PRAVO U HOTELIJERSTVU I GASTRONOMIJI

bilješke s predavanja

dr. sc. Ivo Mravičić

1
Pravo u turizmu i ugostiteljstvu odnosno hotelijerstvu i gastronomiji predstavlja skup
pravnih pravila kojima se uređuju odnosi u turizmu i ugostiteljstvu.

1. IZVORI PRAVA
Izvori prava gdje se težište postavlja na oblik ( formu), u kojem se pojavljuju pravna pravila,
nazivaju se formalni izvori prava. S druge, pak, strane, ako se težište postavlja na materijalnu
društvenu snagu koja određuje sadržaj pravnog pravila, tada se govori o unutrašnjim ili
materijalnim izvorima prava. Drugim riječima kod materijalnih izvora prava govorimo o
unutarnjim odnosima u društvu, pa tako materijalni izvori prava mogu biti kapitalistički ili
socijalistički društveni odnosi.

Formalni izvori prava su:

1. PROPISI
I. USTAV
II. ZAKONI
III. PODZAKONSKI AKTI
IV. AKTI EUROPSKE UNIJE
2. OBIČAJI
I. KODIFICIRANI POSLOVNI OBIČAJI / UZANCE
3. SUDSKA PRAKSA
4. PRAVNA ZNANOST

PROPISI

USTAV

Ustav je formalni izvor prava koji u hijerarhiji pravnih izvora zauzima posebno mjesto. To je
temeljini izvor prava u svakoj suverenoj državi. Ustav donosi Hrvatski sabor i to 2/3 većinom
zastupnika. Po načinu donošenja vidimo da je to poseban pravni izvor gdje se traži najveći
mogući konsenzus saborskih zastupnika.
Ustav regulira temeljna prava građana , među kojima su pravo na život, pravo na rad, pravo na
zaštitu privatnog vlasništva, nepovredivost stana, slobodu poduzetništva, pravo na stan, jednaki
položaj svih članova određene društvene zajednice, pravo na slobodno tržišno natjecanje i dr.

ZAKONI

Zakoni su najčešći izvori prava i po hijerarhiji pravnih izvora zauzimaju drugo mjesto, odmah iza
Ustava. Često puta se u poslovnoj praksi zakoni izjednačavaju s propisima, što nije točno, jer
propisi predstvalaju i druge akte države, a ne samo zakone.
2
Zakone donosi Hrvatski sabor u pravilu natpolovićnom većinom saborskih zastupnika. Zakoni
detaljnije uređuju prava i obveze pravnih subjekata. Dok Ustav samo spominje određeno pravo,
Zakon ga detaljno razrađuje i pojašnjava (Zakon o radu, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima, Zakon o nasljeđivanju, Zakon o obveznim odnosima ...)

Svi Zakoni se objavljuju u Narodnim novinama- službenom glasilu RH i počinju se primjenjivati

od datuma navedenog u Narodnim novinama.

Datum objave ne znači i početak primjene. Zakonodavac u pravilu ostavlja stanovito vrijeme za
prilagodbu na novu zakonsku regulativu.

Vrijeme od objave Zakona u NN do početka primjene istoga naziva se VACATIO LEGIS- vrijeme
prilagodbe i najčešće iznosi 8 dana, iako je moguće i više ,ovisno o važnosti dotičnog Zakona.
Tako je, na primjer, prilikom donošenja novog Zakona o obveznim odnosima, vrijeme
prilagodbe bilo godinu dana. Valja naglasiti kako u periodu prilagodbe vrijede odredbe „starog“
Zakona, s obzirom da se „novi“ još nije počeo službeno primjenjivati.

Svaki Zakon ima pravne odredbe koje mogu biti:

a) prisilne /kogentne
b) dispozitivne

Prisilna pravna odredba je takva pravna odredba koje se sudionici u obveznim odnosima
MORAJU u potpunosti pridržavati i nije im dopušteno bilo kakvo drugačije ugovaranje od
sadržaja navedenog u kogentnoj pravnoj normi. Ako svoj ugovorni odnos reguliraju drugačije
nego što je navedeno u zakonskoj odredbi, to ima za posljedicu ništetnost ugovora, pa se
smatra da takav ugovor nikad nije ni nastao.
Npr. „…Ugovor o alotmanu se MORA sklopiti u pismenoj formi…“

Ukoliko bi se ovaj ugovor sklopio u usmenoj formi tada bi bio pravno nevaljan, odnosno
ništetan. Ili, kod kupoprodaje nekretnina, ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen
u pismenoj formi, inače je pravno nevaljan.

Dispozitivna pravna odredba je takva pravna odredba po kojoj zakonodavac regulira određeni
društveni odnos, ali istovremeno daje i MOGUĆNOST strankama da taj odnos reguliraju i
drugačije od onoga što je navedeno u dispozitivnoj pravnoj odredbi. Ukoliko stranke odbiju

3
ugovorni odnos regulirati drugačije, vrijede one odredbe koje je zakonodavac predvidio.

Npr. „…Ugovorom o prodaji automobila, porez u PRAVILU plaća kupac…“

Dakle, zakonodavac je ostavio mogućnost strankama da same ugovorom odrede tko plaća
porez na promet motornih vozila, a ako to ne ugovore, tada vrijedi dispozitivna zakonska
odredba koja jasno definira obvezu stranaka.
Isto tako kod ugovora o zajmu zajmoprimac se može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate.
Ukoliko to nije ugovoreno tada zajmoprimac vraća samo glavnicu.
Valja napomenuti da sloboda koju daje dispozitivna pravna norma NE dopušta ponašanje koje
je suprotno Ustavu, prisilnoj zakonskoj normi i pravilima morala u određenoj društvenoj sredini.

Svaki Zakon djeluje PRO FUTURO, dakle nema retroaktivne primjene. Zabrana retroaktivnog
djelovanja propisa ( djelovanje propisa unatrag) postoji u svim pravnim porecima. Istina, Ustav
dopušta da samo pojedine odredbe zakona mogu imati retroaktivnu primjenu. Dakle,
retroaktivna primjena zakona predstvlja izuzetak.

Npr. po sadašnjima zakonskim propisima u Republici Hrvatskoj vozačku dozvolu je moguće

dobiti s navršenih 18 godina života, i ukoliko, primjerice, dođe do promjene zakona, pa se odluči
da je donja granica za dobivanje vozačke dozvole 21 godina života, sve one vozačke dozvole
izdane do datuma primjene novog Zakona i dalje vrijede.

Od važnijih zakona za područje prava u hotelijerstvu izdvajamo:

Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti

Zakon o obveznim odnosima
Zakon o pružanju usluga u turizmu
Zakon o turističkoj pristojbi
Zakon o turističkoj članarini
Zakon o turističkim zajednicama i promociji hrvatskog turizma.

4
 PODZAKONSKI AKTI

Podzakonski akti jesu različite uredbe i naredbe koje donosi Vlada Republike Hrvatske i po
pravnoj snazi su odmah ispod zakona. U podzakonske akte spadaju i pravilnici koje donose
resorni ministri van Vlade.

Npr. Uredba o računanju vremena, Uredba o visini dnevnica na službenom putu i dr.

Postoje situacije u kojima se uredbe donose sa zakonskom snagom

Npr. u ratno vrjeme nije moguće sazivanje sjednica Sabora, pa tada odluke donosi Vlada i to sa
zakonskom snagom.

S druge strane, pravilnike kao podzakonske akte donose resorna ministarstva koje potpisuju
ministri, a njima se još deteljnije pojašnjavaju određene zakonske odredbe ili se pravilnicima
autonomno uređuje određeno područje samo napomenuto u zakonskom tekstu.
Npr: Pravilnik o utvrđivanju visine turističke taxe, Pravilnik o kategorizaciji ugostitelsjkih
objekata.

AKTI EUROPSKE UNIJE

Europski parlament donosi zakonodavne i druge akte koji vrijede na čitavom prostoru Europske
unije, što znači da važe i na području Republike Hrvatske koja je članica Europske unije. Europski
parlament akte donosi na prijedlog Europske komisije.

Akte Europske unije dijelimo na:

- uredbe
-direktive
-odluke
-preporuke

UREDBA predstavlja obvezujući zakonodavni akt koji se mora u cijelosti primjenjivati na čitavom
teritoriju Europske unije.
5
DIREKTIVA predstavlja zakonodavni akt kojim se utvrđuje cilj koji sve države moraju ostvariti.
Svaka država samostalno odlučuje o načinu na koji će ostvariti cilj. Način ostvarenja tog cilja
može biti implementacija direktive u zakone ili druge propise, odnosno neposredno usvajanje
direktive.
Direktive su danas najznačajniji pravni i zakonodavni akti Europske unije, a direktive djelimo
prema metodi harmonizacije na:

-direktive maksimalne harmonizacije

-direktiva minimalne harmonizacije
-direktiva ciljane maksimalne harmonizacije

Direktiva maksimalne harmonizacije je direktiva koja nalaže državama člnicama Europske unije
da se u svom nacionalnom pravu moraju u potpunosti držati strogih odredaba direktive, bez
mogućnosti da određenu materiju obuhvaćenu direktivom reguliraju drugačije, čak i bolje u
odnosu na sadržaj direktive.
Tipičan primjer direktive maksimalne harmonizacije predstvlja Direktiva Europskog parlamenta i
vijeća o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima od 25. studenog
2015.

Direktiva minimalne harmonizacije je direktiva koja državama članicama ostavlja slobodu da u

svom nacionalnom pravu mogu odstupiti od rješenja direktive, ali samo ako će nova rješenja biti
stroža u odnosu na direktivu, dakle, dopušta se mogućnost i boljeg uređenja zaštite potrošača u
odnosu na minimalan sadržaj naveden u direktivi.

Direktiva ciljane maksimalne harmonizacije predstavlja direktivu koja državama članicama

također ne dopušta mogućnost da određenu materiju sadržanu u direktivi reguliraju drugačije
od same direktive, ali im se dopušta da samo strogo određena pitanja rješavaju drugačije, ali
nikad ispod minimuma sadržanog u direktivi.

ODLUKE predstavljaju zakonodavni akt koji je obvezujujći za one države kojima su upućene i
izravno se primjenjuju.

6
PREPORUKE su akti Europskog parlamenta koje ne obvezjuju države članice i koje ne nameću
državama članicama nikakve pravne obveze. Drugim riječima, države članice mogu uvažiti
preporuke, a i ne moraju.

II:OBIČAJI

Običaji predstavljaju pravila ponašanja u određenoj društvenoj zajednici, a kojima je propis dao
pravni značaj. Potrebno je napomenuti kako svako ponašanje i svaki međusobni odnos članova
zajednice nije uvijek pravno reguliran, a da pravo običajima može dati pravni karakter za što je
potrebno da budu kumulativno ispunjena dva elementa i to:
materijalni element koji upućuje na dugotrajnu praksu ponašanja prema običajima, a koja je
stalna i ujednačena i
psihološki element koji upućjue na svijest o tome da se radi o obaveznom pravilu ponašanja.
Pored postojanja ova dva elementa potrebno je ispitati sadržaj običaja koji ne smije biti
suprotan pravnom poretku, u suprotnom sud takav običaj ne smije primjenjivati.
Pravni običaji su subordinirani zakonima, što znači da će se primjenivati ako ih zakon prizna.
Nadalje, pravni običaji imaju supsidijarni karakter, dakle primjenjuju se kada određeni odnos
nije propisom uopće reguliran ili nije u potpunosti reguliran ili kada propis dopušta i drugačije
reguliranje određenog ugovornog odnosa ( dispozitivna odredba zakona).

Kada govorimo o običajima kao izvorima prava potrebno je napomenuti da i u području usluga
u ugostiteljstvu imamo ustaljenu poslovnu praksu koja je sažeta kroz kodificirane poslovne
običaje. Kodificirane poslovne običaje koji se primjenjuju samo za određene vrste usluga
nazivamo posebnim uzancama. U ugostiteljstvu ih nazivamo Posebnim uzancama u
ugostiteljstvu.
Posebne uzance u ugostiteljstvu objavljene su u Narodnim novinama, službenom glasniku
Republike Hrvatske, a objavila ih je Hrvatska gospodarska komora.

Posebne uzance u ugostiteljstvu reguliraju ugovorne odnose između:

- hotelijera i gosta
-restoratera i gosta
-agencije i hotelijera
7
-vlasnika kampa i gosta

Odnos Posebnih uzanci u ugostiteljstvu i Zakona o obveznim odnosima

Posebne uzance u ugostiteljstvu moraju biti u skladu s prisilnim (kogentnim) pravnim

odredbama, ne smiju biti u suprotnosti s prisilnim odredbama.
Kada je riječ o dispozitivnim odredbama tada se Posebne uzance primjenjuju i kada su
suprotne dispozitivnim odredbama, osim ako ugovorne stranke izrijekom nisu isključili
primjenu Posebnih uzanci u ugostiteljstvu.
Primjena Posebnih uzanci u ugostiteljstvu se, ako se radi o ugovornim odnosima agencija i
hotelijera, dakle o pravnim osobama, pretpostavlja, OSIM ako se ona izrijekom ne isključi.
Kada se radi o ugovornom odnosu između pravnih i fizičkih osoba (hotelijer i gost) tada se
primjena Posebnih uzanci mora izrijekom ugovoriti, u suprotnom, vrijede dispozitivne odredbe
zakona.

III. SUDSKA PRAKSA

Sudska praksa je pravni izvor koji snagom svoje argumentacije utječe na stajališta nižeg suda u
konkretnim slučajevima. Suci nižeg ustroja nisu obvezni primjenjivati na konkretan slučaj
presude višeg suda, ali će, snagom argumentacije, na konkretne slučajeve primjenivati praksu
viših sudova.
Npr. Američka sudska praksa sastoji se od POROTE i SUDCA koji se poziva na PRESEDAN -
rješenje nekog slučaja koje je donio Visoki sud za taj konkretni slučaj u prošlosti, a koji odgovara
problematici predmetnog slučaja.
Za razliku od američke sudske prakse sudovi u Europi prihvaćaju utjecaj sudske prakse viših
sudova samo snagom argumentacije.
U Republici Hrvatskoj sudovi su ustrojeni kao: općinski sudovi, županijski sudovi i Vrhovni sud
Republike Hrvatske koji odlučuje po žalbi na presudu županijskog suda. Pored ovih sudova
postoji i Trgovački sud te Ustavni sud koji rješava o povredama ustavnih prava građana.

IV. PRAVNA ZNANOST

Pravna znanost jest utjecaj pravnih pisaca i znanstvenika na rješavanje konkretnih slučajeva.
8
NIje obvezujući izvor prava i ne veže sudca prilikom rješavanja konkretnog slučaja, ali mu
pomaže snagom svoje argumentacije.

9
2. SUBJEKTI UGOVORNOG ODNOSA

Subjekti ugovornog odnosa su oni subjekti koji mogu biti nositelji prava i obveza. Subjekti
ugovornog odnosa mogu biti:

a) FIZIČKE OSOBE
b) PRAVNE OSOBE

FIZIČKA OSOBA je ljudsko biće, svaki čovjek pojedinac ima:

1.Pravnu sposobnost - sposobnost da osoba može biti nositelj prava i obveza. Danas pravnu
sposobnost ima svaka fizička osoba (za razliku od, primjerice, robovlasničkog društva). Pravna
sposobnost se fizičkoj osobi ne može oduzeti, ona je stječe rođenjem, a gubitak pravne
sposobnosti vezan je samo uz slučaj smrti ili proglašenja nestale osobe umrlom.

2.Poslovna sposobnost - sposobnost da se vlastitim očitovanjem volje stječu prava i

obveze. Samo poslovno sposobna osoba može sklapati valjane pravne poslove. Pravni poslovi
mogu biti:
- jednostrani ( nastaju očitovanjem volje samo jedne strane. Tipičan primjer je oporuka.
-dvostrani ( nastaju očitovanjem volje dviju strana. Tu se radi o ugovorima, pretežno
dvostranoobveznim.

Kod poslovne sposobnosti postoje tri stupnja:

- puna poslovna sposobnost
- ograničena poslovna sposobnost
- poslovna nesposobnost.

Puna poslovna sposobnost stječe se s navršenih 18 godina života odnosno, a ako fizička osoba i
nema 18 godina života, punu poslovnu sposobnost dobija sklapanjem braka s punoljetnom
osobom.

10
Ograničena poslovna sposobnost veže se uz osobe koje mogu same sklapati pravne poslove,
ali ti pravni poslovi će biti valjani tek onda ako ih odobri skrbnik osobe s ograničenom
poslovnom sposobnošću. U pravnoj teoriji takvi poslovi se nazivaju šepavi pravni poslovi . To
znači da je pravni posao još neizvjestan dok ga ne odobri skrbnik. Ovdje treba napomenuti da
osoba ograničene poslovne sposobnosti može samostalno sklapati jednostavnije pravne
poslove, pravne poslove koji su uobičajeni (kupovina u trgovini i sl.).
Odluku o proglašenju osobe osobom ograničene poslovne sposobnosti donosi Centar za
socijalni rad gdje se ujedno i imenuje skrbnik.

Poslovna nesposobnost. Poslovna nesposobnost odnosi se na osobe koje ne mogu uopće

samostalno sklapati pravne poslove i za njih to radi zakonski zastupnik. Prema zakonskom
rješenju to su maloljetne osobe (izuzetak maloljetne osobe s navršenih 16 godina koje
samostalno mogu raspolagati sredstvima dobjenim iz svog rada) i punoljetne osobe koje su
potpuno lišene poslovne sposobnosti.

3. Deliktna sposobnost. Deliktna sposobnost je sposobnost fizičke osobe da odgovara za štetne

posljedice nastale njenim ponašanjem. Deliktna sposobnost naziva se i uračunljivost. Za deliktnu
sposobnost traži se određeni stupanj svijesti o proutpravnosti djela i šteti kao posljedici djela.

3.1. Šteta i odgovornost za štetu.

Šteta predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta) kao i izmaklu korist koju bi netko
ostvario prema redovnom tijeku stvari (npr. izgubljena zarada). Da bi se moglo raditi o
odgovornost za štetu potrebno je da postoji veza između štetne radnje i posljedice i, dakako
uračunljivost.
Odgovornost za štetu može biti subjektivna ili odgovornost na temelju krivnje te objektivna
ili odgovornost na temelju uzročnosti.
Subjektivna odgovornost može biti na temelju pretpostavljene krivnje ili na temelju dokazane
krivnje. Kod pretpostavljene krivnje štetnik mora dokazati da on nije kriv za nastalu štetu, dok
se kod dokazane krivnje štetniku mora dokazati krivnja. Naš Zakon o obveznim odnosima, kod
subjektivne odgovornosti za štetu, prihvaća odgovornost na temelju pretpostavljene krivnje.
Kada se odgovara na temelju krivnje , dakle subjektivno, tada se ne odgovara za slučaj niti za
višu silu. Slučaj je događaj koji se nije mogao ni predvidjeti ni spriječiti i koji je nastao iz same
stvari. S druge, pak, strane, viša sila je vanjski događaj koji se nije mogao predvidjeti, spriječiti
11
niti otkloniti, a koji da je postojao u momentu sklapanja ugovora, do ugovora ne bi ni došlo.
Postoje dvije vrste krivnje. To su: namjera kod koje štetnik zna da će nastupiti štetna
posljedica i hoće štetnu posljedicu. Druga vrsta krivnje je nepažnja. Nepažnja se dijeli na
običnu nepažnju, što bi predstavljalo ponašanje štetnika u kojem ne rabi pažnju osobito
savjesnog i pažljivog čovjeka i grubu nepažnju . Gruba nepažnja predstavlja ponašanje
štetnika u kojem on nije uporabio ni pažnju prosjećnog čovjeka.
Objektivna odgovornost je odgovornost kod koje se ne traži krivnja štetnika. Štetnik odgovara
bez obzira na krivnju, odgovara se i za slučaj. Dovoljno je dokazauti samo štetu i uzrok štete,
pa se onda aktivira objektivna odgovornost. Prema Zakonu o obveznim odnosima, za štetu od
djelatnosti ili stvari od kojih potječe povećana opasnost za okolinu odgovara se objektivno.
Štetnik se može osloboditi, ako dokaže postojanje više sile, uzroka u samoj stvari ili, pak, ako
je šteta nastala ponašanjem treće osobe ili samog oštećenika.

Fizička osoba je potpuno deliktno sposobna s navršenih 14 godina života i odgovarat će za sve
štetne posljedice nastale vlastitim ponašanjem. Za dijete od 7-14 godina odgovaraju
roditelji/staratelji i dijete solidarno, a za dijete do 7. godine života u cijelosti su odgovorni
roditelji/staratelji.

PRAVNA OSOBA jest društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao svojstvo osobe kako
bi mogla nastupati u pravnom prometu.
Da bi društvena tvorevina bila pravna soba potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći
uvjet:
- čvrsta i stalna organizacija,
- zasebna imovina
- pravna sposobnost.

Pravna sposobnost stječe se upisom u upisnik kod Trgovačkog suda na temelju statuta pravne
osobe. U Statutu su definirani ciljevi pravne osobe, ali i obujam prava i oveza. Za razliku od fizičke
osobe, koja može biti nositelj svih dopuštenih prava i obveza, kod pravne osobe pravna
sposobnost je ograničena na strogo određeni cilj kojeg treba ostvariti, pa u tom slučaju kod
pravne sposobnosti pravne osobe govorimo o posebnoj pravnoj sposobnosti.

Poslovna sposobnost je sposobnost pravne osobe da svjesnim očitovanjima volje proizvodi

12
pravne učinke.
Poslovnu sposobnost pravna osoba stječe upisom u upisnik na temelju statuta. Poslovna
sposobnost je potpuna i nema gradacije kao kod fizičke osobe. Pravna osoba istovremeno stječe i
pravnu i poslovnu sposobnost. Pravna osoba svoju volju manifestira putem organa pravne osobe,
što se mora predvidjeti statutom.

Deliktna sposobnost je sposobnost odgovaranja za protupravna djela. Pravna osoba svoju

deliktnu odgovornost ostvaruje putem organa (tijela) pravne osobe.

3. UGOVORI

UGOVOR je dvostrani pravni posao koji nastaje očitovanjem volje namjanje dviju stranaka, a
koje smjeraju na zasnivanje obveznopravnog odosa.

Ugovor kao dvostrani pravni posao ima svoje sastojke i to:

a) Bitni sastojci su sastojci koji su nužni za određeni ugovor. Ukoliko u sadržaju ugovora nema
ovih sastojaka, tada ni nema ugovora.
Bitni sastojci kod ugovora, pa tako i kod hetelskog ugovora, jesu predmet ugovora i cijena. Npr.
kod kupoprodaje osobnog automobila bitan sastojak je vrsta i tip automobila te cijena za takav
automobil.

b) Prirodni sastojci su sastojci koji se podrazumijevaju i koji proizlaze iz prirode određenog

pravnog posla (ugovora). Oni proizlaze iz propisa i ne moraju se posebno ugovarati, jer su već
sadržani u prirodi ugovora. Ukoliko stranke ne žele biti vezane uz prirodne sastojke tada ih
moraju u ugovoru posebno isključiti, u suprotnom, oni se podrazumjevaju. ( npr. odgovornost za
materijalne nedostatke stvari prilikom kupoprodaje. Prirodno je da prodavatelj odgovara za
materijalne nedostatke stvari, odnosno da predmet ugovora ima ona svojstva koja se od njega
po prirodi stvari očekuju, odnosno ona svojstva koja su ugovorena.).

c) Nuzgredni sastojci su sastojci koje ugovorne stranke dodaju ugovoru kada modificiraju
ugovorni odnos na način da ga prilagođavaju svojim posebnim potrebama. Ugovorne strane u

13
ugovor unose odredbe koje manifestiraju njihovu posebnu volju i potrebu. Oni vrijede samo
ako ih stranke izričito ugovore.
Drugim riječima ugovor može opstati bez nuzgrednih sastojaka, ali ne i bez bitnih.
Npr. Ugovorom o hotelskim uslugama ugovoreno je vrijeme, vrsta i cijena smještaja,ali stranke
mogu u ugovoru navesti točan rok od kada važi ugovor ili točan rok kada prestaje ugovor.
Tada govorimo o početnom i završnom roku. U nuzgredne sastojke pravnog posla spadaju i
uvjeti koji mogu biti od značaja za ugovorni odnos.

3.1. Sklapanje ugovora

Da bi ugovor mogao nastati potrebno je očitovanje volje dviju stranaka. Za sklapanje ugovora
moraju postojati dvije ugovorne strane ,od kojih svaka postaje istovremeno i vjerovnik i
dužnik. Ta dva očitovanja volje moraju biti istovjetna jer samo tako suglasnošću volja nastaje
ugovor. Konačno i Zakonom o obveznim odnosima regulirano je da ugovor nastaje kada se
ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.
Ponuda je akt kojim bilo koja od budućih ugovornih strana inicira postanak ugovora. To je
jasna i nedvosmislena izjava volje strane koja nudi sklapanje ugovora. U ponudi mora biti
izražena namjera ili volja za sklapanje ugovora ( animus contrahendi). Upravo voljni element
za sklapanje ugovora razlikuje ponudu i reklamu.
Slanjem ponude započinje proces sklapanja ugovora. Ponuda ima sve bitne elemente
(predmet i cijenu) i volju za sklapanje ugovora. Ona može biti upućena određenoj osobi, ali i
neodređenom broju osoba (opća ponuda).
Reklama ne sadrži voljni element potreban za sklapanje ugovora i po tome se razlikuje od
ponude. Po svom pravnom značaju reklama bi predstavljala poziv određenim osobama da
stave ponudu prema uvjetima navedenim u reklami.
Sklapanje ugovora počinje ponudom. Ponuda predstavlja akt kojim se inicira sklapanje
ugovora, a sadrži sve bitne elemente ugovora. Ona mora sadržavati najmanje bitne sastojke.
Ponudutelj NE može, bez jakih razl oga, odustati od ponude, inače postaje dužnik naknade
štete.

Opoziv ponude

14
Ponuda obvezuje kako ponuditelja, tako i njegove nasljednike, osim u slučaju kada je ponuda
strogo osobne naravi.
Ukoliko je OPOZIV PONUDE stigao prije ili istovremeno s ponudom, smatra se da ponuda nije ni
dana.
Ponuda uvijek prati pravni posao- karakteristike pravnog posla odnose se i na ponudu - forma
ponude odgovarat će formi pravnog posla.
Npr. ukoliko je ugovor o kupoprodaji zadan u pismenoj formi, tada će i ponuda ,ali i opoziv
ponude morati biti sastavljeni u istoj formi.

Valja naglasiti kako ŠUTNJA u pravu ne znači ništa jer nema nikakvog iskaza volje da je osoba
pristala na ugovorni odnos.

Prihvat ponude

Prihvat ponude predstavlja očitovanje volje one strane kojoj je ponuda poslana. Prihvat uvijek
mora dati stranka osobno ili putem svog zastupnika. Prihvat ponude sadržajno mora biti isti kao
i sama ponuda, u suprotnom, imali bismo novu ponudu, sada od stane ponuđenog.
Što se tiče oblika prihvata ponude možemo kazati kako se prihvat ponude može dati u bilo
kojem obliku, osim kada je oblik prihvata ponude propisom određen ili je pak u ponudi
naveden.

Trenutak sklapanja ugovora

Ugovor je sklopljen u trenutku prihvata ponude. Drugim riječima,kada ponuditelj primi pismeni
prihvat ponude od starne ponuđenog, tada je ugovor sklopljen ili tada ugovor postaje
perfektan.
Ugovor može biti sklopjen među prisutnim strankama. To znači da su stranke u neposrednom
odnosu, one neposredno pregovaraju i mogu odmah izraziti svoju volju.

Kod sklapanja ugovora među prisutnim osobama, ako ponuditelj nije ostavio rok za prihvat
ponude, tada je ugovor sklopljen ODMAH čim su se stranke dogovorile o bitnim sastojcima
ugovora. Ugovor među prisutnim osobama može nastati ako se stranke nalaze u istoj
15
prostoriji, ili su u direktnoj komunikacijskoj vezi.

Ugovor može biti sklopljen i među odsutnim osobama. Sklapanje ugovora među odsutnim
osobama ne mora nužno biti sklapanje među strankama koje su udaljene, jer, današnja
tehnologija strankama omogućuje da budu u direktnoj komunikacijskoj vezi. Sklapanje ugovora
među odsutnim osobama vezano je uz pregovaranje prepiskom. Ukoliko stranke pregovaraju
prepiskom opravdano se postavlja pitanje kada je sklopljen ugovor. O tome u pravu postoji više
teorija, a u našem pravu prihvaćena je teorija prijema.

Prema teoriji prijema, ugovor je sklopljen kada je ponuditelj primio prihvat ponude od strane
ponuđenog. Ovdje se opravdano može postaviti pitanje trenutka sklapanja ugovora ako prihvat
ponude zakasni zbog greške pošte. Tada bi ponuditelj prvog radnog dana nakon primitka
zakašnjelog prihvata (ako je znao za datum prihvata-vidljivo na pečatu pošte) trebao obavijestiti
ponuđenog da nije vezan ponudom, ili, ako ne obavijesti ponuđenog, tada je ugovor nastao, bez
obzira na zakašnjenje prihvata.

Sklapanje ugovora adhezijom

Ugovor nastaje suglasnošću volja obiju ugovornih stranaka. Ugovorne stranke u pregovaranju imaju
ravnopravan položaj. No, u poslovnoj praksi prisutan je jedan način sklapanja ugovora gdje jedna
ugovorna stranka unaprijed definira svoje opće uvjete poslovanja koje druga ugovorna strana mora
prihvatiti, ili, u suprotnom, nema ugovornog odnosa. Tu ne postoji mogućnost utjecaja na ugovorni
odnos. Ovi ugovori nazivaju se i ugovori po pristupanju.

4. PREDUGOVOR - ugovor kojim se preuzima obveza da će se kasnije sklopiti glavni ugovor. U

predugovoru moraju biti navedeni svi bitni elementi GLAVNOG UGOVORA koji će se sklopiti na
dogovoreni datum i koji će biti preslika predugovora.
Ono što je bitno kod predugovora jest obveza sklapanja glavnog ugovora, ali ta obveza mora biti
vremenski određena. Naime, zbog pravne sigurnosti ugovornih strana, mora se točno definirati
vrijeme do kada su ugovorne strane dužne sklopiti glavni ugovor.
Ukoliko se ne sklopi glavni ugovor u naznačenom terminu tada stranka vjerna ugovoru može
tužbom tražiti izricanje presude o obveznom sklapanju glavnog ugovora, a pravomoćna presuda
zamjenjuje glavni ugovor.
16
5. TURISTIČKI UGOVORI

UGOVORI IZMEĐU DAVATELJA USLUGA I NEPOSREDNOG KORISNIKA

5.1. IZRAVNI UGOVOR O HOTELSKIM USLUGAMA

UVODNE NAPOMENE

Izravni ugovor o hotelskim uslugama temeljni je ugovor u hotelijerstvu kojim se jedna stranka
(hotelijer) obvezuje drugoj stranci (gost) pružiti privremeni smještaj u prostoru pod njegovim
nadzorom, dok se gost obvezuje platiti naknadu za korištene usluge.
Ugovor o hotelskim uslugama u našem je pravu reguliran Posebnim uzancama u ugostiteljstvu.
Ugovorne stranke su:

1.HOTELIJER - svaka osoba koja se bavi ugostiteljskom djelatnošću u hotelu. Prema Zakonu o
ugostiteljskoj djelatnosti, ugostiteljska djelatnost je pripremanje hrane i pružanje usluga
prehrane, pripremanje i usluživanje pića i napitaka i pružanje usluga smještaja. Pored osnovnih
usluga, usluga smještaja i prehrane, hotelijer pruža i dodatne, akserne usluge, koje su u funkciji
ispunjenja glavnih usluga i koje predstavljaju dodatnu ponudu hotelijera.
Svaki hotel mora imati rješenje o kategorizaciji koje izdaje Ministarstvo turizma. U rješenju se
točno navodi koja se vrsta ugostiteljske djelatnosti pruža u hotelu i koju kategorizaciju hotel
ima. Hoteli su kategorizirani prema zvjezdicama. Broj zvjezdica za hotele određuje se prema
Pravilniku o kategorizaciji u kojem su detaljno utvrđeni svi uvjeti potrebni za određenu
zvjezdicu.

2.GOST- svaka fizička osoba koja koristi smještaj i druge akcesorne usluge, bez obzira na to je li
sama zaključila ugovor ili je to za nju učinila neka druga fizička ili pravna osoba

5.1.1. Karakteristike ugovora o hotelskim uslugama

Po svojim karakteristikama ugovor o hotelskim uslugama je:

- neimenovani
-dvostranoobvezni

17
-konsenzualni
-neformalni

Ugovor o hotelskim uslugama je neimenovani ugovor, što znači da nema svoje mjesto u
Zakonu o obveznim odnosima.

Ugovor o hotelskim uslugama je dvostranobvezan, što znači da su obje ugovorne strane i

hotelijer i gost istovremeno i vjerovnici i dužnici. Obje ugovorne strane imaju pravo tražiti
ispunjenje ugovorne obveze prema dugoj strani, ali istovremeno imaju i obvezu ispunjenja
ugovorne obveze.
Ugovor o hotelskim uslugama je konsenzualan što znači da nastaje kada se ugovorne strane
suglase o bitnim sastojcima ugovora.
Ugovor o hotelskim uslugama je neformalan, pa za njegovu valjanost nije potrebna pismena
forma. Pismena forma će biti uvjet valjanosti ako su to stranke svojom voljom ugovorile i
valjanost ugovora vezale za određenu formu.

5.1.2. Pravna narav ugovora o hotelskim uslugama

Ugovor o hotelskim uslugama je neimenovani ugovor, što znači da nema svoje mjesto u Zakonu
o obveznim odnosima. Nama se stoga nameće potreba utvrđivanja pravne naravi ugovora,
odnosno nameće se potreba utvrđivanja da li je to ugovor koji u sebi sadrži bitne sastojke
drugih imenovanih ugovora ili je to ugovor posebne vrste ( ugovor sui generis).
Da bismo ovo utvrdili potrebno je razmotriti sam sadržaj ugovora. Naime, ugovorom o
hotelskim uslugama hotelijer se obvezjue gostu pružiti smještaj , prehranu, pružiti dodatne
informacije i poduzimati druge akcesorne ( dodatne usluge) te čuvati stvari gosta. Da li ove
obveze hotelijera nalazimo u nekim imenovanim ugovorima?Pođimo redom.

Ugovor o hotelskim uslugama i ugovor o najmu

Obveza pružanja usluga smještaja upućuje nas na postojanje bitnih elemenata ugovora o
najmu.
Ugovorom o najmu obvezjue se najmodavac predati i održavati stvar u stanju podobnom za
ugovorenu uporabu.
Ugovorom o hotelskim uslugama obvezuje se hotelijer staviti na uporabu prostorije za smještaj,
kao što su hotelske sobe i apartmani, a gost se obvezuje platiti cijenu prema važećem cjeniku.
18
Prema Zakonu o obveznim odnosima, najmodavac je dužan stvar predati u ispravnom stanju,
održavati je i vršiti određene popravke kako bi stvar bila u stanju podobnom za ugovorenu
uporabu. I kod ugovora o hoteslim uslugama hotelijer je dužan staviti na raspolaganje sobu čim
bude "pospremljena" i osigurati mu nesmetano korištenje sobe i svih zajedničkih prostorija sve
dok ugovor traje.
Osiguranje nesmetane uporabe prostorija istovjetna je obveza i hotelijera i najmodavca.
No, ipak postoje razlike.
Kod ugovora o najmu, najmodavac je dužan o svom trošku pravodobvo izvršiti sve popravke, te
jamčiti najmoprimcu da stvar nema ni materijalne ni pravne nedostatke, čime je u potpunosti
ispunio svoju obvezu. Naprotiv, kod ugovora o hotelskim uslugama hotelijer je pored osnovne
obveze, obveze predaje prostorije za smještaj, koja je identična s obvezom najmodavca, dužan
gostu osigurati još i red, tišinu i pomoć, što nije obveza najmodavca.
Nadalje, postoji razlika i kod obveze redovitog održavanja i troškova sitnih popravaka. Kod
ugovora o najmu troškovi održavanja i sitni popravci padaju na teret najmoprimca, dok kod
ugovora o hotelskim uslugama, troškovi padaju na teret hotelijera.
Stoga možemo kazati kako kod ugovora o hotelskim uslugama nalazimo na bitne elmenete
ugovora o najmu, ali isto tako da je ugovor o najmu pretjesan da bi se pod njega mogle podvesti
sve ostale usluge koje prate ugovor o hotelskim uslugama.

Ugovor o hotelskim uslugama i ugovor o djelu

Prema Zakonu o obveznim odnosima, ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni
posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj
se obvezuje platiti mu za to naknadu.
Ugovorom o hotelskim uslugama hotelijer se obvezuje na čitav niz usluga koje se, pored usluga
smještaja, sastoje i od drugih usluga i to: usluga čišćenja soba, buđenja gosta, telefonskih
usluga, mjenjačkih usluga, usluga točenja pića, davanja informacija o izletima i dr.
Ove usluge predstavljaju fizički,odnosno intelektualni rad hotelijera, odnosno postaju bitan
element ugovora o djelu. Postojanje navedenih usluga upućuje nas na ugovor o djelu, ali za
razliku od ugovora o djelu, gost nema pravo nadzora i kontrole izvršenja pruženih usluga na koje
se hotelijer obvezao. Unatoč razlici između ugovora o djelu i ugovora o hotelskim uslugama,
koja se ogleda upravo u pravu nadzora, kojeg kod ugovora o hotelskim uslugama nema, ipak
kod hotelskih usluga činjenja vidimo bitne elemente ugovora o djelu.
Ugovor o hotelskim uslugama sastoji se i od usluga odnosno činidbi koje nadilaze ugovor o
19
djelu, pa tako ugovorom o djelu ne bismo mogli u potpunosti objasniti i obuhvatiti sadržaj
ugovora o hotelskim uslugama.

Ugovor o hotelskim uslugama i ugovor o ugostiteljskoj ostavi

Unutar ugovora o hotelskim uslugama značajno mjesto pripada odgovornosti hotelijera kao
profesionalca za stvari gosta. U hrvatskom Zakonu o obveznim odnosima tako je unutar
ugovora o ostavi posebno regulirana odgovornost za stvari gosta institutom ugostiteljske
ostave.
Ugostiteljska ostava kao poseban pravni institut poznaje, prema hrvatskom zakonodavstvu,
samo odgovornost ugostitelja, a s obzirom da je hotelijerstvo dio ugostiteljstva, to se ova
odredba primjenjuje dakle i na hotelijere i na druge ugostitelje. Bitni elementi ugovora o
ugostiteljskoj ostavi nalaze svoje mjesto i u ugovoru o hotelskim uslugama, ali ugovor o
ugostiteljskoj ostavi nije dovoljan i sveobuhvatan da obuhvati sve činidbe kod ovog složenog
ugovornog odnosa. Tako, ovim ugovorom, ne možemo objasniti pravnu prirodu ostalih usluga,
kao što su usluge smještaja, pružanja informacija, posluživanja hrane i pića, buđenja i sl.

Ugovor o hotelskim uslugama i ugovor o kupoprodaji

U pružanju hotelskih usluga, pored usluga smještaja i ishrane, hotelijeri prodaju suvenire,
razglednice, telefonske kartice, napitke i dr. Za ove ugovorne odnose vrijede pravila ugovora o
kupoprodaji, gdje prodavatelj odgovara za svojstva prodane stavri, a kupac plaća kupoprodajnu
cijenu.
Nadalje, hotelijer kao prodavatelj predaje gostu u vlasništvo hranu, piće, ali i ostale predmete
uz primjerenu naknadu. Dakle, kod ugovora o hotelskim uslugama, imamo bitne elemente
ugovora o kupoprodaji, ali nam ugovor o kupoprodaji nije dovoljan da bi obuhvatio sve usluge
koje hotelijer pruža gostu.
Ugovor o hotelskim uslugama kao mješoviti ugovor
Iz do sada izvršene analize možemo zaključiti kako je ugovor o hotelskim uslugama ipak jedan
mješoviti ugovor koji u sebi sadrži bitne elemnte ugovora o najmu, ugovora o djelu, ugovora o
ugostiteljkoj ostavi i ugovora o kupoprodaji. Ovo je posebno bitno kod utvrđivanja međusobnih
prava i obveza, kada moramo posegnuti u sadržaj imenovanih ugovora čije bitne elemente
imamo kod ugovora o hotelskim uslugama.

5.1.3. Bitni elementi ugovora:

20
Predmet ugovora predstavlja pružanje ugostiteljskih odnosno hotelskih usluga, kao što su
usluge noćenja, noćenja s doručkom, punog pansiona ( doručak, ručak i večera), polupansiona
( doručak i ručak ili doručak i večera) te all inclusiva, gdje uz osnovne usluge pansiona, imamo i
dodatno posluživanje neograničene količine hrane i pića.

Cijena predstavlja novčanu naknadu koju gost duguje hotelijeru za pružene mu usluge; stranke
je utvrđuju sporazumno u trenutku zaključivanja ugovora, a ako njena visina nije posebno
ugovorena, smatrat će se da je ugovorena cijena ona cijena koja je vrijedla u dotičnoj hotelskoj
kući u trenutku kada je gost počeo s korištenjem usluga, ili koja je vrijedila u trenutku sklapanja
ugovora. Dakle, cijena može biti određena ili odrediva. ( tekuća cijena u hotelu).

5.1.4. Sklapanje ugovora o hotelskim uslugama

Ugovor o hotelskim uslugama sklapaju hotelijer i gost. Može se sklopiti na određeno i

neodređeno vrijeme.
Ugovor je sklopjen na određeno vrijeme ako gost i ugostitelj u trenutku sklapanja ugovora
odrede njegovo trajanje (do određenog datuma, na deset dana, na dva tjedna, na tri mjeseca i
sl.)
Na neodređeno vrijeme ugovor je sklopljen ako gost i hotelijer u trenutku sklapanja ugovora
ne utvrde njegovo trajanje. Takav ugovor se smatra sklopljenim na jedan dan i prešutno se
produžava na slijedeći dan ukoliko gost ne priopći hotelijeru do 12 sati tekućeg dana da
otkazuje daljnji boravak.
Posebne uzance u ugostiteljstvu predviđaju i mogućnost naplate 50% iznosa cijene smještaja
ako gost zadrži sobu do 18 sati, umjesto do 12 sati, na dan predviđenog i ugovorenog odlaska.

Ugovor o hotelskim uslugama, po svojim karakteristikama, je neformalan ugovor, što znači da

je ugovor pravno valjan i kada je sklopljen neformalno, dakle usmenim putem ili pak
konkludentnim radnjama.

Ugovorne strane mogu svojom voljom zatražiti da se ugovor sklopi i pismenim putem. Npr. da
se zahtje za rezervaciju ili ,pak , odgovor hotelijera na zahtjev za rezervaciju dostave u
pismenom obliku. U tom slučaju prihvat ponude koji bi bio učinjen pismenim putem značio bi i
sam čin sklapanja ugovora. Tada bi pismena forma imala konstititivni pravni značaj, dakle
21
pismena forma bi bila uvjet valjanosti samog ugovora.

Ugovor o hotelskim uslugama može se sklopiti među nazočnim i nenazočnim osobama. Među
nazočnim osobama sklapa se ugovor kada su stranke u direktnoj komunikacijskoj vezi, dakle,
kada mogu odmah odgovoriti na ponuudu.
S druge, pak strane, ugovor među nenanozočnim osobama sklapa se kada stranke nisu u
direktnoj komunikacijskoj vezi. Obično je to slučaj kada hotelijer pismeno dobije zahtjev za
rezervaciju od strane gosta. Tada vrijedi teorija primitka, po kojoj je ugovor sklopljen kada
ponuditelj primi pismeni prihvat ponude od strane ponuđenoga. Ovdje je bitno napomenuti
kako je ugovor sklopljen trenutkom prijema pisma od strane hotelijera, kojeg je gost poslao
na adresu hotelijera, a ne trenutak kada je hotelijer saznao za prihvat ponude od strane gosta.
Gost je stranka koja inicira sklapanje ugovora i to podnoseći ZAHTJEV ZA REZERVACIJU koji po
pravnom značenju može biti:
a) Ponuda gosta prema hotelijeru - samo onda kada su u tom zahtjevu navedeni svi bitni
sastojci ugovora. Podsjetimo, bitni sastojci ugovora o hotelskim uslugama su predmet ugovora i
cijena.
b) Poziv na stavljanje ponude hotelijera prema gostu.U ovom slučaju gost samo navodi termin
boravka i vrstu usluge bez navođenja cijene traženih usluga.
Hotelijer je dužan u roku od 3 dana od prijema zahtjeva na isti odgovoriti, inače postaje dužnik
naknade štete prema gostu. Koliki je iznos naknade štete o tome se Posebne uzance u
ugostiteljstvu ne izjašnjavaju, pa će to ovisiti od slučaja do slučaja.

KUĆNI RED HOTELIJERA predstavlja opće uvjete poslovanja hotelijera koje on ugrađuje u svoj
Ugovor o hotelskim uslugama i na kojima inzistira, obvezuje gosta ako mu je u trenutku
sklapanja ugovora sadržaj kućnog reda bio poznat ili nije mogao ostai nepoznat. Kućni red
uvijek se nalazi na vidnom mjestu, na recepciji hotela. Ukoliko su stranke odsutne tada bi bilo
preporučljivo
gostu poslati primjerak kućnog reda kao sastavnog dijela ugovora.

Kućni red obično sadrži vrijeme ulaska u sobu i vrijeme napuštanja sobe, vrijeme posluživanja
hrane i pića u objektu, korištenje hotelskih sadržaja, zabrana uvođenja životinja u hotel,
zabrana unošenja lakozapaljivih stvari i s. Nadalje u kućnom redu data su i uputstva u vezi

22
korištenja uređaja u sobi.

Također neke odredbe kućnog reda odnose se i na čuvanje stvari i isključenja odgovornosti
hoelijera za stvari u sobi. Konačno, u sadržaju kućnog reda može se naći i odredba o primjeni
Posebnih uzanci u ugostitelsjtvu na sve ostale odnose između gosta i hotelijera, a koji nisu
regulirani kućnim redom.
Valja napomenuti da su sve odredbe kućnog reda, koje su suprotne prisilnim odredbama

Zakona o obveznim odnosima pravno nevažeće, bez obzira što ih je gost prihvatio prilikom
sklapanja ugovora o hotelskim uslugama.
5.1.4.1. Obveza hotelijera na sklapanje ugovora
Hotel je dužan primiti sve goste, bez obzira na rasu, spol, vjeroispovijest, državljanstvo, ukoliko
raspolaže slobodnim kapacitetima. Unatoč ovoj obvezi hotelijera na sklapanje ugovora sa svim
fitzičkim osobama, hotelijer neće biti dužan sklopiti ugovor ukoliko se alternativno ispune
sljedeće pretpostavke:

1.GOST JE INSOLVENTAN - nema novca, tj. unaprijed se izjasnio da ne želi platiti usluge koje bi
mu bile pružene

2.GOST NIJE U PRIMJERENOM STANJU da bude gost hotela. Što je to primjereno stanje
ovisiti će od slučaja do slučaju. U svakom slučaju to bi bio gost koji je pod vidnim
utjecajem alkohola ili opijata, koji uznemirava i napada druge goste u hotelu te koji je
neprikladno odjeven (neki objekti mogu sadržavati i poseban način odijevanja, što može
biti sadržano u kućnom redu).
Sklapanje ugovora može se još i uvjetovati plaćanjem:
1. AKONTACIJE- unaprijed plaćeni iznos novca iz kojeg ugostitelj ima pravo naplatiti naknadu
štete ukoliko gost na vrijeme ne odustane od rezervacije; ostatak novca koji je preostao nakon
namirenja štete dužan je vratiti gostu.
2. KAPARE- unaprijed plaćeni oznos novca koji se NE vraća gostu ukoliko je ugovor raskinut
krivnjom gosta. Ukoliko je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu tada
davatelj kapare ( u našem slučaju gost) može tražiti vraćanje dvostruke kapare.
Ako se nije utvrdilo radi li se o akontaciji ili kapari, pretpostavlja se da se radi o akontaciji. Ovo
rješenje nalazimo u Zakonu o obveznim odnosima, ali i u Posebnim uzancama u ugostitelsjtvu
koje su nastale na tragu Međunarodnog hotelskog reda. Naime, međunarodno udruženje

23
hotelijera (AIH) u Nepalu je 1981. godine donijelo svoje opće uvjete poslovanja koji reguliraju
ugovorne odnose hotelijera i gosta.

5.1.5. OBVEZE HOTELIJERA

5.1.5.1. OBVEZA STAVLJANJA NA UPORABU PROSTORIJA ZA SMJEŠTAJ

Ova obveza podrazumijeva stavljanje na uporabu smještajnih kapaciteta ugovorene kvalitete, u
suprotnom, hotelijer odgovara gostu za neuredno izvršenje ugovorenih obveza. Ugovaranje
smještaja određene ugovorene kvalitete podrazumijeva ne samo smještaj određene
kategorije, već i točno određenu poziciju smještaja unutar ugovorenog objekta.
Ako nije ugovorena soba sa točno određenim svojstvima (balkon, pogled na more, …) ugostitelj
je ispunio svoju obvezu ako je smjestio gosta u sobu koja odgovara zahtjevima kategorije
ugostiteljskog objekta
Za svo vrijeme trajanja ugovora, hotelijer je dužan održavati sobu u stanju koje omogućava
njezinu mirnu i nesmetanu uporabu, pa je u tu svrhu dužan provoditi i nužne popravke pazeći
pri tom da ne remeti mir gosta
U slučaju OVERBOOKINGA ( PREBUKIRANJA)kada hotelijer jedan te isti smještajni kapacitet
proda većem broju korisnika, odnosno većem broju gostiju, a ukoliko je ugovorena primjena
Posebnih uzanci u ugostiteljstvu, tada je hotelijer obvezan smjestiti gosta u hotel iste ili više
kategorije u istom ugovornom mjestu. Ukoliko, pak, dođe do oslobađanja kapaciteta, istog
gosta treba vratiti u ugovoreni hotel, pri čemu je hotelijer dužan snsiti sve troškove transfera,
kao i razliku u cijeni smještaja. Ovome bismo dodali da je hotelijer dužan snositi i sve povećane
troškove koje bi gost imao boraveći u hotelu više kategorije u odnosu na troškove koji bi
postojali u ugovorenom hotelu za iste pružene usuge.
Ukoliko hotelijer ne ispoštuje ugovornu odredbu o pružanju smještaja odgovarajuće kvalitete,
tada imamo neuredno izvršenje ugovorenih obveza, odnosno materijalni nedostatak stvari.
Npr. ukoliko smještaj nije uporabljiv zbog stanja prostorije u vidu prokišnjavanja,neugodnog
mirisa, insekata, izostanka čišćenja hotelske sobe, nemjenjanja ručnika prema dinamici ovisno
o kategoriji smještaja i sl.
Kada postoji materijalni nedostatak u prostoriji koju koristi gost, gost može tražiti:

1. Uklanjanje nedostatka
2. Tražiti zamjenu sobe

24
3. Ostati u prvotnoj sobi, pristati na taj nedostatak, ali i tražiti sniženje cijene,
4. Raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete i to samo onda ako je hotelijeru dao primjeren rok za
uklanjanje nedostatka, a hotelijer nedostatk nije uklonio.

5.1.5.2. PRUŽANJE AKCESORNIH USLUGA

Hotelijer pored temeljne usluge smještaja i prehrane gostu pruža čitav niz akcesornih ili
dodatnih usluga, što dobrim dijelom ovisi i o kategoriji hotela. Sigurno je da će hotel koji ima
višu kategoriju pružati i veći broj dodatnih usluga. No, neovisno o kategoriji hotela, ipak ćemo
navesti osnovne akcesorne usluge koje pruža svaki hotelijer
1. Pružanje informacija gostu o sadržajima hotela, destinaciji, voznom redu u destinaciji i sl.
Informacije moraju biti provjerene iz sigurnih izvora, što se i traži od hotelijera kao
profesionalca.
2. Čuvanje tajnosti boravka gosta u hotelu. Ovdje trebamo voditi računa o zaštiti
privatnosti svakog gosta. S jedne strane gost treba biti informiran o tome da li ga je netko
tražio, a s druge strane trebamo zadovoljiti i pravo gosta na zaštitu njegove privatnosti.
Ukoliko gost nije unaprijed posebnim dogovorom zatražio tajnost njegova boravka u hotelu,
tada bismo u cilju prava gosta na informiranost mogli trećim osobama dati podatak da se gost
nalazi u hotelu, ali ne i podatak s kime se nalazi, koju prtljagu ima i koje vozilo koristi. Tada bi
zahtjev gosta za tajnošću boravka bio i posebnna pogodba između hotelijera i gosta, koja bi
obvezivala hotelijera i povreda koje pogodbe bi bila razlog za naknadu štete.
Hotelijer će, neovisno o zahtjevu gosta, sve informacije o njegovu boravku, osobama i prtljazi
koju ima sa sobom, morati ustupiti organima gonjenja, sudu i drugim državnim tijelima.
3. Buđenje gosta predstavlja još jednu dodatnu uslugu. Hotel vodi knjigu buđenja i obvezan je
probuditi gosta u vrijeme koje odredi sam gost. Neizvršenje ove dodatne obveze hotelijera
povlači za sobom i odgovornost hotelijera za štetu.
Prema Posebnim uzancama u ugostiteljstvu, a i prema dosadašnjoj sudskoj praksi, hotelijer
odgovara gostu za običnu štetu. Ta obična šteta sastojala bi se u produženom boravku u
hotelu, jer je gost, zbog neizvršene usluge buđenja, propustio let u određeno
mjesto,pribavljanju nove zrakoplovne karte, taxi prijevoz do zračne luke, jer je redovni
prijevoz izgubljen i sl. Izmakla korist ne bi se ubrajala u štetu ( npr. izgubljena zarada jer je
gost morao doći dan kasnije u svoje odredište).
4. Pružanje liječničke pomoći gostu- uvijek kada to gost zatraži i to na njegov trošak. Hotelijer
25
će pružiti svu potrebnu pomoć gostu. U slučaju smrti gosta hotelijer će odmah obavijestiti
liječnika, mrtvozornika, matični ured i obitelj ukoliko raspolaže kontaktima.
Hotelijer ima obvezu komisijskog popisivanja pokretnih stvari gosta. Članovi komisije mogu biti
zaposlenici hotela, ali u pravilu bi to trebali biti domaćica hotela, šef recepcije te sobarica ili
recepcionar. Potrebno je da to bude uvijek neparan broj članova, najmanje troje.
5. Dostavljanje pismene pošiljke gostu nakon njegova napuštanja hotela.Hotelijer je dužan sve
pošiljke uputiti o trošku gosta na adresu koju je gost ostavio na recepciji hotela. Isto se odnosi i
na odjevne predmete koji su ostali gostu u hotelu. I odjevne predmete hotelijer će poslati gostu
o njegovu trošku na adresu koja je hotelijeru dostupna.

5.1.5.3. BRIGA O OSOBI GOSTA

Načelno, hoteljer je odgovoran za sve povrede koje nastanu gostu u vidu povreda njegovog
fizičkog integriteta za sve vrijeme trajanja boravka gosta u hotelu. Općeprihvaćeno je pravilo da
pružanje hotelskih usluga ne smije biti izvor opasnosti za život i zdravlje gosta.
Ukoliko dođe do povrede gosta u hotelu, postavlja se pitanje kako odgovara hotelijer.
Razlikujemo odgvornost na temelju krivnje i odgovornost na temelju uzročnosti, odnosno
subjektivnu i objektivnu odgovornost.
Kod odgovornosti na temelju krivnje bitno je utvrditi štetu i odnos štetnika prema štetnom
događaju, dakle njegov subjektivni odnos. Nadalje, kod krivnje razlikujemo pretpostavljenu krivnju i
dokazanu krivnju. U Zakonu o obveznim odnosima pravilo je da se krivnja pretpostavlja.
Drugim riječima štetnik je kriv za nastalu štetu, ali se može osloboditi svoje odgovornosti dokazujući
da nije kriv. Dakle, teret dokaza je na hotelijeru ukoliko želi biti oslobođen krivnje, a time i
odgovornosti za štetu. Napominjemo da slučaj može isključiti odgovornost za štetu, jer slučaj
oslobađa štetnika krivnje.
Hotelijer se može osloboditi krivnje gosta ako dokaže postojanje:
1. VIŠE SILE - vanjski utjecaj ili događaj koji se nije mogao predvidjeti, spriječiti niti otkloniti, a
koji da je postojao u vrijeme sklapanja ugovora, do ugovora nebi ni došlo npr. potres, požar
izvan hotela koji se širi u hotel, poplava izvan hotela koja se širi u hotel i sl.
2. PONAŠANJA SAMOG GOSTA- hotelijer će morati dokazati da je gost svojim ponašanjem
doveo do nastanka štete, a da stanje prostorija, u smislu održavanja prostorija, ničim nije
doprinijelo da šteta nastane. j
Npr. naginjanje preko balkonske ograde propisane visine i čvrstoće, nespretno kretanje po

26
hotelu čiji pod je bio suh, nesmotreni pad do kojeg nije došlo radi sklizaog poda ili nekog objekta
na podu već izričito zbog nespretnosti gosta i sl.
3. PONAŠANJA TREĆE OSOBE- ne odgovara hotelijer već ta (treća) osoba. Ukoliko je šteta gostu
nastala ponašanjem treće osobe u hotelu, tada hotelijer ne odgovara za nastalu štetu, jer
krivnja treće osobe isključuje krivnju hotelijera, pa time i njegovu odgovornost.
Generalno, odgovornost na temelju pretpostavljene krivnje postoji uvijek tamo gdje postoji
aktivna uloga gosta u nastanku štete, dakle gdje postoji kretanje gosta. Hotelijer stoga uvijek
mora paziti na primjereno održavanje prostorija unutar hotela kako one ne bi bile izvor
opasnosti za fizički integritet gosta. To se posebno odnosi na stanje balkonskih ograda, prozora,
balkonskih vrata, prilaza hotelu, hotelskog parkirališta, stepenice i sl.
Kod odgovornosti na temelju uzročnosti, oštećenik (gost) mora dokaza ti samo uzrok štete i
štetnu posljedicu, a pitanje krivnje štetnika (hotelijera) je pravno irelevantno. Kod odgovornosti
na temelju uzročnosti krivnja štetnika se ne traži, već se traži šteta i uzrok štete. Odgovornost na
temelju uzročnosti naziva se i objektivna odgovornost.
Važno je napomenuti da se kod objektivne odgovornosti odgovara i za slučaj, za razliku od
odgovornosti na temelju krivnje, kada slučaj isključuje krivnju štetnika. Na primjer, požar u
kotlovnici hotela kada su gosti bili povrijeđeni, vožnja liftom koji se zapalio u vožnji ili propadanje
lifta i sl. Drugim riječima, radi se o opasnim stvarima za koje naš zakonodavac uvijek vezuje
objektivnu odgovornost štetnika (hotelijera). Generalno, objektivna odgovornost postoji uvijek
kada se radi o štetnoj posljedici prouzročenoj djelovanjem opasne stvari i kada gost, u pravilu,ima
pasivnu ulogu u nastanku štete. Drugim riječima on ničim nije doprinio da dođe do nastanka
štete.
Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i poslužena hrana u restoranu hotela može
biti opasna stvar, pa se i za štetu nastalu uslijed konzumiranja hrane i pića primjenjuje objektivna
odgovornost.

5.1.5.4. OBVEZA ČUVANJA STVARI GOSTA

Hotelijer je odgovoran za sve stvari gosta koje je isti sa sobom donio u hotel, pri čemu
razlikujemo:
1. DONIJETE STVARI - sve stvari koje je gost unio u hotel/hotelsku sobu, a koje hotelijer nije
pregledao niti nad istima izvršio uvid - u tom slučaju govorimo o postojanju objektivne
odgovornosti hotelijera za svu štetu koja nastane nad stvarima koje nestanu iz hotela.
27
Objektivna odgovornost odnosi se na oštećenje, gubitak ili uništenje stvari gosta u hotelu. Kod
donijetih stvari odgovornost hotelijera je kvantitativno ograničena, do točnog iznosa.
2. PREDANE STVARI - stvari koje je gost predao hotelijeru na čuvanje. Stvari se mogu pohraniti
u sefove na recepciji. Za predate stvari hoteljer odgovara na temelju krivnje i to pretpostavljene
i kvantitativno neodređeno, dakle do pune vrijednosti stvari.
Primjerice, automobil se smatra donesenom stvari ako je smješten na površini nad kojom
hotelijer ima nadzor i koja je sastavni dio objekta (parkiralište, dvorište i sl.), a ako je isti na
čuvanom parkiralištu ili garaži, smatrat će se predanom stvari. Dakako, ako je ugovorena
primjena Posebnih uzanci u ugostiteljstvu.

5.1.6. OBVEZE GOSTA

Gost je ugovorna strana hotelijera u ugovoru o hotelskim uslugama, pa stoga ima prava i obveze

prema ugovoru o hotelskim uslugama. Kao obveze gosta možemo navesti:

1.Obveza prijave na recepciji hotela
Obveza prijave na recepciji hotela obveza je gosta temeljem ugovora o hotelskim uslugama. Ona
proizlazi iz odredaba kućnog reda koji je sastavni dio ugovora o hotelskim uslugama. Ukoliko gost
odbije popuniti prijavu, tada hotelijer može raskinuti već sklopljen ugovor, jer je gost postupio
protivno oderdbi kućnog reda, odnosno ugovora.
2.Obveza uporabe prostorija sukladno njihovoj namjeni
Gost sobu može uporabiti za svoj smještaj i smještaj osoba navedenih u ugovoru, a na noćenje
ne može dovesti druge osobe čiji smještaj i noćenje nisu ugovoreni. Prilikom boravka u
hotelskoj sobi, gost, bez izričite suglasnosti hotelijera, ne može mjenjati namjenu smještajnog
prostora hotelijera. Nadalje, za vrijeme boravka u hotelskoj sobi, gost se treba ponašati kao
dobar domaćin, odnosno kao "dobar gost". To znači da se mora pridržavati i kućnog reda, u
kojem je navedeno da se inventar iz sobe ne može iznositi van sobe, kao i ručnici i ostali
predmeti koji se nalaze u hotelskoj sobi. Za svu nastalu štetu, u sobi i na inventaru u sobi i u
hotelu, odgovoran je gost ako je šteta posljedica skrivljenog ponašanja gosta ili osoba za koje on
odgovara, te trećih osoba koje su bile u prostoriji za smještaj.
Uporaba smještajne prostorije sukladno njenoj namjeni znači i zabranu pripremanaj hrane u
sobi, zabranu unošenja lako zapaljivih stvari, životinja i sl. Gost ne smije bez odobrenja
hotelijera boravišni prostor pretvoriti u komercijalni prostor ( ured) gdje će primati stranke i
održavati poslovne sastanke.

28
3.Obveza poštivanja drugih gostiju
Gost ne smije svojim ponašanjem remetiti red i mir u hotelu i na bilo koji način ometati druge
goste u nesmetanom korištenju ugostiteljskih usluga. Ukoliko gost svojim ponašanjem ometa
boravak drugih gostiju, ugostitelj ,uz zahtjev za naknadu štete, može takvom gostu priopćiti i
raskid ugovora
4.Obveza plačanja hotelskih usluga.
Gost je dužan platiti ugovorenu cijenu za usluge koje su mu pružene u hotelu, kako za temeljne,
tako i za dodatne. Gost plača usluge na temelju ugovorene cijene.
Kada je ugovorena uporaba jednog kreveta u dvokrevetnoj sobi, gost duguje povećanu cijenu,
ali ne više od 75% cijene dvokrevetne sobe.
Kada je ugovorena jednokrevetna soba, a hotelijer gosta smješta u dvokrevetnu ili trokrevetnu
sobu, gost duguje cijenu jednokrevetne sobe, s tim da ugostitelj bez pristanka gpsta ne može
izdati ostale krevete na korištenje drugim gostima.
Stavi li hotelijer u dvokrevetnu sobu, treć i-pomoćni ležaj, gost će takav smještaj platiti 20%
manje od ugovorenog.
Kada je ugovoren pansion, cijena se računa od prvog obroka kojim je gost poslužen nakon
dolaska, a obroci kojima gost nije poslužen poslužit će mu se po njegovoj želji na dan odlaska,
dok se otkazani i(li) neiskorišteni obroci neće uračunati u konačnu cijenu ,ako su otkazani
pravodobno i za njih u zamjenu nisu uzeti lunch pakate.
Ukoliko je ugovoren pansion i gost skrati vrijeme boravka na manje od 3 dana, cijena se
uvećava 20%..
Gost plaća naknadu za hotelske usluge kada su one izvršene, odnosno kada je potraživanje
hotelijera dospjelo. Ukoliko gost koristi hotelske usluge u dužem razdoblju, tada se ta usluga
naplačuje od gosta svakih sedam dana.

6. PRAVO RETENCIJE

Ukoliko gost odbije platiti konzumirane usluge, hotelijer ima PRAVO RETENCIJE /
ZADRŽAVANJA. Pravo zadržanja je pravo vjerovnika, čije je potraživanje dospjelo, da pokretne
stvari dužnika, koje su u njegovim rukama, do kojih je došao na zakonit način, zadrži radi
naplate ili osiguranja dospjelog potraživanja. U našem slučaju, vjerovnik je hotelijer i kod
hotelijera se nalaze pokretne stvari dužnika (gosta). Da bi se aktiviralo pravo retencije
potrebno je da budu ispunjene dvije pretpostavke:

29
1.da postoji dospjelo potraživanje

2.da postoji fizički odnos vjerovnika prema stvarima dužnika.

Putem zadržanih stvari gosta hotelijer će namiriti svoje dospjelo, a nepodmireno potraživanje,
tj. zadržati će stvari do namirenja potraživanja .
Uzimanje stvari ne smije biti prisilno, a stvari koje se zadržavaju moraju biti unutar hotelskoga
nadzora. Ako pokretne stvarii koje su u prometu, gost iznese izvan posjeda hotela, hotelijer
nema pravo retencije nad njima.
Predmet retencije ne smiju biti:
1. osobne isprave
2. osobna pismena
3. predmeti koji su neophodni za obavljanje djelatnosti kojom se gost bavi.
4.odjeća gosta
Npr. novinaru se ne može oduzeti aparat ili službeni automobil novinske kuće.
Ako je pravu retencije predhodila usluga noćenja, ono se može aktivirati za bilo koju
nepodmirenu uslugu, ista logika vrijedi i za naknadne usluge (koje su uslijedile nakon plaćenog
računa noćenja) kada se također može aktivirati isto pravo.
Osim ovih izuzetaka predmet retencije mogu biti sve ostale pokretne stvari koje mogu biti u
pravnom prometu, uključujući i automobil gosta. Pokretne stvari ne mogu biti oduzete od gosta
putem sile jer tada ne možemo govoriti o zakonitom posjedu pokretnih stvari gosta.
Da bi se mogla aktivirati pravo retencije treba postojati valjan ugovor o hotelskim uslugama,
koji u sebi mora sadržavati uslugu noćenja, a koja prije prava retencije mora biti konzumirana i
tražbina dospjela. Ukoliko hotelijer u svom restoranu pruža usluge gostima koji nisu njegovi
gosti, za neplaćene usluge nema pravo zadržati pokretne stvari gosta. To pravo rezervirano je
samo za goste koji su imali uslugu noćenja u hotelu. Ukoliko gost, koji je boravio u hotelu, plati
uredno uslugu noćenja, ali ne plati druge usluge koje je koristio, hotelijer može pribjeći pravu
retencije za dospjele a neplaćene druge usluge ( npr. nakon plačanja sobe koristi pića iz mini
bara, ili koristi uslugu prehrane u hotelskom restoranu). Dakle, pravni osnov za pravo retencije
je postojanje ugovora o hotelskim uslugama sa izvršenom temeljnom uslugom- uslugom
smještaja.
Pravo retencije odnos i se na sve pokretne stavri koje je gost donio u hotel, ukoliko hotelijer nije
znao ili nije mogao znati da pokretene stavri gosta ne pripadaju gostu.
Hotelijer može zadržati pokretne stvari gosta do namirenja svog potraživanja, u pravilu
30
prodajom na dražbi, a preostali iznos,nakon namirenja svojih potraživanja, dužan je vratiti
gostu. No, hotelijer, o svojoj namjeri prodaje pokretnih stavri gosta, mora obavijestiti gosta.
Obavijest o namjeri prodaje hotelijer mora dostaviti gostu preporučenom pošiljkom 15 dana za
europske zemlje, a 30 dana za prekooceanske zemlje. Kada ti rokovi prođu tada hotelijer može
organizirati prodaju pokretnih stvari gosta.
Ako u međuvremenu gost plati svoje dugovanje ili dostavi odgovarajuće jamstvo tada hotelijer
mora vratiti gostu zadržane stvari.

7. PRESTANAK UGOVORA

Ugovor o hotelskim uslugama može prestati kao i svaki obvezni odnos:

1. SPORAZUMOM STRANAKA
2. SMRĆU UGOVORNIKA
3. OTKAZOM
5.RASKIDOM
Sporazumom stranaka može prestati ugovorni odnos između gosta i hotelijera. Obično do
sporazumnog prestanka ugovora dolazi prije početka izvršenja ugovora.
Isto tako smrću gosta prestaje ugovor, jer je ugovor o hotelskim uslugama strogo osobne
naravi, pa se stoga ne može prenositi na nasljednike preminulog gosta.
Prestanak ugovora o hotelskim uslugama otkazom zavređuje našu posebnu pozornost.
Temeljem ugovora o hotelskim uslugama, gost je dužan koristiti ugovorene usluge za
ugovoreno vrijeme po ugovorenoj cijeni, međutim, ukoliko to ne učini, duguje hotelijeru
naknadu štete. Iznimno, gost neće dugovati hotelijeru naknadu štete za neiskorištene, a
ugovorene usluge, samo ako mu pravodobno priopći otkaz ugovora. Otkaz ugovora se smatra
pravodobnim ako ga gost priopći hotelijeru:
1. Do 12h prvog dana kada su ugovorene usluge do 2 dana
2. Dva dana prije početka korištenja ugovorenih usluga ,ako su ugovorene usluge od 3 do 7
dana
3. Sedam dana prije korištenja ugovorenih usluga, ako su iste ugovorene na period duži od 7
dana ili ako je riječ o sezonskom hotelu.
Gost može otkazati ugovor i kada se ne poštuju ovi otkazni rokovi, ako su nastupile okolnosti
koje su u momentu sklapanja ugovora gostu bile nepredvidive i koje se nisu mogle izbjeći niti
otkloniti. U takvim slučajevima, gost je dužan odmah obavijestiti hotelijera i navesti

31
obrazloženje za otkaz kao i priložiti potrebnu dokumetaciju. U takvim slučajevima imamo
promjenjene okolnosti, a postojanje promjenjenih okolnosti uvijek je vezano za raskid ugovora.
Generalno, hotelijer kao profesionalac ne može otkazati ugovor,ali ga može raskinuti.
Raskid ugovora uvijek dolazi kada jedna stranka ne izvršava svoje obveze ili ih neuredno
izvršava. Hotelijer može gostu priopćiti raskid ugovora ako:
1. Gost grubo krši kućni red i(li) uzance
2. Gost svojim ponašanjem ometa i(li) ugrožava boravak drugih gostiju u hotelu
3. Gost ne plati račun za konzumirane usluge nakon 7 dana boravka
4. Gost oboli od infektivne bolesti opasne za druge goste hotela

U slučaju raskida ugovora kojeg je hotelijer priopćio gostu, hotelijer ima pravo i na naknadu
štete. Naknada štete može se izraziti u vidu izgubljene zarade zbog ranijeg napuštanja objekta,
kako gosta kojem je priopćio raskid, tako i zbog ranijeg napuštanja objekta od strane drugih
gostiju koji su napustili objekt uslijed ponašanja gosta kojem je hotelijer priopćio raskid
ugovora.
Gost može, uz pravo na naknadu štete, priopćiti hotelijeru raskid ugovora ako:
1. Ugostitelj ne ispunjava obveze preuzete Ugovorom
2. Ugostitelj grubo krši odredbe kućnog reda i(li) uzance kojima je Ugovor reguliran
Npr. ukoliko ne održava sobu u stanju koje dopušta njezinu nesmetanu uporabu.Ili, ukoliko ne
poduzme sve potrebne mjere za osiguranje mira i tišine u hotelu, kako je to predviđeno kućnim
redom.

32
8. ODGOVORNOST HOTELIJERA ZA STVARI GOSTA

(UGOVOR O UGOSTITELJSKOJ OSTAVI)

UVODNE NAPOMENE

Ugovor o hotelskim uslugama je po svojoj pravnoj prirodi neimenovani mješoviti ugovor s bitnim
elementima drugih imenovanih ugovora. Što se tiče sklapanja ugovora o hotelskim uslugama,
vidjeli smo da postoji stanovita autonomija u reguliranju ugovornih obveza putem običaja. No,
stvari gosta zavređuju posebnu pozornost, pa je tako upravo odgovornost hotelijera za stvari
gosta u velikom broju zemalja regulirana zakonskim putem, putem zasebnog ugovora, sve na
tragu Pariške konvencije o odgovornosti hotelijera za stvari gosta. U našem pravu odgovornost
hotelijera za stvari gosta regulirana je posebnim imenovanim ugovorom.- ugovorom o
ugostiteljskoj ostavi. Zakonodavac je htio na poseban način zaštititi gosta i svojim normama
prisilnog karaktera pokušao je postiči veću pravnu sigurnost ugovornih strana.

1.Subjekti odgovornosti

Kao subjekti odgovornosti pojavljuju se hotelijeri. Hotelijeri su profesionalci i zakonodavac im je

dao i posebnu obvezu, obvezu čuvanja svih pokretnih stvari koje je gost donio u hotel.
U nekim zemljama (Njemačka npr.) kao subjekti odgovornosti pojavljuju se ugostitelji
profesionalci koji se pružanjem usluga prehrane i točenja pića bave profesionalno u sklopu svoje
gospodarske djelatnosti. Tako bi ,na primjer, za stvari gosta odgovarao i vlasnik pansiona u kojem
odsjeda gost.
U Republici Hrvatskoj kao subjekt odgovornosti pojavljuje se ugostitelj, bez posebnog navođenja
da bi se tu radilo o ugostitelju profesionalcu. Drugim riječima, kao subjekti odgovornosti za stvari
gosta mogu se tako pojaviti i privatni iznajmljivači koji se,sukladno Zakonu o obveznim
odnosima, tretiraju kao ugostitelji, a time i preuzimaju odgovornost za stvari gosta jednako kao i
hotelijeri.
Odredbe o odgovornosti za stvari gosta primjenjuju se i na bolnice i kola za spavanje u
vlakovima

2.Stvari gosta

Prema članku 737. Zakona o obveznim odnosima stvarima gosta smatraju se:
- stvari koje se nalaze u ugostiteljskom objektu (hotelu) za sve vrijeme dok gost ima smještaj
33
 u njemu
- stvari koje se nalaze izvan ugostiteljskog objekta na mjestu koje je ugostitelj odredio ili uzeo
pod svoj nadzor za sve vrijeme smještaja
- stvari nad kojima ugostitelj preuzima nadzor u ugostiteljskom objektu ili izvan njega u
razumnom vremenu prije ili poslije vremena smještaja.
Stvari gosta jesu pokretnine gosta, pri čemu, sa aspekta odgovornosti ugostitelja (hotelijera),
nije bitno da li su stvari vlasništvo gosta, odnosno da li stvari gost ima samo kao posjednik ili
detentor.

3.Pravno reguliranje odgovornosti hotelijera za stvari gosta.

Odgovornost hotelijera za stvari gosta regulirana je sljedećim pravnim izvorima:

1.EUROPSKOM KONVENCIJOM O ODGOVORNOSTI ZA STVARI GOSTA (kada je ratificirana ima

prednost nad nacionalnim zakonima, donešena je 1962. godine u Parizu pa se stoga nerijetko
naziva Pariška konvencija). Republika Hrvatska, kao sljednica bivše Jugosalvije, preuzela je
ovu Konvenciju koja odgovornost za stvari gosta vezuje samo za hotelijera. Pariška
konvencija stvari gosta dijeli na donijete i predate za što je vezan i kriterij
odgovornosti hotelijera. Naime, za predate stvari Konvencija predviđa odgovornost na
temelju krivnje, a za donijete stvari na temelju uzročnosti.

2. ZAKONOM O OBVEZNIM ODNOSIMA. Zakon o obveznim odnosima donesen je 2005. godine

u potpunosti prihvaća kriterije odgovornosti koje je donijela Pariška konvencija. No, za razliku
od Pariške konvencije, Zakon o obveznim odnosima, kao odgovornu osobu ili kao subjekt
odgovornosti navodi ugostitelje, a ne isključivo i samo hotelijere. Drugim riječima, prema
Zakonu o obveznim odnosima, kao subjekti odgovornosti pojavljuju se hotelijeri i drugi
ugostitelji, tako da se zakonskim putem širi polje primjene odgovornosti ugostitelja.
3. POSEBNIM UZANCAMA U UGOSTITELJSTVU . Posebne uzance u ugostiteljstvu samo
konstatirtaju da je hotelijer odgovoran za stvari gosta prema Zakonu i Uzancama. No, Uzance sadrže
i specifićna rješenja kada je u pitanju odgovornost hotelijera za automobil gosta, pod
pretpostavkom da se ugovori njihova primjena.

4. Kriterij odgovornosti za stvari gosta

Kriterij ili pravni režim odgovornosti hotelijera za stvari gosta ovist će prvenstveno o tome da li
34
se radi o donijetim ili predatim stvarima.

Donijete stvari gosta su sve pokretne stvari koje su unesene u hotel, a koje nisu pregledane
od strane hotelijera.
Za donijete stvari hotelijer odgovara objektivno bez obzira na svoju krivnju, odgovara na
temelju uzročnosti. Potrebno je dokazati samo postojanje štete i uzrok štete, a krivnja
štetnika je irelevantna za odgovornost za štetu. Kod objektivne odgovornosti odgovara se i za
slučaj.
Putem objektivne odgovornosti nastojalo se zaštiti gosta i hotelijera. Hotelijer je profesionalac
i u okviru svoje profesionalne djelatnosti treba voditi računa o sigurnosti gosta, ali i sigurnosti
stvari koje je gost donio u hotel. S druge strane, ova objektivna odgovornost hotelijera štiiti
samog hotelijera od nerealnih zahtjeva gosta za naknadom štete. Stoga je ona ograničena do
točno određenog iznosa.
U Republici Hrvatskoj, temeljem Zakona o obveznim odnosima i to čl. 737., objektivna
odgovornost ograničena je na 10.000,00 kn za svaku stvar koja je otuđena, oštećena ili
uništena. I u drugim državama imamo objektivnu ograničenu odgovornost. Tako je u Austriji
odgovornost ograničena na 1.100 eura za svaku stvar. U Njemačkoj je ta odgovornost od 600-
3.500 eura , u Švicarskoj 1.000 švicarskih franaka.
Posebno pitanje u domaćoj i stranoj teoriji i sudskoj praksi predstavlja otuđenje novca, zlata i
drugih vrijednih stvari.
Da li se tu radi o stvarima? Na ovo pitanje moramo potvrdno odgovoriti, jer i novac i zlato jesu
pokretnine, a time i stvari u smislu odgovornosti hotelijera za stvari gosta. No, kada govorimo
o zlatu, novcu i drugim vrijednim predmetima, ipak u pojedinim zemljama postoje razlike.
U Republici Hrvatskoj, zlato, novac i drugi vrijedni predmeti tretiraju se kao i sve druge
pokretne stvari za koje se odgovara objektivno ograničeno do iznosa od 10.000,00 kn.
U SR Njemačkoj za zlato, novac i vrijedne predmete odgovara se do iznosa od 800 eura. U
Austriji je ta odgovornost ograničena na 550 eura. S druge, pak, strane u Švicarskoj se za ove
predmete ne odgovara osim ako se ne dokaže krivnja hotelijera.
Za stvari se odgovara kada su stvari u objektu u kojem gost raspolaže smještajem, ili ako je
do oštećenja, nestanka, ili uništenja pokretnih stvari gosta došlo neposredno prije ili
neposredno poslije korištenja usluge smještaja ili ako su stavri preuzete u razumnom
vremenu prije korištenja smještaja izvan hotela (npr. zračna luka, pristanište, kolodvor i sl.).
Ovdje je potrebno posebno napomenuti da pravna osnova za angažiranje odgovornosti za
35
stvari gosta leži u sklopljenom ugovoru o hotelskim uslugama . Ukoliko ugovor nije
sklopljen tada odgovara hotelijer, ali po drugim pravilima iz obveznih odnosa naknade štete.

5. Isključenje odgovornosti hotelijera za naknadu štete

Objektivna ograničena odgovornost hotelijera za naknadu štete gost, koja je, vidjeli smo,
ograničena na 10.000,00 kn, može se isključiti ako hotelijer dokaže da je uzrok za nastanak
štete:

1. VIŠA SILA
2. UZROK U SAMOJ STVARI
3. PONAŠANJE GOSTA ILI OSOBA U NJEGOVOJ PRATNJI

Viša sila predstavljala bi izvanredan vanjski događaj koji se nije mogao predvidjeti, spriječiti niti
otkloniti i koji da je postojao u vrijeme sklapanja ugovora do ugovora ne bi ni došlo. Tipičan
primjer predstavlala bi poplava, zemljotres, požar koji je nastao van hotela i koji se širi u hotel.,
rat, oružani nemir. Kada govorimo o poplavi u hotelu i požaru u hotelu tada takvi događaji
nemaju obilježja više sile jer su nastalu u objektu , pa imaju obilježja slučaja, a za slučaj se
odgovara objektivno.
Uzrok u samoj stvari predstavljao bi također razlog isključenja odgovornosti hotelijera. Ovdje
se radi o takvim stanjima kada se stvar uništi sama po sebi, zbog dugotrajnog stajanja na
određenoj temperaturi, ili sastojaka od kojih je izgrađena, a koji dovode do njenog uništenja.
Ponašanje gosta ili osoba u njegovoj pratnji. Ovdje se polazi od stajališta da najveću brigu o
stvarima ipak treba preuzeti sam gost. On stvari posjeduje i vrši neposredni nadzor nad
stvarima. Pokušava se vidjeti koliki je doprinos oštećenika u nastanku štete. No, nemamo
jedinstevni stav o tome koje je to ponašanje koje bi nužno dovelo do isključenja odgovornosti
hotelijera. U nedostatku jedinstvenog stajališta o kakvoći ponašanja čini nam se najprikladnijim
shvaćanje talijanske pravne teorije i sudske prakse, koja stoji na stajalištu da samo gruba
nepažnja gosta može biti razlog za isključenje odgovornosti hotelijera.
Nakon što donešene stvari gosta budu uništene/otuđene/oštećene, gost je dužan odmah po
saznanju prijaviti štetu hotelijeru, jer, u protivnom, gubi pravo na naknadu štete sa osnova

36
objektivne ograničene odgovornosti. Naime, ukoliko gost ne prijavi štetu odmah po saznanju,
imat će pravo na naknadu štete ako dokaže krivnju hotelijera. U ovome slučaju teret dokaza
je na gostu i ukoliko gost dokaže da je hotelijer uistinu odgovoran za nastalu štetu, hotelijer
tada više ne odgovara objektivno ograničeno, već NEOGRANIČENO do punog iznosa vrijednosti
stvari.
Ak gost nije odmah saznao za nastalu štetu, može tražiti naknadu iste u roku do 3 godine od
dana nastale štete (objektivni rok za zastaru potraživanja).
6. Isključenje odgovornosti hotelijera za predate stvari.
Predate stvari su sve pokretnine koje je gost donio sobom u hotel i koje je predao na čuvanje
hotelijeru. Te stvari hotelijer može pregledati i nad tim stvarima hotelijer preuzima nadzor u
trenutku njihova prijema na čuvanje.
Za predane stvari hotelijer je odgovoran na temelju PRETPOSTAVLJENE KRIVNJE DO PUNOG
IZNOSA VRIJEDNOSTI STVARI. Drugim riječima hotelijer odgovara za stavri gosta osim ako
dokaže da nije kriv , odnosno ako dokaže odsustvo vlastite krivnje.
Hotelijer se i kod predatih stvari može osloboditi svoje odgovornosti ako dokaže postojanje:
-Više sile
-uzrok u samoj stvari.
Hotelijer je dužan primiti stvari na čuvanje. No, ukoliko odbije primiti stvari na čuvanje,
preuzima odgovornost za štetu koja bi nastala gostu oštećenjem, uništenjem ili otuđenejm
stvari gosta. Iznos naknade štete ovisit će o tome da li se radi o opravdanom odbitku prijema
stvari na čuvanje ili se radi o neopravdanom odbitku prijema stvari na čuvanje.
1. OPRAVDANI ODBITAK- ukoliko hotelijer ne raspolaže sa prikladnim prostorom za čuvanje ili
je vrijednost stvari u usporedbi sa značenjem objekta prevelika, tada se radi o opravdanom
odbitku prijema stvari na čuvanje. No, to ne znači da ti me prestaje odgovornost
hotelijera za stvari gosta. U tom slučaju hotelijer za stvari gosta odgovara
objekti vno ograničeno kao za svaku drugu donijetu stvar.
2. NEOPRAVDANI ODBITAK - ukoliko hotelijer raspolaže prostorom prikladnim za čuvanje, ali
iz bilo kojih razloga odbije primiti stvari gosta na čuvanje- hotelijer tada odgovara
NEOGRANIČENO do punog iznosa vrijednosti stvari

7. Objave o ograničenju ili isključenju odgovornosti hotelijera.

37
Hotelijeri nastoje isključiti svoju odgovornost za stvari gosta. Tako u svom kućnom redu navode
kako neće odgovarati za vrijedne stavri ostavljene u sobi, niti na balkonu, pa pozivaju goste da
sve vrijedne stvari deponiraju u hotelu, a da u suprotnom hotel ne odgovara za stvari gosta.
Ovakve objave su putem kogentne ili prisilne odredbe Zakona o obveznim odnosima pravno
ništavne i ne proizvode nikakav pravni učinak, neovisno o tome da li je gost prihvaćanjem
kućnog reda sklopio ugovor ili ne.

8. ODGOVORNOST HOTELIJERA ZA AUTOMOBIL GOSTA

Automobil gosta bez sumnje predstavlja vrijednu imovinu gosta. Dugo vremena se pokušavalo
odgovoriti na pitanje da li automobil gosta podvesti pod stvari gosta u hotelu i time angažirati
odgovornost hotelijera za stvari gosta ili to ne treba učiniti. Zagovornici odgovornosti za stvari
gosta smatarli su da je automobil pokretna stvar kao i svaka druga pokretna stvar i da bi
hotelijer trebao odgovarati po pravilima ugovora o ugostiteljskoj ostavi. Tome nasuprot, jedan
broj pravnih teoretičara smataro kako se radi o izuzetno vrijednoj pokretnoj stvari gosta te da
time ne bi trebalo opteretiti hotelijera, a da je automobil već osiguran od slučaja krađe,
oštećenja ili uništenja.
Danas postoje različita rješenja vezano uz odgovornost hotelijera za automobil gosta.
Pravne izvore nalazimo u:

1.PARIŠKOJ KONVENCIJI- hotelijer ne snosi odgovornost za automobil gosta niti za žive

životinje ostavljene u njemu. No, Pariška konvencija ostavlja mogućnost državama članicama
koje ratificiraju Konvenciju da u svojim zakonodavstvima to riješe i na drugačiji način.
Rješavanje na drugačiji način je dopušteno ukoliko se gostu pruža bolja pravna zaštita od
rješenja predviđenog Konvencijom. Tako, u pravu Irske i Francuske nalazimo rješenje da
automobil ima status donijete stvari ako se nalazi na parkiralištu hotela ili na drugom području
koje je pod nadzorom hotela.

2.ZAKONU O OBVEZNIM ODNOSIMA - odredbe o odgovornosti za donešene stvari gosta neće

se primjenjivati na vozila, stvari u njima i žive životinje, osim ako nije drugačije ugovoreno.
Dakle, Zakon o obveznim odnosima načelno isključuje odgovornost hotelijera za stvari gosta, ali
ostavlja mogućnost ugovornim stranama da to reguliraju i na drugi način. To se može napraviti,
ili posebnom pogodbom ili ugovaranjem primjene Posebnih uzanci u ugostiteljstvu. Obično

38
svaki kućni red sadrži odredbu da se na ugovorni odnos između hotelijera i gosta primjenjuje
kućni red, a ako što nije regulirano kućnim redom da se primjenjuju Posebne uzance u
ugostiteljstvu. Dakle, tako sročena odredba kućnog reda ostavlja prostor za primjenu Posebnih
uzanci u ugostitelsjtvu koje konkretiziraju odgovornost hotelijera za automobil gosta.

3. POSEBNIM UZANCAMA U GOSTITELJSTVU- hotelijer odgovara za automobil gosta ukoliko je

isti ostavljen u garaži ili na čuvanom parkingu
Posebne uzance na ovaj način konkretiziraju ne samo odgovornost hotelijera nego određuju i
pravni status automobila. Automobil koji se nalazi na čuvanom parkiralištu pod direktnim je
nadzorom hotelijera. Hotelijer tako, prema Posebnim uzancama u ugostiteljstvu, u svakom
trenutku vodi brigu o automobilu i može i mora intervenirati u slučaju pokušaja otuđenja ili
oštećenja automobila. Ista situacija je i kada je automobil smješten u garaži. Hotelijer putem
službe sigurnosti, uz poduzimanje sigurnosnih mjera, ima stalan nadzor nad automobilom
gosta.
Dakle, prema našim Posebnim uzancama u ugostiteljstvu, automobil je pod stalnim nadzorom
hotelijera i time ima status predate stvari, ne donesene, i njegova odgovornost je
kvantitativno neograničena, do punog iznosa vrijednosti stvari. To ,drugim riječima, znači da
za automobil kao i za svaku drugu predatu stvar hotelijer odgovara na temelju krivnje i to
pretpostavljene.

5.2. UGOVOR O USLUGAMA PREHRANE I TOČENJA PIĆA

Ugovor o uslugama prehrane i toćenja pića sklapa se između ugostitelja koji se obvezuje pružiti
usluge prehrane i toćenja pića, u za to predviđenom objektu, i gosta, koji se obvezuje platiti
novčanu naknadu za konzumirane usluge. Opće je poznato da hotelijer pruža uslugu smještaja,
ali i prehrane u svom objektu. No, hotelijer, u svom restoranu ili drugom ugostiteljskom
objektu, uslugu prehrane i točenja pića može pružati i drugim osobama koje nemaju status
gosta u hotelu, pa tako i nastaje poseban ugovor kojeg nazivamo ugovor o uslugama prehrane i
točenja pića. Uspostavljajući odnos restoratera i gosta ugovorne strane preuzimaju međusobna
prava i obveze, što nije regulirano Zakonom o obveznim odnosima, već Posebnim uzancama u
ugostiteljstvu.
39
Drugim riječima, ugovor o uslugama ishrane i tičenja pića, je neimenovani ugovor, pa je
potrebno utvrditi njegovu pravnu narav, sve u cilju rješavanja eventualnih sporova , ali i
utvrđivanja prava i obveza ugovornih strana.

5.2.1. Pravna narav ugovora o uslugama prehrane i točenja pića

-ugovor o uslugama ishrane i točenja pića i ugovor o prodaji
Ugovor o uslugama prehrane i točenja pića u svom sadržaju ima bitne elemente ugovora o
prodaji. Naime, ugostitelj, restorater, predaje gostu hranu i piće u cilju konzumiranja, a time i
pravo raspolaganja s naručenim jelom i pićem, a gost kao kupac obvezuje se na plačanje cijene.
Restorater je dužan gosta korisnika usluga ishrane i točenja pića poslužiti hranom i pićem kako
je navedeno u jelovniku odnosno u karti pića. Ako posluženo jelo i piće sadržajem, kakvoćom i
količinom ne odgovara narudžbi gosta, gost ima pravo odbiti takvu uslugu bez obveze
plačanja, a može zahtjevati jelo i piće u skladu s narudžbom. Prema Zakonu o obveznim
odnosima, prodavatelj odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u času
prijelaza na kupca, bez obzira da li mu je to bilo poznato. Kod utvrđivanja kakvoće posluženog
jela i pića trebaju se primjenjivati pravila kulinarske struke, a ne subjektivni osjećaj gosta.
Mogućnost odbijanja primitka poslužene hrane i pića odnosno traženja hrane i pića u skladu s
narudžbom odgovara pravu kupca u slučaju materijalnog nedostatka kod ugovora o prodaji.
- ugovor o uslugama ishrane i točenja pića i ugovor o djelu
Sklapanjem ugovora o uslugama ishrane i točenja pića restorater se obvezuje gostu pripremiti
stol,servirati pribor za konzumiranje hrane, servirati hranu, davati informacije, izvesti
odgovarajući zabavni program, pružiti usluge telefoniranja i sl. Dakle, u svim ovim
aktivnostima na strani restoratera, prisutan je odgovarajući fizički ili umni rad ,što nas upućuje
na postojanje bitnih elemenata ugovora o djelu. Prema Zakonu o obveznim odnosima,
ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak
neke stvari, izvršenje kakvog fizičkog ili umnog rada, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to
nkanadu. Sigurno je da u pripremi i serviranju hrane imamo oderđeni fizički ili umni rad, pa
tako i ugovor o uslugama ishrane i točenja pića u sebi sadrži i bitne elemente ugovora o djelu.
-ugovor o uslugama ishrane i točenja pića i ugovor o ugostiteljskoj ostavi
Restorater je ugostitelj i kao ugostitelj odgovara temeljem Zakona o obveznim odnosima za
stvari koje je gost donio u restoran. Postoje različita rješenja u pojedinim zemljama o
pravnom statusu stvari donesenih u restoran. Ta rješenja idu, od utvrđivanja stvari kao
donijetih stvari, do utvrđivanja stvari kao predatih stvari. U našem pravu, pravu Slovenije i
40
Italije,restorateri se smatraju ugostiteljima, pa slijedom toga odgovaraju kao i svi ugostitelji za
donijete stvari, dakle, objektivno i ograničeno. Istina u pravu Slovenije ipak se za donijete
stvari u restoranu odgovara do nižeg iznosa u odnosu na hotelijere.
No, restorateri koji imaju garderobu upućuju goste da stvari predaju na čuvanje u garderobu,
čime te stvari postaju predate stvari. Tako predate stvari, prema Zakonu o obveznim
odnosima, postaju predate stvari i u čuvanju stvari vidimo elemente ugovora o ugostiteljskoj
ostavi.
Iz svega gore navedenog možemo kazati kako je ugovor o uslugama ishrane i točenja pića po
svojoj pravnoj prirodi neimenovani ugovor koji u sebi ima elemente ugovora o kupoprodaji,
ugovora o djelu i ugovora o ugostiteljskoj ostavi. Dakle, to je jedan mješoviti ugovor.

5.2.2. Karakteristike ugovora o uslugama ishrane i točenja pića

Ugovor o uslugama isharne i točenja pića je dvostrano obvezan ugovor. Dakle, istovremeno
imamo prava i obveze ugovornih strana, dakle činidbu i protučinidbu. Pravo gosta je da traži
ispunjenje ugovorne obveze, a istovremeno postoji i obveza gosta da plati naknadu za
izvršene usluge restoratera. Isto tako, pravo restoratera je da traži naknadu za izvršenu
uslugu od gosta, ali i obveza da pruži gostu naručenu uslugu.
Nadalje, ugovor o uslugama ishrane i tiočenja pića je neformalan ugovor. Drugim riječima, za
postojanje valjanog ugovora nije potrebna posebna forma sklapanja ugovora. Dakle, ugovor je
pravno valjan i kada je sklopljen usmenim putem.
Ugovor je konsenzualan, dakle pravno je valjan kada se stranke dogovore o svim sastojcima
ugovora, kako bitnim, prirodnim , tako i nuzgrednim.

5.2.3. Sklapanje ugovora o uslugama ishrane i točenja pića

Ugovor o uslugama ishrane i točenja pića sklapa se kao i svaki drugi ugovor, dakle, među
prisutnim i odsutnim osobama. Među odsutnim osobama vrijedi teorija primitka. Prema
teoriji primitka, ugovor je sklopljen kada je ponuditelj primio prihvat ponude od strane
ponuđenog. S druge, pak, strane, sklapanje ugovora među prisutnim osobama uvijek je
vezano za situaciju kada su stranke u direktnoj komunikacijskoj vezi, odnosno kada mogu
odmah reagirati na ponudu jedne strane. Kada se govori o sklapanju ugovora među odsutnim
osobama može se govoriti o gostu kao ugovornoj strani, ali čest je slučaj je kada se kao
ugovorna strana pojavljuje turistička agencija koja organizira paket aranžman ili jednodnevne

41
izlete. Tada agencija nastupa u svoje ime, ali za račun gosta-beneficijara koji temeljem
sklopljenog ugovora između agencije i restoratera ima pravo tražiti ispunjenje ugovornih
usluga od strane restoratera.
Restorater mora sklopiti ugovor sa svim osobama u granicama raspoloživih kapaciteta,
neovisno o nacionalnoj, vjerskoj i rasnoj pripadnosti i neovisno o broju osoba koje traže
konzumiranje usluga u restoranu. Ipak, restorater ima pravo odbiti izvršenje ugostiteljskih
usluga u dva slučaja.
1. Kada je osoba insolventna ili kada ne želi platiti ugovorene usluge,
2. Kada osoba nije u podobnom stanju da bude gost u ugostitelsjkom objektu.
Navedeni slučajevi odstupaju od apsolutnog prava gosta na korištenje ugostitelsjkih usluga, a
to ograničenje je u korist samog restoratera, koji, usput rečeno, pružanjem restoraterrskih
usluga ne smije trpjeti štetu.
Dok je uskraćivanje restoraterskih usluga osobama koje nisu solventne samo po sebi
razumljivo, uskraćivanje pružanja restoraterskih usluga osobama koje nisu u podobnom stanju
traži dodatna pojašnjenja. Iako u komparativnom pravu nema jedinstvenog stajališta o
definiranju pojma "podobno stanje" smatra se da bi se ipak pod tim pojmom moglo smatrati
osobe koje su u vidno alkoholiziranom stanju, pod utjecajem raznih opijata, osobe sklone
nasilničkom ponašanju i slično. U poslovnoj praksi pojavljuju se i slučajevi neprimjernog
odjevanja koje nije u skladu s renomeom samog restorana. To bi se moglo tretirati kao
nepodobno stanje samo onda ako je kućnim redom restoratera propisan način odjevanja i
ako je to gostima bilo poznato ili nije moglo ostati nepoznato. Drugim riječima, svaka
ugovorna stranka u ugovor može unijeti što god želi samo pod uvjetom da sadržaj ugovora
nije u suprotnosti s prisilnim pravnim normama niti s pravilima morala određene društvene
zajednice.
Jelovnik i vinska karta-pravni značaj
Jelovnik i vinska karta presudni su za sklapanje ugovora o uslugama prehrane i toćenja pića. U
pravilu jelovnik i vinska karta nalaze se na stolu u restoranu s jasnom naznakom vrste jela i
cijene, kao i vrste pića koje se konzumira. No, i u jednom i u drugom slučaju, u vinskoj karti i u
jelovniku, nemamo jasno izraženu količnu hrane ili pića. Stoga se opravdano postavlja pitanje,
kakva je pravna priroda jelovnika i vinske karte.
Da li jelovnik i vinska akrta predstavljaju ponudu restoratera prema gostu ili samo poziv
restoratera prema gostu. S obzirom da nemamo jasno izražene količine jela i pića, jelovnik i
vinska karta predstavljaju poziv restoratera prema gostu, da gost napravi ponudu prema
42
restorateru. Svoju odluku o vrsti i količini jela ili pića gost će manifestirati putem narudžbe
prema restorateru, u kojem slučaju narudžba gosta prema restorateru predstavlja ponudu
gosta, a primitak naruđbe bi predstavljao prihvat ponude, čime dolazimo do sklapanja
ugovora o uslugama ishrane i točenja pića. Takvo stajalište zastupljeno je i u Posebnim
uzancama u ugostiteljstvu, koje reguliraju ugovor o uslugama ishrane i točenja pića.
U poslovnoj praksi čest je slučaj da restorateri na ulazu u restoran ili u samom restoranu
unaprijed nude gostima već gotovo jelo s jasno naznačenom vrstom jela i pića te utvrđenom
količnimom i cijenom. Tako složena kombinacija jela i pića u poslovnoj praksi naziva se dnevni
meni.
S pravnog stajališta postavlja se pitanje kakv je pravni značaj dnevnog menija, sve u cilju
utvrđivanja trenutka sklapanja ugovora o uslugama ishrane i toćenja pića. S obzirom da
dnevni meni predstavlja unaprijed sastavljenu kombinaciju jela i pića s jasno naznačenom
količinom i cijenom, to bi takva kombinacija imala sve bitne sastojke ponude. Možemo kazati
da bi u tom slučaj dnevi meni imao značaj ponude restoratera prema gostu.
Narudžba gosta s jasno izraženom voljom za konzumiranjem određenog menija predstavljala
bi prihvat ponude gosta u odnosu na restoratera, a primitkom narudžbe gosta od strane
restoratera došlo bi do sklapanja ugovora o uslugama ishrane i toćenja pića.

5.2.4. OBVEZE UGOVORNIH STRANA

5.2.4.1. Obveze restoratera

a.) pružanje usluga prehrane i točenja pića

Restorater je dužan gostima pružiti sve usluge u skladu s primljenom narudžbom gosta . Pri
pružanju usluga restorater je dužan pripremiti hranu i piće u skladu s normativom koji je
naveden u jelovniku i vinskoj hrani. Restorater je dužan hranu i piće pripremiti u skladu s
pravilima kulinarske struke. Sve primjedbe gosta na temelju subjektivnog dojma pravno neće
biti važeće ukoliko restorater postupa po pravilima kulinarske struke. Ukoliko gost naruči jelo,
bez posebnih dodatnih zahtjeva, restorater će ispuniti svoju obvezu ukoliko jelo pripremi
prema važećim noramtivima i prema pravilima kulinarske struke. U tom slučaju može se
kazati da jelo i piće imaju uobičajena svojstva.
Moguće je da gost traži neke posebne uvjete prilikom pripreme hrane. Ti uvjeti mogu biti
vezani uz duljinu vremena pripremanja hrane, kao i za izostanak određenih sastojaka koji
uobičajeno prate pripremu određenog jela (npr. izostanak određenih začina koje štete

43
zdravlju gosta, a koji se uobičejeno dodaju jelu prema pravilima kulinarske struke i koji ne
štete ostalim gostima). Tada se govori o ugovorenim svojstvima pripremljenog jela,
odnosno u tom slučaju ugovoreni sastojci jela imaju prednost pred uobičajenim sastojcima.
Drugim riječima, gost može tražiti da se u pripremi hrane i odstupi od pravila struke, a što je
restorater prilikom prijeme narudžbe dužan izvršiti, osim ako bi to odstupanje narušilo fizički
integritet gosta.
Restorater je dužan pružiti jelo i piće u skladu sa normativima i pravilima kulinarske struke,
odnosno u skladu s posebnim željama gosta. Ukoliko restorater ne postupi na takav način, tada
govorimo o neurednom izvršenju ugovorne obveze, odnosno o postojanju materijalnog
nedostatka. U tom slučaju gost iam pravo od restoratera tražiti:
1. Uklanjanje nedostatka u razumnom roku
2. Smanjenje cijene
3. Raskid ugovora i naknadu štete.
Kod raskida ugovora, u skladu s općim ugovornim pravom, gost je dužan restorateru ostaviti
primjereni rok za uklanjanje nedostatka,a ako restorater to ne napravi tada može tražiti raskid
ugovora i naknadu štete.

b.) pružanje akcesornih usluga

Osim osnovnih ugovorenih usluga, restorater je dužan gostu pružiti i eventualne akcesorne
usluge, čiji broj i kvaliteta ovise o vrsti i rangu ugostiteljskog objekta. U tom slučaju može se
govoriti o korištenju usluga telefona, posebnog zabavnog programa, sportskih sadržaja i dr.
Broj akcesornih usluga nije ograničen, a veći broj tih usluga pridonosi kvaliteti boravka gosta u
hotelu.

c.) vođenje brige o sobi gosta

Osnovno je pravilo da konzumiranje hrane i pića u ugostiteljskom objektu ne smije biti izvor
opasnosti za fizički integritet gosta. Restorater je dužan voditi brigu o sigurnosti gosta i pri tom
poduzeti sve mjere i radnje kako bi spriječio štetne posljedice na strani gosta. Posebno je
restorater dužan voditi brigu o stanju prostorija koje vrlo često mogu biti uzrok nastanka štete.
Šteta može nastati uslijed kretanja gosta po objektu, ali i uslijed konzumiranja hrane i pića gdje
gost ima pasivnu ulogu u nastanku štete, odnosno gdje gost samo konzumira hranu i piće koje
mu je posluženo. Ovisno o ulozi gosta u nastanku štete u restoranu, u sudskoj praksi i pravnoj

44
teoriji , načelno su se iskristalizirale dvije vrste odgovornosti restoratera.
Ukoliko je do povrede gosta došlo u prostoru restoartera ili na ulazu odnosnoo na izlazu iz
restorana, odgovoran je restorater i to putem subjektivne odgovornosti , odnosno
odgovornosti na temelju krivnje i to pretpostavljene krivnje. Tu mogu biti različite situacije od
kojih možemo navesti: kretanje po objektu, pad niz stepenice, povreda od strane drugih
gostiju u restoranu, povreda od strane treće osobe koja se nalazi van hotela i sl. U svim tim
slučajevima restorater je kriv, ali se može osloboditi svoje odgovornosti dokazujući da nije kriv i
to ako dokaže:
-višu silu
-krivnju samog gosta
-krivnju treće osobe.
U zaštiti integriteta gosta restorater je dužan poduzeti sve mjere kako bi se spriječila povreda
tjelesnog integriteta gosta, uključujući i izlaganje neposrednoj opasnosti,
Ukoliko je do povrede gosta došlo uslijed konzumiranja hrane, tada se odgovornost restoratera
temelji na principu uzročnosti odnosno odgovornost restoratera je objektivna. U tom slučaju
gost treba dokazati samo nastalu štetu i uzrok štete da bi se aktivirala objektivna odgovornost
restoratera. To se prvenstveno odnosi na povrede gosta uslijed postojanja nekakvih sastojaka u
hrani, koji se redovno i u pravilu nikad ne bi mogli očekivati u posluženoj hrani odnosno, ako je
prilikom nestrućne pripreme hrane ili štetnih sastojaka u hrani došlo do trovanja gosta. Prilikom
konzumiranja hrane potrebno je napomenuti da gost ničim nije doprinio nastanku štete, on nije
bio aktivan u nabavci namirnica, u pripremi hrane niti u serviranju. Njegova uloga do kraja je bila
pasivna.
U Republici Hrvatskoj , a i u drugim zemljama, smatra se kako pripremanje hrane i(li) pića spada
u opasne radnje, a prema Zakonu o obveznim odnosima, za opasne radnje odgovara se
objektivno. Kod objektivne odgovornosti ne utvrđuje se krivnja štetnika, pa tako ni postojanje
slučaja ne može isključiti štetnika-restoratera od njegove objektivne odgovornosti.
Od ovoga bi trebalo isključiti odgovornost restoratera ukoliko se radi o neopreznom uživanju
hrane od strane gosta.

d.) vođenje brige o stvarima gosta .

Briga o stvarima gosta , a time i odgovornost restoratera za stvari gosta, svoje uporište nalazi u
Zakonu o obveznim odnosima, točnije u ugovoru o ugostiteljskoj ostavi. Temeljem ugovora o
ugostiteljskoj ostavi, subjekti odgovornosti za stvari gosta jesu ugostitelji, dakle svi subjekti koji
45
pružaju ugostiteljske usluge smještaja i pružanja usluga prehrane i točenja pića. Na taj način,
kao subjekt odgovornosti, pojavljuje se i restorater koji vodi brigu o stvarima gosta koji kod
njega konzumira usluge prehrane i točenja pića.
U komparativnom pravu ne nalazimo ovakva rješenja. Izuzev Slovenije i Italije u drugim
zemljama nemamo ovakva rješenja. Naime, u drugim državama odgovornost za donijete i
predate stvari proteže se samo na ugostitelje profesionalce koji pružaju uslugu smještaja.
Za donijete stvari gosta u restoran odgovara restorater na temelju objektivne odgovornosti,
dakle ograničeno i bez obzira na krivnju restoratera do iznosa od 10.000.00 kn. Ovo se odnosi
na sve pokretne stvari koje je gost unio u restoran. Od ove stroge objektivne i ograničene
odgovornosti restorater se može osloboditi u tri slučaja:
1. ukoliko dokaže postojanje više sile,
2. ukoliko dokaže postojanje uzroka u samoj stvari zbog čega je stvar propala
3. ukoliko dokaže da je do oštećenja, otuđenja ili uništenja stvari došlo uslijed ponašanja
gosta ili osoba u njegovoj pratnji.
Restorani imaju i garderobu u svome prostoru. Mada kod nas ne postoji kategorizacija
restorana unutar skupine restorani, bilo bi dobro da u svakom restoranu ima garderoba za
predaju stvari. Štoviše, veliki broj gostiju to i traži upravo zbog sigurnosti za svoje stvari. Ukoliko
u restoranu postoji garderoba i ukoliko se odjevni predmeti i druge pokretne stvari daju u
garderobu, tada se radi o klasićnoj predaji stvari na čuvanje. U tom slučaju, za oštećenje,
uništenje ili oduđenje pokretnih stvari gosta restorater odgovara neograničeno na temelju
pretpostavljene krivnje do punog iznosa vrijednosti stvari. Dakako, restorater ne odgovara za
novac, zlato i druge vrijedne stvari koje su ostavljene u odjevnim predmetima predatih u
garderobu.
Od ove odgovornosti restorater se može osloboditi samo ako dokaže postojanje više sile i
postojanje uzroka u samoj stvari zbog čega je stvar propala.

5.2.4.2. Obveze gosta.

Gost je obvezan koristiti se prostorijama, namještajem i priborom ugostitelja s pažnjom dobrog
domaćina, jer za svaku nanesenu štetu inventaru, namještaju, opremi i sl. odgovara gost.
Isto tako, svojim ponašanjem gost ne smije remetiti tišinu ili na bilo koji način ometati druge
goste u normalnom i uobičajenom korištenju ugostitelsjkih usluga.
Ukoliko se gost nakon konzumacije u objektu zadržao neprimjereno dugo, ugostitelj će ga
najprije ponuditi novom uslugom, a ukoliko gost to odbije, ugostitelj ima pravo zatražiti da gost
46
napusti objekt.

Za konzumirane usluge gost je restorateru dužan platiti novčanu naknadu, ali važno je
napomenuti da ukoliko gost to ne napravi, ugostitelj NEMA PRAVA RETENCIJE za donešene
stvari gosta. Restorater ima pravo zatražiti od gosta podatke za podizanje tužbe ukoliko gost ne
plati usluge.

5.2.5. Prestanak ugovora o uslugama ishrane i točenja pića

Ugovor o uslugama prehrane i toćenja pića može preostati kao i svaki obvezni odnos:
1. SPORAZUMOM STRANAKA
2. SMRĆU UGOVORNIKA
3. RASKIDOM
Gost ili naručitelj usluga za skupinu gostiju, mogu otkazati rezervaciju usl uga prehrane i pića
bez obveze naknade štete ugostitelju ,ako mu priopće otkaz do 12h prije roka predviđenog za
početak korištenja usluga i pri tome nije potrebno obrazloženje za otkaz ugovora.
Ukoliko gost ne ispoštuje navedeni rok od 12h, dužan je ugostitelju nadoknaditi štetu u visini
50% cijene ugovorene usluge.

47
5.3. UGOVOR O SMJEŠTAJU U TURISTIČKIM APARTMANIMA

1.Pojam ugovora

Ugovor o smještaju u apartmanima je dvostrani pravni posao koji se sklapa između gosta i
ugostitelja i kojim se ugostitelj obvezuje gostu pružiti ugovorene usluge smještaja kao i druge
akcesorne usluge za ugovoreno vrijeme (min 7 dana, max 3 mjeseca) i po ugovorenoj cijeni,
dok se gost obvezuje za konzumirane usluge platiti cijenu.
2.Pravna narav ugovora
Ugovor o smještaju u turističkim apartmanima novija je ugovorna pojava, ali isto kaoi i svi
ugovori koje direktno sklapaju gosti sa ugostiteljima ni ovaj ugovor nije našao svoje mjesto u
Zakonu o obveznim odnosima, tako da je i ovaj ugovor neimenovani. On je, doduše, reguliran
poslovnim običajima, putem Posebnih uzanci u ugostiteljstvu. Opće je poznato da se primjena
Posebnih uzanci u ugostiteljstvu mora izričito ugovoriti, ako su ugovorne strane gost, kao
korisnik usluga i fizička osoba i ugostitelj kao davatelj usluga i pravna osoba. Samo na
ugovorne odnose između agencije kao naručitelja usluga i ugostitelja kao davatelja usluga,
dakle u oba slučaja, radi se o pravnim osobama, tada se primjena Posebnih uzanci u
ugostiteljstvu pretpostavlja.
Da bismo utvrdili pravnu narav ugovora o smještaju u apartmanima, potrebno je ponajprije
utvrditi koje sve prestacije treba izvršiti ugostitelj u složenom ugovornom odnosu.
U prvome redu, ugostitelj stavlja gostu na uporabu apartman ugovorene kvalitete i određene
kategorije, kao i određene pozicije unutar apartmanskog naselja. Dakle, u ugovoru se precizira
pozicija apartmana u odnosu na centralnu recepciju te u odnosu na važnije odredišne točke ,
kao npr. plaža ili skijalište, sportske sadržaje ili centar mjesta. Pored stavljanja na uporabu
određenog apartmana, ugostitelj se obvezuje i na čišćenje apartmana te na sitne popravke u
apartmanu. Iz svega gore navedenog, u ugovoru o smještaju u apartmanima, prisutni su bitni
elementi imenovanog ugovora-ugovora o najmu.
Pored stavljanja na uporabu apartmana, u za to naznačeno vrijeme, ugostitelj pruža gostu na
centralnoj recepciji sve informacije bitne za ugodan boravak gosta u apartmanu, vrši usluge
serviranja, organiziranja raznih proslava za gosta, u čemu vidimo, kako intelektualni tako i
fizički rad, što sve skupa upućuje na postojanje bitnih elemenata ugovora o djelu.
Nadalje, ugostitelj može u centralnom dijelu prodavati razne suvenire, a može u svom sastavu

48
imatii prikladnu trgovinu za prodaju namirnica, restoran za prodaju pića i jela i sl. Dakle, u
svim tim radnjama ugostitelja prisutni su bitni elementi ugovora o prodaji.
Konačno, a ništa manje važno, nije ni briga o stvarima gosta. Bez obzira što su stvari
smještene u apartmanima, dalje od centralne recepcije, ali unutar apartmanskog naselja,
ugostitelj odgovara za donijete stvari gosta.Ova odgovornost identićna je odgovornosti
ugostitelja prema Zakonu o obveznim odnosima, pa ugostitelj odgovara objektivno
ograničeno do točno određenog iznosa. Ukoliko se pak radi o krivnji ugostitelja, tada
ugostitelj odgovara neograničeno do punog iznosa vrijednosti stvari. Ukoliko, pak, gost preda
stvari na čuvanje u sef na centralnoj recepciji unutar apartmanskog naselja, tada imamo
klasićnu odgovornost ugostitelja za predate stavri, sukladno Zakonu o obveznim odnosima.
U obvezi čuvanja stvari gosta prisutna su bitna obilježja imenovanog ugovora- ugovora o
ugostiteljkoj ostavi.
Iz svega gore navedenog, potrebno je zaključiti kako je ugovor o smještaju u apartmanima
mješoviti ugovor, koji u sebi sadrži bitne elemente ugovora o najmu, ugovora o prodaji,
ugovora o djelu i ugovora o ostavi.
3.Sklapanje ugovora o smještaju u turističkim apartmanima
Ugovor o smještaju u turističkim apartmanima mogu sklapati direktno gost i ugostitelj, ali isto
tako ovaj ugovor može sklopiti i agencija s ugostiteljom, u svoje ime, za svoj račun, a u korist
gosta. U slučaju kada ugovor sklapa agencija, tada gost ima pravni položaj beneficijara, dakle
osobe ovlaštene na traženje ispunjenja ugovora od ugostitelja, temeljem sklopljenog ugovora
o smještaju u turističkim apartmanima između agencije i ugostitelja.
Ugovor može biti sklopljen među prisutnim osobama, kada su stranke u direktnoj
komunikacijskoj vezi i među odsutnim osobama, kada stranke nisu u direktnoj
komunikacijskoj vezi, pri čemu vrijedi teorija primitka. S obzirom da ovaj ugovor nije reguliran
Zakonom o obveznim odnosima, a samo se zakonskim putem može odrediti oblik ugovora ,
postavlja se pitanje, u kojem obliku on mora biti sklopljen. Posebne uzance u ugostiteljstvu
nalažu da se ugovor treba sklopiti u pismenom obliku, kako zbog sigurnosti gosta, tako i zbog
sigurnosti ugostitelja. Ovaj ugovor sklapa se prihvaćanjem uvjeta koje ugostitelj unosi u
sadržaj ugovora putem posebnog obrasca. Na taj način i ovaj ugovor postaje adhezijski
ugovor, odnosno ugovor po pristupanju. Ugostitelj mora prihvatiti zahtjev za rezervaciju
turističkog apartmana uvijek ukoliko ima slobodnih kapaciteta pod identićnim uvjetima kao i
kod sklapanja izravnog ugovora o hotelskim uslugama.
Kada ugovor sklapa direktno gost s ugostiteljem, supsidijarno će se primjenivati Posebne
49
uzance za izravni ugovor o hotelskim uslugama, a kada ugovor sklapa agencija s ugostiteljem
tada će se supsidijarno primjenjivati Posebne uzance koje reguliraju agencijski ugovor o
hotelskim uslugama.
Ukoliko se stranke dogovore o bitnim sastojcima ugovora tada se sklapa PREDUGOVOR kojim
se stranke obvezuju na sklapanje glavnog ugovora, dakako pod istim uvjetima pod kojima je
sklopljen predugovor. Gost je dužan u roku od 48 sati od dana dolaska sklopiti ugovor o
smještaju u turističkim apartmanima. Ugostitelj je profesionalac i on mora sklopiti ugovor sa
svim gostima u okviru raspoloživih kapaciteta. No, ugostitelj prilikom sklapanja predugovora
ima pravo tražiti uplatu predujma, kako bi bio siguran da će gost ispuniti svoju obvezu, dakle
potpisati predugovor, a isto tako da iz predujma može naplatiti štetu ukoliko gost ne sklopi
predugovor. Za razliku od ugovora o hotelskim uslugama, koji se može sklopiti na jedan dan,
ugovor o smještaju u turističkim apartmanima sklapa se najmanje na sedam dana, a najviše na
tri mjeseca. Iz toga je vidljivo koliku štetu bi trpio ugostitelj ukoliko se gost ne pojavi ili ukoliko
napusti apartman ranije nego što je ugovoreno.
Svota predujma u direktnoj je korelaciji s vremenskim tajanjem i cijenom najma turističkog
apartmana. Tako, prema Posebnim uzancama u ugostiteljstvu, iznos predujma za boravak
kraći od mjesec dana iznosi 40% cjelokupne cijene smještaja. Za boravak od mjesec dana
visina predujma iznosi 25% cjelokupne cijene smještaja, dok za boravak duži od mjesec dana
svota predujma iznosi 15% cjelokupne cijene smještaja.

4.Obveze ugovornih strana

a.) obveze ugostitelja
Predaja apartmana na uporabu.
Temeljem sklopljenog predugovora o smještaju u turističkim apartmanima, ugostitelj je dužan
gostu predati na uporabu ugovoreni apartman najkasnije do 15 sati na dan sklapanja ugovora.
Apartman treba biti spreman do određenog vremena s pripadajućim uređajima i opremom
podesnom za uporabu apartmana. Nadalje, ugostitelj je obvezan za sve vrijeme trajanja
ugovora o smještaju u turističkim apartmanima održavati i čistiti apartman te održavati opremu
i uređaje u ispravnom stanju.
Ukoliko ugostitelj ne postupa u skladu sa sklopljenim ugovorom, gost može tražiti:
1. uklanjanje nedostatka
2. Smanjenje cijene

50
3. Raskid ugovora i naknada štete
Potrebno je napomenui da pravo na raskid ugovora gost ima samo u slučaju ukoliko je
ugostitelju ostavio primjereni rok za uklanjanje nedostatka, a ugostitelj u tome roku ne ukloni
nedostatak.

Pružanje akcesornih usluga

Pored osnovne usluge smještaja ugostitelj pruža gostu i čitav niz drugih, dodatnih i sporednih
usluga, sve u cilju kvalitetnijeg boravka gosta u apartmanu. Broj tih dodatnih usluga ovisan je o
kategoriji apartmana. Apartman više kategorije podrazumijeva i postojanje većeg broja
dodatnih usluga. To izvire iz Pravilnika o kategorizaciji smještajnih kapaciteta, ali i iz Posebnih
uzanci u ugostiteljstvu.
Možemo nabrojiti neke od akcesornih-dodatnih usluga kao što su: mjesto za parkiranje
automobila, restorani za konzumiranje hrane i pića, dječja igrališta, sportski tereni,
prodavaonice živežnih namirnica, pružanje informacija gostima, buđenje gosta, predaja
poštanskih pošiljki i sl. Istina, postoje i druge akcesorne obveze ugostitelja, ali načelno ipak se
može kazati kako je broj akcesornih obveza u apartmanima nešto manji nego li je to kod
klasićnog ugovora o hotelskim uslugama.
Skrb o osobi gosta
I kod smještaja u turističkim apartmanima ugostitelj je dužan voditi brigu o zaštiti fizičkog
integriteta gosta. Gosti borave u izdvojenim smještajnim jedinicama i ugostitelj je obvezan
poduzeti sve sigurnosne uobičajene mjere kako bi se spriječila povreda fizičkog integriteta
gosta.
Drugim riječima, ugostitelj je obvezan održavati prilazne putove do smještajnih jedinica,
zaštitne ograde, uređaje, rasvjetu i dr. Ugostitelj je dužan poduzeti sve mjere pažnjom "dobrog
ugostitelja". Ukoliko dođe do povrede fizičkog integriteta gosta, ugostitelj je odgovoran po
subjektivnoj odgovornosti na temelju krivnje i to pretpostavljene krivnje. Od svoje
odgovornosti može se osloboditi ako dokaže:
1.krivnju gosta,
2.krivnju treće osobe
3.višu silu.
Ukoliko gost konzumira hranu i piće unutar apartmanskog naselja, u objektu ugostitelja, tada
će za povrede fizičkog integriteta gosta odgovarati ugostitelj po načelu uzročnosti, dakle
objektivno, u kojem slučaju gost treba dokazati samo štetu i uzrok štete.
51
čuvanje stvari gosta
Zakonske odredbe o čuvanju stvari gosta protežu se i na ugovor o smještaju u turističkim
apartmanima, jer se odgovornost ugostitelja proteže i na iznajmljivača apartmana. Dakle, i kod
ugovora o smještaju u turističkim apartmanima, ugostitelj odgovara za stvari gosta u
apartmanu objektivno, do određenog iznosa, a ukoliko primi na čuvanje vrijedne stvari gosta na
centralnoj recepciji, tada odgovara na temelju pretpostavljene krivnje do punog iznosa
vrijednosti stvari.

b.) obveze gosta

uporaba apartmana pažnjom dobrog domaćina

Gostu nije dozvoljeno unošenje i vršenje preinaka apartmana ili namještaja ili opreme u njemu,
bez izričite pismene suglasnosti ugostitelja.
Isto tako, prenamjena smještajne svrhe apartmana u poslovnu nije dozvoljena.
Svojim ponašanjem gost ne smije remetiti tišinu ili na bilo koji način onemogućavati ostalim
gostima nesmetano korištenje ugovorenih usluga.
U apartmanima gost može pripremati hranu, ali za unošenje dodatnih aparate koji bi osjetno
povećali potrošnju struje, vode ili goriva potrebnaje pismena siglasnost vlasnika apartmana.
vraćanje apartmana
Za svo vrijeme trajanja ugovora, gost je dužan čuvati apartman, uređaje i inventar u njemu.
Prestankom ugovora dužan je isti vratiti ugostitelju u stanju u kojem ga je i primio na
korištenje, pri čemu gost ne odgovara za promjene nastale na uređajima koje su posljedica
normalne uporabe. Za svu ostalu nastalu šetetu gost je odgovoran ugostitelju, pa se stoga često
prije korištenja usluga gostu uplaćuje jamčevina koja mu se po završetu ugovora vraća ukoliko
nije došlo do oštećenja imovine ugostitelja od strane gosta. Jamčevina se uplaćuje u iznosu
25% ugovorene cijene smještaja.
plaćanje cijene smještaja
Gost je obavezan platiti cijenu usluga smještaja u apartmanu, ali i druge usluge koje je koristio
tijekom boravka u apartmanu. Kod smještaja u turističkim apartmanima, gost plaća cijenu
smještaja unaprijed, za sve vrijeme trajanja smještaja. Uobičajena je uplata predujma koji se
kasnije prilikom plaćanja uračunava u ukupnu cijenu plaćanja. No, gost može odbiti plaćanje za
sve druge usluge koje je koristio u apartmanu odnosno kod ugostitelja. Za sve usluge koje nisu
plaćene, ugostitelj može od gosta zadržati stvari i koristiti se pravom retencije da bi namirio
52
svoje dospjelo potraživanje. I ovdje se može koristiti pravo retencije ugostitelja jer je gost
konzumirao uslugu noćenja u apartmanu.

5.Prestanak ugovora o smještaju u turističkim apartmanima

Ugovor o smještaju u apartmanima može od strane gosta prestati zbog:
1. Više sile
Viša sila predstavlja vanjski događaj na koji se nije moglo utjecati, niti ga se izbjeći, a koji, da se
dogodio u trenutku sklapanja ugovora, do ugovora nebi ni došlo
2. Promjenjenih okolnosti
Promjenjene okolnosti su okolnosti na koje se nije moglo utjecati,niti ih se moglo izbjeći, a koje
da su bile poznate u trenutku sklapanja ugovora, do ugovora nebi ni došlo. Da bi se gost mogao
pozvati na promjenjene okolnosti dužan je odmah po saznanju obavijestiti ugostitelja i poslati
dokaz o postojanju promjenjenih okolnosti.
3.Odustankom
Gost može odustati od ugovora (predugovora) prije početka korištenja usluga u kojem slučaju
će nadoknaditi ugostitelju štetu koja će se naplatiti iz uplaćenog predujma.
4. Raskidom
Gost ima pravo na jednostrani raskid ugovora ako ugostitelj neuredno izvršava svoje obveze.
Dakako, gost je dužan ugostitelju ostaviti primjereni rok za uklanjnje nedostatka, a istekom tog
roka može raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete.
Ugovor o smještaju u turističkim apartmanima može prestati i raskidom kojeg je ugostitelj
dao gostu. U pravilu će to biti ukoliko gost grubo krši odredbe kućnog reda, ukoliko ometa
druge goste u mirmnom korištenju apartmana. U tom slučaju ugostitelj zadržava 50% od
neiskorištene cijene smještaja, a drugi dio vraća gostu.
Ugovor o smještaju u apartmanima se sklapa na ODREĐENO VRIJEME i prešutnog
produljavanja ugovora nema - gost je dužan napustiti apartman na ugovoreni datum do 15h.
Ukoliko gost ne napusti apartman tada ugostitelj ima pravo :
-iskopčati dovod vode i struje,
-naplatiti trostruki iznos cijene apartmana.

53
II. UGOVOR O PUTOVANJU U PAKET ARANŽMANU

1.Pojam ugovora
Ugovorom o putovanju u paket aranžmanu obvezuje se trgovac ( agencija) pribaviti putniku
paket aranžman, a putnik se obvezuje platiti mu za to ugovorenu cijenu.
Prema Zakonu o pružanju usluga u turizmu paket aranžman predstavlja kombinaciju najmanje
dviju različitih vrsta usluga putovanja za potrebe istog putovanja ili odmora ako:
a.) te usluge kombinira jedan trgovac (agencija) među ostalim na zahtjev ili u skladu s izborom
putnika, prije nego što je sklopljen jedinstveni ugovor,
b.) se te usluge kupuju na jednoj prodajnoj točki i ako su odabrane prije nego što je putnik
pristao platiti
c.) se usluge nude, prodaju ili naplaćuju po paušalnoj cijeni
d.) se usluge oglašavaju ili prodaju pod nazivom paket aranžman ili pod sličnim nazivom

Putovanje u paket aranžmanu u sebi sdrži najmanje dvije različite vrste usluga od kojih je jedna
spavanje, ili prijevoz te druge usluge koje čine 25% vrijenosti pakat aranžmana. Putovanje treba
trajati najmanje 24 sata odnsono može i kraće ako je u paket aranžmanu predviđena usluga
noćenja.
3. Karakteristike ugovora
Ugovor o putovanju u paket aranžmanu po svojim karakteristikama je dvostranoobvezan
ugovor, što znači da istovremeno svaka ugovorna strana postaje vjerovnik i dužnik ispunjenja
ugovorne obveze. Ugovorom se obvezuje trgovac(organizator putovanja) na pribavljanje i
organiziranje paket aranžmana, a putnik se obvezuje platiti ukupnu ugovorenu cijenu.
Ugovor o putovanju u paket aranžmanu je konsenzualan jer se sklapa kada se ugovorne strane
suglase o bitnim sastojcima ugovora. Nema sumnje da su ovdje bitni sastojci ugovora predmet
ugovora( paket aranžman) i cijena paket aranžmana.
Nadalje, ugovor o putovanju u paket aranžmanu je i neformalan ugovor, što znači da za
njegovu valjanost nije potrebna posebna pismena forma, već je dovoljno i postizanje
suglasnosti među strankama usmenim putem. No, potrebno je kazati da se sve potvrde moraju
snimiti na trajnom nosaču podataka i kao takve dati putniku.

54
 4. Subjekti ugovornog odnosa
Subjekti ugovornog odnosa su turistička agencija ( trgovac) koja ili organizira paket aranžman ili
prodaje paket ranžman. Turistička agencija mora imati poslovnicu za sklapanje direktnog
ugovora među prisutnim osobama. Turistička agencija mora imati i voditelja poslovnice.
Turistička agencija može imati status agencije i organizatora putovanja i ako posluje putem
internetskih stranica ili sličnog online sustava za prodaju, uključujući telefonsku službu, bez
istodobne fizičke prisutnosti korisnika usluge u poslovnom prostoru u kojem turistička agencija
obavlja svoju djelatnost.
Turistička agencija koja ima poslovnicu dužna je na ulazu u poslovnicu vidno istaknuti naziv
tvrtke i radno vrijeme.
S druge,pak, strane, kao subjekt ugovornog odnosa pojavljuje se punik koji može biti svaka
osoba s punom poslovnom sposobnošću.
5.Pravni izvori ugovora o putoavnju u paket aranžmanu
Ugovor o putovanju u paket aranžmanu za svoj pravni izvor ima prvenstveno Direktivu
Europskog parlamenta i Vijeća Europe o putovanjima u paket aranžmanu i povezanim putnim
aranžmanima iz 2015. godine.
Slijedom Direktive, Republika Hrvatska je Direktivu implementirala u hrvatsko zakonodavstvo
kroz Zakon o pružanju usluga u turizmu 2017. godine.

6.Sklapanje ugovora o putovanju u paket aranžmanu

a.) predugovorne informacije

Organizator kao i prodavatelj ,ako se paket aranžman prodaje preko prodavatelja, dužan je prije
nego što se putnik obveže ugovorom o putoavnju, putniku pružiti standardne informacije, ako
su one relevantne za paket aranžman:
1. glavna obilježja putovanja,
2. plan putovanja s navođenjem točnog broja noćenja,
3. vrstu, karakteristike i kategoriju prijevoza s navođenjem mjesta polaska i povratka s
datumom i približnim vremenom polaska i povratka,
4. lokaciju i karakteristike te kategoriju smještaja prema pravu zemlje u koju se putuje
5. prikladnost putovanja za osobe sa smanjenom pokretljivošću
6. ukupnu cijenu paket aranžmana uključujući sve naknade i pristojbe
7. najmanji broj osoba potreban za realizaciju putovanja i pravo organizatora da raskine
ugovor ako se ne pojavi dovoljan broj osoba
55
 8. informaciju o pravu putnika na raskid ugovora uz plačanje primjerene naknade,
9. informacije o obveznom i neobveznom osiguranju od otkaza ili putnom osiguranju.
10. informaciju o vremenu potrebnom za ishodovanje vize.
Prodavatelj koji samo prodaje paket aranžman dužan je navesti u kojem svojstvu nastupa.
Drugim riječima, potrebno je navesti da li je prodabvatelj posrednik ili pak organizator
putovanja.
Sve predugovorne informacije obvezjuju organizatora odnosno prodavatelja , postaju sastavnim
dijelom ugovora o putovanju, a mogu se mjenjati samo ako je ta izmjena izričito ugovorena.
Sve ove informacije mogu biti i u katalogu, ukoliko se nudi gotov proizvod, i ako se nudi paket
aranžman već unaprijed pripremljen. Katalog po svojoj pravnoj naravi predstvlja poziv
organizatora prema putniku da putnik napravi ponudu prema organizatoru.
b.) Sklapanje i potvrda ugovora o putovanju u paket aranžmanu
Ugovor o putovanju u paket aranžmanu mora biti sastavljen na jasnom i razumljivom jeziku i biti
čitljiv ako je u pisanom obliku.
Ako organizator i prema potrebi prodavatelj obavljaju prodaju ili nude na prodaju paket
aranžman na području Republike Hrvatske, ugovor o putovanju u paket aranžmanu treba biti
sastavljen na hrvatskom jeziku i tada je hrvatska jezićna verzija jednakovrijedna drugoj jezićnoj
verziji.
Prilikom sklapanja ugovora o putovanju u paket aranžmanu organizator ili prodavatelj dužni su
putniku dati primjerak ugovora ili potvrdu na trajnom nosaču podataka. Ako je, pak, ugovor
sklopljen među prisutnim osobama, tada putnik ima pravo tražiti primjerak ugovora u
papirnatom obliku.
Kada je ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija organizator ili prodavatelj moraju putniku
dati primjerak ugovora o putovanju u paket aranžmanu ili potvrdu o tom ugovoru u papirnatom
obliku ili, ako se putnik s time suglasi, na drugom trajnom nosaču podataka.
c.) sadržaj ugovora o putovanju u paket aranžmanu
U ugovoru o putovanju u paket aranžmanu mora biti sadržan puni sadržaj dogovora ugovornih
strana s posebnim osvrtom na postignuti dogovor organizatora i putnika o posebnim
zahtjevima putnika koje je organizator prihvatio.
Organizator u ugovoru mora navesti svoje svojstvo organizatora, što pretpostavlja da je
organizator organizirao putovanje, na način da je sklopio sve ugovore sa davateljima usluga,
koje usluge čine jedinstvo organiziranog putovanja, odnosno predstavljaju jednu organsku
cjelinu.
56
Posebna je značajno za sadržaj ugovora što organizator u ugovoru mora navesti sve podatke o
osiguratelju u slučaju insolventnosti organizatora ili u slučaju proglašenja stečaja organizatora.
Organizator je dužan putniku u ugovoru navesti policu osiguranja, naziv osiguratelja, adresu,
telefonske kontakte i elektronsku adresu.
Iz samog sadržaja ugovora nameće se i obveza putniku da prijavi svaku nesugladnost tijekom
putovanja sa sadržajem ugovora i to bez nepotrebnog odgađanja, kako bi organizator još
tijekom putovanja mogao tu nesugladnost popraviti.
Posebno se u sadržaju ugovora navodi alternativna mogućnost rješavanja sporova koji bi
mogli nastati zbog nesukladnosti tijekom putovanja s jasno utvrđenim rokovima u kojima putnik
može istaknuti prigovor organizatoru putovanja.
d.) zamjena putnika
Isto tako u sadržaju ugovora precizno je navedena mogućnost da putnik, prije početka
putovanja, ugovor o putovanju prenese na drugu osobu, koja ispunjava sve uvjete koji se
primjenjuju na taj ugovor, ako u razumnom roku, na trajnom nosaču podataka, prije početka
paket aranžmana obavijesti organizatora. Direktiva, a ujedno i Zakon preciziraju pojam
razmnog roka na način da se isti određuje u vremenskom razdoblju od sedam dana prije
početka putovanja.
Prama Zakonu o pružanju usluga u turizmu i Direktive o putovanju u pakegt aranžmanu,
prenositelj i primatelj ugovora o putovanju u paket aranžmanu solidarno odgovaraju za
plaćanje iznosa cijene i za sve dodatne naknade, pristojbe ili ostale troškove koji bi nastali nakon
prijenosa ugovora sa prenositelja na primatelja.
O stvarnim troškovima prijenosa ugovora organizator je dužan obavijestiti prenositelja uz
predočenje dokaza o dodatnim troškovima. Kod postojanja solidarne odgovornosti organizator
će jednom tužbom ustati protiv prenositelja i primatelja ugovora, gdje će jedan od tuženih
organizatoru nadoknaditi štetu, neovisno o tome tko je bio dužan isplatiti organizatoru naknadu
za dodatne troškove prema dogovoru prenositelja i primatelja ugovora. Dogovor prenositelja i
primatelja njihova je interna stvar, a organizator će se namiriti iz imovine bilo kojeg od
tuženika, a osoba koja je podmirila obvezu prema organizatoru putovanja može regresnom
tužbom tražiti naknadu štete od osobe koja je bila dužna podmiriti troškove organizatoru.
e.) izmjena ugovorene cijene putovanja
Nakon već sklopljenog ugovora o putovanju u paket aranžmanu, organizator može povećati
cijenu putovanja, samo ako je ugovorom izričito navedena takva mogućnost, uz uvjet da se
57
može i smanjiti cijena putovanja. To povećanje cijene može se odnositi samo ukoliko se radi o
promjeni cijene prijevoza zbog troška goriva ili drugih izvora energije, povećanje pristojbui za
slijetanje ili naknade za ukrcaj u zračnim lukama, deviznih tečajeva koji su relevantni za paket
aranžman.
Ovo povećanje može ići do 8% ukupne cijene paket aranžmana i to povećanje organizator
može do tog iznosa sam povećati. Neovisno o iznosu povećanja cijene, da bi to povećanje bilo
pravno valjano, iako je navedeno u ugovoru, potrebno je na trajnom nosaču podataka o tome
obavijestiti putnika 20 dana prije početka paket aranžmana, uz obrazloženje tog povećanja i
izračun. Ako se radi o povećanju cijene iznad 8%, o tom povećanju mora se putnik izjasniti i dati
odobrenje.
7. Prekid ugovora o putovanju u paket aranžmanu
Odustanak putnika
Putnik može u svakom trenutku odustati od ugovora. Odustanak može biti blagovremen uz
naknadu samo administrativnih troškova i može biti neblagovremen, kada putnik duguje
organizatoru naknadu štete. Visina odštetnog iznosa utvrđena je u ugovoru i ona ovisi od
cijene putovanja i od vremenskog roka kada je odustanak saopćen organizatoru, sve to u
odnosu na početak paket aranžmana. Ova naknada temelji se na očekivanim uštedama troškova
organizatora, kao i prihoda od pružanja usluga drugom korisniku. Što je odustanak bliži
očekivanom početku paket aranžmana, to je iznos naknade viši.
Raskid ugovora od strane putnika
Putnik ima pravo na raskid ugovora, ako su na odredištu, ili u njegovojj neposrednoj blizini,
nastupile izvanredne okolnosti, koje se nisu mogle izbjeći i koje znatno utječu na ispunjenje
paket aranžmana. Zakon i Direktiva, u slučaju nastupa izvanrednih okolnosti, nameću obvezu
organizatoru putovanja na osiguranje nužnog smještaja za putnike u visini tri noćenja. Ukoliko
se dogode izvanredne okolnosti, putnik ima pravo na povrat svih uplaćenih sredstava za paket
aranžman.
Nadalje, putnik može raskinuti ugovor ukoliko je povećanje cijene veće od 8% u odnosu na
ugovorenu cijenu.
Putnik može raskinuti ugovor i ukolko je došlo do nemogućnosti izvršenja znatnog dijela
putovanja. Organizator može putniku ponuditi alternativno putovanje iste ili više kategorije, a
ako putnik to putovanje ne prihvati, putnik ima pravo na raskid ugovora.
Raskid ugovora od strane organizatora
Organizator može raskinuti ugovor o putovanju, prije početka paket aranžmana i putniku u
58
cijelosti vratiti sva plaćanja primljena za paket aranžman, ako je broj osoba koje su prijavljene
za paket aranžman manji od najmanjeg broja navedenog u ugovoru, i ako organizator
obavijesti putnika u roku navedenom u ugovoru, ali ne kasnije od ;
-20 dana prije početka putovanja za putovanje koje traje više od šest dana,
-sedam dana prije početka paket aranžmana za putovanje koje traje između dva i šest dana,
-48 sati prije početka paket aranžmana za putovanje koje traje manje od dva dana.
Organizator može raskinuti ugovor i kada nastupe izvanredne okolnosti, koje se nisu mogle
spriječiti niti otkloniti i ako obavijesti putnika bez nepotrebnog odgađanja.
U tom slučaju organizator ne duguje naknadu štete putniku, ali mu je dužan vratiti sva plaćanja
koja je putnik izvršio za paket aranžman.

8. Ograničenje i isključenje odgovornosti organizatora putovanja

Pravno su ništavne sve odredbe ugovora kojima se ograničava ili isključuje odgovornost
organizatora putovanja za štetu putniku. Ali, pravno je valjana odredba ugovora o putovanju u
paket aranžmanu, kojom se unaprijed ograničava iznos naknade štete, ako šteta nije posljedica
tjelesne ozljede ili štete koju organizator nije prouzročio namjerno ili krajnjom nepažnjom.
Drugim riječima, ukoliko u ponašanju organizatora putovanja imamo namjeru ili krajnju
nepažnju, tada se odgovornosrt organizatora putovanja ne može ugovorom isključiti ili
ograničiti. Ukoliko je ograničenje dopušteno, ono ne smije biti manje od trostruke ukupne
cijene paket aranžmana. Ovo rješenje preuzeto je iz dosadašnje Direktive.

9. Odgovornost za izvršenje paket aranžmana

Za izvršenje usluga putovanja, koje su predmet ugovora o putovanju u paket aranžmanu,
odgovoran je organizator, bez obzirana to, mora li te usluge izvršiti sam ili te usluge izvršavaju
drugi pružatelji usluga putovanja. Ovdje,dakle, organizator odgovara prema putniku, jer je
organizator nositelj poduzetničkog pothvata i organizator sam sastavlja paket aranžman, u
čijem izvršenju, može sudjelovati ili on sam ili veći broj pružatelja usluga. Paket aranžman
predstavlja organsku cjelinu svih usluga koje ulaze u sadržaj paket aranžmana, stoga je i logićno
rješenje da za paket aranžman odgovara organizator putovanja u paket aranžmanu.
O svim nesukladnostima tijekom izvršenja ugovora o putovanju u paket aranžmanu, putnik je
dužan izvijestiti organizatora putovanja ili osobu kod koje je kupio organizirano putovanje,
Za svu štetu u izvršenju putovanja u paket aranžmanu odgovara organizator putovanja. Nama
se postavlja pitanje, kako odgovara organizator putovanja? Da li je to odgovornost na temelju
59
krivnje (subjektivna odgovornost) ili je to kauzalna (objektivnaodgovornost)?
Odgovor na ovo pitanje nalazimo u članku 44. Zakona o pružanju usluga u turizmu ( NN
42/2020), gdje je taksativno navedeno kako se organizator oslobađa odgovornosti za štetu ako
dokaže da :
a) se nesukladnost može pripisati putniku
b) se nesukladnost može pripisati trećoj osobi, koja nije povezana s pružanjem usluga
putovanja obuhvaćenih ugovorom o putovanju u paket aranžmanu i da je nesukladnost
nepredvidiva i neizbježna ili
c) je do nesukladnosti došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći
Dakle, iz gore, taksativno navedenih razloga, organizator putoavnja se može osloboditi
odgovornosti za štetu putniku. Ovi taksativno navedeni razlozi isključenja odgovornosti
organizatora putovanja upućuju nas na postojanje objektivne odgovornosti organizatora
putovanja za štetu. Naime, kada god postoji objektivna odgovornost, postoje ova tri razloga za
isključenje odgovornosti, pa je to slučaj i kod organizatora putovanja. Postojanje objektivne
odgovornosti organizatora putovanja, predstavlja dodatnu pravnu sigurnost za putnika i
potrošaća turističkih usluga.
Organizator putovanja uvijek je odgovoran za štetu putniku , od koje se može osloboditi u
slučaju postojanja jednog od ova tri , taksativno navedena slučaja.

60
III. POSREDNIČKI UGOVOR O PUTOVANJU
1.Pojam ugovora
Da bi pribavio određenu pojedinaćnu uslugi prijevoza ili smještaja, ili da bi pribavio organizirano
putovanje u paket aranžmanu, putnik se često puta obraća putničkoj agenciji, koja će mu
pribaviti tražene usluge. Putnik se obraća putničkoj agenciji, profesionalcu, jer sam ne raspolaže
dovoljnim znanjima da bi sam pribavio ili pojedinaćnu uslugu ili već organizirano putovanje u
paket aranžmanu. No, putnik u pribavljanju ovih usluga želi poslušati i mišljenje agencije kao
profesionalca ,koja mu pomaže pri izboru davatelja usluga i s kojom sklapa posrednički ugovor
o putovanju.

Posrednički ugovor o putovanju je ugovor kojim se posrednik obvezuje sklopiti u ime i za

račun putnika, bilo ugovor o putovanju u paket aranžmanu, bilo ugovor o izvršenju jedne ili
više posebnih usluga, koje omogućuju da se ostvari neko putovanje ili boravak, a putnik se
obvezjue za to platiti naknadu. Trenutak sklapanja posredničkog ugovora o putovanju vezan je
uz prihvaćanje naloga putnika od strane agencije, kojom prilikom agencija postaje
nalogoprimac.
Sam nalog, kojeg putnik upućuje agenciji, mora sadržavati sve bitne elemente ogovora. To se

61
prvenstveno odnosi na vrstu tražene usluge,ugovor kojeg posrednik putovanja mora sklopiti u
ime i za račun putnika, točan izbor davatelja usluge, nekad se čak navodi i konkretan davatelj
usluga, te naknadu koja se daje agenciji kao posreniku. Ukoliko se nalog odnosi na konkretnog
davatelja usluga, tada govorimo o konkretnom nalogu putnika, a ukoliko se nalog ne odnosi na
konkretnog davatelja usluga tada govorimo o općenitom nalogu putnika.
Podjela naloga na konkretne i općenite imat će presudnu važnost kod utvrđivanja
odgovornosti posrednika.
Iz navedene definicije posredničkog ugovora o putovanju, vidljivo je da posrednik putovanja,
pored dovođenja u vezu putnika i davatelja usluga, sklapa ugovor između putnika i davatelja
usluga. Posrednik tako postaje zastupnik ili punomoćnik putnika, sklapajući ugovor ili ugovore u
njegovo ime, za njegov račun i u njegovu korist. Iako sklapa ugovor s davateljima usluga, između
posrednika i davatelja usluga ne postoji nikakav pravni odnos, već sklapanjem ugovora nastaje
pravni odnos između putnika i davatelja usluga. Što se putnika tiče, on je vezan s dva
distingvirana ugovora: jednim ugovorom prema putničkoj agenciji, a drugim za davaoca usluga.
Posrednik postupa prema nalogu odnosno prema punomoći putnika. Punomoć može biti opća i
posebna (specijalna). Ovdje govorimo o posebnoj punomoći, jer putnik ovlašćuje putničku
agenciju da mu pribavi jednu ili više točno određenih usluga, odnosno da sklopi određene
pravne poslove putem kojih će pribaviti usluge.

2.Karakteristike ugovora
Posrednički ugovor o putovanju je dvostranobvezan ugovor. Posrednik putovanja obvezan je
sklopiti ugovor s davateljem usluga u ime i za račun putnika,a putnik se obvezuje posredniku
putovanja platiti naknadu.
Nadalje, posrednički ugovor o putovanju je konsenzualan ugovor, što znači da je sklopljen
onoga momenta kada su se stranke složile o bitnim sastojcima ugovora, a u ovom slučaju radi se
o vrsti usluge i o ugovorima koje posrednik treba sklopiti s davateljima usluga u ime i za račun
putnika te posredničkoj naknadi..
Posrednički ugovor o putovanju je i neformalan ugovor. Iz ove karakteristike ugovora proizlazi
da pismena forma ne predstavlja uvjet valjanosti ugovora. Drugim riječima, pismena forma
nema konstitutivni značaj, dakle i usmeno sklopljen ugovor pravno je valjan. U ovome slučaju
dovoljan je usmeni nalog putnika i usmeni pristanak agencije kao posrednika na izvršenje
naloga da bi ugovor bio pravovaljan.

62
Našavši svoje mjesto u Zakonu o obveznim odnosima ( čl.904-908), posrednički ugovor o
putovanju tako postaje i imenovani ugovor.

3.Obveze ugovornih stranaka

3.1.Obveze posrednika putovanja
a.) obveza skrbi o pravima i interesima putnika
Putnička agencija kao posrednik, prilikom sklapanja ugovora, dužna je voditi brigu o pravima i
interesima putnika. Pri tome je neizostavna njena uloga informatora i savjetnika o davateljima
usluga i o uslugama koje putnik želi pribaviti. Putnička agencija dužna je postupati pažnjom
dobrog posrednika i savjesno odgovarati na sve zahtjeve, ali i na dileme i nejasnoće putnika.
Pri postavljanju konkretnih naloga dužna je putnika obavijstiti o mogućnostima izvršenja takvih
naloga, o davateljima usluga, i savjesno provjeriti sve davatelje usluge koji su navedeni u
konkretnom nalogu.
Vodeći brigu o pravima i interesima putnika, putnička agencija dužna je čuvati kao tajnu sve
podatke o putniku, osobama u njegovoj pratnji i prtljazi koju ima u svom posjedu.
U svakom slučaju, putnička agencija dužna je postupati kao profesionalac, jer joj se, upravo
zbog njene profesionalnosti, putnik i obratio, s nalogom za sklapanjem određenih pravnih
poslova s davateljima usluga.
b.) obveza ispunjenja pravnog posla
Posredničkim ugovorom o putovanju posrednik putovanja obvezuje se sklopiti pravne poslove u
svrhu realizacije tražene usluge, a sve u skladu s pravilima pravne struke. U izvršenju svojih
obveza, posrednik putovanja dužan je postupati prema nalogu putnika.
U svom nalogu putnik može ograničiti posrednika na sklapanje pravnih poslova s točno
određenim davateljem usluga. Posrednik je u tom slučaju dužan provjeriti ,da li bi tako
sklopljen ugovor, s točno određenim davateljem, bio štetan za putnika. U slučaju štetnosti
takvog izbora davatelja usluga, posrednik je dužan o tome odmah obavijestiti putnika i zatražiti
nove upute o davatelju usluga. Upravo u skretanju pozornosti putnika na, po njegovom
mišljenju, štetnost izbora davatelja usluga, nalazimo puno ostvarenje standarda "dobar
posrednik putovanja". Naime, posrednik putovanja dobro poznaje stanje u svojoj profesiji i
stoga je njegova reakcija prema putniku razumljiva i u skladu je sa standardom dobrog
organizatora putovanja, čime postaje i obvezjuća za posrednika. Ustraje li putnik, i nakon
upozorenja posrednika putovanja, na istom davatelju usluga, tada će posrednik sklopiti ugovor s
davateljem usluga po izboru putnika, ali se tada gubi osnov za njegovu odgovornost.

63
U slučaju kada putnik daje općenite naloge agenciji posredniku, u vidu izbora najbržeg
prijevoznog sredstva, najmirnijeg hotela, najbližeg hotela centru mjesta, najudobnijeg
prijevoznog sredstva i sl., tada je veća odgovornost na posredniku putovanja. Tada posrednik
putovanja sam mora izabrati davatelja usluga, u skladu s općim nalozima putnika, u kojem
slučaju će doći još više do izražaja njegova profesionalnost. Odluka o izboru davatelja usluga je
tada na agenciji posredniku. Posrednik tada mora birati one davatelje koji su poznati kao dobri
davatelji usluga i koji su u branši poznati kao uredni i besprijekorni davatelji usluga.
Kada je predmet posredničkog ugovora o putovanju pribavljanje putovanja u paket aranžmanu,
tada će posrednik putovanja s organizatorom putovanja sklopiti ugovor o putovanju u paket
aranžmanu, u ime i za račun putnika, a putniku će dostaviti potvrdu ,u kojoj se jasno istiće
njegova uloga posrednika putovanja, u suprotom, kada ne bi izdao takvu potvrdu, odgovarao bi
kao organizator putovanja.
c.) obveza polaganja računa
Posrednik putovanja dužan je nakon sklopljenog pravog posla o tome izvijestiti putnika. Putnik
sada postaje ugovorna stranka s davateljem usluga i sa sklopljenim ugovorom preuzima prava i
obveze. Ista tako, posrednik je dužan provesti i sve radnje koje su neophodne da bi se sklopio
ugovor ( npr. plaćanje akontacije za ugovor o hotelskim uslugama i sl.) Po sklopjenom ugovoru,
posrednik je obezan ugovor dostaviti putniku, kao i sve obavijesti o davatelju usluga, putne
karte i vaučere. Svi ti dokumenti služe putniku da bi , temeljem sklopljenog ugovora, od
davatelja usluga mogao tražiti ispunjenje obveza prema njemu.
3.2.Obveze putnika
a.) obveza suradnje s posrednikom putovanja
Putnik je obvezan surađivati s posrednikom putovanja prilikom realizacije ugovora. Tu se
prvenstveno misli na obvezu davanja točnih podataka, koji su potrebni za izvršenje rezervacija i
pribavljanje putnih karata. Isto tako, putnik je dužan dati točne podatke o ispunajvanju carinskih
i viznih uvjeta, neophodno potrebnih za realizaciju putovanja.
b.) obveza snošenja troškova posrednika putovanja
Prilikom sklapanja pravnih poslova, posrednik putovanja snosi i određene troškove. Te troškove
dužan je nadoknaditi sam putnik, a oni se odnose na troškove pribavljanja putnih karata,
ulaznica, plaćanja organiziranog putovanja u paket aranžmanu. Putnik obično iznos sredstava
potreban za troškove putovanja doznačuje posredniku unaprijed.
c.)obveza isplate nagrade
Po izvršenju naloga, putnik je dužan posredniku isplatiti naknadu. Naknada je već unaprijed
64
utvrđena prilikom sklapanja posredničkog ugovora o putovanju. Naknadu, u pravilu, plaća
putnik, ali se može ugovoriti da naknadu u vidu provizije posredniku isplaćuje davatelj usluga.

4.Odgovornost posrednika putovanja

Agencija uvijek mora navesti da je ona samo posrednik, u suprotnome, snosi svu štetu koja
eventualno nastane tijekom putovanja, jednako kao što bi odgovarao i organizator putovanja,
odnosno davatelj usluga.
No, agencija kao posrednik, ipak odgovara prema putniku. Kod odgovornosti agencije
posrednika prema putniku, razlikujemo dvije pravno različite situacije.
Prva situacija je kada putnik daje agenciji posredniku izričiti nalog, kojim joj nalaže da mu
pribavi točno određenu uslugu od točno određenog davatelja. Posrednik je dužan postupati po
nalogu agencije i načelno nije odgovoran za štetu koja bi nastala putniku, uslijed sklapanja
ugovora o pružanju usluga s konkretnim, od putnika navedenim davateljem usluga.
Ako posrednik putovanja raspolaže informacija prema kojima bi takav izbor davatelja usluga od
strane putnika bio štetan za putnika, o tome bi bez odgađanja bio dužan obavijestiti putnika.
Ako putnik i nakon upozorenja posrednika ostane pri konkretnom nalogu za izbor davatelja
usluga, tada posrednik neće biti odgovoran, jer je blagovremeno i bez odgađanja, obavijestio
putnika o štetnosti njegova izbora davatelja usluga. Ako posrednik ne bi o svojim saznanjima
obavijestio putnika, tada bi odgovarao za štetu, iako je postupao po konkretnom nalogu
putnika. Npr. putnik izričito traži da mu agencija kao posrednik pribavi uslugu prijevoznika koji
je već poznat kao loš prijevoznik, da kasni tijekom prijevoza, da ima nesigurne i stare autobuse i
sl. ,
Druga situacija je kada je putnik ovlastio posrednika, i to na temelju općenitog naloga, da mu
pronađe najboljeg, najbržeg, najkvalitetnijeg, najudobnijeg prijevoznika,najbolji hotel, najbliži
hotel centru mjesta i sl., tada agencija posrednik mora izabrati davatelja usluge koji odgovara
nalogu putnika. Ukoliko se tada dogodi kakva šteta tijekom putovanja, odgovara posrednik,

osim ako dokaže da je kao profesionalac i posrednik bio savjestan pri izboru davatelja usluga.

Teret dokaza je na posredniku i posrednik odgovara na temelju pretpostavljene krivnje.

Drugim riječima,kada imamo općeniti nalog putnika prema posredniku putovanja,imamo i veću
odgovornost posrednika prilikom izbora davatelja usluga.
U slučaju štete na strani putnika, posrednik je odgovoran i odgovara na temelju pretpostavljene
krivnje, od koje se može osloboditi dokazujući da nije kriv i dokazujući da je bio savjestan pri
izboru davatelja usluga. To može dokazati činjenicama da pojedini prijevoznik uvijek ispunajva
65
svoje obveze uredno, da nikada nije bilo primjedbi na izvršene usluge, i općenito, da je u branši
poznat kao savjestan i korektan davatelj usluga.

IV. UGOVORI IZMEDU DAVATELJA USLUGA I TURISTIČKE AGENCIJE

1.AGENCIJSKI UGOVOR O HOTELSKIM USLUGAMA

1.1. Pojam ugovora

Agencijski ugovor o hotelskim uslugama je svaki ugovor kojim se ugostitelj obvezuje agenciji,
kao naručitelju usluga, da će pružiti gostu, klijentu agencije, smještaj i njemu akcesorne
usluge, za naknadu i isplatiti ugovorenu proviziju.
Turistička agencija postupa po nalogu klijenta i za njega pribavlja usluge smještaja i druge
dodatne usluge. Između klijenta i agencije, sklapa se ugovor o nalogu, gdje agencija kao
nalogoprimac, preuzima obvezu pribavljanja usluga za nalogodavatelja.
Agencijski ugovor o hotelskim uslugama sklapa agencije u svoje ime, za svoj račun, a u korist
gosta. Dakle, između agencije i hotelijera nastaje ugovorni odnos, koji je u poslovnoj praksi
nazvan agencijski ugovor o hotelskim uslugama. Agencija postupa po nalogu klijenta, za
određenu naknadu, koju plaća ili klijent ili davatelj usluga, što ovisi o dogovoru ugovornih
strana.
Nastupajući u svoje ime, za svoj račun, a u korist klijenta, klijent, odnosno gost hotela, dobija
pravni položaj beneficijara, dakle osobe ovlaštene tražiti ispunjenje ugovorne obveze od strane
davatelja prema agenciji kao naručitelju. Činjenica da klijent odnosno gost nije ugovorna strana
s davateljem usluga, nema utjecaj na prava gosta iz agencijskog ugovora o hoteslkim uslugama.
Ovo zbog toga, što se ugovor sklapa u korist klijenta, odnosno gosta agencije, pa gost svoje
pravo izvodi iz ugovora između agencije i davatelja usluga.
Poslovna praksa, zbog različitog predmeta ugovora, razlikuje dvije vrste agencijskog ugovora o
hotelskim uslugama:
- agencijski ugovor o hotelskim uslugama u korist individualnog gosta,
- agencijski ugovor o hoteskim uslugama u korist skupine gostiju
1.2. Karakteristike ugovora
Agencijski ugovor o hotelskim uslugama je neimenovani ugovor. To znači da nije reguliran
zakonskim putem, pa je stoga potrebno utvrditi njegovu pravnu narav. Ovaj ugovor ima istu
pravnu narav kao i ugovor o hotelskim uslugama. Dakle, radi se o mješovitom ugovor s bitnim
66
elementima ugovora o najmu, ugovora o kupoprodaji, ugovora o djelu te ugovora o
ugostiteljskoj ostavi.
Ovaj ugovor reguliran je poslovnim običajima, kako međunarodnim, tako i domaćim. Na
međunarodnom planu, od značaja je Hotelska konvencija AIH-FUAAV ( C.Hot 70 i 79), kao i
Kodeks poslovanja AIH-FUUAV iz 1991. godine. Ove konvencije i kodeks poslovanja reguliraju
međusobne odnose između agencija i hotelijera.
Na tragu ovih međunarodnih kodificiranih pravila ponašanja, u Republici Hrvatskoj nastale su i
Posebne uzance u ugostitesljstvu, koje reguliraju ugovorne odnose između domicilnih agencija i
hotelijera (uz.62-94). Kako se agencijski ugovor o hotelskim uslugama sklapa između pravnih
osoba-trgovaca, to do pune primjene dolazi zakonska odredba iz čl. 12. Zakona o obveznim
odnosima, koja u stavku 2. propisuje da se trgovinski običaji primjenjuju, osim ako sudionici u
njima nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu.
Drugim riječima, na agencijski ugovor o hotelskim uslugama primjenjuju se Posebne uzance u
ugostiteljstvu, osim ako ugovorne strane ne isključe njihovu primjenu. Dakle, njihova primjena
se pretpostavlja.
Agencijski ugovor o hotelskim uslugama je konsenzualan ugovor. To znači da je ugovor
sklopljen kada se ugovorne stranke sporazume o bitnim elementima ugovora, a to su predmet i
cijena. Predmet ugovora je hotelska usluga, bilo za individualnog gosta, bilo za skupinu gostiju, a
cijena je naknada hotelijeru za pružene hotelske usluge. Cijenu hotelijeru može, ovisno o
sadržaju ugovora, platiti bilo agencija kao ugovorna starna, bilo individualni gost ili skupina
gostiju direktno na licu mjesta.
Agencijski ugovor o hotelskim uslugama je dvostranoobvezan ugovor. Temeljem ovog ugovora
agencija ima pravo tražiti od hotelijera izvršenje ugovornih obveza pružanja hotelskih usluga, a
istovremeno ima i obvezu plaćanja naknade hotelijeru za izvršene hotelske usluge. S druge, pak,
strane, hotelijer ima obvezu pružanja ugovorenih usluga smještaja, ali i pravo tražiti od agencije
kao naručitelja, plaćanja izvršenih hotelskih usluga.
Agencijski ugovor o hotelskim uslugama je formalan ugovor. Istina, zahtjev za rezervaciju može
se uputiti usmeno, ali se naknadno mora dostaviti u pismenom obliku, a potvrda rezervacije od
strane ugostitelja-hotelijera mora biti u pismenom obliku.

1.3. Agencijski ugovor o hotelskim uslugama u korist individualnog gosta

Agencijski ugovor o hotelskim uslugama u korist individualnog gosta je ugovor kojim se ugostitelj

67
obvezuje naručitelju usluga, da će gostu, njegovu klijentu, pružiti uslugu smještaja i druge
akcesorne usluge za ugovorenu naknadu, bez povlastica predviđenih za goste u skupini i platiti
proviziju
1.3.1. Sklapanje ugovora
Proces sklapanja ugovora započinje zahtjevom za rezervaciju kojeg agencija kao naručitelj
upućuje hotelijeru. U zahtjevu za rezervaciju precizno se navodi opseg i vrsta usluga koje se
traže od hotelijera, vrijeme početka i trajanja usluga, te adresa gosta.
Zahtjev za rezervaciju može imati dvostruki pravni značaj.
Ukoliko zahtjev ,pored vrste i obima usluga, vremena trajanja usluga, sadrži i cijenu tih usluga,
tada zahtjev za rezervaciju ima pravni značaj ponude naručitelja prema hotelijeru. Ugovor je
sklopljen kada ponuđeni (hotelijer) prihvati ponudu naručitelja (agencije).
Ukoliko, pak, zahtjev ne sadrži cijenu usluga, tada bi zahtjev za rezervaciju imao pravni značaj
poziva naručitelja prema hotelijeru, da hotelijer napravi ponudu. U tom slučaju, ugovor je
sklopljen, kada ponuditelj (hotelijer) primi prihvat ponude od strane naručitelja-agencije.
Kod agencijskog ugovora o hotelskim uslugama potrebno je naglasiti kako cijena hotelskih
usluga, koja se ugovara s naručiteljem, ne smije biti veća od cijene koju inače hotelijer ugovara
s direktnim gostima.
Prema poslovnim običajima u ugostiteljstvu,zahtjev za rezervaciju, kao i potvrda zahtjeva za
rezervaciju, moraju biti očitovani pismenim putem, čime ugovorne strane, svojom voljom,
pismenoj formi daju konstitivni značaj. Drugim riječima, pismena forma, voljom stranaka,
postaje uvjet valjanosti ugovora.
Prilikom sklapanja ugovora hotelijer može od naručitelja zatražiti i plaćanje predujma, kako bi se
osigurao od eventualne štete, uslijed neblagovremenog otkaza agencije ili od nepojavljiavnja
gosta. Predujam, kojeg plaća naručitelj, ima značaj akontacije, od kojeg iznosa hotelijer
nadoknađuje štetu, a preostali iznos vraća naručitelju (agenciji).
1.3.2. Obveze agencije kao naručitelja
Temeljna obveza naručitelja je plaćanje cijene hotelijeru za izvršene ugovorene usluge gostu,
odnosno klijentu agencije. Kada gost ugovoreni iznos naknade za pružene hotelske usluge plaća
agenciji kao naručitelju, gost ne smije platiti veći iznos od iznosa kojeg će naručitelj platiti
hotelijeru.
Prilikom plaćanja cijene za izvršene usluge, naručitelj će platiti samo one usluge koje su
navedene u vaučeru. Vaučer predstavlja legitimacijski papir,kojim se gost legitimira kod
hotelijera, kao osoba ovlaštena na traženje izvršenja onih hotelskih usluga koje su navedene u
68
vaučeru. U vaučeru je točno naveden opseg i vrsta usluga koje hotelijer treba pružiti gostu.
Kopiju vaučera gost predaje hotelijeru. Vaučer pored legitimacijskog svojstva odnosno
deklaratornog pravnog značaja, kojim se dokazuje postojanje ugovornog odnosa, ima i svojstvo
obračunskog sredstva. Ispostavljeni račun hotelijera prema naručitelju uvijek prati originalni
vaučer potpisan od strane gosta, čime se je gost nedvosmisleno očitovao da su mu pružene sve
ugovorene hotelske usluge te da nema nikakve zapreke za uredno plaćanje izvršenih usluga
hotelijeru od strane naručitelja.
Iz agencijskog ugovora o hotelskim uslugama u korist individualnoa gosta postoji i obveza
naručitelja od uzdržavanja od sklapanja ugovora s većim brojem hotelijera, za boravak istoga
gosta, s namjerom da naknadno otkaže ugovore koje neće prihvatiti. Ukoliko je, pak, sklopio
ugovore s većim brojem hotelijera, za boravak istoga gosta u istome vremenskom periodu,
ostali hotelijeri imaju pravo na raskid ugovora, bez obveze vraćanja rezervacijske pristojbe ili
uplaćenog predujma.
Kod izvršenja ugovorenih hotelskih usluga gost može biti nezadovoljan, bilo izostankom
pojedine usluge, bilo neurednim izvršenjem pojedinih usluga. Za prigovore gost se obraća
hotelijeru koji mora razmotriti prigovor. Ako hotelijer ne razmotri prigovor, odnosno ako gost
ne bude zadovoljan rješenjem hotelijera, gost se obraća agenciji kao naručitelju usluga. Agencija
u tom slučaju mora dostaviti hotelijeru prigovor gosta sa svojim prijedlogom rješenja i to u
roku od mjesec dana od primitka prigovora. Hotelijer je dužan u roku od petnaest dana
odgovoriti na prigovor i ponuđenu nagodbu od strane naručitelja, a istekom toga roka agencija
može podići tužbu za naknadu štete nadležnom sudu protiv hotelijera.

1.3.3. Obveze hotelijera

Prilikom sklapanja agencijskog ugovora o hotelskim uslugama u korist individualnoga gosta,
hotelijer je dužan agenciji kao naručitelju dati točan opis hotela, navesti točnu kategoriju
hotela, njegovu poziciju, kao i vrstu usluga koje može pružiti. Ukoliko bi za gosta, uslijed
netočnih obavijesti hotelijera, nastala šteta, za štetu će odgovarati hotelijer.
Hotelijer se nakon sklopljenog ugovora mora pridržavati ugovorenih cijena prema naručitelju.
Već ugovorene cijene ne mogu se naknadno mjenjati. Potrebno je još jednom napomenuti
kako cijene hotelskih usluga prema naručitelju ne mogu biti veće od cijena što ih hotelijeru
plačaju njegovi izravni gosti.
Hotelijer plaća agenciji kao naručitelju proviziju. Provizija se utvrđuje na temelju sporazuma
ugovornih strana. Ako takav sporazum o visini provizije nije postignut, tada je, u slučaju da se
69
radi o domaćem hotelijeru i domaćoj agenciji, uobičajena provizija 5% od cijene pruženih
usluga. Prema Posebnim uzancama u ugostitelsjtvu, kada je ugovorna strana kao naručitelj
strana agencija, provizija iznosi 8% od ugovorene cijene pruženih usluga.

1.3.3.4. Prestanak agencijskog ugovora o hotelskim uslugama u korist individualnoga gosta

Ugovor može prestati sporazumom stranaka, smrću ugovornika, poništenjem ugovora,
otkazom ugovora i raskidom ugovora. Kod prestanka ugovora vrijedit će pravila općeg dijela
obveznog prava koja se odnose na prestanak ugovora.
U ovom dijelu Posebne uzance posebnu pažnju posvećuju prestanku ugovora temeljem otkaza
ugovora od strane naručitelja.
Otkaz kao jednostrana izjava volje naručitelja može biti blagovremen i neblagovremen. Ukoliko
je otkaz blagovremen tada naručitelj ne mora nadoknaditi štetu hotelijeru, u suprotnom, ako se
radi o neblagovremenom otkazu , naručitelj postaje dužnik naknade štete hotelijeru. U svakom
slučaju otkaz ugovora mora biti priopćen pismenim putem.
Od presudne važnosti je utvrđivanje rokova za blagovremeni otkaz.
Prema Posebnim uzancama u ugostiteljstvu, otkaz je blagovremen, ako se priopći hotelijeru
(pismenim putem):
- do 12 sati tekućeg dana za ugovoreni boravak do dva dana
-dva dana prije početka korištenaj usluge ako je riječ o ugovorenom smještaju od tri do sedam
dana
-sedam dana prije početka korištenja hotelske usluge ako je ugovoren smještaj dulji od sedam
dana.
Ako se radi o neblagovremenom otkazu naručitelja, naručitelj je obvezan hotelijeru nadoknaditi
štetu u iznosu:
- u slučaju ugovorenog boravka do tri dana ili boravka dužeg od tri dana izvan sezone, iznos
naknade je ugovorena cijena za jednodnevni boravak.
- u slučaju ugovorenog boravka dužeg od tri dana u glavnoj sezoni, iznos naknade je ugovorena
cijena usluga za tri dana ugovorenog boravka.
Isti iznos naknade štete dužan je naručitelj nadoknaditi hotelijeru u slučaju ranijeg odlaska
gosta iz hotela. Naručitelj je obvezan nadoknaditi štetu hotelijeru samo ako do štete dođe.
Ukiliko hotel pruži usluge drugom gostu, umjesto ugovorenoga gosta, tada na strani hotelijera
nije nastupila šteta i naručitelj nije dužnik štete prema hotelijeru.
Pravo na prestanak ugovora otkazom rezervirano je samo za naručitelja. Hotelijer može samo
70
raskinuti ugovor ukoliko gost grubo krši odredbe kućnog reda.
Naručitelj ipak nije vezan rokovima za blagovremeni otkaz, ako bi na strani gosta nastupio
događaj koji bi imao obilježja više sile i tada bi se naručitelj oslobodio obveze naknade štete. I
kada dođe do događaja s obilježjima više sile, u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u
pravnom prometu, naručitelj je obvezan pismenim putem obavijestiti hotelijera.

1.4. Agencijski ugovor o hotelskim uslugama u korist skupine gostiju

1.4.1. Pojam ugovora
Agencijski ugovor o hotelskim uslugama u korist skupine gostiju je ugovor kojim se hotelijer obvezuje
agenciji-naručitelju da će skupini gostiju, klijentima agencije, pružiti hotelske usluge po posebnim
tarifama i uvjetima. U navedenoj definiciji ugovora, potrebno je utvrditi što se smatra skupinom gostiju.
Odgovor na ovo pitanje daju Posebne uzance u ugostiteljstvu. Prema Posebnim uzancama u
ugostiteljstvu, da bi se radilo o skupini gostiju, moraju se kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti:
- skupina broji najmanje 15 osoba koje imaju vodiča,
- te osobe putuju zajedno, kako u dolasku, tako i polasku
- te osobe čine posebnu cjelinu
Za skupinu gostiju utvrđuje se posebna cijena, koja je u pravilu niža od individualnih cijena. U poslovnoj
praksi takve cijene označavaju se kao "grupne cijene". Agencija kao naručitelj za grupne cijene dobija
popust ili proviziju do 15% u odnosu na individualnu cijenu.
Nakon sklapanja ugovora može doći do smanjenja skupine gostiju na način da taj broj padne ispod
petnaest. O smanjenju skupine gostiju naručitelj je dužan obavijestiti hotelijera koji će se nakon primitka
obavijesti očitovati da li ugovorena cijena za prvotno ugovorenii broj osoba ostaje i nakon smanjenja
broja osba ili će se primjenjivati druge cijene. Ako hotelijer ništa ne odgovori, tada se i na manji broj
osoba primjenjuju uvjeti kao za skupinu gostiju od 15 osoba.

1.4.2. Sklapanje ugovora

Sklapanje ugovora identićno je kao i u slučaju agencijskog ugovora u korist individualnoga gosta. Sada
agencija, kao naručitel,j šalje zahtjev za rezervaciju u kojem se navodi broj broj članova skupine i
hotelske usluge koje su identićne za sve članove skupine.
Ugovor je sklopljen kada se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora, a to su hotelske
uskuge za skupinu gostiju i cijena za skupinu gostiju. Trenutak sklapanja ugovora ovisan je o pravnom
značaju zahtjeva za rezervaciju. Ako taj zahtjev sadrži sve bitne elemente, broj članova skupine i broj
identićnih hotelskih usluga i cijenu hotelskih usluga, tada bi taj zahtjev po pravnoj naravi bio ponuda
naručitelja prema hotelijeru. Primitkom prihvata ponude od starne hotelijera naručitelj i hotelijer sklopili
bi navedeni ugovor.
71
Kada zahtjev za rezervaciju, a to će biti pravilo, sadrži samo broj osoba i broj identićnih hotelskih usluga,
bez cijene za skupinu gostiju, tada bi taj zahtjev predstavljao samo poziv naručitelja prema hotelijeru da
hotelijer napravi ponudu. Ugovor će u tom slučaju biti sklopljen kada hotelijer primi pismeni prihvat
ponude od strane naručitelja- agencije.

1.4.3. Obveze ugovornih strana

1.4.3.1. Obveze agencije kao naručitelja
Agencija kao naručitelj obvezna je platiti hotelijeru izvršene hotelske usluge. Pošto se radi o skupini
gostiju, u pravilu račun za izvršene hotelske usluge podmiruje agencija kao naručitelj. S druge, pak,
strane, kada se radi o ugovoru u korist individualnoga gosta, tada račun može platiti agencija, ali i sam
gost.
Agencija je dužna hotelijeru dostaviti popis gostiju koji čine skupinu . U tom popisu poimenićno se
navodi svaki gost s rasporedom soba koje će koristiti u hotelu. Ovaj popis u poslovnoj praksi naziva se
rooming lista i hotelijer će nastojati goste smjestiti prema rooming listi.
Rooming lista se dostavlja u roku od sedam do četrnaest dana ovisno o sezoni. U glavnoj sezoni ti rokovi,
ako nije drukčije ugovoreno, iznose četrnaest dana, a u pred i po sezoni rokovi su sedam dana.
Naknadno primljena rooming lista, van roka za dostavu rooming liste, neće obvezivati hotelijera, osim u
slučaju da ima slobodnih kapaciteta.
1.4.3.2. Obveze hotelijera
Hotelijer je dužan pružiti ugovorene hotelske usluge. Ako hotel, u trenutku dolaska skupine gostiju ne
raspolaže smještajem, tada je dužan uz prethodno obaviješćivanje naručitelja, smjestiti skupinu u hotel
iste ili više kategorije na istome lokalitetu. Ukoliko hotelijer tako postupi onda više nije dužnik naknade
štete naručitelju. Razliku u cijeni zamjenskog smještaja snosi hotelijer, a hotelijer je dužan snositi i sve
troškove transvera.
Svi članovi skupine moraju biti smješteni u istome objektu jer predstavljaju jednu zasebnu cjelinu.
Hotelijer je u pružanju usluga obvezan jednako postupati prema agencijskim gostina iz skupine gostiju
kao i prema individualnim gostima.
Hotelijer odobrava besplatan boravak jednom predstavniku naručitelja, koji pripada skupini od
najmanje 15 osoba te dnevni odmor i jedan obrok za vozača autobusa.
Ako se skupina sastoji od 30 osoba, hotelijer može odobriti besplatan boravak još jednom predstavniku
naručitelja.

1.5. Prestanak ugovora

Do prestanka ugovora može doći iz svih razloga predviđenih agencijskim ugovorom u korist
individualnoga gosta. No,kada se radi o skupini gostiju i o otkazu ugovora kao načinu prestanka ugovora,
potrebno je odrediti otkazne rokove i utvrditi kada je otkaz blagovremen, a kada nije, te iznos naknade
72
štete u slučaju neblagovremenog otkaza.
Ukoliko ugovorom nisu određeni drugi rokovi za blagovremeni otkaz ugovora od strane naručitelja,
Posebne uzance kao blagovremeni otkaz navode.
- za otkaz cijele skupine -30 dana prije ugovorenog dolaska
-za otkaz do 50 posto ugovorene skupine-21 dan prije ugovorenog dolaska
-za otkaz do 25posto ugovorene skupine-14 dana prije dolaska.
Kada se radi o objektima sezonskog karaktera gore navedeni ottkazni rokovi smanjuju se na polovicu, a
za otkaz do 50posto skupine na 10 dana.
Ako je do otkaza ugovora došlo nakon ugovorenih rokova tada govorimo o neblagovremenom otkazu i
naručitelj postaje dužnik naknade štete hotelijeru.
Hotelijer ima pravo na odštetu u iznosu 2/3 cijene ugovorenih usluga za jednu noć po otkazanom
gostu, a ako je hotelijer obavijest primio 72 sata prije ugovorenog dolaska skupine gostiju ili manje, tada
je naručitelj dužan nadoknaditi hotelijeru iznos od 3/4 ugovorene cijene za jednu noć.
Ako nije drukčije ugovoreno, odšteta za zakašnjeli otkaz ili nedolazak ne može biti veća od ugovorene
cijene boravka za tri noći po otkazanom gostu.

1.6. Razlika između agencijskog ugovora u korist skupine gostiju i ugovora o alotmanu
Prilikom reguliranja ugovora o alotmanu, Posebne uzance u ugostiteljstvu upućuju na uzance iz
agencijskog ugovora u korist skupine gostiju, koje bi upotpunile sdržaj alotmanskog ugovora, ako nešto
ne bi bilo regulirano uzancama za alotmanski ugovor.
No, između agencijskog ugovora u korist skupine gostiju i alotmana postoje značajne razlike.
Prvo, agencijski ugovor u korist skupine gostiju sklapa se od "slučaja do slučaja", a alotman za veći broj
grupa i u kontigentu,
Drugo, putem agencijskog ugovora u korist skupine gostiju, hotelijer se obvezuije pružiti
smještaj"određenoj skupini" i u "točno određeno vrijeme", a alotmanskim ugovorom hotelijer se
obvezuje staviti svoje kapacitete na raspolaganje za sve vrijeme trajanja ugovora,
Treće, alotman se sklapa na duže vrijeme, a agencijski ugovor u korist skupine gostiju na kraće vrijeme,
Četvrto, plačanje kod alotmanskog ugovora vrši agencija, dok kod agencijskog ugovora to može ili
agencija ili predstavnik skupine.
Peto, alotman se mora sklopiti u pismenoj formi, a agencijski ugovor se može sklopiti u pismenoj formi,
što ovisi o volji ugovornih strana.

2.UGOVOR o RASPOLAGANJU UGOSTITELJSKIM SMJEŠTAJEM (UGOVOR O

ALOTMANU)
2.1. Pojam ugovora

73
Ugovor o alotmanu je ugovor kojim se ugostitelj (hotelijer) obvezuje, u određenome razdoblju,
staviti na raspolaganje turističkoj agenciji određeni broj ležaja, odnosno smještajnih jedinica u
određenom objektu, pružiti ugostiteljske usluge osobama koje uputi agancija i platiti joj
određenu proviziju, a agencija se obvezuje popunjavati ih, odnosno obavijestiti u ugovorenim
rokovima da to ne može učiniti te platiti cijenu usluga, ako se koristila ugovorenim smještajem.
Ugovor o raspolaganju smještajem ili u poslovnoj praksi ugovor o alotmanu, u direktnoj je
funkciji ostvarenja ugovora o putovanju u paket aranžmanu. Naime, ugovor o putovanju u paket
aranžmanu, sastoji se od prijevoza, smještaja I drugih usluga, pri čemu usluga smještaja zauzima
posebno mjesto. Da bi organizator putovanja uopće sastavio paket aranžman on mora osigurati
dovoljan broj ležajeva ili smještajnih jedinica u određenom hotelu, kojeg prodaje putem paket
aranžmana. Organizator putovanja tako stupa u vezu s hotelijerima i s njima na duže vrijeme
sklapa ugovor o alotmanu. Drugim riječima, alotman se sklapa ili za godinu dana, ako hotel ima
cjelogodišnje poslovanje i ako paket aranžman sdarži i smještaj van glavne sezone, ili se alotman
sklapa samo za jednu sezonu, kod hotela sa sezonskim poslovanjem. Dakle, hotelijer stavlja
agenciji na raspolaganje svoje smještajne kapacitete kojima sada raspolaže turistička agencija.
agencija.
U komparativnoj poslovnoj praksi ugovor o alotmanu naziva se" hotelski ugovor koji se odnosi
na putnika u grupi", "ugovor o kontigentu soba", "hotelijerski ugovor s privremenim
rezervacijama, na koji se odnose odredbe o kontigentima". U posljednje vrijeme se i u
komparativnoj praksi upotrebljava naziv alotman. Alotman je riječ izvorno francuskog porijekla
(allotment), ali je u našu poslovnu praksu I u zakonodavstvo došla iz engleskog jezika.

74
2.2.Vrste alotmana:
U poslovnoj praksi iskristaliziralo se nekoliko vrsta alotmana.
Alotman s pravom otkaza. Kod ove vrste alotmana, agencija ima pravo privremeno odustati
od već sklopljenog ugovora, bez obveze naknade štete hotelijeru, ako o privremenom
odustanku blagovremeno obavijesti hotelijera prije početka korištenja ugovorene usluge.
Blagovremeni odustanak bi bio kada agencija obavijesti hotelijera 7-14 dana prije ugovorenog
termina korištenja hotelskih ležajeva odnosno smještajnih jedinica. Dakle, ovdje agencija
obaviještava hotelijera da neće koristiti ležajeve ili smještajne jedinice, s kojima ona inače
raspolaže.
Alotman s pravom opcije. Ovdje, kod ove vrste alotmana,turistička agencija koja raspolaže
ležajevima ili smještajnim jedinicama hotelijera, nema obvezu obaviješćivati hotelijera da neće
privremeno koristiti ugovoreni smještaj, nego agencija ima obvezu u točno određenom roku (7-
15 dana) prije ugovorenog korištenja smještaja obavijestiti hotelijera koji broj ležajeva i
smještajnih jedinica će koristiti.
Alotman s garancijom punjenja predstavlja takvu vrstu alotmana kod koje je hotelijer dužan
staviti na raspolaganje turističkoj agenciji ležajeve i smještajne jedinice za ugovoreno razdoblje,
a turistička agencija je dužna kroz cijelo vrijeme trajanja ugovora garantirati punjenje njegovih
kapaciteta. Kod ove vrste alotmana turistička agencija mora popuniti ugovorene smještajne
kapacitete. Na taj način obveza turističke agencije postaje neopoziva. Ovdje nemamo obavijsti o
privremenoom odustanku, i ukoliko ne uspije popuniti odgovara hotelijeru za štetu (puno za
prazno).
Alotman s kombiniranim sadržajem predstavlja kombinaciju gore navedenih vrsta alotmana.
Ova vrsta alotmana štiti hotelijera i pruža mu minimum pravne zaštite u slučaju kada turistička
agencija, iz raznih razloga, ne uspijeva popuniti njegove ležajeve i smještajne jedinice.
Ovdje, kroz cijelo vrijeme trajanja ugovora, postoji obveza turističke agencije na punjnjenje
ugovorenih smještajnih kapaciteta hotelijera, uz mogućnost privremenog odustanka, ali se u
točno određenom vremenskom intervalu unutar trajanja ugovora agencija obvezuje i garantira
punjenje smještajnih jedinica i ležajeva hoteklijera. Prije i poslije tog, točno određenog intervala
unutar trajanja ugovora, agencija može privremeno odustati od alotmana, jasno uz pridržavanje
rokova obaviješćivanja hotelijera za blagovremeni privremeni odustanak

75
Na ovaj način hotelijeri su kako tako zaštićeni, posebno manji hotelijeri. Ovakav način zaštite
hotelijera, zakonskim putem je reguliran u Grčkoj. Tako, prema zakonskim rješenjima u Grčkoj,
svaki ugovor o alotmanu mora sadržavati točan interval unutar ugovora u kojem se garantira
punjenje hotela.
Kod nas, u našoj poslovnoj praksi, alotman s kombiniranim sadržajem, često puta se naziva
fiksni zakup, što je potpuno pogrešan termin. Sam zakup sam po sebi sadrži čvrste obveze
ugovornih stranaka i zakupoprimatelj plaća zakupninu, neovisno o svom poslovanju. Zakup ima
drugu ugovornu morfologiju i ne treba ga uvlačiti u obveze iz ugovora o alotmanu, pogotovo
što rješenje možemo naći u ugovoru o alotmanu s kombiniranim sadržajem.

2.3. Karakteristike ugovora o alotmanu

Ugovor o alotmanu je imenovani ugovor i svoje mjesto nalazi u Zakonu o obveznim odnosima.
Zakon o obveznim odnosima regulira ovaj ugovor i to člancima 909-920. Analizirajući ove
odredbe, u kojima najčešće nalazimo riječi "dužan je" i "mora", lako se da zaključiti da u tom
zakonskom reguliranju pretežno imamo kogentne ili prisilne odredbe, kojima se nastojalo
zaštiti goste agencije, agenciju, ali i hotelijera. Na ovaj način, hrvatski zakonodavac, regulirajući
alotmanski ugovor, pridružio se zakonodavcima Grčke i Španjolske koji su također zakonskim
putem regulirale alotmanski ugovor.
Ugovor o alotmanu je formalan ugovor. U članku 910. Zakona o obveznim odnosima, kada se
govori o obliku ugovora, jasno je propisano da ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku.
Na taj način, pismena forma ima konstitutivni značaj i postaje uvjet valjanosti ugovora. Drugim
riječima, nema ugovora o alotmanu, ako nije sklopljen u pismenom obliku. Time se pojačava
pravna zaštita ugovornih stranaka, hotelijera i turističke agencije, ali se pojačava i pravna
zaštita gosta, u čiju korist se ugovor i sklapa i čije izvršenje je ovlašten tražiti.
Ugovor o alotmanu je dvostranoobvezan ugovor. Hotelijer ima obvezu pružiti hotelske usluge
gostima turističke agencije, ali istovremeno ima pravo tražiti od turističke agencije plaćanje
usluga koje su izvršene. S druge strane, agencija ima obvezu plaćanja izvršenih hotelskih
usluga, ali istovremeno ima pravo tražiti ispunjenje ugovorenih hotelskih usluga.
Ugovor o alotmanu je ugovor sa sukcesivnim prestacijama. Agencija kao dužnik svoju obvezu
izvršava u djelovima. Ugovor se ne raskida, on traje cijelo vrijeme, ali se obveza punjenja
izvršava u dijelovima. Agencija puni hotel kada ima gostiju, a kada nema gostiju, tada
blagovremeno obaviještava hotelijera da ne može popuniti njegove smještajne kapacitete u
određenom terminu. Punjenej će uslijediti u nekom drugom terminu, unutar trajnog ugovora,
76
kada turistička agencija bude imala goste za boravak u tom hotelu.

2.4. Sklapanje ugovora

Ugovor o alotmanu sklapa agencija s hotelijerom, u svoje ime, za svoj račun,a u korist gosta. Na
taj način, ovaj ugovor je sklopljen u korist trećeg i gost postaje beneficijar, odnosno osoba
ovlaštena tražiti ispunjenje ugovornih obveza hotelijera na temelju ugovora između agencije i
hotelijera.
Ugovor se mora sklopiti u pismenom obliku, obično na obrascu jedne od ugovornih strana.
Ukoliko ugovor sklapa hotelijer i veća turistička agencija, tada turistička agencija nastoji u
ugovor ugraditi svoje opće uvjete poslovanja i intervencija hotelijera i izmjena ugovornih
odredbi postaje minorna ili u potpunosti izostane.Ti opći uvjeti poslovanja turističke agencije
tako postaju sastavni dio ugovora i obvezuju ugovorne strane ako su im bili poznati u trenutku
sklapanja ugovora ili im nisu mogli ostati nepoznati. Najbolje bi bilo kada bi opći uvjeti
poslovanja bili tiskani na samom obrascu ugovora o alotmanu.
Iz dosadašnje prakse, kada se radi o velikim organizatorima putovanja, hotelijeri samo
pristupaju, bez pogovora, već gotovom ugovoru, pa alotmanski ugovor tako postaje i adhezioni
ugovor, odnosno ugovor po pristupanju. Ono što je posebno važno kod takvih ugovora je
utvrđivanje stvarne i mjesne nadležnosti suda u slučaju spora. Obično strani organizatori
putovanja, u ugovoru navode stvarnu i mjesnu nadležnost sude u zemlji u kojoj imaju sjedište,
što je potpuno suprotno načelima procesnog prava gdje je stvarno i mjesno nadležan sud
prema mjestu prebivališta tuženika.
Ugovoru o alotmanu prethodi međusobna korespodencija budućih ugovornih strana. Stranke
šalju prospekte s jasno navedenom kategorijom objekta prema nacionalnom pravu države u
kojoj hotel ima sjedište, lokaciji hotela, vrstama usluga koje pruža i sli. Isto tako, vrijedno je
napomenuti, da organizator putovanja provodi i sigurnosni pregled objekta u koji će poslati
goste.
Prilikom sklapanja ugovora bitno je da ugovorne strane postignu konsenzus o bitnim
sastojcima ugovora. To je vrsta usluge, broj ležajeva odnsono smještajnih jedinica, njihov
raspored, kategoriju i vrijeme trajanja ugovora o alotmanu. Cijena je također bitan sastojak
ugovora, a ona je kod alotmanskih ugovora dvadesetak posto niža od individualnih cijena.

2.5. Obveze ugovornih strana

77
2.5.1. Obveze turističke agencije
Prva obveza turističke agencije je obveza popunjavanja ugovorenih smještajnih kapaciteta.
Turistička agencija je dužna popuniti ležajeve odnosno smještajne jedinice hotelijera, a ako to
nije u mogućnosti, tada je dužna hotelijera obavijestiti da u datom terminu nije u mogućnosti
popuniti njegove smještajne kapacitete, ukoliko se ne radi o alotmanu s garancijom punjena.
Druga obveza turističke agencije je obveza obaviješćivanja hotelijera o tijeku popunjavanja
smještajnih kapaciteta. Ova obveza agencije navedena je u Zakonu o obveznim odnosima , ali i
u Posebnim uzancama u ugostitelsjtvu. I dok Zakon navodi obvezu agencije kao dužnost
obaviješćivanja hotelijera, bez navođenja rokova za obavijest, Posebne uzance u ugostiteljstvu
navode rok od 60 dana prije početka korištenja ugovorenih usluga, a nakon toga svakih 30 dana.
Ovi rokovi navedeni u Posebnim uzancama su okvirni odnosno minimalni rokovi i primjenjuju se
ako ugovorom nije što drugo ugovoreno.
Obveza obaviješćivanja je vrlo bitna obveza agencije i ona mora biti precizno navedena. U
poslovnoj praksi rokovi obaviješćivanja idu i na 90 dana prije početka korištenja ugovorenih
usluga, a nakon toga svakih 15 dana od početnog obaviješćivanja o stanju prodaje. S obzirom
da ugovor o alotmanu može biti privremeno raskinut, čime hotelijer dolazi u poziciju da mu
smještajni kapaciteti ostanu prazni, to hotelijeri jedne te iste kapacitete prodaju većem broju
agencija i stoga je obveza agencije na obaviješivanje o tijeku popunajvanja njegovih kapaciteta
od presudnog značaja. Prodaja jednih te istih kapaciteta u poslovnoj praksi nekad ide i na 130-
180%, čime hotelijeri pokušavaju umanjiti štetne posljedice ako ugovorena agencija privremeno
odustane od alotmanskog ugovora.
Ugovori se moraju poštivati i svako neizvršenje ili neuredno izvršenje ugovornih obveza može
dovesti do raskida ugovora. Stoga hotelijer, da bi umanjio štetene posljedice prebukiranja, do
kojeg može doći ako ga agencija ne obaviještava o tijeku popunajvanja njegovih kapaciteta,
može u ugovor ugraditi klauzulu o raskidu ugovora ako agencija neuredno izvršava svoju obvezu
obaviješćivanja . Ta klauzula naziva se clausula iritatoria i omogućava hoteljeru raskid ugovora
samo ako je tom klauzulom raskid predviđen. Ovo je ujedno i izuzetak od pravila da hotelijer
preuzima konačnu i neopozivu obvezu stavljanaj smještajnih kapaciteta na raspolaganje
turističkoj agenciji.
Drugi izetak vezan je uz ugovorenu zauzetost više od 30% smještajnih kapaciteta hotelijera.U
tom slučaju hotelijer je ovlašten tražiti od agencije da mu u roku od 30-60 dana prije dolaska
gostiju stavi na raspolaganje jamstvo plačanja, a u ukoliko agancija isto ne napravi, hotelijer
ima pravo otkazati smještajne kapacitete za koje nije dobio garanciju plaćanja. Ova mogućnost
78
predviđena je u Posebnim uzancama i ako ugovorne strane ne isključe primjenu uzanci tada to
postaje sastavnim dijelom ugovora.

Treća obveza turističke agencije vezana je uz slanje liste gostiju (rooming lista).*Rooming lista
je lista koju agencija dostavlja hotelijeru s točnim navođenjem imena osoba koje dolaze u hotel
i to u roku od 7-14 dana prije početka korištenja usluga, što se u potpunosti poklapa i sa
otkaznim rokovima od strane agencije. Agencija je vezana za rooming listu,ne može mijenjati
istu bez dogovora sa hotelijerom. Ako agencija prekorači rok za dostavu rooming liste , hotelijer
će primiti gosta samo u slučaju da ima slobodnih kapaciteta, inače nije dužan primiti goste. Svi
oni kapaciteti hotela koji nisu obuhvaćeni rooming listom stoje na raspolaganju sada hotelijeru
da ih pokuša popuniti. Rooming lista se može mjenjati i nakon roka predviđenog za njenu
dostavu, a ta promjena može biti vezana samo za promjenu osoba koje će doći u hotel, ali ne i
za promjenu korištenja ukupnog hotelskog kapaciteta koji je određen već dostavljenom
rooming listom. Promjena osoba vezana je za zamjenskog putnika.

Četvrta obveza turističke agencije je obveza izdavanja vaučera. Agencija izdaje putniku
vaucher kojim se putnik legitimira kod hotelijera, sada kao njegov gost, kao osoba ovlaštena na
traženje izvršenja usluga od hotelijera koje su navedene u vaučeru.
Vaučer je legitimacijski papir koji izdaje putnička agencija. On je i dokaz postojanja ugovornog
odnosa između oragnizatora putovanja u paket aranžmanu i putnika, sada gosta hotelijera.
Vaucher uvijek treba glasiti na ime osobe i prati određeni pravni posao. Gubitak vauchera ne
znači gubitak prava navedenih u vaučeru, jer gost ta svoja prava vuče iz ugovora o putovanju u
paket aranžmanu. Drugim riječima, sam vaučer ima deklarotoran pravni značj kojim se potvrđuje
postojanje jednog ugovornog odnosa.
Vaucher je obračunsko sredstvo plačanja između agencije i hotelijera. Na osnovu vaučera
hotelijer fakturira određeni iznos agenciji na naplatu. U vaučeru su navedene sve usluge koje
hotelijer mora pružiti gostu. Npr. to se odnosi na usluge polupansiona, pansiona, noćenja s
doručkom isl. Sve ono što nije navedeno u vaučeru, a što je gost koristio u hotelu, gost mora
sam platiti hotelijeru. Agencija je dužna platiti samo izvršene hotelske usluge koje su navedene
u vaučeru.

Peta obveza agencije je obveza plaćanja izvršenih hotelskih usluga. Prema Zakonu o obveznim
odnosima, agencija izvršene hotelske usluge plaća hotelijeru poslije njihovog izvršenja. Prema
79
Posebnim uzancama u ugostitelsjtvu, hotelijer šalje agenciji obračun s originalom vaučera kojeg
je ovjerio gost ili vodić-predstavnik agencije. Kod određivanja same cijene, koju agencija plaća
hotelijeru, potrebno je napomenuti da agencija kod ugovora o alotmanu dobije od hotelijera
cijenu i do 30% nižu od individualne cijene smještaja u hotelu.

2.5.2. Obveze hotelijera

Prva obveza hotelijera je obveza stavljanja na raspolaganje ugovorenog broja ležajeva
odnosno smještajnih jedinica turističkoj agenciji.
Hotelijer, temeljem ugovora o alotmanu, preuzima konačnu i neopozivu obvezu stavljanja na
raspolaganje ugovorenog broja ležajeva odnosno smještajnih jedinica turističkoj agenciji te se
obvezuje pružiti sve usluge gostima turističke agencije koje su navedene u vaučeru. Hotelijer,
kako je u Zakonu o obveznim odnosima navedeno, preuzima konačnu i neopozivu obvezu.
Dakle, od ove obveze načelno hotelijer ne može odustati. Upravo na toj obvezi se i temelji
smisao ugovora o alotmanu. Ugovor o alotmanu, kao što je već naglašeno, u funkciji izvršenja
ugovora o putovanju u paket aranžmanu. Mogućnost odustanka hotelijera od sklopljenog
ugovora o alotmanu, iz osnova bi uništila temelje na kojima počiva ugovor o putovanju u paket
aražmanu.
Klasićni ugovor o alotmanu, vidjeli smo, ne pruža odgovarajuću zaštitu hotelijeru. Stoga
hotelijer, u poslovnoj praksi sklapa ugovore s većim brojem agencija, ne bi li kako, tako popunio
svoje smještajne kapacitete. Stoga u praksi i dolazi do pojave prebukiranja ili overbookinga. I
dok Posebne uzance u takvim slučajevima ostavljaju mogućnost hotelijeru, da, u dogovoru s
agencijom, goste smjesti u hotel iste ili više kategorije u isto ugovoreno mjesto, čime na neki
način toleriraju pojavu prebukiranja, Zakon o obveznim odnosima to ne dopušta.
Zakon o obveznim odnosima, u čl.915.stavak 2 prisilnom normom jasno određuje da "ugostitelj
ne može ugovoriti s drugom turističkom agencijom raspolaganje smještajem koji je objekt već
sklopljenog ugovora o raspolaganju ugostiteljskim smještajem". Dakle, svi ugovori koji
dopuštaju prebukiranje bili bi, sukaldno prisilnoj normi Zakona o obveznim odnsoima, pravno
ništavni. Ovom prisilnom (kogentnom) normom štite se agencija i gosti agencije.
U poslovnoj praksi, u ugovorima između hotelijera i agencije, hotelijeri pribjegavaju i
ugovaranju privremenog ili stalnog zaustavljanja prodaje hotelskih kapaciteta. Ova pojava u
poslovnoj praksi naziva se stop booking.
Stop booking predstavlja ponašanje hotelijera prema agenciji, kojim se traži od agencije
zaustavljanje svake daljnje prodaje njegovih kapaciteta zbog činjenice da je hotel već zauzet.
80
Postavlja se pitanje ispravnosti i pravne utemeljenosti ugovaranja ovakve ugovorne
odredbe. Možemo samo pretpostaviti do kakve bi štete došlo na strani agencije koja
je doti ćni hotel već reklamirala, napravila ti skane publikacije, organizirala
prezentacije i sl. Konaćno, takvim ponašanjem agencija bi izgubila i ugled na tržištu.
Stoga se može kazati kako je ovakvo ugovaranje mogućnosti zaustavljanja prodaje
pravno ništavno i ne proizvodi nikakav pravni učinak. Ovo stoga što hotelijer
preuzima konačnu i neopozivu obvezu stavljanja na raspolaganje ugovorenih
smještajnih kapaciteta od koje ne može odustati .

Druga obveza hotelijera je obveza jednakog postupanja.

Prema Zakonu o obveznim odnosima, ugostitelj je dužan osobama koje uputi turistička
agencija pružiti usluge pod istim uvjetima kao i osobama s kojima je neposredno sklopio
ugovor o ugostiteljskim uslugama.
Prema zakonskoj odredbi, hotelijer je obvezan pružiti svim gostima hotela iste usluge,
neovisno o tome radi li se o njegovim direktnim gostima ili gostima koji su u hotel došli
putem turističke agencije. U poslovnoj praksi bili su poznati slučajevi drugačijeg ponašanja
hotelijera prema gostima, koje je uputila turistička agencija. To se odnosilo na kvalitetu
obroka u hotelu, korištenju hotelskih sadržaja uključenih u cijenu smještaja i sl. Hotelijer je
veću pažnju posvećivao svojim direktnim gostima, jer su direktni gosti, u pravilu, plaćali veću
cijenu smještaja i cijenu smještaja su plaćali odmah nakon izvršene hotelske usluge. Ovom
zakonskom odredbom, jednakost postupanja postaje pravno obvezujuća i svako postupanje
protivno toj zakonskoj odredbi može dovesti do naknade štete hotelijera prema agenciji i
gostu agencije.

Treća obveza hotelijera je obveza pridržavanja ugovorenih cijena

Hotelijer nakon sklopljenog ugovora o alotmanu ne može kratko vrijeme prije početka
korištenja njegovoh kapaciteta cijene bezrazložno povisiti, iznimno to može napraviti:
-najmanje 6 mjeseci prije početka korištenja usluga
- uslijed promjene u tečaju koja utječe na ugovorenu cijenu.
Te nove cijene neće se primjenjivati na usluge za koje je već dostavljena rooming lista i na usluge
koje se odnose na rezervacije koje je hotelijer već potvrdio.

81
Četvrta obveza hotelijera je obveza plaćanja provizije turističkoj agenciji
Hotelijeri plaćaju turističkoj agenciji proviziju na izvršene hotelske usluge. Opće je poznato da
agencije, sklopivši ugovore o alotmanu s hotelijerima, dobijaju veću proviziju od provizije koja se
dobije sklapanjem agencijskog ugovora u korist skupine gostiju. U slučaju alotmanskog ugovora,
ta provizija je i do 30% i s tako dobijenom cijenom agencija gradi svoje organuizirano putovanje u
paket aranžmanu.

Peta obveza hotelijera je obveza izvješćivanja agencije o promjenama u hotelu

Hotelijer je obvezan, bez odgode, izvijestiti turističkuu agenciju o promjeni u objektu ili o
promjenama usluga nastalim nakon sklapanja ugovora o alotmanu. To se prvenstveno odnosi
na stanje samog objekta, ali i na postojanje novih usluga, koje mogu dodatno obogatiti ponudu
objekta. Ovo obaviješćivanje hotelijera, posebno dolazi do izražaja kada se radi o dovršetku
hotela u izgradnji, čiji smještaj je predmet ugovora o alotmanu. Agencija mora u svakom
trenutku znati stanje smještajnih jedinica, kako bi na vrijeme mogla poduzimati radnje oko
izmjene ugovora o putovanju u paket aranžmanu.

3. UGOVOR O ZAKUPU UGOSTITELJSKOG OBJEKTA (HOTELA)

3.1. Pojam ugovora
Ugostiteljskom djelatnošću pružanja usluga smještaje i prehrane bave se hotelijeri koji su
vlasnici hotela. Ali, vlasništvo nije nužna pretpopstavka da bi se neka fizička ili pravna osoba
bavila ugostiteljskim uslugama prehrane i smještaja gostiju. To može biti svaka fizička ili pravna
osoba koja je pravnim poslom dobila na korištenje određeni hotel i u tom hotelu vrši
ugostiteljsku djelatnost, sukladno pozitivnim zakonskim propisima. No, prije analize ugovornog
odnosa, u kojem hotelijer može biti samo korisnik objekta smještaja i prehrane, važno je ukazati
na razliku između vlasništva i korištenja objekta smještaja.
Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari, koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom
stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije
protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. Vlasnik, tako ima pravo posjedovanja,
uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari. Stvar može koristiti sam vlasnik, ali isto tako
vlasnik može stvar dati na korištenje trećoj osobi na određeno vrijeme, uz naknadu ili bez
naknade, ali i dalje ostaje vlasnikom stvari koja je privremeno data na korištenje. Različiti su
razlozi zbog kojih bi hotelijer kao vlasnik hotela hotel dao u zakup. S druge, pak, strane

82
turistička agencija, kada ima sigurno tržište i sigurne goste za punjenje hotela, pokušava dobiti
hotel u zakup uz znatno nižu cijenu nego li je to slučaj kod agencijskog ugovora u korist grupe
gostiju ili ugovora o alotmanu.
Ugovorom o zakupu ugostiteljskog objekta (hotela) ugostitelj (hotelijer) se obvezuje staviti na
raspolaganje turističkoj agenciji, na duže vrijeme, na korištenje ,određeni ugostiteljski objekt
(u cjelini ili djelomično), u pravilu sa osobljem, radi pružanja smještaja i drugih ugostiteljskih
usluga klijentima agencije, dok se turistička agencija obvezuje platiti ugovorenu naknadu.
Dakle, ovdje imamo ugovor o zakupu, gdje je hotelijer zakupodavac, a turistička agencija
zakupoprimac hotelskog objekta. Preuzimanjem hotela u zakup, turistička agencija kao
zakupoprimac vrši gospodarsku djelatnost pružanja smještaja i prehrane, stjeće svu dobit
takvim poslovanjem, ali snosi i sav rizik poslovanja.

3.2.Karakteristike ugovora o zakupu hotela

Ugovor o zakupu hotela nova je ugovorna pojava u poslovnoj praksi. U malom broju zemalja
reguliran je zakonskim putem, a u znatno većem broju zemalja njegovo reguliranje ostavljeno je
na volju ugovornim stranama. Među rijetkim zemljama, koje ugovor o zakupu hotela, reguliraju
zakonskim putem su italija i Francuska.
S obzirom da ugovor o zakupu hotela u našem pravu nije reguliran zakonskim putem, to je ovaj
ugovor neimenovani ugovor. Iz same konstatcije da se radi o neimenovanom ugovoru, to se
ukazuje potreba za utvrđivanjem njegove pravne prirode.
Njegova pravna priroda upućuje nas na ugovor o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora te na
odredbe ugovora u zakupu.
Ugovor o zakupu hotela je dvostranoobvezan ugovor. Turistička agencija ima pravo tražiti hotel
u zakup, ali ima i obvezu platiti zakupninu hotelijeru. S druge, pak, strane, hotelijer ima obvezu
dati na korištenje agenciji hotel, temeljem ugovora o zakupu, ali ima pravo i tražiti zakupninu
od turističke agencije.
Ugovor o zakupu hotela je konsenzualan ugovor. To znači da je ugovor sklopljen onoga
momenta kada su se starnke dogovorile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora
jesu predmet ugovora i cijena. S obzirom da se radi o ugovoru iz novije poslovne prakse, i da
nije zakonskim putem reguliran, to velika odgovornost leži na ugovornim stranama, koje same
moraju utvrditi predmet ugovora, cijenu, duljinu trajanja ugovora, modalitet korištenja,
posebno u svjetlu preuzimanja personala zajedno s objektom i sl.
Ugovor o zakupu hotela je formalan ugovor. U zakonodavstvima zemalja, koje ovaj ugovor
83
zakonskim putem reguliraju, pismena forma navodi se kao uvjet valjanosti ugovora o zakupu.
Isto nalazimao i u Zakonu o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, te u Ugovoru o zakupu u
Zakonu o obveznim odnosima. Na ugovorni odnos, kod ugovora o zakupu hotela, supsidijarno
(zamjenski) se primjenjuju odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, kao i
odredbe kod Ugovora o zakupu u Zakonu o obveznim odnosima.

3.3. Sklapanje ugovora o zakupu

Ugovor o zakupu sklapa se u pismenom obliku i pismena fora je uvjet valjanosti ugovora. Za
ugovor o zakupu od presudnog značaja je utvrđivanje predmeta ugovora i cijene odnosno
iznosa zakupnine.
Kod ugovora o zakupu kao predmet zakupa navodi se hotelski objekt ili dio hotela, sa svim
inventarom i opremom u hotelu. Posebno pitanje vezano je uz osoblje hotela. To mora biti
posebno navedeno. Uobičajeno je da turistička agencija, jedan dio osoblja ostavlja u hotelu koji
je predmet zakupa, a drugi dio osoblja kod ugovora o zakupu hotela, bi se odnosilo na osoblje
agencije, u pravilu viši i srednji menađment. Turistička agencija može i rukovodni dio osoblja
zadržati, a može dovesti i vlastitu upravu. Posebno je delikatno pitanje osoblja hotela. U
ugovoru se može navesti da osoblje hotela, koji ide u zakup, preuzima zakupoprimatelj, o čemu
osoblje hotela mora biti upoznato.
Ugovorom se posebno navodi da osoblje koje ostaje u hotelu, i koje preuzima zakupoprimac,
mora ovladati onim vještinama i znanjima koje traži agencija kao zakupoprimatelj. Npr. osoblje
mora poznavati jezik gostiju koji dolaze s određenog emitivnog tržišta, mora poznavati i znati
pripremati jela nacionalne kuhinje odakle gosti dolaze i sl. U ugovoru se posebno navodi kako
će agencija, kao zakuoprimatelj, prilikom izdavanja faktura, i inače u promotivnim aktivnostima,
uz ime postojećeg hotela, posebno navesti svoj naziv i naznačiti kako je hotel sada u njenom
zakupu. Na taj način, nastoji se zaštitit ime i poslovni ugled dotadašnjeg hotelijera, koji sada
hotel, temeljem ugovora o zakupu hotela, daje na korištenje zakupoprimateljima, na duži
vremenski period.
Nnadalje, kod ugovora potrebno je navesti vrijeme zakupa. Utvrđivanje vremena zakupa od
posebnog je značaja. Ne postoji zakonsko rješenje o minimumu i maksimumu roka zakupa
hotela, pa će to ugovorne strane morati u ugovoru posebno precizirati. U komparativnom
pravu, u pravu Italije, navodi se minimalni rok od devet godina.
Vrlo bitan sadržaj ugovora o zakupu hotela odnosi se na djelatnost koja će se obavlajti u
84
hotelu. Vlasnik to može uvjetovati da se obavlja djelatnost koju je vršio vlasnik hotela i to može
biti glavni predmet ugovora.

3.4. Obveze ugovornih strana

3.4.1. Obveze hotelijera - zakupodavca
Zakupodavac kao hotelijer, obvezan je turističkoj agenciji kao zakupoprimcu predati hotel u
ispravnom stanju. U sumnji što se smatra ispravnim stanjem može se reći da je to stanje koje je
utvrđeno ugovorom ili stanje koje može poslužiti svrsi ugovora.Hotelijer, tako treba predati
hotel u stanju u kojem se može nastaviti ugostiteljska djelatnost pružanja smještaja i prehrane,
na način da je hotel funkcionalan, da su sva oprema i uređaji ispravni. Kod utvrđivanja
ispravnog stanja, posebno dolazi do izražaja volja ugovornih strana. Tako zakupoprimac i
zakupodavac mogu svoje posebne potrebe, koje i ne moraju biti uobičajene, posebno ugovoriti,
čime tako ugovorene potrebe mogu zadovoljiti standard ispravnog stanja.
Hotelijer se ugovorom o zakupu obvezuje održavati hotel. Kod održavanja hotela razlikujemo
sitne popravke u hotelu, koji se mogu pojaviti kao posljedica redovnog korištenja, od krupnih
popravaka u hotelu, koji onemogućavaju redovno korištenje hotela. Krupni popravci padaju na
teret zakupodavca i zakupodavac je dužan te nedostatke otkloniti u razumnom vremnenu.
Među krupne popravke možemo navesti problem u kanalizaciji, dovodu struje, prokišnjavanju,
propadanju ograde u hotelu i sl. U slučaju krupnog popravka u hotelu, zakupoprimac je dužan o
tome odmah obavijestiti zakupodavca i dužan je zakupodavcu dati primjereni rok za
popravljanje krupnog nedostatka. Ako zakupodavac ne popravi krupni nedostatak, to može
napraviti i sam zakupnik i trošak odbiti od cijene zakupa,. Zakupoprimac će, u pravilu, u tim
slučajevima, istekom primjerenog roka, tražiti ili raskid ugovora i naknadu štete (zbog
neurednog izvršenja ugovornih obveza hotelijera), ili će ostati u ugovornom odnosu i tražiti
sniženje zakupnine.
Ugovorom o zakupu zakupodavac se obvezuje odgovarati za materijalne nedostatke stvari.
Materijalni nedostatci su takvi nedostatci koji smetaju ugovorenom korištenju ili redovitom
korištenju stavri. Za njih odgovara zakupodavac, bez obzira da li je, u trenutku sklapanja
ugovora o zakupu, znao za njih. Ipak zakupodavac neće odgovarati za materijalne nedostatke,
ako su ti nedostatci bili poznati zakupoprimcu u trenutku sklapanja ugovora ili mu nisu mogli
ostati nepoznati.
Kod postojanja materijalnih nedostataka postavlja se pitanje da li zakupodavac može
ugovorom isključiti ili ograničiti svoju odgovornost. Ta odgovornost zakupodavaca ne može se
85
isključiti ako postoji bilo koji od razloga;
- ako je zakupodavaoc znao za nedostatak i namjerno propustio obavijestiti zakupoprimca,
- ako je nedostatak takav da onemogućava korištenje zakupljene stvari.
-ako je pri sklapanju ugovora o zakupu koristio svoj monopolski položaj.

Pravo agencije kada hotel ima materijalni nedostatak

U slučaju postojanja materijalnog nedostatka razlikuje se da li je nedostatak otklonjiv ili, pak,
nije otklonjiv.
Ukoliko je materijalni nedostatak otklonjiv, tada agencija kao zakuporimac, može dati
zakupodavcu primjereni rok za uklanjanje nedostatka. Ako zakupodavac u primjerenom roku ne
otkloni taj nedostatak tada agencija, nakon isteka roka, može zatražiti raskid ugovora i naknadu
štete ili ostati u ugovoru i tražiti samo sniženje zakupnine
Ako je materijalni nedostatk neotklonjiv, agencija kao zakupoprimac može tražiti raskid
ugovora i naknadu štete ili ostati u u ugovorui i tražiti sniženje zakupnine.

Pravo agencije kada postoji pravni nedostak kod zakupljenog hotela

Pravni nedostatak postoji kada treća osoba polaže neko svoje pravo na hotel u zakupu. To
može biti npr. pravo služnosti puta preko parkirališta hotela ili pravo služnosti puta preko
hotelske terase. Prilikom uzimanja hotela u zakup, potrebno je izvršiti uvid u zemljišne knjige i
vidjeti da li je hotelijer kao vlasnik i sada kao zakupodavac opterećen nekim pravom treće
osobe ili ne. Uvid u zemljišne knjige svakome je dostupan.
U slučaju postojanja pravnog nedostatka, turistička agencija ima pravo na raskid ugovor ex lege
(po samom zakonu) ako trećoj osobi pripada pravo koje sasvim isključuje pravo zakupnika.
Ako pravo treće osobe samo ograničava pravo zakupnika, tada agencija kao zakupnik može
tražiti raskid ugovora i naknadu štete ili može ostati u ugovornom odnosu i tražiti sniženje
zakupnine.

3.4.2. Obveze agencije-zakupnika

Agencija kao zakupnik dužna je koristiti hotel kao dobar gospodarstvenik, samo na način kako
je to određeno ugovorom ili kako je u skladu s namjenom stvari. Korištenje hotela precizno se
regulira ugovorom. Zakupodavcu je interes da u ugovoru precizno navede namjenu hotela.
Zasigurno će mu biti u interesu da hotel i dalje posluje kao hotel. Ukoliko zakupnik koristi hotel
suprotno ugovorenoj namjeni, tada zakupodavac može opomenuti zakupnika i ako, unatoč
86
opomeni, nastavi s korištenjem hotela, suprotno ugovoru, može zakupniku otkazati ugovor o
zakupu, odnosno može raskinuti ugovor.
Druga obveza zakupnika je obveza plaćanja zakupnine. Ova obveza je predmet ugovora o
zakupu i stvar je dogovora ugovornih stranaka oko dinamike plaćanja zakupnine. U poslovnoj
praksi zakupnina se može platiti u mjesečnim obrocima ili godišnje.
Treća obveza zakupoprimca je obveza vraćanja hotela u stanju u kojem je uzeo hotel u zakup.
Po isteku zakupa zakupnik je dužan zakupljenu stavr vratiti u stanju u kojem je preuzeo stvar u
zakup. Tako i u slučaju zakupa hotela, agencija je dužna vratiti hotel u ispravnom stanju,
odnosno u stanju u kojem je uzela hotel u zakup. Ovdje prevenstveno mislimo na stanje
prostorija i uređaja, pri čemu se prostorije se tijekom ugovora o zakupu ne smiju mijenjati.
Prema ugovoru o zakupu, a i prema Zakonu o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, ako
ništa nije ugovoreno, svaka preinaka poslovnog prostora, bez izričite suglasnosti zakupodavca,
ne bi bila moguća.
Druga je situacija s uređajima koji su, zajedno s prostorom, uzeti u zakup. Oni se ne moraju
vratiti u stanju u kojem su uzeti u zakup i njihova vrijednost uobičajeno će biti manja u odnosu
na vrijednost kada su uzeti u zakup. Redovno korištenje zakupljenih uređaja sigurno dovodi do
njihova trošenja, a time i do umanjenja njihove vrijednosti.

3.4.3. Podzakup
Agencija kao zakupnik hotel uzima u zakup na duže vremensko razdoblje. No tijekom zakupa,
agencija može, iz raznih razloga, odlučiti zakupljeni hotel dati u zakup drugome. Da li agencija
kao zakupnik ima pravo zakupljeni objekt dati u zakup drugome, stvar je dogovora ugovornih
stranaka. Ovo pitanje zavrijeđuje posebnu pozornost jer se zakonskim putem pokušava zaštititi
interes zakupodavca. Ako ugovorom ništa nije određeno, prema Zakonu o zakupu i kupoprodaji
poslovnog prostora , zakupnik nema pravo dati u podzakup zakupljeni prostor, u ovom slučaju
hotel.
Ako je, kojim slučajem ugovoreno da se hotel može dati u podzakup, tada se postavlje pitanje i
pravne zaštite hotelijera kao zakupodavca, ukoliko mu zakupoprimac ne plati zakupninu.
Odgovor na to pitanje nalazimo u Zakonu o obveznim odnosima, gdje je u čl. 539., regulirano,
kako zakupodavac može, neposredno od podzakupnika tražiti isplatu iznosa kojeg ovaj duguje
zakupniku po osnovu podzakupa.

3.4.4. Prestanak ugovora o zakupu hotela

87
S obzirom na činjenicu da se ugovor o zakupu sklapa na određeno vrijeme, to ugovor o zakupu
prestaje istekom vremena na koje je ugovor o zakupu sklopljen. Ako, kojim slučajem, i nakon
isteka vremena, na koje je ugovor o zakupu sklopljen, zakupnik i dalje nastavi koristiti hotel, a
zakupodavac se tome ne protivi, smatra se da je sklopljen novi ugovor o zakupu pod istim
uvjetima, ali neodređenog trajanja. S druge, pak, strane, Zakon o zakupu i kupoprodaji
poslovnog prostora u tom slučaju govori o obnovljenom ugovoru o zakupu istog trajanja kao i
prethodni. Stoga treba biti oprezan kod sastavljanja ugovora, a pogotovo kod isteka ugovora o
zakupu. Ukoliko se ne želi produljiti ugovor o zakupu, zakupodavac je dužan pisemenim putem,
preporućenom pošiljkom, o tome obavijestiti zakupnika.
Ako je ugovor o zakupu sklopljen na neodređeno vrijeme, ugovor o zakupu prestaje otkazom.
Otkaz može dati zakupodavac, ali ne prije od godine dana od dana potpisivanja ugovora .
Otkaz ugovora o zakupu zakupodavac može dati zakupniku, neovisno o tome da li je ugovor
sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme ako:
-zakupnik koristi zakupljeni hotel protivno ugovoru ili hotelu nansi znatniju štetu, a prethodno
je o tome obavijestio zakupnika,
- ako zakupnik ne plati dospjelu zakupninu zakupodavcu u roku od petnaest dana od dana
priopćenja pisane opomene zakupniku.
Konačno, ugovor o zakupu prestaje uslijed više sile. Ako je hotel samo djelomićno propao
zakupnik može ostati i dalje u ugovori i tražiti sniženje zakupnine.

3.4.5. Promjena vlasništva na strani zakupodavca

Ukoliko nakon sklapanja ugovora o zakupu dođe do promjene vlasništva na strani zakupodavca,
postavlja se pitanje kakvu pravnu zaštitu uživa zakupnik koji i dalje ostaje u ugovoru. Novi
vlasnik, odnosno pribavitelj hotela, stupa u pravnu poziciju prijašnjeg vlasnika odnosno
zakupodavca i nakon toga prava i obveze iz ugovora o zakupu nastaju između njega i
zakupoprimca. Novi vlasnik mora u potpunosti poštivati ugovorne obveze koje je preuzeo
prijašnji vlasnik, kako u predmetu ugovoru, posebno roku trajanja ugovora i cijeni koju ne može
mjenjati sve dok ugovor o zakupu traje.

V. UGOVOR O OSIGURANJU

1. Pojam ugovora

Osiguranje predstavlja uklanjanje ili umanjenje štetnih posljedica koje mogu nastati tijekom
88
pružanja hoteslkih usluga. U tom cilju hotelske kuće sklapaju ugovore o osiguranju s
osiguravajućim društvima.
Načelno, danas razlikujemo tri vrste osiguranja.
Prva vrsta osiguranja vezana je za mjesto gdje prijeti rizik osiguranjao, pa tako postoji kopneno,
pomorsko i zračno osiguranje.
Druga vrsta osiguranja vezana je uz sam predmet osiguranja , pri čemu razlikujemo imovinska i
osobna osiguranja. Imovinska osiguranja dijele se na osiguranja stvari i na osiguranja od
odgovornosti. Osiguranja od odgovornosti imaju danas sve veći pravni značaj i punu primjenu
mogu naći kod hotelijera. Kod osiguranja od odgovornosti osiguranik se osigurava kod
osiguratelja za štetu koja bi mogla nastati gostu uslijed radnji i ponašanja hotelijera. Ovo
osiguranje od odgovornosti aktivira se tek tada kada se gost obrati hotelijeru za naknadu
štete, nakon čega se hoelijer, kao osiguranik obraća svom osiguratelju. Ukoliko gost ne traži
naknadu štete od hotelijera, tada ni hotelijer kao osiguranik nema pravo tražiti nakandu od
osiguratelja.
Treća vrsta osiguranja odnosi se na osiguranja prema načinu nastanka. Prema načinu nastanka
razlikujemo dobrovoljna i obvezna osiguranja. Dobrovoljna osiguranja uvijek nastaju temeljem
pravnog posla ugovornih strana, a obvezna nastaju ili temeljem zakona odnosno temeljem
ugovora koji se po zakonu mora sklopiti.
Ugovor o osiguranju je takav ugovor kojim se osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja
isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a
ugovaratelj se osiguranja obvezjue osiguratelju platiti premiju osiguranja.

2.Karakteristike ugovora o osiguranju

Ugovor o osiguranju je imenovani ugovor jer je reguliran Zakonom o obveznim odnosima, ali i
drugim zakonima kojima se regulira osiguranje u zračnom odnosno pomorskom prometu.
Ugovor o osiguranju je dvostranoobvezan ugovor. S jedne strane, imamo obvezu osiguratelja
na isplatu osigurnine, ako nastupi osigurani slučaj, a istovremeno imamo pravo osiguratelja da
od ugovaratelja osiguranja traži uplatu premije osiguranja. S druge, pak, strane, imamo obvezu
ugovaratelja da uplati premiju osigiranja, ali istovremeno i pravo na traženje isplate osigurnine
nakon nastupa osiguranog slučaja.
Ugovor o osiguranju je formalan ugovor. Drugim riječima, pismena forma postaje uvjet
valjanosti ugovora. Ugovor tako proizvodi pravna dejstva samo ako je sklopljen u pismenoj
formi.
89
Ugovor o osiguranju je adhezioni ugovor ili ugovor po pristupanju. Mogućnost ugovaratelja
osiguranja da mijenja , unaprijed utvrđene uvjete poslovanja osiguratelja, je neznatna ili je, u
pravilu, uopće nema. Kod ugovora o osiguranju, ugovaratelj osiguranja jednostavno prihvača
sve uvjete ugovora,uključujući posebno opće uvjete poslovanja koji se nalaze na poleđini police
osiguranja. Zbog ovog principa, principa uzmi li ostavi, ovaj ugovor se naziva ugovor po
pristupanju ili adhezioni ugovor.

3.Subjekti ugovora o osiguranju

Subjekti ugovora o osiguranju su:

1. Osiguratelj je ugovorna strana kod ugovora o osiguranju koja preuzima obvezu isplatiti
određenu svotu novca kada se dogodi osigurani slučaj.
2. Ugovaratelj osiguranja je osoba koja sklapa ugovor o osiguranju s osiguravateljem i preuzima
obvezu plaćanja premije i druge obveze koje, temeljem ugovora o osiguranju, nastaju za stranu
koja se pojavljuje prema osiguratelju.
3. Osiguranik je osoba čiji je život ili imovina osiguran ugovorom o osiguranju u korist treće
osobe uz koju je vezan nastavak osiguranog slučaja
4. Korisnik osiguranja je treća osoba ili odrediva osoba koja, temeljem ugovora o osiguranju,
ima pravo tražiti isplatu osigurnine, jer je ugovor osiguranju kojeg je sklopio ugovaratelj
osiguranja, sklopljen u korist korisnika osiguranja.
4. Predmet osiguranja
Predmet osiguranja je osigurani slučaj koji se može dogoditi. On se unaprijed predviđa i
osigurava se na određenu svotu osiguranja odnosno osigurninu koju osiguratelj, u slučaju
nastupa osiguranog slučaja, mora platiti ugovaratelju osiguranja.
Svota osiguranja je najveća svota utvrđena ugovorom ili zakonom koju je osiguravatelj
obavezan platiti osiguraniku, ako nastupi osigurani slučaj.
Kod svote osiguranja valja razlikovati:
Podosiguranje koje postoji kada je svota osiguranja manja od stvarne vrijednosti osigurane
stvari, pa u slučaju potpune ili djelomične propasti stvari osiguravatelj plaća osiguraniku
osiguranu, ali ne stvarnu ili umanjenu vrijednost oštećene stvari
Nadosiguranje koje nastaje kada je svota osiguranja veća od stvarne vrijednosti osiguranog

90
predmeta. Nadosiguranje se protivi temeljmom načelu osiguranja, a to je naknada štete
osiguraniku, a ne neopravdano bogaćenje isplatom većeg iznosa od vrijednosti osigurane stvari.
Ako je, pri sklapanju ugovora o osiguranju, osiguratelj bio savjestan, a ugovaratelj osiguranja
nesavjestan, dakle prijevarom ugovori veću vrijednost od stvarne vrijednosti, osiguratelj može
tražiti poništenje ugovora. Ovakav ugovor se dakle može poništiti, ali i ne mora. Ovoj ugovor
tako postaje pobojan ugovor, što zanači da ako se ne pobija u točno određenom roku, on ostaje
pravno valjan.
Ako niti jedna strana nije bila nesavjesna, ugovor ostaje na snazi i korigira se postojeći ugovor
na način da se drukčije ugovara osigurnina kao i premija, sve u skladu sa stvarnom vrijednošću
stvari koja se osiguravva.
Da bi neki štetni događaj bio podoban za osiguranje, mora isuniti sljedeće uvjete:
1. MORA BITI MOGUĆ
2. MORA BITI NEOVISAN O VOLJI OSIGURANIKA ILI TREĆE OSOBE
3. MORA BITI NEIZVJESTAN
4. MORA DOVODITI DO ŠTETNIH POSLJEDICA U SMISLU UMANJENJA IMOVINE, NARUŠAVANJA
ZDRAVLJA ILI OZLJEDE OSIGURANIKA
5. MORA BITI DOPUŠTEN ZAKONOM
U hotelijerstvu se osigurava imovina hotela, ali vidjeli smo da se hotelijr može osigurati i od
svoje odgovornosti u poslovanju. Prisjetimo se samo na odgovornost za stvari gosta u hotelu, ili
odgovornosti za povrede gosta. Stoga, u ugovorou o osiguranju, treba posebnu pozornost
posvetiti klauzulama ugovora koje isključuju odgovornost osiguratelja u slučaju grube nepažnje.
Opće je poznato i zakonskim putem regulirano, da osiguratelj ne odgovara za štetu koja je
nastala uslijed namjere ili prijevare.
Ugovor o osiguranju u hotelu sklapa se na temelju knjige gostiju i tako se obračunava premija
osiguranja.

5.Sklapanje ugovora o osiguranju

Ugovor o osiguranju sklapa ugovaratelj osiguranja s osigurateljem. U pravilu će taj ugovaretelj
osiguranja biti ujedno i osiguranik. Osiguratelj preuzima prema osiguraniku obvezu isplate
osigurnine nastupom osiguranog slučaja. Moguće je da taj ugovor o osiguranju za osiguratelja
bude pretjerani rizik zbog visine osigurane svote, pa se u tom slučaju izvorni osiguratelj obraća
drugom osiguratelju kao reosiguratelju i s njim sklapa ugovor o reosiguranju.
91
Reosiguranje je ugovor osiguratelja s reosigurateljem, na temelju kojega reosiguratelj prima na
sebe obvezu, da će, u slučaju nastupa osiguranog slučaja, za koji je preuzeo reosiguranje,
preuzeti dio ili cjelokupan rizik, a osiguratelj se obvezuje ustupiti reosiguratelju dio premije
osiguranja razmjerno dijelu preuzetog rizika.
Moguće je da osiguranik, za isti predmet osiguranja i za isti osigurani slučaj, sklapa ugovor o
osiguranju s više osiguratelja, u kojem slučaju govorimo o suosiguranju.
Suosiguranje je ugovor o osiguranju koji o istom predmetu osiguranja sklapa osiguranik s više
osiguratelja, koji su se sporazumjeli o zajedničkom snošenju i raspodjeli rizika. Odgovornost je
solidarna - osiguranik ne mora tužiti sve suosiguravatelje već samo jednoga za kompletan iznos
osigurane svote, a oni će međusobno podijeliti naknadu koja je isplaćena osiguraniku putem
regresa.

Temeljna razlika između reosiguranja i suosiguranja je u tome što se kod prvog čini vertikalna
raspodjela rizika između društva osiguravatelja i reosiguravatelja, a kod drugog horizontalna.

Ugovor o osiguranju je sklopljen u trenutku potpisivanja police osiguranja ili lista pokrića
između osiguratelja i osiguranika.
Polica osiguranja sadrži: ime i prezime ugovaratelja osiguranja, naziv i sjedište osiguratelja,
osigurani iznos, osigurani slučaj, vrijeme trajanja, iznos premije. Na poleđini police osiguranja
obično su otisnuti opći uvjeti poslovanja osiguratelja.
Polica osiguranja je posebna isprava o ugovoru o osiguranju, čijim se po tpisivanjem isti i
smatra sklopljenim, potpisuje se od strane osiguratelja i osiguranika, a smatra se
legitimacijskim papirom, jer se njome osiguranik legitimira kao nositelj prava osiguranja
List pokrića je pisana isprava o ugovoru o osiguranju koja zamjenjuje policu, dovoljno je da je
potpisana od strane osiguratelja koji ju dostavlja na ugovaratelju osiguranja koji pak svoju
suglasnost izražava odvojenom izjavom u pismenom obliku - to je privremena isprava koja gubi
svako značenje nakon što je uspostavljena polica.
Valja napomenuti da ugovor o osiguranju sklapaju osiguratelj odnosno ugovaratelj osiguranja ili
osiguranik i da ugovor nastaje potpisom ugovornih starnaka. Ugovor može biti sklopljen među
prisutnim i među odsutnim osobama, u kojem slučaju vrijedi teorija prijema. No, ugovor može
nastati i kada osiguratelj šuti, odnosno ako ne odgovori na ponudu ponuditelja, odnosno
ugovaratelja osiguranja ili osiguranika. Tada govorimo o PREŠUTNOM SKLAPANJU UGOVORA.
Ugovor može biti sklopljen šutnjom osiguratelja, ako se ispune slijedeće pretpostavke:
1. Ako je osoba zainteresirana za sklapanje ugovora uputila osiguratelju ponudu u pismenom

92
obliku
2. Pisana ponuda upućena osiguratelju ne odstupa od uvjeta pod kojima on skl apa predloženo
osiguranje
3. Ako osiguratelj u predviđenom roku nije odbio ponudu , na nju nije reagirao, već je šutio, pa
postoji zakonska pretpostavka da je ugovor o osiguranju sklopljen. Ovdje se mora posebno
napomenuti da osiguratelj ima rok za reagiranje, a to je osam dana od prijema ponude
odnosno trideset dana ako se radi o proučavanju liječničke dokumentacije.

6.Obveuze ugovornih strana

6.1. Obveze osiguranika
Osiguranik , prije sklapanja ugovora o osiguranju, dužan je obavijestiti osiguratelja o svim okolnostima
koje su od značaja za ocjenu rizika. Na temelju tih okolnosti procjenjuje se eventualna buduća šteta, a
time i osigurana svota i premija osiguranja.

Daljnja obveza osiguranika je obveza plaćanja prve i ostalih premija osiguranja.

Osiguratelj je obvezan platiti prvu premiju, u trenutku ili neposredno nakon sklapanja ugovora,
a ostale premije u ugovorneinim rokovima. Protekom roka od 24 sata od uplate prve premije
osiguranja, aktiviraju se prava i obveze ugovornih starna, a osiguratelj nakon 24 sata od uplate
prve premije osiguranja, može isplatiti štetu osiguraniku ako nastane osigurani slučaj.
Slijedeća obveza osiguranika je obveza izvješćivanja osiguratelja o promjenama rizika.
Ako je povećanje rizika, nakon sklopljenog ugovora o osiguranju, toliko da osiguratelj ne bi
sklopio ugovor da je takvo stanje postojalo u trenutku sklapanja ugovora, osiguratelj može
raskinuti ugovor. Isto tako, ako osiguratelj ocijeni da bi, i unatoč povećanom riziku sklopio
ugovor, on može ostati u ugovoru i zatražiti povećanje premije osiguranja.
Osiguranik je, temeljem ugovora o osiguranju, obvezan poduzeti sve mjere kako bi spriječio
nastupanje osiguranog slučaja. Ukoliko,pak, takav događaj nastupi, dužan je aktivno sudjelovati
u smanjenju i uklanjanju štetnih posljedica.
Konačno, osiguranik je dužan izvještavati osiguratelja o nastupu osiguranog slučaja. Ako
osiguranik isto ne učini, u roku od tri dana od nastupa osiguranog slučaja, obvezan je
nadoknaditi štetu osiguratelju koju bi on zbog toga pretrpio.

6.2. Obveze osiguratelja

93
Prilikom sklapanja ugovora o osiguranju, osiguratelj je dužan obavijestiti osiguranika ili
ugovaratelja osiguranja o općim uvjetima osiguratelja i predati mu uvjete osiguranja.
Osiguratelj je dužan prihvatiti ponudu osiguranika, ukoliko ona ne odstupa od pravila pod
kojima se sklapa ugovor o osiguranju.
Osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu kada nastupi osigurani slučaj, ali i nadoknaditi sve
troškove koji su nastali uslijed sprečavanja ili umanjenja štetnih posljedica prilikom aktivnog
angažmana osiguranika u spriječavanju nastanka šteet nastupom osiguranog slučaja.

OSIGURANJE U TURIZMU
Ne postoji zakonska obveza da se takvo osiguranje napravi, međutim, jedina prisilna obveza
osiguranja u turizmu je OBVEZA OSIGURANJA JAMČEVINE KOD UGOVORA O PAUŠALNOM
PUTOVANJU gdje se agencija osigurava od svoje vlastite odgovornosti, kod izvršenja putovanaj
u paket aranžmanu.
U turizmu se hotelijeri mogu osigurati u slučaju nastanka osiguranog slučaja krađa iz hotela,
krađe automobila, ako je automobil ostavljen na čuvanom parkiralištu ili u garaži, pod
pretpostavkom da je ugovorena primjena Posebnih uzanci u ugostiteljstvu. Osiguranje se može
odnositi i na povrede gosta u hotelu.
Turisti u ponudi imaju još i:
1.OSIGURANJE PUTNE PRTLJAGE
Putna prtljaga gostu je osigurana tijekom prijevoza, ali i u hotelu. Tijekom prijevoza razlikuje se
ručna prtljafga od predate prtljage i sva prtljaga je obuihvaćena odgovornošću prijevoznika za
stvari gosta. No, putnik može ugovoriti osiguranje i naveči iznos od onog kojeg dobije u slučaju
štete na prtljazi tijekom prijevoza. Isto tako prtljaga je osigurana i tijekom boravka u hotelu,
kroz ugovor o ugostitesljkoj ostavi. Navedena odgovornost hotelijera i prijevoznika može, ali i
nora biti dostatna za naknadu štete uslije oštzećenja, otuđenja ili uništenja prtljage.
2.OSIGURANJE OD NESRETNOG SLUČAJA NA PUTOVANJU
Na putovanju može doći do nesretnog slučaja. Istina, ukoliko se radi o nesretnom slučaju
tijekom prijevoza putnik je osiguran temeljem ugovora o prijevozu
3.OSIGURANJE U SLUČAJU BOLESTI NA PUTOVANJU
Ova osiguranja gost hotela pribavlja još u fazi sklapanaj ugovora o putoavnju u paket aranžmanu.

94
Svakako sva ova osiguranja koriste putniku, odnosno gostu hotela, ali i hotelijeru, koji bi, u
slučaju povrede gosta trebao platiti naknadu štete gostu. Visina obveze naknade šteet ovisit će i
o tome da li je gost već osiguran za isti osigurani slučaj u istome ugovorenom vremenu.
4.OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI
I gosti se osiguravaju od svoje odgovornosti. Gosti također mogu svojim ponašanjem prouzročiti
štetu trećim osobama. Ukoliko šteta nije izvršena namjerno, ta šteta može biti predmet
osiguranja i osiguratelj će platiti štetu gostu-osiguraniku samo ako postoji odštetni zahtjev treće
osobe prema gostu.

SRETNO !

95
96