Solunjani i Slaveni zajedno poslali peticiju za njegovo oslobođenje, što bi
trebalo ukazati na određeni vid suradnje i približavanja dva etnosa. Posebnu
opasnost za Bizant predstavljale su sklavinije, slavenski vojni savezi, u čijim su
se strukturama formirale slavenske elite, knezovi, vojskovođe. Živeći u okolici
Soluna, posebno u periodima ratnog zatišja, očito dolazi do koegsistencije i
interakcije Slavena, s antičkim Makedoncima – Solunjanima.
Prema rimskim izvorima, nakon propasti makedonskog carstva,
antički Makedonci i nadalje uspijevaju sačuvati svoj etnički identitet, noseći
u svom etničkom korpusu zasade helenske kulture od vremena Aleksandra
Makedonskog. Etničko objedinjavanje antičkih Makedonaca vidljivo je
u razdoblju koje prethodi invaziji slavenskih plemena na Solun. Mnogi
povjesničari tog razdoblja ukazuju na ambicije antičkih Makedonaca da se
ponovno etnički, vojno, strateški i teritorijalno objedine, stvarajući tako ponovno
svoj geopolitički prostor, u kojem će dominirati. Tijekom 4. i 5. stoljeća, crkveni
autori poput Sokrata, Teodorita, Sozomena i drugi, identificiraju grad Solun
kao „grad makedonskog naroda“, što ukazuje na činjenicu da je dominantna
populacija Soluna u tom razdoblju bila antičko - makedonska. Arhiepiskop
Jovan od Efeza, sudionik brojnih pokušaja Slavena do porobe Solun, svjedoči
o Makedoncima kao najzaslužnijima za obranu Grada i njegovih žitelja.
Na temelju gore navedenog možemo oformiti određene stavove.
a) Avari i Slaveni u svojim napadima na Solun suočavaju se s obranom

grada koji većinom čini domicilno makedonsko pučanstvo, antičko
– makedonskog podrijetla. Nisu to više oni „barbari“ koje spominje
Demosten u svojim „Filipikama“, već populacija kulturološki
ukorijenjena u helensku tradiciju, jezik, arhitekturu, umjetnost,
graditeljstvo…
26
b) Napadi Slavena na Solun i njihova povlačenja, ipak ostavljaju određeni
broj slavenske populacije, koja svoj novi dom traži u okolici Soluna i
dalje. Oni će naravno biti strateški punktovi za daljnje napade na Solun,
ali i jezgra buduće asimilacije, slavenske i antičko – makedonske.
c) Očito je da su unatoč sukobima, antički Makedonci i Bizant imali

određeni utjecaj na proces grupne identifikacije i kreiranje identiteta
Slavena naseljenih u Makedoniji. Naravno da se radilo o dugom
procesu, koji nije išao jednostavnim putem i trajao vjekovima, no s
obzirom na blizinu dva etniteta on je bio neminovan. Jedinstven primjer
asimilacije Slavena u makedonsko, a potom i u bizantinsko društvo
jesu braća Ćiril i Metodij. Postoje tvrdnje da su ova dva Solunjana bili
slavenskog roda. Pretpostavlja se također da im je majka bila rodom
iz jednog od slavenskih plemena u okolici Soluna. Dokazano je, a o
tome postoji svjedočanstvo u „Metodijevu žitiju“, da im je car povjerio
misiju pokrštavanja Slavena, jer su obojica govorili slavenski jezik.
Metoda je u vrijeme njegove vojne karijere bizantinski dvor postavio
za „kneza Slavena“, sa zadaćom da upravlja slavenskom kneževinom.
Metodij odlazi u strumičku sklaviniju, prvenstveno da organizira otpor
sve češćim upadima Bugara, ali i zbog poznavanja jezika. Kasnije
mu se pridružuje i mlađi brat Konstantin, u misiji pokrštavanja i
kristijaniziranja Slavena.
Vjekovni sudari zaraćenih nacija i kultura ne rezultiraju uvijek uništenjem

i ništavilom. Premda neprijatelji, antički Makedonci i Heleni, tijekom Filipova
i Aleksandrova života stvaraju simbiozu, prožimanje, dvaju etniteta, što je
evidentno u njihovim kulturama. U sličnu situaciju dolaze Slaveni i helenizirani
Makedonci, koji unatoč stoljetnom ratovanju započinju na određenim
punktovima suživot, primjerice Solunu. Naravno da se ni u devetom stoljeću,
u vrijeme Ćirila i Metoda, ne može govoriti o idiličnom suživotu. Slavenska
plemena i nadalje žive u svojim kneževinama, govore svoj jezik, ne poštuju
dovoljno bizantinsku vlast, često dižu ustanke, no unatoč tome, a pogotovo
procesom pokrštavanja, razlike se sve više gube. Uostalom velik dio slavenske
elite boravi u Konstantinopolju, neki čak na dvoru, što ukazuje na neminovni
proces asimilacije slavenske vlastele u bizantinsko društvo. Neosporno je da su
ne samo Ćiril i Metodij, već i njihovi učenici, Kliment, Gorazd, Angelar, Sava,
27
Laurentije, bili predstavnici više educirane slavenske populacije, odgojene u
bizantinskom duhu, grčkom jeziku, književnosti, kulturi. Njihov glagoljaški
put neće ih udaljiti od temeljnog bizantinskog obrazovanja, što je očito u
njihovom književnom životu, pogotovu životu Klimenta Ohridskog, kao
pjesnika i proznog pisca. Kliment Ohridski iz anonimnosti vjernog pratitelja
svete braće izlazi na svjetsku pozornicu kao jedna od najmarkantnijih ličnosti
9. stoljeća. Odlaskom u Kutmičevicu, potom u Ohrid, Kliment djeluje u
relativno etnički čistoj slavenskoj kneževini, koju privodi kršćanstvu i educira
ne samo u vjerskim pitanjima, nego i u onim drugim, bitnim za svakodnevni
život. Kao pjesnik i pisac svetih tekstova, Kliment pokazuje svoje poznavanje
bizantinskog pjesničkog stila, ali ga na staroslavenskom jeziku i glagoljskim
pismom i nadmašuje, dokazujući se vrsnim pjesnikom i piscem sakralnih
tekstova. Vremenskog određenja radi treba napomenuti da je to doba kada je
Makedonija pod bugarskom vlašću.
Što se iz dosadašnjeg može iščitati? Da je postojala silna i kulturna Helada
sa svojim polisima, da su joj u blizini živjeli antički Makedonci, koji su ih u
dugogodišnjim ratovima porobili i nametnuli im svoju vlast. Da je u narednom
razdoblju došlo do određene simbioze Helena i antičkih Makedonaca ne treba
sumnjati. Uostalom oba su im gospodara, Filip i Aleksandar, bili obrazovani
u grčkom duhu. Invazije Slavena prema jugu Balkana dodiruju i dijelove
bivšeg Aleksandrovog carstva, dolazi do niza ratnih sukoba tijekom šestog i
sedmog stoljeća, koji rezultiraju padom Slavena pod bizantinsku vlast. Jesu li
se Slaveni etnički izmiješali s antičkim Makedoncima u određenim dijelovima
Makedonije, prvenstveno u Solunu i njegovoj okolici? Moguće, i očito je do
toga došlo. Jesu li su postojale etnički „čiste“ slavenske kneževine, koje se nisu
zbližile s antičko-slavenskom populacijom? Moguće, i održivo kao teritorija.
Primjer strumičke kneževine kojom određeno vrijeme vladao Metodije ili
predio oko Kutmičevice i Ohrida, u kojima u devetom stoljeću uglavnom
prebivao čisti slavenski etnitet.
Sukobi mišljenja stare i nove generacije makedonskih povjesničara tko je
brojčano bio veći i odnio prevagu u odnosu dvaju etniteta, antički Makedonci
ili Slaveni, ne vode ničemu, nego prebrojavanju krvnih zrnaca za perioda
vladavina bivšeg premijera Gruevskog. To se naravno izrodilo u nakaradno
i nepotrebno „antičko slavensko“ dizajniranje Makedonije i Makedonaca
u nešto što oni nisu. Masovna histerija Aleksandrom, njegovom falangom,
znamenjem, zahvatila je dobar dio Makedonaca, a sam grad Skopje pretvorilo
28
u svojevrsno ruglo, zbog obilja nakaradnih građevina i kipova koji u biti s
izvornom, slavenskom Makedonijom nemaju nikakve veze. Naravno da nitko
pametan ne može i ne smije negirati udio antičko-makedonskog etničkog
korpusa u današnje makedonsko nacionalno biće, no tolika pretjerivanja ne
vode ničemu dobrom ni korisnom. To su bili samo dodatni elementi koji su
izazivali bijes grčkog susjeda, koji eto već dvadesetak godina i više osporava
napredak i razvoj Makedonije. U svojatanju helenske tradicije u koju je
inkorporirana i antičko makedonska komponenta Grci pretjeruju jer ni oni kao
narod nemaju apsolutno pravo na Aleksandrovu baštinu. Uostalom, Aleksandar
Makedonski nije bio Helen, već antički Makedonac. I zbog čega onda tolika
gužva oko jednog jedinstvenog vojskovođe, koji je u biti bio globalist koji je
stvarao svijet bez granica, svijet prožetih kultura, tradicija, jezika.
Uskrsnuće Aleksandra i njegovog mita u suvremenoj Makedoniju vodi
nas u ne tako daleko 19. stoljeće i početak dvadesetog kada su probuđene
nacionalne makedonske elite u Bugarskoj, započele s afirmiranjem Aleksandra
i njegovih antičkih Makedonaca, u cilju realizacije svojih političkih ideja.
U svojoj knjizi „Makedonske teme bez dileme“, u poglavlju „Uloga drevne
Makedonije i njenih vladara Filipa i Aleksandra u formiranju makedonske
nacionalne samosvijesti tijekom 19. i početkom 20. stoljeća“, dostatno i
razložno pojasnili smo aktualiziranje Aleksandra kao čin političkih doktrina
makedonističke struje 19. stoljeća i bivše vlade premijera Gruevskog. U tom
sam tekstu postavio sebi i čitateljima provokativno pitanje gdje se izgubio
Aleksandar Makedonski u kolektivnom sjećanju makedonskog naroda?
Sakupljači usmenog narodnog stvaralaštva 19. Stoljeća: Marko Cepenkov,
Kuzman Šapkarev i Dimitar Miladinov, spominju Aleksandra, no sporadično.
Usmena narodna poezija, epska i lirska, kao da ga ne poznaju. Što se
slavenske makedonske usmene predaje tiče, danas nam je poznato šest basni
o Aleksandru, što je začuđujuće malo. Jednu od tih legendi možemo pronaći u
„Zborniku braće Miladinova“, koja ne prikazuje Aleksandra kao vojskovođu,
već ratnika u potrazi za besmrtnošću. Može se slobodno postaviti pitanje zbog
čega usmena makedonska predaja, epska i lirska poezija uopće ne pokazuju
interes za Aleksandra? Što se pak prosvjetitelja iz perioda 19. stoljeća tiče,
neosporno je da su oni kao polaznici grčkih učilišta i fakulteta, koji su poznavali
grčki jezik, mogli doći u dodir s literaturom u kojoj se spominje Aleksandar.
Bilo bi neozbiljno zaključiti da Grigor Prličev, makedonski pisac 19. stoljeća,
koji je u svojim radovima analizirao zakonodavstvo Spatre i Atene, literarna i
29
filozofijska djela Solona, Likurga, Euripida, Sofokla, Demostena nije poznavao
Aleksandrov život. Dapače, čak je i pisao o njemu. I udžbenikari 19. stoljeća
razmatrali su problem Aleksandra i antičkih Makedonaca, no uglavnom u užim
krugovima. Ne sve je to bilo sporadično i skromno, tako da se nakon turskog
osvajanja, pa do kraja 19. st Aleksandar skoro da se ne spominje u kontekstu
makedonske usmene i pisane književnosti.
Najzaslužnija osoba koja ponovno vraća Aleksandra u politički i književni
život Makedonaca jest Đorđija Pulevski, ustanik protiv Turaka, sudionik brojnih
bitaka, mijački vojvoda, po zanimanju zidar. U želji da omasovi makedonske
ustanke protiv Turaka, da mobilizira i stimulira ustanike, Pulevski, kao dobar
propagandist „izvlači“ Aleksandra iz zaborava, fokusirajući svoju književnu i
agitatorsku pažnju na njegov lik vojskovođe i antičkog Makedonca. Pulevski se
nije puno brinuo za etničko podrijetlo Aleksandra, već ga je slavenizirao i takvog
približio ustanicima. Očito da su njegovi stihovi iz „Makedonske pesnarke“,
„Samovila Makedonska“ i „Aleksandrida“ umnogome pomogli širenju ideje
da su makedonski Slaveni direktni potomci antičkih Makedonaca. Uostalom
u Manifestu Privremene vlade Makedonije oformljene nakon Kresenskog
ustanka, autori teksta pozivaju se na nekadašnju slavu makedonskih falangi. I
makedonski političari u Bugarskoj s kraja 19. stoljeća koristili su Aleksandra
kao monetu za potkusurivanje svojih makedonističkih ideja. Knjiga Krste
Misirkova „O makedonskim stvarima“, i njegovo zagovaranje teze da su
Makedonci njegovog doba slavenskog podrijetla, ponovno vraća Aleksandra
u zaborav.
Njegov lik postaje neobično inspirativan za suvremene Makedonce
neovisne Makedonije 20. i 21. stoljeća. O tome je vrlo inspirativno i temeljito
pisao moj mlađi kolega Ranko Mladenoski u tekstu „Makedonska poezija
dvadesetog stoljeća o Aleksandru Makedonskom“. Rankov mi tekst ukazuje da
je zadnjih desetak godina dvadesetog stoljeća u Makedoniji objavljeno: četiri
poeme, jedan ep te velik broj pjesama inspiriranih likom moćnog Aleksandra.
U tu grupu književnih djela koja glorificiraju Aleksandra idu i dramski tekstovi.
Mladenoski vrlo precizno ukazuje na podatak da je od 1991. godine objavljeno
oko 78 književnih djela inspiriranih Aleksandrom s uočljivom tendencijom –
povezivanja antičke i suvremene Makedonije. Trend u književnom stvaralaštvu
povezan s političkim odrednicama vlade premijera Gruevskog, koji se bacio
u avanturu antikvizacije suvremene Makedonije, u što je bio upregnut cijeli
državni aparat s pratećim strukturama u književnosti, arhitekturi, graditeljstvu.
30
Ne mogu govoriti o književnim djelima, jer ih većinu nisam pročitao, premda
s obzirom na imena autora nema razloga sumnjati da se radi o kvalitetnim
tekstovima. Ali sam zato vidio Skopje. Isto tako, bilo mi je vrlo neugodno
čitati tekstove hrvatskih dopisnika iz Skopja i njihove komentare u što se grad
pretvorio.
Skopje je nagrđeno, arhitektonski uneređeno, devastirano, u cilju da
se Makedonci prisjete svoje antičke prošlosti. Nebuloza vladajućih koja
je financijski koštala silna sredstva, koja su mogla biti iskorištena u mnogo
pametnije svrhe. I što se promjenom vlasti događa? Vraćamo se ponovno
natrag jer grčki partner, osion i u mnogim stvarima irealan, potražuje nešto što
mu jednostavno ne pripada. Pogotovo one elemente koji imaju veze s Filipom
i Aleksandrom Makedonskim. Ponavljam, dinastija Argeada, koju u povijesti
čovječanstva najbolje predstavljaju Filip II. Makedonski i sin mu Aleksandar,
nisi bili helenskog podrijetla. Neumitna povijesno uvjetovana simbioza
antičkih Makedonaca i Helena ne daje za pravo Grcima imati isključiva prava
na antičko-makedonsku baštinu. Na nju imaju prava i slavenski Makedonci,
koji su se tijekom stoljeća također djelomično inkorporirali u nju. Dakle
radi se o civilizacijskoj, po meni prvenstveno kulturnoj stečevini, na koju
podjednako imaju prava i današnji Grci i današnji Makedonci. Konačno, čemu
je sve to trebalo makedonskoj naciji, koja je slavenska i svoje izvorište ima u
Ohridu, Ohridskoj književnoj školi i djelima Klimenta Ohridskog i njegovih
sljedbenika?
Ono što treba današnjoj Makedoniji jest vraćanje svojim slavenskim,
kršćanskim i glagoljaškim izvorištima. Uostalom, što će Aleksandar
Makedoncima kada imaju Klimenta Ohridskog? Na jednom mjestu u Opširnom
žitiju Klimentovom stoji da se Kliment pridružio svom učitelju Metodu još u
svojoj ranoj mladosti i da je na svoje oči vidio sva djela svog učitelja Metoda.
Na temelju ovog retka može se skoro sa sigurnošću pretpostaviti da Kliment
potječe od nekog slavenskog sela u okolini Soluna, ili čak kneževine kojoj je
Metoda vladao kao upravitelj. Pretpostavlja se da je rođen oko 840. godine i da
se shodno tome pridružio ekipi Moravske misije s 23 godine. U društvu Metoda
i Konstantina Kliment stiče veliko obrazovanje, koje ga je s njegovim osobnim
umjetničkim i pedagoškim sposobnostima činilo izuzetnim sljedbenikom svete
braće. Za vrijeme boravka u Rimu, Kliment se uz ostalu glagoljašku pratnju
Metoda i Konstantina zaređuje i uzima monaško ime Kliment, odajući tako
počast Konstantinu Rilskom, trećem rimskog episkopu i mučeniku koji je
31
tragično preminuo na Krimu. Nakon Metodijeve smrti u Moravskoj, Kliment je
protjeran te s prijateljima duhovnicima, Neumom i Angelarom preko Beograda
dolazi u Plisku, ondašnji centar bugarske države, kojoj je na čelu bio knez
Boris. Nakon izvanrednog dočeka Kliment je po kneževom nalogu premješten
u Kutmičevicu, gdje mu je na usluzi bio lokalni upravitelj Domet (Dobeta).
Razlog Klimentovog odlaska s bugarskog dvora danas je u znanosti
uglavnom poznat. Kao nastavljač glagoljaške tradicije i vjeran sljedbenik
svete braće, Kliment nije želio prihvatiti novo ćirilićko pismo. Teško je
za vjerovati da je to bio progon, već prije dogovor Borisa i Klimenta. Kao
razuman i pragmatičan vladar koji je na dvoru imao moćno grčko svećenstvo,
koje je zagovaralo ćiriličko pismo i bilo vrlo utjecajno, Boris je napravio
sporazum s Klimentom, duboko ga poštujući i očito po Klimentovoj želji
poslao u Kutmičevicu, južni dio bugarske države u kojem je živjelo autohtono
slavensko stanovništvo. O tome piše i ruski znanstvenik i klimentolog Tunicki,
vrsni poznavatelj Klimentovog života i djela, koji ukazuje na činjenicu da je
stanovništvo nove Klimentove domovine naseljeno uglavnom slavenskom
populacijom (bez ikakvih dodira s bugarsko – turskim etničkim elementima
na istoku Bugarske), o čemu najbolje svjedoče plemenske osobine slavenskih
govora. S obzirom da sveti Kliment s Ohrida spada u jednog od najvećih
intelektualaca srednjeg vijeka, nije na odmet upozoriti na neke od ključnih
zadaća koje je stavio pred sebe, sudruga Nauma i svoje učenike:
a) Učvrstiti svijest da su Slaveni općenito, pa tako i makedonski Slaveni
trebaju uključiti u civilizacijske tijekove i to kao aktivni subjekt, a ne
kao amorfna masa bez svoje fizionomije.
b) Preuzeti na sebe i svoje najbliže suradnike, posebice Nauma, tu misiju,
jer shvaća da on i njegovi bliži sljedbenici kao obrazovane i kulturno
izgrađene ličnosti moraju zauzeti za svoj narod.
c) Odbaciti od sebe i svojih sljedbenika uvriježeno mišljenje kulturnih
elita da su potomci barbarskih plemena koja isključivo posežu za tuđim
teritorijama.
d) Zauzeti nepopustljivo stajalište obrane ćirilometodske tradicije i
glagoljice kao slavenskog pisma.
e) Maksimalno se angažirati (Ohridska književna škola) na širenju
kršćanstva, educiranju slavenskog pučanstva ne samo po vjerskim
pitanjima nego i stvarima praktičnog života, oformiti educirane i
sposobne nasljednike u glagoljskoj pismenosti i djelu svete braće, širiti
32
kult Ćirila i Metodija, stvoriti jednu kulturnu i književnu jezgru koja će
makedonske Slavene približiti drugim prosvjećenim narodima.
Prostori na kojima je Kliment djelovao danas su geografski teško
prepoznatljivi. Pretpostavlja se da se prostor Kutmičevice mogao nalaziti
na tromeđi makedonske, albanske i grčke države, dok je kao prvi slavenski
arhiepiskop Drebnice i Velike, odnosno Veličke arhiepiskopije djelovao na
prostoru oko današnjeg Velesa, Debra, Kičeva… Opširno „Klimentovo žitije“
govori da je rado obitavao u Ohridu, koji je stvorio žarištem slavenske kulture.
Ovaj slavenski edukativni centar otposlao je u sve dijelove bugarske države
pa i dalje oko 35000 obrazovanih svećenika, koji su dosljedno njegovali
glagoljicu, širili kršćanstvo, podučavali. Ohrid tako postaje za Slavene
općenito, a posebno za slavenske Makedonce, crkveni centar, intelektualno
i kreativno žarište na području književnosti, muzike, graditeljstva koji je
pokrenuo jedan novi odnos s bizantijskom kulturom. Posebno treba naglasiti
da je ta oblast bila nastanjena slavenskim stanovništvom, koje se okupljalo oko
svog arhiepiskopa, svoje crkve, narodnog jezika i glagoljaškog pisma. Osobni
Klimentov doprinos razvoju Ohrida, crkvenog nauka i književnog stvaralaštva
je jednostavno rečeno velik. Ne treba zanemariti ni njegovu političku mudrost,
umijeće pregovaranja, ubjeđivanja, dogovora i pregovora koje je morao voditi
s bugarskim dvorom da bi realizirao svoje ideje. Naravno da je u svemu
tome koristio ogromni kapital, koji je imao kao jedan od bliskih suradnika
svete braće, ali i Metodijevo iskustvo s moravskim knezovima i njemačkim
svećenstvom. Bio je mudrac, filozof, umjetnik, teolog, učitelj širokih masa u
najboljem značenju riječi – učitelj, vođa, duhovni i ljudski.
Za razliku od uspomene na Aleksandra Velikog koji do 19. stoljeća
blijedi u kolektivnoj memoriji makedonskih Slavena, kako u usmenoj, tako
i u pisanoj tradiciju, uspomena na Klimenta živi od njegove smrti do danas,
kako u kolektivnoj svijesti makedonskog naroda tako i u znanosti. Prvi zasadi
stvaranju Klimentova kulta vide se u radovima njegovih nasljednika, pa tako
nastaje kao prvi poetski tekst Služba Klimenta arhiepiskopa, anonimnog
autora, koji slijede brojne pohvale, slova, sve u čast i slavu učitelja. Kult o
Klimentu nastavlja se i na grčkom jeziku, pa tako arhiepiskop Teofilakt (11. st)
piše „Opširno žitije Klimenta Ohridskog“, koji danas služi kao najpouzdanije
izvorište za izučavanje njegovog života i djela. Kult se preko glagoljaških
i bizantinskih tekstova širi i među ostale slavenske narode: Srbe, Bugare,
Ruse. Snažniji zamah veličanju Klimenta osjeća se tijekom 18. stoljeća u
33
Makedoniji, kada preporoditelj Partenije Zografski tiska na makedonskom
govoru „Opširno Klimentovo žitije“. Braća Miladinovi pokazivali su također
interes za Klimenta. Konstantin je tako napisao jednu skromnu brošuricu –
studiju o Ohridskoj arhiepiskopiji za vrijeme svog boravka u Rusiji. Dimitrije
se pak intenzivnije bavio proučavanjem Klimentovih tekstova. Rajko Žinzifov,
makedonski pjesnik 19. stoljeća, također je pokazivao interes za Klimentovo
djelo i posvetio mu pjesmu s nazivom Ohrid. Veliki makedonski bard 19.
stoljeća Grigor Prličev bio je opsjednut moćima i djelom Klimenta. U svojoj
„Autobiografiji“ učestalo spominje Klimenta, prizivajući ga u pomoć u nekim
od najtežih trenutaka u njegovom životu. Kliment je prisutan i u narodnom
predanju, sakupljač usmenog književnog stvaralaštva u Makedonaca, Kuzman
Šapkarev objavio je u svom „Zborniku“ nekoliko priča o Klimentu.
Znanost, kako makedonska tako i svjetska, bavi se njime decenijama.
Klimentom Ohridskim bavili su se u Makedoniji mnogi znanstvenici,
prvenstveno stručnjaci za srednji vijek, no tako snažna ličnost, inkorporirana
u svekoliko makedonsko biće, intrigira mnoge stručnjake različitih profila. Svi
se oni uglavnom slažu u istom: da je Kliment dosljedno nastavljao djelo Ćirila
i Metodija, usvojio oblik ćirilo-metodijevskog jezika u književnom krugu
Ohridske škole, što je predstavljalo i suštinsku povezanost s makedonskim
Slavenima, jer je taj jezik svojim gramatičkim i leksičkim karakteristikama
kao temelj imao jezik makedonskih Slavena. Kliment se do kraja svog života
zalagao za prvobitno slavensko pismo glagoljica, što je i vidljivo u slavenskim
rukopisima u periodu s konca desetog i početka 11. stoljeća. Svojom školom
odupirao se ćiriličkom pismu, čiji nacrti potječu od grčkog ustavnog pisma, na
žalost ne dugo.
Vratimo se suvremenoj Makedoniji, Makedoniji 21. stoljeća. Smatram da
na temelju mojih četrdesetak godina bavljenja makedonskom književnošću,
povijesti, jezikom i tradicijom imam neke kompetencije sumiranja trenutačno
postojećeg stanja. Prihvatio sam se makedonističe struke negdje osamdesetih
godina prošlog stoljeća i učitelji su mi bili iskusni znanstvenici, ljudi
impozantnih znanstvenih opusa, ljudi koji su stvarali makedonski identitet kroz
svoje pisane riječi. Stoga se i danas divim radu Blaže Koneskog, Haralampija
Polenakovića, Milana Đurčinova, Tome Sazdove, Aleksandra Spasova,
Vanča Tuševskog, Gane Todorovskog, Blaže Ristovskog i drugih istaknutih
znanstvenika. Na temelju njihovih znanstvenih opusa gradio sam i svoj, koji
je možda najbolje iskazan u mojoj knjizi „Makedonsko 19. stoljeće“. Postao
34
sam tako počasni doktor (doctor honoris causa) Sveučilišta Sv. Kiril i Metodij
i vanjski član Makedonske akademije nauka i umjetnosti.
Danas su Makedonci podijeljen narod, zatrovani ideologijama političkih
elita, mahom neobrazovanih i neupućenih u makedonsku povijest. Zahvaljujući
iskustvu i diplomatskoj vještini jednog od najvećih Makedonaca, prvog
makedonskog predsjednika Kire Gligorova, Makedonija je izbjegla rat nakon
raspada bivše Jugoslavije. Neprimjeren naziv „Bivša jugoslavenska Republika
Makedonija“ ova zemlja nosi godinama, prvenstveno zbog svog susjeda Grčke,
prezadužene i u svjetskim relacija uopće nebitne zemlje, osim što je članica
Evropske unije i NATO pakta. Napori svih dosadašnjih vlada, koliko zbog
njihove nekompetentnosti ali i grčke pozicije vječnog ucjenjivača, učinile su
ovu zemlju taocem grčkih političkih elita koje su im osporavale sve – identitet,
naziv i jezik. Aktualni dogovor Grčke i Republike Makedonije ponovno je
podijelio Makedoniju. Premda se smatra da je to pozicija u kojoj nitko ne dobiva
i nitko ne gubi, mislim da Makedonija gubi. Dopušta dovesti se u situaciju da
joj Grci dozvoljavaju da im se jezik naziva makedonski, a pučanstvo građani
Republike Sjeverne Makedonije. Nezadovoljnici ovim dogovorom, koji će se
u potpunosti realizirati, govore o gubitku identiteta.
Što je ustvari identitet, pogotovo etnički identitet u Makedonaca? Taj pojam
podrazumijeva nekoliko komponenti: teritorij, biološku, odnosno genetsku
komponentu, jezik i političku konstelaciju države. Radi se o komponentama koje
su se stvarale vjekovima, po prvi put pokušale realizirati Ilindenskim ustankom
i u konačnosti definirane ASNOM-om. Dakle, tko danas nakon sedamdesetak
godina ima pravo osporavati nešto što je prihvatilo više od stotinjak zemalja
u Ujedinjenim nacijama. Makedonski etnički identitet je jasan i tu je najbolju
definiciju dao akademik Blaže Ristovski: „Nesumnjivo u našoj su etnogenezi
uključeni i antički Makedonci, no sigurno najveći procent stanovništva poteklo
je od Slavena koji su se počeli doseljivati u ove krajeve u periodu od 4. do
početka 6. stoljeća.“ Razvitak suvremenog makedonskog jezika oslanja se na
tradicije srednjovjekovne slavenske pismenosti, da bi svoju osnovu temeljio na
centralnim makedonskim govorima. Jezik je proglašen zvaničnim još tijekom
rata, na prvom zasjedanju Antifašističkog sobranja Makedonije 1944. godine.
Podjela Makedonije nakon Balkanskih ratova na Egejsku, Pirinsku i Vardarsku
Makedoniju uvjetovala je čerečenje makedonskog nacionalnog bića, tako da
današnji Makedonci žive kao većinski narod u Republici Makedoniji (Vardarska
Makedonija), i kao dijaspora u prvenstveno u Grčkoj i Bugarskoj, a potom
35
se nastavlja trend raseljavanja po cijelom svijetu. Dakle, spletom nepovoljnih
povijesnih okolnosti Makedonci formiraju tek u dvadesetom stoljeću svoju
državu, kodificiraju svoj makedonski jezik i potvrđuju etnički slavenski etnitet
kao Makedonci i Makedonke.
Vratimo se aktualnoj situaciji u Makedoniji s pitanjem gdje su i u kakvoj
situaciji današnji Makedonci i Makedonke? Prvenstveno pred dogovorom
Tsipras – Zaev, koji snažno podržavaju SAD i Evropska unija. Prema
dogovoru grčka stana dozvoljava Makedoncima da se unutar svojih granica
nazivaju Makedoncima, no prema svijetu oni su po njihovom shvaćanju
građani Republike Sjeverne Makedonije. Grci im velikodušno priznaju i jezik,
makedonski jezik s posebnom oznakom da se radi o slavenskom jeziku, a ne
jeziku antičkih Makedonaca. Eto tako se Grci konačno rješavaju moguće ugroze
s makedonske strane prema pokrajini Makedoniji u Grčkoj i baštini Aleksandra
Makedonskog. Na taj način cijelu baštinu Aleksandra Makedonskog sužavaju
na teritorij Republike Grčke. Prema dogovoru makedonska se država neće
imati prava dirati u položaj makedonske dijaspore u Grčkoj, kao da egejski
Makedonci ne postoje. Cijeli dogovor mora ići i na promjenu Ustava Republike
Makedonije jer se mijenja ime države. Sve to nekako podsjeća na one dogovore
velikih sila u 19. stoljeću, Sanstefanskim ugovorom i Berlinskim kongresom,
kojim je Makedonija jedina od slavenskih zemalja vraćena Turskoj. Sada bi
je te iste velike sile, posebno SAD, željele vidjeti u NATO paktu i Evropskoj
uniji. Koja blagodat za Makedonce! Ulazak u NATO, ukoliko referendum
prođe, pitanje je mjeseca, ulazak u Evropsku uniju nešto što će „Sjeverna
Makedonija“ čekati najmanje desetak godina.
Da ne budemo toliko pesimistički, možemo ukazati i na određene pozitivne
strane Dogovora, za koji, u određenim krugovima u Makedoniji vlada
pozitivno ozračje. Istina, Makedonija se kao „Republika Sjeverna Makedonija“
djelomično oslobađa grčkog jarma, no to ne znači da se na političkoj sceni
neće pojaviti neki novi „kvazi“ prijatelji, koji će ucjenama i nadalje opstruirati
put Makedonije prema EU. Ono što je najsigurnije jest ulazak Makedonije
u NATO pakt. SAD će dobiti nove poligone, nove baze, no nismo sigurni
što će dobiti makedonski narod. Onaj normalni makedonsku puk koji radi
za sitne novce, socijalno ugrožen, ekonomski izrabljen i doslovce uništen?
Neće dobiti ništa. I to narod zna, no tko pita narod? Pritom ne treba zaboraviti
uvođenje dvojezičnosti, gdje se albanski jezik izjednačuje s makedonskim, i
rastući natalitet albanske populacije u Makedoniji, koji ukazuje na činjenicu
36
da bi u narednim godinama Makedonci mogli postati manjina u svojoj zemlji,
neovisno o tome kako se ona zvala.
Da završimo: postoji u usmenoj tradiciji makedonskog naroda legenda
o Svetom Klimentu kao zaštitniku grada Ohrida, koji još danas noćima luta
Ohridom i čuva grad. Možda bi se drevni starac neospornih moći trebao zaputiti
na put diljem Makedonije, ostaviti na neko vrijeme voljeni Ohrid, i pokušati
još jednom pomoći svom narodu. Ukoliko za to nije prekasno.
Literatura:
1. Istorija na makedonskiot narod, Institut za nacionalna historija, Skopje, 2008.

2. Ristovski, Blaže, Istorija na makedonskata nacija, MANU, Skopje, 1999.
3. Sveti Kliment Ohridski (Sobrani dela: Slova, pouki, žitija), Tabernakul, Skopje.
4. Polenaković, Haralampije, Izabrani dela 1, Makedonska kniga, Skopje, 1988.
5. 5. Koneski, Blaže, Eseji, knjiga 3, Svjetlost, Sarajevo.
6. Ristovski, Blaže, Đorđija M. Pulevski i negovite kniški „Samovila Makedonska“ i
„Makedonska pesnarka“, Skopje, 1973.
7. Velev, Ilija, Historija na makedonskata kniževnost – srednovekovna kniževnost, tom
1, Skopje, 2014.
8. Kvint Kurcije Ruf, Povijest Aleksandra Velikog makedonskog kralja, prijevod i
priređivač Josip Mikić svezak 1, Zagreb, Biblioteka Latina& Graeca, knjiga XLVIII.
9. Makedonska Aleksandrida (izvadok od Slavjansko – makedonska opšta historija od
Đorđija M. Pulevski), Institut za nacionalna historija, Skopje, 2005.
10. Petar Draganov i Makedonija i Makedoncite, Zbornik međunarodnog simpozija,
MANU, Skopje, 2007.
11. Doklestić, Ljubiša, Kroz historiju Makedonije, Školska knjiga, Zagreb, 1964.
12. Hron, Karl, Narodnosta na makedonskite Sloveni, Makedonska kniga, Skopje, 1990.
13. Kalogjera, Goran, Makedonske teme bez dileme, Biblioteka Žilković, Gradska
knjižnica Ivan Vidali, Korčula, 2014.
14. Kalogjera, Goran, Makedonska kultura i civilizacija, Filozofski fakultet u Rijeci,
Rijeka, 2017.
37
QUO VADIS, MAKEDONIJA!?

Why do the Macedonians need Alexander the Macedonian
when they have Kliment Ohridski?
ABSTRACT
The aim of this text is to re-examine the ethnic origin of the Macedonians,
the Macedonians’ relation to the character of Alexander the Macedonian in
national memory and literary, artistic and scientific literature, in order to get
the current picture of Macedonian reality based on the “re-examination of the
past”. The author of the text takes the view that Macedonians are of Slavic
origin, that their ethno-genesis has elements of all other civilizations which
inhabited these areas, including the Ancient Macedonians. Analyzing the
political present of Macedonia, the author expresses his views and reflects on
its future.
KEY WORDS: Macedonia, ethnology, cultural history, Alexander the Macedonian,
civilization
38
Ivona SMOLČIĆ UDK: 821.163.42.09

Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci Pregledni rad
Scientific review
Primljeno: 28. kolovoza 2018.
AUTORITET, OBITELJ I NARCISTIČKO SEBSTVO

U PRIPOVIJETKI EMILIJAN LAZAREVIĆ
SAŽETAK
Rad, na temelju pripovijetke Emilijan Lazarević, autora Josipa Kozarca,

propitkuje međusoban odnos između autoriteta u kontekstu patrijarhalne
obiteljske zajednice i procesa formiranja sebstva. Obitelj u patrijarhatu imat će
osobitu strukturu i regule, koje pojedinci trebaju usvojiti kako bi se formirali
poželjni oblici ponašanja, s ciljem očuvanja zatvorenoga poretka. U pogledu
toga relevantna je degradirana uloga ženskosti, pa se analiza referira i na rodnu
problematiku unutar devetnaestostoljetnih društvenih normi. Princip odgoja
ovdje postaje okosnicom rada jer je ovisan o položaju obitelji Lazarević u odnosu
na ostale i težeće društvene skupine. Također, propitkuje se i problematika
narcizma i to u kontekstu velebnoga sebstva i idealizirane roditeljske slike, što
potječe od objekata sebstva odnosno roditelja i to u prededipskoj i edipskoj
fazi razvoja ličnosti.
KLJUČNE RIJEČI: autoritet, obitelj, realizam, patrijahat, rod, pasivni agens, aktivni
agens, narcizam, objekti sebstva, velebno sebstvo, idealizirana roditeljska slika, Josip Kozarac
Uvod
Pripovijetka Emilijan Lazarević, hrvatskoga realističkog autora Josipa

Kozarca, djelo je unutar kojega su razvidni problemi autoriteta i formiranje
39
pojedinca u kontekstu kompleksnih obiteljskih odnosa, što rezultira narcističkim
sebstvom glavnoga protagonista i njegovim konačnim kolapsom. Budući da
psihoanaliza primarnim modelima ponašanja za dijete smatra njegove roditelje
i ine članove obitelji, Fromm će reći kako odlučujući utjecaji za njega dolaze od
obitelji, ali svi primjereni osjećajni odnosi u njoj, odnosno svi ideali koje ona
zastupa, ovise o njezinoj društvenoj i klasnoj pozadini.1 Svemu tome podilazi
ruralno okruženje, pa će Reich reći kako je temelj malograđanske obitelji
odnos patrijarhalnoga oca prema ženi i djeci, čime je on shvaćen kao zastupnik
državnoga autoriteta u obiteljskoj zajednici.2 Spomenuta je konvencija na
primjeru djela razvidna u kontekstu Emilijanova odnosa s ocem, ali i majkom,
koji je, pod posredstvom očevih principa, također generirao utjecaj na njegovu
daljnju tragičnu sudbinu. Radnja je Kozarčeve pripovijetke smještena u krajiško
pukovnijsko mjesto V, u okrilju devetnaestostoljetne specifične društvene, ali
i gospodarske situacije, što se očituje u djelu, budući da je, prema Šicelu,
Kozarac suživljen s prirodom, selom i socijalno-ekonomskom svakodnevicom.3
Gospodarske silnice stoga utječu na prodor kapitala i novih oblika života, napose
na osiromašivanje seljaka, a osim toga razvidno je i koegzistiranje različitih
ekonomskih i religijskih klasa i njihov disparantan odnos. Također, važan
aspekt djela vezan je za problematiku narcizma, što je evidentno promatrajući
odnose glavnoga protagonista s neposrednom mu okolinom. Prema Freudu,
obitelj biva krucijalnom postajom prilikom oblikovanja Ideala-Ja budući da
je institucija savjesti u početku bila utjelovljenje roditeljske kritike, a kasnije i
kritike društva, čime se subjektu nameće stvaranje određenoga ideala kojemu
treba težiti.Također, distingvira dva tipa narcizma – primarni, koji je normalna
razvojna faza djeteta, kada je njegov libido usmjeren na njega samog kao na
ljubavni objekt i sekundarni, karakteriziran povratkom objektivnoga libida u
Ja, pa je subjekt libidno usmjeren na sebe, na ono što je bio ili na ono što želi
postati.4
Figura oca i autoritet
Obitelj Lazarević primjer je patrijahalno uređene obiteljske zajednice,

što rezultira daljnjom konfiguracijom moći među njezinim članovima. Budući
1
Usp. Erich Fromm, Autoritet i porodica (Zagreb: Naprijed, 1980a), 15.
2
Usp. Wilhelm Reich, Spolna revolucija (Zagreb, Naprijed, 1985.), 104.
3
Usp. Miroslav Šicel, Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća (Zagreb: Školska knjiga, 1997.), 95.
4
Usp. Sigmund Freud, Prilog uvodu u narcizam u Budućnost jedne iluzije (Zagreb, Naprijed, 1986), 58, 61.
40
da su takva uvjerenja i vrijednosti internalizirani kroz osobe s kojima je dijete
već u najranijoj životnoj fazi u prisnome kontaktu, cjelokupan je rodni ravoj
identiteta sinteza roditeljskih, staleških i kulturnih značenja izraženih u
temperamentu, karakteru, interesima, statusu, gestama i izražavanju, dok
temperament podrazumijeva tvorbu ljudske osobnosti uzduž stereotipnih linija
rodnih kategorija.5 Lazarević je prvenstveno determiniran svojom društvenom
pripadnošću: Stari Lazarević bio je rodom iz Srijema, sin krajiškog seljaka .
Kao i svi krajišnici, i on je bio vojnikom, a u talijanskoj vojni postao kapetanom
(...)Bez svake inteligencije, nije mario za društvo i okolinu si, već živio jedino
za svoj vrt, a kasnije za svoga Emilijana.6 Već je s početka razvidno kako
izvorno pripada društvenome sloju radništva, što se zrcali i na njegovu
skromnom obrazovanju, unatoč čemu je svojoj obitelji osigurao probitak
unutar društvene ljestvice. U djelu ga upoznajemo kao umirovljenoga kapetana
neprijepornoga autoriteta nad svojim ukućanima, koji ulaganjem u sina osobno
proživljava njegove sadašnje i buduće uspjehe. Moralna mu je dimenzija
konstantno određena gorljivom ambicioznošću i obezvređivanjem inferiornijih
društvenih klasa, što vrhunac dotiče u situaciji Emilijanova zaljubljivanja u
djevojku Julku: (...) On je mislio: sve, što god nije oficirsko, mora kopati i orati
– a ne oprave šiti i kucati u glasovir.7 Osim staleškoga pitanja, u pogledu se
zabranjene ljubavi provlači i religijska aporija, budući da Julka simbolizira
katoličku opoziciju Emilijanovoj, odnosno Savinoj pravoslavnoj. S obzirom
na podatke iz Savine biografije, za činjenice iz sadašnjosti indikativno je
njegovo vojničko opredjeljenje, što simbolizira biološku komponentu
patrijarhata, koja se temelji na muškoj superiornosti.8 Stoga je muškarac
karakteriziran fizičkom i intelektualnom snagom te emotivnom neangažiranošću,
pa se u tom kontekstu valja referirati na Pateman, koja ističe da pod utjecajem
patrijarhata hijerarhijski odnosi podređenosti nužno proistječu iz prirodnih
osobina muškaraca i žena9, stoga se spomenuta tvrdnja reflektira na Emilijanov
odnos s majkom: U skladu s vojničkim normama kapetan nije dozvolio da mu
se sin uz materinsku nježnost tobože rasorkoši i omekša, pa su tako njezina
čuvstva naprama rođenom djetetu i proti njenoj volji odrvenila (...)10 Lasch i
5
Usp. Branka Galić, Moć i rod u Revija za sociologiju, 228, 229.
6
Josip Kozarac, Emilijan Lazarević u Djela hrvatskih pisaca (Zagreb, Zora, 1950), 425.
7
Kozarac, 427.
8
Usp. Nick Mansfield, Subjectivity: Theories of the Self from Freud to Haraway (St. Leonards: Allen & Unwin,
2000), 70.
9
Usp. Carole Pateman, Ženski nered: demokracija, feminizam i politička teorija (Zagreb: Ženska infoteka, 1998.),
114.
10
Kozarac, 426.
41
Kohut smatraju kako bez odgovarajućih i snažnih očeva pojedinci u današnjem
društvu postaju nesigurni i odveć narcistički usmjereni na sebe, stoga će i
Bristow reći kako je rodna definicija temeljena na binarizmu: muškarci stvaraju
muškarce, odnosno bez oca ne može biti ni sinova.11 Otac Lazarević, predstavlja
figuru koja je obitelji osigurala društvenu poziciju i materijalnu egizistenciju te
će svojega sina odgajati u skladu s kompeticijskim zahtjevima društva, čime
od njega zahtijeva visoko obrazovanje i status generala. Sve to bitno utječe na
njihov odnos, u kojem je emocionalna komponenta subordinirana ambicioznim
težnjama. Prema Frommovoj teoriji, Nad-Ja nastaje već u ranim godinama
djetetova života i to kao instanca koja je uvjetovana strahom od oca i
istovremenom željom da ga otac voli, stoga obitelj doprinosi kasnijem
vjerovanju u autoritete.12 S obzirom na sve rečeno, zaključuje se kako se
stavovi o nadmoći muškoga principa nad ženskim perpetuiraju generacijski, pa
je muškarac unutar svojega braka i napose, čitave obiteljske zajednice pater
familias.13 Također, Savina se superiornost unutar obiteljskih odnosa može
razmatrati paralelno s nemogućnosti da se potpuno društveno afirmira, u čemu
ga je prvenstveno spriječavala njegova narav, odnosno patvorena i iritantna
ljubaznost kojom se dodvoravao svima čije je odobravanje smatrao vrijednim,
hvaleći se pritom obrazovnim postignućima svojega sina, što je izazvalo
kontraproduktivan učinak. Emilijan će nakon mature nastojati opstruirati
Savinu viziju svoje budućnosti, pa će se tako suprotno njegovim htijenjima
opredijeliti za karijeru profesora. Konačan pad očinskoga autoriteta događa se
u trenutku kada Emilijan napušta obiteljski dom i njegova stroga pravila te,
prakticirajući vlastita, počinje kritički sagledavati oca i sumnjati u njegov
integritet, stoga zaključuje kako je sam svoj neograničeni gospodar14, upoznavši
se pritom s još neotkrivenom stranom svoje ličnosti. Jedini trenutak ovisnosti
o ocu vezan je za potrebnu mu financijsku potporu, pa se za Emilijanov odnos
sa Savom može reći da je utemeljen na iskorištavanju, dok se Savin prema
Emilijanu zadržava na razini obožavanja i iluzione slike o njemu, koja je i dalje
zrcalo vlastitih mu težnji. Prema Frommu, takav otac stoji prema sinu u odnosu
za koji nije karakteristična ljubav, nego neprijateljstvo.15 Međutim, ono što je
u slučaju Kozarčeve pripovijetke osobito važno jest da je i sam otac toga
11
Usp. Carole Pateman: Spolni ugovor (Zagreb: Ženska infoteka, 2000), 86.
12
Usp. Fromm, 1980a, 82.
13
Pater familias – pojam iz rimskog prava koji označava oca obitelji ili vlasnika obiteljskoga imanja
14
Ibid., 430.
15
Usp. Fromm, 1980a, 88.
42
svjestan (...) priznao je starac sam sebi, da to čuvstvo nije bilo ona čista, sveta,
roditeljska ljubav.16 Suočeći oca s istinom: Poslao si me u svijet zavezanih
očiju, preporučujuć moje svjedodžbe, a ne mene17 Emilijan otvara oči te se
događa preokret – postaje novim čovjekom, s vlastitim tek otkrivenim sustavom
misli, želja, osjećaja i vrijednosti. U tom trenutku i raskrinkava ulogu majke,
kada kaže: Zar je to moja mati koja meni, svom sinu, nije smjela drugo reći,
već ono što si ti rekao?18 Nakon spoznaje kako nije sve što je otac za nj učinio
bilo ujedno i dobro i unatoč tome što se svim silama trudio osigurati mu status
kojim će zakoračiti na višu stepenicu društvene ljestvice, Emilijan nastoji
živjeti u skladu s vlastitim uvjerenjima o pravu na ljubav s Julkom i na život
bez bremena lažnoga sjaja te odbacujući ideju studiranja, preživljava radeći
kao konobar. Simbolička dimenzija njegova pada označava propast životnih
vrijednosti koje je Lazarević propagirao, ali i klimaks određenoga društvenog
ozračja, što je simbolizirano ulogom oca, kao pripadnika muškoga klana.
Naime, kao prvi posrednik društvenoga autoriteta u odnosu na dijete nije
njegov uzor nego odraz, odnosno on reproducira klasne regule.19 Prema
Frommu, takva je očinska figura često primjer eksploatorstva, iracionalnosti i
nemorala. On želi oblikovati sina prema vlastitom obličju kako bi postao
koristan pomagač u poslu i nasljednik dobara, a ujedno preko njega kompenzirati
vlastite neuspjehe potičući ga da postigne ono što sam nije uspio. Stoga unutar
takvoga obiteljskog uređenja, sin postaje neposrednim očevim vlasništvom te
je primoran ne samo zadovoljti ga nego mu se i pokoravati, slušati ga i napose,
supstituirati svoju volju njegovom.20 Emilijan stoga prezentira izoliranoga
pojedinca, koji usto posve emocionalno neangažiran i usmjeren isključivo na
sebe i svoje potrebe, mehanički pasivno ispunjava nametnute mu dužnosti.
Stoga je evidentno kako se autoritativni otac ne zadovoljava samo dominacijom
nad ženskom figurom nego proširuje svoju vlast i nad mlađim muškarcem,
odnosno sinom. Julkinim dolaskom u Beč, u njoj prepoznaje svoju novu obitelj,
budući da mu je ona jedina pružila toplinu i ljubav, čime se silno zamjeri ocu:
Emilijan je napokon doživio ispunjenje i težnju za obiteljskim skladnim i
mirnim životom koji je u njemu probudila uzvraćena ljubav.21 Osim navedene
problematike, razvidna je i kritika vjerskoga antagonizma, zasnovana na
16
Kozarac, 439.
17
Ibid. 438.
18
Ibid.
19
Usp. Fromm, 1980, 86.
20
Usp. Erich Fromm, Veličina i granice Freudove misli (Zagreb: Naprijed, 1980b), 34, 36.
21
Kozarac, 441.
43
strukturi autoriteta čitavoga društva, pa su tako u ljubavni odnos postavljeni
predstavnici istočne i zapadne katoličke struje. Stoga je poremećaj vrijednosti,
osim u pogledu utrke za statusom, očit i u pogledu vjerske netolerancije. Sve
je navedeno činjenica čitavoga vremena, a Savo Lazarević tek je subjekt koji
svojim novotvorenim statusom i pomahnitalim ambicijama ponajbolje
prezentira društvenu fresku, što je prema Flakeru, jedan od kapitalnih zadataka
realistične poetike, koja dakle ostvaruje društveno-analitičku funkciju, napose
spoznavanje društvenih odnosa.22 Odnos Sava Lazarevića prema supruzi
također implicira androcentrizam, čime ona postaje pasivnim konstruktom
žene i majke, lišene svakoga oblika javnoga djelovanja, pa se ovjerava stav o
muškarčevoj predodređenosti za dominacijom. Upravo je takva praksa razvidna
na primjeru Kozarčeva djela, stoga je majka, odnosno supruga, prikazana kao
subjekt vezan za kuću dok su muškarci oni koji se, gradeći karijeru, brinu za
egzistenciju i stoga djeluju unutar javnih sfera. Također, pitanje Emilijanovih
školskih uspjeha, kao i daljnji tijek njegova obrazovanja, isključivo je Savina
briga. Sve je navedeno opravdano i s aspekta biološke podloge patrijarhata,
stoga, kako tvrdi Pateman, patrijarhalizam počiva na pozivanju na prirodu i na
tvrdnju da ženina prirodna funkcija rađanja određuje i njezino mjesto u kući i
podređen položaj u poretku stvari, kao i to da je muškarac prirodno sposobniji
i kao takav kompetentan upravljanju.23 Stoga, prema Chodorowoj, žene postaju
ovisne o odnosima, vezama i obitelji, a muškarci postaju autonomni i
pripremljeni za javno djelovanje.24 S obzirom na ranije iznesenu tvrdnju o
tome kako muškarci stvaraju muškarce, majka biva zakinuta za odgojna prava,
napose isključena, čemu pridonosi i nedostatak njezinih fizičkih kompetencija
za dominacijom: Ni s materom svojom, koja je od prve njegove mladosti
neprestance bolovala, nije progovorio na dan desetak riječi. Ona je bila kao i
kapetan posve niske naobrazbe, a uz vojničku suhoparnosti i tvrdoglavost
svoga supruga još je većma zahirila.25 Sve navedeno u skladu je s Van Dijkovom
tvrdnjom da ideologija patrijarhata podržava mušku prevlast u društvu ne bi li
zadržala za određen sustav poželjne društvene prakse, koje se mogu upotrijebiti
za očuvanje sustava te stavljanje u odnos pokornosti svih onih koji bi mogli
naštetiti takvome uređenju.26 Prema Pateman, pristanak na vlast muževa samo
22
Usp. Aleksandar Flaker, Stilske formacije (Zagreb: SNL, 1986), 159.
23
Usp. Pateman, 1998., 115, 118.
24
Usp. Željka Matijašić, Strukturiranje nesvjesnoga: Freud i Lacan (Zagreb: AGM, 2006.), 109.
25
Kozarac, 425.
26
Usp. Teum Van Dijk, Ideologija: multidisciplinaran pristup (Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga, 2006.),
101.
44
je formalno priznanje njihove prirodne podređenosti jer nakon što su bile pod
vlašću očeva, za razliku od sinova, zrelošću ne dobivaju novi status nego ih
očevi predaju drugome muškarcu da nastavi njihovo prirodno stanje
podčinjenosti.27 Samim tim veliča se uloga nesvjesnog u procesu priznavanja
muškarčeva autoriteta, koji postaje petrificiranom društvenom praksom i gradi
nametnut ideal obiteljske solidarnosti, što rezultira odnosima koji postaju
dijelom svojevrsnoga rituala. Svemu navednom u prilog ide i činjenica kako je
ženski subjekt iz djela lišen i vlastitoga imena – o njoj doznajemo jedino da je
supruga i majka, što su jedine uloge koje joj pripadaju u patrijarhalno
strukturiranome društvu dok prihvaćanje muškoga principa potvrđuje da je
između njih riječ o vezi između sadističkoga i mazohističkoga karaktera. U
skladu s tim, ona utjelovljuje mazohističko-autoritativni karakter te prema
Frommu, traži zadovoljstvo u pokoravanju i predavanju vlastite ličnosti
osjećaju potpune ovisnosti, stoga je kao takva određena moćima koji se nalaze
izvan nje kao osobe, njezinih htijenja i interesa.28 S druge se strane prati obitelj
Knežević, koju čine majka i kći, u svijetu bez oca. Naime, psihoanalitičke su
se feministice usredotočile na odnos između majke i djeteta, napose majke i
kćeri, kao alternativi frojdovsko-lakanovskom prvenstvu oca, čime su težile
negirati stav kako nepostojanje snažne obiteljske funkcije dovodi do
ostvarivanja nesigurnih pojedinaca.29 Navedena je tvrdnja verificirana
situacijom unutar promatranoga djela: Julkina majka, udovica je mogla s
mirovinom i s ono desetak jutara zemlje, što joj je iza pokojnoga muža ostalo,
prilično izlaziti na kraj, no njoj to nije bilo dosta, nego se dala na svaki ženski
posao, da uzmogne svoju kćer što pripravniju predati svijetu kada bude jednom
nadošao čas, te se uzbudne sama brinuti za svagdanji život.30 Dakle, udovica
Knežević simbol je aktivnoga ženskog agensa, koja i bez posredstva muškarca
uspijeva ne samo egzistirati nego i omogućiti djetetu sve ono što je tadašnji
srednji društveni razred od žene zahtijevao. Ona nasuprot Savinoj supruzi nije
podređena hijerarhijskim uzusima društva, nego stremi neovisnosti, a tu praksu
nastoji proslijediti i na Julku. Stoga se iščitava stav kako patrijarhat, koji vlada
u kući Lazarević, nije prirodno stanje, nego povijesni konstrukt kojem je
prethodio matrijarhat i nakon kojega eventualno može uslijediti postpatrijarhalno
27
Usp. Pateman, 1998, 75.
28
Usp. Fromm, 1980a, 112., 119.
29
Usp. Dejan Durić, Uvod u psihoanalizu – od edipske do narcističke kulture (Zagreb: Leykam international d.o.o.,
2013), 240.
30
Kozarac, 427.
45
stanje.31 Sve navedeno predstavlja radikalnu oponentu ustaljenoj rodnoj podjeli
koju propagira otac Lazarević, čime se izražava društvena kritika takvoga
stanja kada je ženama bilo onemogućeno školovanje i konkuriranje na tržištu
rada. Stoga su Julka i njezina majka simboličko utjelovljenje feminističkoga
otpora patrijarhalnome režimu, koji na koncu doživljava kompromitaciju
tragičnom sudbinom Emilijana, kao njegova izravnoga produkta.
Narcističko sebstvo
Osobe koje s djetetom prvotno stupaju u interakciju, posrednici su preko

kojih se uspostavlja odnos djeteta s izvanjskim svijetom, stoga ih se u
psihoanalizi naziva objektima sebstva.32 Prema Kohutu, postoje dvije vrste
spomenutih objekata, odnosno zrcaleći i idealizirani. Zrcaleći su objekti
sebstva roditelji jer djetetu potvrđuju osjećaj veličine, što dovodi do razvoja
velebnoga sebstva.33 Ono se tijekom odrastanja minimalizira odgovarajućom
roditeljskom intervencijom te se svodi na granice ostataka koji služe kao
poticaj pojedinčevu zdravu samoostvarivanju. Idealizirani su objekti sebstva
vezani za edipsko razdoblje, kada subjekt teži postati poput svojega ideala,
stoga je riječ o idealiziranoj roditeljskoj slici, koja se smanjuje tijekom
prededipske i edipske faze. Traumatski doživalji vezani za objekt sebstva
tijekom spomenutih faza, kao i tijekom latencije, predstavljaju poteškoće za
razvoj i kasnije djelovanje psihičkoga aparata, a rezultat su razočaranja
idealiziranim objektom.34 Zajedno čine bipolarno sebstvo, gdje je prvi entitet
sačinjen od ambicija kojima pojedinac teži, a drugi od ideala kojima stremi.35
Također, nužno je doći do spoznaje pozitivnih i negativnih aspekata roditeljskih
uloga, čime se oni pozitivni pohranjuju kao ideali superega. Prilikom toga
dolazi do smanjenja idealizacije te se ono odnosi na prededipsku i edipsku
fazu. U prvoj je idealizirajuća konstelacija otvorena ispravcima pomoću
stvarnoga iskustva, dok je u drugoj riječ o razočaranjima kada dijete shvaća da
ne može imati ono što želi, a odnosi se na roditelja suprotnoga spola te dolazi
do izgrađivanja aspekata superega koji egu upravljaju naredbe i zabrane,
odnosno pohvale.36 Ne ostvari li se spomenuta spoznaja, idealizirana roditeljska
31
Usp. Durić, 241.
32
Usp. Durić, 138.
33
Ibid., 137.
34
Ibid., 139.
35
Ibid., 137.
36
Ibid., 36.
46
slika ostaje na razini arhaičnoga objekta sebstva koja podržava narcizam.37
Time će, prema Laschu, pounutrene slike drugih, pohranjene u nesvjesnom
umu tijekom ranoga djetinjstva, postati i slike o samima sebi.38 Valja napomenuti
kako subjekt, čiji su staratelji na adekvatan način reagirali na prvotne mu
narcističke ispade, tijekom vremena osvještava svoje nedostatke, što kod
Emilijana nije slučaj, budući da mu roditelji konstantno podilaze i uvjeravaju
ga kako je sposoban ostvariti zavidnu karijeru i status, što mu iz njihove
subjektivne vizure i pripada. Emilijanu stoga, iako obavlja sve svakodnevne
dužnosti, sreća izmiče, dok ga ispunjava samo osjećaj praznine i besciljnosti.
Isto tako, valja se referirati kako narcistički subjekt radi konstante roditeljske
usredotočenosti i njihova patronizirajućega odnosa prema njemu, postaje
krajnje nesamostalnim pojedincem, što je razvidno i na Emilijanovu primjeru.
Sve navedeno znakovito je radi nepostojanja unutarnje strukture subjekta, koji
čitavoga života ostaje ovisan o stanovitim objektima u obliku snažne gladi za
objektom, čime pokazuje svoj unutarnji manjak.39 Tijekom vremena, on se
potpuno opušta i zaboravlja na nekadašnji način života, a jedini mu podsjetnik
na to razdoblje ostaje težnja za novčanim sredstvima, što je isključivi razlog
održavanja komunikacije s ocem, smatrajući kako su roditelji zaslužili da ih
tretira krajnje proračunato i lišeno svake emocionalnosti, u svrhu svojega
zadovoljstva, baš kao što je i on doživljavao njihov odgoj. Naviknut na svu
potrebnu financijsku potporu, nikad se ne upoznaje s materijalnim nedostacima,
što ga već s početka distingvira od skupine svojih vršnjaka. Sve navedeno
označuje nedostatak optimalne frustracije koja bi mu procesom razočaranja
sugerirala kako ne može imati uvijek ono što želi, čime se prihvaćaju zahtjevi
izvanjskoga svijeta nužni za integraciju u kulturnu zajednicu.40 Stoga velebno
sebstvo ostaje na razini izuzetne usmjerenosti na sebe, pa u tom kontekstu
valja spomenuti i nedostatak emocionalnoga povezivanja s ljudima, što Savo
nastoji prenijeti na Emilijana te njihovo promatranje kao na sredstva
ostvarivanja svojih ciljeva. Primjer je toga Savin savjet kako mu valja pristupiti
profesoru, koji za njega u tom trenutku predstavlja ideal čije mu odobrenje
može bitno potpomognuti podizanju ljestvice svojega položaja u društvu. S
obzirom na sve rečeno, Emilijanova je slika o sebi nerealna, pa svoje okruženje
37
Ibid., 25.
38
Usp. Christopher Lasch, Narcistička kultura (Zagreb: Naprijed, 1986.), 43.
39
Usp. Kohut, 40.
40
Usp. Kohut, 34.
47
smatra podčinjenom skupinom vrijednom aristokratskoga prijezira41. Također,
navedenom citatu ide u prilog i Kernbergova tvrdnja kako se narcistički
pacijenti boje ne pripadati društvu velikih, bogatih i moćnih, a pripadati
mediokritetima, pod čime misle na bezvrijedne i prezrene.42 Nadalje, prema
Laschu, premda narcis može funkcionirati u svakodnevici i često opčaravati
ljude, njegovo obezvređivanje drugih i nedostatak pravog zanimanja za njih
osiromašuje njegov lični život i pojačava subjektov doživljaj ispraznosti te su
mu potrebna stalna odobravanja i divljenje drugih.43 Spomenuta je činjenica
indikativna i u slučaju njegova oca, koji je od sina krajiškoga seljaka postao
kapetanom talijanske vojske, čime je stvorio zazir prema pripadnicima svojega
nekadašnjeg staleža: (...) u Beču će tebe objeručke primiti moj kriegskolega,
pukovnik Rogulić i njegova obitelj – to će biti društvo za tebe, a ne ova!44 Sve
navedeno pronalazi uporište u Freudovoj tvrdnji kako roditelj, u ovom slučaju
otac, smatra kako djetetu treba biti bolje negoli njemu te da se ono ne treba
podčinjavati nužnostima koje je on priznavao kao vladajuće u životu.45 Prema
tome, Savo Lazarević također prezentira određene narcističke osobine ličnosti,
budući da se nastoji ugrijati u odrazu sinova uspjeha, čime ga doživljava svojim
produžetkom.46 Njegova je vizija Emilijana usmjerena prema budućoj mu
generalskoj karijeri, pa kada mu sin pruža otpor odabirom one profesorske,
dolazi do izražaja sva Savina usredotočenost na društveni položaj. Budući da
svoju težnju nastoji kompenzirati preko djeteta, zaključuje se kako je riječ o
žudnji.47 Prema tome očeva je žudnja povezana s onim čega nema odnosno
onim čemu stremi. Emilijan je uvijek činio ono što se od njega očekivalo, bez
mnogo razmišljanja o vlastitim interesima i motivaciji, istodobno potiskujući
nezadovoljstvo svojim životom, što se, prema Laschu, manifestiralo
oscilacijama samopoštovanja i nesposobnošću snalaženja.48 Dok osjeća zazir
prema roditeljima, znakovito je očevo negiranje njegove propasti, pa se tako
oglušuje na tračeve u selu i na njegove nepoložene ispite, stoga se Emilijanov
bečki život iz njegove vizure pretvara u idealnu projekciju nečega što je
zapravo nerealno, sve dok ne doživi simboličko prosvjetljenje kada tijekom
41
Kozarac, 425.
42
Usp. Lasch, 95.
43
Ibid., 45.
44
Kozarac 427.
45
Usp. Freud, 59.
46
Usp. Lasch, 97.
47
Žudnja nastaje radi zabrana koje priječe put ka ostvarivanju zadovoljstva koje proizlazi iz nagonskoga segmenta.
48
Ibid., 42.
48
uobičajene šetnje, na mjestu nekad vitkog hrastića ugleda oronulu nakazu49 što
ga u mislima podsjeti na vlastita sina. U kontekstu je psihološkoga sloja
Kozarčeve pripovijetke relevantan Emilijanov odnos s majkom, čija je uloga
tijekom stasanja narcističkoga sebstva krucijalna, budući da odnos majke i
djeteta počiva na spomenutim optimalnim frustracijama. Prema Laschu, dijete
napušta predstavu o majčinskoj savršenosti u trenutku uočavanja njezine
pogrešivosti, no ta idealizirana predodžba nastavlja živjeti u njegovim mislima
na nesvjesnoj razini. No, budući da je umanjena, više se ne povezuje s
fantazijama infantilne svemoći nego sa skromnim, ali rastućim ovladavanjem
ega njegovom okolinom. Emilijanu je majka, pod utjecajem oca, pružala
iznimnu, ali površnu i emocionalno hladnu pažnju, što je klasificira narcističkim
tipom majke.50 Kao takva, ona je isključena iz njegova odgoja, što je uvjetovano
ranije problematiziranim pitanjem patrijarhata. Upravo se ta pažnja sukobila s
mehanizmom optimalne frustracije, budući da doživljava dijete svojim
produžetkom.51 Emilijan, koji je s početka indiferentan prema čitavoj obiteljskoj
situaciji, koja kao da ga se ne dotiče nego je tek dio njegove uloge koju treba
odraditi, kasnije postaje svjestan svega što ga je tijekom djetinjstva obilježilo,
proživljava svojevrsnu katarzu: Poimaš li ti što je dijete bez matere? Najprvo
si njezinu dušu ugušio pa onda moju (...)52 Otac pritom, ne tražeći od sina
ekskulpaciju za sva priušćena mu traumatična iskustva, osjeća povrijeđenost
njegovom nezahvalnošću. Cjelokupna Emilijanova situacija koju je zatekao u
Beču detronizirala ga je s očeva pijedestala savršenoga mu projekta, što
označuje kulminacija Savine usredotočenosti na sebe i svoje potrebe. Nadalje,
prema Žižeku, narcis nije u mogućnosti ostvariti dublju emocionalnu interakciju
s drugim ljudima, što je razvidno na Emilijanovu primjeru, od čega izuzetak
čini Julka.53 Ona predstavlja prijetnju Emilijanovim roditeljima jer ne samo da
je pripadnica društveno inferiornije skupine nego i religijske opozicije, stoga
ta ljubav poprima dimenziju zabranjene jer izaziva razmjernu diskrepanciju
napose sa Savine strane. Također, za razliku od Emilijana, predstavlja
emancipiran subjekt, koji postupa u skladu sa svojim željama i osjećajima.
Uslijed emocionalnoga i psihičkog kolapsa uzrokovanog lažnim vijestima o
Julkinim zarukama, što je Savo učionio ne bi li anticipirao razvitak romanse,
49
Kozarac, 436.
50
Ups. Lasch 194, 195.
51
Ibid., 195.
52
Kozarac, 438.
53
Usp. Slavoj Žižek, Patološki Narcis ako društveno nužni oblik subjektivnosti u Narcistička kultura (Zagreb: Napri-
jed, 1986), 316.
49
Emilijan privremeno odustane od školovanja upustivši se u srpsko-turski rat.
Upravo je ta činjenica znakovita, uzme li se u obzir da narcis nije sposoban za
pravo tugovanje, nego kada se suoči s gubitkom bliske mu osobe u njemu
provaljuje nemoćan bijes jer je gubitak za njega neprihvatljiv.54 Dakle, ne samo
da biva povrijeđen: (...) napustila ga je dakle, ne drži ga više vrijednim svoje
ljubavi55 nego na koncu i negira istinitost očeve tvrdnje. Zanimljivo je kako je
proces zaljubljivanja relevantan u kontekstu narcističkoga subjekta, budući da
se ljubavlju nastoje kompenzirati vlastite nesavršenosti čime se zadovoljava
narcizam, pa u tom slučaju Ja postaje sve skromnije, a objekt sve veličanstveniji.56
Sve je to razvidno na primjeru Emilijana i Julke, budući da ona prezentira
slobodu i snagu koju on nikad u obiteljskome domu nije uspio izgraditi.
Osvještavanjem svojega položaja unutar obitelji, gdje ga roditelji nisu poimali
kao pojedinca s vlastitim sustavom misli i osjećaja, Emilijan tek s distance
shvaća koliko je njihov odgoj bio pogrešan, a sve to dovodi do destabilizacije,
kasnije i rasapa njegove ličnosti. Sve navedeno verificira Laschvu tvrdnju kako
se u literaturi o kliničkim istraživanjima narcizam smatra psihičkom tvorbom
u kojoj se odbijena ljubav vraća u nas kao mržnja, koju Emilijan gaji prema
biološkoj obitelji.57 Potaknut svim navedenim, on iskazuje ne samo bijeg od
dotadašnjega načina života nego i rezolutan otpor očevim ambicijama,
promjenom zanimanja i gubitkom društvenoga ugleda. S obzirom na oca, koji
ne pokazuje iskrenu zabrinutost za sinovo zdravstveno stanje nego isključivo
za pitanje društvenoga prosperiteta, zaključuje se kako je i on također narcis,
koji takve elemente ličnosti projicirao na sina zahvaljujući metodama odgoja.
Nakon što privremeno ozdravi, Emilijan se vraća pod roditeljski krov, odnosno
stimulativni ambijent gdje nastavlja s učenjem i pripremanjem završnih ispita.
Pritom nesvjesno provodi sve ono što su oni tijekom djetinjstva od njega i
tražili, a što mu se u tom trenutku nije sviđalo. Prekoračivši granicu fizičke
izdržljivosti, stupa u fazu potpunoga psihičkog sloma, kada ne može distingvirati
istinu od iluzije. U tom trenutku, u svijest mu nailaze svi oni očevi ciljevi koje
je namijenio za njega te i sam počinje tome težiti: Starac, gledajuć ga dan i noć
nad knjigom, mislio je, da se je vratilo ono gimnazijsko vrijeme kadno je on bio
živa providnost Emilijanova (...)58 Sve ono što je prije otac od njega očekivao
54
Usp. Lasch, 42.
55
Kozarac, 433.
56
Usp. Freud, 236.
57
Usp. Lasch, 40.
58
Kozarac, 441.
50
sada postaje dijelom njegovih vlastitih ambicija, pa sebe sada poima kroz
prizmu onoga što želi i što je mogao biti. Tako usmjeren na sebe, poistovjećuje
se s uzorima žudeći za idealnom svojojm slikom. Pritom se iscrpljuje do
iznemoglosti danomice napornim intelektualnim radom, što implicira agresiju
prema samome sebi, kao jedan od elemenata narcističkoga sebstva.59 Također,
prema Lashu, njegovo se korištenje intelekta, smatra bijegom, a ne otkrivanjem
sebe.60 Kulminacija se toga događa kada u predsmrtnoj agoniji osmišljava
riječi za vlastiti nadgrobni spomenik, tituliravši si zvanjem konjaničkoga vođe.
Savina predodžba sinova stanja zadire do potpune negacije realnosti te se i
dalje nada kako će sve završiti prema provobitnim mu planovima. Stoga
njegova suluda ambicioznost označava krajnji odmak prema materijalnom, te
kada ne biva zadovoljena, pronalazi utočište u samoj sebi. Čak i nakon
Emilijanove smrti, biva ponosan na njega, no ne zato što je uspio postati
generalom nego zato što je to mogao postati, što mu predstavlja jednakovrijedan
značaj, čime si je uspio život učinit podnošljivim. U tom se kontekstu valja
referirati na Freudov sekundarni narcizam karakteriziran povratkom objektova
libida u Ja, pa je subjekt libido usmjeren na sebe i svoju osobu, stoga može
voljeti u skladu s narcističkim tipom ono što sama jest; ono što je sama bila;
ono što bi sama htjela biti.61 U tom smislu Savo biva usmjeren na sinovu osobu
u pogledu onoga što je htjela ili mogla biti, ali i na sebe kao nekog tko bi
također prosperirao njegovim napretkom i bio dio istog. S druge pak strane, i
Emilijan u svojoj agoniji biva zaokupljen svime onime što je otac od njega
ranije zahtijevao, a što se sada pretvorilo u vlastite mu fantazije. S obzirom na
sve rečeno, slom između granica sebstva i predmetnoga svijeta, priviđenje
sveznanja, kao i magično mišljenje implicira Emilijanov narcistički poremećaj,
dok ga navedene pojavnosti, koje se prezentiraju u Emilijanovu slučaju, dovode
u korelaciju sa shizofrenijom, za koju se drži da je prije svega uvjetovanja
narcizmom.62 Proučavanje obiteljske povijesti shizofrenih pacijenata pokazuje
niz značajki prisutnih i u narcističkim obiteljima, pa je prema Laschu, kao
psihijatrijski pacijent, narcis prvorazredni kandidat za beskonačnu analizu jer
poput shizofrenika i on ima poseban položaj u obitelji. To se događa zbog već
spomenute zagušujuće majčine pažnje, ali i zbog posebnoga položaja unutar
obitelji. Roditelj koji ga doživljava vrijednim toga uvulači čitavu obitelj u
59
Usp. Durić, 145.
60
Usp. Lasch 46.
61
Usp., Durić, 37.
62
Usp. Lasch, 195.
51
mrežu svoje neuroze, dok se ini članovi prešutno slože da u tom sudjeluju kako
bi održali emocionalnu ravnotežu u obitelji, što je u ovom slučaju oprimjerila
majka. Sve navedeno rezultira lažnu uzajamnnost, kao i nepostojanje spontanih
osjećaja prema djetetu, čime se uništava njegova mogućnost samopomoći i
inicijativa. 63 Važno je napomenuti kako je takav odnos uzrokovan izvanjski
nametnutim idealima obiteljske solidarnosti, koji učvršćuju psihološke obrasce
što ih razvija obitelj, imanentnih za patologiju narcizma i razvoj shizofrenije.
Zaključak
Problematika narcizma u djelu Emilijan Lazarević vezana je za društvenu

situaciju, određenu kompleksnim odnosom između društvenih razreda
i njihovim međusobnim animozitetom, napose onim usmjerenim prema
inferiornijim skupinama društva. Budući da je na primjeru obitelji Lazarević
sin poiman objektom očevih težnji za ostvarivanje vlastitih mu ambicija,
svedenih na društveno pregrupiranje, riječ je o klasičnoj nukleusnoj obitelji
koja oca postavlja kao autoritet. Nakon razmatranih odnosa zaključuje se kako
je patrijarhat u opisanome djelu autoritativni društveni poredak, koji se temelji
na trijadnome odnosu – ideološkoga, biološkoga i sociološkoga aspekta.
Ideološki je stoga očitovan dominacijom muškoga nad ženskim principom,
kao i dominacijom očeva nad sinovima; biološki unutar fizičkih predispozicija
likova; dok je sociološki razvidan kroz odnose unutar članova obitelji, napose
između roditelja i djece. Valja istaći kako je žena stoga osoba ograničena na
posjed kuće i biva pasivnim akterom društva, dok je muškaracu pripisana uloga
njegova aktivnoga člana, no i u pogledu toga postoje određena hijerarhija, koja
nalaže podčinjenost sinova ocu, što je prezentirano Emilijanovim i Savinom
primjerom. Stoga je rodna problematika u ovom slučaju fundamentalna, budući
da obitelj zauzima presudnu ulogu prilikom reprodukcije određenih društvenih,
napose ideoloških odnosa, čime im je osigurano generacijsko perpetuiranje.
Sve navedeno imalo je reperkusije na formiranje sebstva Emilijana Lazarevića
i to kroz odnose s osobama s kojima je u najizravnijem interakciji, čime se
zaključuje kako je njegov narcizam rezultat i intersubjektivnih odnosa. S
obzirom na sve rečeno, prati se autoritativno odnosno patrijarhalno obiteljsko
uređenje, kao i njegov konačan rasap, uvjetovan represivnim odgojem,
emocionalnom neangažiranošću i ambicioznim težnjama očinske figure, što je
generiralo tragičan završetak protagonista.
63
Ibid. 196.
52
Literatura:
Primarna literatura:
1. Kozarac, Ivan. Emilijan Lazarević u Djela hrvatskih pisaca. Zagreb: Zora, 1950.
Sekundarna literatura:
1. Durić, Dejan. Uvod u psihoanalizu – od edipske do narcističke kulture. Zagreb:
Leykam international d.o.o. 2013.
2. Flaker, Aleksandar. Stilske formacije. Zagreb: SNL, 1986.
3. Fromm, Erich. Autoritet i porodica. Zagreb: Naprijed, 1980.a
4. Fromm, Erich. Veličina i granice Freudove misli. Zagreb: Naprijed, 1980.b
5. Freud, Sigmund. Budućnost jedne iluzije. Zagreb: Naprijed, 1986.
6. Galić, Branka. Moć i rod u Revija za sociologiju, 3 -4, 225 – 238
7. Lasch, Christopher. Narcistička kultura. Zagreb: Naprijed, 1986.
8. Mansfield, Nick. Subjektivity: Theories od The Self from Freud to Haraway. St.
Leonards: Allen & Unwin, 2000.
9. Matijašević, Željka. Strukturiranje nesvjesnoga: Freud i Lacan. Zagreb: AGM, 2006.
10. Pateman, Carole. Ženski nered: demokracija, feminizam i politička teorija. Zagreb:
Ženska infoteka. 1998.
11. Pateman, Carole. Spolni ugovor. Zagreb: Ženska infoteka, 2000.
12. Reich, Wilhelm. Spolna revolucija. Zagreb: Naprijed, 1985.
13. Šicel, Miroslav. Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća. Zagreb: Školska knjiga, 1997.
14. Van Dijk, Teum. Ideologija: multidisciplinaran pristup. Zagreb: Golden marketing i
Tehnička knjiga, 2006.
15. Žižek, Slavoj. Patološki narcis kao nužni oblik subjektivnosti u Narcistička kultura.
Zagreb: Naprijed, 1986.
53
AUTHORITY, FAMILY AND GRANDIOSE SELF

IN THE SHORT STORY EMILIJAN LAZAREVIĆ
ABSTRACT
This article uses the short story Emilijan Lazarević by Josip Kozarac
to question the relationship among various authorities in the context of the
patriarchal family and the process of self-formation. A patriarchal family
has a special structure and rules that individuals need to adopt in order to
form desirable forms of behaviour aiming to preserve the closed order of the
community. In that regard, the degraded role of femininity is relevant, and
therefore, this analysis also discusses gender issues within the 19th century
social norms. The principle of upbringing is the cornerstone of this article
because it is dependent on the position of the Lazarević family in relation to
other social groups. This article also addresses the issues of narcissism in the
context of a grandiose self and an idealized parental image, which originates
from the objects of selfhood, that is parents, in the pre-oedipal and oedipal
phases of personality development.
KEY WORDS: authority, family, realism,, patriarchy, gender, passive agent, active
agent, narcissism, objects of selfhood, grandiose self, idealized parental image, Josip Kozarac
54
Proza
Književnost
Goran KALOGJERA
HOKEJAŠI
Svi oni Korčulani koji poznaju urbanu strukturu Naselja znaju da od

grada pa sve do kuće Verzotti postoji cesta koja ispresijeca Naselje na dva
dijela. U samome središtu te ceste, podno jednoga zidića, bila je poduža klupa
koju su u poslijepodnevnim satima pohodili „hokejaši“. Bio je to naziv od
milja, a Naseljani su ga dali svojim penzionerima koji su u vrućim ljetnim
danima uživali u ćakulama, komentarima, britkim dosjetkama i vicevima
kojima su se šalili na svoj račun. Danas kada prolazim uz to mjesto što se
nalazi pokraj kuće u kojoj stanujem, sjetim se svih tih dobro znanih ljudi, koji
više nisu među nama. Sjedili su tu moj otac, stari Šeman, Hajdić, Rogošić,
Petar Pičić, a ponekad im se znao pridružiti i šjor Skansi poslije svoga đira
po Hoberu. Premda je imao ladanjsko ljetno mjesto podno svoga oraha ispred
naše zgrade, moj otac se obavezno znao pridružiti družbi, koja se tako dobro
zajebavala na račun drugih, ali i svoj. Osim što su sjedili, znali su obavljati
i neke druge poslove, pa je tako šjor Petar svako poslijepodne vukao teške
lonce s vodom za svoj vrt, a Hajdić mudrovao i kritizirao sve oko sebe. Stari
je Šeman znao vikati na brojne unuke i učestalo zvati svoju Vicu, dok je moj
stari uglavnom pušio i čekao svoju uru da se vrati pod svoj hrast. Hokejaši
su bili omiljeno društvo. Nije bilo prolaznika koji im se nije obratio, zastao,
poćakulao s njima i otišao, a oni su nastavljali primati ostale, zadirkujući ih,
ogovarajući ili općenito se šaleći na njihov račun. Jedva bi dočekali da se
pojavi Dare, koji ih nije puno šljivio, već bi stoički primio svoju porciju, nešto
im odgovorio i povukao se doma uz onaj poznati povik „Ma ima li štogod
za izist?“. U ono su ljetno doba brojni susjedi iznajmljivali sobe strancima,
tako da su hokejaši tijekom poslijepodnevnih seansi imali priliku uživati u
oblinama mladih strankinja, koje nisu skrivale svoje draži. Znao bih s guštom
slijediti njihove poglede dok su vrlo pomno pratili hod nekih od ljetnih gošći,
57
čekajući da prođu, pa bi nakon toga uslijedio komentar. Naravno da su morali
biti pažljivi, jer su unaokolo kružile ljutite supruge, Šemanova Vica ili Petrova
Peliška. Tijekom godina hokejaška se stolica polako praznila. Odlazili su jedan
za drugim, tiho, bez pompe, jednostavno su nestajali. Otišao je tako uvijek
bijesni Rogošić, moj otac, stari Šeman, Petar, šjor Skansi i, među posljednjima,
buntovni Hajdić. Bili su i ostali dio toga našega Naseljanskog kolorita. Nekoć
snažni muškarci, potom starci sa štapovima i sada pokojnici. Ulica je ostala
bez svojih najvjernijih promatrača. Danas njihov djelić prostora zjapi prazan,
sjedaljke više nema, kao ni njih. I danas pri izlasku iz našega stana u Korčuli
pogled mi, čim izađem iza kantuna kuće, nesvjesno pada na njihovo mjesto. I
vidim ih onako nasmijane, u bijelim sokolskim majicama, opuštene, zadovoljne
sobom. Naše hokejaše.
58
DARE
U stanu ispod našega u Naselju živio je Dare. Znatno stariji od mene,

Dare je završio srednju ili neku višu umjetničku školu, za koju je očito imao i
umjetničkih predispozicija. Sjećam ga se u nekoliko razdoblja njegova života.
Pamtim ga kao vitkog i izvrsno građenog plivača prsnog stila, koji je izvjesno
vrijeme plivao za Korčulanski plivački klub pod nadimkom „Briza“, vjerojatno
zbog njegove kratke frizure. Još i sada se sjećam kako je prije natjecanja znao
sjediti na svome startnom mjestu, prekriženih nogu, bez ikakvog uzbuđenja ili
treme. Potom su došli moji studentski dani i čuo sam da Dare predaje likovnu
umjetnost u nekoj otočnoj školi. Već je onda Dare bio sklon čašici, tako da su
za te njegove dane vezane brojne anegdote. Škola mu očito nije odgovarala
pa se ubrzo povukao među „slobodne umjetnike“ i živio od svoga kreativnog
djelovanja. Istini za volju, premda nisam nikakav likovni znalac, mogu s
pouzdanjem reći da je izvanredno crtao, i to u ono vrijeme dok ga alkohol
nije u potpunosti obuhvatio i kad je uživao u crtanju. Sjećam se njegovih
slika u ulju, panorame Svetoga Nikole ili same Korčule, niza crteža mrtve
prirode u kojima su uglavnom dominirale ribe. Znao je i klesati, i to je radio
dobro. Sjećam se da je radio na izlivanju skulptura za terasu časnih sestara
dominikanki te razne druge stvari, natpise, ploče i slično. Za Korčulu, koja
u to vrijeme i nije puno marila za ljude koji su se bavili umjetnošću, Dare
je bio i ostao prvi korčulanski boem, i to u pravom smislu te riječi. Živio je
u sobi ispod moje, prepunoj ulja, boja, slika, polomljenih kamenih ploča. U
neurednoj sobi, u kojoj je dominirao miris terpentina. Ujutro rano izlazio bi na
„gustirnu“, popušio koju cigaru i, umoran od burnih noći, odlazio na počinak.
Znao sam, usred dana, čuti njegovu dernjavu na djecu koja su se okolo igrala,
jer su ga budila iz sna. Moj otac ga je volio, a i inače je bio dobar prijatelj
naše obitelji. Nije bio sklon svađi, nečujno se pojavljivao i isto tako nestajao
u onoj svojoj rupi od sobe. Jednom ga je otac uhvatio kako urinira na povrće
jednog omanjeg vrta u kojemu se moj stari zabavljao uzgajajući paradajz i
krastavce, na što mu je ovaj sasvim mirno odgovorio: „E, moj šjor Ivo, zato
su Vam krastavci i tako veliki, jer ja svaku večer pišam po njima.“ Moj stari
59
je to shvatio kao dobar štos, međutim, moja majka uopće nije željela imati
posla s tim krastavcima. Nikada nismo puno razgovarali, no ukoliko bi čuo
moj glas iz sobe, uvijek bi mi se znao obratiti „režanjem“. To je bio naš način
komunikacije i ja sam znao da je još tu, živ i zdrav. Sjećam ga se kako je znao
teturati prema našoj zgradi, dobrano natopljen alkoholom. Pritom je stoički
primao upadice i viceve na svoj način. Znao mi je namignuti i reći: „Sve su to
seljačine.“ Bio je originalan i neponovljiv u mnogočemu. Susjedi su ga voljeli,
nikom se nije zamjerao, a njega nije bilo briga što tko o njemu misli. Svoje je
slike (dok ih je još imao) znao prodavati po više puta, tako da je jedna slika
znala biti prodana na nekoliko mjesta. Bitno mu je bilo zaraditi neki novac
i potrošiti ga na tekućinu, kako je on zvao vino. Nama, dečkima iz Naselja,
napravio je prvi logotip na majicama-veliko DSN, što je značilo „Dječaci s
Naselja“. Ponosno smo nosili te majice. Nakon smrti svojih roditelja zamijenio
je stan ispod našega za jedan manji, također u susjedstvu, dvije kuće naviše
uz brijeg. I dalje se susrećemo svakoga ljeta. Sada je pognut, mršav, teško se
uspinje uz našu uzbrdicu. Međutim, pozdrav ostaje: „E, Gorane, kad si doša?“
I tako svako jutro, dok sam dolje.
60
Anđelka KORČULANIĆ
JUTRO POSLIJE
Podigla sam se, protrljala oči, poravnala izgužvano putno odijelo, uzela
u ruke velike kovčege pretrpane demodiranom odjećom, tricama, bolnim
uspomenama i nepotrebnim sjećanjima kojih se iz nepoznatih razloga nisam
htjela odreći i teškog koraka krenula dalje s gorkim osjećajem prevarenosti i
činilo mi se, usamljenija no ikada.
Bilo mi je pomalo hladno, ali ne zadugo, nadala sam se, jer nejako sunce
podizalo se razvlačeći pramenove magle u tanku pređu i namatajući je na
nevidljivo klupko sa skrivenom namjerom da ga opet razmota prije večeri,
rasprede i onda kišom opere.
Sivo-plavo vodnjikavo nebo nad mojom glavom, repom okrenute
sjeveru, užurbano su prelijetale ptice.
Nisam koračala dugo kad sam je ponovo ugledala. Bila je u voćnjaku, s
umrljanim rukama i nešto blata na licu.
Prepoznala sam je odmah iako je sada plameno-zlatnu kosu ušuškala
i skrila pod smeđu kapu, a izazovnu čipkanu haljinu zamijenila tamnijom,
svakodnevnom radnom odjećom.
Načas sam ispustila svoje kovčege, uhvatila je za ruku i za trenutak
stala iznenađena hladnoćom i grubošću njene kože različitom od one u mom
sjećanju.
“A, tu si!”, poviknula sam pobjedonosno.
“Jesam, a tko ste Vi?”, odgovorila je.
“Još sinoć si sa mnom vodila ljubav tako strasno da sam se protivno mojoj
prirodi i uvjerenjima za tebe udati htjela, opila me slatkim vinom, obmanula
lažima, a onda nestala sa sadržajem moga novčanika i sad se praviš da me ne
poznaješ!?”, ispalila sam u jednom dahu.
Gledala me kao da me nikad u životu nije vidjela ili kao da se već
61
nagledala takvih kao što sam ja i odvratila mirno:
“Ja nisam ta! Obmana je jabuka, sestra Razdora, jabuka kao i ta što ti visi
iznad glave.
Samo ti odlučuješ hoćeš li iako si sita svega, posegnuti za njom i ubrati
je ili ne.
Istina, desi se ponekad da ona voljom više sile padne na glavu nekom
ni krivom ni dužnom, pa se iz toga izrodi nešto dobro i značajno kao što se
desilo Isaacu, ali ne prečesto, ne prečesto draga moja, pogotovo ne onome
kome zvijezde nisu sklone kao što izgleda nisu ni tebi.”
Kao da zaneseno svira lutnju, kao da ne govori ni meni ni sebi, govorila
je tečno, glasom koji je oko sebe širio ugodu, a meni se činilo da je gledam
kako na zagasitoj podlozi koncem u boji starog zlata vješto veze nešto čemu
još nisam mogla sagledati značenje i kao da čekam završetak radnje kako bih
vidjela konačni izgled veza, sluteći da će biti vrijedan toga čekanja, stajala sam
i slušala:
“Ukrala ti nisam ništa. Recimo da smo zaista vodile ljubav i ako ti misliš
kako si me u pijanoj velikodušnosti pretplatila, onda si smetnula s uma da se
grješna zadovoljstva višestruko plaćaju.
Nebo nas pokriva obje, žena sam kao i ti, ni tebi u ovo doba baš ne
cvjetaju ruže, a ti me kao i mnogi prije tebe tako olako optužuješ.
U velikom sam poslu i nemam vremena za gluposti, ali vidim da si
izgubljena i pomoći ti želim jer, ako bi stavili na vagu moje Breme i tvoju
Usamljenost, ne znam što bi prevagnulo i da li je to uopće mjerljivo.”
Ja sam šutjela postiđena načinom i brzinom kojom me ogolila dok se ona
u isto vrijeme nimalo nije obazirala na vlastitu golotinju što je mjestimično
provirivala kroz poderotine na skromnoj haljini i davala naslutiti suhoću kože
išarane pjegama i obješene grudi.
Dok je u ruci držala moj otvoreni dlan, ma koliko ja skrivala pogled
od nje, pronalazile su me njene oči Ciganke vične gatanju koja se naživjela i
svojih i tuđih jada. Protrnula sam.
Da nisam u jučerašnjem pijanstvu o sebi govorila i otkrila se nesvjesno
iako se već godinama dobro čuvam od ispovijedanja pred bilo kim?
“Možda je tebi u san Veronica Franco došla!? Kako bih uopće ja mogla
biti ta zavodnica o kojoj pričaš?”, nastavljala je ona praveći se da nije primijetila
moju nelagodu i bojazni.
“Pogledaj moju odjeću! Zar je ovo odjeća i miris žene o kojoj govoriš?
62
Pogledaj moje prljave i ogrubjele ruke i sve ove košare što sam ih sama
napunila da uz blagonaklonost Majke Zemlje nahranim gladna dječja usta što
me željno kući čekaju.”
Imala je pravo, niti je izgledala niti je mirisala kao zavodnica, kao ona
žena s kojom sam provela prošlu noć, ali još se nisam predavala:
“Ako si tako poštena kao što kažeš, gdje ti je muž da ti pomogne?”,
zapitala sam s neprimjerenom dozom podrugljivosti.
Iako joj to nije promaklo, prešla je preko toga i gledajući me pravo u oči
samo je kratko rekla: “Negdje.”
Pogledala sam preko ramena, ali na vidiku nije bilo nikoga.
“Taj dio nisam baš razumjela”, rekoh.
“Čak i kad su prisutni, muževi odlaze, a mi ih gledamo kako postaju sve
manji, mi koje smo od Iskona rastrzane, ali svjesne da smo i mi i oni manje
važni od onih koji će ostati iza nas. Muževi mogu imati veće ili manje srce,
ali svi su oni su iz plemena Prolaznika, a Djeca su uvijek tu i bez obzira jesu
li rezultat proljetne čežnje, vrele srpanjske ili hladne prosinačke noći, jednako
umilnim očima gledaju u mene i traže: Mama, daj!
A možda je stvar u tome što mi žene zapravo imamo bolji sluh i čujemo
i ono što je na granici čujnosti i do muških uha ne dopire.”
“E, to ti ne vjerujem!” odvratila sam zaboravljajući na svoje ranije
optužbe, neprimjetno uvučena u raspravu.
“Tvoje je pravo da ne vjeruješ, ali istina je. Dok oni mislima prelaze s
jednog na drugo ili opće ne misle, dotle mi osjećamo i to trajno.
Ja ne znam kad i tko je postavio pravila Igre i jesu li njegovom mudrošću
ili greškom osjećaji prozvani ženskim imenima: Radost, Patnja, Tuga, Bol,
Ljubav i Zloba, Nemoć…
O tome bi se dalo raspravljati do Sudnjeg dana, ali promijeniti baš ništa.”
Vidne tragove sumnje u njezine riječi s mojeg je lica i dalje tjerala onim
što je sve više postajao monolog:
“Promisli samo što sačinjava Život:
Proljeće i Ljeto, oboje srednjeg roda, prvi, sanjar široke ruke u dijeljenju
obećanja i vječno zaigrano dijete, a drugi, pubertetlija koji je uvjeren da
je najjači i da mu nitko ništa ne može, da je sposoban otopiti i najdeblji
led što je daleko od istine.
Ja sam Jesen, žena, majka, ti kažeš kurva, ali neka ti bude.
U nedokučivosti putova božjih i njegovoj bezgraničnoj milosti sigurno i
63
za tako nešto postoji opravdanje i oprost.
Kad znaš da je moja sklonost raskoši urođena, kad mi već priznaješ
umijeće miješanja boja i istančani osjećaj za nijanse, zašto me manje prijekim
okom i s više blagosti u srcu ne gledaš kao uspješnu umjetnicu preživljavanja
u ovoj vječnoj borbi jer ni ti sama ne znaš kako će za tebe Sudbina izmiješati
karte i kako bi drugi i ne znajući te, mogli o tebi prestrogo suditi.
Zašto na mene ne gledaš kao na plahu vjevericu koja pred neznancem
u žurbi pobire orahe pobjeđujući strah što ga uvijek nosi u krupnim, brižnim
očima pa se šestim čulom opomenuta povlači pred studeni, grije kuću dahom
i djecu toplinom tijela dok mudro čeka da opet dođe njeno vrijeme kao što
i ja čekam moje vrijeme da se pokažem u punoj ljepoti, sjajna ili tmurna i
zamišljena, sposobna preobraziti se učas, ali uvijek svoja, uvijek plodonosna
i neizbježna.
Kažeš da si me i ti sretala više puta i upoznala me drukčiju nego što sam
sada, ali ja se tebe ne sjećam bez obzira što tvrdiš da smo i sinoć u istu postelju
legle.
Ne čudi se tome jer ja sam zaboravna postala još odavna.
Gdje sam ono stala? Aha!
I tako u vječnim ciklusima: Proljeće, Ljeto, Jesen, Zima…
Eto, i Zima je ženskog roda. Mada je ne volim, poštujem je zbog njezine
sposobnosti da i za najžešćeg mraza sačuva klicu života, a i zbog njezine
iskrenosti jer, priznaj i sama, od nje dobiješ ono što vidiš, snijeg i led, a uvijek
je na tebi da nađeš zavjetrinu u koju ćeš se skloniti i način kako ćeš se ogrijati
da ne platiš svoje greške glavom kao cvrčak.
I što je onda muškog u Vremenu? Cvrčak? Kako bi uopće glasila ta
imenica u ženskom rodu?
Da makar mogu Nazora pitati, bio je stručnjak, on bi sigurno znao, ali i
on je otišao.
Cvrčkica, Cvrčkalica, Cvrčkovica, Cvrčkulja, Cvrčakuša. ….” nabrajala
je.
Tako nanizana slova c i č pucketala su kao i suho lišće pod našim nogama
i dovodila mi u sjećanje djetinjstvo, pucketanje i miris kestena i kukuruza koje
je pekla moja majka okružena brojnom, nestrpljivom djecom u predvečerjima
koja su dolazila naglo baš kao i ovo.
“Izgovarajući tu nepostojeću imenicu neprirodno lomim jezik, odustajem
od izmišljanja” zaključila je ona.
64
“Ne slažem se s tim da muškarci ne osjećaju” uspjela sam se oglasiti i ja,
hrabro braneći bastione u kojima sam se nekad osjećala voljena i usmjeravajući
je ponovo na našu temu.
“Zašto me shvaćaš bukvalno?
I kamen osjeća toplinu Sunca, zadrži je kratko, ali je Suncu ne uzvraća
ili se pak desi da pukne od leda stvorenog od vode nakupljene u pukotini, ali
to su sve vanjski utjecaji.
Pitala si me za muža i ja ti o muževima pričam.
Oni su majstori zaboravljenih vještina, berači krivih trenutaka, tumači
snova u zabludi. Oni su uvjereni da daruju, a zapravo su bogato darovani
toplinom koje smo i same vječno gladne.
Oni žive u uvjerenju kako davno osvojen, prepariran i na zid pribijen
trofej nema svojih potreba i kako je i razgovor nepotreban pa bi i ovaj naš,
nazvali običnim brbljanjem, ali ti i ja znamo da to nije tako.
Sad se moram požuriti i pobrati preostale plodove prije kiše, inače će
ispasti da su oni u pravu”.
Iako vidno umorna, ustala se hitro, jer bile smo sjele, i ja i ona kradući
svaka od svojih neodgodivih obveza malo vremena za Dušu.
U međuvremenu se podigao vjetar i sada se igrao s nekoliko izvučenih
pramenova njezine kovrčave, bakarne kose. Brzom ih je kretnjom ugurala
pod kapu i na haljini zakopčala dva gornja dugmeta. Nije ovo bilo vrijeme za
koketiranje.
“Doviđenja i oprosti što sam te uvrijedila!”, ne želeći je dalje zadržavati
rekla sam s glasom u kojem su se primjetno zaljuljala moja ranija uvjerenja.
Okrenula se od mene, sagnula se i zašla pod grane drveta otresajući pri
tom s njih uvelo lišće, propela se na prste sva usredotočena na branje preostalih
jabuka obješenih dalje od njezina dohvata, prezaposlena da bi mi uputila čak i
kratak pozdrav.
Znala sam, srest ćemo se ponovo i ona će usprkos svojoj zaboravljivosti
nepromijenjenim glasom reći: “Opet ti!”
U mojim je ušima jače od večernjih zvona odjekivalo njeno pitanje:
“Što je teže, moje Breme ili tvoja Usamljenost?”
S džepovima nabreklim od tuge i žutih plodova koje mi je na silu u njih
uvalila, vukući sa sobom one svoje velike, pretrpane kovčege, krenula sam
tražiti odgovor.
Osvrnula sam se još jednom i uhvatila je krajem oka kad je na zemlju
65
ispustila iz pregače izvađeno klupko, a ono se zakotrljalo i pred mojim nogama
razmotalo u niti maglene pređe.
Zamirisalo je na kišu, a ja sam hodala s mladicom nade u sebi da negdje
na mene čeka netko iz plemena Prolaznika.
Molila sam se tiho da to bude jedan od onih s većim srcem.
66
Poezija
Književnost
Srđan DUHOVIĆ
Tihi koraci
zatvaraju horizont.
Sunce u sjeni.
Umorni skakavac
na suhim listovima
ispija ljetinu.
Jedini korak,
taj tvoj – jedini korak,
zrači toplinom.
Budi se jutro,
a snovi na jastuku
traže objašnjenje.
Usred kupine,
procvjetala jabuka.
Borba za život.
Sjenama dana,
zapjevali slavuji.
Cvatu bademi.
Mala žaba,
krekeće od straha,
bara isušila.
Tiho šapuće,
sjena preko ramena,
sumrak na dlanu.
69
Anđelka KORČULANIĆ
ODEM LI S TOBOM
Kažem li kako bez tebe ne mogu

i odem s tobom,
moram li vratiti koraljni prsten
kojim me more nevinu vjenčalo,
u čije ću ruke položiti
ushit i smiraj, milinu i sjaj,
sve što mi je more dalo.
Ježinci o mojoj nevjeri, znam,
sudit će po navici, oštro
i ribe okupljene u jata šaputat će o tom
u modrim dubinama.
Možda će školjke tražiti natrag pjesme,
nizane godinama u bisernu ogrlicu,
priznam li ljubav, istinu o nama.
Možda me slani vjetar, otrgnut snu,
s obje strane ošine po licu
i sedefnom sjaju moga oka
hobotnice ispruže hladne pipke,
možda se zajedno
s tragovima mojih stopa
sunovrate u more
70
Zoran KORICA
ISTINA
istina je u bojama
i u sjenama
diše u krotkim
dnevnim mijenama
što me u moment
kroz vrijeme vrate
ožive ljude, ožive slike,
pothvate
i k’o da i mene
u tome svemu ima
u mirisu mora
i daljina
k’o da kroz prozor
i vidjeh na časak
djetinjstva svoga
prolazak
kad smisao izmiče kroz prste

i slutnje se pretvaraju u nemir
istina je tu
u bojama i u sjenama
71
VOLIŠ JE
voliš je
i voli te
al’ ljubav među vama
već odavno nije
i tko zna
u kome je
ugasnula prije
tek,
ono što je ostalo
za radost više
dovoljno nije
72
DEFORA
Tu gdje valovi morski

valima kopna ususret hrle
zaljubio se pogled u divljinu,
pa se nerazdvojno grle.
Tu gdje sunce slika

bojama sreće
na platnu se sutona
odmaraju vjeđe.
Gdje se šume bora

slijevaju u more
duša svoje
prepoznaje naslijeđe.
Tu gdje netaknuto
zastalo je vrijeme
u smiraj dana
Zemlja čeka mene.
73
RIJEČI, MISLI..
neke su noći bliskije

neki dani na bijeg spremniji
neke se riječi polome
mnoge čežnjom odjekuju
zašto je tako
zašto misli lutaju
umjesto nas
zašto samo bljeskovi
kad smo sazdani
od svjetlosti
74
Pero MIOČ
VEČER POD KRINKAMA
Caffé ‘’Passage’’ Šibenik

Subota, 2. veljače 1991.
Početak u 18 sati
Svršetak na koncu
Dođite večeras u Caffé ‘’Passage’’

pod krinkom
i iskreni posve,
a doma, barem danas,
ostavite laž.
Dođite večeras u Caffé ‘’Passage’’!
Dođite večeras u Caffé ‘’Passage’’
s lažnim nosom;
može i s bradom
i lažnom kosom –
nije važno što sve nije pravo,
jer sve je i onako laž.
Dođite večeras u Caffé ‘’Pasage’’
obucite,
navucite,
donesite što vam na um pane,
ugroženi sinovi Domovine
mogu dovući i balvane,
jer i domoljublje je na koncu konca laž.
75
NIJE ISTO
Tvrdoglavost
Tvrdokornost
i
Upornost
nisu isto
Tvrdoglavost je utvrda neznanja

ili bolno čuvana tajna
o sigurnoj nesigurnosti
u vlastito znanje
Tvrdokornost
je nedostatak dobre volje
gubitak ljubavi
i poniženje milosrđa
Upornost
je plemeniti samozatajni
pristanak na muke
u nenasilnom obračunu
s tvrdoglavošću i tvrdokornošću
2002.
76
LIVANJSKI RONDO
Utaman nas majke doje –

nas je uvik manje;
u manjku je naša stalnost,
manjak nam je stalno stanje.
Uzalud nas majke dižu,
utaman nas goje;
o Božiću i Uskrsu
za stolom nas jedva dvoje.
Kalendar nas obmanjuje –
jugo dere u prosincu,
a u svibnju susnižica –
srpanj rodi nerodicu.
Stâlni su nam stalni puti,
kuferi nam uvik vrući;
od kuće se stalno iđe,
a ritko se vraća kući.
Ne restu nam nikad dica
u naručju ni o skutu;
odnosimo grč i suzu,
vraćamo se u tabutu1
Utaman nas majke doje –
nas je uvik manje;
u manjku je naša stalnost,
manjak nam je stalno stanje.
199l.
1
Tabut (orij.); mrtvačka nosila; u kolokvijalnom livanjskom govoru znači i mrtvački kovčeg.
77
Prijevodi
Liliana BARDIJEWSKA
MOJE – NE MOJE
I kad samo pomisliš kako se najavljivao vedar, miran dan! Sunce je

baš brisalo oči bijelim oblačićem, jutarnji povjetarac spremao se pročešljati
zamršene trave, a potočić je veselo grgoljio skakućući po kamenju, pjevajući
budnicu. I onda odjedanput…
Prva ga je ugledala svraka.
-Našla sam! Našla sam! Moje je! – kričala je iz sveg glasa dižući na noge
cijelu šumu, livadu i jezero.
Na tu kriku sjurilo se sve što je hodalo, letjelo i gmizalo. Dokasalo,
doletjelo, dogmizalo i zamrlo od ushita, jer ono što su ugledali, bilo je istinski
očaravajuće!
Na sred livade, u pješčanoj jamici, ležalo je Ono. Posve glatko, zlaćano i
sa srebrnkastim cvjetićima! Drugoga takvoga na svijetu nije bilo – to je moralo
priznati čak i sunce, koje iz dana u dan promatra cijeli svijet.
- Moja krasotica, moja svračica, moja cvjetna pisaničica – kričala je
svraka skakućući oko neobičnog zlaćanog jaja sa srebrnim cvjetićima. I umilno
je zapjevušila:
U divnom ćeš gnijezdu spati

i o svem na svijetu znati,
gdje, tko, kada, što i zašto,
što po danu, što po noći,
što će biti, što je bilo,
što se zbilo i ne zbilo!
Moje svračence, mamino pilence!
Prvi se iz ushita pribrao paun i zašuštao repom ne skrivajući ljutnju:
81
- Zašto baš tvoje? Otac je morao biti lijep! Takav kao ja! Ono je moje!
Na to se nakostriješio noj:
- Ovo je najveće svjetsko čudo! A tko je najveći? Bez sumnje ja! Ono je
moje!
To nije moglo podnijeti jato vrabaca i uglas je zacvrkutalo:
- Nas je više, ptičja pameti! Naše je!
Čuvši to roda je prasnula u smijeh:
- Iš odavde, brbljivci! Ono mora imati gnijezdo na visini! Kraljevski
tron! Moje je!
- E baš nije! Ono mora vidjeti svijeta i svijet mora vidjeti njega. Plovit
će na mojim leđima po rijekama i jezerima – nadmeno je izblebetao gnjurac
napuhujući krila kao jedra.
Već mu je pijetao htio nešto odbrusiti, ali odjednom se sve okamenilo,
zamuklo i zamrlo – dogmizao je veliki udav.
- Ssss – zadivljeno je siknuo ugledavši srebrnaste cvjetiće. – To je nešto
baš za mene! U mom zagrljaju bit će najssssigurnije! – prosiktao je ponovo i
zapjevušio:
Puzi, puzi, sinčiću,

moj pitončiću!
Uvijaj se uokolo
lijepi moj udavčiću!
I prije nego je bilo tko uspio pisnuti ili kriknuti, jaje je već nestajalo u
udavovom klupku… I bilo bi posve nestalo da nije stigao novi gost na livadu.
Šljap, šljap – začuo se ubrzani zeleni trk.
- Lakše, lakše, gospodine udave! Kod mene će biti još sigurnije. Moje je!
– škljocnuo je čeljustima zubati krokodil i spretno iščeprkao jaje iz udavovog
zagrljaja.
Sve je na livadi zamrlo od užasa gledajući srebrnaste cvjetiće u zelenoj
čeljusti. Sve, ali ne i roj pčela!
-Vraćaj, zelena nakazo! To je kraljevsko jaje! Naša će ga kraljica odgajati!
- zazujao je i brzo poput strijele oteo jaje iz krokodilske čeljusti.
Cijela je poljana s olakšanjem odahnula. Ali sloge i dalje nije bilo.
- Ono zaslužuje bolje – promrsio je pauk nabacujući na njega svoju
čipkastu mrežu. –Ljuljuškat ću ga u mojoj visećoj ležaljci i naučiti ga bauljati!
82
To više nisu mogli podnijeti mravi.
- To je zemaljsko jaje i mora biti odgajano na zemlji. Imamo već toliko
jaja i jedno više ne će činiti nikakvu razliku – povikali su i ponijeli jaje u
mravinjak.
- Kre, stop! Kre, kre! – zakreketala je žaba. – Nigdje mu ne će biti tako
dobro kao u vodi, s mojim punoglavcima! – i zapjevušila žablju uspavanku:
Moj punoglavče, prelijepi žapče!

Buć u vodu! Skok! Skok!
Ničega se ne boj s tog!
Ne plivaj kraulom ni leptirom,
nego vlastitim svojim stilom.
Slično babi i prababi
- uvijek plivaj samo žablji!
Slušajući to ptice su se nakostriješile od bijesa. Svraka je pocrvenjela,

a paun poblijedio kao zid. Pijetao se raskokodakao, patka zapjevala, roda
zakukala, vrabac razbrbljao, zacvrkutala kukavica, gnjurac zagraktao, a noj
čak psikao od bijesa. Nastao je neopisiv metež. Mravi su zujali, udav škljocao
čeljustima, a krokodil klepetao kljunom.
U općem metežu nitko nije zamijetio kako se na livadi pojavio netko
novi. Trenutak je nepomično stajao kako bi shvatio cijelu stvar. A kada je
pojmio oko čega se vodi spor – udario je nogom. Zatim drugi put, pa treći,
da se zatresla cijela livada. Tek su ga tada primijetili. Nastao je tajac da se
muha čula. I u toj tišini klokan je rekao nešto vrlo mudro, što se svima moralo
dopasti:
- Čemu tu tolika svađa? Odgajajmo ga svi skupa.
- Hura! – kriknula je posramljena livada i nitko više nije imao volje za
daljnje sporenje.
Ali kada je doklipsala zadihana kornjača, stenjući još izdaleka: ‘’Zar sam
opet zakasnjela?!’’, prolomio se veseli smijeh. A klokan joj je nježno položio
jaje na leđa i rekao:
- Ne, ovoga puta ti si prva. Do sutra ćeš biti njegova mama.
Sva sretna krenula je kornjača u laganu šetnju, uljuljkujući jaje
kornjačinom uspavankom:
83
Svijetom skupa putujemo:
lijeva – desna, prednja – stražnja,
na kraj svijeta dok stignemo:
desna – lijeva, stražnja - prednja.

Tapkat, kaskat – kako kom je lako:
lijeva – desna, prednja – stražnja,
bit je svega žuriti polako:
desna – lijeva, stražnja – prednja.
I eto tako je svakoga jutra novi roditelj preuzimao skrb o zlaćanom jajetu
sa srebrnastim cvjetićima. Patka ga ovijala pačjim paperjem, noj zakopavao
u topli pijesak, pauk ljuljuškao u visećoj ležaljci, svraka ga pazila u gnijezdu
urešenom najljepšim stakalcima i svjetlucavim predmetima. Udav ga bacakao
po svom mekanom klupku, pčele ga mazale voskom, a mravi glancali kotrljajući
ga po mahovini. Gnjurac je, s njim na leđima, plivao po rijekama i jezerima,
roda ga pokupila na morsko putovanje u rodinom gnijezdu, najljepšem
jedrenjaku, krokodil ga ljuljuškao u zubatoj čeljusti, klokan zibao u mekanom
džepu, mišica grlila u nježnom zagrljaju. Slavuj mu pjevao uspavanke, a vrapci
cvrkutali vesele pjesmice. I tako je protjecao dan za danom.
A onda jednoga jutra… Zlaćana korica sa srebrnastim cvjetićima
iznenada je napukla, a iz nutrine se moglo čuti lagano kuckanje.
Prva ga je čula kukavica. Poput vjetra sletjela je s hrasta, na kojem je
nepomično dreždala već nekoliko tjedana i pokucala po ljusci:
- Dođi, dođi mamici, moja kukavičice – zakukala je nježno.
Dok si trepnuo okom, sjatila se oko nje čitava poljana sva zelena od jedi.
- Iš od moje svračice! – zakriještala je zelena svraka najstrože što je
mogla.
- Ono je naše! – brečale su pčele oštreći zelene žalce.
- Kre moje, kre je! – kreketala je zelena žaba.
- Ne dam nikome moju srećicu! – škljocao je čeljustima krokodil tako da
je porumenio od bijesa.
Na livadi je proključalo. Svatko je imao nešto reći i nitko nikoga nije
čuo. Uzaludno je bilo čak i klokanovo udaranje nogom. Tišina je zavladala tek
kada se razlijegao prasak puknute zlaćane ljuske.
Sve je zamrlo u iščekivanju i gledalo kako se između srebrnastih cvjetića
84
pomalja najprije jedna kriva noga, zatim – druga kriva noga, i na svršetku kriva
leđa s jajolikom glavicom koja je završavala krivim kljunom. Konačno se iz
sredine iskoprcala siva rugobica.
Prva se iz zaprepaštenja pribrala kukavica.
- Ovo nije moje – zakukala, zalepetala krilima i više je nisu vidjeli.
- Moje također nije – jednoglasno su promrmljali noj i paun i nestali
jednako brzo kako su se i pojavili.
Pčele su zazujale kako moraju na posao. Udav se sjetio žurnog sastanka,
a mravi na zapovijed: ‘’Okret natrag’’ odstupali su prema mravinjaku.
- Pogriješio sam, moje je bilo srebrnkasto sa zlatnim cvjetićima –
škljocnuo je krokodil i nestao kao kamen u vodi.
- Pa to sigurno nije svraka – podrugljivo je zakriještala svraka i već je
nije bilo.
- Ta rugoba ne može biti naša – zacvrkutali su nerazgovijetno vrapci i
dali krilima vjetar.
- Ispričavam se, moram žuriti. Već kasnim – žurno se oprostila kornjača
i rasplinula se u travi.
- Nije moje! Nije moje! Nije moje! – razlijegalo se odasvud i odjednom
je cijela livada zatoptala, zalepetala i opustjela.
Prije nego je klokan uspio bilo što reći, ostao je sam samcat sa sivom
rugobicom koja je u čudu promatrala tu silnu buku i bježanje.
Trenutak poslije livadom je zavladala gluha tišina i pustoš. Klokan je
pogledao tužne, izbuljene malčeve očice i uzdahnuo:
- Ha, čini se da si moj. Skoči unutra!
Rugobica se nespretno dokopala džepa na klokanovom trbuhu, a malo
poslije već glasno hrkala uspavana klokanovom uspavankom:
Spi, lijepa rugobice, spi, spi!

Sanjaj sanak prelijepi, snivaj, sni.
Sklopi oke buljooke,
zaboravi svaki jad.
Zaspi, švrćo, zaspi sad…
Sanjaj meku posteljicu
i uz krevet prelijepu mamicu.
Prelijepi tatica će te ljuljuškati,
a prelijepi djedica bajke čitati.
85
Bit ćeš prelijepi unučić svoje prelijepe bakice,
s njom ćeš se igrati macice lovice.
Imat ćeš sestrice, brace, nećake

silu svu,vidjet ćeš, moj sinčiću!
Spi, lijepa rugobice, spi, spi!
Sanjaj sanak prelijepi, snivaj, sni.
Sklopi oke buljooke,
zaboravi svaki jad.
Zaspi, švrćo, zaspi sad…
I tako im je protjecala noć.

A ujutro iz klokanovog džepa pojavila se najprije jedna malo manje kriva
noga, zatim druga malo manje kriva noga, i na koncu – malo manje krivi kljun.
Klokan je radosno grlio malca, dao mu kljucati nekakva zrnca i sjemenke, a
onda se pozabavio njegovom toaletom. Najprije mu je iščetkao sivo perje na
leđima i krilima. Zatim mu je frizirao sivu ćubicu na glavi i na koncu – pernati
sivi repić.
Izbuljene očice postale su veselije. Krivi kljun bojažljivo je nešto protisnuo
za dobar dan. Zatim smjelije i smjelije… No i počelo je! Cvrkutanje, biglisanje
i zviždukanje. Krivi kljun nije se zatvarao od jutra do večeri, skakućući stopu u
stopu za radosnim klokanom. Uvečer bi se sivi malac ponovo uzverao u njegov
skroviti džep, a o izlasku sunca budio ga veselom himnom u čast novoga jutra.
I tako je bilo svakoga dana. Klokan ga četkao, frizirao i hranio.
A krivokljunac otpjevavao svoje arije, duete, katkada i sekstete, veselo
poskakujući na svojim krivim nožicama.
Livada se orila od nota i notica koje su se ljuljuškale na najmanjim
vlatima trava i grančicama kovilja. Čak ga je sretni Klokan katkada znao pratiti
basom:
Volim to stvorenje maleno

premda ima mana sto.
Nije lijepo, jako nije.
Zašto? Zašto?
Baš zato što je drukčije!
86
Nije važna tu ljepota
nit dužina samog kljuna!
Najvažnije je – srce veliko!
Što od djeteta tražit nego to?!
Od samoga svitanja iz cijele šume slijetalo se čak i cvijeće kako bi slušalo

neobični poj rugobice.
- I kada samo pomislim kako je on mogao biti naš… - uzdisao je jednoga
jutra u uho pretvoreni mrav, koji je prolazio tuda, očito, posve slučajno.
A skupa s njim sjetno su uzdahnuli svi stanovnici šume, koji su se također
našli u blizini posve slučajno. Kao svakoga dana o izlasku sunca…
S poljskoga preveo Pero Mioč
***
Liliàna Bardjièvska, rođena u Varšavi, 15. svibnja 1955. god. autorica

radiodrama, dramskih i proznih djela za djecu; književna i kazališna kritičarka;
prevoditeljica bugarske književnosti, te djela s engleskog i hrvatskog jezika;
nakladnica književnih djela namijenjenih djeci i mladeži.
Slavensku filologiju diplomirala na Warszawskom sveučilištu. Kao
kritičarka i recenzentica lutkarskog i kazališta namijenjenog djeci surađivala
s poljskim listovima, kazališnim i književnim časopisima, između ostalih s
‘’Nowymi Książkami’’ (Nove knjige), ‘’Dialogiem’’ (Dijalog), ‘’Teatrem’’
(Teatar) i ‘’Teatrem Lalek’’ (Kazalište lutaka). Trenutačno je konzultantica u
nakladništvu Ezop.
Autorica je 20 radiodrama, 15 kazališnih i TV djela te 10 knjiga (romana
i pripovijedaka) namijenjenih djeci. Njezine knjige ‘’Zielony wędrowiec’’
(Zeleni putnik) te ‘’Dom ośmiu tajemnic’’ (Kuća osam tajni) Poljski odjel
IBBY proglasio je ‘’Knjigom godine’’. Roman ‘’Bractwo Srebrnej Łyżeczki’’
(Družba srebrne žličice) objavljena je, u prijevodu Pere Mioča, i u Hrvatskoj.
S bugarskog, engleskog i hrvatskog jezika prevela preko 20 kazališnih djela
i radiodrama, te desetak knjiga. Višekratno je pobjeđivala na dramaturškim
natječajima što ih organizira Centar dječje umjetnosti u Poznanju. Istodobno je
dobitnica i nagrade za kritičare koji se bave problemima kazališta namijenjenih
87
djeci, što ju dodjeljuje PO ASSITEJ.
Njezina kazališna djela ‘’Za ósmą górą’’ (Iza osme planine), ‘’Pięć minut’’
(Pet minuta), Zielony wędrowiec’’ (Zeleni putnik), ‘’Moje – ne moje’’ (Moje –
nije moje) te ‘’Złodziej snów’’ (Kradljivac snova) postavljana su u kazalištima
u Łodzi, Poznanju, Olsztynu, Białostoku i Bielsku-Białoj, istovremeno su
ih izvodili dječji i omladinski kazališni ansambli. Radiodramu ‘’Opowieści
sroki. Królewskie jajo’’ (Svrakine priče. Kraljevsko jaje) u prijevodu Pere
Mioča izvedena je na Drugom programu Radio-Zagreba, dok je dramsko djelo
Zeleni putnik, također u njegovom prijevodu, tiskano u mostarskom časopisu
‘’Tmačaart’’.
Od 1996. instruktorica je u dramskim radionicama za mladež što ih
organizira Poljski centar ASSITEJ. Radionice je vodila također i u Bugarskoj te
u Australiji i Njemačkoj za vrijeme Međunarodnog festivala mladih dramaturga
– Interplay ‘97 i Interplay Europe ‘98. U ime PO ASSITEJa organizirala je
poljsku ediciju Interplay Europe 2000. u Warszawi.
Višekratno je bila članica žirija na kazališnim festivalima, između ostalih
na Festivalu lutkarskih kazališta u Opolu, u Łomży i Torunju, te na Festivalu
Suvremenih djela namijenjenih djeci i mladeži KON-TEKSTY u Poznanju.
Dva puta je bila član žirija na PIF-u, Zagreb, te na Festivalu ‘’Pierrot’’ u Staroj
Zagori. Kao autorica dva puta je bila gost Međunarodnog dječjeg festivala u
Šibeniku. Sudjelovala je i na Međunarodnom forumu dramaturga, koji pišu
za djecu i mlade, što ga je organizirao Hrvatski centar ASSITEJ-a, u Mostaru.
Njezini dramski tekstovi, radiodrame i prozne knjige prevođene su na
bugarski, hrvatski, češki, slovački, njemački, finski i engleski.
Roman Kuća osam tajni dobio je brojna poljska i inozemna priznanja.
2006. godine proglašen je knjigom godine u Poljskoj i dobila Nagradu Poljske
sekcije IBBY, a 2007. upisan je na Međunarodni IBBY-jev počasni popis, te
iste godine ušao i na popis Bijelih vrana Biblioteke za mlade u Münchenu.
Autorica je dobitnica brojnih poljskih i međunarodnih nagrada, između
ostalih i Ordena ‘’Gloria Artis’’ ( 2010. godine) za zasluge u kulturi, što ga
dodjeljuje poljski ministar kulture.
88
Thomas Graham JACKSON
XVIII. poglavlje iz knjige Th. G. Jackson, Dalmatia,

the Quarnero and Istria with Cetinje, Clarendon
Press, Oxford , 1887, str. 237 – 280:
CORCYRA NIGRA, tamna od borove šume koja još uvijek uvelike

pokriva njezinu površinu, moderna Korčula (Curzola), sadrži, poput Hvara
(Lesina), brojne kamene mogile i grobne spomenike njezinih stanovnika iz
prethistorijskih vremena.1 Malo se zna o njezinoj ranoj kolonizaciji: grčki
kovani novac nađen je u Blatu (Blatta) u unutrašnjosti, prema Sir Gardneru
Wilkinsonu, a jedan grčki natpis na ploči koja je tamo iskopana 1883. objavio
je profesor Vid Vuletić Vukasović iz Korčule.2 On je objavio još jedan natpis
koji se sastoji od oko stotinu imena na ploči od koje je pet odlomaka pronađeno
u Lumbardi blizu Korčule, dok je ostatak, koji je sadržavao sadržaj natpisa, na
nesreću, izgubljen.3 U desetom stoljeću Konstantin Porfirogenet spominje da
otok pripada Srbima iz Paganije, to jest Neretljanima, i kaže da je na njemu
grad4 tako da je Korčula, izgleda, izgubila drevnu latinsku civilizaciju i postala
slavenska zajednica. Korčulani su bili prvi stanovnici koji su pružili otpor
vojnom pohodu Petra II. Orseola 998., ali ih je on pokorio.5 Poput ostatka
Dalmacije, otok je potpao pod mađarsku vlast početkom dvanaestoga stoljeća.
Nakon toga su ga neko vrijeme zauzeli Đenovljani, a Popone Zorzi ga je vratio
1
Farlati, tom. vi. p. 363, ‘acervos saxorum qui in superciliis montium adhuc extant, subterraneis loculis impositos.
2
Dao mi ju je prof. Vid Vuletić Vukasović kako slijedi : - ΜΑΡΚΕΛΛΩ ΕΠΙΦΑΝΕΙ ΤΗΣ ΚΙ∆ΙΚΙ∆Σ
ΜΗΝΟΦΙ∆ΟΣ ΟΥΙΟΟ ΜΝΗΜΗΣ ΧΑΡΙΗ. Ploča je bila oko dvije stope visoka i imala je neku vrstu ukrasnoga
privjeska preko. Vid. Epigraphische Mittheilungen, Vienna, 1884. p. 87.
3
U Korčuli postoji, u posjedu obitelji Dimitri, rukopis (MS) o povijesti Korčule, autora dr. Antonija Paulinija,
liječnika na otoku, napisan oko 1750. Izvode iz njega upravo objavljuje prof. Vid Vuletić Vukasović, koji mi je
ljubazno priskrbio probne otiske koji su mi uvelike koristili. Moram mu također zahvaliti, kao i kanoniku don An-
toniju Alibrantiju iz Korčule za brojne vrijedne izvode lokalnih kroničara: Padra Riceputija, Giovannija de Zorzija i
Pietra Dimitrija, kojih djela postoje samo u rukopisima i sačuvani su u Korčuli u knjižnicama obitelji Kapor, Boschi
i Dimitri.
4
Const. Porph. De adm. Imp. Ch. Xxxvi. Vid. Sup. vol. I. p. 17, bilješka.
5
‘Ciurzolae insulae habitatores suis recusantes parere jussionibus valida manu acquisivit, suaeque potestati subju-
gavit’. And. Dandolo, Chron. Lib. Ix.c.i. oars xxviii.
89
Mlečanima 1129., naoružan oružjem o vlastitom trošku. Republika je njemu
i njegovim nasljednicima dala upravu nad otokom, kao ohrabrenje drugim
svojim građanima da poduzmu slično djelo. Međutim, Korčulani se nisu rado
podvrgnuli Zorziju, te su zadržali svoju neovisnost ne samo od Mlečana već i od
knezova Chelma. Statut iz 1214., za koji se govori da je najstariji u Dalmaciji,
ne spominje nikakvoga prethodnoga kneza, pa ni onoga Mletačke Republike,
već govori jednostavno u ime ‘Comunis at hominum cvitatis et insulae Curzolae
... per minus et majus et generale consilium ejusdem civitatis et insulae.’
Međutim, Kočulani su 1254. godine izabrali za svoga kneza Marsilija Zorzija,
koji je u to vrijeme bio mletački knez Dubrovnika i Mljeta, a koji je otok tada
ovisio o Dubrovniku. Međutim, Marsilije je pokušao promijeniti svoj izborni
status u nasljednu kneževinu, pa su ga Korčulani nakon dvije godine protjerali.
Pokušavajući se ponovo nametnuti silom bio je svladan i ranjen, a izgubio
je i svoj stijeg umjesto kojega je izvjesio krvavi zavoj sa svoje ranjene ruke,
sličan, fasciji, crvenoj traci na srebrnom polju štita, koja je kasnije postavljena
na obiteljski grb.6 U početku poražen, povukao se na jaki položaj i okupio
svoje sljedbenike. Poduprli su ga i ljudi iz sela, između kojih i onih u gradu
je vladala netrpeljivost, pa je konačno ponovo osvojio grad i cijeli otok. S tim
je događajem neovisnost Korčule doživjela svoj kraj, a otad je obitelj Zorzi
držala taj otok u svojstvu vazala Presvijetle Republike. Marsilijeva vladavina
nije bila bez nemira, ali podupirali su je Mlečani, koji su 1262. poslali Giacoma
Grimanija kao provveditorea ili kneza da razriješi razmirice koje su bijesnile
na otoku. Mlečani su proglašenje njegove vlasti uputili kako Latinima tako i
Sclavima na otoku, što je zanimljiva distinkcija, kao još jedan primjer sklonosti
urbanoga stanovništva Dalmacije prema latinizacij, iako su, kao i u Korčuli,
potjecali iz iste slavenske rase kao i seosko stanovništvo.7
Marsilije je oporučno ostavio svoja prava svome nasljedniku Ruggeru
Zorziju, čineći Republiku sv. Marka svojim oporučnim izvršiteljem. Ruggera
je potvrdio na njegovom položaju mletački Senat 1271.-1272. Iako Mlečani
nisu nikada formalno priznali nikakvo nasljedno pravo Zorzijevima, položaj
kneza u stvari se nasljeđivao od oca na sina u toj obitelji dok otok nije prestao
6
And. Dandolo, lib. x. c vii. p i, pars. i, također Farlati, tom. vi. p. 364; Paulini, Excerpt. p. 6; Galvani, Il Re d’armi,
vol. Ii. P. 91. Prijašnji grb Zorzija bio je kockast.
7
Ovome poglavlju dodajem tekst zakletve koju su potpisali Marsilije i Korčulanska komuna 1265., koji priznaje
nasljedno pravo njegovim nasljednicima, koje se uvjetuje, u slučaju prijepora ili pravdanja, odlukom Prokuratora
Republike sv. Marka, ili dužda u vijeću. Zahvalan sam ljubaznosti kanonika don Andree Alibrantija iz Korčule na
kopiji toga zanimljivoga dokumenta. On je objavljen u knjizi koja sadrži statute Korčule od 1214. – 1558., od prof.
Dr. J. J. Handela, Zagreb (Zagabria=Agram), 1877.
90
biti mletački teritorij u četrnaestom stoljeću.
Godine 1298. odigrala se velika pomorska bitka u blizini Korčule u
kojoj su Đenovljani pobijedili Mlečane, a provveditore Andrea Dandolo bio
je zarobljen. Da bi izbjegao nečasno izlaganje u lancima, sam je sebi smrskao
glavu o rub galije.
Marino Zorzi naslijedio je svoga oca Ruggera 1300., a kasnije je izabran
za dužda Venecije. U Korčuli je 1301. osnovana biskupija na pomalo čudan
način. Korčulani su pozvali Giovannija Crosija, stonskoga biskupa da napusti
tu biskupiju, u kojoj se više nije dobro osjećao zbog bogumila, i da se ustoliči
na Korčuli, pod uvjetom da o vlastitom trošku ishodi papinsku licencu, te da
se obrani od bilo kakve parnice koju bi mogao pokrenuti hvarski biskup u
čiju je biskupiju bila Korčula dotada uključena. Pristanak pape Bonifacija
VIII. dobiven je 1301., tri godine nakon što je papa ustanovio novu šibensku
biskupiju, na insistiranje Marije od Mađarske, napuljske kraljice, te zbog
događaja oko Bribira. Nova korčulanska biskupija uključivala je sam otok i
obližnje otočiće ili škoje, te je do 1541. bila ujedinjena s onom Stona, i, kao
i ona, podvrgnuta dubrovačkom nadbiskupu. Dubrovčani su se dugo žalili na
nezgodnosti takvoga saveza, jer je Ston bio na njihovom teritoriju, a Korčula
na onom neke strane sile. Godine 1541., po smrti Nikole Nikoničića (Nicola
Niconizi), osamnaestoga biskupa Stona i Korčule, Dubrovčani su dobili od
pape Pavla III. odluku o razdvajanju biskupija. Korčula je, u isto vrijeme,
isključena iz nadležnosti dubrovačkoga nadbiskupa.8
Posljednji knez iz obitelji Zorzi pod suverenitetom Republike bio je
Zuane Zorzi, kojega je 28. veljače 1358. Senat zadužio da isporuči otok Luju
od Mađarske prema odredbama mirovnog sporazuma iz Zadra. Uzalud se
Zorzi pozivao na njihova starinska prava na temelju Marsilijeve oporuke, te se
obraćao za zadovoljštinu najprije Veneciji, a onda i Mađarskoj. Jer obje su sile
odlučile da Zorzi nemaju nikakvih nasljednih prava, već da su vladali jedino
kao dužnosnici Republike, to jest, kao kneževi ili rektori, ne kao ‘signori’.
Pod Lujem i njegovom kćerkom Marijom i njezinim mužem Sigismundom,
od 1358. do 1382., otokom su upravljali, u ime Mađarske, kneževi Hvara i
Korčule, koji su ponekad uključivali Brač (Brazza) i Omiš (Almissa) u svoju
nadležnost. Tijekom prijepora oko nasljeđivanja mađarskog prijestolja između
Marije i Karla III. dokumenti koje navodi Paulini ne spominju nikakve
kraljevske naslove niti se oni kasnije pojavljuju sve do vjenčanja Marije i
8
Farlati, vi. p. 388.
91
Sigismunda 1388., što je zanimljiv primjer zakučastog slijeda događaja. U
dokumentima iz 1390. i 1391. imenu prethodi ‘naš najsvjetliji knez i gospodar
Stjepan Tvartko, D.G. Raxie Boxne Dalmatie Maritimeque Rex Inclitus’. Ono
Sigismunda ponovo se pojavljuje 1393.; Ladislav Napuljski imenovao je
kneza 1404.; Hrvoje, splitski knez zadržao je svoj naslov od 1408. do 1413.,
upravljajući otokom preko vice-knezova dok sam nije završio u nemilosti,
nakon čega se ime Sigismund ponovo pojavljuje u javnim dokumentima, jer
se njegovo uzdizanje u Cara dolično pratilo u promjeni stila pisanja. U ljeto
1413. Korčulu je, zajedno s Hvarom i Bračom, Sigismund predao, kao što sam
gore napisao9, Republici Dubrovnik, dok je prvi dubrovački knez Korčule
bio Michele de Menze.10 Za vrijeme dubrovačkoga zauzeća, ime Sigismund je
naslovljeno u javnim dokumentima, a Dubrovačka Republika dobila je te otoke
od Cara za neku godišnju rentu. Godine 1417. Korčula je, kao i Hvar, predana
Ladislavu Jakši, ‘Namjesniku Dalmacije i Knezu otoka’, a dubrovačka vlast se
okončala.
Korčula je 1420. konačno potpala, zajedno s ostatkom Dalmacije, pod
mletačku vlast, tako što se narod javno izjasnio za Republiku 24. travnja, te
prisegnuo na podaničku vjernost u svojoj katedrali, a prvi je prisegnuo knez
Dubroslavo di Pietro. Po povratku mletačke vlasti, obitelj Zorzi još se jednom
pojavila sa svojim starim zahtjevima, koji su još jednom odbačeni zato što
oni nisu bili signori već samo rettori, a sve što im je dano kao nadoknada
bio je najam na šest godina dvorca Zumella u Trevisu (Trevisan). Ime Zorzi
često se kasnije pojavljuje na popisu mletačkih knezova Korčule, ali više nisu
nikada ponovo iskazivali svoja svojatanja nasljednoga prava gospodarenja nad
otokom.
U kolovozu 1485. godine, za vrijeme rata između Inocencija VIII. i
Ferdinanda I. Napuljskog, u kojemu su Mlečani tajno podupirali papu, Korčulu
su napale katalanske postrojbe, koje su pljačkale po okolici i opsjedale grad.
Međutim, građani su se junački branili pod svojim knezom Zorzijem Viarom,
te odbacili napadače na njihove brodove, zarobivši im oružje i vojne naprave.
Nekoliko štitova koje su zarobili od neprijatelja visi u katedrali kao trofejno
oružje iz te pobjede.
Korčula je doživjela procvat pod mletačkom vladavinom, što se vidi
po mnogim javnim i privatnim zgradama koje su je krasile u vrijeme našega
9
Vid. supra, p. 209.
10
Boglić, Lesina, p. 97.
92
posjeta. Između 1420. i 1570. katedrala (duomo) se proširila, izgrađen je zvonik
(campanel), podignuta je palazzo publico kao i Kneževa palača, izgrađene
su zidine, popločane ulice i trgovi, izgrađene sudnice i loggie, dok su ulice
ukrašene brojnim lijepim kućama izvanredne arhitekture koje se još vide, iako
su i tu, kao i u Hvaru, često u ruševinama. Tu kao i tamo, krilati lav sv. Marka
bode oči na svakom uglu, mršteći se sa svake kule ne uvijek s riječju PAX na
njegovoj knjizi, te je prisutan u svakoj loggi, piazzi i javnoj palači.
Turski gusar Uluz-Ali, osvježen zauzećem Ulcinja (Dulcigno), Bara
(Antivari) i Budve (Budua), pojavio se u svojoj punoj snazi pred Korčulom,
koju je napustio mletački knez Antonio Balbi, koji je povukao posadu i
pobjegao u Zadar pod izgovorom da traži pojačanje. Samo je dvije stotine
muškaraca sposobnih da nosi oružje ostalo unutar zidina, ali grad je spašen
odlučnošću oslabljene posade, pod zapovjedništvom, prema Farlatiju,
arhiđakona Rozanovića (Rosaneo), te uz pomoć junaštva žena i dječaka, koji
su svoje branitelje opsluživali puščanim prahom, pucali i pomagali stražariti.
Da bi sakrili svoju brojčanu slabost poredali su žene i neborce pod oružjem
i pokazali ih na zidinama. A Uluz-Ali, misleći da je posada jača nego što je
u stvari bila, i videći da će mu opsada oduzeti više vremena nego što ga si je
mogao priuštiti, povukao je svoje snage drugoga dana, a prije odlaska spalio
je Borgo, te onda odjedrio prema lakšem osvajanju Hvara, koji je opljačkao i
spalio, kako se opisivalo.11 Neke su se turske topovske kugle dugo vremena
čuvale kao trofeji u katedrali, a jednu se još uvijek može vidjeti u Vijećnici.
Dvije luke između kojih je grad smješten, sa sigurnim utočištem Porto
Pedocchija u blizini, nudile su tako dobre prirodne uvjete da su, 1778., Mlečani
prebacili svoj arsenal iz Hvara u Korčulu, koja je bila i bolje smještena za
promatranje niskih dalmatinskih obala i Turaka. Borove šume, kojima je
prekriveno četiri petine otoka12 do današnjega dana, opskrbljivale su mletačku
mornaricu građevnim drvom, a Korčula je postala glavna pomorska postaja i
arsenal (brodogradilište) Mlečana u tim vodama.
Tijekom velikoga Europskoga rata, Korčulu su naizmjence osvajali
Rusi i Francuzi. Englezi su je zauzeli 1813. i vladali njome do mira iz 1815.,
kada je, kao i ostatak Dalmacije, prepuštena Austriji. Svakome Englezu
ugodno je vidjeti da se ljudi tu, kao i drugdje u Dalmaciji gdje su doživjeli
našu vladavinu, sjećaju toga vremena sa zadovoljstvom. Sa zanimanjem smo
11
Arhiđakon Rozanović napisao je opis obrane iz kojega Farlati citira. Tom. vi. p. 393.
12
Sir G. Wilkinson, i. p. 251, kaže da je od 57, 130 jutara zemlje 43, 471 prekriveno borovim šumama.
93
čitali proglase engleskoga namjesnika i pravila koja je vijeće građana pod
njegovim predsjedavanjem donosilo za upravljanje gradom. To je možda bio
jedini osjećaj mjesne samouprave koju su Korčulani uživali još od 13. stoljeća.
Pod engleskom upravom započela je izgradnja rive, iako nije dovršena, te
je postavljena lijepa cesta koja vodi uzduž sjeverne obale sve do Lumbarde,
prolazeći pored lijepoga polukruga kamenih sjedišta s natpisom u čast
engleskoga namjesnika pod čijim pokroviteljstvom su ta poboljšanja izvršena.
PETRO LOWEN
CUJUS FELICIB AUSP
HOC CIVIC SOLATIU
VIAQ HAEC CURIB APTA
INCOLIS OMNIBUS
COMODO ET UTILITATI
CONSTRUCTA
LIBERTATE FERVENS
HOC GRATI ANIMI
TESTIMONIUM
COMTAS CURZOLENSIS
POSTERIS TRADENDUM
DESSIGNAVIT
MDCCCXV.
Hvar smo napustili uvečer. Dan je bio lijep, ali nakon zalaska sunca kiša
se nemilice sručila, a sijevanje munja bilo je živo i dugotrajno. Bilo je jedanaest
i trideset kada smo se počeli njihati u uskom kanalu koji dijeli grad Korčulu
od kopna, te vidjeli kako se, poput krijesnica u tami, približavaju svjetiljke
brodićâ koji su nas trebali pokupiti. U bilo koje doba dana i po bilo kojem
vremenu to pristajanje u malim brodovima je gnjavaža, ali to je prava pokora
kada je tama kao u rogu i kada izgleda da nebo pada na zemlju u vidu kišnih
plahti. Naša prtljaga bila je na palubi i stajala žalosno na kiši koja je prijetila
da je rastopi u kašu, a kada su je sigurno prebacili preko strane broda, i kada
smo se sa zadovoljstvom uvjerili da nijedan komad nije pao u more, mi smo
tapkali u mraku preko klizave skale nadajući se da ćemo imati istu sreću kao
i naša prtljaga. Brodić je bio dopola ispunjen vodom, a po iskrcavanju morali
smo gacati četvrt milje po kiši uzduž loše osvijetljene rive do carinarnice sa
94
svom našom prtljagom na leđima lađara, a onda cijeli put nazad do gradskih
morskih vrata, gdje je izgledalo da nas poznati lav sv. Marka pozdravlja kao
stari prijatelj. A već je bilo dugo iza ponoći kada smo došli do skromne krčme,
gdje smo našli vrlo podnošljivu sobu koju su nam pripremili. Na njezinom
podu, naša su tri nosača, mi sami, i naša mokra prtljaga ubrzo napravili prilično
veliku lokvu.
Korčula zauzima jajoliki poluotočić13 izrazito isturen u more prema
nasuprotnoj obali Pelješca, a spojena je s glavninom otoka niskom prevlakom.
Na vrhu poluotočića uzdiže se katedrala s veličanstvenim zvonikom (campanel),
stvarajući privlačan vršak skupini zgrada koje se uzdižu na stranama poluotočića
s morske obale (crtež XXXIII). Glavna ulazna vrata nakaze se na prevlaci, a
glavna gradska ulica vodi odatle po grebenu poluotočića do malog Trga pred
katedralom (Piazza del duomo) u samom središtu grada. Iz te središnje arterije,
uske ulice idu strmo dolje na obje strane prema moru, a sastoje se od niza
stepenica što se izmjenjuju sa strmim pločnicima, a često ih premošćuju arkade
i galerije od kuće do kuće. Stare gradske zidine djelomice su uklonjene, a široka
riva sada okružuje cijeli pluotočić s ugodnim šetalištem. Ali zidine su skoro
savršene na sjevernoj strani, a mnoge kule na drugim mjestima preživjele su
uklanjanje povezujućih zidova. Može se zapaziti više nego jedna crta obrane,
osobito blizu kopnenih vrata, gdje uzvišena gotička kula ‘Torre Lombardo’,
izgrađena 1448., stoji iza njih a unutar velike kule koja je oko pola stoljeća
mlađa. Kada je bio u svojem savršenom izdanju, cijeli taj krug zidina morao je
biti dovoljno impresivan za Uluz-Alija da je ovaj bio nesklon nastaviti napad
na grad.
Prostor je isuviše vrijedan unutar zidina, a da bi se bila mogla izgraditi
velika piazza ispred katedrale, pa je teško toliko se odmaknuti od pročelja da bi
se mogao procijeniti pravi dojam koji ono ostavlja na gledatelja. Ali, kao i cijela
zgrada, vrlo je zanimljivo, pa ga možemo, bez pretjerivanja, proglasiti lijepim.
Veliki je srazmjer ravnog zidnog prostora, što onda ističe neke arhitektonske
vrijednosti i pojačava istančanost njihove izrade. A istinski umjetnički osjećaj
doživljavamo u postupnom povećanju bogatstva prema gornjem dijelu, gdje
je veliki zabat sjajan sa svojim vijencima i križnim ružama, dok zvonik,
jednostavan i skoro ravan do blizine vrha, iznenada postaje veličanstven s
prsobranom u obliku arkade od trolisnih lukova, iz kojega se uzdiže graciozna
13
Farlati, vi. p. 367. uspoređuje njezin oblik s ljudskim srcem, te citira pjesnika koji se zabavlja izvodeći podrijetlo
riječi Corcula, jedan od imena otoka, iz njegova oblika: ‘Et parvi cordis moenia nomen habent.’
95
lanterna (krovni tornjić) ili belvedere s dva oktogonalna sloja koji počivaju na
rascvalim stupovima, a završava ogromnom vjetrenicom kojoj su razgranate
ruke ukrašene trostrukim nizom lopti poput križeva iznad grčkih crkvi. Za
razliku od većine južnodalmatinskih kampanela ovaj zvonik nije odvojen od
crkve, već je naslonjen na nju, oblikujući dio pročelja, te djelomice prekrivajući
zapadni dio sjeverne lađe, koja je jednom očigledno izlazila na pročelje i
odgovarala naslonjenoj lađi na južnoj strani. Takav je raspored očito diktirao
nedostatak prostora, a isti razlog može objasniti kosinu cijeloga pročelja koje
čini oštar kut s južnom stranom, stvarajući čudno pretjerani učinak perspektive
(crtež XXXIV), dok je kampanel, opet, postavljen u različitu ravan prema
ostatku pročelja. Jasno je da je arhitekt morao uštedjeti svaki centimetar
površine.
Istaknuta obilježja samoga pročelja su ulazna vrata, okrugli prozor iznad
njih, kao i vrlo ukrašeni zabatni karniž. Vrata su dobar primjer talijanske gotike
sa spiralno izvijenim dovratnim tijelima stupova i četvrtastim kapitelima
koji nose zašiljeni luk od dva dijela kojega su glavni vijenci svezani u slijed
spiralnih dovratnih tijela. Tu je i četvrtasti nadvratnik, a timpan je probušen
prozorom, baš poput njemačkih ili francuskih ulaznih vrata, u središtu kojih
je kip sv. Marka, kao kasniji dodatak. Najčudniji dio cijele te konstrukcije je
par ogromnih konzola koje strše prema naprijed iznad izboja vratnoga luka,
a podupire ih par dovratnih tijela savijenih u čvor. Prema analogiji s mnogim
talijanskim predvraćima, čovjek bi očekivao da će oni nositi polukružnu
kapu ili baldahin, a u stvari jedan polukružni luk je trasiran na zidu stršećim
vijencem. Ali umjesto bilo čega drugoga one nose dva ležeća lava onoga
konvencionalnoga tipa koji dobro stoje u talijanskim nadvraćima, iako ovdje
ne služe nikakvoj svrsi. Likovi Adama i Eve isklesani su na konzolama, te
nadziru ulaz u crkvu kao što je to slučaj u Trogiru i Šibeniku.
Rozeta-prozor iznad nije, kao što primjećuje gosp. Freeman, je ‘puko
kolo; razdjelne crte bježe u pravi ukrasni splet, kakav možemo vidjeti bilo u
Engleskoj ili Francuskoj’.14
Karniž koji okrunjuje zabat vrlo je bogat i pomalo zbunjujući. Njegovi
dijelovi, osobito čvorovi isprepletenih čudovišta, kao i trolisni splet na izboju
zabata, izgledaju istinski gotički rad. Ali što ćemo s kićenošću malih lukova
koji idu iznad grabljastih crta, svaki ispunjen školjkom kapicom tako dragoj
renesansnim arhitektima, dok lisnati uzorak iznad njih i bogata križna ruža na
14
Subject and Neighbour Lands of Venice, p. 209. E. A. Freeman.
96
vrhu ne mogu biti ništa drugo do gotička izradba? Očigledno je da stvari tu ne
mogu biti u njihovom izvornom stanju.
U središtu zabata, zauzimajući sam njegov šiljak, nalazi se ženska
glava, koja je dražila domišljatost znatiželjnika tijekom nekoliko naraštaja.
Spon, pišući 1688., i naivno smatrajući korčulansku katedralu zgradom cara
Dioklecijana, kaže kako su mu rekli da je to poprsje careve žene, za što se,
međutim, ne bi mogao zakleti, jer njezino lice nije poznavao ni na medaljama
ni na antičkim kipovima. Farlati15 misli da ono predstavlja Mariju, kćer cara
Lazara i ženu Bele IV. koja je vladala od 1234. do 1270. Dr. Paulini misli
da ono predstavlja Mariju od Mađarske, ženu kralja Karla II. Napuljskoga,
koja je možda iskoristila svoj utjecaj kod pape za osnivanje korčulanske
biskupije, kao što je to učinila za Šibenik, a kojoj su se građani Korčule željeli
zahvaliti na taj način. Marija je umrla 1323. Drugi pretpostavljaju da poprsje
predstavlja Elizabetu, ženu Luja Velikog, kojega su ubili u Novigradu 1387.,
ili Mariju njezinu kćerku, ženu Sigismunda, koja je umrla 1395. Prevladava
priča da je crkva izgrađena uz pomoć znatne svote novca mađarske kraljice,
ali datum zgrade i identitet kraljice jednako su stvar prijepora među svim koji
su o tome pisali. Lik koji je trebao biti portret, predstavlja ženu koja više nije
mlada, naborana je čela i s dubokim brazdama na obrazima, pa prema tome
ne može biti najmlađa kraljica Marija, koja je umrla kada joj je bilo dvadeset
pet godina. Kosa je detaljno isklesana i odvaja se od lica na svaku stranu u
masu uvojaka, dok je glava okružena trakom dragulja. Haljina je naborana i
ima uske rukave, razrezana, a završava s izvezenim obrubom oko vrata unutar
kojega se pojavljuje potkošulja s čipkom koja ide do grla. Odjeća je iz kraja
trinaestoga ili početka četrnaestoga stoljeća, pa lik stoga može biti druga
Marija od Mađarske, koja je u vrijeme svoje smrti, 1323., morala imati barem
sedamdeset godina.16
Unutrašnjost crkve (crtež XXXV) nudi isto toliko problema koliko
i vanjska strana. Tlocrt se sastoji od središnjeg dijela od pet odjeljaka s
prostranim lađama koje prema istoku završavaju u tri okrugle apside. Odjeljci
lađa su četvrtasti, prekriženi bez dijagonalnih rebara, već s ravnim širokim
poprečnim lukovima koji dijele odjeljak od odjeljka. Ti lukovi, kao i oni koji
se otvaraju prema središnjem dijelu katedrale, zašiljeni su, te su pričvršćeni
Tom. vi. p. 368.

15
Ne znam godinu njezina rođenja, ali u vrijeme dolaska na prijestolje njezinoga supruga 1284. njezin najstariji sin
16
Carlo Martello bio je u svojoj tridesetoj godini. Vid.Giannone, I. xx. I xxi.
97
željeznim šipkama kako po dužini tako i poprijeko. Središnji dio nije bio nikada
nadsvođen, već je imao otvoreni drveni krov koji nije bio skriven sadašnjim
ravnim žbukanim plafonom do početka ovoga stoljeća, kada je crkvu žalosno
pokvario posljednji korčulanski biskup. Iznad arkada središnje lađe nalazi se
triforij koji se sastoji od dva otvora za svjetlo s kratkim veznim stupovima
postavljenima jedan iza drugoga u debljini zida. Iznad toga, opet, je niz uskih
otvora s trolisnim vrhom. Otvori triforija bili su zatvoreni, a prozore je iznutra
osakatio isti onaj biskup koji je pokvario plafon. Apside se otvaraju prema
glavnini crkve okruglim lukovima, a prekrivene su polukupolama. Osjeća se
ozračje sjeverne gotike vidljivo u zašiljenim lukovima glavne lađe što izbijaju
iz široko raširenih kapitela, te u trostrukom rasporedu triforija arkada i niza
uskih otvora. Triforij, iako sada blokiran, jednom je bio pravi triforij otvoren
prema krovnom prostoru iznad lađnih svodova. Okrugli i zašiljeni lukovi
raspoređeni su nasumce, tako da su triforijski lukovi okrugli, dok su lukovi
iznad središnjeg dijela crkve ispod i uski prozori iznad zašiljeni. Središnji dio
ima pet odjeljaka ali prostor jednoga odjeljka prema sjeveru zauzima zvonik
koji čak prodire na sljedeći luk. Stupovi su monolitski, ne konusni, a počivaju na
visokim atičkim osnovama sa četvrtastim izbočinama i listovima na uglovima.
One nose masivne raširene kapitele s plitskim četvrtastim abacima (pokrovna
kamena ploča na glavici stupa), a uvelike se razlikuju kako po dizajnu tako i u
datumu. Kapiteli s četverougaonim potpornjima sačinjeni su od evanđelističkih
simbola; lav sv. Marka zauzima jugoistočni potporanj s motom PAX TIBI,
itd. u lombardskim slovima na svojoj knjizi, a stoji na morskim valovima;
sv. Mateja skriva galerija; sv. Luka, koji zauzima sjeverozapadni potporanj,
lijepo je oblikovan; ali sv. Ivan, na sjeveroistočnom uglu, bio je nespretno
popravljen nakon oštećenja uslijed groma 1783., a njegov abacus nosi godinu
1788. Lišće ubačeno ispod likova je mletačkoga podrijetla, a odgovara onome
na kapitelima južne arkade. Ti su kapiteli prilično grubo izvedeni , a sliče po
stilu onima u središnjem dijel crkve u Šibeniku, iako nisu tako dobro izvedeni.
Najbolji je onaj prikazan na slici (crtež XXXVI), koji je, iako grubo isklesan,
lijepo zamišljen. Četiri lista čine cijeli kapitel. Naprotiv, tri kapitela na sjevernoj
arkadi grubo su izrezana i obiluju rogovima izobilja, zavijutcima, grotesknim
polufigurama s ogromnim sisama i vlasuljama što izbijaju iz listova, a sve to
u patvorenum stilu sedamnaestoga stoljeća. Uz pomoć povećala otkrio sam
na neckingu (ravna konkavna traka između kapitela i tijela stupa) jedne od
njih godinu 1670. , iako necking ima redovni mletački obrazac petnaestoga
98
stoljeća. Prisutnost svih tih figura usred savršeno gotičkoga dizajna može se
jedino objasniti nekim opsežnim dogradnjama ili popravcima te strane crkve o
čemu nema nikakvoga zapisa u Paulinijevom MS (rukopisu), niti su mi lokalni
poznavatelji starine mogli pomoći u bilo kakvom objašnjenju o tome.
Na kraju sjeverne lađe nalaze se vrlo lijepa vrata (sl. 58) koja vode u
sakristiju, u kojoj je snažno naznačeno sjevernjačko ozračje koje sam zapazio
na drugim mjestima ove crkve. Uz ponešto razlika, arhitektonski detalji i opći
stil dizajna temeljito su njemački.17 U timpanu je sv. Mihovil, koji likvidira
strašnoga vraga vrlo dugačkim mačem. U lijevoj ruci drži vagu pravde o koju
se očajnički drži svladani đavo; dok su otraga dvije duše, u liku dvoje djece,
čekajući sud. Luk timpana je zašiljen i neznatno u obliku konjske potkove, ali
natpis, koji se ubacuje u malu krivulju u obliku slova s, nije unutar konjske
potkove, već se uzdiže okomito iz tijela stupa koji ga nosi. To tijelo stupa
nije, naravno, u skladu sa sjevernjačkim gotičkim načelima, ali ukrasne trake
dovratnika i luk imaju više veze sa sjevernjačkom nego s južnjačkom gotikom.
Valjci imaju fillets (uske trake s okomitim licem) na sebi, ravna traka kapitela i
gornja ukrasna vrpca tijela stupa slomljeni su da prime fillets, kao što bi bili u
sjevernjačkom radu, a visoki razmjer odljevnih tijela stupa podsjeća na Beč ili
Köln. Nadvratnik je poduprt parom konsola od kojih je svaka ukrašena likom
dječaka koji svira neki glazbeni instrument, jedan tambur i frulu a drugi gajde.
Iznad vrata izvorni je isklesani obrubni vijenac koji ide oko crkve, a prerezan
je da bi se ostavilo mjesta za križnu ružu, što pokazuje da su vrata umetak
kasnijega datuma od crkvenoga zida. Kampanel, koji smo već opisali, sakrio
je jedan odjeljak izvorne sjeverne lađe, ostavljajući odlomak kosoga krova i
nastojeći dokazati da je ta lađa jednom izlazila naprijed. Kroničar Korčule,
Giovanni de Zorzi, kaže da je gradnja kampanela započela neposredno nakon
izručenja otoka Mlečanima 1420. Korčulanska komuna prodala je braći Agneli
vlasništvo u Blatu kako bi mogla kupiti kamen za kampanel, a 1440. ona je
sačinila ugovor za njegovo dovršenje s ‘lapiecidom’, istovremeno arhitektom
17
Postojao je njemački arhitekt koji je radio u Korčuli 1388. U toj su godini Rettore i Giudici napravili ugovor s Jo.
di Ant. da Viena sa svrhom ‘facere unam loggiam apud Ecclesian Stae. Mariae.’ Mem. Di Pietro Dimitri, MS. Ta
loggia više ne postoji.
99
i izvođačem, po imenu Vatco Bratcovich;18 ali kako se grb biskupa Tomasa
Malumbre pojavljuje na belvederu ili galeriji koja okrunjuje kampanel rad nije
mogao biti dovršen prije 1463.
Najkasniji dio zgrade je četvrta lađa pridodana na sjevernoj strani, koja
je izgrađena da bi se dobio dodatni prostor za ukopavanje unutar crkvenih
zidova. Ona je, izgleda, dovršena prije 1352., kao što se aludira na nju u
oporuci Ser Vincenza Michielija Dobrića datiranoj u toj godini; ---’’item voluit
et ordinavit quod per comisarios suos fiat unum atare in eccla S. Marci in
Coemeterio noviter confecto;’’ ali kako portal nosi grb ne samo biskupa Nikole
Nikoničića (1515.-1541.) već i onaj biskupa Leonija (1453. – 1462.), izgleda
da je zgrada projektirana i vjerojatno započeta u prethodnom stoljeću.19 Kaže
se da je zauzimala prostor javne loggie koja je bila srušena da bi joj ustupila
mjesto.
Središnji dio crkve i lađe, nažalost, dio su o kojemu imamo najmanje
dokumentarnih podataka koji bi nas doveli do datuma njihove izgradnje. U
Korčuli, kao i drugdje u Dalmaciji, postoji tendencija mjesnih proučavatelja
starina da pretjeruju u određivanju starosti svojih zgrada. Iako je teorija o
Dioklecijanovom hramu odbačena od dana Dr. Sponove posjete, razni pisci
pripisivali su izgradnju crkve bilo kojem razdoblju od desetoga do kraja
trinaestoga stoljeća. Najstariji poznati dokumenti koji sadrže bilo kakav spomen
o njoj su kupoprodajni ugovori neke kuće 1329. godine, koju se opisuje da stoji
iza crkve sv. Marka, te drugi ugovori koji nose godine 1342. i 1344. , a sadrže
imena kanonika crkve sv. Marka u Korčuli.20 Iz tih dokumenata razabiremo
da je obična (nekatedralna) crkva sv. Marka postojala početkom četrnaestoga
stoljeća, a to je bez sumnje bila katedrala nove biskupije, a kolegij kanonika
18
Ugovor glasi ovako: ---’’JESUS, 1440, Ind 3ᵃ et die 22 mensis Junii in Episcopali Palatio praesentibus f Marco
Giglazovich et magistro Faticho Vicarich Testibus ibique Magister Vatcus Bratcovich Lapicida et cum Rmo. In
Christo Patre et Domino nostro Dei et Apostolicae Sedis Gratia Episcopus Curzolensis et Stagnensis Ecclesiae
Domino Marco Martich et f Joanne Petri Procuratoribus Ecclae divi Marci concessit et concordavit ad laborandum
et fabricandum ac aptandum Kampanel dictae ecclesiae S. Marci ad laudem boni laboratoris et Magistri simul cum
uno magistro et ejus discipulo incipiendo a prima die mensis Julli proximi venturi usque per totum mensem Octo-
bris et ante plus quanto praedicto Dno Episcopo et dictis Procuratorobus melius et utilius videbitur. Versa vice dictus
Dnus Episcopus et Procuratores promiserunt solvere die quolibet prout ante habuit cum laboravit supra dictum
kampanel L. (?) 29, & c. ‘’ P. Dimitri , MS.
19
Farlati kaže da se ta lađa izgradila da bi se pokrilo groblje ‘quod erat sub Dio’, u kojemu su pokopane pučanske
žrtve kuge iz 1571., jer su njihovi plemićki supatnici bili iscrpili prostor u južnoj lađi crkve, crkve koja je služila
kao starije groblje. Ali tome proturječi biskupski grb iznad vrata i oporuka iz 1532.
20
U Dr. Paulinijevom MS. Storia di Curzola, c. xxii.
‘’Anno Dm. M.CCCXXIX. Indict. xii. Tempore dictorum Jacobi Sanoje et Berci Judicum vendidit domum unam
positam intus in civitate Curzulae juxta et post eccesiam S. Marci, ‘’ &c., &c.
‘’1342. Die 22 Octobris actum Curzolae in domo episcopatus Curzulae . . . praesentibus praesbyteris Marinich
Canonico Eccl. S. Marci in Curzula, ‘’&c.,&c.
1344. Izvod iz oporuke Nikše Vulićevicha: ‘’ Item relinquo Dno Georgio Canonico S. Marci de Curzula,’’ &c., &c.
100
bio je onaj isti za koji Farlati kaže da ga je osnovao novi prelat. Ostaje pitanje
je li postojeća crkva ona ista koja je tada stajala, te ako je tako je li u to vrijeme
to bila stara ili nova crkva. O tome zgrada mora sama govoriti, a nažalost u
Dalmaciji stilovi ne govore sami za sebe kao što je slučaj na drugim mjestima.
Romanički stil, kao što smo vidjeli u Zadru, Splitu i Trogiru, prevladavao
je u Dalmaciji tijekom trinaestoga stoljeća i dobar dio četrnaestoga. A kako u
Kočuli, iako bez sumnje okrugli luk postoji, nema ničega što bismo mogli
nazvati romaničkim, jer su zašiljeni lukovi glavne lađe i široki prozori apside
očigledno kasniji od okruglih lukova i uskih prozora Trogira ili Zadra, onda
možemo sa sigurnošću postaviti početak četrnaestoga stoljeća kao pravu
granicu razdoblja tijekom kojega je crkva, vjerojatno, bila sagrađena. S druge
strane imamo činjenicu da je dio izvorne zgrade bio srušen da bi se učinilo
mjesta za kampanel 1420. ili barem 1440., a to postavlja drugu granicu. Prema
tome izgradnja središnjega dijela i lađâ dogodila se tijekom razdoblja koje je
približno ograničeno godinama 1300. i 1420. Kako se početak toga razdoblja
poklapa s uspostavljanjem biskupije, prirodni zaključak bi bio da su Korčulani
započeli graditi svoju katedralu čim su primili svojega novoga biskupa, to
jest oko 1300.; ali zagonetka je pronaći bilo što u zgradi što se sa sigurnošću
može povezati s tako ranim datumom. Iako se s jedne strane, po analogiji
zgrade poznate kao Sponza u Dubrovniku, apside, arkade središnjega dijela
i triforij mogu pripisati tome datumu, s druge strane skulpture unutar i izvan
crkve izgledaju skoro stotinu godina kasnije: jer ako zapadna vrata i kapitel
središnje lađe (crteži XXXIV i XXXVI) usporedimo s vratima i kapitelom u
Šibeniku (crteži XIII i XIV, Vol. I. pp. 384., 388), za koje se zna da im se datum
nalazi između 1430. i 1441. , izgleda da postoji dobar razlog da ih se pripiše
petnaestom stoljeću prije nego li četrnaestom.
Ako je glavnina crkve izgrađena tijekom četrnaestoga stoljeća, moramo
uzeti u obzir činjenicu da su kapiteli središnjega dijela crkve izgrađeni sredinom
narednoga stoljeća. Zapisano je da su izgradnji zgrade značajno doprinijeli
biskup Andrija Kanavelić (1480. – 1453.) i Vito Ostojić (Ostoich), koji je,
nakon što je bio korčulanski kanonik, promaknut u biskupsku stolicu Krbave
(Corbavia), iz koje je abdicirao 1453., a koji je došao provesti zadnje dane
svojega života u svojemu rodnome mjestu, gdje je i umro 1459. Krov je bio u
ruševnom i opasnom stanju pa su ga zamijenili novim, vjerojatno onim koji je
sada skriven ožbukanim plafonom biskupa Kosirića; nove je oltare dao biskup
Ostojić, kao i novu propovjedaonicu od lijepoga korčulanskoga kamena na
101
osam stupića, koju je također srušio isti biskup Kosirić i zamijenio modernim
vulgarizmom.21 Ti su se popravci morali također proširiti na glavnu zgradu, jer
se do toga datuma najranije moraju pripisati najstariji kapiteli (crtež XXXVI),
zapadna vrata, rozetni prozor zapadnoga pročelja, te ukraženi karniž lukova
i školjki u gornjem zabatu, u koji su, međutim, ugrađeni dijelovi starijega
rada, naime istureni kameni s njihovim skupinama čudovišta, te križna ruža,
zajedno s gomilom lišća koje odgovara onome u lađama. Tajanstveno poprsje
u središtu, ako ono predstavlja, kao što ja mislim, Mariju ženu kralja Karla
II., mora da je u isto vrijeme bilo ponovo postavljeno u novi zabat, gdje je,
moramo priznati, pomalo neumjesno.
Od toga vremena pa nadalje, povijest zgrade manje je nejasna. U
sedamnaestom stoljeću neko oštećenje na sjevernoj strani crkve, možda udar
groma kao što se i kasnije dogodilo, učinilo je nužnim obnoviti tri kapitela
sjeverne arkade, na jednome od kojih sam, kao što sam već rekao, otkrio
godinu 1670. ‘Grom’ je opet 1715. ozbiljno oštetio zvonik. Oborio je jedan
od uglova i, ušavši u crkvu, oštetio orgulje i kor, a drugom prilikom oštetio i
stupić sa simbolom sv. Ivana, kao što sam spomenuo.
Međutim posljednji korčulanski biskup, Josip Kosirić, učinio je puno
više štete od groma: uklonio je mramornu ogradu između stupova baldahina
(ciborija) i apsurdno postavio gornje prečke, kakvima ih danas vidimo,
na ogradu u ulazu u kor; blokirao je lukove triforija, pokvario uske otvore
(clerestory windows), uništio propovjedaonicu, sakrio stari krov ožbukanim
plafonom, te obijelio cijelu crkvu, što je uvreda koja se nedavno popravila.
Još jedno zlo koje je učinio bilo je što je izbrisao epitaf na sarkofagu
biskupa Malumbre te ga zamijenio drugim posvećenom dvojici kasnijih
biskupa, kojih je posmrtne ostatke uklonio iz središnjega dijela i tu ih postavio.
Izvorni natpis22 zabilježio je podizanje toga spomenika, koji je biskup Nikola
Nikoničić posvetio uspomeni na svojega prethodnika:
21
Farlati, vi. p. 368, spominje velike popravke koje je izvršio biskup Kanavelić, kao i darove biskupa Ostojića. Na
drugom mjestu kaže za Ostojića da je ‘cum aedes Cathedralis Corcyrensis vitium fecisset ad eam restaurandam
plurimum peciniae suppeditavit.’ Ne bi me iznenadilo da se ustanovi da je u to vrijeme crkva skoro potpuno pono-
vo izgrađena, te da je malo preostalo dijela od izvorne crkve iz 1300., osim istočnoga kraja s njegovim apsidama i
donjega dijela zidova sa strane. Kapiteli zidnih tijela stupova u lađi istoga su datuma kao i arkada, tj. Iz petnaestoga
stoljeća.
22
Sačuvao ga je Faarlati, vi. 387. Toma Malumbra iz plemićke mletačke obitelji bio je biskup od 1463. – 1515.
Nikola Nikoničić, Korčulanin, bio je koadjutor (biskupov pomoćnik) od 1505. – 1515. I biskup od 1515. – 1541. On
je bio zadnji biskup ujedinjene biskupije Stona (Stagno) i Korčule.
102
THOMAE MALVMBRAE EPISCOPO CVRZOLENSI
ET STAGNENSI PRAECESSORI NICOLAVS NICONISIVS
EPISCOPVS SVCCESSOE POSVIT.
Grbovi Malumbre i Nikoničića unutar vijenaca još uvijek ostaju na

sarkofagu. Vanjski dio apsida značajan je zbog nekoliko zidarskih oznaka koji
su vrlo čudno sakupljeni u klaster usred svakog zida apside. Izgleda kao da
su poredani na taj način s određenom namjerom, ali, ako je to točno, ja nisam
pronašao nikakvo objašnjenje. Same oznake imaju oblik grčkih slova, ali to
je vjerojatno slučajno; grčka su slova rezultat jednostavne kombinacije crta, a
možemo svakoga dana vidjeti engleske zidare kako označavaju svoje kamene
grčkim slovima a da to i ne znaju. Zidarski rad je dobro obrađen i postavljen
u pravilne redove, lice je isklesano čekićem ili zašiljeno, te ostavljeno pomalo
neravno, osim što postoji glatko odrezan rub od jednog inča širine oko svakoga
kamena. Zidarski znak je u sredini neravnoga dijela. Znakove prikazujemo na
popratnom presjeku (sl. 59) u njihovim pravim relativnim položajima iako ne i
u pravim razdaljinama, jer su kameni veliki a znakovi vrlo maleni.23
Vrlo slikoviti predmet u unutrašnjosti je ciborij ili baldahin iznad glavnoga
oltara, piramidalna kompozicija od tri kata koji se smanjuju, s geometrijskim
ukrasima, a nose ga četiri lijepa stupa s izvanrednim renesansnim kapitelima,
od kojih su dva stražnja jednostavno oponašanje korintskih, dok su dva sprijeda
dobro dizajnirana i ukrašena sfingama i dupinima. Usprkos svojemu datumu
nastanka, isklesani rad gornjega dijela je gotički. Mramorna ograda koloneta
i okruglih lukova u mletačkom stilu koja je izvorno ispunjala prostor između
stupova na svakoj strani uklonjena je, kao što sam prije rekao.
Iza glavnoga oltara je lijepa slika, a pripisuje se Tintorettu, ali tako je
postavljena i u tako slabom osvjetljenju da ju je nemoguće dobro pogledati. U
četvrtoj ili sjevernoj lađi, iznad pokrajnog oltara, lijepa je slika Ridolfija u tri
odjeljka; likovi sv. Lovra i sv. Vincencija neobično su dobri. U riznici se nalazi
nekoliko krasnih kaleža iz petnaestoga stoljeća; za jednoga od njih govori se
da je dar biskupa Ostojića, kao i neka izvezena crkvena odijela barem toliko
stara kao i kaleži, od kojih su neki daleko od uporabe, a naći će svoje mjesto
u muzeju koji će se ustanoviti u jednoj od mnogih malih nekorištenih crkvi
23
Zahvalan sam don Andreji Alibrantiju za kopiju tih znakova iz koje je nastala moja ilustracija. Vrlo slični znakovi
iz katedrale Gurka u Koruškoj (Carinthia), koji također sliče grčkim slovima, ilustrirani su u Mittelalt. Kunstdenk.
vol. ii. p. 148.
103
u gradu. Postoji još nekoliko crkvi i privatnih kapelica u Korčuli, ali nijedna
od njih nije toliko značajna kao one Svih Svetih, gdje je još jedan ciborij vrlo
sličan onome u katedrali, ali svakako više renesansnoga karaktera.
Grad je pun dražesnih djelića mletačke arhitekture u najboljem stilu
petnaestoga stoljeća, ali ulice su toliko uske da ih nije lako vidjeti. Jedna
srušena kuća u ulici koja se spušta niz istočnu kosinu brda ima divan prozor
s rezbarijama ptica i zmija na kapitelima, koje su se donedavno savršeno
uklapale u njezine balkone na isklesanim konsolama; ali balkoni i konsole su
se prodali jednom bogatom Amerikancu koji ih je uzeo da bi ukrasio svoju vilu
u New Yorku, dok je sam prozor u opasnosti da padne u nečiste ruke dilerima
starinama, bilo Židovima ili Grcima, koji se i sada pogađaju s osiromašenim
vlasnikom, tako da se govori kako su došli do nekoliko fjorina razlike.
Vjerujem da konzervatori koje je nedavno imenovala austrijska vlada imaju
dovoljnu moć da spriječe razaranje ili rasprodaju predmeta od umjetničkoga
interesa kao što je gore spomenuti, a možda i mogu pozvati policiju upomoć
ako je potrebno. Oni bi mogli čak i nadvladati vlasnikova prava da proda ili
uništi takve predmete a da mu, koiko ja znam, ne daju nikakvu nadoknadu
niti da kupe spomenik u pitanju za državu. Te bi ovlasti morale svakako biti
dovoljne da spriječe uništenje tih zanimljivih starih gradova, koji će, bez takve
zaštite, biti, zbog siromaštva njihovih stanovnika, izvrgnuti na milost i nemilost
mnogih kolekcionara i njihovih agenata sa svih strana Europe i Amerike.
Neke od ljepših palača u Korčuli su bez krova i u ruševinama, nakon
što su spaljene radi dezinfekcije od kuge, ali druge i dalje nastanjuju potomci
staroga plemstva. Među ovima drugima je palača Arneri (Palazzo Arnei),
koja ima mnogo lijepih arhitektonskih obilježja, te fantastični kućni zvekir
iz šesnaestogs stoljeća koji predstavlja Neptuna između dva lava, a sliči
radu Giovannija da Bologne (sl. 60). Trozub što ga lik čvrsto drži u svojoj
desnoj ruci otkinut je jednom u pokušaju da se zvekir ukrade. Možemo ga
usporediti sa slavnim zvekirom iz Pisanijeve palače u Veneciji, koji predstavlja
Neptuna između dva konja, od kojega ovaj korčulanski nije manje vrijedan
po svojoj umjetničkoj izradbi.24 Grb Arnerija, tri kruške na polju prekriženim
azurnom i zlatastom trakom, aludira na još stariju obitelj po imenu Peručić
(Perussich). Arnero Perusich uspješno se borio u mletačkoj službi i pao je pri
opsadi Kandije; Republika je u spomen na njega odobrila obilatu mirovinu
njegovoj obitelji, a u njegovu čast obitelj je promijenila prezime iz Perussich
24
Ilustraciju zvekira iz Palaće Pisani dao je Digby Wyatt u svojoj knjizi Metalwork of the Middle Ages.
104
u Arneri. U dvorištu palače nekoliko je ostataka iz starih mletačkih vremena,
25
figura glave s jedne galije, kip velikog provveditorea Leonarda Foscola26 s

natpisom LEONAR FVSCVL VIRTVTIS EFFIGIEM IACOBUS ARNERI
SERVITVTIS MEMORIAM NEPOTIBVS. Signor Arneri, sadašnji vlasnik
palače bio je podestà Korčule kada smo mi bili tamo.
Javna loggia i općinska palača nalaze se na maloj Piazza del Salizo,
neposredno unutar glavnih gradskih vrata. Lukovi na loggi bili su prije ispunjeni
ostakljenim prozorskim okvirima, ali inače je ona zadržala svoj izvorni izgled,
s kamenim stolom za suce i mletačkim lavom iznad na zidu. Iznad jednoga
gornjega prozora na vanjskoj strani je natpis:
M ˙ D ̇ XXV ̇ PAVLO ̇ QVIRINO ̇ PRAETORE.
U samoj je palači minijaturni stup s mletačkim lavom, koji nosi inicijale

i grb kneza Battiste Michielija koji je vladao Korčulom od 1569. – 1571.,
prethodeći knezu Antoniju Balbiju, knezu koji je napustio svoj položaj kada se
približio Uluz-Ali. Na stupu je ovaj natpis:
ŻḂV
OPVS ̇ VINCENTII ̇ 9
ALVISII ̇ DIE ̇ XXV
IVLII ̇ M ̇ D ̇ LX ̇ IX
Rep i krila lava otkinuti su, a to je učinio, prema predaji, kada je pala
Mletačka Republika, susjedni ljekarnik, koji je bio kivan na njezinu vladu, pa
se zadovoljio što je ozlijedio umirućega lava.
Ta mala piazza i ona pred katedralom jedina su dva otvorena prostora
unutar zidina, a izgleda da su bile neka vrsta dnevnoga boravka i igrališta za
građane, koji su znali iz uske površine ove druge nahrupiti u samu katedralu,
po kojoj su hodali i razgovarali uobičajenom visinom glasa čak i za vrijeme
božje službe, na veliko nezadovoljstvo svećenika. Građani su koristili piazzu
za igre loptom, a baš tu se, početkom sedamnaestoga stoljeća budući biskup
Korčule zabavljao na način koji je skandalizirao kanonike.27 Bio je to Jacopo
25
Tako su gosp. Patonu rekli predstavnici obitelji 1846. Highlands and Islands of the Adriatic. i. 45.
26
Vid. General History, vol. I. p. 159.
27
Farlati, vi. 401.
105
Faganeo, redovnik iz Fiesole, koji je bio isto tako poznat po svome znanju i
rječitosti koliko i po svojemu jednostavnom i pučkom ponašanju. Zapovjednik
mletačke flote na Jadranu, kako bi uživao u njegovom društvu, nagovorio ga
je da pođe na kružno putovanje, a kada su bili u luci u Korčuli, njegovi su
suputnici predložili igru loptom da bi se razonodili od puta.28 Jacopo je rado
pristao, pa su otišli do Piazza del duomo, gdje je Jacopo u svojoj podignutoj
redovničkoj halji pokazao vještinu i okretnost u primanju i vraćanju lopte, zbog
čega je zaradio oduševljeni pljesak od skupine zadivljenih građana. Korizma
je bila blizu, pa je netko predložio da iskoriste prigodu i čuju tako poznatoga
propovjednika kao što je Jacopo, ali kanonici su bili zgroženi njegovom
igrom na piazzi i odbili su ga primiti na svoju propovjedaonicu, nemajući ni
najmanjega pojma da će ubrzo morati primiti kao biskupa onoga kojega su
odbili kao propovjednika. Tako se i dogodilo; biskupska stolica se ispraznila,
te je, na zagovor njegovoga prijatelja admirala, koji je dobro poznavao papu
Urbana VIII., Jacopo Faganeo imenovan za korčulanskoga biskupa 1626.
On se ponašao vrlo dostojanstveno na svome novome položaju, te je bio vrlo
cijenjen; ali možemo naslutiti da je zadržao svoju staru vedru ćud. To se vidi iz
teksta koji je napisao na stupu u svojoj dvorani: ‘Lapidem quem reprobaverunt
hic factus est in caput anguli.’
Kišilo je veći dio vremena koje smo proveli u Korčuli, pa smo rijetko
išli izvan grada. Jedne večeri šetali smo cestom prema Lumbardi koja je
izgrađena za vrijeme engleske uprave. Prolazila je pored Porto Pedocchio,
Luke uš, postaje za mletačke galije i robove na galijama, po kojima je dobila
svoje ime, kao i pored polukružnice s kamenim sjedištima i s natpisom koji
su zahvalni Korčulani postavili u čast engleskoga namjesnika.29 Otok je,
koliko smo mi mogli vidjeti, mnogo bolje prekriven raslinjem nego veći dio
Dalmacije, iako nismo išli dovoljno daleko da bismo vidjeli guste borove šume
koje prekrivaju veliki dio površine otoka. Niti smo vidjeli ijednoga čaglja kojih
se može naći na Korčuli, posebno prema Blatu, najvećemu gradu na otoku.
U šesnaestom stoljeću još nepoželjnija životinja pridodana je otočnoj fauni
i to neljubaznom šaljivom igrom nekih neprijateljski raspoloženih susjeda.
Neko nepoznato plovilo jedne je noći iskrcalo par vukova koji su se tako
brzo razmnožili u šumama da su stanovnici bili prisiljeni organizirati potjeru
i pročešljati otok. Devet je vukova ubijeno, od kojih je posljednja bila stara
vučica, koju su protjerali do Privale (u blizini Vele Luke), gdje je natpis s
28
Možda je ta igra bio nogomet. ‘Rogatus Jacobus a sociis quibuscum venerat velletne ... pila majori ludere,’ &c.
29
Vidi gore, stranica 247.
106
godinom 1576. uklesan na stijeni kako bi se zabilježila njezina sudbina: QUI È
STATA UCCISA LA LUPA.30 Iako sada nema više vukova na otoku, čaglji su
još brojni, a prof. Vuletić Vukasović jednom je imao jedan par, ali nije ih uspio
doista pripitomiti. Bili su vrlo lijepi, sa zlatastim krznom, ali su zavijali cijelu
noć kada su ih zavezali, pa su postali takva smetnja da je njihov gospodar
bio sretan kada ga je neki prijatelj izmolio da mu ih dade. Čaglji su živjeli i
na susjednim otocima Mljetu (Méleda) i Šipanu Giupana), ali govori se da ih
tamo više nema. Spon, koji je tamo putovao 1688., čuo je za te divlje životinje,
ali ih nije uspio vidjeti. Zamišljao ih je kao neku vrstu hijena, životinja za koju
su drevni narodi pisali u svojim bajkama da mijenjaju spol svake godine, te da
oponašaju ljudski glas tako dobro da ponekad nauče imena pastira, koje tako
namame u zasjedu i proždru.31
Nepokolebani tim opasnostima, otišli smo na još jedan kratki izlet u
suprotnom pravcu zapadno od grada prema dominikanskom samostanu Sv.
Nikole (S. Nicolò), koji se nalazi na samom morskom rubu. Nema mnogo
toga što bismo tu mogli vidjeti, ali tlocrt dvostruke lađe je jedinstven, a
arabeskni zidani potpornji i arhitrave arkade koja dijeli dvije lađe originalni
su i sugestivni. Samostan je osnovan 1509,32 a to može biti i godina izgradnje.
Zanimljivji je izlet na Badiju ili u franjevački samostan, na otočiću
istočno od Korčule. Na toj hridi ili škoju, kako Dalmatinci nazivaju svoje
otočiće, benediktinski samostan postojao je 997,33 ali nikakvih tragova bilo
samostana bilo crkve nije bilo početkom četrnaestog stoljeća, a obje te zgrade
su razorili gusari, dok je sam naziv ustanove bio tada pitanje pučke predaje.
Oko 1350. kanonik Korčule, Biagio Ivanovich, s dva pratioca, povukao se tu
da provede život u kontempliranju, te je izgradio malu crkvu ‘coenobium’, ali
nakon njegove smrti otok je bio ponovo napušten. Franjevci su se tamo doselili
1392., a 1394. Korčulansko vijeće, sastalo se, njih četrdeset pet po broju uz
zvuk zvona, kao što je bio običaj, i odredilo da zbog udobnosti i mira braće
nitko ne smije sjeći šumu ili obrađivati zemlju unutar vidokruga njihovoga
samostana bez njihove privole, te da njihov otočić ne smije osvojiti nijedan
član ljepšega spola ‘nisi causa indulgentiarum’.
Postojeće zgrade datiraju iz narednoga stoljeća najvećim dijelom, iako je
crkva posvećena tek 1533.
30
Ta je priča sačuvana u neobjavljenom djelu Pietra Dimitrija.
31
Vid. Plin. Nat. Hist. viii, xxx.
32
Paulini, Izvadak, p. 62.
33
Tako kaže Fabianich, vol. ii. p. 101.
107
Samostan je smješten izvan pogleda s Korčule, u maloj uvali blizu obale, te
sa svojim kampanelom, klaustorskim zidinama i ugaonom vedutom, predstavlja
prilično dojmljiv prizor. Kroz četvrtasta ulazna vrata od bijeloga mramora,
oivičena vješto uvijenim uzorkom lišća i cvijeća, ušli smo u možda najljepši
klaustar u Dalmaciji (crtež XXXVII). Trolisni lukovi što počivaju na okruglim
stupovima sa četvrtastim kapitelima, te s vrlo domišljatim potpornjem da bi
im dao dovoljno važnosti i visine, razdijeljeni su nešto masivnijim stupićima
u skupine od tri; a taj raspored na dva mjesta prekidaju široki lukovi, bogato
ukrašeni, kroz koje vode stepenice prema središnjem zatvorenom prostoru s
njegove dvije kamene cisterne. Dizajn je lagan i istančan ali nikako krhak, pa je
rezultat potpuno uspješan. I tu se događa, kao tako često u Dalmaciji, taj sretni
sklad gotičkih i klasičnih oblika koji je tako poticajan nama modernim ljudima
da moramo iz nužnosti biti eklektici. Isklesane glave, lukovi, te ukrasna zidna
štukatura, sve je to oblikovano u uobičajenoj mletačkoj gotici petnaestoga
stoljeća; ali stupovi na kojima počivaju imaju pravilne atičke osnove i kapitele
s konkavnim abacima i ugaonim zavijutcima u stilu rane renesanse, dok je
iznad arkada nešto poput pravilne klasične kompozicije s frizom i karnižom.
Godina je u natpisu na obrubu koji okružuje monogram IHS iznad vrata koja
vode iz klaustara u unutrašnjost samostana:
ANNO DOMINI MCCCCLXXVII ̇ PRIMA ̇ DIE ̇ MENSIS MAII.
Morski zrak i kiša što prodire odozgo mnogo su učinili da unište ovaj
dragulj dalmatinske, slobodno mogu kazati, gotičke umjetnosti. Žbuka na
zidovima i lukovima i svodovima nestala je, izlažući golo grubo ziđe, a ako
se hitno ne poduzmu mjere da se krov terase učini nepropusnim cijela će se
arhitektura oštetiti u nepovrat.
Gradnja crkve, prema Fabianichu, započela je 1493., a jedan natpis bilježi
da ju je 1533. posvetio Nikoničić (Niconizio), biskup Korčule i Stona. Ona je
vrlo jednostavna, a njezina osebujnost je da ima četvrtasti istočni kraj, kakav
ima još samo nekoliko crkvi u Dalmaciji. Nema istočnoga prozora. Kancel (dio
crkve koji sadrži oltar, sjedišta za svećenstvo i kor - prevodilac) je prekriven
četverodijelnim svodom na tankim rebrenicama, a lađa ima šiljasti bačvasti
svod. Pod je pun urezanih grobnih ploča s godinama 1500, 1523, 1340, &c,
ali postoji jedna ranijega datuma (sl. 61), u spomen na jednoga korčulanskog
arhitekta, koja se ovako čita:
108
CURZOLA 1430
ANO · DÑI · M · CCCC · XXX ·
NƟC · EST · SEPVLTVRA ·MAGI
TRI · HRANIHA · LAPICIDE · DE
· CORZVLA · CUM · HEREDI
· BVS · SVIS.
Mnoge od tih ploča nose znakove majstorskih alata koji se odnose na

zanat dolje ukopane osobe, tako da grobovi zidara nose šestare, dlijeto i bat,
i tako dolje. Takvim grobnim pločama obiluje cijela Dalmacija. Često su vrlo
lijepe i od povijesnoga interesa.
Tu je i vrlo lijepo staro drveno raspelo iako bolno izražajno, za koje se
govori da su ga izbjeglice iz Bosne donijele nakon Kosovske bitke pobjegavši
na otok Korčulu, u Račišće (Rasischie).34
Zapadno pročelje ima graciozna vrata i rozetni prozor, ali Madona u
timpanu osrednje je izradbe. Prednji rub zabatne kosine očigledno je kopija
onoga na korčulanskoj katedrali, s istim uzorkom lišća koje izlazi na svakom
kraju iz usta morskoga čudovišta, a križna ruža na vrhu također oponaša veliku
križnu ružu na katedrali, iako je izvedba ovdje slabija i datum očigledno mnogo
stariji. To pročelje nosi očigledne znakove paljenja koje su Turci učinili 1571.
Knjižnica sadrži dvije amfore pronađene u starom Dubrovniku (Ragusa
Vecchia) i Aristotelov MS (rukopis) napisan na debelom papiru sličnom
pergamentu; također i Život sv. Jeronima Gabriellija Petrija tiskan u Veneciji
1475, kao i teološki rad Aslefanusa de Asta (?) ordinis minorum, tiskan u
Ratisbonu 1480., s ručno iluminiranim inicijalima u zlatu i boji.
Badija je pretrpjela nasilje više nego jednom i nije slučajno što je izgrađena
mala isturena izvidnica prema moru u svrhu izviđanja i obrane. Uluz-Ali, ne
uspjevši osvojiti Korčulu, osvetio se i izvojio laku pobjedu paljenjem samostana
i crkve. Ponovo je 1660. ‘zloglasni gusar Belalić iz Hercegnovoga (Bellalich
of Castelnuovo) s brojnom hordom opljačkao religijsko pokućstvo, protjerao
fratre koji su našli utočište u kampanelu i pobjegao nakon što je opljačkao
sve što je pobuđivalo pobožnost i ukrašavalo crkvu.’35 Čak je vrlo nedavno,
1836., osamljenost toga mjesta namamila neke razbojnike koji su opljačkali
samostan.36 Otada su fratre ostavili na miru. Danas su samo dva stanovnika
34
Fabianich, vol. ii. p. 105.
35
Fabianich, vol. ii. p. 104.
36
Sir G. Wilkinson. vol. i. p. 262.
109
unutar zidina s jednim muškim slugom, a, osim u velikim samostanima Zadra
i Dubrovnika, taj broj rijetko je bio veći u samostanima Dalmacije.
Vrijeme se proljepšalo pred kraj naše posjete Korčuli, pa smo imali
vedri dan za naš put u Dubrovnik, sljedeće postaje na našim putovanjima. Dok
smo napuštali Korčulu i klizili niz kanal između otoka i kopna, za sobom smo
ostavili staru mletačku pokrajinu i ušli u vode drevne Republike Dubrovnik.
Poluotok Pelješac sa svojim visokim planinama lijevo od nas, dalji otok
Lastovo na pučini nama desno, te bliža skupina otoka unutar kojih smo uskoro
prolazili, bili su pod stijegom ne sv. Marka već sv. Vlaha.
Iza dugoga planinskoga grebena Pelješca je Neretvanski kanal (Canale
di Narenta), koji se skoro spaja sa Stonskom dražicom (inlet of Stagno), a
dva su mora jedino razdijeljena niskom prevlakom širokom jednu milju, koja
spašava Pelješac od savršene samoće. U tom uskom Neretvanskom kanalu
slaba plima Jadrana, stisnuta u postupno uskom prostoru, uspijeva proizvesti
plimni val poput onih na Seini ili Severnu, kao što me je uvjeravao mornar
koji je to vidio u Bristolskom kanalu blizu Gloucestera. Tu je bio dom strašnih
Neretljana, koji su u desetom stoljeću naplaćivali Veneciji carinu na trgovinu,
te se svađali s njom za vlast nad Jadranom dok pohod Pietra Orseola II. nije
okončao njihove presizanja.
Pred zalazak sunca plovili smo uzduž dugoga brdovitoga otoka koji je,
svojim imenom ako ničim drugim, pobudio uzbudljivo zanimanje – Méleda,
drevna Melita, mjesto, prema nekima, brodoloma sv. Pavla. Predaja o tome
uvelike govori, a ona potječe još iz vremena Konstantina Porfirogeneta, koji
kaže kao da je to neosporno.37 Mlječani su još uvijek uvjereni da je to točno,
te pokazuju uvalu sv. Pavla kao što čine i oni na Malti. To mi je mjesto opisao
pomorski kapetan, koji ju je dobro poznavao, kao uvalu s unutarnjim bazenom,
okruženu kosim niskim brdima, a unutarnji dio je jedno od onih morskih jezera
čestih u Dalmaciji s uskim ulazom iz mora. Ulaz u Mljet je previše plitak za
veće plovilo, a bilo koji brod veličine onoga koji je nosio sv. Pavla nasukao
bi se pri pokušaju da uđe. Dubrovački svećenik na brodu spomenuo je, kao
potvrdu legende, da je to prava Melita iz priče sv. Luke, da ima zmija otrovnica
na otoku Mljetu, dok ih nema na susjednim otocima. Bilo kako bilo, dok je
sunce veličanstveno zalazilo za otokom, a svaka litica i vrh njegove nazupčane
hrptenjače isticao svoje crne konture pod plamenim nebom, složili smo se da
ćemo za jednu noć zaboraviti da postoji neki drugi otok koji tvrdi da je zavičaj
37
On spominje Méledu kao otok koji pripad Srbima iz Paganije. De Adm. Imp. ch. xxxvi. p. 163.
110
onom barbarskom narodu koji nije pokazao ni najmanju ljubaznost prema
velikom misionaru Zapada.
Bila je skoro tama dok smo prolazili pored drugih otoka stare Dubrovačke
Republike, Šipana (Guipana), Lopuda (Mezzo) i Kalamote (Calamotta), za
koje neki kažu da je začarani otok nimfe Kalipso, te ušli u duboku uvalu na
dalekom kraju koje su svjetlucala svjetla Gruža, glavne luke drevne Republike
tijekom zadnjih godina njezine povijesti. Dubrovačka luka mala je i nezgodna,
a sada je skoro pusta jer je brodove preuzela prostranija luka Gruža ili Svetog
križa. Razdaljina između ta dva mjesta je oko dvije milje, preko uzvišene
prevlake koja povezuje stjenoviti borovima obrasli poluotok s kopnom. Strmi
silazak na drugoj strani završava u gaju punom divovskoga dudovoga drveća
blizu vrata od Pila (Porta Pile), gdje smo se zaustavili u Albergo Miramar i
smjestili u odličnim sobama na prvom katu. To je očigledno jednom bila palača
dubrovačkoga veletrgovca.
Izbor i prijevod Živan Filippi
***
Sir Thomas Graham Jackson, 1st Baronet RA (21. prosinca 1835. – 7.

studenoga 1924.) bio je jedan od najistaknutijih arhitekata svoje generacije.
Poznat je po svojim projektiranjima važnih građevina u Engleskoj (osobito u
Oxfordu) i Irskoj.
Napisao je mnoge knjige o povijesti arhitekture, koje je često ilustrirao
skicama što ih je radio na svojim putovanjima…
Za Hrvatsku i Dalmaciju osobito je važan što je svijetu otkrio i detaljno
opisao Dioklecijanovu palaču. Godine 1887. izdao je svoju putopisnu knjigu
pod naslovom Dalmatia, the Quarnero and Istria, with Cetinje (Dalmacija,
Kvarner i Istra, s Cetinjem) u dva sveska iz koje smo prenijeli odlomak što se
odnosi na Korčulu.
Institut za povijest umjetnosti u Splitu organizirao je međunarodni
simpozij u studenom 2017. u povodu 130. godišnjice objavljivanje te za nas
važne knjige.
111
Krzysztof KARASEK
Četverostruka staza spoznaje

(Poczwórna ścieżka poznania)
U SJENI BUDDINOG DRVETA

(W cieniu drzewa Buddy)
Ja, Asioka, stižem u Lumbinu, gdje je

rođen Budda
i plaćam dug.
(Napis na kamenom obelisku
što ga je podigao kralj Asioka u Lumbi
Sanjala je da je rodila drvo.

Kada je došlo vrijeme, rodila ga je ispod drveta, u Lubini,
taj pak, koga je rodila,
umro je ispod drveta u Kusinagari, nedaleko mjesta rođenja,
osamdeset godina poslije.
Sve što treba, tijekom ovih četrdeset pet godina potucanja
i poučavanja, prenio sam vam - rekao je svojim učenicima -
ni jednu pouku nisam zadržao u stisnutoj šaci.
Sve prolazi. Sve što je rođeno,
mora nestati. Sve podliježe raspadanju.
Stvari dolaze i odlaze. Ljudi dolaze
i odiljaju se. Svijet je patnja (dukka aria sekka).
Rađanje je patnja, bolest je patnja,
starost je patnja i smrt.
Vezanje za ono što je nedrago, patnja je,
rastanak od onog što je drago patnja je,
112
ne postizanje onog za čim se žudi, patnja je
i stjecanje onog za čim se žudi, patnja je.
Ta patnja ima svoje uzroke. Možemo joj stati na kraj.
Pokazat ću vam put kojim trebate ići
kako biste je se oslobodili.
Gorimo u požudi za trima stvarima: vezanosti
za stvari, gnjevu, neznanju. Lišite se požude,
želje za stvarima,
lišite se mržnje, premoći (ahinsa),
neznanja, baš je to nirvana..
Nečinjenje. Nesudjelovanje u zlu.
Nirvana nije raj niti ini svijet.
To nije mjesto, nego unutarnje stanje;
Put vodi kroz tijelo i izvan patnje,
k buđenju. Označava isto
što oslobođenje od vezanosti.
‘’Što, učenici, stoji u ognju? Oko, učenici, stoji u ognju.

Ono što je vidljivo, stoji u ognju. Spoznaja onoga što je
vidljivo,
stoji u ognju. Susret s onim što je vidljivo, stoji u ognju.
Osjećaj koji nastaje u susretu s onim što je vidljivo, stoji u
ognju,
bila to radost ili patnja, ili ni radost ni patnja,
i to stoji u ognju. Shvatite to i odmah će se ugasiti oganj koji
osljepljuje
vaše oči, i prestat ćete požudno pogledavati stvari u ognju.
Pojmite i shvatit ćete da rađanja imaju svoju beskonačnost i da
nije moguće više
ne postojati’’.
Eto to je istina o putu oslobođenja od uzroka patnje.
To je ta plemenita osmokraka staza koju čini:
pravedna vjera,
pravedna želja,
pravedni govor,
pravedni postupci,
113
pravedno zanimanje,
pravedno nastojanje,
pravedno pamćenje,
pravedna sabranost.
Kada je navršio osamdeset godina,
obavijestio je učenike o svojoj skoroj smrti.
Upitao ga je jedan od njih:
Što nam je činiti, Učitelju, da te ne zaboravimo?
Odgovorio im je:
posjećivati četiri grada.
Lumbinu,gdje sam rođen.
Bogadaj, gdje sam doživio buđenje ispod drveta Bodhi
i raspoznao sva svoja utjelovljenja,
gdje sam u zoru pojmio što je muka,
i postao Budda – probuđeni.
Sernat, gdje sam pokrenuo društvo Dharmy.
Kusi Nagaju, gdje ću umrijeti.
Zatim je legao ispod drveta
i zaspao. Dosegao je
potpuni Veliki Sa
114
PRIZNANJE ALGEBRI
(Pochwała algebry)
Muhammed ibn Musa iz Horezme

u IX. stoljeću prenio je nepoznanicu
s jedne strane jednadžbe na drugu
(zamijenio je postupak označen brojkama
slovima alfabeta) i to nazvao
al džabar. Račun na promjenljivim simbolima,
koji je bio domenom matematike,
otada je postao domenom
aritmetike i prekinuo
posvećenu višestoljetnu tradiciju odnosa,
bacajući ih u zagrljaj metafizike.
Od tada su operacije takve kao linearne
jednadžbe, algebra skupova i kvadrata,
algebra vektora ili Booleova algebra
postali svojina graditelja katedrala
i džamija, partijskih domova
i domova društvenih.
U tome vidim stanovitu analogiju
s poezijom, žena, koja je aritmetika,
prelazi iz zagrljaja jednoga muškarca
u drugi. Tko ne konstruira svijet od vjetra,
nego makar i od konjskog izmeta, mora prihvatiti
i tu perspektivu sudbine, koja ipak ne miriše
odveć lijepo.
Algebra i alkohol u istom su stajali domu,
a kako suvremeni svijet pripada i jednome i drugome,
dijelovi jednadžbe ne isključuju se, malj pada
na glavu nevjernika, broj na Manhattan,
115
tko god vjeruje, a također i ne vjeruje
u kliještima je toga zagrljaja.
Postoje analogije, ali nema sličnosti
govorio bi Adam Ważyk1. To mišljenje prožima, kako se čini,
krivulju prostora što se proteže
od riječi do ništavila, Paskal će je nazvati
zabrinjavajućom sferom. Algebra
nam govori kako jonski svijet
ipak još nije rekao posljednju riječ,
luksuz definicije po kojoj su bin Laden
i 11. rujna, u božjem planu predviđeni
malj za vještice.
1
Adam Ważyk (Adam Vàžik; 1905-1982.), poljski prozaik, pjesnik, esejist i prevoditelj, inače matematičar (op.
prev.).
116
KROJAČ RIMA
(Krawiec rymów)
Krojač rima, Riemenschneider,
kome bi bio najprikladniji taj nadimak,
ako ne pjesniku? Pa ipak – kakva ironija? –
kada promatram forme oblikovane njegovom rukom,
vidim crtu vrata kako se obara sa strme padine
i zaustavlja na crti leđa,
misao o njegovom nadimku pokreće u meni
mučan prostor koji se proteže
od forme do riječi, od vidljivoga
do nevidljivoga.
Riemenschneideru, ti si znao
kako sputati ruke Bogu i mijesiti neposlušnu glinu
proturječnosti kakva je čovjek.
Ne samo taj izvanjski, odjeven
u rukavice i kravatu, nego i unutarnji,
u futrolu tijela. Gdje su violine
koje su nam trebale svirati
melodiju sudbine? Nevidljivi oblak
preplovio je nad našim glavama, nečujni zvuk,
to je ono što obuzima nas kada se zadubljujemo
u rime krojača kojega nema, koji ne postoji,
koji nam izmiče.
Toliko krajolika u očima

i toliko riječi u ustima (i još više
izvan usta), i sve to utaman.
Odlazi, upada u crnu rupu,
117
probija kroz nekakav nevidljivi zavoj,
traži produžetak izvan sebe, nekakve pojaseve
u kojima bismo se mogli pronaći,
smjestiti.
Redane riječi, nizane na konac,
pjesme zamršene kao pletenice, radost pjesme
od koje šijem plašt za krojača.
Poput smo nekakvoga moralnoga semafora

na raskrižju kada govoriš:
stani! Crveno!
Ali nitko ne čuje. Svi jure
naprijed u prazan prostor,
bakterije. Samo ja
šijem, prišivam, prekrajam
njihovu unutarnju odjeću.
Prišivam kožu naših tijela.
Prišivam kožu naših imena.
Prišivam kožu naših duša.
Provlačim konac u iglu
jezika i obrćem ga
po miloj
volji.
Riemenschneider,
sviđa mi se tvoj nadimak
što si mi ga ukrao.
118
BESMRTNICI
(Struldbrugowie)
Pod stare dane
postao sam obitavalac Luggnaggije. Pustio sam bradu,
u ruke uzeo hodočasnički štap
i uputio se na put tamo.
Luggnaggiju nastanjuju Strudbruzi,
ili besmrtnici,
bez ikakve krivnje osuđeni na vječno prebivanje na svijetu.
Dosegnuvši osamdesetu godinu života, ipak podliježu
ne samo svim onim tegobama, kao i ostali starci,
nego i njihovim prirodnim slabostima;
sitničavi su, tašti i brbljivi,
a ujedno neskloni prijateljstvu i strani
svim prirođenim osjećajima.
Moj dugotrajni trud oko naturalizacije
bio je dakle nagrađen, temeljem – jasna stvar –
bila je dob: već sam bio dostatno lud,
zavidan, tvrdoglav, sitničav
i tašt da me ova produžena vrpca sudbine
uvrsti u red za naturalizaciju.
Dakle stigla je konačno ova dob – osamdeseta –
kada sam trebao živjeti vječno.
I to uopće nije bila metafora,
kako to biva kod nas, pjesnika, nego najstvarnija
realnost. Nametalo se dakle pitanje:
što učiniti s tim vremenom
koje je naglo široko raširilo ruke kao što se otvaraju
vrata štale i pušta napolje
obijesnoga ždrijepca. U kojem smjeru poći?
119
U smjeru Oca, Duha, Sina ili u biološki prostor
koji se stiska, smanjuje, hriplje
sve dok nestane u ponoru vječnosti.
Što učiniti s tom slobodom koja je već prestala biti ljubav,
a još nije postala praznina?
Evo dakle stojim sada nag i nezaštićen,
lišen vremena, tog streljiva koje je punilo
proljeća i ljeta – moj um
lišen iluzija –
kako bi stalno postavljao nova pitanja.
Pojedinačan i kolektivan, predan prostoru
koji se naginje, skuplja
i rasteže, pokazujući poluobrat
besmrtnosti. Jesam
a kao da me nema. Prognan iz tijela,
iz te zipke, nosiljke,
iz tog lijesa koji nije donio spasenje
niti izbavljenje, ptica bez perja, životinja
bez očnjaka i kandži, posljednje
stvorenje kojemu je preostalo još samo jedno oružje, suza
koja drobi srca
i kamenje. Kamenje
koje više ne popločava put pod nogama
niti ranjava, ono živi. Nekada
si imao vrijeme, govore, a sada vrijeme ima tebe,
bolje rečeno nevrijeme u glavi
koje govori.
Iz časopisa ‘’twórczość’’ (‘’stvaralaštvo’’) 5/2018.

S poljskoga preveo Pero Mioč
120
***
Krzysztof Karasek (Kšìštof Karàsek; 19. veljače 1937. u Warszawi)

poljski prozaik, pjesnik, kritičar, prevoditelj… Studirao na AWF (Akademia
Wychowania Fizicznego Warszawa: Akademija za tjelesni odgoj Warszawa)
te filozofiju na Varšavskom sveučilištu. Urednik brojnih uglednih književnih
časopisa, istaknuti autor u novijoj poljskoj književnosti, posebno u poeziji
poljskoga novoga vala (Nowa Fala) uz imena kao što su Julian Kornhauser
(Jùljan Kornhàuser), Adam Zagajewski (Adam Zagajèvski), Ewa Lipska (Eva
Lìpska), Ryszard Krynicki (Rìšard Krinjìcki), Stanisław Stabro (Stanjìslav
Stàbro), Stanisław Barańczak(Stanjìslav Barànjčak), Rafał Wojaczek Ràfal
Vojàček)…
121
Osvrti
Tonko BARČOT
MIRKO PECOTIĆ:
Narodna glazba Smokvica 1938.-2018., Smokvica, 2018.
Poslije knjige o smokviškim rodovima, ovo je druga autorova knjiga.

Smokvica bilježi kontinuitet u publicističkoj aktivnosti; piše se, objavljuje i
to je bitan doprinos društvu. Netko će to sutra ocijeniti kao važno dostignuće
sredine. Ovog puta riječ je o društvenoj monografiji koja je popratila 80 godina
djelovanja smokviške Narodne glazbe. Publiciranje društvenih monografija
poseban je izdavački fenomen koji odražava potrebu bilježenja identiteta
jednog zasebnog svijeta, svijeta u malom. Upravo djelovanje društava čini
jednu lokalnu sredinu bliskijom, kohezivnijom. Čini je zajednicom. I to se u
ovoj knjizi jako dobro očitava.
Jer što glazba znači za jedno mjesto? Ukratko, sve. Ona je ona presudna
sol koja začinja; s njom počinje i završava život; ona daje dostojanstvo jednom
tužnom i bolnom činu kao što je sprovod; ona zamjenjuje sve one riječi koje
nije moguće izgovoriti, odnosno šutnju koja se u takvim prigodama sama po
sebi nameće; čini podnošljivijim sve one silne društvene i političke akademije,
sve one govore koji prezasićuju javni prostor. Ona otvara vrata, širi vidike i
oplemenjuje ljude, težake grube same po sebi. Glazba je po svemu duhovna
kategorija, ponad zemlje i fizičkog, a život čini uzbudljivijim, radosnijim i
dostojanstvenijim. Narodna je jer pripada svima, čitavom mjestu, bez obzira
na političke podjele, imovinski status i stupanj obrazovanja. Ona proizlazi
iz naroda, reprezentant je zajednice koja je iznjedrila, svega uspješnog i
neuspješnog, bogatstva i siromaštva.
Knjiga je logično strukturirana prema pojedinim povijesnim razdobljima,
od kraja 1930-tih kada su u Smokvici formirane Sokolska i Hrvatska (seljačka)
glazba kao odraz tadašnjih društvenih podjela, pa sve do najnovijih dana.
Djelovanje glazbe je kontekstualizirano, postavljeno u svoj prostor i vrijeme.
125
Knjiga daje bogat uvid u smokviško međuraće i značajnije otvara poglavlje
suvremene smokviške povijesti. Ovo je knjiga o glazbi, ali i o Smokvici.
Priloženi dokumenti Sokolske čete Smokvca i društva za tjelesni odgoj
„Partizan“ ukazuju na neke sačuvane fragmente, inače arhivski osiromašene
Smokvice.
Politike u knjizi dakako ima, ona je neizbježna i u pozitivnom i negativnom
kontekstu, dala je presudni impuls za osnutak dviju glazbi, ali i uzrokovala
prijepore i raskole. Od onog sokolsko-seljačkog 1930-tih, preko komunističkog
bojkota vjerskih manifestacija 1947. do onih koji su slijedili u novije doba.
No, riječ je o odmjerenom tekstu, izdignutom iznad političke strasti. K tome,
Pecotić nije pretenciozan, precizan je, izvrsno vlada smokviškom povijesnom
faktografijom i dobro je što iza njega ostaje pisani trag. Naposljetku, on je i
jedan od aktera. Bio je predsjednikom Društva gotovo dva desetljeća.
Knjigu je ispunio velikim brojem imena. To otežava pitkost štiva, ali
je neizbježno jer glazba jesu ljudi s konkretnim imenima i prezimenima, koji
su nosili na svojim leđima sve te instrumente i godine, i osigurali kontinuitet.
Pojedinci su se istaknuli talentom i voljom. Autor na brojnim mjestima ističe
veliki doprinos Josipa Salečića kao alfe i omege smokviške glazbe od samih
početaka 1930-tih sve do 1980-tih. Naizgled, riječ je o čovjeku starog kova, a
opet bio je to glazbenik koji je pisao aranžmane za „Dangube“, „Putokaze“ i
druge pop-rock sastave Smokvice 1970-tih. S druge strane, Brnardo Tomašić
bio je glazbenik u dugoj sjeni, i zbog politike i činjenice da na čelu može
biti samo jedan, ali i Smokvičanin koji je u kritičnim trenucima za glazbu
uskakao i pomagao. Dugi niz godina obilježio je Ljubomir Pecotić, čiji se
prepoznatljivi brk osmjehuje na mnogim zajedničkim fotografijama. Oni su
bili svih tih godina onaj jedan čovjek koji vuče i tjera naprijed, koji iz ničega
stvara nešto, koji iz kakofonije zvukova stvara melodiju, stvara ljepotu.
Ponajvažniji segment ove knjige jesu fotografije i upravo zbog njih ona
je monografija. Sam se u arhivu susrećem s brojnim fotografijama koje ne
možemo identificirati jer su potpuno dekontekstualizirane. Čini se da su to
ljudi zarobljeni na staklu i papiru, bez imena i značaja. Tek da bi bili dio dekora
povijesne pozornice. A to su inače bili stvarni ljudi, naši preci. Srećom, Pecotić
je popisao sva lica na brojnim fotografijama i tako ih sačuvao za budućnost.
Tamo za nekih 100 godina, nakon što budu prebrisane i digitalne memorije,
jer nitko ne može garantirati da će preživjeti, i uza svu ovu masu digitalnih
fotografija i selfija ostat će knjiga i posvjedočiti da smo postojali. Posebno
126
upadaju u oko fotografije prvih nastupa mladih glazbara. Na njihovim licima
osjeća se svečanost trenutka i ogleda budućnost Društva i mjesta. Ili recimo
fotografije na kojima djedovi glazbari ponosno stoje uz svoje unuke. Ljubav
prema glazbi prenosi se s koljena na koljeno. I čini se da glazba prestaje biti
nadomjestak, pozadina i postaje život sam po sebi.
Knjiga je po svemu uspješna, a podbačaj bilježi tek u lošem prijelomu
Ivana Pavlekovića. Autor ovog prikaza bio je svjedok dobro odrađene lekture
i korekture koja se „izgubila“ u Pavlekovićevu prijelomu s mnoštvom
nedopustivih tipfelera i dupliranih fotografija. I tako je, nažalost, prekomjerno
honorirani površni prijelom zasjenio autorov trud i želju da se što bolje
ovjekovječi jedna važna priča za Smokvicu.
Jer, autor je vjerno popratio prošlost glazbe, pratitelja svih mjesnih
javnih događanja, i crkvenih i antifašističkih, božićnih i prvomajskih povorki.
Mijenjali su se simboli, prilagođavao repertoar (od Sokolske do Lenjinove
koračnice, pa do „Bože čuvaj Hrvatsku“), a ova knjiga sve to vjerno prati,
bez želje da nešto prikrije i prebriše. I ta se glazba u ovoj knjizi prikazuje u
punoj svojoj važnosti kao odraz vitalnosti čitavog mjesta i svojevrstan putokaz
njegove budućnosti.
127
Ivica DUHOVIĆ-ŽAKNIĆ
NADA TOPIĆ:
Male stvari, Solin, 1977.
27. listopada 2017. predstavila sam u Korčuli knjigu Male stvari, autorice
Nade Topić, premda to inače ne činim, mislim - ne predstavljam knjige ostalih
autora, osim svojih. Ostavljam to književnim kritičarima, teoretičarima
književnosti, onima koji taj posao rade profesionalno. Zašto sam ovaj put
napravila iznimku? Zato što me kolegica iz gradske knjižnice upitala bih li
to mogla i htjela učiniti, osjećala sam se zatečenom ponudom - pitanjem, bila
sam neodlučna, na pragu odbijanja jer ime Nada Topić prvi put čujem... Neka
ipak najprije pogledam, pa ako mislim da je to nešto što me zanima, što mi
se dopada... Da!, nezahvalan je posao javno govoriti o štivu koje mi se nije
uvuklo pod kožu...
I - malo je reći da me knjiga ugodno iznenadila, jer pružila mi je zapravo
istinski, urnebesni užitak i radost čitanja, uvukla me u mikro svijet djeteta koje
je tamo negdje osamdesetih raslo u IND zoni, mama kaže da je to industrijska
zona, ali nama je to indijanska zona!, ako nismo sigurni da dolazi vlak,
prislonimo uho na tračnice i onda ga čujemo. To rade i Indijanci u filmovima.
S obzirom da sam i ja odrastala u indijanskoj zoni ( premda na drugi način!),
u knjizi Nade Topić osjetila sam se kao doma, dobro, predobro čak! I rekoh:
Naravno da ću predstaviti Male stvari i blisku mi Nadu Topić, učinit ću to s
veseljem i velikim poštovanjem prema toj uvjetno rečeno maloj knjizi...
Male stvari i Nada Topić!
Sadržaj koji iz ove proze (namjerno je ne zovem kratkim pričama jer ona
to nije!) mogu iščitati odrasli:
Pratimo djevojčicu kratka imena (?), kratke kose “na mušku”, s mnogim
128
zvijezdama u toj kosi, to je ono kad kosa ne pada pokorno, nego strši u krug i
otkriva dio gole kože, treće žensko dijete u obitelji ( I naravno da joj se nitko
nije obradovao osim debele tetke...), u dobi petog be, u pojedinim dijelovima
teksta vraćamo se u njezin treći razred, onda je pratimo do šestog-sedmog
razreda, sve imajući na umu autoričinu godinu rođenja (1977.), vrijeme je
dakle predratno- godine osamdesete dvadesetog stoljeća. Osim nje i dvije
starije sestre, oca i majke u kući su živjeli i djed, baka i ujak koji je imao
francusku penziju. Živjeli su, sada su umrli. Kuća se nalazi kraj željezničke
pruge, kad prolaze vlakovi ( putnički, teretni i guzice) kuća je nestabilna i
sva se trese, ukućani ne čuju jedni druge, usporedo s tračnicama vodi cesta,
more nije daleko, prođe se pruga i cesta, onda puteljkom kroz travu, umjesto
žala ili pijeska uokolo je bijelo blato, djeca se namažu bijelim blatom i onda
ga ispiru u moru, onda more pobijeli, nekad je ono crveno jer ispuštaju krv iz
Mesoprometa, neki veći kažu da ponekad plutaju u moru i teleće glave, ali ona
ih nije vidjela... Okruženi su tvrdokornom cementnom prašinom, tvorničkim
dimnjakom, škverom u kojem rastu dizalice i brodovi...Okruženje je to
sumorno, sivo i teško, bolest visi u zraku, djevojčica-pripovjedač i sama je bila
bolesna, imala je krv u stolici i bila u bolnici, gdje je prvi put čula da se govno
zove stolica. Otac je umro i stavili su ga u zemlju, a zemlja sve pojede, u zemlji
je mrak i kad prođe neko vrijeme u njoj nema ništa, majka je doduše rekla da
je to kamen, ali ona to samo tako kaže. I baba i dida i ujak su umrli, ostale su
samo njih četiri. Mater ima tek dva zuba u glavi i zovu je Drakula, izgubila je
živce, ne može dugo stajati na nogama ni hodati, kosa joj je osijedila i nikad
se ne smije, smije se samo još na starim fotografijama. Prije je bila domaćica,
tada je u kući sve bilo čisto i uredno, što sad nije, mater je sad čistačica u
tvornici, mete i pere podove, briše prašinu s uredskog namještaja, radi od četiri
ujutro dok ne dođu službenici, onda može otići bez obzira što nije kraj radnog
vremena, “tako se je dogovorila”, u osam često ide na drugi neki posao, možda
još i treći...Djevojčica nikad ne zna kad će majka doći kući, često je usamljena,
jer sestre su starije i nisu njezina par, na jednu je čak naletio vlak na pruzi, i
auto na cesti, ali preživjela je, udala se, ima ožiljke i djecu i ničega se ne sjeća.
Druga sestra će otići u Holandiju jer tamo ima više svega...I neba? I neba.
To bi dakle bila priča Malih stvari, nevesela, sumorna, al i s velikom
dozom realizma, nudi nam sliku koje se prisjećamo iz novinskih i tv izvješća
iz Solinsko-kaštelanskog bazena osamdesetih godina prošlog stoljeća...
Bila bi kažem, da nema dječjeg viđenja i ljepote malih, velikih stvari, da
129
nema autoričinog poetskog kazivanja lišenog optužbi, svakidašnje jadikovke,
patetike, banalnosti, da nema snage zamišljanja i ustrajavanja na zamišljenom
i željenom okruženju. I da nema istinske dječje iskrenosti, nesvjesnog nagnuća
ka humornom i optimističnom viđenju malih stvari: sebe same – nje vazda
samo jedne, sestara – one su dvije!, kose, haljine, ormara, crvenih klompi,
slija svetaca... Upravo zahvaljujući onome čega u knjizi Nade Topić ima, i to
jako obilato i nedvosmisleno, čitajući je svjedočimo procesu pretvaranja svega
ružnog, teškog, sivog i negativnog u našoj stvarnosti, u ljepotu, lakoću, sjaj
zvijezda padalica, pozitivnu energiju, naravno – pod uvjetom da sve to nosimo
u sebi, jedva svijesni postojanja tog blaga naše osobe, i Nadina je zadaća
iščeprkati ga i izvući na vidjelo.
“Kad plešemo, držimo se za ruke. I vrtimo u krug. Bose smo i naši palčevi
se dodiruju, beton je vruć od sunca i peče nam stopala zato se vrtimo brzo, još
brže, dok nam ne nestane daha. Njena kosa teče po mojim ramenima i golica
mi zapešća, njena sjena pada u moju, njena usta ispuštaju riječi koje me vesele.
Dan je smjesa našeg smijeha, plavog i toplog, pomirljivog. Poslije ležimo na
zemlji, gledamo. Ona kaže da će otići u Holandiju jer tamo ima više svega. I
neba? I neba. Ona zna jer je vidjela na slikama. Ja nisam vidjela i ne želim da
ode, ne želim... Nebo je na svim njenim slikama. Prvo asfalt. Zatim ona. Onda
kuće. Kuće u kojima žive ljudi koje ne poznajem, u kojima živi ona, sad kad je
nema. I nebo. Poviše svega...”
Uvjerljivo, dosljedno i vješto napisano štivo, nepretenciozno ali s jakim
intelektualnim i obrazovnim temeljima, nabijeno pozitivnom energijom,
osjećajima ljubavi sestrinske, kćerinske, prijateljske, majčinske ( Mater nije
ništa odgovorila. Samo me pogledala. Ne volim kad me mater samo pogleda,
bolje je kad viče ili kad me izlema...), ljubavi ljudske, nabijeno toplinom do
vrha, i preko vrha prelijeva se i toplina, i ljepota, i ljubav... – ne znam kad
sam zadnji put ovako razmišljala o nekoj knjizi, i kojem je autoru zadnji put
pošlo za rukom toliko me zabaviti, ispuniti stanovitom vedrinom moje inače
sumorne, jesenje dane.
...
Ne bih ovdje i sada ulazila u teorijsko-književne rasprave, ima u
književnosti knjiga kratkih priča, koje su sve povezane jednim pripovjedačkim
subjektom koji je istodobno i lik i autor (J. Joyce, E. Hemingway, Ivan Raos...),
no meni se poetska proza Nade Topić ukazuje sasvim blizu prozi u trapericama
: glavna junakinja je mlada pripovjedačica, netipična promatračica svijeta oko
130
sebe koja pripovijeda u prvom licu, nije u sukobu s njim ali ima o njemu svoje
mišljenje i stavlja nam ga na znanje, svoj osebujan stil izgrađuje na temelju
govorenog jezika približavajući se vrlo često žargonu (slije, rozi lak za nokte,
ženo i dobri čoviče, u plavom trlišu, džemper uz vrat, ali stvarno, nitko ti
se nije veselija osim mene, i zato što je ubila boga u meni, ganc nove, tako
sam i ja mrtva ozbiljna rekla, oš se kladit da..., ža mi ih bacit, ajde pliiiz... ),
radnja se ne odvija kronološki, sve je zapravo jedan bistar, pametan, zanimljiv
i zavodljiv monolog djeteta... dovoljno razloga za svrstavanje upravo u prozu
u trapericama...
Uostalom: Traperice su stav, a ne hlače, rekao bi Ulrich Plenzdorf.
131
Marija HAJDIĆ
NEVEN FAZINIĆ:
Korčulanske bratovštine, Velika Gorica, 2018.
Knjiga Korčulanske bratovštine autora Nevena Fazinića objavljena je

2018. u nakladi Top grafike d.o.o., Bratovština Svih Svetih, Sv.Roka i Gospe
od pojasa zahvaljujući Gradu Korčuli, bratovštinama Svih Svetih, Sv.Roka i
Gospe od pojasa.
Sadrži 235 stranica, a naklada iznosi 500 primjeraka. Predstavljena je
8.kolovoza 2018. u crkvi Svih Svetih u Korčuli u programu koji su organizirale
korčulanske bratovštine te u Splitu 26.rujna 2018 u programu predstavljanja
izdavaštva otoka Korčule- Od jematve do jematve- u sklopu manifestacije
30.knjiga Mediterana u organizaciji Gradskog muzeja.
Knjigu je predstavila Marija Hajdić. U knjizi Korčulanske bratovštine
kroz niz poglavlja raznovrsna i zanimljiva sadržaja autor govori o važnosti
bratovština za vjersku i opće društvenu zajednicu kroz povijest, a posebice
u kontekstu kulturne baštinu grada i otoka Korčule kao i za nacionalnu
baštinu. Nastala je zahvaljujući strpljivom dugogodišnjem radu autora koji
je uložio u sakupljanje građe, bilježenje suvremenih događaja vezanih za
život bratovština, a posebice onih koji su sačuvani samo u sjećanju naših
starijih sugrađana. Uvodni dio posvećen je opisu povijesnog i prostornog
razvoja grada Korčule, samoj pojavi fenomena bratovština. Slijede tri zasebne
cjeline nazvane prema bratovštinama u kojima su iznesene okolnosti njihova
utemeljenja i sve ono što u Korčuli bratovštinu čini bratovštinom. Opisana
su odjela bratima, crkve o kojima skrbe, bratimske zbirke i njihovi inventari
te donesene fotografije s motivima bratimskih sala, umjetničkih predmeta i
crkava. Knjiga je obogaćena vrijednim likovnim prilozima –fotografijama
kojima Neven Fazinić prati kroz godinu pojavnosti vezane za bratovštine te
fotografijama Nika Sesse s motivima bratovština iz druge polovice 20.st. Na
132
fotografijama ćemo zasigurno prepoznat članove naših obitelji ili prijatelje.
Približavaju tekstualni dio knjige, a važan su vizualni dokumentarni sadržaj.
Svjedoče o aktivnostima bratima i bratovština kroz godinu. Vrijeme prolazi, a
vjera i običaj, kultura naroda i lokalne sredine ostaju zahvaljujući baštinicima
prošlosti koji tu prošlost prenose i žive u osobnoj i društvenoj svakodnevnici.
133
Stanka KRALJEVIĆ
DON BOŽO BANIČEVIĆ:

Gospa Čarskog polja, Crkva i Gospine milosti kroz
vjekove., Čara, 2018.
Nama već dobro znani autor mnogih publikacija zavičajnog sadržaja

don Božo Baničević, na našu radost, ove je godine objavio još jednu: “Gospa
Čarskog polja, Crkva i Gospine milosti kroz vjekove“. Nakladnik knjige je
Župa sv. Petra u Čari, urednik don Božo Baničević, lektor don Ivan Šimić,
računalna obrada i tisak Alfa – 2 d.o.o., fotografije Neven Fazinić i mnogi
drugi, naklada 580 komada.
Predstavljena je 24. srpnja 2018. godine u Čari, dan uoči najvećeg
čarskog blagdana i zaštitnika Čare sv. Jakova. Predstavljači su bili arhivist
Tonko Barčot, don Stanko Lasić, prof. emeritus dr. Zvonimir Šeparovići i don
Božo Baničević.
Sadržaj knjige započinje uvodnom riječi autora, te pozdravnom riječi
dubrovačkog biskupa monsinjora Mate Uzinića. U poglavljima koja slijede
obrađene su brojne vizitacije korčulanskih biskupa, koje nas upoznavaju s
poviješću, nastankom, gradnjom te obnovama crkve od samog početka 14. st.
do danas.
Iznimno treba spomenuti da su u Čavića luku čudesno stigli svjetski
umjetnički vrijedni alabasterni reljefi Gospinih Misterija iz poznatih engleskih
kiparskih radionica Nottinghema iz 15. stoljeća. Ti reljefi danas krase oltar
crkve, a pobožni puk ih osobito štuje zbog Gospinih nadnaravnih milosti.
Kao vizualno svjedočanstvo osebujnosti ove pobožnosti i pokorničke,
ali i svečane ljepote i snage tradicije, priložen je niz fotografija s prizorima
procesije, mnoštva vjernika, crkve Gospe od Čarskog polja i mjesta Čara.
Potrebno je k tome pridodati i preslik arhivskih dokumenata i vizitacija
134
relevantnih za ovo naše drevno i čuveno sedamstoljetno hodočasničko svetište
na otoku Korčuli.
U zaključku knjige doznajemo da su izvori koji su je iznjedrili bili
zapisi brojnih crkvenih velikodostojnika, kao i davne pučke predaje. U ovom
Gospinom svetištu, s jedne strane prepoznajemo stvarno povijesno nasljeđe,
a s druge strane otkrivamo i slutimo ono čudesno i nadnaravno. Popis stanja
duša u Čari iz 1631., 1751. i 1767. g. zanimljiv je podatak na kraju knjige.
Ono što nas se najviše doimlje, to je trajna i neprekinuta čvrsta vjera
puka u Gospino ukazanje u Čavića luci i duboko ukorijenjena tradicija puka
štovanja Gospe od Čarskog polja i zahvalnost za njene udijeljene čudesne
nadnaravne milosti.
135
Dinko RADIĆ
ŽELJKO SERETINEK:
Ratni put korčulanskih postrojbi u domovinskom ratu,
Zagreb, 2018.
Napisati knjigu od 500 stranica velikog formata s oko 1500 ilustracija, s

57 za tu prigodu izrađenih geografskih karata i shema, s 37 tablica, s popisom
svih branitelja, odnosno pripadnika vojnih i policijskih postrojba, s popisom
sedmorice poginulih i 13 ranjenih pripadnika postrojbi - prikupiti taj materijal,
znati atribuirati svaki od priloga, odraditi više desetaka intervjua, često s
osobama koje ni nisu bile lako dostupne, prikupiti raštrkanu arhivsku građu,
relevantne povijesne dokumente, pregledati dnevni tisak, televizijske emisije,
naše i one s druge strane. I ono najvažnije, sve to uobličiti u čitak, lektoriran i
prelomljen tekst - te na kraju skupit novce, tiskat knjigu i prebaciti iz Zagreba
do Korčule 2,5 tona tereta - zaista je izniman pothvat, ustvari životno djelo koje
se iz dana u dan gradilo i nastajalo tijekom gotovo dva desetljeća. Pothvat je
tim više složeniji ako znamo da pukovnik Seretinek nije po struci povjesničar
i da je čitav ovaj posao odradio uglavnom u svom slobodnom vremenu,
posvećujući mu se bez ikakve rezerve i u potpunosti. Pljesak za Željka.
Olakšavajuća okolnost je činjenica da je pukovnik Seretinek bio svjedok
i sudionik velike većine u knjizi opisanih događaja te da je osobno upoznao
dobar dio ljudi koji se spominju. Naravno, to je u nekim trenucima moglo
rezultirati pomalo osobnim stavom, što je autor uspješno izbjegavao. Sretna
okolnost je što mu je na raspolaganju bio arhiv s dokumentima vezanim uz ratna
djelovanja postrojba, ali i, barem dijelom, dokumentacija iz zapovjedništva
HRM-a.
Napisati ovako djelo složen je i zahtjevan posao, a to znači da treba
osmisliti njegov koncept, iznijeti kronologiju događanje, ocrtati politički okvir
136
svih zbivanja, prikupiti priloge i grafički materijal, i , naglašavam, dati položaj
i ulogu korčulanskih postrojba u širem kontekstu Domovinskog rata. To je
važan i odgovoran posao, jer ne zaboravimo – istina je ono što se napiše – a
sad – pa do daljnjeg – ovo je istina. I biti će sve do trenutka dok i kad – i ako-
netko drugi nađe snage da ponovno - temeljem arhivske građe ponudi svoje
viđenje ovdje opisanih događaja.
Važnost Seretinekovog djela je tim veća što se, čitajući druga djela o
događajima na ovom dijelu Jadrana, na Južnom bojištu i okolici Dubrovnika ne
mogu oteti dojmu da je Korčula uvijek nekako lagano gurana sa strane, težište
je uvijek na događanjima podalje od nas, mi smo rub, kod nas nema velikih
žrtava, nismo jurišali, nismo srljali i na kraju ispada da smo pomalo sporedni.
Nadam se da će se ta percepcija nakon ove knjige promijeniti u pozitivnom
smislu. I ako ova knjiga ostvari samo taj cilj u potpunosti će opravdati svoje
postojanje.
Kod pisanja knjiga ovakvog tipa (osim iznošenja povijesne istine i
interpretacije činjenica) ono najzahtjevnije je točno prikazati osobnu ulogu
stotina, ustvari tisuća pojedinca u desecima različitih, često emotivnih situacija.
Ova je knjiga pisana prvenstveno za sudionike, za pripadnike mornaričkog
odreda i drugih postrojba obrane Korčule, svatko od njih/ od nas /bi volio
negdje vidjeti svoje ime, svoj pozitivno vrednovan doprinos, svoju malu
kockicu u mozaiku globalnih zbivanja. U suprotnom – nećemo biti zadovoljni.
Velikim brojem fotografija i izjava pojedinaca autor je napravio maksimalan
napor koji je išao prema – nazovimo ga kolokvijalno – malom vojniku, koji
je iznio Domovinski rat na Korčuli, koji je zaslužan za dobru organizaciju,
uvježbanost i disciplinu na svim terenima počevši od velolučke Privale pa do
konavoske Prevlake. Naravno, ako je pogrešaka bilo, a uvijek ih ima, nadamo
se da će ih neko naredno dopunjeno i prošireno izdanje ispraviti. Dobar dio
knjige zauzima ‘’Popis branitelja korčulanskih postrojbi’’ u kojem svatko
može vidjeti od kada do kada sudjeluje, u kojoj postrojbi, s kojim činom, a
često i na kojoj dužnosti.
Sad nešto o samoj knjizi. Pred nama se nalazi publikacija tvrdih korica,
kvalitetnog, šivanog uveza, velikog, takozvanog američkog formata, knjiga
koja obiluje ilustracijama, nažalost često manjih dimenzija, što je u jednu ruku
posljedica težnje da se koliko-toliko smanji ukupan broj stranica, a drugi je
razlog česta slaba kvaliteta fotografija, jer, sjećamo se – u ratu još nije bilo
lako dostupne i praktički besplatne digitalne fotografije, dio priloga je preuzet
137
sa web-a, iz drugih publikacija i td. Ipak, ukupan dojam je vrlo pozitivan i
siguran sam da će ova knjiga desetljećima zauzimati istaknuto mjesto u našim
obiteljskim, ali i javnim bibliotekama.
Knjiga je podijeljena u 9 cjelina. U prvoj, koja nosi naslov „Uvod u
Domovinski rat i događanja koja su mu prethodila“, autor sustavno opisuje
širi kontekst događanja koji će za posljedicu imati temeljite pripreme za
obranu, jer to je vrijeme kad započinje ustrojavanje tada još nenaoružanih
dragovoljačkih postrojba i otočnog sustava veze, nakon čega slijedi ustroj
„Bataljuna pričuvnog sastava zbora narodne garde“ i to s četiri satnije, onom
orebićkom, korčulanskom, blatskom i velolučkom. Treba napomenuti da su
sve aktivnosti bile vođene i koordinirane od strane Skupštine i Izvršnog vijeća
općine Korčula i tadašnjih Mjesnih zajednica, i da je JNA u to vrijeme na otoku
aktivno prisutna u Korčuli, te na obalnim bitnicama na Ražnjiću i u Privali.
Važnost te tadašnje JNA posebno se ogledala u činjenici da se je u njenim
skladištima čuvala velika količina oružja teritorijalne obrane (za one mlađe: to
je bilo oružje koje je bivša općina Korčula kupila svojim novcima, a vojska ga
je morala samo čuvati, međutim, oni su ga ustvari prisvojili). Bez tog oružja
i opreme obranu otoka je teško bilo i zamisliti. U prvom poglavlju opisuje se
i predaja prvog ratnog broda novoustrojenoj HRM, odnosno događaj tijekom
kojeg je iz velolučkog brodogradilišta Greben DJČ 612 predan zapovjedništvu
HRM-a.
Drugi dio ovog poglavlje se odnosi na preuzimanje vojarni i skladišta
oružja tadašnje JNA, odnosno opisuje se niz događaja tijekom kojih se je bez
korištenja nasilja i prolijevanja krvi mudrošću, lukavstvom i organiziranošću
uspjelo razoružati uglavnom velikosrpskoj ideji odan garnizon i spomenute
bitnice. 2000 komada dugih cijevi, 25 topova, ogromna količina streljiva i
drugog vojnog materijala omogućiti će da se već tada na otoku i na Pelješcu
naoruža i opremi preko tisuću ljudi. Dio oružja i streljiva poslat je kao pomoć
na kopno, posebno prema Dubrovniku. Reakcija JNA bila je očekivana, s
dvadesetak brodova opkolili su Privalu, iskrcali se na kopno i shvativši da je za
njih Korčula izgubljena, oštetili su dio oružja i oprema, a iz skladišta su odnijeli
tamo čuvane protubrodske mine. Nismo se željeli nikome svetiti pa su dana
28. rujna preostali pripadnici JNA sa svojim obiteljima i osobnim predmetima
zauvijek napustili otok Korčulu. Nakon njihovog odlaska, branitelji su, došavši
u posjed znatne količine topničkog i protuzračnog oružja, u jesen te ‘91 godine
otok pretvorili u pravu utvrdu s dobrim sustavom osmatranja, odličnom radio
138
vezom, ratnom bolnicom, te sa civilnim službama i gospodarstvom koje je
sukladno okolnostima odlično funkcioniralo.
Treba još jednom napomenuti primjernu suradnju i koordinaciju vojnih
i civilnih vlasti, stopostotni odaziv mobilizaciji te potpuno političko jedinstvo
na svim razinama svih tadašnjih otočnih struktura.
Potrebno je posebno istaknuti da tijekom listopada vod od 35 korčulanskih
policajaca sudjeluje u obrani krajnjeg juga, gdje je zbog izrazite premoći
agresora poginuo policajac Blaćanin Želimir Žanetić, a dio pripadnika voda
bio je ranjen ili je završio u bilećkim i morinjskim kazamatima.
U drugom poglavlju središnja je tema uloga korčulanskih postrojba,
prvenstveno topnika u razbijanju pomorske blokade Jadrana. Naime, dobro
nam je poznato da je tzv JRM od rujna do prosinca ‘91 u više navrata na ovom
dijelu Jadrana blokirala pomorski promet. Oni su za to imali adekvatne brodove
i zračne snage, pa je Korčula, poput drugih otoka jedno vrijeme bila potpuno
izolirana. (sjećam se da se je Slobodna Dalmacija čitala samo na oglasnim
pločama i to tako što je netko isprintao njene faksirane dijelove – brodovi –
trajekti nisu vozili (svašta im mogu oprostiti, ali expresso nikako) U takvoj
situaciji dolazi do boja u Splitskom kanalu, što smo svi gledali na televiziji, a
široj javnosti manje je poznato da se taj boj dan kasnije s još većom žestinom
nastavio u Korčulanskom kanalu i da je samo nekakvo primirje spasilo jugo
mornaricu od potpunog uništenja.
Pukovnik Seretinek u maniri iskusnog topničkog časnika i neposrednog
sudionika događaja opisuje detalje boja koji je završio katastrofom za znatno
bolje opremljenu, neusporedivo suvremeniju i brojem cijevi nadmoćniju JRM.
O detaljima boja svoja sjećanja iznose sudionici, daje se pregled oštećenih i
potopljenih neprijateljskih plovila, uz napomenu da na našoj strani nije bilo
apsolutno nikakvih gubitaka. Djelovanje bitnica s Blaca, Privale i Lovišta
donijelo je stratešku prednost HRM-u. Prostor između otoka je za neprijateljske
brodove postao trajno nedostupan, sjeverni Jadran je bio potpuno oslobođen, a
neprijatelj je mornaricu držao još samo na Visu i Lastovu, odakle će sredinom
‘92 otploviti u smjeru Boke.
Treće poglavlje odnosi se na ustroj, organizaciju i obranu stonske
bojišnice. Nakon boja u Korčulanskom kanalu postalo je jasno da otoku ne
prijeti opasnost s morske strane, a u isto vrijeme iz smjera Crne Gore i zapadne
Hercegovine nadirala je znatna crnogorsko/četnička sila koja je za cilj imala
ne samo zauzimanje Dubrovnika i Stona, nego i izbijanje na rijeku Neretvu.
139
Vjerojatno bi i luka Ploče bila zauzeta, čime bi strateška prednost prešla na
njihovu stranu. Ston, odnosno poluotok Pelješac trebao je biti jedan od krakova
kliješta koja su trebala raskomadati Hrvatsku. Zbog malog broja stanovništva
na ostatku Pelješca, satnija iz Orebića je od početka aktivna u obrani Stona,
kasnije im se pridružuje vod ZIS-eva i više dragovoljaca, međutim zahtjevna
stonska bojišnica zahtijevala je veće snage. Silina neprijateljskog pritiska,
posebno njihova nadmoć u tehnici gotovo da su rezultirali padom grada
i prodorom na poluotok. Srećom, promjenom u zapovjedništvu te većim
angažiranjem korčulanskih postrojba neprijatelj je zaustavljen na crti Konštari
– Zamaslina – most Bistrina. Organiziranjem obrane, kako prve crte tako i
njene dubine, bojište je stabilizirano i takvo je ostalo sve od 19 prosinca 1991
pa do sredine svibnja 1992. Slijedila je vrlo uspješna ofenziva HV s ciljem
deblokade Stona i Pelješca te, naravno, Dubrovnika, u čemu su i korčulanske
postrojbe uzele aktivnog učešća.
Poglavlja od četvrtog do osmog odnose se na djelovanje Mješovitog
odreda mornaričkog pješaštva – Korčula i Domobranske bojne Korčula na
prostorima izvan Korčule i Pelješca. Mlađim ljudima u ovoj dvorani pojmovi
poput Lopoč, Suše, Mišete, Ravanj, Plješivac, Granati vrh i td. jednostavno
ne znače ništa, njima su Vrtovi sunca, odnosno Radison blue tek predivan
hotelski kompleks nadomak Dubrovnika, međutim, siguran sam da nama
starijima, sudionicima tih događaja, spomenuti pojmovi bude sjećanje na ljuti
hercegovački krš, vrućinu i poskoke, pješačenja i vječiti oprez protkan pričama
Omišana i Solinjana s kojima smo zajedno, tih ljetnih mjeseci 1993. činili TG
114 brigade HV. Korčulani su pokazali da mogu uspješno, disciplinirano i
odvažno ratovati daleko od rodnog otoka.
510 pripadnika tada tek ustrojene domobranske bojne Korčula dobilo je
zadatak utvrđivanja i čuvanja lijeve tj. sjeverne obale rijeke Bregave, gotovo
do njenog ušća u Neretvu, što su oni vrlo uspješno i obavili. Na tom zadatku
početkom 1994. zamijenio ih je MOMP, koji je zbog reorganizacije Južnog
bojišta MOMP ubrzo preuzeo drugu zadaću, a ona se je odnosila na čuvanje
dijela crte bojišnice, onog na potezu Zavala – Belenići sa osloncem na Orahovom
Dolu u dubokom zaleđu Slanog. I sad se ponovno nižu toponimi: Zečja Glava,
Pećina, Sovari, Muhareva Ljut, Zavala 1, 2, 3 i zloslutni Oštri Vrh 4, Zasjeda,
Ploča, Golubinac i drugi koji bude uspomene i sjećanja na pješačenja, metar
dubok snijeg, svakodnevnu razmjenu paljbe, na ljude koji su stradali, ali i na
prijateljstva koja su stvorena. Kroz izvode iz ratnog dnevnika iz dana u dan se
140
niže kronologija događanja. U izvodima iz Zapovijedi za obranu ovog, ali i
dugih terena možemo precizno (da upotrijebim termin: oficirski) rekonstruirati
ne samo slijed događaja, nego i raspored naših snaga te smjerove eventualnog
napada neprijatelja i njegovu snagu. U travnju te 1994. smo napustili Orahov
Dol, nakon čega je za većinu pripadnika postrojbe slijedilo gotovo godinu dana
odmora.
Prevlaka, proljeće, ljeto i jesen 1995., i prostor od Cavtata pa do Debelog
Brijega s uvalom Molunat, zauzimaju posebno mjesto u povijesti odreda.
Zadatak je bio čuvati državnu granicu prema tadašnjoj krnjoj Jugoslaviji. Na
neki način smo obavljali policijski posao, a ono najvažnije je bilo da u slučaju
otkazivanja mandata UNPROFOR-a zauzmemo sam poluotok Prevlaku. Prema
potrebi, u slučaju zaoštravanja odnosa, trebala se je formirati Borbena skupina
Jug, čija smo mi bila okosnica, ali bili bi ojačani, drugim mornaričkim odredima
i ostalim postrojbama. Onima koji tamo nisu bili, samo da spomenemo – naši
položaji su se nalazili u snažnim armirano-betonskim bunkerima, ali ‘’oni tj.
neprijatelji’’ su bili na brdima stotinama metara visoko iznad nas. Ilijina Kita,
Bezboge, Vejlaz, Strašnjik, Kaštid i najistočnija Glavica – neki su od položaja
na kojima smo relativno bezbolno pregrmili Bljesak i Oluju te dočekali kraj
Domovinskog rata. Srećom da je bilo tako!
Čitajući ovu knjigu, posebno njeno deveto poglavlje, može se zaključiti
da je doprinos Korčule, njenih postrojba, Domovinskom ratu ogroman i
nemjerljiv. U devetom poglavlju je popis od preko 2000 ljudi i žena koji su
nosili uniformu, što je za otok ove veličine ogroman broj. Ako pogledamo
njihov ratni put jasno je da su oni, odnosno da smo mi sami oslobodili svoj
otok, naoružali sebe i druge te da smo već od kraja ‹91 dijelom vlastitih snaga
pomagali obrani Pelješca i Stona, a od ‹92 smo zajedno s Pelješćanima sami
branili Stonsko bojište.
Više puta je naglašen i doprinos obrani zaleđa naše današnje Županije od
rijeke Neretve pa sve do Prevlake u Boki kotorskoj.
Sve je to bilo moguće isključivo zahvaljujući dobroj organizaciji, velikoj
motivaciji, jedinstvu unutar tadašnje općine Korčula, ali i visokom stupnju
domoljublja koje krasi našeg čovjeka. Možemo slobodno reći da je praktički
čitavo vrijeme trajanja Domovinskog rata Korčula imala najbrojniju, najbolje
naoružanu, najbolje organiziranu i vođenu vojnu snagu na jadranskim otocima,
a usudio bi se reći i dalje.
Zahvala Željku!
141

Kanavelic 4 Novo

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Kanavelic 4 Novo

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

KANAVELIĆ

Časopis za književnost, umjetnost i znanost

Za izdavača / For Publisher

Uredništvo / Editorial Board

Odgovorna urednica / Editor-in-Chief

Prijevod sažetaka na engleski jezik / Abstracts Translated by

Grafička oprema / Graphic Design

Računalni slog i tisak / Layout and Print

Adresa uredništva / Address of the Editorial Bord

Izlazi jednom godišnje * Cijena 40 kn * Pretplata se uplaćuje na žiro račun:

Ovaj je broj tiskan uz novčanu pomoć Grada Korčule.

Časopis je registriran pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske.

Godište IV., 2018.

Gradska knjižnica Ivan Vidali

Tonko BARČOT UDK: 791(091)

RANI ODJEK „TESLINE“ SLAVE

O kinu „Tesla“, petom najstarijem kinematografu u Dalmaciji, objavio

Kada je kino „Tesla“ započelo s radom?

Bilo je ljeto 2004. kada mi se Filip Marinović obratio s idejnim tekstom

Tko su bili pokretači?

Prema riječima Perice Miroševića, njegov djed Antun je nakon boravka

Zašto naziv „Tesla“?

Teško je razložiti motive davanja imena veloluškom kinematografu.

Rani odjek Tesline slave

Davanje imena „Tesla“ svjesno ili nesvjesno je otvorilo simbolički sukob

Predratni program kina „Tesla“

U obiteljskom fondu Farčić-Priša pronađena su četiri oglasa Kina

Putujuće filmske projekcije

U obiteljskom fondu Farčić-Priša pronađeni su i još neki, nepotpuno

Kinematograf “Tesla” do 1935.

U pismu Perici Miroševiću s kraja 1983., Petar Padovan Kolega govori

„Žuvan, po svom zvanju mašinista i mehaničar, uzeo je bio brigu

Nova kino zajednica Lovričević-Mikulandra 1938.-1939.

Kino zajednica Mirošević – Padovan je potpuno okončana 1938. kada je

„1 dinamo stroj od 4-5 KW... 1 razvodnu ploču, 1 mali ventilator,

Državni arhiv u Dubrovniku – Arhivski sabirni centar Korčula-Lastovo

THE EARLIEST REFLECTIONS OF TESLA’S GLORY

I published an article, together with Filip Marinović about the “Tesla”

Goran KALOGJERA UDK: 930.85(497.17)

QUO VADIS, MAKEDONIJA!?

Tendencija ovog teksta jest preispitati etničko podrijetlo Makedonaca,

KLJUČNE RIJEČI: Makedonija, etnologija, kulturna povijest, Aleksandar Makedonski,

Možda će ovaj tekst biti bogohulan za mnoge moje makedonske kolege

Grci su decenijama osporavali i nadalje osporavaju Makedoncima kao

Premda je kao mladić od 23 godine Filip II. dobio temeljno obrazovanje

Aleksandar je naravno priča za sebe. Mit, polubog, čovjek, genijalni

Nakon propasti makedonskog carstva antički Makedonci nastavljaju

a) Avari i Slaveni u svojim napadima na Solun suočavaju se s obranom

c) Očito je da su unatoč sukobima, antički Makedonci i Bizant imali

Vjekovni sudari zaraćenih nacija i kultura ne rezultiraju uvijek uništenjem

1. Istorija na makedonskiot narod, Institut za nacionalna historija, Skopje, 2008.

QUO VADIS, MAKEDONIJA!?

Ivona SMOLČIĆ UDK: 821.163.42.09

AUTORITET, OBITELJ I NARCISTIČKO SEBSTVO

Rad, na temelju pripovijetke Emilijan Lazarević, autora Josipa Kozarca,

Pripovijetka Emilijan Lazarević, hrvatskoga realističkog autora Josipa

Figura oca i autoritet

Obitelj Lazarević primjer je patrijahalno uređene obiteljske zajednice,

Osobe koje s djetetom prvotno stupaju u interakciju, posrednici su preko

Problematika narcizma u djelu Emilijan Lazarević vezana je za društvenu

AUTHORITY, FAMILY AND GRANDIOSE SELF

Svi oni Korčulani koji poznaju urbanu strukturu Naselja znaju da od

U stanu ispod našega u Naselju živio je Dare. Znatno stariji od mene,

Kažem li kako bez tebe ne mogu