LINDA GREEN

SKRIVAČA
S engleskoga prevela
NADA MIRKOVIĆ

Mozaik knjiga
 Za Susan Stephenson jer me držala za ruku
na putu u majčinstvo i donijela toliko ljubavi,
svjetlosti i radosti na ovaj svijet
Promatram pticu kako nosi hranu svojim ptićima.
Kako se za njih brine, kako ih štiti. A onda kažem
sama sebi: ”Ona je bolja majka od tebe.”

Hatidža Mehmedović, majka dvaju

sinova ubijenih u Srebrenici
T ijelo vam prije mozga shvati da ste izgubili dijete. Pukne nevidljiva
pupčana vrpca između vas dvoje. Sve se u vama objesi i omlohavi. I tek
tada i vas mozak shvati što se događa. Počinje naglo raditi jer želi uvjeriti
tijelo da nije u pravu. A vi, dakako, napravite ono što vam naredi.
Razapnete se na sve strane. Vučete i vučete tu vrpcu sa svoje strane. U nadi
da ćeš možda nekako, ipak, dok urlaš, udaraš i vičeš, ako uspiješ povući do
kraja, ipak pronaći svoje dijete.
Iako ga nema. Iako je jasno da je dijete nestalo. Tad se pojavljuje
krivnja. Vi ste mu majka. Vaša je dužnost da se za njega brinete. A vi ste u
toj svojoj dužnosti da se brinete podbacili, što znači da ste loša majka. Kako
biste mogli biti nešto drugo kad se to dogodilo dok ste ga vi čuvali? Dok su
vam oči bile zatvorene, za Boga miloga.
I onda se počnete zatvarati iznutra. Jedan po jedan, organi vam
prestaju raditi. Ostaje nejasno kako uopće možete i dalje disati, kako vam
krv kola tijelom jer to se zasigurno ne događa namjerno.
Poželite da se nađe netko dovoljno milosrdan da vas izbavi iz užasa.
Dok najednom ne shvatite da je to cijena koju morate platiti - i vi morate
patiti jednako tako kao što pati vaše dijete. Ni ne zaslužujete ništa bolje kad
ste ga tako strašno iznevjerili. I onda nastavite živjeti svojim nepostojećim
životom. I svakoga dana kad se probudite, ako ste uopće spavali, prvo
kažete žao mi je. Ne može vam odgovoriti, dakako. Ali vi to ipak izgovarate.
U nadi da će oni to nekako čuti i ipak vam oprostiti. Iako znate da si sami
nećete nikada oprostiti.
 1.

LISA

M ama, ti me još nisi vidjela kako se penjem na veliki tobogan - rekla je

Ella s vrha našeg kreveta u svojoj iznošenoj pidžami s likom Else iz
crtica Snježno kraljevstvo.
Nisam ja jedna od onih mama koje se pretjerano pale na trenutke
”danas je moje dijete po prvi put”. Propustila sam prve korake moje Chloe
(mojoj dragoj mami, vječno hvala, opisala mi je sve s komentarima
dostojnim prvih koraka po Mjesecu). Nisam se baš nešto uzrujavala jer sam
pokušavala zaraditi za stan za nas dvije i to mi se činilo puno važnijim od
popisa svih bebinih ”razvojnih prekretnica” koje treba marljivo bilježiti u
jeftinom spomenaru kakav poklanja svekrva. (U to vrijeme nisam ni imala
svekrvu jer se Chloein tata izgubio ubrzo nakon što je saznao da sam
trudna pa nisam ni dobila priliku da upoznam njegovu mamu, a o tome da
se vjenčam s njezinim sinom da i ne govorim, no da sam se vjenčala,
vjerojatno bi mi poklonila jedan od takvih albuma).
No, danas su me Elline rijeci nekako zapekle. Možda zato što je
penjanje po tim ljestvama od konopa svladala još u ponedjeljak dok juje
moja mama čuvala. Svi, moj tata, Alex pa čak i Otis, već su je vidjeli kako
ponavlja svoju novu vještinu. Ili me zapeklo jer je danas zadnji dan Elline
slobode. U ponedjeljak kreće u školu. Iako je sad uzbuđena, znam da će
nakon što ode u školu i u utorak, srijedu, četvrtak i petak, i to ne samo ovaj
tjedan, već svakoga tjedna koji je pred nama, poludjeti od bijesa kad
jednom shvati da ne može svako popodne u park kao što je išla ovoga
tjedna.
- Ne, ali što kažeš na to da te danas dođem vidjeti? - Ella me pogledala
razdragano. Ugledala sam rupice na obrazima i dva blještava reda zubića u
osmijehu koji kod djece prestaje čim se nauče sramiti.
- Mislio sam da danas popodne imaše klijente rekao je Alex i protrljao
oči jer se tek budio.
- Ma onaj u tri sata mi je otkazao, a Suzie se već ponudila da će ona
preuzeti mojeg posljednjeg ako želim otići ranije. A i mama će se moći malo
odmoriti. Bit će slomljena nakon rođendana.
 - Kakvog rođendana - pitao je Alex koji se nikad nije uspio do kraja
uživjeti u bogati društveni život naše djece.
- Pa Charliejevog rođendana - ubacila se Ella prije nego što sam stigla
odgovoriti. Sad je već skakala po krevetu. - Sad će imati četiri godine, ali ja
ću još uvijek biti starija.
Nasmiješili smo se. Charlie Wilson živi u kući do naše. On je gotovo
godinu dana mlađi od Elle, ali sljedeći tjedan zajedno kreću u školu. A ona
mu nikad neće dopustiti da zaboravi tko je tu stariji.
- A gdje će slaviti? - pitao je Alex.
- Ma u onoj igraonici sa skakalicama.
- Kakva šteta što moraš raditi. Sigurno bi uživala - rekao mi je Alex s
kiselim osmijehom. Zna on dobro da sam alergična na igraonice s mekim
podovima i zidovima, a pogotovo na tu novu, s najgorom rođendanskom u
cijelom gradu.
- Joj da, ali što ćeš. Ma bit će tih rođendana puno kad krene u školu.
Otprilike svaki drugi vikend, ako se dobro sjećam iz Otisovog prvog
razreda. On će uskoro, srećom, ući u cool fazu kad se ide na kuglanje s
nekoliko odabranih prijatelja.
- Hoćeš onda doći i u moj ljetni kamp da vidiš kako primam medalju iz
nogometa - ubacio se tiho Otis koji je mirno ležao s druge strane Alexa
(četvero u jednom krevetu razrađeno do u tančine).
- Da, ali samo ako se budeš pristojno ponašao i ako zadnji dan ne
izvedeš neki Suarezov trik. - Nasmiješila sam se. Otis mi uzvrati osmijehom.
Budući da je blagoslovljen očevim temperamentom, dobro znamo da su za
to male šanse.
- Tata, hoćeš i ti doći - pitao je Alexa dok mu se penjao na prsa.
- Ne, kompa, nažalost ne mogu. - Alex je Otisu promrsio kosicu koja mu
je preko praznika vjerojatno izrasla i duža nego što bi trebalo. - Odvest ću
te do kampa, ali onda odmah moram juriti na sastanak u Manchester. Ali
medalju ćeš mi pokazati čim se vratim kući. Može?
Otis je kimnuo glavom. - I djedu! Odnijet ću je da je i djed vidi.
Moj se tata okladio da će Otis do dvadeset i pete igrati za Leeds United
i Englesku. Dobro to ide Otisu, ali nisam sigurna da mu ide tako dobro. No,
to nije ni važno. Važno je da on želi provoditi vrijeme vani, trčeći za loptom,
a ne zguren u sobi s tabletom ili Xboxom u krilu. Koliko dugo će to trajati,
ne znam, ali dok traje, to ću iskoristiti.
 - Dobro - rekla sam dok sam se izvlačila ispod popluna. - Ajmo mi svi
sad ustati. Moramo se spremati. Tko zadnji na doručku, taj mora pospremiti
sude.
Ella i Otis nestali su iz naše sobe tako da smo samo vidjeli noge i kosu u
zraku.
Alex se okrene prema meni. - Što misliš, dokad će paliti ta prijetnja?
- Ne znam, ali nadam se sve dok ne počnu organizirati tulume.
- Podsjeti me, kad je to ono točno. To mi je sve mutno - rekao je i stavio
mi pramen kose iza uha.
Osmjehnula sam se jer sam se sjetila koliko je bodova Alex zaradio kao
Chloein nadaleko poznati savršeni očuh, a onda ih sve izgubio jer nije
mogao izdržati besane noći s Otisom i Ellom. Mislim da je Chloe počela
negdje oko dvanaeste.
- Znači, još samo sedam godina i prestat će to ranojutarnje buđenje.
Sunula sam ga laktom u rebra prije nego što sam ga poljubila. Dah mu
je topao. Usne mu imaju okus jutra. Privukla sam ga sebi i poželjela da
možemo još ostati u krevetu. Ponekad osjećam potrebu da mu se
predstavim kad napokon ugrabimo par minuta nasamo.
- Hej, nemoj ni započinjati.
- A zašto ne? Mislila sam da smo oženjeni.
- Stvarno? Otkada? jesam li se doista probudio na vrijeme i stigao na
vjenčanje?
Poljubila sam ga još jednom da ga ušutkam. - Jedva.
- No dobro, moram se istuširati. Sparna noć. Smrdim kao svinja.
- To nije točno - rekla sam odlučno (jer sam stručnjakinja za to pitanje
budući da radim u fitness centru).
- Osim toga - dodala sam dok sam mu prstima prelazila preko
kralježnice - čak i da je to točno, ne bi mi smetalo.
- Kakva šteta što će netko za sekundu ući u ovu sobu da se požali što
mu je sestra pojela ispred nosa sve čokoladne kuglice.
Nasmijala sam se i poljubila ga zadnji put.
- Dosadit će im kuglice sljedeći tjedan. Kad im postanu dosadne, vratit
ćemo se na zdrave doručke prije škole.
- A čuj, ako se postaviš kao zli diktator u svijetu žitnih pahuljica, moraš
prihvatiti i pobunu u svojim redovima.
- Hvala na podršci.
 - Nema na čemu. I, samo da znaš, kad budeš morala presuditi što se
dogodilo s kuglicama - ja sam ih pojeo! - Izletio je iz kreveta tako brzo da je
uspio izbjeći moju nogu na svojoj stražnjici.
- Za to ću ti se osvetiti kasnije - viknula sam dok je ulazio u kupaonicu.
Ostala sam ležati još trenutak, udišući spokoj. Osjećala sam toplinu
jutarnjeg sunca koje me grijalo kroz nove krem zastore iz Ikee, baš kao što
me Alex upozoravao kad smo ih kupovali. Iz kuhinje u prizemlju već su
počeli dopirati prvi nagovještaji svađe. Kao i obično, Ella je bila najglasnija.
Pokušala sam to blokirati i fokusirala se na to kako je Chloe. Je li se
doista opustila toliko da se u Francuskoj provodi ili je to za nju još uvijek
preveliki zalogaj? Poslala mi je samo nekoliko kratkih poruka. Ne tako
davno slala mi je poruke neprestano. Tako je bilo nekada. Kad smo još
uvijek bile najbolje prijateljice.
S donjeg kata se začulo komešanje i potom uobičajeni krik ”Mama!”.
Spustila sam noge iz kreveta. Laminat na podu već je topao. Opet će biti
vruće. Barem je teretana u kojoj radim rashlađena. Pokušavam ne gledati
prepunjenu košaru za rublje i svu onu opranu odjeću prebačenu preko
gelendera stuba koja čeka da je netko ispegla. Pokušavam ne misliti što b
mi mama rekla na nered u kuhinji koji me dočekao. Kad se Ella rodila,
ponudila mi se da će doći povremeno malo pospremiti. Morala sam je
odbiti iako sam vidjela koliko nam je to potrebno. A rekla sam ne jer sam
dobro znala da bi nam ostala spremačica do Ellinog šesnaestog rođendana.
Kad je Alex sišao u kuhinju, svađa je već prestala i Otis je upravo
dovršio prebrojavanje svih preostalih čokoladnih kuglica tako da Ella i on
dobiju isti broj u svojim zdjelicama.
- Mama kaže da nam duguješ novu kutiju čokoladnih kuglica. - Vidjelo
se da je Otis još uvijek bijesan zbog njemu očite nepravde.
- Izdajico - dobacio mi je Alex samo ustima okrenuvši leđa Otisu. - A ti
meni duguješ otprilike šezdeset funti za onaj prozor na verandi Hunterovih
koji si zamijenio za mrežu nogometnog gola, sjećaš se?
- Aaaa, da.
- Jesmo kvit? - upitao je Alex.
- Jesmo - nasmijao se Otis i vratio se svojim najdražim kuglicama.
Opsovala sam samo za sebe jer sam nesmotreno prevrnula otvorenu
kutiju za kavu i u tom trenu shvatila da nisam izvadila kruh iz zamrzivača za
Otisov sendvič za užinu u školi.
Alex mi brzo priđe, stavi ruke na moje bokove i tiho mi šapne - Ma
pusti, smiri se. Sjedni i doručkuj. To ču ja srediti. - Nasmiješila sam mu se i
ovoga puta odlučila da se neću svađati. Zna da sam nervozna zbog Chloe.
On je bio taj koji je predložio odmor u Francuskoj i rekao da je za nju dobro
da se od svega makne. Bio je u pravu, naravno, iako to ne želim priznati.
No, on se za nju ne brine kao ja. Nitko se za nju ne brine kao ja.
Napravila sam si zdjelicu pahuljica, na brzinu izvadila kruh iz hladnjaka i
gurnula ga u još topao toster pa se vratila za stol.
- Mama, koliko još puta moram prespavati - upita me Ella iznenada.
- Triput. - Još nikada nisam susrela dijete koje je bilo toliko uzbuđeno
zbog prvog dana škole. Chloe je bila malo nervozna, Otisa kao da se to nije
ni ticalo, ali čini se da je za Ellu škola kao Božić.
- Možda smo ovo trebali snimiti na videu - dodao je Alex - pa da ti
pustimo za jedno deset godina kad budeš govorila ”Mrziiiim školuuu” i kad
se ne budeš dala van iz kreveta.
- A zašto bih mrzila školu - upitala je Ella živo.
Pa i nećeš je mrziti - rekla sam između dvije velike žlice pahuljica. - Ma
znaš da ima nekih tinejdžera koji su uvijek zlovoljni.
- Misliš kao Chloe - pitala me Ella.
Pogledala sam kratko u Alexa. Chloe se doista trudila da pred Ellom i
Otisom bude kao i uvijek. Natjerala me da joj obećam da im neću reći što joj
se dogodilo. Nije htjela ni da Alex sazna, ali na to nisam mogla pristati.
Postoje neke stvari koje se naprosto ne mogu pripisati tinejdžerskim
promjenama raspoloženja. Osim toga, nisam spremna lagati Alexu. To je
jedino na čemu sam inzistirala prije nego što sam konačno popustila i
prihvatila njegov prijedlog da se vjenčamo. Uvijek moramo biti iskreni jedno
prema drugome. I zato mi je odmah rekao da misli kako nije pametno da
ostanem njegov osobni trener. Ukoliko ne želim saznati što doista jede na
svojim svakodnevnim službenim putovanjima.
- Nije Chloe loše volje - rekao je Alex i čučnuo do Elle. - Barem ne kao
tata medvjedić kad otkrije da mu je Zlatokosa pojela sve njegove čokoladne
kuglice. Pokušao je zgrabiti Ellinu zdjelicu. Počela je cičati i srušila se na pod
u napadu smijeha dok ju je Alex škakljao. Osmjehnula sam se, pojela
posljednji zalogaj pahuljica i po ne znam koji put se zapitala čime sam ja
njega zaslužila.
 2.

MURIEL

K uća zaudara na pustoš. To je sad tako čitavo vrijeme, ali ujutro to

najviše osjećam. Ne da je ovo ikad bila glasna kuća. Kao jedan od onih
kaotičnih stanova kakve gledamo u dokumentarcima na televiziji u kojima
ljudi žive od socijalne pomoći. No, nekad je barem ujutro bilo nešto
zvukova, dok su se Malcolm i Matthew prali i spremali za dan pred sobom.
Tada to nisam ni primijećivala. To je još jedna od onih stvari koje vam
počnu nedostajati tek kad ih nestane. Puno ih je takvih. Malcolm je
uglavnom bio pristojan kad je WC-daska u pitanju, Matthew baš i ne. Sad mi
je baš čudno što me to nekad toliko nerviralo. A sad me muči to što tako
nešto više ne moram raditi. Ili nekoga na to podsjećati.
A onda čarape. Muči me što više nema čarapa po kući. To baš i ne zvuči
normalno, slažete se? Hoću reći, većina žena neprestano prigovara jer ih
mora skupljati i prati (moja mama tati je čak i glačala čarape) i potom
sparivati izgubljene parove. A sada mi se nekako čini da nije u redu živjeti u
kući bez čarapa. Kao yin bez yanga. Ništa nije u ravnoteži. Naravno da ima
puno kuća u kojoj žive samo žene, no stvar je u tome da ovo nije trebala biti
jedna od takvih kuća.
Pružila sam ruku i upalila radio. Nije da baš nešto volim program Classic
FM. Sviđa mi se John Suchet - iako mi nikad nije bilo jasno što on radi na
komercijalnom ITV-ju umjesto da je na BBC-ju - jer bih radije slušala glazbu
bez reklama. No, to je jedna od onih stvari koje sam otkrila kad je Malcolm
otišao - kad mi ujutro nije upaljen Classic FM, to me više podsjeti da ga
nema nego dok to slušam.
Mislim da je i Matthewu bilo draže kad je radio ujutro upaljen. Možda
čak iz istog razloga kao i meni. Ne znam točno jer nikad nije govorio o svom
ocu nakon što je otišao. Matthew je dobro znao da o tome ne treba
započinjati za večerom. Ili bilo gdje drugdje. Kao što i ja znam, dakako, da o
Matthewovom odlasku ne treba pričati.
Čujem Melody kako mjauče ispred vrata. Nikad je nismo puštali u
spavaće sobe. Brine me što puno ljudi tako nešto dopušta. Ona mi je
sigurno velika utjeha i razumijem čovjekovu potrebu za utjehom, doista
razumijem. No, drugu vrstu ne treba pripuštati u naše najintimnije
prostorije. Tako se počinju gubiti granice. Ljudi su prihvatili suludu ideju da
su životinje nekako jednakovrijedne s nama. Mislim da je Disney za to kriv.
Mislim da su oni za puno toga krivi. Za svu tu pretjeranu sentimentalnost
koju vidimo oko sebe, za te vulgarne amerikanizme koji su se ušuljali u naš
jezik. Gledala sam u kinu film o P. L. Traversovoj. Prikazivali su ga na
matineji u kinu u Hebden Bridgeu. Mislim da su ga nazvali Spašavanje
gospodina Banksa. Iako osobno smatram da je trebalo spašavati gospodina
Disneyja. Jadna gospođica Travers, rekla bih da je portretirana tako
površno. Sredovječna Engleskinja iz srednje klase postala je čudakinja i
emocionalno hladna usidjelica koja ne razumije moderni svijet. Možda bi
svijet bio danas u boljem stanju da smo malo više slušali njoj slične.
Namjestila sam si jastuke da se na njih naslonim. Nikad nisam mislila da
je pametno odmah iskočiti iz kreveta. Treba nam malo vremena da se
aklimatiziramo, da svijet prvo pogledamo iz okomitog položaja prije nego
što u njega zakoračimo. Slušam vijesti ili, točnije, svjesna sam da su počele
vijesti. Same riječi do mene ne dopiru. Čovjek dospije u neku dob u kojoj je
sve to već jednom čuo. Svaka vijest samo je varijacija već dobro istrošene
teme, a to što su imena ili poneki detalj drugačiji, to doista nije važno. Jer
se ništa ne mijenja. Kakvu god frku podigli, stari poredak će se održati. I
jednog dana, mladi ljudi, mladi ljudi poput Matthewa, to će prihvatiti kao
što sam i ja prihvatila i neće više misliti da oni nekako mogu promijeniti
stvari.
Vremensku prognozu ipak počinjem slušati. Opet će biti vruće.
Prevruće, itekako prevruće za sam kraj ljeta. Nedostaju mi godišnja doba
kakva smo nekad imali. Četiri točno određena godišnja doba s jasnim
prijelazima između svakog od njih. A ne samo dva. Ljeto i zima. A oba
isuviše duga. No, ne treba se žaliti. To svi ponavljaju. Ili barem gospođa iz
naše pekarnice. Nije da se ja s time slažem. Ova predugo razvučena
prevruća ljeta nisu za nas dobra. Počinju nas gušiti. Ljudima postaje teško
disati. Barem jedna prednost života u viktorijanskoj kući su ti visoki stropovi
ispod kojih zrak barem može cirkulirati. A i debeli zidovi održavaju
temperaturu tako da se da disati. To je jedan od razloga što nikad nisam
voljela ostajati kod Jennifer. Po ovakvom vremenu osjećao si se kao u loncu
na paru. Ne shvaćam kako Peter i ona to mogu trpjeti. Zašto se odlučila za
novu kuću, nikad neću shvatiti. Kao što nikad neću shvatiti ni zašto se
odlučila za Petera. Čudno mi je da moja sestra može imati tako sumnjiv
ukus. A valjda je to jedina dobra stvar koja se dogodila sa svim ovim.
Prestali su me pozivati. Jer, znate, nekog se može pozivati i pozivati i
jednom to mora stati. Sad mi barem više ne mora biti neugodno što ih
odbijam. Svatko se s tim stvarima nosi na svoj način. Tako Jennifer kaže.
 Opet je Melody zamjaukala. Dopustila sam da joj Matthew da ime. Čak
i kad je bio mali, znala sam da mu takve stvari mogu prepustiti. Uvijek je bio
tako razumno dijete. Dao joj je to ime jer je uvijek hodala po klavirskim
tipkama dok je vježbao. Čini mi se da to ime ipak precjenjuje glazbene
sposobnosti moje mačke, no zvuči zgodno, lirično. To bi bilo odlično ime za
djevojčicu. Uvijek mi se tako činilo. Melody ili Meredith. A danas se ta imena
vise i ne čuju. Kažu da se sva imena vraćaju u modu, no ta nisam čula.
Nekoliko Olivija dolazi mi na satove klavira, što je lijepo jer mi se tako zvala
mama. Imam barem i dvije Grace iako sam primijetila da su djevojčice s tim
imenom veoma rijetko doista graciozne. Ali nemam niti jednu Melody ili
Meredith. Pa ni Muriel, kad već spominjem. Mislim da je moje ime otišlo u
povijest i da se nikad više neće vratiti. Prije nekog vremena gledala sam film
o djevojci s tim imenom. Nešto strašno. Australski. Neka nepristojna mlada
djevojka glumi buduću mladenku. Sjećam se da sam samo gledala i niti
jednom se nisam nasmijala, iako su svi oko mene pucali od smijeha. Ma više
i ne idem često u kino. Možda zato.
Melody je treći put zamjaukala. To mi je znak da moram ustati.
Navlačim papuče dok odijevam kućnu haljinu preko spavaćice i prilazim
erkeru. Povlačim zastore i otvaram žaluzine tek toliko da mogu vidjeti svijet
oko sebe, a on mene ne. Gledam preko redova kuća prema drveću u daljini.
Matthew je obožavao što smo tako blizu parka. To mu je nadoknađivalo
što nemamo svoj veliki vrt. Samo malo popločano dvorište iza kuće i
ružičnjak ispred ulaza, ništa gdje bi se dijete moglo igrati.

Park je za njega bio taj otvoreni prostor u kojem se može ispuhati. Ne

da je jurišao po parku kao većina današnje djece. Ali, igrao se na travi. Sjedili
bismo skupa i radili vjenčiće od tratinčica. Nekad su dječaci mogli sjediti
mirno i tako nešto izrađivati. Onda bi čitav taj dan nosio krunu od cvijeća na
glavi i svima ponavljao da je on princ među vilama. Nikad kralj. Uvijek princ.
Uzdahnula sam i okrenula se. Ponekad mi je isuviše bolno tako ga se
sjetiti. Kad se roditelji djece koja su otišla iz kuće na fakultete žale da im je
gnijezdo prazno, ne tuguju oni jer im nedostaju osamnaestogodišnjaci.
Njima nedostaju djeca koja su oni nekad bili.
 3

LISA

im sam autom ušla u maminu ulicu, kao da mi je opet bilo šesnaest

Č godina. Čovjek bi pomislio da sam se nakon dvadeset godina konačno
oslobodila te veze. Ali nisam. Čujem Alexa kako mi govori, ”Možeš ti curu
izvući iz Mixendena, ali...” Nikad tu misao ne završi do kraja jer ga uvijek
zveknem. Nije da se ja sramim predgrađa u kojem sam odrasla. Doista ne.
Jedino želim vjerovati da sam napravila neki pomak. Nije da me u
otmjenijem Warleyju smatraju prostakušom. Ma u Warleyju ionako nema
prostakuša, ta se riječ ni ne koristi. Nasmijala sam se jer sam se sjetila kako
mi je mama rekla, ”O Bože, što ćeš sad raditi petkom navečer”, nakon što
sam joj rekla kamo se selimo.
Pa ipak, ima nešto tako umirujuće u toj meni bliskoj ulici. Grozdovi
naherenih satelitskih antena, pokvareni štednjak odbačen u vrtu kuće na
broju 12 koji pamtim otkad znam za sebe, klinci koji se druže na uglu ijedan
drugome nešto dobacuju i kinje onoga koji se pojavio u ”krivim”
tenisicama.
Naglo sam okrenula volan kako bih izbjegla staklo na cesti i zaustavila
se ispred mamine kuće. Ella je na vratima i prije nego što sam uspjela
ugasiti motor. Skače gore-dolje ispred mene i maše s praga držeći nešto u
ruci. Mama stoji iza nje i briše ruke o pregaču. Izgleda smoždeno. Lako je
ponekad zaboraviti koliko je s Ellom naporno, a mama nije više mlada kao
što je bila. A tu još treba dodati da stvarno loše podnosi vrućinu; njezin
preplanuli ten je iz bočice za samotamnjenje.
- Maaaamaaa povikala je Ella i potrčala preko pločnika da me zagrli. Na
licu su joj izdajnički tragovi čokolade.
Zatresem brzo glavom s osmijehom - Hej, mala moja čokoladna
kuglice.
- Na Charhejevom rođendanu smo jeli sladoled od čokse koji je baš kao
Magnum, ali je netko zaboravio u njega staviti štapić.
- Blago tebi!
- I baka mi je to rekla. Blago tebi jer sam svaki dan ovaj tjedan dobila
sladoled.
 Pogledala sam mamu isto onako kako je ona znala pogledati mene kad
bi me kao tinejdžericu uhvatila u njezinim štiklama.
Mama slegne ramenima. - Ma kome je još naškodilo nekoliko
sladoleda. Pa pogledaj svoju figuru. Žgoljavica, eto što si!
U ovoj diskusiji odlučila sam potisnuti argument da to možda ima neke
veze s tim što radim kao osobna trenerica i tjedno trčim petnaest
kilometara.
- U svakom slučaju, hvala što si otišla po nju. Mislim da si zaslužila
slobodno poslijepodne.
- Kupaonica se neće sama oprati.
- Nek je Tony opere kad se vrati kući.
- Ha, znaš da nema šanse.
- A tko je za to kriv?
Mama napravi grimasu. Dobro ona zna što ja mislim o tome tko je kriv
što je moj mlađi brat takva lijena svinja.
- Ma u svakom slučaju, moram do četiri biti u pečenjari da pomognem
tati. Znaš kakve su gužve petkom popodne.
- Ma nitko neće danas, po ovom vremenu, jesti pomfrit. Svi će večeras
roštiljati u vrtu.
- Naše stalne mušterije neće roštiljati, znam ja. Osim toga, rekli su da će
se vrijeme promijeniti. Možda bude i oluja. Ma i trebalo bi. Ovaj pritisak i
vlaga mi se ne sviđaju.
Ella me počela vući za ruku, očito ne može dočekati da se dočepa
parka.
- U redu, draga gospođice. A što sad moraš reći baki?
- Mogu dobiti one moje rođendanske slatkiše, znaš onu vrećicu?
Preokrenula sam očima. Mama se nasmijala. - Ma u pravu je, dijete
pametno. Skoro sam zaboravila. Da, i balon, sigurno bi pitala gdje je.
Mama je ušla u kuću i nakon nekoliko minuta izašla van s vrećicom s
gusarima i crvenim balonom na dugoj vrpci. Ella je skočila po te svoje stvari.
- Moj balon s Charliejevog rođendana - rekla mi je ponosno i dodala - a
dobila sam i ružičaste žvakaće gume, traku od bombona i još svašta.
- Fantastično - rekla sam, a pred očima mi se stvorila slika kuhinjskog
stola preplavljenog šarenim papirićima i omotima od slatkiša. - I što još
moraš reći baki?
Pogledala me zbunjeno prvi tren, a onda naglo shvatila i okrenula se
prema mami.
 - Hvala, bako. - Snažno ju je zagrlila i dala joj jedan od svojih najslađih
glasnih poljubaca. Mamine oči su zablistale.
- Pa-pa, dušo moja najdraža. I budi dobra svojoj mamici.
- Pokazat ću joj kako se penjem na najviši tobogan.
- Dobro, ali budi oprezna - rekla je mama i okrenula se prema meni. -
Skoro sam dobila srčani udar kad je to prvi puta izvela.
Ella me zgrabila za ruku i povukla prema autu.
- Hvala ti još jednom - rekla sam preko ramena i uzela balon i vrećicu iz
Elline ruke da je mogu smjestiti u stolicu i vezati. Otišla sam do vozačeva
mjesta i krajičkom oka vidjela skupinu tinejdžera koji su se zbog nečega
naguravali s druge strane ceste s kolicima iz samoposluživanja. Na koncu su
ih snažno gurnuli na nečiji zid. Da je tata tu, ne bi se oni to usudili. Nije da je
moj tata neki naročito strog tip, pogotovo ne danas. No, živio je tu čitav
svoj život i poznaje previše ljudi da bi dopustio da mu tu netko radi
svinjarije. Ponovno sam ih pogledala i sjetila se još jedne tatine izreke: ne
sereš tamo gdje spavaš.
- Hej, vi tamo, tornjajte se! - Pogledali su me pomalo začuđeno, nešto
se durili, a onda se ipak odvukli s tim kolicima. Nasmiješila sam se sama
sebi. Još uvijek mi je to fora. To što sam kći Vincea Bensona.
- Sve u redu, krećemo - rekla sam Elli dok sam sjedala i vezala pojas.
- Što si ono rekla onim velikim dečkima? - pitala me Ella.
- Rekla sam im da odu. - Jesu bili zločesti? - Da.
- A kamo su sad otišli?
- Ne znam, ali barem neće gnjaviti bakine susjede u ulici.
Pogledala sam je u retrovizoru. Kimnula je zadovoljno i uzela knjižicu s
naljepnicama iz filma Snježno kraljevstvo sa stražnjeg sjedala.

Parkiralište je krcato. Nisam znala trebam li čekati da se jedno mjesto

isprazni ili da se odem parkirati negdje izvan parka. Stala sam kad sam
vidjela majku kako se jedva vuče s djetetom u nosiljci i dječakom kojeg drži
jednom rukom, a u drugoj veliku torbu s bebinim potrepštinama. Zašto
netko vuče toliko stvari kad ide u park s djetetom, doista mi nije jasno.
Nikad si nisam poželjela jednu od onih brendiranih skupih torbi za bebe. Ja
bih rezervnu pelenu, vlažne maramice i mali ručnik ugurala u torbu i to je
to. Nikad mi ništa drugo nije ni zatrebalo, iako bih vjerojatno pala na
jednom od onih testova ”Jeste li savršena mama?” koje neprestano
objavljuju časopisi poput Mama&beba.
 Žena mi se pogledom ispričala dok je sporo ukrcavala sav svoj preveliki
teret u auto. Nasmijala sam joj se i malo se vratila unatrag da ne misli kako
je požurujem.
- Možemo sad u park? - pitala me Ella.
- Samo minutu. Moramo pustiti ovu gospođu da se mirno ukrca s
djecom i onda možemo na njezino mjesto.
- Oni su već bili u parku?
- Da, rekla bih da jesu.
- Je li se ovaj dječak uspio popeti na veliki tobogan?
- Sumnjam. Meni izgleda kao da nema više od tri godine.
- A koliko godina je imao Otis kad se on mogao popeti?
- Ne znam točno. Četiri ili pet, pretpostavljam. Mislim da to nije znao
prije male škole.
Bacila sam pogled u retrovizor. Ella je sjedila s tako zadovoljnim
izrazom lica da sam jedva suspregnula smijeh.
Žena se napokon izvezla i uspjele smo se ugurati na njezino mjesto.
Pridržala sam Elli vrata dok se iskrcavala s balonom u ruci.
- Pa ne moraš to nositi sa sobom.
- Charhe mi ga je dao.
- Znam, ali sad ideš na penjanje i ne možeš ga nositi.
- Pa ti ćeš mi ga držati dok se penjem.
- A zašto ga ne bi naprosto ostavila u autu? - Jer ne želim da mi ga
netko ukrade.
Uzdahnula sam. Prije nekoliko mjeseci netko mi je provalio u auto jer
sam ostavila prijenosni GPS uređaj na vidljivom mjestu. Ella se svake noći
čitav sljedeći tjedan budila s milijun pitanja o tome što se zapravo dogodilo.
Očito, još uvijek to nije zaboravila.
- Dobro - rekla sam zaključivši da je lakše ponijeti balon nego se uplesti
u još jednu od onih predugih diskusija o tome zašto su to napravih ti
zločesti dečki.
- Ali ja ću ga nositi da ga ne izgubiš.
Kimnula je glavom. Uzela sam joj balon i zgrabila je za ruku jer se već
spremala zaletjeti preko parka. Vidjela sam da su joj noktići crni i da ih treba
podrezati.
- Baka se ovdje parkira - rekla je Ella i krenula prema šljunčanoj stazi. -
Tu, pokraj kutije sa sladoledom.
 - Znaš što, ovaj si tjedan pojela već jako puno sladoleda, slažeš se?
Hoćeš da prije igrališta posjetimo kuću leptira?
Ella me čudno pogledala. Zna se da ona nije djevočica za leptire. Ona
želi biti tamo gdje bi bio njezin brat, čak i kad nije s nama.
- Dobro - rekla sam kad smo stigli do trave. - Sad možeš potrčati.
Čim sam joj pustila ruku, zaletjela se prema igralištu, a njezine travnato
zelene Crocsice dizale su prašinu iz suhe, sparušene trave. Igralište je puno
djece, no Ella bez razmišljanja pojuri ravno na penjalicu, bez obzira na
brojnu djecu koja su s nje visjela. Brzo je bacila pogled prema meni da vidi
gledam li je i počela se penjati. Kad sam stigla do penjalice, već je bila na
pola puta do vrha. Odlučnog lica, mučila se da ručicama dostigne sljedeću
razinu. Ali, nema šanse da me pita da joj pomognem. Pretekla je veću
djevojčicu odjevenu isključivo u ružičasto, kojoj je pomagao otac i
pokazivao joj gdje da stavi stopalo dok se oprezno vukla prema gore.
Vidjela sam da je Ella otvorila usta i nešto rekla. Nisam to mogla čuti od
prevelike buke na igralištu, ali dosta sam dobra u čitanju s usnica. ”Ja mogu
sama!” Znam da bi mi trebalo biti neugodno, možda bih nešto trebala i reći.
Sigurna sam da tati djevojčice nije bilo drago što se Ella tako hvali. No,
zapravo sam osjetila ponos. Nitko nikad neće reći mojoj razbijačici da ona
nešto ne može. Kako danas, tako i uvijek!
Kad se Ella popela na sam vrh, začula sam uzvik i pogledala prema
njezinom ozarenom licu, štiteći oči od sunca. Zašto nisam ponijela sunčane
naočale, pomislila sam. Digla sam šaku i trijumfalno zamahala. Za sekundu
je nestala u tunelu velikog tobogana. Čula sam je kako je viknula
”Geronimo” prije nego što se počela spuštati. To je pokupila od Otisa, koji
je to pokupio od Matta Smitha koji je to neprestano vikao u seriji Doctor
Who. Sekundu kasnije katapultirala se niz tobogan i uletjela ravno u moje
ruke.
- Ma bravo, super si to izvela - rekla sam i promrsila joj kosu.
- Idem ponovo - odgovorila je. I odmah nestala. Ponovno na penjalici.
Pogledala sam na sat. Petnaest minuta do tri. Imamo još otprilike pola sata
i onda moramo krenuti na Otisovu svečanost. Morat će slušati Ellu o
njezinim podvizima čitavim putem do kuće. A ja ću se vjerojatno naći u
problemu jer sam joj rekla da je Otis bio stariji od nje kad je to savladao.
Mali dječak u kolicima pokraj mene naglo se probudio i počeo plakati.
Mama mu je samo gurnula vrećicu s bombonima u ruku, povukla dim
cigarete i stavila ruku sa zapaljenom cigaretom na dršku kolica. Došlo mi je
da je pitam kako joj se osjeća beba prisiljena da udiše dim, no odlučila sam
da ipak neću. Najviše zato što mi je palo na pamet što bi Alex rekao za
svađu na igralištu. Ja sam jednom rekla Alexu da je ”jebeni idiot” jer dolazi
vježbati, a onda izlazi van kod ulaznih vrata kako bi zapalio. Navodno je
odmah nakon toga odjurio kući i popušio pet cigareta za redom koliko se
razbjesnio. No, upalilo je. Prestao je pušiti prije Božića, kad me prvi put
pozvao van.
Kad se Ella ponovno spustila, uspjela sam joj doviknuti ”Još samo
jednom” dok je projurila pokraj mene kako bi se opet popela. Uvijek se želi
igrati skrivača prije nego što krenemo iz parka, a ne želim da zakasnimo
Otisu. Gledam je dok se posljednji put penje.
Sad već zna točno gdje mora staviti ruku i nogu. Stručno je prešišala
nekoliko djece starije od nje na putu prema vrhu. Ponekad mi se čini da bih
najradije Chloe presadila nešto Elline samouvjerenosti - kao kad roditelji
zatraže djecu da doniraju organ bratu ili sestri kojima je očajnički potreban.
Nije da bi Chloe pristala. S problemom se ne možeš uhvatiti u koštac dok ne
priznaš da ga imaš.
Ella se spustila do podnožja tobogana. Obrazi su joj crveni gotovo
koliko i njezin balon, ali jedva da se malo zadihala.
- Hoćeš mi mjeriti vrijeme? Želim znati točno koliko sam u tome brza.
- Kad dođemo sljedeći put.
- Ma jooooj, ja želim sada.
- Pa zar ne želiš jednu partiju skrivača prije nego krenemo?
- Želim. Želim. Ti se prva sakrij jer si tako loša i uvijek te odmah nađem.
- Hvala ti - odgovorila sam joj i isplazila jezik. - A gdje ćeš brojati? -
Osvrnula se oko sebe i pokazala prstom prema jednom velikom hrastu na
drugom ulazu u park.
- Dobro. Hajde onda. Ali pazi, moraš brojati točno do sto ili nemam
nikakve šanse.
Osmjehnula se i potrčala prema drvetu. Shvatila sam da još uvijek
držim njezin balon. Mogla bih naprosto ostati na mjestu, ali znam da bi se
uvrijedila. Požurila sam kako bih se sakrila iza drveta u blizini njezinog i
nespretno pokušavala sakriti i balon. Čujem je kako viče, ”Tko se nije skrio,
magarac je bio, ja iiiideeem”.
Priljubila sam se uz deblo što sam više mogla. Osjećala sam grubu
hrapavu površinu kore na golim rukama i nogama. Čujem njezine korake
koji mi se približavaju trčeći. Dječje korake. Sekundu kasnije, suludom
količinom decibela prolomilo se ”Tu si, pik spas za mene”. Na licu joj se
vidjelo da se ne može odlučitije li joj drago što me tako brzo našla ili joj je
žao mame koja stvarno ne zna pronaći dobro skrovište.
- Lako, prelako - rekla mi je s rukama na bokovima. - Vidjela sam balon.
 Stvarno me odao?
- Ti mene nećeš pronaći.
- Dobro, idemo onda, još to jedno skrivanje, jer ubrzo moramo krenuti
po Otisa.
- Pazi, moraš brojati do sto!
- Hoću.
- I zažmiri!
- Dobro.
- Sad, mama, sad, prije nego krenem.
Odmahnula sam glavom i poslušala njezinu naredbu. ”Jedan, dva,
tri...” Počela sam glasno. Čulo se kako je tiho zavrištala i onda opet zvuk
njezinih malih koraka kako se udaljuju u trku. Tek sam bila na dvadeset kad
sam začula njezin krik. Iste sekunde znam da je to ona kriknula. To uvijek
znamo, to je još jedna od tih stvari s mamama. Otvorila sam oči i brzo
promotrila park. Ugledala sam je kako leži zgurena na maloj stazi preko
parka, niti pedeset metara od mene. Plače. I to je ozbiljno plakanje jer se
ozlijedila.
Do nje sam u sekundi - to je jedna od prednosti mojeg posla. Ella mi
odmah pruži ručice. Nekako joj je uspjelo da pošteno ogrebe obje, a lijevu
ruku baš jako. Malo joj i curi krv. Lice joj je zgrčeno i slina joj počinje curiti iz
nosića.
Pomogla sam joj ustati. - Hajde da sad vidimo što je s tobom.
- Boli me jako ruka - zaplakala je.
- Znam. Kvragu, sva ta trava oko nas i ti baš pronađeš upravo komadić
betona na koji ćeš pasti.
Shvatim u sekundi da nemam ni vlažne maramice, ni flastere, čak ni
papirnatu maramicu. Odmah sam se sjetila one žene s dizajnerskom
torbom za bebe. Kladim se da unutra ima i dobro opremljen paket prve
pomoći.
- Ma nije strašno, preživjet ćeš - rekla sam joj brišući prašinu s rukom
koja nije zauzeta balonom. - To je samo ogrebotina. Sve ćemo mi to očistiti
kad dođemo kući.
Ella me pogledala sumnjičavo. - Bole me i koljena. - Glasno je šmrcnula.
Podignula sam joj tajice s donjeg kraja da vidimo štetu. - Hm, još su tu,
ali ostat će ti nekoliko finih modrica da se pohvališ Otisu.
Malo se nasmiješila suznim očima i obrisala nosić rukom pa onda ruku
o haljinu.
 - Hajdemo sad, Otis nas čeka.
- Ali nisam se još sakrila.
- Pa mislila sam da si se previše ozlijedila.
- Ma, bit ću hrabra curica.
Osmjehnula sam joj se. Sigurno joj je to moja mama rekla kad je pala.
Pogledala sam na sat. - U redu, jedno brzinsko skrivanje.
- Onda se vrati do drveta. Moraš brojati na piku.
- A zašto ne tu?
Ella odmahne glavom. Nema smisla da se s njom raspravljam, samo će
duže trajati. Okrenula sam se kako bih otišla do drveta.
- I nemoj zaboraviti zažmiriti - povikala je za mnom.
Prije nego što sam joj stigla odgovoriti, zazvonio mi je mobitel. Nekako
sam ga isprtljala iz torbe jednom rukom. Pogledam na zaslon. Klijent koji
me već pokušavao dobiti da povećamo broj sati. Odgovorila sam na poziv i
nastavila hodati prema drvetu. Mučila sam se da čujem što mi govori
okružena bukom u parku. To traje i traje jer on mora neprestano gledati u
svoj rokovnik, mijenjati vrijeme i datum. Mislim da sam nekako uspjela
uglaviti dva dodatna sata sljedeći tjedan, no znam da ću mu morati kasnije
poslati poruku da termine dodatno potvrdi.
Stigla sam do drveta i vratila mobitel u džep. Vratila sam se na svoju
poziciju za brojanje, sklopljene ruke naslonila na drvo i onda čelo na ruke. I
doista sam i zažmirila jer moj život ne bi imao smisla da me uhvati s
otvorenim očima. Pitam se na kojem bih sad trebala biti broju. Jednom sam
je krenula tražiti prerano i kad sam je našla, Ella je bila izvan sebe od bijesa.
- Nisi brojala do sto! Ja sam tek stigla do osamdeset kad si me počela
tražiti!
To da može brojati do sto koncentrirano dobro će joj doći u školi. A to
što je uvijek spremna reći što misli vjerojatno ćejoj samo donijeti mnoštvo
nevolja.
Iznad glave sam osjetila slabi povjetarac kroz lišće. Shvatila sam da će
se Ella već pitati gdje sam. Možda sam opet pogriješila.
Otvorila sam oči i počela žmirkati na jakom svjetlu koje me zabljesnulo.
Pogledala sam po parku. Nema joj ni traga ni glasa. Jako je ponosna na to
što se uspijeva sakriti i u najmanje procjepe. To je jedna od onih rijetkih
situacija u kojima kao mali imaš prednost pred velikima.
Krenula sam polako prema prvom drvetu i pogledala iza njega.
Naravno da ni na trenutak nisam pomislila da je tu, no sve je to dio igre.
Odlučila sam provjeriti i sva ostala bezazlena skloništa, na prvu loptu: iza
kanti za otpatke, iza živice na najudaljenijem dijelu igrališta, iza svih klupa
rasutih po parku. A onda, kad sam odradila očekivani broj ”ćoraka”, stala
sam i promotrila čitav park nadajući se da ću negdje krajičkom oka uhvatiti
zeleno-bijele pruge njezine haljine. Učinilo mi se da je tražim kao u jednoj
od njezinih knjižica stranica pretrpanih ljudima i predmetima na kojima
treba pronaći Wallyja. Kad znaš što tražiš, najednom to postaje još teže
naći u moru stvari koje definitivno ne tražiš. Uzdahnem. Trebala sam joj dati
balon da ga ona drži. Tek kad sam to pomislila, shvatila sam da više ne
držim vrpcu. Glupavo, okrenula sam se prema mjestu gdje bi balon trebao
biti, kao da bi nekim čudom trebao lebdjeti iznad moje glave. Nisam se
iznenadila što ga nema.
Jebote. Pogledala sam prema nebu i zaštitila oči rukom i polako se
okrenula 360 stupnjeva ne bih li negdje ugledala balon. No, nema ga. U
tome je problem s helijem. Nekad prije mogao si ispustiti balon iz ruke i naći
ga nakon pet minuta zakvačenog za grmlje. Danas se već okreće oko
planete kad shvatiš da ga više ne držiš. Čak nisam ni sigurna kad sam ga
ispustila. Možda kad sam odgovarala na poziv na mobitel ili čak prije toga,
kad je Ella pala. Mislim da bih svejedno primijetila da sam ga već tada
izgubila. Ili je možda ipak bila previše izvan sebe da bilo što primijeti.
Glasno sam zajecala. Ella će na ovo posve poludjeti. Alex je jednom
morao okrenuti auto i ponovno voziti do susjednog Bridlingtona jer smo
negdje ostavili Spužva Boba, a ona je bila uvjerena da ga je možda ostavila
u WC-u restorana i odbijala ići kući na spavanje bez njega. No, Spužve Boba
nije bilo nigdje kad su se na koncu vratili u restoran i Ella je potom nekoliko
noći za redom zaspala u suzama.
Morat ću joj obećati da ću joj kupiti novi balon i to vjerojatno jedan od
onih s Disneyjevim likovima koje za tri funte prodaje sićušni ćelavi čovjek u
gradu. A nisam ni sigurna da u autu imam toliko novca, a znam da nemam
kod sebe kartice i sve će vjerojatno završiti tako da će urlati sve do
nogometnog stadiona i čitavim putem do kuće.
Kad sam pogledala na sat, shvatila sam da balon moram zaboraviti i
koncentrirati se na to da što prije pronađem Ellu ako želim stići na vrijeme
na Otisovu svečanost.
Vratila sam se do drveta uz koje sam brojala i pokušavala se sjetiti svih
njezinih bivših skrovišta. Išla sam provjeriti svako od njih, jedno po jedno:
spomenik palim borcima, ljuljačke od automobilskih guma koje su malo
izvan igrališta, reklamu za sladoled, svaki grm, svako drvo. I još uvijek ništa.
Pojurila sam prema igralištu. Vrućina i Vlaga već su svakoga dokrajčile. Ljudi
su postali nervozni. Bake i djedovi na klupama kao da su povenuli. Išla sam
do svake stvari na igralištu, do svake ljuljačke, provjerila iza svakog
tobogana, iza klackalice, provjerila svaki vrtuljak čuči li u njemu. Vratila sam
se do penjalice i zažmirila prema suncu provjeravajući svu djecu koja su tu
visjela. Iznenada mi je palo na pamet da se možda skriva u tunelu velikog
tobogana. Pogledala sam s dna prema gore. Ne vidi se baš dobro. Zavikala
sam jednom većem dječaku koji se baš spremao spustiti.
- Je li se unutra skriva jedna djevojčica? Ima oko četiri godine, u haljinici
na zeleno-bijele pruge? - Dječak je odmahnuo glavom nakon što je
pogledao.
- Hvala - zavikala sam.
Uzdahnula sam i odmahnula glavom kad sam pogledala na sat. Ovo
već postaje suludo. Zakasnit ćemo zbog nje kod Otisa.
- Ella, u redu, predajem se! Ti si pobijedila. Molim te da izađeš, moramo
ići - povikala sam glasno.
Nekoliko djece me pogledalo. Osjećala sam se pomalo glupo jer se
derem na nevidljivo dijete. Pričekala sam nekoliko minuta. Kad se nije
pojavila, odlučila sam napraviti krug oko cijelog parka. Nastavila sam vikati
kao i prije, neprestano. Provjeravala sam sva mjesta na kojima sam već bila.
- Ella, izlazi odmah van! Iste sekunde! Zakasnit ćemo, Otis nas čeka. -
Kako je vrijeme odmicalo, moj se glas počeo mijenjati.
Ponovno sam pogledala na sat i pojurila pokraj igrališta po drugi put.
Moramo ići. Moramo krenuti iste sekunde.
- Ella, iste sekunde! Odmah dođi ovamo!
Postariji čovjek, vjerojatno u parku s unukom, dobaci mi ljubazno: -
Dušo, jesi li nekoga izgubila?
- Ma ne. Samo se igra skrivača i neće izaći iz skrovišta.
- Sladoled, to je rješenje. Dovikni joj da imaš za nju sladoled. Možda je u
pravu. Možda je tako prokleto tvrdoglava da ću se morati spustiti tako
nisko da je potkupim. Ja to inače ne radim. Pogotovo ne sa sladoledom.
Jednom kad kreneš tim putem, nema povratka.
- Ella, ja idem. Moramo krenuti.
Majica mi se zalijepila za leđa. Ovo je suludo. Otis će stvarno biti
nesretan. Pogledala sam ponovno na sat i shvatila da ćemo zakasniti na
dodjelu medalja, ali njega treba ionako pokupiti da ide kući za nekih
dvadeset minuta. Zovem mamin broj. Ne znam što drugo napraviti.
- Halo, ti si, ljubavi. Hoćeš navratiti s Otisom na sekundu da vidimo
njegovu medalju?
- Mama, stvarno mi je žao. Možeš li ga ti pokupiti umjesto mene, molim
te?
 - Pa kako to misliš? Gdje ste sad?
- Još sam u parku. Ne mogu pronaći Ellu.
- Izgubila si je?
- Ma ne, nisam je izgubila. Igrale smo se skrivača i sad ne želi izaći, ma
gdje bila. Pa znaš i sama kakva je.
Mama se počela smijati. Čimpanzica jedna. Tvrdoglava kao njezina
mama, posve na tebe.
- Možeš li otići ti po njega? Ako je pronađem za minutu-dvije, nazvat ću
te, ali ne želim sad još i da Otis počne divljati. I reci mu da mi je žao što sam
propustila dodjelu. Reci mu da ću mu to nadoknaditi.
- Naravno da ću ga pokupiti, mila. Onda ga poslije vozim do pečenjare,
može?
- Može. Vidimo se tamo. Hvala, mama.
Gurnula sam mobitel natrag u džep, ljuta što moram druge
uznemiravati jer se Ella tako ponaša.
- Ella, dolazi ovamo, nije mi više smiješno. Odmah izađi! - zavikala sam.
Tek kad sam po drugi put pogledala iza grmlja, palo mi je na pamet da
možda nije samo tvrdoglava. Možda je opet pala i ozlijedila se. Već je
jednom danas pala. Što ako se poskliznula i upala negdje gdje je ne mogu
vidjeti?
Pogledala sam oko sebe. Ne vidim nigdje neku jamu u koju bi mogla
pasti. Nema oko nas ni malog jezera, ni vodoskoka, ni jarka. Možda se
pretjerano brinem. Ili ne vidim nešto što je inače posve očito. Izvadila sam
opet mobitel i nazvala Alexa.
Zazvonilo je nekoliko puta prije nego što mi se javio.
- Lis, oprosti, upravo sam krenuo na sastanak. Sad će početi. Može li to
čekati za poslije?
- Pa ne znam. Igram se s Ellom skrivača u parku i ne mogu je naći. Alex
se počeo smijati. Onaj duboki grleni smijeh koji mi je inače izuzetno
privlačan, sad me izbacio iz takta.
- Odjebi. Nije mi to smiješno.
- Ahahahaha. Pa ne znam baš. Kad te nadmudri četverogodišnje dijete,
meni je to smiješno.
Alex, ne šalim se. Već je jako dugo tražim. Morala sam nazvati mamu
da ode po Otisa jer nećemo stići na vrijeme.
- Pa sama znaš kakva je. Sigurno se negdje uvukla u neku rupu i smije ti
se kao luda.
 - Dobro, u redu, ali već sam sve pregledala. Vikala sam već i da je
pobijedila pa ipak nije još izašla.
- Vjerojatno te nije čula. Ili se pravi da nije.
- A ne znam. Brinem se da je negdje pala, možda se jako udarila ili
negdje zaglavila.
- Ma bit će ona u redu. Uživa ona u svemu tome. Pričat će o tome
tjednima kad je jednom nađeš.
- Nadam se da si u pravu.
- Naravno da sam u pravu. Vjerojatno joj je Otis rekao koji je svjetski
rekord u igri skrivača i sad ga hoće nadmašiti.
- A dobro, idem još jednom sve pregledati.
- U redu. Obećaj em da te neće nikad zafrkavati zbog ovog poziva. Ne
više odjednom dnevno, u svakom slučaju.
- Samo se ti smij.
- Hajde sad, istjeraj je van iz jazbine dimom, a mene ostavi da
započnem sastanak.
- Dobro onda.
- Volim te.
- Da, samo mi javi kad budeš krenuo. - Spremila sam mobitel natrag u
džep, bilo mi je čak malo neugodno. Sjetila sam se kako sam nazvala Alexa
kad sam izašla u šetnju s Otisom u novim kolicima i ispred nekog dućana ih
zakočila i nisam znala kako ih otkočiti. Ovo će biti jedan od takvih poziva.
Nikad mi neće dopustiti da to zaboravim. Samo što će me ovaj put i djeca
zafrkavati.
Udahnula sam duboko i osvrnula se oko sebe, uvjerena da propuštam
nešto potpuno očito. Pogled mi se zaustavio na kući za leptire na vrhu
parka. Tamo je sigurno otišla! Sigurno joj je palo na pamet kako će me
nadmudriti. Pronašla je novo skrovište u kojem se nikad prije nije sakrila.
Počela sam trčati. Vijugala sam između ljudi u parku. Kad sam stigla,
ispred kuće je bio postariji čovjek s pregačom. Plaća se jednu funtu za
ulazak. Nisam se toga ni sjetila. A Ella nema kod sebe novca. Nije nikako
mogla ući. Jedino ako se prošvercala s nekom grupom i on je nije zamijetio.
- Jeste li možda primijetili jednu malu djevojčicu koja je bila sama? -
pitam. - Ima četiri godine, svijetla je, ima kosu do ramena i odjevena je u
haljinicu sa zelenim i bijelim prugama.
Čovjek odmahne glavom. - Žao mi je, nisam. Ali znate, danas popodne
je bila gužva.
 - Mogu li samo na brzinu provjeriti je li unutra? Jako mi je žao, ali
nemam kod sebe novca.
- Ma naravno da možete uči.
Probila sam se kroz plastične trake zastora. Osjetila sam se kao da sam
izašla iz aviona u mjestu s tropskom klimom. Ispred mene je put koji vodi
kroz golemo klupko zamršenih biljaka usmjerenih prema plafonu. Probijala
sam se brzo po tom drvenom putu i ispričavala ljudima koje sam gurala u
stranu. Drvena staza s obje je strane ograđena konopima. Ella se sigurno
nije provukla ispod tih konopa. Ipak bi se previše bojala da bih se naljutila.
Osim toga, da je to i napravila, uvjerena sam da ne bi mogla dugo izdržati u
toj vrućini. Progurala sam se pokraj posljednje skupine posjetilaca i izašla na
drugom kraju.
- Nema je? - pitao me ljubazni čovjek s vrata.
- Ne - odgovorila sam. - vratit ću se u park. Sigurna sam da ču je naći.
Potrčala sam natrag prema igralištu. Stala sam i sve provjerila prije
nego što sam se počela derati.
- Ella, odmah izađi. Predajem se. Moraš odmah doći. Iste sekunde!
Ništa. Postajem svjesna da me nekolicina ljudi promatra. Vjerojatno
misle kako nisam dobra majka kad mi je dijete tako neposlušno.
- Ma igramo se skrivača - objasnila sam ženi koja je stajala najbliže do
mene.
- Jedino ispada da je ona puno bolja u skrivanju nego ja u traženju.
Kimnula je glavom i odmjerila me. Najednom shvatim da sam sva
mokra od znoja još iz kućice leptira. - Baš sam je sad tamo tražila -
dometnem pokazavši na kućicu.
- Koliko ima godina? - upita me ta žena odjevena u majicu i izrezane
traperice.
- Četiri. Uskoro pet. Ima na sebi haljinicu sa zeleno-bijelim prugama i
kratke tajice.
Žena odmahne glavom. - Ne, nisam je vidjela, a mi smo tu najmanje
petnaest minuta.
Odjednom osjetim kako mi se stišće želudac. Obrišem znoj s gornje
usnice.
- Ma nema veze. Sigurno ću je uskoro naći.
- Kako se zove? - pita me žena. - Ella.
 - Reći ću sinu da vam pomogne tražiti. - I prije nego što sam je stigla
odgovoriti od te namjere, već je pozvala mršavog visokog dječaka za kojeg
bih rekla da je Otisove dobi.
- Ova gospođa željela bi da joj pomogneš pronaći malu djevojčicu u
prugastoj zeleno-bijeloj haljini. Zove se Ella. Igrale su se skrivača i sad je
mama ne može pronaći - rekla je sinu.
Dječak me pogledao i učinilo mi se da vidim naznaku sažaljenja u
njegovim očima.
- A tebe na koncu čeka sladoled, Dane - dobacila mu je mama.
- Odmah ću je dovesti - odgovorio je i krenuo trčati preko parka
izvikujući Ellino ime.
Najednom mi je zbog toga postalo teže. Jer netko drugi sa mnom traži
Ellu. Kao da se doista izgubila ili tako nešto. Svaki put kad zazovem njezino
ime, čujem odmah Dana kao jeku. Vraćam se na mjesta na kojima sam već
bila. Možda je promijenila sklonište, ali mi ipak nije jasno zašto se već nije
pobjedonosno pojavila. Morala me čuti kako je zovem. Osim ako nije
ozlijeđena. Možda je pala tako snažno da se onesvijestila ili tako nešto.
I prije nego što sam se snašla, u potragu se uključilo još ljudi. Nitko me
ništa nije ni pitao, samo su je krenuh tražiti. Vidim Danovu mamu kako
razgovara s drugim roditeljima na igralištu, baš kao da organizira nekakvu
potjeru. Samo mi pokušava pomoći, jasno mi je. Ali to je ipak previše. Ne
želim ja sve to. Samo bih je željela pronaći bez ikakve gužve.
Uskoro cijelim parkom odzvanja njezino ime. U tom trenutku znam,
znam pouzdano da joj se nešto dogodilo. Nema šanse da bi se skrivala i
dalje i nakon što je čula sve te ljude kako je zovu. Sigurno bi ona izašla iz
skrovišta da vidi što se događa.
Obrisala sam oči i iznenadila se kad sam osjetila da su mi prsti mokri.
Netko me obujmio oko ramena. Gospođa srednjih godina koja miriše na
kremu za sunčanje.
- Nemojte se brinuti, sve će biti u redu, samo se smirite. Naći ćemo mi
nju.
Samo sam odmahnula glavom i okrenula se. Željela sam joj reći da
odjebe, da se brine za svoje poslove, ne moje. Znala sam da bi to bilo jako
nepristojno. A u ovom trenutku ne mogu si priuštiti da budem nepristojna.
Zazvoni mi mobitel. Mama me zove. Ne želim se javiti, ali znam da
moram.
- Hej - progovorila sam trudeći se da zvučim normalno. - I? Gdje je bila -
pita me mama.
 - Nisam... nisam je još uvijek pronašla. S druge strane samo tišina.
- Kako? Zašto ne?
- Ma ne znam. Ispustila sam njezin balon. Možda ga je vidjela i pokušala
ga sustići. Pomažu mi i drugi ljudi u parku da je nađem.
- Poslat ću ti tatu u park. - Mamin glas je zadrhtao dok mi je to govorila.
- Ne, doista, nema za to potrebe.
- Pa dobro, ali on će ipak doći,
- Molim te, nemoj da mi se i Otis još zabrine. Samo se i dalje ponašaj
kao da se radi o igri.
- Dobro, ljubavi - uzdahnula je. Prekinula je vezu i s druge strane
zavladala je tišina. Privukla sam telefon prema sebi svjesna da mi ruka drhti.
Pokušavam se pomaknuti, no noge me ne slušaju. Negdje u svojoj
najdubljoj nutrini osjećam da nešto želi izbiti van. Pokušavam to zaustaviti,
ali ne mogu. Eksplodiralo je iz mene takvom snagom da me fizički zatreslo.
- Ellaaaa!
Čim mi se krik oteo iz usta, osjećala sam se kao da sa mnom nema baš
ništa. Ali znam da sam to ja kriknula. Vrisak je nadjačao sve one druge ljude
koji su je zvali. Na trenutak parkom je zavladala tišina. Kao da mi ljudi
izražavaju sućut. A onda je odmah krenuo čitav zbor povika Ella. Kao da je
pješaštvo naglo krenulo u pokret nakon pokliča njihovog ranjenog
zastavnika.
Ponovno sam uzela mobitel u ruke i nazvala Alexa. Dobila sam
telefonsku sekretaricu. Sigurno se isključio zbog sastanka. On još uvijek
misli da je sve ovo smiješno. Nema pojma da sve to skupa više nije ni
najmanje zabavno.
Otvorila sam usta da mu ostavim poruku. Ali glas ne izlazi. Udahnem
duboko. Osnažim se kako bih oblikovala bilo kakvu razumnu poruku.
- Molim te, nazovi me čim budeš mogao - rekla sam i s mukom svoj glas
pokušavala održati ujednačenim. - Ella nije sa mnom. Nestala je. Nitko je ne
može pronaći.
Završila sam poruku, a moj glas još mi je uvijek odzvanjao u glavi. Ovo
više nije igra. Svuda oko mene potpuno nepoznati ljudi zovu moje dijete, a
ona se ne pojavljuje. Ne javlja se. Ne odgovara. Ne znam zašto, znam samo
da je moram odmah pronaći, ma gdje bila.
Pogledala sam u telefon koji sam još uvijek držala u ruci. Prsti mi na
trenutak lebde iznad brojčanika. Nikad to u svom životu nisam napravila pa
jedan dio mene to ni ne želi. Jedan dio mene još uvijek vjeruje da će sad
iskočiti iza nekog grma, ja ću je zagrliti i dobro joj očitati bukvicu jer me
tako preplašila. A drugi dio mene zna da ne mogu birati. Nazvala sam 999 i
ženi na centrali rekla da želim razgovarati s policijom.
 4.

MURIEL

P otrajalo je dok sam stigla do točke s koje mogu dobro vidjeti

Matthewovo specijalno mjesto. Teško je to s tako puno djece u parku.
Toliko vriske i buke.
Topla tijela od krvi i mesa preprečuju mi put. No, kad sam ga ugledala,
osjetila sam olakšanje - još uvijek mogu vidjeti Matthewa kako sjedi u
hladu. Uvijek bi tako lako pocrvenio na suncu, baš kao i svi osjetljive kože.
Vidim ga, sjedi posve mirno i nešto si pjevuši u bradu. Posve zarobljen u
svom izmaštanom svijetu. Gledam ga kako niže svoj vjenčić tratinčica.
Noktom s palca lijeve ruke pravi utore na stabljikama. Uvijek sam mu
dopuštala da mu taj nokat jedini ostane duži, taman toliko da to može
napraviti. Svi ostali su pažljivo podrezani do samog dna, do mesa. Stabljike
provlači kroz utor veoma brzo i lako, kao da je napravio golemi rez, a ne
malu rupicu. I onda spaja s prethodnim cvijetom. Gleda i mjeri u glavi. On
zna, razumijete. Zna točno koju duljinu mora postići, dovoljno je samo da
pogleda. I tek kad je gotov, tek onda, još ga samo malo prilagodi i stavi
vjenčić na vrh svoje glatke, svijetle kose. Ponekad bi tako ostao sjediti još
dugo i proučavao sve što je vidio oko sebe. U nekim drugim prilikama
odmah bi naglo ustao i tri puta obišao drvo u smjeru suprotnom od kazaljke
na satu. Kako mu je uspijevalo zadržati vjenčić od tratinčica na glavi, nikad
neću shvatiti. Kosica mu je tako svilenkasta da i šampon niz nju odmah
klizne dok mu je perem. No, vijenac uvijek ostaje na glavi. A kad bi završio
sa svojim krugovima, zastao bi duboko u svojim mislima i pogledao bi gore
prema krošnji kao da traži inspiraciju. Nikad nisam saznala što mu je to drvo
govorilo, no uvijek bi kimnuo kao da mu je reklo nešto mudro. I onda,
zadovoljan, ponovno bi se osvrnuo oko sebe. Ponekad bi me primijetio
kako ga gledam i osmijeh bi mu se odmah raširio preko lica. Krenuo bi
prema meni, ali ja bih odmahnula glavom i odmah bi stao. Znao je da želim
da još ostane na tom svom posebnom mjestu. Željela sam da baš nikada ne
izađe iz tog kruga. Tamo je zaštićen i bez obzira koliko ja željela osjetiti
njegov dodir, čak za njim žudjela, znala sam da je najvažnije da je na
sigurnom. Odvojen od ostalih ljudi. Odvojen od svijeta koji niti razumije
njega niti njegov blagi način.
 Krik jedne djevojčice zaparao je tišinu oko mene. U prvom trenutku
bila sam na nju ljuta jer me prekinula u mojim mislima. Djevojčice urlaju
zbog najbezveznijih razloga, uvijek sam to mislila. No, onda sam se
okrenula i na stazi ugledala zgrčenu djevojčicu dvadesetak metara udaljenu
od mene. Slatko malo lišće, iako šmrca dok gleda prema gore i ruke joj se
tresu.
Osvrnula sam se kako bih vidjela gdje joj je mama. Zašto zapravo nije
uz nju, nije mi posve jasno. No, onda sam je ugledala kako trči preko trave
prema djetetu, odjevena u kratke hlačice od lycre i za moj ukus isuviše
pripijen top da bi to bilo pristojno. Bedra su joj mišićava, doista pretjerano
mišićava za ženu, a ramena i ruke žilave i napete. Čini se da je danas za ženu
gotovo grijeh da je ženstvena, da je meka, gracioznih udova. Da nosi odjeću
koja oko nje leprša umjesto da se pripija. Pogledala sam svoju suknju
cvjetnog uzorka koja se nježno spušta od struka do sredine listova. Nježnih
nijansi lila i plave boje. Osjećam mekoću pamuka na koži. Te žene nemaju
pojma kakav je prirodni materijal pod prstima. Izgubile su vezu s prirodom.
Žena čučne do djevojčice koja joj pruža ruke. Ne čini baš ništa da je
utješi ili pomiluje, samo pregledava ozljede i briše rukom ovlašno prašinu s
djetetova dlana. I odmah pogleda na sat.
Isuse premili, danas nitko više nema vremena. Čak niti da utješi svoje
dijete. Čak nema ni torbu za dijete. Samo si zamislite, žena s djetetom u
parku bez torbe. Pomislila sam da joj ponudim papirnatu maramicu iz svoje
torbe, no uplašila sam se da će vjerojatno pljunuti na maramicu i tako čistiti
djevojčicu, a u tome nisam željela sudjelovati.
Trebala bi odmah odvesti dijete kući da vidi je li se ozlijedila, ali i u tome
sam se prevarila. Naprosto se okrenula i otišla. Već sljedeći trenutak
zazvonio joj je telefon i ona se javila. Imaju vremena da stalno pričaju na te
svoje telefone, ali ne i da čuvaju svoju vlastitu djecu. To je sramota,
apsolutni skandal. Požurila sam prema djetetu i nježno ga primila za rame.
- Hajde da vidimo što ti se dogodilo, dušo - kažem. Djevojčica se na to
naglo okrenula. Jednu sekundu gledala me netremice, malo namrštena
čela, no onda joj je na licu zablistao osmijeh.
- Dobar dan, učiteljice klavira - rekla mi je.
Sad je bio na meni red da se namrštim. Ne prepoznajem djevojčicu, a
odlično pamtim lica svih svojih učenika. Osim toga, ona je mlada, ja ih
obično ne primam prije šeste godine. Osim ako nisu izrazito nadareni, sa
sposobnošću da sjede mirno i da se ne vrpolje.
- Bok, odakle te poznajem?
 - Moj tata i ja uvijek dolazimo kod vas da pokupimo mojeg brata sa sata
klavira. I ja onda pogladim vašu mačku. Onu crnu.
- A, tako, razumijem. Daj mi da sad vidim tvoje dlanove. Digla ih je
ispred mojih očiju. Odmah sam uočila prljavšinu na ogrebotinama. Okrenula
sam ih kako bih vidjela i drugu stranu. I članci su joj jadnoj izgrebani i malo
krvare. A nokti su joj odurno prljavi. Apsurdno dugi i prljavi.
- Mislim da bi bilo najbolje da te odmah odvedem do kuće i operem.
- Tvojoj kući?
- Pa da. Čini se da je to jedino rješenje.
- Vidjet ću i tvoju mačku?
- Ona će sigurno doći do tebe da te vidi kad stignemo kući. Uvijek se
unezvijeri kad nam dođu gosti.
Stavila sam joj ruku na rame i pokušala je usmjeriti da krene ispred
mene.
- Ide li i moja mama s nama? - upitala je i okrenula se prema onoj
spodobi u likri koja se još uvijek udaljavala. Pogledala sam prema njoj.
Njezina svijetla koža kao da je obasjana. Plave oči ispod reda mekih, dugih
trepavica. Nježna, svijetla kosica savršeno joj uokviruje lice. Samo joj je
vjenčić od tratinčica nekako skliznuo sa svilenkaste kose.
- Ne, ali znat će ona gdje si ti - odgovorila sam joj i brzo je usmjerila
preko parka prema stražnjem izlazu, onome koji se malo koristi.
- Smijem li se sakriti u vašoj kući i onda naglo iskočiti iz skrovišta da
iznenadim mamu kad me dođe kod vas tražiti.
- Prvo ćemo pregledati tvoje ozljede, razumiješ?
- A kako će moja mama znati gdje da me traži kad ona nije nikad bila u
tvojoj kući?
- Mame znaju sve. Zar to još dosad nisi naučila?
Dijete mi se nasmijalo i kimnulo glavom i počelo nešto brbljati dok smo
hodale. Nije to baš posve razumljivo brbljanje, no ima dovoljno prijatan,
pjevni glasić. Primila bih je za ruku, no bojim se da bi je to zaboljelo.
Međutim, ona ionako poslušno kaska pokraj mene.
Kad smo stigle do rupe u zidu i kad sam je primila za nadlakticu da
prijeđemo praznu cestu ispred parka, pogledala me ravno u lice.
- Hoće me mama sad početi tražiti? Potraga započinje kad stigne do
broja sto - rekla mi je.
- Moramo odmah pogledati tvoje ruke. Ne želiš valjda da ti prljavština
ude u ogrebotine.
 Pogledala je svoje ruke sumnjičavo. - A onda će doći moja mama i onda
će me pronaći?
- Jedno po jedno. Razumiješ, samo jedno po jedno.
Prešle smo cestu i počele hodati pored prvog reda spojenih
viktorijanskih kuća. Počela je pričati o svome bratu koji je moj učenik. Kaže
da on nije išao na klavir za vrijeme praznika pa zato ona već dugo nije
vidjela moju mačku.
- A kako se on zove, dušo? Mislim, taj tvoj brat?
- Otis - odgovorila je. Znam tog dječaka. Mršavi momak, jedno devet ili
deset godina s neurednom smeđom kosom do ramena koja mu neprestano
pada u oči.
- A, da, Otis.
- Sad je u ljetnom nogometnom kampu, ali tata je rekao da mora
ponovno krenuti na klavir kad započne škola. Sad i ja krećem u pravu školu,
veliku. Bit ću u razredu gospođice Roberts. Ona je jako ljubazna, ali ne
znam ima li mačku.
Nikad mi se taj dječak nije činio nešto naročito zainteresiran. Uvijek se
može prepoznati tko od te djece dolazi pod prisilom. Dolaze mi na sat s
nekim sumornim izrazom lica i vidi se da kod kuće baš i ne vježbaju. Otis je
jedan od takvih dječaka, što je šteta, inače ima sluha. Ali ako dolazi samo
zato što na tome inzistira njegov tata, onda neće još dugo dolaziti. Dogodi
se uvijek taj neki trenutak kad se odnos promijeni. Kad dijete nije više toliko
spremno činiti sve da zadovolji roditelje i kad sve ono čime ih potkupljuju
prestaje djelovati. Znam ja to i bolje nego što bih željela. A Otis se već
približava toj dobi. Obično čekam da mi roditelj to sam kaže, no ponekad,
kad mi dijete i nije baš simpatično, sama pokrenem taj razgovor.
- Evo nas, stigle smo - rekla sam joj kad smo došle do trokatnice na
kraju novog reda kuća. Korov je u susjednoj kući opet narastao. Plijevim ga
krišom jednom tjedno otkad je kuća prazna, samo da izgleda uredno. Nije
ni čudo da je Judith ne može prodati kad nije kadra pronaći nekoga da uredi
vrt. A meni, naravno, ne plaća. A ja jednostavno ne mogu podnijeti nered.
Živim u nadi da će oni koji to kupe biti malo više zainteresirani za izgled
svog vrta pred kućom nego što je ona ikad bila.
Ispred ulaza u vrt dijete počne oklijevati. Po prvi put okrenula se prema
parku i pogledala.
- Hajde, dušo, uđimo. Što te prije operemo, prije ćeš se vratiti svojoj
igri.
Gurnula sam vrtnu kapiju i ona je krenula za mnom po stazi. Strpljivo je
čekala pred ulaznim vratima. Malo sam prodrmala ključ u bravi i otvorila.
Melody je odmah dotrčala do vrata i počela se umiljavati oko mojih
gležnjeva. Dijete je ušlo iza mene i čučnulo da podraga Melody koja ju je
prvo omirisala, a onda se umiljavala i oko nje.
- Kako se zove maca? - Melody.
- Baš lijepo ime.
- Da. Molim, skini cipele - pokazala sam na onu ružnu zelenu hrpu
plastike na njezinim stopalima. Skinula ih je i ostavila na popločanom podu.
- Zaboga, nisi ti baš pristojno odgojena - rekla sam, pokupila cipele i
stavila ih na nisku policu na kojoj su i ostale. - A sad ravno na kat u
kupaonicu da te mogu oprati kako treba.
- Nikad nisam bila na gornjem katu vaše kuće - odgovorila je.
- Ne, mislim da nisi.
- Je li Otis bio na gornjem katu?
- Ne, moji učenici smiju samo u sobu s klavirom.
- I u onaj mali WC ispod stuba. Bio je on jednom tamo kad je trebao
piškiti.
- Pa da, i tamo smiju.
Osvrnula se da vidi je li Melody krenula za nama i zacičala od
zadovoljstva kad se mačka očešala o njezine noge i pojurila gore po
stubama. Bio je to lagan, muzikalan vrisak. Takav da mi je uspio izmamiti
osmijeh na lice.
- Evo - rekla sam kad smo došli do kupaonice pa sam gurnula vrata i
upalila svjetlo povukavši prekidač na kablu.
- Sjedni na stoličicu, a ja ću sve pripremiti.
Pomogla sam joj da se popne na stolac i sjela je poslušno te počela
mahati nogama dok se osvrnula oko sebe da sve promotri.
- Je li zelena vaša najdraža boja? Meni je zelena najdraža. Ne volim
ružičastu. Jako puno stvari za curice je roza, ali Otis kaže da je roza boja
sranje.
- Ma nemoj? - odgovorila sam joj i stavila čep na otvor u umivaoniku
kad je voda dostigla pravu temepraturu. Gledala sam kako se razina vode
polako penje u mojem viktorijanskom umivaoniku.
- Meni se ipak ne sviđa ova zelena boja u vašoj kupaonici. Meni se sviđa
ova zelena - rekla je i pokazala prstom pruge na svojoj haljini. - Ali tu je i ovaj
veliki ružičasti cvijet. Baka mi je kupila ovu haljinu, a mama mi je rekla da
nije važno što ima to malo roza boje, da je ipak moram nositi.
 Isprobala sam vodu rukom. Vruća je, ali podnošljivo. Otvorila sam
ormarić u kojem držim stvari za prvu pomoć. Uzela sam bočicu
antibakterijskog sapuna s jodom s gornje police i izmjerila točno dvije
čašice, prosula u vodu i promiješala.
- Što je to? Meni smrdi - reklo je dijete i namreškalo nos.
- To je specijalni sapun. Za tvoje ruke. Pa zar to tvoja mama nema kod
kuće?
Maknula je glavom. - Hoće me peći? Mrzim kad me nešto peče.
- Ma samo malo, malo, ali ćemo se tako riješiti bakterija.
- Opet je nabrala nos i pogledala svoje ruke. Pregledavala ih je polako,
pažljivo. - Ne vidim nikakve bakterije. Gdje su?
- Pa ne možeš ih ni vidjeti, ali to ne znači da nisu tu. Hajdemo, umočit
ćemo tvoje ruke u umivaonik i tako ćemo ih se riješiti.
Dijete mi je dopustilo da primim njezine ruke i umočim ih u vodu. Samo
se malo trgnula, no opet je namreškala nos. - Ne sviđa mi se miris.
- Miris će uskoro nestati. A sad ću ti rane nježno obrisati s malo vlažne
vate. Da budemo sigurni da smo sve maknuli.
Jednu po jednu, uzela sam njezine ruke u svoje i prebrisala preko
crvene ogrebotine na koži. Oči mi se neprestano vraćaju na djetetove
nokte. Kad smo bile gotove, nježno sam joj obrisala ruke ručnikom i
dohvatila škarice za nokte iz ormarića.
- A što sad radiš - pitala me i pogledala.
- Sad ćemo ti lijepo odrezati nokte. Prljavi su.
- I na njima ima bakterija?
- Ako mogu suditi po tome kako izgledaju, rekla bih da ispod tvojih
noktiju već rastu mrkve.
- Ja ne volim mrkvu.
- Onda imamo još jedan razlog da ih odrežemo.
Sjedila je relativno mirno dok sam joj rezala svaki nokat i pomoću vrha
škarica počistila crno ispod noktiju.
- To me škaklja - rekla je. Kad smo i to završile, dohvatila sam turpijicu
za nokte iz ormarića.
- A što je sad to? - pitala me opet. Palo mi je na pamet da njezina majka
ni sebe ne njeguje kako treba, a kamoli dijete.
- Turpijica za nokte kojom ćemo ih izgladiti da budu meki i hjepi.
Gledala je zapanjeno kako joj obrađujem nokte i opipala prvi nokat koji
sam završila.
 - Mekani i lijepi - rekla je.
Kad sam završila, opet sam joj ruke gurnula u umivaonik.
- Zar ima još bakterija?
- Od viška pranja glava ne boli - odgovorila sam. Ponovno sam joj
obrisala ruke. Sad već izgledaju puno bolje. Izgledaju kao ruke mojeg
Matthewa. Ima duge prste za svoju dob, baš kao i on. Pitam se je li ikada
svirala klavir.
- Evo ga. - Jesmo li gotove?
- Skoro.
Izvadila sam antibiotsku mast iz ormarića. Voljela bih da ih još uvijek
prodaju u onim malim okruglim kutijicama, a ne u tubama. Nikad se na njih
nisam navikla.
- A što je to?
- To je baktericid za tvoje rane na rukama.
- A zašto sad vraćate na njih bakterije?
- Ne, to, naravno, ne radim. Ova te mast štiti od bakterija.
- Ne sviđa mi se miris. - Uzdahnula sam i mahnula glavom. Meni se čini
da je malo tih stvari na svijetu koje mi bolje mirišu. Miriše na toplinu,
udobnost i sigurnost. Miris majki.
- Pa zar nisi nikad prije osjetila miris baktericida?
Samo je odmahnula glavom. A ja sam se zapitala što drugo nikad nije
pomirisala. Što još nije dosada probala. Ljubav koju nije osjetila.
- Hoće li me mama sad doći tražiti - upitala me ozbiljno.
- A jesi ti možda gladna? Baš sam mislila napraviti lepinje s maslacem.
- Nikad nisam jela lupine.
- Lepinje. Oni se prave od dizanog tijesta, s kvascem. A maslac se samo
namaže.
- Jesu mljac mljac?
Nasmiješila sam joj se. - Pa ja mislim da jesu. Moraš ih probati pa ćeš
znati.
- A onda će doći moja mama?
- Idemo te prvo nahraniti, sigurno si i žedna, hajdemo.
- Mogu još jednom doći ovamo da se ovdje skrivam? Tu ima odličnih
mjesta za skrivanje.
 - Naravno da možeš. Možemo se mi zabavljati i svakako se tu igrati.
Pomogla sam joj da siđe sa stolca. Melody stoji na straži na vratima
kupaonice. Dijete se odmah sagnulo da je podraga.
- Molim te, nemoj je dirati - rekla samo joj ozbiljno. - Ne želimo valjda
da se na tu tvoju mast na rani zalijepe njezine dlake ili da se mast zalijepi za
nju.
- Da. Sigurno joj se ne bi svidio taj miris.
Zaustavila se na odmorištu ispred stuba i pokazala prstom na
fotografije u lijepim okvirima koje tu držim na stoliću.
- A tko je ovo?
- To je Matthew. Moj sin.
- A gdje je sad?
- On je već odrastao. Ne živi on više ovdje.
- I moja velika sestra ne živi s nama, ona je na... fak...fokoltetu i sad
samo dolazi kod nas preko praznika.
Palo mi je na pamet da će me sad sigurno pitati zašto Matthew ne
dolazi k meni preko praznika pa sam odlučila da ja prije nje umetnem svoje
pitanje.
- Tvoja sestra je onda sigurno puuuno starija od tebe?
- Ona je već velika, posve odrasla, ali ona je moja polusestra, a to znači
da moj tata nije njezin tata, ali imamo istu mamu.
- A, tako kažeš. - Iskreno, nisam bolje ni očekivala. Djetetova majka
sigurno ne izgleda kao netko tko već ima dijete na fakultetu. Izgledala mi je
mlade nego što sam ja bila kad sam rodila Matthewa.
- Idemo sad napraviti lepinje kao što sam ti obećala. - Osmjehnula sam
joj se dok sam se spuštala prema njoj kako bih joj jedan pramen kose
maknula iz oka. Šiške joj očajnički trebaju škare i šišanje.
- A kako se ti zoveš? - pitala me.
Malo sam zastala prije nego što sam odgovorila. Ne želim da me to
dijete zove imenom. Bilo bi to stvarno malo previše, nismo toliko bliski. -
Gospođa Norgate - odgovorila sam. - A ti?
- Ella. Ella Jane. Dobila sam ime po jednoj gospođi pjevačici. Ona je jako
krupna crnkinja, a mama i tata nisu ni krupni ni crni.
- Ella Fitzgerald?
- Da - pogledala me uzbuđeno. - Jeste li ju poznavali? Jeste li joj bili
profesorica klavira?
 Nasmijala sam se. - Ne, dušo. Iako bih voljela da jesam. Imala je stvarno
glas kao nitko na svijetu.
- A Otis je dobio ime po jednom crnom čovjeku, isto pjevaču.
- Reddingu?
- Da. I njega znate?
- Znam njegovu glazbu. Tko vam je birao imena?
- Mama. Ona se zove Lisa Marie i ona je kraljeva kći, ali on je sad mrtav i
zato sad imamo kraljicu, a mene djed zove moja malena princeza.
Nasmijala sam se i zaključila da nije pravi trenutak da joj objašnjavam
sve u vezi te zbrke s Elvisom.
- Hajde, ako siđeš sa mnom na prvi kat, pronaći ću ti neke pjesme Elle
Fitzgerald pa ih možeš slušati dok ja pripremim lepinje.
Krenula je za mnom po stubama uz koje je obješeno mnoštvo slika
moga Matthewa. Ušle smo u dnevnu sobu.
- A zašto ti nemaš tepihe? - upitala me.
- Teško ih je održavati čistima, pogotovo s mačkom u kući.
- Mi nemamo mačku. Imali smo nekad psa koji se zvao Pumbas, ali je
umro. Mama ima najbolji usisivač Dyson i s njim usisava tepihe. Baš mi se
sviđa kad vidim kako se neki komadići brzo usišu i nestanu.
- Dobro. A sad sjedni tu na kauč i ja ću ti pronaći Elline pjesme.
Prišla sam polici sa CD-ovima i glazbenom linijom. Svi su poslagani po
abecedi. Sad kad je Malcolm otišao, barem ih nitko više ne stavlja na kriva
mjesta. Nikad on nije shvaćao važnost urednosti. Stvarno se pitam kako se
uopće nosio sa svojim poslom predavača. No, dobro, ipak to nije moja
stvar, rekla bih.
Izvadila sam CD iz kutije, obrisala ga krpicom koju držim na liniji i stavila
ga unutra. Sobu je ispunio zvuk velikog orkestra. S dubokim, bogatim
glasom. Zvuk jedne druge zemlje. Posve drugog vremena. Druge kulture.
Pogledala sam u dijete. Osmjehnula mi se nekako prazno. Stvarno je glupo
nazvati dijete po nekome tko za njega nikada nije čuo, s kime nemaš
nikakvu stvarnu vezu. Prezime je nešto posve drugo. To je tvoje naslijede.
Dio tvojeg DNK. A ovo je samo ugađanje vlastitom glazbenom ukusu i
posve je očito da pri tome nitko nije mislio o djetetu.
- Pozvat ću te da dođeš kad lepinje budu gotove.
Dok sam ulazila u kuhinju, bacila sam pogled na veliki zidni sat u
predvorju. Nisam bila svjesna koliko je već prošlo vremena. Majka se dosad
već sigurno zapitala gdje je. Sigurno je traži. Vjerojatno u panici. Nešto se u
meni okrenulo, no nisam dopustila da se taj osjećaj i zadrži. Tu se ipak radi o
majci koja se posve očito ne zna na pravi način brinuti za svoje dijete. Čak
joj ne čisti i ne reže nokte kako treba. Za Boga miloga. I nema kod kuće anti-
bakterijski sapun. U meni se počeo stvarati jedan posve drugačiji osjećaj.
Počeo mi je ključati ispod kože, toliko da mi se činilo da će mi se pojaviti
plikovi. Kako se samo usuđuje tako zanemarivati to dijete. Neki ljudi
naprosto ne zavređuju da budu roditelji. Doista ne zavređuju.
Upalila sam grijač za vodu i čim je proključala, ugrijala sam čajnik,
onako kako me mama naučila. A onda sam upalila toster da podgrijem
lepinje. Nije se još zagrijao kako treba. Pričekala sam da se na jednoj strani
napravi zlaćana korica, a onda ih kuhinjskim hvataljkama preokrenula na
drugu stranu. Kad se i druga strana ugrijala, prebacila sam ih na dasku za
rezanje kruha i namazala maslacem pa tek onda prebacila na tanjur
gledajući kako se upija u tijesto. Ispraznila sam čajnik od vode koja ga je
grijala, ubacila listiće čaja, promiješala i onda preko njega stavila pokrivalo
za održavanje topline. Neki mi govore da je to isuviše truda kad živiš sam,
no ne vidim zašto bih dopustila da se moji standardi spuste samo zato što
nema nikoga tko bi to mogao vidjeti. Otišla sam do hladnjaka da izvadim
mlijeko. Drago mi je što se nisam odlučila na obrano kad imam tako mladu
gošću. Djeca uvijek trebaju piti punomasno mlijeko. Iako ga kod kuće
vjerojatno ne dobija, rekla bih. Sigurno ima samo mlijeka koje si majka
kupuje jer pazi na liniju. Nitko danas više ne misli na djecu.
Glas Elle Fitzgerald još se uvijek čuo iz sobe. Izbacila sam glavu prema
otvorenim vratima kako bih vidjela gdje je dijete i ugledala je kako stoji u
predvorju i promatra Matthewove fotografije. Melody joj se mazi oko
nogu. Okrenula se kad je čula da joj prilazim.
- Tko su svi ovi dječaci - pita.
- Matthew. Uvijek druge dobi.
- Ali na ovima mu je kosa tamnija - rekla je i prstom pokazala na neke
novije slike.
- U pravu si. Svijetla kosa često s godinama postaje tamnija. Vjerojatno
će i tvoja potamniti.
Odmahnula je glavom. - Ne, ne. Moja će kosa zauvijek ostati ovakva,
baka mi je rekla.
Odlučila sam da se tome neću suprotstavljati kako se ne bi uznemirila.
- A sad dođi u kuhinju, gotova ti je lepinja.
- A moj Otis, i on kod vas to dobij a kad dolazi? - pitala me dok smo išle
prema kuhinji.
- Ne. Niti jedan moj učenik to ne dobija. Ne želim da masnim prstima
sviraju na mojem klaviru. Razumiješ.
 - A, to ću mu reći. Reći ću mu da sam ja od vas dobila lepinje, a on nije.
Ne volim taj ton hvalisanja u njezinu glasu. To se događa kod braće.
Svjesna sam ja toga. Ali zbog toga doista ispadaju neodgojeni u odnosu na
jedince. Matthew se nikad nije pravio važan ili hvalisao. Baš niti jednom.
- E, sad moraš pristojno sjesti da možeš jesti. I bez obzira na to kako to
radiš kod kuće, ovdje se ne smije govoriti punih usta.
Pogledala me malo nesigurno dok sam si ja nalijevala čaj i počela je
jesti lepinju. Previše sam se rano uplašila da će govoriti punih usta, nisam
trebala. Previše je ona zainteresirana za ono što jede, zapravo joj se i ne
priča. Jadno dijete, čak ju je ostavila i gladnu.
Uhvatila je veliku čašu punu mlijeka i popila dobar gutljaj prije nego što
ju je vratila na stol. Obrisala je mlijeko iz kutova usana rukom. Puno ona
toga još mora naučiti, ali ipak mislim da je bolje da je ne bombardiram sa
svim i svačim sad kad tek prvi puta sjedimo zajedno.
- Dobre su mi lepinje - rekla je dok sam ispijala svoj gutljaj čaja - ali
mlijeko kod vas ima neki čudan okus.
- To je okus pravog mlijeka iz kojeg nije izvađeno sve što je u njemu
dobro.
- To je od nekih drugačijih krava?
- Ne, krave su iste. Samo, znaš, ovo je pravo mlijeko za dijete koje
raste.
- A zašto moja mama kupuje krivo mlijeko?
- Ne znam - rekla sam - to ćeš nju morati pitati.
Zvuk policijske sirene proparao je tišinu kuhinje. Jasno mi je od prve da
ih je zvala djetetova mama. Ona je pozvala policiju. Ta glupa, glupa žena. Da
je malo bolje pazila na svoje dijete, da nije bila tako zauzeta tim svojim
glupim mobitelom, da se od početka brinula za svoje dijete kako treba,
ništa od svega ovoga se ne bi dogodilo.
- Molim te, ispričaj me - rekla sam i digla se.
- A kuda ideš?
- Moram u kupaonicu.
- Moja mama stiže? Već je na putu?
- Samo ti popij svoje mlijeko, budi dobra djevojčica.
Izasla sam brzo iz kuhinje i popela se na kat, gdje sam mogla s prozora
na odmorištu vidjeti što se događa. Rotirajuće policijsko svjetlo vidi se u
dnu ulice. Nemoguće je vidjeti bilo što drugo zbog drveća. Sad je traže.
Mogla bih tako lako sve to prekinuti. Mogla bih je iste sekunde vratiti
natrag. Objasniti da se udarila, da sam se morala pobrinuti za njezine ruke.
Da je sve to nesporazum, ništa drugo.
Mogla bih dijete vratiti majci, ali Bog bi ga znao što bi ona sljedeće
napravila tom djetetu. Neću dopustiti da se dijete vrati i opet bude tako
zanemarivano. Na vijestima neprestano slušamo o sličnim slučajevima.
Kako je socijalna služba povjerovala obitelji jer nisu uočili sve moguće
znakove što se zapravo događa. Ali ja ih nisam propustila. Znam što treba
napraviti. Što je ispravno. To dijete treba zaštititi od njegove obitelji. Neki
ljudi ne zaslužuju djecu. Doista ne zaslužuju.
Okrenula sam se i bacila pogled na park po posljednji put. Sva ta
blještava policijska svjetla uznemirit će moga Matthewa. Ne voli on buku i
gužvu. Ali on će ipak shvatiti. Objasnit ću ja njemu sve to. Kako sam morala
zaštititi to dijete. Kako njemu dugujem da to dijete bude na sigurnom.
Vratila sam se u kuhinju na donjem katu.
- Je li moja mama već stigla?
- Ne.
- Je li da ona mene već sad sigurno traži po parku? - pogledala me i
pitala ozbiljno.
- Sad ne. Otišla je ona već kući. Policija je došla u park. Nije tamo više
sigurno.
- A zašto?
- Neki veliki dečki su se ponašali zločesto.
- Jesu to oni isti dečki koji su provalili u mamin auto?
- Ne znam. Ali tvoja mama zna da si ti ovdje sigurna. Pogledala me
onim svojim sada zabrinutim očima i namrštila se.
- Hoću moju mamu.
- Ona me zamolila da te ja čuvam. Samo dok ti dečki ne odu, da se
možemo mirno vratiti natrag.
- Ja se hoću odmah vratiti. Hoću da mama i ja završimo našu rundu
skrivača.
Donja usnica počnje joj se tresti. Znam da moram brzo djelovati.
- Idemo je nas dvije ovdje završiti. Tko je koga tražio, tko se skrivao?
- Ja sam se skrivala. Ja se jako jako dobro skrivam.
- Sad mi to moraš i dokazati. Pokaži mi koliko si dobra u skrivanju.
- Možeš brojati do sto?
Kimnula sam glavom. Digla se sa stolca. Prvo bi valjda trebala otići
oprati ruke, ali odlučila sam daj oj samo ovaj put progledam kroz prste.
 - Moraš zažmiriti - objasnila mi je. - I držati oči čvrsto zatvorene sve dok
ne nabrojiš do sto. Inače varaš. Stavila sam ruke na oči i počela brojati.
- Jedan, dva, tri... - Začula sam tihi vrisak i njezine sitne korake kako se
udaljavaju u trku.
 MATTHEW

Utorak, 21. siječnja 2014.

T ata nas je napustio. Dakle, divan početak nove godine. Ispostavilo se da

se ševio s nekom, valjda također predavačicom na faksu. Pokušao je
kao nešto sa mnom razgovarati prije nego što je otišao, ono, muškarac s
muškarcem. Posjeo me i rekao nešto o tome kako se ljudi, eto, udalje i
otkriju da im je potreban netko novi za novu fazu u životu. Kao, sasvim je u
redu ako se ševiš okolo kad si se približio penziji i to sad možeš koristiti kao
neku vrstu isprike. Ma to je jadno. On je jadnik. I onda mi se još usudio reći
da se brinem za mamu. Samo sam se okrenuo, pogledao ga u lice i rekao:
”Pa mislio sam da bi to trebao biti tvoj posao”. Nakon toga više baš i nije
imao što reći, samo je nešto mrmljao o tome da ne želi sad kvariti naš
odnos (kao da mi uopće imamo neki odnos koji bi se mogao pokvariti). Ne
znam što drugi rade s očevima, ali znam dobro da se ne sjećam kako sam ja
ikada nešto s njim ”radio”, osim onog jednog čudnog izleta u prirodu kad
sam bio mali i kad smo promatrali ptice. On je neka mutna figura iz
pozadine u svim mojim sjećanjima iz djetinjstva. Ne radi se samo o tome da
ga bas i nije bilo kod kuće, nego o tome da kad ga je i bilo, sa mnom se
stvarno nije družio. Mislim da on nije ni znao što bi to očevi trebali raditi sa
sinovima. Ili je mislio da je on preveliki intelektualac da bi se bacio na
koljena na pod i igrao se sa mnom. Ma u svakom slučaju, kao da je to uopće
važno. Sad je otišao. Rekao je da će mi mailom poslati svoju novu adresu
kad si sredi nešto koliko-toliko stalno. Ne znam hoće mi se javiti ili neće, ali -
iskreno - nije da me nešto briga. Nisam siguran ni da bih ga baš želio vidjeti
kada bi se i javio. Ne znam što bismo radili ili o čemu bismo uopće
razgovarali. Mislim da su ptice naš jedini zajednički interes, a i to me
zanimalo kad sam imao deset godina, a ne danas. On o meni ne bi mogao
reći baš ništa: na koju se glazbu furam, koja mi je nadraža knjiga ili omiljeni
film. Baš ništa ne zna. Tako da mi nije baš jasno kakvog bi uopće imalo
smisla da ga odem posjetiti.
Ispričao sam to Lastavici. Ona nikad nije ni upoznala svoga oca pa joj je
to sigurno bilo čudno. Ali dobro je što sam s njom popričao, bilo mi je lakše.
Uvijek mi je lakše nakon što pričam s Lastavicom. Pitala me mrzim li ja
svoga oca. Rekao samo joj da je mržnja presnažna riječ. Jedino mislim da je
jadnik, bijedni gad. Ma, zapravo jadan. Kao Boris Johnson, ali on je barem
duhovit. Skoro da bi mi ga bilo žao da nije to napravio mojoj mami.
 Nije joj dobro, što mi ne bi trebalo biti iznenađenje s obzirom na sve
što se događalo. Problem je u tome što nas dvoje zapravo nikad nismo o
svemu tome razgovarali. Samo jedan razgovor tipa: ”Je li ti već rekao?”
”Ma da.”
”Ne moramo nikome to ni spominjati.”
”U redu.”
”Ma znaš, najradije bih da ni mi to nikada više ne spomenemo.”
Slegnuo sam ramenima jer mrzi kad kažem ”Ma briga me”. I to je bilo to.
Valjda je došao doma po stvari kad sam bio u školi. Ono, kad sam. se vratio
kući, njegova radna soba bila je skroz ispražnjena. Ne znam što je mama
zapravo napravila, valjda je očistila cijelu kuću jer je izgledalo kao da nema
nikakvog traga da je on nekada tu stanovao. Kao da ga je fotošopom
izbrisala iz naših života. Misli da ni na poslu nije nikome ništa rekla. A valjda
joj je previše neugodno. Ma kladim se da baš nikome nije ništa rekla.
Sigurno će nam još godinama stizati čestitke za Božić naslovljene na oboje,
a onda će mama valjda samo precrtati njegovo ime u čestitki.
Nije to zdravo, znam ja to. Lastavica mi je rekla da se mama naprosto
nije s time suočila, a valjda je to i istina, ali čak ni Lastavica ne shvaća koliko
je ona čudna. Nekad mi se čini da bi mi bilo draže da vrišti ili plače ili baci
bocu u zid - brio što, samo da nekako pokaže kako joj je teško. Ali - nikada!
Jedino onako skupi usne na svoj način i izađe iz sobe. Ili počne slagati one
svoje ukrase ili tako nešto.
Ma to je ozbiljna čudakinja. Znam ja dobro, da nemam Lastavicu da s
njom razgovaram, ne bih ni ja bio ništa bolji. Kao da imam neke prijatelje u
školi s kojima pričam, barem ne kao s njom. Mama me nekoliko puta pitala
ima li u mojem šestom razredu nekog s kim bih se volio družiti i doma, da
ga pozovemo. Rekao sam joj da se to više u mojoj dobi ne radi. Mi se
družimo u školi. Za cure me, naravno, nije ni pitala. Nikad mi ne
razgovaramo o curama. Nije to ona meni nikad rekla otvoreno. To je
nepisano pravilo. U ovoj kući ne razgovara se o curama. Zato joj nisam nikad
čak ni spomenuo Lastavicu. A ni ne želim, to bi samo sve pokvarilo. Kad
nekoga tako jako voliš, nekako u sebi osjećaš kao da i ne želiš da netko o
tome bilo što zna, to bi samo sve pokvarilo. Svi u školi misle da smo samo
najbolji prijatelji. Dva štrebera koji se jedino druže međusobno jer ionako
nemaju drugih prijatelja. Iako to zapravo nije točno. Lastavica ima i drugih
prijatelja iako ih ja doista nemam. Ponekad se stvarno pitam što bih ja bez
nje. Više se i ne sjećam kako mi je život izgledao prije nego što sam se s
njom sprijateljio. Znam da sam išao u istu školu, sjećam se svoje školske
uniforme, ali se ne sjećam kako sam razmišljao, što mi se sviđalo. Zapravo
ne. Kao da nisam stvarno živio dok je nisam upoznao. A život bez nje uopće
ne mogu ni zamisliti. Ništa ne bi imalo smisla. Srećom, o tome se ne trebam
brinuti. Jedino ako oboje nešto gadno zeznemo na maturi. A prema
dosadašnjim ocjenama, mislim da je to nemoguće. Jedva čekam da završim
školu, najradije bih sve ovo preskočio i prebacio se u vrijeme kad ćemo
oboje imati svoj smještaj u Leedsu. Bit će fantastično. Kad budemo na
faksu, moći ću biti s njom čitavo vrijeme. Kako treba, a ne samo za vrijeme
nastave. Moći ćemo se družiti po cijele dane i neću se morati brinuti hoće li
nas vidjeti moja mama ili me ispitivati gdje sam bio i sva ta sranja. Bit ćemo
samo ja i Lastavica. Možda na drugoj godini nađemo skupa stan. Mislim da
bi sve to imalo smisla, sve ovo vodi tome. A neću uopće morati bilo što reći
mami. Samo ću joj reći da stan dijelim s prijateljem. Ne mora ona znati tko
je taj prijatelj. A kad završimo faks, možda bismo mogli uzeti godinu dana
pauze i malo proputovati svijetom skupa ili tako nešto. Ma meni bi, iskreno,
bilo svejedno kamo idemo. Dok sam s njom, to je jedino što mi je važno.
Jedino što će mi ikada biti važno.
 5.

LISA

K ad su se začule policijske sirene, svi su najednom prekinuli potragu kao

da je to samo bila neka tradicionalna igra na tulumima u kojoj se svi
zalede kad dobiju određeni signal. Možda su se uplašili da će ih netko
prekoriti da potragu nisu vodili na pravi način. Upravo kao što ljudi
prestanu pomagati nekome tko se srušio na cesti iste sekunde kad se
pojavi hitna pomoć. Sad su tu profesionalci. Oni će nam reći što dalje. Njima
ćemo sve prepustiti.
Ali ja im ne želim sve prepustiti. Ja želim i dalje tražiti svoje dijete.
Valjda je na meni da je pronađem. Ja sam joj jebena mama.
Policijski auto zaustavio se na parkingu i nekoliko minuta kasnije dva
policajca krenula su prema igralištu. Jedan je zapravo bila policajka, niža, ali
hodala je korak ili dva ispred muškarca. Vjerojatno su poslali ženu jer su
mislili da ću biti izvan sebe. Ali ja nisam izvan sebe. Zapravo ne. Jedino
znam da moram pronaći Ellu. Kad su se približili igralištu, vidjela sam da su
se zaustavili pokraj jedne žene i nešto s njom razgovarali, a ona je rukom
pokazala na mene. Iznenada svi u ovom jebenom parku znaju tko sam.
Valjda sam postala neki selebriti. ”Eno, to je ona”, vjerojatno govore jedan
drugome, ”To je ona koja je izgubila svoje dijete”. Policajka se malo
nasmiješila kad mi je prišla. - Lisa Dale? - pitala je, a ja sam kimnula. Osmijeh
se maknuo s lica i vilica mi se ukrutila. Na sekundu sam pomislila da me
čekaju neke loše vijesti. Da su pronašli Ellu mrtvu negdje na cesti. Da su ljudi
prestali tragati za njom jer su nekako saznali da je prekasno.
- Ja sam pozornica Reynolds, a ovo je pozornik McElroy. Čujem da ste
izgubili kćerku.
Rekla je to kao da nešto nije u redu sa mnom, kao da se radi o tome da
sam ja zapravo glupa, kao da je sve to neki čudan mali nesporazum.
- Netko ju je oteo - odgovorila sam. I sama sam se iznenadila kad sam
to rekla. Nisam bila ni svjesna da to mislim sve dok to nisam izrekla.
- Razumijem. Zabrinuti ste i mi smo vam došli pomoći, ali moramo kroz
sve to proći korak po korak, da možemo stvoriti sliku toga što se dogodilo.
- Znam ja što se dogodilo, netko ju je oteo. Dosada bi ona već sigurno
izašla iz svojeg skrovišta da mi se samo sakrila. A ona iz parka ne bi otišla
bez mene - dobro ona zna da to ne smije. Nikad tako nešto nije napravila.
Netko ju je odveo sa sobom. Znam da je.
Glas mi je iznenađujuće miran dok to govorim. Vidim da me gledaju i
pokušavaju shvatiti nešto o meni. Možda se pitaju zašto zvučim sabrano, a
kći mi je nestala. Ali ja zapravo nisam iznutra mirna, u tome je stvar. Iznutra
se osjećam kao da sam na nekom jako intenzivnom kardiovaskularnom
treningu, a zapravo tijelo nisam pomakla ni za centimetar.
- Dobro - rekla je policajka Reynolds. - Morate znati da smo mi vaš
poziv shvatili veoma ozbiljno. S nama rade i tri istražitelja koji će doći svaki
čas i mnogi drugi policajci koji su već krenuh ovamo. Idemo samo još
jednom proći kroz detalje svega što ste mi rekli. Kad ste zadnji put vidjeli
svoju kćerku?
- Negdje oko tri i deset minuta. Igrale smo se skrivača. Ona je u tome
odlična. Zato sam je tako dugo tražila prije nego što sam pozvala u pomoć.
Malo mi je bilo neugodno, da vam budem iskrena, činilo mi se da vam ne
bih trebala oduzimati vrijeme.
- Možete li mi opisati svoju kćerku?
- Ima četiri godine, zapravo pet sljedeći mjesec. Vitka... ma, zapravo
mršava. Ima tamnije plavu kosu i šiške. Do ramena, tako nekako.
- Šta je imala na sebi?
- Pamučnu haljinu s kragnicom, sa zeleno-bijelim prugama, s velikim
ružičastim cvijetom na prednjem dijelu. I zelene kraće tajice. Na nogama
Crocsice. Sve sam vam to već rekla kad sam vas nazvala.
- Znam, ali sve detalje moramo dva puta provjeriti. Ima li još nešto po
čemu bi bila prepoznatljiva?
- Pa ne. Ne baš. Ali zapamtite da je imala ogrebotine na oba dlana.
Policajka Reynolds me naglo pogledala.
- Pala je, eno tamo - pokazala sam prstom prema betoniranom putu.
- Je li još netko vidio da je pala?
- Pa ne znam. Oči su mi bile zatvorene, rekla sam vam, igrale smo se
skrivača.
Sve je zapisivala u svoj notes. Palo mi je na pamet da vjerojatno misli
kako sam ja loša majka. A možda i ne. Ne izgleda mi kao da i sama ima
djece, premlada je. Iako, kad ja to kažem, zvuči suludo.
- U redu. Možete li me sad odvesti točno do mjesta gdje ste je zadnji
puta vidjeli?
Krenula sam prema stazi. Pozornica Reynolds i policajac, kojem sam
već zaboravila ime, krenu za mnom. Ostali u parku gledaju prema nama i
miču nam se s puta. Kao da im je neugodno što se nešto loše dogodilo pa
mi ne žele pogledati u oči.
Zaustavila sam se na mjestu koje mi se učinilo kao zadnje na kojem
smo bile. Pogledala sam prema drvetu kod kojeg sam brojala i pokušala
shvatiti točno odakle sam je čula da je vrisnula kad je pala.
- Da, tu smo. Tu je ona pala. Zavrištala je i pojurila sam da vidim je li u
redu, a onda sam se vratila do drveta za brojanje da se ona može opet
sakriti.
- Možete li se sjetiti, jeste li čuli njezine korake kako se udaljavaju, kako
trči? Ili još neki glas?
Odmahnula sam glavom.
- Ne. Vidite, zazvonio mi je telefon. Morala sam se javiti. Zbog posla,
razumijete.
Slegnula sam ramenima jer sam sad već znala kako ona misli da sam
loša majka.
- A koliko je prošlo vremena prije nego što ste je počeli tražiti?
- Ne znam. Hoću reći, pričala sam na mobitel neko vrijeme i onda
zatvorila oči i pravila se da brojim jer nisam znala provjerava li Ella jesam li
zažmirila. A onda, kad sam otvorila oči, shvatila sam da sam izgubila njezin
balon.
- Njezin balon?
- Ma da, crveni balon koji je dobila na rođendanu svojeg prijatelja na
kojem je bila ujutro. Ja sam joj ga čuvala. Tek sam shvatila da ga nema kad
sam počela tražiti Ellu.
Pogledala sam u zemlju svjesna najednom kako sve to skupa zvuči
traljavo.
- Znači, vjerojatno je ukupno prošlo i pet minuta?
- Da - odgovorila sam s uzdahom. - Sigurno je prošlo dobrih pet minuta.
Kimnula mi je glavom i udaljila se nekoliko koraka i počela nešto
govoriti u svoj radio. Osvrnula sam se oko sebe i vidjela da su sad u parku
još tri policajca. Vidim ta snažna rotirajuća svjetla na parkiralištu i čuj em još
jednu sirenu sa ceste. Sekundu kasnije, ima još policajaca. Ovoga puta trče.
Rukom sam si pomakla kosu s lica, prošla kroz nju prstima i osjetila da su mi
dlanovi vlažni, ljepljivi. Ovo mi se doista događa. Meni. Neću se samo
probuditi i neće sve ovo nestati.
Čula sam nekog zadihanog koji je samo rekao ”Lisa”. Osjetila sam ruku
na ramenu. Na trenutak sam pomislila da je to Alex, ali kad sam se
okrenula, vidjela sam svog tatu kako stoji uz mene u majici kratkih rukava
punoj masnih mrlja i u trapericama koje je prečvrsto zakopčao remenom
ispod trbuha. Zagrlio me. Osjećam da se trese. Nikad prije nisam ga vidjela
da se trese. Možda mi je zbog toga naglo bilo muka.
- Zašto je još nisu pronašli - pitao me tiho.
Slegla sam ramenima jer nisam mogla iscijediti niti jednu riječ. Prišao je
jednom policajcu i prstom mu se unio u lice. Vidjelo se da ga optužuje.
- A zašto tu samo stojite? Valjda bi se trebali rastrčati po parku da je
nađete.
- Ispričavam se rekla sam odmah policajcu - to je moj tata. Policajac se
okrenuo prema njemu. - Uvjeravam vas oboje da činimo sve što možemo,
ali u ovakvim slučajevima moramo se držati zadanih procedura.
- Briga mene za vaše jebene procedure. Mala ima samo četiri godine.
Želim da ste sad svi na ulicama i da je tražite.
- Tata, nemoj, molim te - rekla sam mu dok nam je prilazila policajka
Reynolds - trude se, rade sve što mogu.
- E, pa sve što mogu očito nije dovoljno. Jesu li je našli, je li s nama?
Nije! Samo gubimo vrijeme, tu je nemamo zašto tražiti.
- Molim vas, oprostite mu, malo je uznemiren - objasnila sam.
- Jasno mi je - rekla je odmah pozornica Reynolds. - No, znate, kad
imamo slučaj nestalog djeteta, uvijek prvo krenemo od toga da detaljno
istražimo mjesto na kojem je dijete posljednji put viđeno. I to sada svi naši
ljudi istražuju.
Pokazala je prema parku. Sad sam tek vidjela najmanje osam parova
policajaca kako traže po parku. Učinilo mi se da se umnažaju svaki put kad
dignem glavu. Zbog toga bih se valjda trebala smiriti, ali nisam. Osjećam se
još gore.
Još jedan policajac krenuo je prema meni. Ima na glavi jednu od onih
njihovih spljoštenih kapa. Možda ima kapu na glavi jer mi nosi neke loše
vijesti. Možda su poslali nekog na višem položaju da mi kaže nešto užasno.
Pružio je ruku.
- Gospođo Dale, ja sam načelnik Fuller iz postaje Halifax. Ja vodim ovu
istragu. Dignut ćemo još policajaca i uvjeravam vas da ćemo provesti
veoma detaljnu istragu.
- Pa nije ona ovdje, netko ju je odveo - veli tata.
Načelnik Fuller me pogledao. - To je moj tata - rekla sam i pomislila bi li
mi bilo lakše da mu objesim neku tablu oko vrata da se ne moram
neprestano zbog njega ispričavati.
- U redu, gospodine? - Benson - odgovori mu tata.
 - Gospodine Benson, uvjeravam vas da smo rasporedili ljude na
najrazličitije zadatke uključujući kontrolu nad neposrednim područjem oko
nas i uskoro ćemo imati kompletan uvid u sve koji su se ovdje muvali, o
svima koji su ulazili i izlazili s ovog područja. Nekoliko ljudi po parku ima i
kamere pa sve snimaju, a uskoro će nam se priključiti specijalni savjetnik za
policijske potrage. U međuvremenu, poduzimamo sve što možemo da je
pronađemo.
Tata je samo odmahnuo glavom i zatoptao nogom po prašini, poput
bika spremnog da se zajuri. Mislim da je tatu jedino činjenica da je Fuller
očito iz našeg kvarta spriječila da ga ne rastrgne.
Fuller se okrene prema meni.
- Je li u tom trenutku s vama u parku bilo još članova obitelji? Samo
sam odmahnula glavom bez riječi.
- A školskih prijatelja?
- Pa ne ide ona još u školu. U ponedjeljak kreće u malu školu. Glas mi je
presjekao prigušeni jecaj.
Fuller mi je samo kimnuo. - A je li bilo djece iz vrtića? Netko, bilo tko
koga ona poznaje?
- Ne. Ujutro je bila u centru grada na rođendanu, ali nitko s proslave
nije došao ovamo. Bila bi ona meni rekla da je nekoga vidjela. Njoj nikada
ništa ne promakne.
- U redu. No, trebat će nam imena sve djece koja su bila na tom
rođendanu. Kolegica mi je rekla da ste izgubili balon vaše kćerke.
- Da, imala sam ga u ruci kad smo ovamo došli. Poprilično sam sigurna
da sam ga još držala kad je pala. Mora da sam ga ispustila neposredno
nakon toga, možda kad sam odgovarala na telefonski poziv. - Glas mi se
sam od sebe stišao. Mobitel je jedino što sam uspjela ne izgubiti, shvatim
najednom.
- Dobro. Imate li u telefonu fotografiju vaše kćerke? Izvadila sam
mobitel i počela listati album u njemu.
- Imate li bilo što što ste danas snimili?
- Samo sam odmahnula. Trebala sam je snimiti kako se penje po
penjalici. Čudno, ali to mi nije ni palo na pamet. Vjerojatno sad i on misli da
sam loša majka.
- A bilo koju u istoj odjeći što je danas ima na sebi?
Najednom mi se prst zaledio na ekranu. Gledala sam u fotografiju na
kojoj je u istoj haljinici koju je i danas obukla. Snimljeno je prošh mjesec na
plaži u Bridlingtonu. Nema na sebi i tajice, ali haljina je upravo ta.
 - Evo - rekla sam i pružila naredniku telefon. - Evo, danas isto ima ovu
haljinicu na sebi.
- Kad je ovo snimljeno?
- Prošli mjesec.
- U redu. Pristajete li da podijelimo ovu fotografiju svim ljudima na
terenu, a i medijima ako se pokaže potrebnim?
Ne sviđa mi se kako to zvuči, ”ako se pokaže potrebnim”. Ne Želim ni
misliti što bi to trebalo značiti. Ipak sam kimnula.
- Hvala vam. Molim vas da je pošaljete na ovu e-mail adresu. - Izvadio je
svoju posjetnicu i pružio mi je. Prsti mi se tresu dok ukucavam adresu.
Prikvačila sam fotku na mail i poslala. Gotovo iste sekunde zazvonio je
njegov mobitel.
- U redu. - Molim vas da me ispričate, moram sad ovo podijeliti. Vi se
nemojte micati. Obećaj em da ću vas obavijestiti čim se nešto novo pojavi.
Ponovno sam kimnula. Počela sam se osjećati beskorisno.
- Mogu li ja nekako pomoći - viknula sam za njim.
- Možete kontaktirati sve svoje prijatelje i obitelj da provjerite je li je
netko vidio. Poznaje li ona bilo koga tko stanuje u blizini parka, tako blizu
da se ona može do tamo odšetati?
Na trenutak sam razmišljala, ali znala sam da nema nikoga. Baš nikoga
u blizini. Odmahnula sam glavom.
- Pa dobro, samo vi nastavite razmišljati. Uskoro će vam prići jedan od
mojih kolega da provjeri sve vaše kontakte u mobitelu.
Osmjehnuo mi se vjerojatno misleći da će me tako ohrabriti. Otišao je i
govorio nešto u svoj radio. Tata me pogledao. - Alex je čuo? - pita.
- Ne. Mobitel mu je bio ugašen. Ma imao je neki sastanak pa se
isključio. Ostavila sam mu poruku da mi se javi čim sastanak završi.
- Dobro. - Naglo je utihnuo kao da razmišlja.
- Jesi li primijetila neke frajere kako se motaju po parku, sigurno si
nekog vidjela?
- Tata, nemoj, molim te.
- A zašto? Ako ju je neki gad oteo, morao je biti s tobom u parku u isto
vrijeme.
Zatvorila sam oči i sjela na zemlju kao klada, najednom svjesna da me
noge više ne drže, jednostavno za to nisu sposobne. I tata je odmah
kleknuo do mene i stavio mi ruke na ramena.
- Slušaj, nisam te želio uznemiriti, dušo.
 - Znam. Samo se stalno nadam da će se odnekud pojaviti i da ću je
vidjeti kako trči preko travnjaka i smije se jer nam je tako dugo trebalo da je
nađemo.
Tata mi nije odgovorio. Zna, kao što i ja znam, da se to neće dogoditi.
- Idem ja nju tražiti - samo je rekao na koncu i digao se na noge. - A
gdje?
- Negdje izvan parka. Po okolnim ulicama. Nešto i ja moram raditi.
Moram nešto probati, moram pomagati.
- Dobro. Jesi li ponio mobitel?
Kimnuo je glavom. - Samo me nazovi ako me zatrebaš, Lis. Hoćeš ti biti
dobro, mogu li te ostaviti samu?
- Ma da. Moram se javiti raznim ljudima kao što mi je rekao policajac.
Za svaki slučaj, znaš.
Tata je već otvorio usta da nešto kaže, ali ih je odmah zatvorio. Gledala
sam ga kako odlazi, teških koraka, spuštene glave. Nakon nekoliko sekundi
čujem ga kako viče Ellino ime. Ali nekako napola glasno. Kao da zna da ga
ona ne može čuti.
Izvadila sam telefon iz džepa. Sunce se sakrilo iza oblaka i sad mi je
lakše vidjeti ekran, još uvijek ni riječi od Alexa. Ponovno ga zovem za svaki
slučaj, možda nije preslušao govornu poruku. Ne ostavljam mu drugu. Ne
znam što bih mu još rekla. Umjesto toga vraćam se na svoje kontakte.
Pregledavam ih jedan po jedan, taj ogromni niz brojeva i e-mail adresa. To
je kombinacija prijatelja, obitelji, klijenata. Ima među njima ljudi s kojima
nisam razgovarala godinama. Čovjek iz plinare koji nam je namjestio novi
bojler. Klijenti kojima sam odavno prestala biti osobna trenerica, čijih lica
jedva da se sjedam. Ne mogu se natjerati da pritisnem bilo koji od brojeva.
No, mogu im poslati poruke. To barem mogu.
Počela sam raditi na tekstu. Pišem i brišem riječi. Ne želim da se sad i
ostali brinu. A onda shvaćam da više nije vrijeme za takve bedastoće.
Na kraju se odlučim za poruku ”Ella je nestala iz Grange parka u
Halifaxu oko tri sata i deset minuta. Ako ste je negdje vidjeli, molim vas da
mi se hitno javite porukom. Nemojte me zvati, najbolje je da mi linija ostane
slobodna”.
Poslala sam tu poruku i pokušavala ne zamišljati lica svih tih ljudi kad tu
poruku pročitaju. Za nekoliko minuta počinju stizati odgovori. Pročitala sam
prvih nekoliko, sve kako im je neizmjerno žao i mogu li mi oni nekako
pomoći, neka samo javim... Nisam ni razabrala čije sam poruke čitala. Kao
da je to važno.
 Digla sam glavu jer sam osjetila da netko stoji pored mene. Ona žena
koja je poslala svojeg sina da traži Ellu. Drži u ruci papirnatu šalicu.
- Donijela sam vam čaj, ali ako biste radije kavu samo mi recite, mogu
se vratiti i po kavu ako treba.
- Ma ne, čaj je super. Hvala. Koliko sam vam dužna?
- Ma nemojte, molim vas. - Pružila mi je šalicu.
- Hvala.
- Moj Dan je još traži - dodala je. - Odlučan je, kaže da će je sigurno naći.
- Baš lijepo od njega, hvala. Ali nemojte se vi nervirati, policija je sad tu,
možete vi otići doma.
Kimnula mi je i otišla. Policija se sad skupila u grupu, vidim, kao da
imaju neki sastanak. Pitam se trebam li i ja možda biti s njima, otići tamo ili
bi oni odmah zašutjeli kad bi me vidjeli da se približavam. Pogledala sam
ponovno na sat. Kunem se, kazaljke se nisu pomakle od posljednjeg puta
kad sam pogledala. Još mi poruka pristiže, sad ih je više i stižu većom
brzinom. Provjeravam ipak svaku poruku, za svaki slučaj, ali sve mi otprilike
poručuju da je ljudima toliko žao i da su sa mnom u mislima. Nitko je nije
vidio. Najradije bih odmah tu prokletu spravu ugasila, ali ne mogu, moram
čekati da Alex nazove.
Sjela sam na travu i odlučila da sam vjerojatno previdjela nešto posve
očito i toga se moram prisjetiti. Neki razlog zbog kojeg bi Ella samo tako
otišla s nekim, što bi onda bilo objašnjenje za njezin nestanak, objašnjenje
zbog kojeg baš nitko, najmanje ja, nego baš nitko drugi u parku nije ništa
vidio ili čuo. Jedino što mi pada na pamet je balon. Da ga je možda vidjela i
počela za njim trčati. Da je zbog toga ljuta na mene i nesretna toliko da ne
želi izaći iz svog skloništa. Pa ipak, nekako mi se i dalje čini da to ona ne bi
napravila. No, posve mi je jasno, ako tu mogućnost isključim, preostaje mi
samo prestrašno rješenje koje me užasava. Malo mi se počelo vrtjeti i
stavila sam na trenutak glavu među koljena. Kad sam je podignula,
sastanak policajaca kao da je završio. Svaki od njih krenuo je u drugom
smjeru, kao da imaju plan. Načelnik Fuller krenuo je prema meni.
- Evo - kaže - Ellinu fotografiju poslali smo u sve medije i sve policijske
postaje.
- Mislite li da ju je netko oteo, recite mi iskreno?
- Mislim da moramo animirati što veći broj ljudi da je traže. Sve je to
danas s Facebookom, Twitterom i tim stvarima zapravo trenutno. Odmah se
širi. I u ovakvim slučajevima često netko od građana slučajno pronađe
dijete. Ako je samo otišla za svojim balonom, moramo sve građane
obavijestiti da se to dijete traži.
 - Ja ipak i dalje mislim da ju je netko oteo.
- Jeste li joj govorili o tome da ne treba nikamo ići s nepoznatima?
- Pa jesam... ono, koliko to možeš reći djetetu od četiri godine a da ga
nasmrt ne uplašiš.
- A da ju je netko doista pokušao odvesti sa sobom, što vam se čini,
kako bi ona reagirala?
- Ona, ona bi vrištala, vikala, napravila takav kaos. Nije vam ona
povučena i mirna voda. Ima ona starijeg brata i navikla se boriti za sebe.
Pogledao me i kimnuo.
- Nikoga nismo puštali van iz parka a da ga ne snimimo. Uzet ćemo
imena i adrese svih prisutnih i njihove izjave.
- Je li netko nešto vidio? Odmahnuo je glavom.
- A što je s ljudima koji su otišli iz parka, prije nego što ste došli? Kako
ćete njih pronaći?
- Obratit ćemo se javnosti preko medija. Siguran sam da će se ljudi
javiti.
Pogledala sam u tlo, u svoja stopala.
- Osjećam se očajno, koja sam ja glupača, trebala sam vas prije pozvati.
Dosad je već mogla tko zna gdje završiti.
- Nemojte tako. Morate ostati pozitivni, to nam je potrebno. Imate li
nekoga tko bi mogao doći da bude s vama?
- Tata mi je došao, tu je negdje, samo je i on traži. Ne zna on samo
stajati i čekati.
Samo je kimnuo. Malo je oklijevao. - Znate, moram vas pitati i o Ellinom
ocu. Živite li zajedno?
- Ma da. Oženjeni smo. On radi u Manchesteru. On još ništa ni ne zna.
Samo sam mu ostavila poruku.
- U redu. Poslat ću vam jednog od mojih ljudi da zapiše sve podatke,
imena, sve detalje o članovima vaše obitelji. I vaših prijatelja. I svih koji su
bih na tom dječjem rođendanu na kojem je bila prije parka.
- Već sam svima poslala poruku.
- To je odlično, no mi ćemo ih sve morati kontaktirati i uzeti izjave.
- Vi mislite da je to ipak netko koga ona poznaje, recite mi?
- Moramo stvoriti sliku o svima koje poznaje, s kojima je bila u
kontaktu. Da budem s vama posve otvoren, što su djeca mlađa, to je ovako
nešto jednostavnije izvesti. I provesti istragu. Kad postanu tinejdžeri,
počinje užas jer su preko društvenih mreža u kontaktu s toliko ljudi da je to
prava noćna mora.
Pala mi je Chloe na pamet. U pravu je. Nemam pojma s koliko je ona
ljudi pričala ili bila u kontaktu preko interneta.
- Naravno. Sve što je potrebno da pomognem.
- Mi smo već angažirali veliki broj ljudi na ovom slučaju i možete biti
sigurni da smo poduzeli sve što se dalo.
Samo sam mu kimnula i on je otišao. Počela sam misliti o tome koliko
sam pogriješila što sam se javila na onaj prokleti poziv na mobitel.

Alex me napokon nazvao u pet i petnaest. - Jesi je već pronašla?

- Ne, nigdje ni traga. Policija je traži posvuda.
- Policija?
- Alex, što ti je, ona je nestala. Morala sam zvati policiju.
- O, Bože! - Vidjela sam njegovo lice pred sobom, gotovo kao da se
najednom skuplja.
- Oprosti. Ne znam što mi je bilo da te to pitam. Valjda sam mislio da je
posve nemoguće da stvarno nestane. Ne znam, nije mi jasno, kako je tako
nešto uopće moguće.
Malo sam zastala, nisam bila sigurna želim li mu reći da sam bila na
telefonu. Odlučila sam da ću mu to reći tek kad budemo skupa.
- Znam.
- Možda je samo nekamo odlutala.
- Možda. Znaš, ja sam nekako izgubila njezin balon koji je dobila na
rođendanu, ni sama ne znam kako i kada, mora da sam ga samo u jednom
trenutku ispustila.
- A onda je to to. Ona ga je sigurno vidjela i krenula za njim. Zato je
otišla iz parka.
Okrenula sam glavu od telefona da Alex ne čuje, morala sam
uzdahnuti. Njegov optimizam je najčešće svjež i zdrav, ali u ovom trenutku,
čini mi se bedasto naivan. Ne želim mu iglom probiti mjehur od sapunice u
koji se sklonio, a istovremeno znam da oboje moramo biti realistični.
- Ljubavi, mislim da nisi u pravu. Mislim da čak ni zbog balona ne bi bez
mene otišla iz parka.
Na trenutak s druge strane sve je stalo.
- Ma siguran sam da postoji neko nevino objašnjenje za sve ovo. Slušaj
me, idem ja sad. Dolazim odmah tamo. Ali znaš, moram ti reći, petak je
popodne, promet je užasan, to bi ipak moglo potrajati. Nisi valjda sama, tko
je s tobom?
- Tata je odmah došao, ali sad je negdje tu u parku, traži Ellu. Mama je s
Otisom.
- Dobro, dobro, bit ću tamo što prije mogu.
- Dala sam policajcima njezinu fotografiju. Već su je poslali medijima.
Ma samo da znaš, da ne bi...
- Super - odmah mi je odgovorio. - Nadam se da će je netko uskoro
vidjeti i pronaći. - U sebi sam pomislila da bi mi bilo draže da nije oko toga
toliko vedar i siguran. Bilo bi mi draže da urla, viče, psuje na telefon. Željela
sam zapravo da i on u sebi osjeća istu takvu bol kakvu osjećam ja.
- Javit ću ti ako nešto saznam, ono, bilo što novo.
- Dobro. Ma sve će biti u redu, siguran sam. Sigurno će je već pronaći
dok ja dođem.
- Aha - rekla sam i završila razgovor. Mislila sam u sebi koliko bih voljela
da mu mogu vjerovati.

Tata se vratio zajedno pola sata. S njim je i Tony, konačno u

trapericama i majici, skinuo je kombinezon. Zagrlio me. Mislim da me to
zapravo slomilo. Ne sjećam se da me ikad prije zagrlio, osim na bakinom
sprovodu.
Pogledala sam u tatu. Odmahnuo mi je glavom.
- Pročešljali smo sve ulice u blizini, zaustavljali svakoga tko je prolazio i
pitali za Ellu. I policajci su stvarno posvuda.
- Ona je sigurno dosada već tko zna gdje, kilometrima daleko - rekla
sam.
Tony je pogledao u svoja stopala, tenisicom prešao preko suhe trave.
Nekad mi se čini da je još uvijek moj mali desetogodišnji brat koji se muči
kako da prihvati da će uskoro postati ujak.
- Netko je nešto dovraga morao vidjeti - dodao je tata. - Netko će se
sigurno javiti nakon večernjih vijesti. Televizijski kombi je ispred parka sa
svim onim antenama. Netko je od njih snimao potragu.
- Jesi li razgovarao s njima?
- Ma samo sam pitao hoće li već ići u vijesti u šest.
- Pogledala sam u nebo. Život mi se u samo nekoliko sati preobratio u
prokletu TV sapunicu. Ljudi će se zgražati i neprestano to pratiti na telki,
gledati moju malu djevojčicu. Moju malu djevojčicu koja sad nije sa mnom
jer sam se, jebi ga, uhvatila telefona.
Odmaknula sam se nekoliko koraka. Ne mogu sve to, više ne mogu. Ne
tu usred ovog jebenog parka sa svim tim ljudima oko mene.
- Mislim da bi bilo najbolje da ti sad odeš kući - obratio mi se tata
iznenada. - Mi ostajemo ovdje i zvat ćemo te čim nešto novo čujemo.
Zatresla sam oštro glavom. - Ne. Ne idem ja nikamo, ne bez svoje Elle.
Ja sam je dovela u park i ja ću je i odvesti kući.
Tata je pogledao u Tonyja. Ne znaju što da mi kažu, vide da sam izvan
sebe od tuge, a oni se s time ne znaju nositi. Uvijek su mami prepuštali da o
takvim stvarima ona brine i rješava. Zapravo bi mi bilo lakše da je mama sa
mnom, ali znam da mora biti s Orisom, a jedno znam sigurno - ne bih voljela
da je i on sada tu.
Jedan od policajaca opet mi prilazi. Onaj koji me pitao za sva imena u
mojim telefonskim kontaktima. Ne sjećam se više kako se zove. Već sam ih
sve pomiješala.
- Ima li nekoga kod vas doma? Odmahnula sam glavom.
- Znate, mi bismo rado pretražili vašu kuću, ako je to vama u redu.
Pogledala sam u tatu. Znam točno što mu je prvo palo na pamet, a on
mi nije dao priliku da kažem bilo što prije nego je uskočio: - Pa nije ona
tamo, što je vama!
- Žao mi je, gospodine, no mi uvijek moramo pretražiti kuću osobe koja
je nestala. U ovakvim slučajevima, to je dio uobičajene procedure.
- Gurni ti sine sebi tu svoju proceduru u neku stvar! Neki perverznjak mi
je oteo unuku, a ti to želiš nama prilijepiti!
- Tata, molim te, prestani. Samo ćeš pogoršati.
- Pogoršati? Kako može biti gore od ovoga? Ella nam je nestala, a ovi
misle da njezina obitelj ima nešto s tim.
- Molim vas da shvatite da mi moramo službeno odbaciti mogućnost
da je možda nekako sama došla do kuće. Možda se sad skriva negdje kod
kuće jer misli da bi mogla čuti svoje jer je bila zločesta. Moramo elminirati
sve mogućnosti.
Uzdahnula sam i kimnula. Znam da je u pravu.
- Idem ja s njima ako želiš - rekao mi je Tony.
Kimnula sam glavom. Znam da će tamo sigurno biti korisniji nego
ovdje. Izvadila sam ključeve od kuće iz dubine džepa. - Evo.
- Hvala.
 Policajac me pogledao. - Možemo li dobiti vašu dozvolu da pretražimo
sve, kuću, vrt, kućicu za alat, ako je imate. - Jebo vas Bog, što je ovo! -
povikao je tata. Zgrabila sam ga za nadlakticu. - Dosta.
Okrenula sam se prema policajcu. - Ma sve u redu. Napravite sve što
mislite da treba.
- Forenzičarima će trebati njezina četkica za zube ili četka za kosu i
nešto na čemu se zadržao njezin miris. Neki komad odjeće.
- U redu - rekla sam odlučno jer sam željela sakriti da mi glas puca.
- Tony, molim te, daj im onu njezinu crvenu četkicu za zube i pidžamicu
s Elsom iz Snježnog kraljevstva. Vjerojatno je na njezinom krevetu.
Pogledao je u mene, vidno progutao knedlu i kimnuo. Drago mi je da
ide. Nisam sigurna kako bih podnijela da sad počne plakati.
Kad je Tony otišao s policajcem, tata se neglo usmjerio na mene. - Ne
mogu vjerovati da si im to dopustila.
- Tata, oni je samo pokušavaju pronaći.
- Ne, to nije točno. Oni to nama pokušavaju prišiti. Samo zato što
živimo u siromašnom Mixendenu.
- Ja ne živim u Mixendenu.
- Ne, ti ne, ali mi živimo. I to je njima dosta. Često to vidim na telki,
nemoj mi reći da ne. Muriju kako pokušava nešto prišiti onima koji ne žive
na dobroj adresi. Sigurno su dosad već vidjeli da ti je brat bio kažnjavan.
- Daj, tata, molim te, nemoj me sad i ti bacati u jebenu paranoju. Oni
samo rade svoj posao. I nije me briga što rade. Mogu cijelu kuću prevrnuti
naopačke, što se mene tiče. Ako je sve to potrebno da je pronađu, jebe mi
se.
Tata je pognuo glavu i počeo kopati po travi vrbom cipele. Sad mi je
najednom po prvi puta jasno od koga je to Tony pokupio.

Već je bilo gotovo sedam sati kad mi je Alex poslao poruku da je stigao.
Tata je ponovno otišao kružiti ulicama i tražiti Ellu. Pomislila sam da bih
možda trebala upozoriti Alexa da je park prepun policajaca. Vjerojatno mu
to nije palo na pamet - znam da meni ne bi da sam se ovako samo
najednom našla ovdje nekoliko sati nakon što smo svi tu, na istom mjestu.
No, i prije nego što sam stigla reagirati, vidjela sam figuru, nekoga kako trči
s drugog kraja parka. Iste sekunde znam da je to on jer stvarno loše trči,
oduvijek nekako kao da to ne zna. Ne radi se o brzini, on naprosto izgleda
smiješno dok trči, mislim da se radi o načinu na koji podiže koljena u zrak.
Nekad sam dobijala slom živaca kad bih ga vidjela u teretani kako trči po
traci. Iako, sad ga gledam i jedino osjećam neizmjernu količinu ljubavi.
Dotrčao mi je ravno u zagrljaj i gotovo me oborio na zemlju, a onda me
zagrlio i to tako čvrsto, čvršće nego ikada prije u životu. Tako čvrsto da je iz
mene izbio nove suze. Kad sam napokon dignula glavu, vidim da su i njemu
crvene oči.
Nema je. Netko ju je odveo sa sobom rekla sam mu.
- Ma to još nije sigurno, ne znamo još ništa.
- A zašto onda plačeš?
Alex se namrštio i pogledao prema nebu.
- Nisam to želio ni pomisliti. Želio sam vjerovati da je samo odšetala. Ali
kad sam došao ovamo i vidio svu tu policiju... Glas mu je samo zamro i
zatresao je glavom.
I ja sam pogledala u nebo i trepnula naglo. - Netko ju je odveo sa
sobom.
- Ma ako i jest, naći ćemo mi nju i vratiti je kući. Moramo ostati
pozitivni, moramo zbog nje ostati čvrsti.
- Pa, znaš, trudim se da budem snažna otkad se to dogodilo, morala
sam se sama s time nositi, usred jebenog parka, dok drugi u mene bulje i
sad, ovog trena, više ne želim biti snažna, ovog si trena želim isplakati oči
dok mi ne ispadnu.
Kimnuo je, privukao me u zagrljaj i dopustio mi upravo to.
 6.

MURIEL

O pet te sirene. Samo dolaze. Nije mi uopće palo na pamet da bi ta žena

mogla sve te ljude dignuti na noge. Nije joj se dalo brinuti za malu dok
je bila s njom, ali sad kad je dijete nestalo, pokušava si olakšati osjećaj
krivnje. Zna ona dobro da je za sve ona sama kriva, u tome je stvar. Zna da
je zapustila svoje dijete i sad pokušava sačuvati obraz. Tako to danas
izgleda. Ljudi se uopće ne osvrću na ono što rade sve dok ih ne uhvate. Sve
dok netko ne počne na njih pokazivati prstom. A onda krenu objašnjenja i
izlike. Iznenada, oni su najdivniji roditelji koji obožavaju svoje dijete i ne
znaju zašto se baš njima dogodila ta strahota. Tvrdit će da za sve to skupa
ona nije kriva - nikad one nisu krive. Ali policija će ipak otkriti istinu, pa
naravno da hoće. Ali ni policija neće odmah reći što su otkrili. Na početku će
biti jako puno simpatija za majku, ali na kraju će se saznati istina. A onda,
kad se sazna, ni minutu prije, onda ću dijete vratiti kući. Objsnit ću da sam
djelovala in loco parentis. I tad će mi svi zahvaliti. Malo je ljudi koji su danas
spremni napraviti što treba za zajednicu. Ono što im je dužnost. Svi samo
prolaze suprotnom stranom ulice. Nije da ja tražim da mi se netko zahvali.
Ja samo radim ono što treba, pravu stvar. A onog trenutka kad oni to
shvate, ja ću im vratiti dijete. Sigurno ne majci. Dotad će već shvatiti da ona
ne može biti djetetu majka. Ja ću malu predati vlastima. Morat će odlučiti
što da rade s djetetom. Zasada, ja sam njezina skrbnica. I kao takvoj,
dužnost mi je da se za nju brinem kako treba.
Maknula sam se od prozora i krenula prema dnevnoj sobi gdje se dijete
igra s Melody. Neizmjerno mi je pomoglo što voli mačke. Bojim se da bih je
inače jako teško smirila.
- Sad želim natrag u park - rekla mi je čim sam ušla u sobu.
- Tvoja mama me zamolila da te još malo čuvam. Nije još uvijek za tebe
sigurno da se tamo vraćaš. Razumiješ.
- Oni veliki dečki su još uvijek zločesti?
- Da, upravo tako, još su zločesti.
- Hoće li me tata pokupiti?
- Ne, večeras ne. Rekli su mi da te večeras čuvam i da moraš ostati kod
mene. Možeš spavati u Matthewovoj sobi.
 Mala je počela plakati. - Hoću kući.
Prišla sam joj i čučnula do nje. - Ma možeš biti tu i igrati se s Melody.
- Hoću malo Charhejeve torte s rođendana.
- A tko je Charlie?
- Charlie Wilson. Bila sam na njegovom rođendanu. Dobila sam i malo
njegove torte u vrećici sa slatkišima. Mama ju je ostavila u autu. I kod nje je
moj balon. Jesi li vidjela moj crveni balon?
Odmahnula sam glavom i dijete se još više snuždilo.
- A što kažeš da ti sutra za doručak opet napravim lepinje?
- Hoću svoj balon. Kod mame je.
Stavila sam joj ruku na rame. Cijela se tresla. Privukla sam je k sebi. U
prvom trenutku se odupirala, tijelo joj je bilo kruto. No, popustila je. Ruke je
savila oko mojeg vrata i počela mi jecati u rame. Njezine tople suze smočile
su mi bluzu. Moja lijeva ruka počela ju je gladiti po leđima, a drugom sam je
čvrsto stisnula. Mogu je namirisati. Udisati njezin miris. Slatki miris njezinog
malog tijela pomiješan s prašinom i vrućinom dana. Iznutra se sva lomim jer
znam da me ona treba. Treba me onako kako me Matthew više ne treba.
- Što kažeš da ti napravim divnu toplu kupku nakon što sijela? Sigurna
sam da ćeš se osjećati bolje nakon kupanja.
Kimnula je glavom, a slina joj je počela curiti iz nosa.
- Čekaj da ti donesem maramicu. - Kad sam se vratila iz kuhinje, pružila
sam joj svjetloplavi pamučni rupčić s izvezenim školjkama. Pogledala je u
rupčić pa u mene i na čelu joj se nabrala bora.
- Da si ispušeš nos - rekla sam. Bora na čelu postala je još izraženija. Tu
sam shvatila da nikad u životu nije vidjela pravi rupčić. - To ti je kao
papirnata maramica - nastavila sam. Uzela sam joj ga iz ruke i stavila na
nosić. Šmrknula je, a nije ga ispuhala. Obrisala sam joj nos, presavila rupčić i
tako joj ga vratila.
- Stavi si ga u džep za poslije, ako ti opet zatreba. Pogledala je prema
podu. Shvatila sam da, naravno, nema džepove.
- Ma nije važno - rekla sam i uzela ga. - Ja ću ti ga čuvati. A sad mi reci
što bi željela za večeru?
- Tjesteninu Spužva Bob Skockani.
- Hm, u redu. Imam ja kod kuće raznih vrsta tjestenine, ali nisam
sigurna da baš imam i te. Voliš li samo kratke cjevčice ili su ti draže spirale?
- Cjevčice. S paradajzom na vrhu.
- S rajčicom. Dobro. - Kimnula sam glavom.
 - Da, i sa sirom na vrhu, po svemu.
- Probat ću nešto smisliti.
- Mogu li sad gledati televiziju?
- Bojim se da ne.
- Ja uvijek gledam televiziju dok nam mama sprema večeru. Ona mi
dopušta.
- Ali ja ti, dušo, nemam televizor. Nekako mi se čini da mi zapravo ni ne
treba.
Djevojčica je u mene gledala zaprepašteno. Sve one to koriste umjesto
dadilje, u tome je stvar. Posjednu jadnu djecu ispred televizora i onda se
bave svime što im se čini važnijim od brige za vlastito dijete.
- Možda je u nekoj drugoj sobi? - pita zbunjeno. Zagledala se prema
vratima.
- Ne, doista nemam televizor. Možeš i sama vidjeti, sve pregledaj.
Digla se i odskakutala u drugu sobu. Nekoliko minuta kasnije vratila se
u sobu, a suze su joj se doslovno slijevale niz lice.
- Za Boga miloga, pa nećeš se valjda zbog toga tako uzrujavati. Može
se preživjeti i bez televizije, kažem ti.
Počela je još jače plakati. Očito mi je potrebna taktika za odvraćanje
njezine pažnje.
- A što misliš o tome da ti donesem jednu od igračaka s kojima se igrao
Matthew pa da se i ti malo poigraš? - Na trenutak je prestala i pogledala u
mene. To sam odmah shvatila kao potvrdan odgovor.
- Idem ja gore u njegovu sobu na katu. Vidjet ću što mogu pronaći, a ti
ostani tu i malo se igraj s Melody.
Otišla sam na kat i samo prošla pored njegove sobe. Unutra, naravno,
više nema igračaka. Ali kako je prerastao najrazličitije stvari, odnosila sam ih
u malu sobicu, moje skladište. Djelomično zato jer nisam mogla podnijeti
ideju da se s njima rastanem, a djelomično jer sam ih odlučila čuvati za
unuke. Stare igračke su toliko bolje od svega ovog smeća danas. A kvaliteta
traje, za razliku od plastičnih tričarija kojim su danas doslovno napunjene
sve kuće.
Zaustavila sam se na sljedećem katu. Već je jako dugo prošlo otkako
sam ušla u tu sobicu i prije nego uđem moram samu sebe osnažiti.
Otvorila sam vrata i jedva se ugurala unutra. Učinilo mi se da sam ušla
u muzej djetinjstva mojeg Matthewa. Iako se zapravo radi o natrpanom,
kaotičnom muzeju kojem pod hitno treba kustos. Izlošci možda nisu
stručno numerirani i popisani i izloženi u ormarima sa staklom, ali
organizirani su u mojoj glavi. I za svaku stvar znam kad je bila upotrijebljena
i kako se moj Matthew njome igrao.
Mislim da bih vjerojatno mogla sve te predmete i datirati: Rocky,
njegov drveni konjić za ljuljanje (Matthew nije bio naročito originalan s
imenima, priznajem). Točno se sjećam kako ga je Matthew zajašio obučen
u kaubojsko odijelo, sa šeširom na glavi. Božić, 1999. Potom štule: Matthew
stoji na njima u kratkim hlačicama i crnim tenisicama i smije se od uha do
uha, ljeto 2002. Monopoly: Matthew uporno zuri u ploču i smišlja kako da
zezne tatu, 2004. Popis se nastavlja i traje i traje, a u mojoj se glavi samo
otvaraju i zatvaraju pregrade, jedna za drugom, dok mi sve te slike same
naglo izlaze pred oči. Zaustavila sam se da dođem do daha i rukom prešla
preko njegovog malog štafelaja. Odjednom sam shvatila da mi je na
prstima prašina od krede. Sve se to na koncu svodi na prah. Sjećanja i prah.
U daljini čujem još sirena. Povirim i kroz prozor. Ne mogu vjerovati
koliko ih ima i pitam se samo otkuda nadiru svi ti policajci. Zasigurno ih
neću vidjeti u centru Halifaxa kad mi zatrebaju. Park je obično već tih u ovo
vrijeme večere. Kao da nastane zatišje u svim aktivnostima dok djeca ne
pojedu, a onda nakon toga slijedi još jedno kratko igranje. Matthew će se
uznemiriti, on ne voli buku, žamor, promjene u svojim ustaljenim navikama.
Znam da se sad sigurno skriva među drvećem. Njihove krošnje pružaju mu
utočište, zakrivaju ga kao plaštem. Možda se počeo ljuljati u istom ritmu
naprijed-nazad i tiho si pjevušiti. Ali tamo mu se neće ništa loše dogoditi.
Najradije bih otišla do njega, ali ne mogu. Dijete me treba. I moram ostati
ovdje da zaštitim to dijete.
Okrenula sam se i ugledala neku crvenu vrpcu koja mi je privukla
pažnju. Drugi dio mojeg lica najednom se razvukao u osmijeh. Gornji dio, još
uvijek preokupiran, polako i nevoljko slijedio je donji. Progurala sam se
pored štafelaja i drvene računaljke s kuglicama i pružila ruku da dohvatim
pruženu šapu. Ostatak je bilo lako povući. Gospodin Boo. Koliko je već
vremena prošlo. Privukla sam ga k sebi prije nego što sam ga detaljno
pregledala. Njegova crvena vrpca oko vrata pomalo je već izblijedjela, na
lijevom ramenu je šav malo popustio, a krzno je na mjestima istrošeno, ali
ne više nego što sam zapamtila. A to je uvijek bilo dio njegovog šarma.
Matthew ga je obožavao, još od najranije dobi, kad je bio sasvim mali. Moja
mama mu ga je poklonila. Mislim da je to bilo za njegov prvi Božić.
Provukla sam se nekako natrag do vrata i krenula niz stube. Kad sam
bila na odmorištu prvog kata, čula sam kako dijete glasno plače. Očito je
samu sebe dovela do takvog plača. Pojurila sam niz poljednji dio stuba,
direktno u dnevnu sobu.
 - Evo, ako sad obrišeš oči i prestaneš s tim ludovanjem - rekla sam joj i
još uvijek držala medu na leđima - imam za tebe jedan poklon.
Suze su isti tren prestale. Naglo sam joj pokazala Booa i pružila ga
prema njoj. Licem joj se raširio osmijeh. Djeca, ona su kao naše vrijeme,
nedosljedna i promjenjiva. A ovo je bio jedan od onih trenutaka s dugom.
Osjetila sam zadovoljstvo jer sam prekinula bujicu suza. Već dugo nisam
osjetila takvo zadovoljstvo.
- On se zove gospodin Boo. On je bio Matthewova najdraža igračka kad
je bio tvoje dobi.
Uzela je medvjedića i zagrlila ga. - Hoće li Matthew tražiti da mu ga
vratim?
- Ne, to je sad tvoj medo. Možeš ga zadržati. Danas može s tobom
spavati.
- IgglePiggle je moja noćna igračka, ja njega vodim sa sobom u krevet
rekla je nesigurnim glasom.
Poledala sam u strop da se smirim. - Ovdje ne, ovdje njega nema. Ovdje
imaš gospodina Booa.
Malo je zastala kao da se nećka i onda pitala: - Mogu li ga sutra odnijeti
sa sobom kući?
Sad sam ja na trenutak zastala. Vjerujem da s djecom trebamo biti
iskreni i ne lagati, kad god je to moguće, ali kako sam tek ugasila bujicu
suza, nemam želje da sve to počne iznova.
- Kao što sam ti rekla, on je tvoj zauvijek.
Zagrlila ga je i nagnula se da mu priča nešto nježnim glasićem kakvim je
i Matthew s njim pričao. Promotrila sam je na trenutak - kako su joj prstići
svijeni, jamice na obrazima, posve ista boja kose.
- Dobro onda, ti mu sad ispričaj jednu priču, a ja ću ti napraviti večeru.
Otišla sam u kuhinju, prvo stavila čajnik s vodom da zavrije i prebacila
se tek onda u blagovaonicu i shvatila kako mi pričinja nevjerojatno
zadovoljstvo što stol postavljam za dvoje.

Kasnije te večeri, dok joj se punila kada, otišla sam u gostinjsku sobu i
počela prekapati po velikoj komodi. Sačuvala sam i nešto Matthewove
odjeće. Ma zapravo gotovo sve. Zasigurno sve ono što je nosio kad je bio
mali. Točno znam koju pidžamu tražim. Od bijelog pamuka sa zvjezdicama i
raketama i crvenim orukavljem za koje sam se uvijek bojala da će se u
mašini razliti po bijeloj podlozi, ali nije. Našla sam je iza svih stvari, u
posljednjoj ladici. Moram priznati da je dosta zgužvana. Inače bi je sigurno
opeglala, ali sad ne želim još duljiti. Dijete se još uvijek igra s Booom, ali
imam osjećaj da bi brana mogla uskoro ponovno popustiti i zato je najbolje
da je brzinski prebacujem s jedne stvari na drugu. Da nema vremena
shvatiti što se događa.
Ugasila sam svjetlo i krenula prema kupaonici. Pidžamicu sam odmah
prebacila preko radijatora kao sto sam to uvijek radila i za Matthewa, ali
onda sam se sjetila da je kolovoz i da radijator nije ugrijan. U tome i jest
problem s ljetom, večeri mogu biti divno blage, ali ne može se ništa
usporediti s pidžamom ugrijanom na radijatoru.
Podigla sam rukav svoje bluze i probala vodu u kadi. Nisam ja od onih
koji misle da ljeti voda u kadi treba biti hladnija. Matthew se uvijek volio
kupati u jako toploj vodi, čak i usred vrućih ljetnih dana.
Zatvorila sam vodu i prošla rukom kroz kadu. Mislim da je baš kako
treba, ali ako se dijete bude bunilo, dodat ću još hladne.
Sišla sam u prizemlje i uhvatila je čvrsto za ruku da joj ne bi ni palo na
pamet da se sad nešto buni.
- Sad je vrijeme za kupanje - rekla sam odlučno. - Još uvijek imam
bakterija?
- Ne, ali kupanje će ti dobro doći.
- Hoće me ruke peći?
- Samo na sekundu. A onda će ti nakon svega biti puno bolje. Slijedila
me mirno u kupaonicu, a onda se zagledala u kadu kao da očekuje da će
Nessie, čudovište iz jezera, proviriti iz pjene.
- Pa što je ono? - pitala me i pokazala prstom na dno kade. - Prostirka za
kadu. Da se ne bi poskliznula.
- A zašto je tvoja kada skliska?
- Sve su kade skliske. Zato je sigurnije da imamo prostirku. - A mi je
doma nemamo.
- Da, vjerujem. Čini mi se da tvojoj mami sigurnost baš i nije prioritet.
Prvo se malo zagledala u mene, a onda se sama počela svlačiti bez
riječi. Složila sam njezinu odjeću uredno na stolac u kupaonici. Kad je bila
gotova, primila sam je ispod pazuha i dignula u kadu. Već sam zaboravila
kako su lagana djeca te dobi. Ponekad jedu kao vuci, a ipak su jedva teži od
paperja. Matthew je uvijek bio najlakši u razredu, moram to uvijek držati na
umu. Malcolm se zbog toga često brinuo. Govorio je da ga treba dobro
nahraniti, toviti. Ja sam mu odgovarala da naš dječak nije pura koju se tovi
za Božić. Osim toga, meni se sviđalo što je tako lak, brz na nogama i to sam
uvijek izjednačavala s brzinom razmišljanja. Danas ljudi odgajaju hrge od
djece, doista. Vidim ih katkad u središtu Halifaxa subotom popodne. A kao
pastiri gone ih roditelji, iste takve hrge, i još ih hrane na cesti kao da su
djeca životinje u zoološkom vrtu. Ponekad mi izgleda da se ne bi bunili kad
bi se oko njih stvorio kavez u kojem bi samo sjedili i čekali neprekinuti
dotok hrane.
- A gdje su ti igračke - pitala me začuđeno.
E, to je jedna od rijetkih stvari koje nisam sačuvala, igračke za kadu.
Vjerojatno zbog plijesni i vlage koja se na njih hvata.
- Evo ti - rekla sam i dodala joj plastični vrč i čašu iz umivaonika.
Matthew se s ovim igrao u kadi, nalijevao je pića svim svojim igračkama.
- Sigurno je i gospodinu Boou nalijevao piće, je li?
- Da, naravno. Čitavo vrijeme.
Uzela je vrč i zagnjurila ga u vodu. A onda se mučila da ga izvuče punog
vode.
- Malo po malo - rekla sam joj - taman toliko da možeš napuniti čašu.
Malo je odlila i pokušala ponovno. Nasmiješila mi se kad joj je uspjelo.
Već sam gotovo zaboravila kako se čovjek osjeća kad mu se netko tako
nasmiješi. Kao da je netko ugradio centralno grijanje u moj krvožilni sustav.
Ugrabila sam rukom malo pjene i stavila joj na nos. Malo je zgrčila lice i
zakikotala se. Čini mi se da je možda najteže iza nas i da se više neće opirati.
Možda i shvatiti da se ovdje za nju brinem bolje nego što su se brinuli kod
kuće.
A onda je izvadila ruke iz vode i počela ih pregledavati. Činilo se kao da
joj je na dlanovima upisana prošlost. Lice joj se objesilo dok je gledala svoje
ružičaste dlanove i provjeravala svoje ogrebotine.
- Više ih nema?
- Skoro pa nema. Voda pomaže da dlanovi zacijele.
- Stavila si ono anti... antabak u kadu?
- Antibakterijski sapun? - Ispravila sam je i nasmiješila se. - Samo jako
malo. Od toga će se dlanovi oporaviti.
- Hoće li mi mama morati staviti flaster kad se vratim kući?
- Ne! - rekla sam oštro. - Flaster ti za to ne treba. To se mora sušiti na
zraku.

Tek kad sam joj sušila kosicu ručnikom nakon kupanja, shvatila sam što
moram napraviti. Neće joj se to svidjeti. Ali kad si majka, ponekad moraš
biti okrutna da bi bila dobra. I što to prije napravim, to će dijete prije
započeti svoj novi život. Naučiti kako da svoju prošlost ostavi iza sebe.
Otišla sam do police u kupaonici i s najgornje police skinula frizerske
škare. Tako ih dugo nisam upotrebljavala. Matthew je bio u jednom
trenutku došao do one dobi kad dečki ne žele da ih mama šiša. Otišao je u
centar grada, kod brijača, sam, jedne subote i ništa mi nije rekao. Plakala
sam kad sam vidjela što su mu napravih. Frizura je bila previše oštra, kratka,
uopće mu nije pristajala. Mislim da je čak i on sam to shvatio, iako to,
dakako, tada nije htio priznati. Pustio je da mu opet izraste duža i kad se
ponovno išao šišati, nije otišao kod istoga nego kod nekog drugog koji je
bio nježniji, obazriviji. Ti drugi, čini se, shvatili su što je najbolje za nekoga s
tako nježnim licem.
Raščešljala sam maloj kosu. Šiške joj potpuno prekrivaju oči kad su
mokre.
- Morat ću ti samo malo podšišati šiške - rekla sam joj blago.
- Ovdje? - začudila se. - Da.
- Mene moja mama na šišanje vodi u salon ”Kućica na drvetu” u
Hebden Bridgeu. Tamo ima jedna teta koja je obučena kao vila i ona mi
pusti da gledam film na DVD-u i onda, na kraju, još dobijem čokoladu u
obliku bubamare.
Uzdahnula sam i zapitala se u sebi kako se to dogodilo da su se stvari
do te mjere zakomplicirale. Kad bi majke naučile šišati svojoj djeci kosu
same, možda ne bi bilo toliko bedastoća oko nas na svakom koraku.
- Slušaj, ja to znam napraviti i sama, hvala na pitanju. A tvoja će
nagrada na koncu biti to što ćeš konačno dobro vidjeti.
Uzela sam pelerinu za šišanje iz spremišta u kupaonici i stavila je preko
ručnika u koji sam malu zamotala. Uzela sam škare u lijevu ruku i osjetila
odmah kako su joj ramena najednom postala kruta ispod pelerine. No, prvi
rez sam napravila odlučno.
- Eto. Reci mi, ovo nije bilo teško, zar ne?
Odmahnula je glavom. Počela sam rezati i rezati. Promatrala sam
mokre pramenove kose koji su padali po pelerini. Zatvorila je oči i prije
nego što sam joj rekla. Prvo sam žustro rezala pramenove šiški, a kad sam
sa šiškama završila, nastavila sam sa strane i počela se spuštati. Ostavila
sam taman toliko kose da prekrije djetetove uši. Matthew nikad nije volio
da mu se vide uši, barem ne kad je bio njezine dobi.
Čekala sam da nešto kaže, da počne vrištati, urlati, no nekako je čudno
tiha. Kao da je ritam rezanja, zvuk škara umiruje, uspavljuje nakon svih
uzbuđenja toga dana. Odlučila sam slijediti istu dužinu i straga. Meni se ne
sviđa slojevito šišanje. Ovo će biti posve ravno odrezana kosa. Tako se lakše
i održava. Malcolm me nekad zezao, pitao bi me koji sam lonac upotrijebila.
To je bio njegov suhi humor. Uglavnom je to bilo u redu. Ali ne uvijek.
Stigla sam sa šišanjem sve do druge strane glave, a dijete nije ni
zacendralo. Kad sam bila gotova, odmaknula sam se unazad da provjerim
ima li pramenova koje sam propustila. Nisam vidjela greške, no bit će mi
lakše provjeriti jednom kad joj osušim kosu.
Povela sam je u svoju spavaću sobu i izvadila fen za kosu iz ladice
noćnog ormarića.
- Je li glasan - pitala je živahno. - Ne volim one jako glasne. Ili one za
ruke što jako huče u WC-ima. Ma one koji zaurlaju kad prođeš pokraj njih.
Sviđaju mi se samo oni kao tosteri u koje gurneš ruke.
- Stavit ću ga na malu brzinu. Bit će ti tako dobro.
Iskreno govoreći, kosa joj je ionako već napola suha i najslabija brzina
je dovoljna. Ima tanku kosu kao Matthew. I kao da i pada na isti način kao
kod njega, čak i kad je ne usmjeravam. Vidi se da točno zna kamo želi.
- Mogu li se pogledati - pitala je iste sekunda kad sam isključila fen. Na
trenutak sam oklijevala jer sam tek tada shvatila da ona i nije svjesna toga
što sam napravila, no onda sam je nježno usmjerila prema ogledalu na
mojoj psihi. Pažljivo sam je promatrala dok je hvatala svoj odraz u ogledalu.
Obrve su joj se podigle u luku i glasno je udahnula prije nego što joj se na
licu pojavila grimasa. Pripremila sam se za neizbježni nalet suza.
- Pa izgledam kao dečko - rekla mi je ozbiljno, ali mirnijeg glasa nego
što sam očekivala, glasom kojem očigledno nije krivo. Pogled joj bježi sa
svojeg odraza u ogledalu na moj noćni ormarić i uokvirene fotografije koje
tamo držim. To je ponovila nekoliko puta - ogledalo pa onda fotografije - i
tek je onda to izustila. I to gledajući direktno u ogledalo kao da se njemu
obraća, a ne meni.
- Izgledam baš kao Matthew.
 7.

USA

N eko vrijeme nismo si rekli baš ništa. Samo smo stajali čvrsto zagrljeni
na onom istom mjestu u parku gdje sam provela cijelo popodne. Tu mi
se čini kao da sam blizu Elle, jednostavno zato što je to posljednje mjesto
na kojem sam je vidjela. Kao da bih mogla, samo kad bih dovoljno jako to
poželjela, ponovno materijalizirati svoju curicu pred svojim očima u bilo
kojem trenutku. Znam da se to neće dogoditi, ali mi se svejedno čini da baš
tu moram stajati.
- Javila sam se na mobitel - rekla sam naglo dok smo gledali policajce
kako se muvaju parkom. Alex me pogledao. - Kako to misliš?
- Kad je nestala. Zazvonio mi je telefon i ja sam se javila. Bila sam
fokusirana na razgovor s tim šupkom koji je davio svojim terminima i nisam
mogla ništa čuti.
- Pa svejedno bi čula da je vrisnula.
- Aha, valjda bih, ali nije vrisnula, što ti misliš? A ne znam ni zašto je
nestala jer sam bila na jebenom mobitelu.
- Ma nisi ti kriva - rekao mi je i primio me za ruku. Znam ja da on to i
misli, no meni je od toga samo još teže. Inače sam mu zahvalna kad oko
mene napravi zaštitni kordon. Danas se zbog toga osjećam još i više kao
prokleta krava.
Slegnula sam ramenima. - Samo sam htjela da znaš cijelu istinu.
Na trenutak je utihnuo. - Rekla si mi da je prije toga pala, samo
nekoliko minuta prije.
Da, tamo rekla sam i pokazala prstom. - Otrčala sam do nje i sredila joj
ogrebotine iako nisam imala ni vlažne maramice, ni flastere, niti ništa slično
i još sam joj rekla da moramo krenuti jer trebamo ići po Otisa i da ćemo
onda kod kuće te njezine ogrebotine srediti do kraja, ali htjela je da se i ona
sakrije jer je bio njezin red. I onda sam se okrenula i krenula prema drvetu
da počnem brojati. E, tad je zazvonio mobitel.
- Je li jako plakala kad je pala? Možda i više nego što je pokazala, to
hoću reći. Je li možda nekamo otrčala sva izvan sebe?
 - Ne. Prestala je plakati. Htjela je da brojim dok se ona sakrije. Ovaj put
se jebeno dobro sakrila, stvarno je pobijedila.
Alex je odmahnuo glavom. - Mora da je onda stvar u balonu, sigurno ga
je vidjela kako leti. To je jedino što mi pada na pamet.
- Nadam se da si u pravu - rekla sam i glavom pokazala prema
naredniku Fulleru koji nam je prilazio. - Ovaj je glavni.
Alex mu je ispružio ruku. - Drago mi je, ja sam Alex Dale, Ellin tata.
Narednik Fuller čvrsto ju je zatresao. - Molim vas, vjerujte da činimo
sve što možemo kako bismo pronašli vašu kćerku, gospodine Dale. Došao
sam vam podnijeti novi izvještaj.
Oboje smo kimnuli. Čekali smo da nastavi. Na trenutak sam pomislila
da nam je donio loše vijesti. Ako je tako, želim samo jedno, da nam to
odmah i kaže.
- Vjerojatno ste primijetili da smo cijeli park zatvorili. Pogledala sam
oko sebe, nisam to primijetila. Jedino mi se učinilo da je najednom postao
jako tih.
- Sad smo uvjereni da vaša kći nije više u parku, no ipak smo ga zatvorili
zbog forenzičara. Vašu kćerku klasificirali smo kao nestalu osobu visokog
rizika.
- A šta to znači - skočio je Alex.
- Operativno, to znači da slučaj vodi glavni istražitelj. U potragu su
uključeni i policija i ekipa za spašavanje. Željeli smo angažirati i psa tragača,
no nažalost on i njegov trener su na praznicima i vraćaju se tek za osam
dana.
- Pa što je s drugim psima - pitao je Alex.
- Bojim se da drugih pasa nemamo.
- Pa naravno da imate drugih pasa - skočila sam. - Policija je prepuna
pasa.
- Nemamo ovako dobro i precizno istreniranih tragača.
- Zar ne možete dobiti na posudbu nekog psa iz drugog dijela
Yorkshirea - pitao je Alex.
- Taj je pas zadužen za cijeli Yorkshire.
- Isuse Bože, to je suludo - rekao je Alex i čvrsto se prstima uhvatio za
kosu.
- Žao mi je. Ali imamo jako puno drugih srategija i opcija koje možemo
primijeniti i, kao što sam rekao, svi naši raspoloživi resursi su angažirani na
ovom slučaju.
 - Ako pretpostavljate da ju je netko oteo, recite mi, nemojte mi lagati -
pitala sam.
- Scenarij u kojem je uključena i neka treća osoba jest moguć, ali ne i
jedini u ovom slučaju.
- Pa koji su onda ti drugi - upitao je Alex.
- Pa moguće je i da je imala neku nezgodu, očito ne u samom parku, ali
negdje drugdje, izvan parka.
- Nikad ona ne bi sama otišla iz parka, vjerujte - objasnila sam.
- Shvaćam vas, no mi to zasad ne možemo eliminirati iz istrage koja je
tek počela. Mogu vam isto tako reći da smo završili s pretraživanjem vaše
kuće i vrta i baš ništa nismo pronašli. Uzeli smo i neke predmete da bismo
utvrdili DNK, kao što smo se dogovorili.
Odjednom mi je bilo slabo, u samoj nutrini tijela. Imaju DNK moje
kćerkice. To im može poslužiti za samo jedno. Ne želim na to ni misliti. Ne
želim ništa od toga ni čuti.
Narednik Fuller prvo je pogledao u mene pa u Alexa i prebacio se s
noge na nogu. - Žao mi je što vas ovo moram pitati, ali pada li vam na
pamet bilo tko, netko tko je nešto zamjerio vama ili vašoj obitelji?
Zagledala sam se u njega. - Vi se šalite?
- U ovom trenutku moramo prijeći sve mogućnosti.
- Ne - rekao je Alex i prije nego što sam se snašla. - Nismo mi jedna od
takvih obitelji. Ja sam sitni poslovni konzultant, a moja žena radi u teretani.
Nema tu nikakvih borbi za teritorij, nikakvih ratova.
- Hvala vam na odgovoru. No, to je nešto što ipak moramo uzeti u
razmatranje. Druga stvar koju vas moram zamoliti jest detaljan popis svih
ljudi koje vaša kći poznaje.
Zabuljila sam se u njega. Sama ideja da bi to mogao biti netko koga
poznajemo nije mi ni pala na pamet sve do tog trenutka.
- Pa ona jedva da nekoga poznaje. Ima samo četiri godine. Ma osim
toga, jedan od vaših ljudi već je prošao kroz moj mobitel i preuzeo sve
brojeve mojih prijatelja i obitelji.
- Znam. Nisam na njih mislio. Govorim o odraslim osobama koje bi
mogle znati vašu kćerku, ne o obitelji ili prijateljima. Prije o poznanicima.
Zanimaju me ljudi čija lica ona možda prepoznaje, čak iako im ne zna imena.
Kad biste malo o tome razmislili pa mi poslali e-mail, dakle svatko tko vam
padne na pamet s imenom institucije ili radnog mjesta na kojem ih je možda
vidjela. To bi nam bilo od velike pomoći.
 - U redu - rekla sam i izvadila svoj mobitel. Narednik Fuller žustro je
krenuo na drugu stranu. Pogledala sam u Alexa. Njegovo lice imalo je isti
izraz kao i moje. Identičan.
- Ne znam kako se sve ovo radi - rekla sam umorno. - Čini mi se kao da
radim nešto odvratno. Kako da sad ispisujem imena ljudi kad ispada da ih
zapravo neizravno optužujem da su možda oni oteli moju kćerku,
- Ma znam - Alex je opet prstima prošao kroz kosu. - Ali nemojmo to
tako gledati. Idemo naprosto napraviti popis ljudi koje bi ona prepoznala
iako i nismo baš nešto s njima dobri.
Pogledala sam ga i napravila grimasu. Razmišljala sam. - A dobro, ima
drugih roditelja u vrtiću koje bi Ella prepoznala. Recimo, Charliejevog tatu
Deana ili gospodina Humphreysa iz kuće na uglu koji je uvijek lijepo
pozdravi.
- A onaj trener iz dječje skupine u teretani, onaj mladi s crvenom
kosom?
Slegnula sam ramenima. - A ne znam, valjda. Ali sjeti se, uvijek je znao s
njom, bio je baš odhčan.
- Bože - samo je rekao Alex. U normalnoj situaciji, ja bih sad dometnula
nešto duhovito o tome kako Ella njega sigurno ne poznaje, ali ovo nije
normalna situacija. Daleko od toga. Umjesto toga sam samo pitala: - Što?
- Pa ovo. Ovo me ubija. Ovo nije u redu. Ovo se ne bi trebalo događati.
Vidjela sam kako je samo progutao. Ako mi se Alex slomi, ni ja nemam
nikakve šanse. Svjesna sam ja toga. Posegnula sam za njegovom rukom i
čvrsto je primila.
- Drži se, možemo mi to zajedno.
Ponovno je progutao i samo kimnuo. Izvadila sam telefon i počela
tipkati imena. Deset minuta kasnije poslala sam e-mail naredniku Fulleru s
kratkim popisom roditelja, susjeda, jedne tete iz trgovine i onog divnog
mladog instruktora iz teretane. Ako je ikad budemo ponovno pronašli,
znam da mu neću više nikad moći pogledati u oči.
Nekoliko minuta kasnije opet nam je prišao narednik Fuller.
- Hvala. To nam je važno, pomoći će nam. Ako vam još netko padne na
pamet, samo mi javite.
- A što da sad mi počnemo?
- Zahvaljujemo vam na pomoći, doista, od srca, ali ne možete vi više
ništa. Ja vam predlažem da odete kući. Vjerojatno će vam tamo biti
najbolje. Mi imamo sve vaše brojeve i javit ćemo vam čim nešto novo
saznamo. A sutra ujutro, u ranu zoru, poslat ćemo vam osobu zaduženu za
vezu između nas i vas, tako da imate nekoga koga možete sve pitati, tko
može biti s vama.
Oboje smo kimnuli, ali nitko se od nas dvoje nije ni pomakao. Narednik
Fuller malo je oklijevao prije nego što je otišao.
- Čitavu noć ćemo raditi na ovome - rekao je. - Većina ima kod kuće
djecu. Nećemo stati dok je ne pronađemo.
- Hvala - rekao mu je Alex. Narednik Fuller samo je kimnuo i otišao.
Okrenula sam se prema Alexu i pogledala ga u lice.
- Kako da mi sad odemo kući?
Zagrlio me. - Vjerojatno je u pravu. Mislim, jasno da ne možemo ovdje
prespavati.
- Svejedno mi je. Sigurno neću noćas spavati, bez obzira gdje bila.
Mogu onda i ostati ovdje.
- Ma razumiješ što sam htio reći.
- Ne mogu je ostaviti.
Alex je snažno pritisnuo moja ramena. - Ne ostavljaš je. Ona nije tu. A
kad je nađu, ona će ionako htjeti odmah kući.
Uzdahnula sam i pokušala prikriti nezadovoljstvo koje u meni budi
njegov nezatomljivi optimizam. - U redu, ti si valjda u pravu.
- A što ćemo s Otisom - pitao me Alex.
Odmah sam osjetila krivnju kao ubod nožem jer se nisam sama toga
sjetila.
- Idem odmah po njega.
- Ne moraš, znaš. Mogao bi on noćas ostati kod tvoje mame. Mogu im
ja prebaciti njegove stvari.
Odmahnula sam glavom. Ne, želim da bude kod kuće. Želim barem
jedno od svoje djece pokraj sebe.
Alex je polako kimnuo i pogledao u pod. Prekasno sam razabrala da mi
je pobjeglo ”moje” umjesto ”naše”. On zna da sam to rekla jer sam
pomislila i na Chloe. A isto tako znam koliko ga to još uvijek boli.
- A što ćeš reći Otisu - upitao me.
- Ne znam. Ali mislim da mu ne bismo trebali lagati.
- Možda samo ekonomizirati s istinom.
- Odmah bi on sve shvatio.
 Alex uzdahne. Zna on da sam ja u pravu. Otis je za tako nešto prebrz i
previše pametan. - Pa možda možeš samo reći da se izgubila ili tako nešto.
Pokušajmo to izvesti kao da se ne radi o nečem strašnom. Barem do jutra.
- Dobro. Nazvat ću mamu. Da joj javim da sam krenula. Alex zastane. -
A možeš li sama voziti?
- Naravno da mogu. Ti idi ravno kući. Za svaki slučaj, znaš. Kimnuo je
glavom i zagrlio me. - Bit će sve u redu. Sigurno je ona dobro, pronaći će je.
Napravila sam onu grimasu, osmijeh zatvorenih usta kad ti netko kaže
nešto da se osjećaš bolje i odmah se okrenula od njega i nastavila u smjeru
parkirališta. Jedino što čujem dok hodam su ljudi koji viču Ellino ime i svoj
glas koji se pokušava derati glasnije od njih. A potom samo gluhu tišinu.

Mama mi je otvorila vrata i prije nego što sam pozvonila. Nekako se

silno trudila da joj na licu bude njezin uobičajeni osmijeh, ali oči je izdaju.
Zgrabila me i zagrlila. Odjednom sam se prebacila u vrijeme kad mi je bilo
šesnaest godina. I vidjela sam sebe u kuhinji kako joj govorim da sam
trudna i nekako očajnički želim da mi ona može pomoći da sav taj silni strah
nestane.
- Tata i Tony još su vani, traže je po ulicama. Neće se vratiti kući dok je
ne nadu.
Snažno sam odmahnula glavom. Ona je nestala. Netko ju je oteo.
- Nemoj to ni govoriti!
- Zašto? Zato što je to istina?
Mama se ugrizla za donju usnicu i pogledala prema stropu. - Jako je
miran - rekla je tiho i mahnula glavom prema dnevnoj sobi iz koje se čulo
nešto kao robotski zvuk.
- A što si mu rekla?
- Pa samo da se njegova sestra tako dobro sakrila da je baš nitko ne
može pronaći.
- I on ti je povjerovao?
- Ne znam - rekla je i slegnula ramenima. - Nije on baš nešto govorio.
Pustila sam ga da gleda seriju Doctor Who na DVD-u, da mu odvratim
pažnju, razumiješ...
Krenula sam u dnevnu sobu i mučila se kako da u sebi pronađem riječi
koje neće zvučati zabrinuto.
- Hej, kako je bilo na nogometu? - Otis je sjedio na kauču i zurio u ekran.
Privukao je koljena na prsa. Ima suludo duge noge, što može zahvaliti
Alexovoj strani obitelji.
 Pogledao me. Sve je shvatio, vidjela sam to u njegovim očima iste
sekunde. Zna on dobro da se tu radi o nečem jako važnom i da taj moj
pokušaj da zvučim vedro i normalno nije ništa drugo nego glumatanje
odraslih pred djecom.
- Gdje je Ella - odmah je pitao.
- Ne znamo. - Sjela sam pokraj njega na kauč. - Djed i ujak Tony i sad je
traže posvuda.
- Mogu li i ja s njima? Mogao bih pomoći.
- Ne sad, ljubavi. Kasno je. Moramo sad kući, moraš ti u krevet.
- Ali Ella uvijek ide spavati prije mene. - Znam, ali danas moramo ovako.
- Pa ne možeš je valjda samo tako ostaviti vani samu, to ti je jasno.
Progutala sam snažno i trenutak pričekala kako bih se smirila, da mi glas
postane normalan pa da tek onda odgovorim.
- I policija je traži. Rekli su mi da mi ne možemo ništa napraviti noćas
što neće oni sami. Rekli su da je najbolje da je mi čekamo kod kuće da je
mogu odmah dovesti k nama kad je nadu.
- A što ako je ne pronađu?
Pa, pa moramo vjerovati da će je naći.
- Dobro, u redu, ali što ako je ne pronađu, gdje će ona spavati?
- Hajde da se mi sad time ne zamaramo.
- Pa hoće li i Ella morati spavati na klupi u parku kao beskućnici? Hoće li
joj netko donijeti pokrivač da joj ne bude hladno?
Ponovno sam snažno progutala. Za dječaka koji je proveo dobar dio
ljetnih praznika u svađama sa sestrom, prilično me vješto iznutra uništava
svojom ljubavi prema Elli.
Sagnula sam se prema njemu i privukla ga na prsa. - Ma bit će ona u
redu, sigurna sam. Molim te da pokušaš prestati s pretjeranom brigom.
- Ali morala bi se sad odmah vratiti. Počela je padati kiša.
Otis mi je prstom pokazao na prozor na kojem su se vidjele prve kapi
kiše. Baš velike kapi, onakve kapi kakve jasno pokazuju da se vrijeme
iznenada promijenilo.
- Ma sigurno će se ona negdje skloniti na suho. Bit će sve u redu.
- Ali ne možemo je samo ostaviti vani na kiši. Zahrđat će. Eto, baš me ta
riječ slomila, tek su mi tada počele curiti suze.
Zagrlila sam Otisa čvrsto, a on je jecao u moje rame. Kad sam podigla
glavu, vidjela sam mamu u hodniku kako nas gleda. Oči su joj bile crvene i
natečene, baš kao i moje. I sad mi više ne može reći da će sve biti u redu.
Nitko mi to više ne može reći.

Na putu kući Otis je posve tih i miran. Baš to mi najviše nedostaje, njih
dvoje kako se zbog nečega prepucavaju na stražnjem sjedištu. Ušla sam
autom u našu slijepu ulicu. Vidim kako se miču zastori, kako me neka lica iza
njih promatraju i nestaju. Sigurno je do sada sve već bio na telki. Svi sad već
sve znaju. A i vidjeli su policajce koji su tu već bili. Takve se stvari ne bi
trebale događati u mirnom, lijepom kvartu poput ovog. Svi su se uznemirili,
kao da su tek sad najednom shvatili da to što su prošle godine dobili
srebrnu medalju na natjecanju Rascvjetana Britanija ne znači da će provesti
život mirno, bez kriminala oko sebe. Pitam se misle li svi ti ljudi da smo i mi
osumnjičeni. Možda su već krenule priče, možda se spominje da je to
sigurno netko iz obtelji. Nesigurni Mixeden je možda udaljen svega
nekoliko kilometara, no kad bi se pitalo sve te ljude, oni bi rekli da je na
drugoj planeti.
Parkirala sam nespretno uz pločnik, no danas me nije briga. Otvorila
sam vrata i pojurila da ih otvorim i Otisu, ali jedino što vidim je prazna
sjedalica na Ellinoj strani. Izašao je van i oči je čvrsto usmjerio prema podu.
Krenula sam za njim stazom prema ulaznim vratima. Voljela bih da nisam
primijetila kako je netko kantu za smeće pomakao na drugi kraj našeg
prilaznog puta. Vjerojatno je policija i u nju zavirila.
Propustila sam Otisa u kuću i brzo iza nas zatvorila ulazna vrata. Alex je
odmah izašao iz kuhinje. Samo je jedva primjetno odmahnuo glavom da mi
pokaže kako nema novosti, a da to ipak ne mora izreći pred O tisom.
- Hej, Otis, a gdje je tvoja medalja? Nisam je ni vidio. - Nasmiješio se.
Otis ga je pogledao kao da ne shvaća što mu je.
- A zašto ti ne tražiš Ellu?
Usiljeni osmijeh nestao je s Alexovog lica. - Zato što je traži policija -
rekao je i čučnuo ispred Otisa. - Oni su za to stručnjaci. Mi bismo im samo
smetali.
- Ali djed i ujak Tony još uvijek je traže.
- Znam, znam, ali mi smo htjeli biti tu s tobom. Elli sigurno ne bi bilo
drago da nas nema kod kuće, da nismo svi zajedno kad dođe.
- Je li ona još u parku?
Alex je bacio pogled na mene, ali ja jedino uspijevam slegnuti
ramenima.
- Sine, to ne znamo. Već su cijeli pretražili, ali tamo je nisu pronašli.
 - Ali samo ja znam najbolja mjesta za skrivanje. Mogao bih otići i
pokazati policiji.
Alex ga privuče k sebi. Pogledala sam u strop i očajnički molila da se
saberem. Zbog Otisa.
- Hvala, sine. Imam jednu ideju. Najbolje da nam ti sad napraviš plan
parka i staviš male križiće na sva mjesta na kojima bi mogla biti. - Otis je
živnuo.
- Super, Kao karta za potragu za blagom. Samo je u ovom slučaju Ella
blago.
Brzo je nestao stubama na gornji kat i otišao u svoju sobu gdje su mu
olovke, papir i bojice. Alex me pogledao i pokušao sakriti suze u očima.
- Oprosti. Htio sam samo da povjeruje kako je i on uključen u potragu.
- Ma znam, hvala ti.
Prišao mi je i zagrlio me. Bilo je na radiju, na vijestima. Kad sam se
vraćao kući. Samo da znaš.
- Što su točno rekli?
- Samo da je počela velika potraga za četverogodišnjom djevojčicom
koja je nestala u parku. Čitavo vrijeme mislio sam kako će se ipak ispostaviti
da se radi o nekom drugom. Sve dok nisu izgovorili njezino ime. Naprosto ja
to još nisam prihvatio.
- Znam.
- I na portalu BBC-ja je sve objavljeno: njezina slika, sve što se dogodilo.
Ponovno sam kimnula i tek onda mi je sinulo. - Sranje - rekla sam i na
trenutak sklopila oči. - Šta?
Pa moram javiti Chloe. Netko bi joj mogao poslati poruku ili to staviti
na Facebook. Ne želim da to čuje od nekog drugog.
- Ne, naravno da ne. - Mahnuo je glavom sporo jer je dobro znao koliko
to sve ne želim sad priuštiti i Chloe.
- Idem je odmah nazvati. Možeš otići gore kod Otisa? Malo ga zabavi s
tom kartom parka.
- Naravno. Molim te, samo joj reci da se ne brine. U redu? Kimnula sam
iako sam unaprijed znala da je to nemoguće s Chloe.
Utipkala sam broj i pitala se jesu li još uvijek jedan sat ispred nas u
Francuskoj. Pokušala sam pripremiti glas prije nego što mi odgovori.
- Hej - rekla je odmah vedro - baš sam ti htjela poslati poruku, ali malo
kasnije. Upravo se vraćamo u hostel.
Misli da je provjeravam. Jebeno nema pojma što se zbiva, jadno dijete.
 - Chloe, zovem te zbog Elle. - Glas mi nije zvučao kako sam željela. Ni
najmanje.
- Što? - Osjećam da me sad pozorno sluša, ne želi me se više riješiti.
- Nestala je danas u parku. Još je nismo pronašli.
S druge strane linije nastala je stanka. Zamišljam je kako stoji i
pokušava sve ovo shvatiti.
- Kako to misliš nestala?
- Igrale smo se skrivača. Kad sam je krenula tražiti, shvatila sam da je
naprosto ne mogu pronaći. Na kraju sam morala pozvati policiju.
- I? Pa kamo je otišla?
- Ne znamo. Policija je još traži. Samo sam ti htjela javiti da znaš jer je to
ovdje na svim vijestima, stavili su i njezinu fotku i sve to.
- Je li je netko oteo? - Glas joj je počeo podrhtavati. Zamišljam je kako
suspreže suze.
- Još ništa ne znamo, ljubavi. Ne znamo što se s njom događa, samo da
je više nema u parku.
Sad je već čujem kako plače. Zatvorila sam oči i čvrsto ih stisnula.
Mrzim sve ovo. Mrzim što joj to sad radim.
- Vratit ću se kući.
- Ne, ne, nema za to potrebe. Javila sam ti samo zato što nisam htjela
da to čuješ od nekog drugog, to je sve.
- Pa sad ne mogu više ostati. Kako bih mogla? Ne mogu ostari ovdje
kad mi je nestala sestrica.
- A Robyn?
- Neće mi zamjeriti. Osim toga, nemam izbora, je li istina? Uzdahnula
sam. Pretpostavljam da je u pravu. Možda sam na to trebala misliti prije
nego što sam nazvala. Možda sam opet napravila pogrešku.
- U svakom slučaju, sad je već prekasno da se vratiš noćas. Idemo
sačekati jutro. Ma ionako će do jutra već sigurno biti kod kuće, je li?
- Dobro. Ali svakako mi javi čim nešto saznaš. Nazovi me, dobro?
- Ma naravno. Javit ću ti sve iste sekunde. Čula sam prigušeni jecaj s
druge strane.
- Volim te - rekla sam.
Prekinula je poziv. Zamišljam je kako stoji tamo nasred ulice i
objašnjava Robyn što se dogodilo. Vidim ih kako se grle, plaču. Čak ni ne
znam gdje su. Bile su krenule prema Nantesu, mislim da je to posljednje što
sam čula, ali ni za to nisam sigurna.
 Otvorila sam oči i vidjela Alexa kako me gleda netremice s vrha stuba.
- Otis te treba. Želi da vidiš njegovu kartu. A i uznemirilo ga je što je
policija razmicala neke stvari po njegovoj sobi.
Kimnula sam i polako krenula uz stube. Brojala sam u sebi svaku stubu,
jednu po jednu, samo da nekako zatomim plač.

Kasnije, mnogo kasnije, kad je kuća posve utihnula, ležala sam u

krevetu i slušala kako kiša bubnja po prozoru. Alex je pokraj mene. Ni na
trenutak nisam pomislila da spava, no mrak je pa ništa ne vidim. On me
nagovorio da odemo u krevet. Rekao mi je da je važno da budemo
odmorni, da ležimo, čak i ako ne možemo zaspati. Pristala sam samo zato
da malo promijenim okolinu, da odem iz kuhinje i da prestanem piti kavu za
kavom čitavu noć. Ni na trenutak nisam zaspala, to je jasno. Nisam čak ni
oči zatvorila. Jedino se mogu i dalje držati za onu slabu preostalu nadu da
Ella negdje leži ozlijeđena ili zaglavljena i da je kiša udara i moči. Jer je
alternativa tomu isuviše stravična da se na nju ne usudim ni pomisliti.
 8.

MURIEL

M atthew me gurka u nogu. Ne znam točno koliko je sati, ali zrak je

težak od onog ranog mirisa. U početku se pravim da spavam. To mi
često upali. Malo će me gurkati ili vući, ali ako se ni ne pomaknem, na
koncu će odustati s dubokim uzdahom i otapkati natrag u svoju sobu. Tamo
će se igrati sa svojim igračkama ili gledati u neku knjižicu. Dobro on zna da
ne smije skočiti u moj krevet, to nikako. Drugi roditelji pričaju da im se to
stalno događa, ali ja ih samo pogledam i odmahnem glavom. Neka oni
samo misle da im pokazujem razumijevanje, ali nipošto. Ja ih zapravo žalim.
Zamislite, dopuštati da se tako nešto neprestano događa. A potom, kad
dijete napuni trinaestu, onda se žale da ih ni ne sluša kad mu nešto govore.
A na to ću ja opet uzdahnuti i odmahnuti glavom. A ni onda neće imati
blagog pojma zašto.
Još me gurka u nogu. I polako se penje po mom tijelu. Stigao je već do
ramena i tu je stao. Mi nikoga nikad ne lupkamo u lice i on to dobro zna. Ali
malo mi je potresao ramena. Čujem nešto poput jecaja, a potom i veoma
jasno cendranje.
Otvorila sam oči. Lice djeteta svijetle kože i očiju crveno obrubljenih, sa
svijetlom kratkom kosom gleda me netremice. Dijete je obučeno u pidžamu
moga Matthewa. Onu s crvenim orukavljem - koje kao da je preslikana boje
djetetovih očiju. Donja usna joj se zatresla prije nego što je otvorila usta da
mi nešto kaže.
- Mogu li sad svojoj kući?
Trebala mi je čitava minuta da složim odgovor.
- Idemo prvo doručkovati. Obećala sam ti lepinje, ako se dobro sjećam.
Dijete me je gledalo ozbiljno. Na trenutak sam čak pomislila da sam
napravila dovoljno da zaustavim suze. Ali samo na trenutak.
- Hoću moju mamu, hoću mojoj kući. - Suze su se počele slijevati. Sjela
sam u krevetu i pogledala na budilicu. Tek je pola sedam ujutro, ali već je
jasno da više neće biti spavanja.
- Nemoj sad počinjati, bit će ti samo gore. Idemo sad na donji kat i
dobit ćeš svoju lepinju. I malo toplog mlijeka ako želiš. Poslije toga ćeš se
odmah osjećati bolje.
 Dijete me pogledalo sumnjičavo, ali barem je nastalo kratko zatišje.
- A gdje je gospodin Boo?
Odgovorila je samo rukom koja se pojavila iz predugačkog rukava
pidžame i pokazala prema Matthewovoj sobi. - Hajde, odi po njega dok ja
odem u kupaonicu na sekundu. Samo me tamo pričekaj dok ti ne nađem
neke papuče.
Dijete je ipak otišlo iz moje sobe. Odmah sam ustala i odjurila u
kupaonicu. Ujutro uvijek moram iste sekunde zadovoljiti zov prirode. Često
me to i probudi ujutro. Ako već u tome nije uspjela Melody sa svojim
mjaukanjem. Sjećam se dana, prije trudnoće, kad sam mogla i čaj napraviti
prije kupaonice. I kako sam mogla izdržati satima dok sam bila na fakultetu.
To je jedna od onih stvari koje ti nikad ne kažu na tečajevima za trudnice.
Da ćeš u tom segmentu izgubiti svako dostojanstvo. Jednom sam u nekom
ženskom časopisu, kakve drže u čekaonici kod zubara, pročitala članak o
tome. O nekoj ženi koja je otišla to riješiti. Išla je kod fizioterapeuta
specijaliziranog za te stvari nakon što je posve glupo prije toga isprobala
neke utege koje guraš u sebe s nadom da ćeš ojačati mišiće zdjelice. Zašto
bi netko tako nešto podijelio s novinarem posve mi je nejasno. Sama ideja
da ljudi čitaju o mojim genitalijama u zubarskim ordinacijama po čitavoj
Engleskoj diže mi temepraturu.
Stigla sam u WC u zadnji čas. Mnogo puta mi se dogodilo da ne
stignem na vrijeme, naročito nakon što sam tek rodila Matthewa. Jednom
mi se Malcolm potužio na vlažnu mrlju na tepihu ispred školjke, nakon što
sam pokušala na brzinu isprati nemio slučaj. Rekla sam mu da nešto nije u
redu s pipom od umivaonika i da je najednom počela prskati kad je voda
krenula. Odgovorio mi je da će pogledati o čemu se radi. No, znala sam da
neće i zato mi nije bilo neugodno što sam slagala. Nevjerojatno koliko toga
žena može sakriti od muža. Svih tih godina nikada nije saznao za moje male
nezgode. Ali pazite, čudno je i koliko toga muževi mogu sakriti. Ili barem to
probati.
Oprala sam ruke i stavila kremu - koža mi je kao pergament papir bez
nje. Otišla sam u Matthewovu sobu.
Dijete je sjedilo na krevetu i grlilo gospodina Booa. Barem je prestala
plakati. Ipak, lice joj je izgledalo kao da svaki čas može krenuti novi nalet
suza. Pitam se koliko je uopće spavala. Jako je dugo plakala nako što sam
joj ugasila svjetlo. A jednom me njezino plakanje probudilo usred noći i
morala sam ustati i otići do nje. Možda čak dva puta, nisam sigurna - teško
se sad točno sjetiti.
- Onda, hoćemo li ti pronaći nešto za noge, dok si u kući.
 - Papuče. Pa rekla si da ćeš mi pronaći papuče.
- Točno, u pravu si, to sam rekla. Sad još da vidimo u kojem su ormaru.
Nikad nisam micala cipele moga Matthewa iz njegove sobe u praznu
gostinjsku. Ostale bi u dnu ormara kad bi ih prerastao i nikad se nije žalio
što su tamo. Doduše, nisam baš sve sačuvala. Zasigurno niti jedne izderane
ili prošupljenih potplata. Ali sve njegove papuče uglavnom su bile u dobrom
stanju kad bi ih Matthew prerastao. Mogao ih je netko još dugo nositi. U
svakom slučaju ih se isplatilo sačuvati za neki drugi par majušnih nožica.
- A, evo ih, tu su - rekla sam dok sam kopala među plastičnim vrećicama
u dnu ormara na sasvim lijevom kraju.
- Onda, koji si ti broj?
- Sad imam četiri, ali već sljedeći mjesec pet.
- Ma ne, pitala sam te za broj cipela. Možda nosiš broj 10 ili 11, a možda
30 ili 32 po ovim novim europskim mjerama. Osim ako ne ideš s mamom u
trgovinu Clarks gdje ti stopala precizno izmjere. Oni se drže tradicionalnih
brojeva. Jesi bila u Clarksu?
Vidim na djetetovu licu da me uopće ne razumije. Vjerojatno joj nikad
nitko i nije točno izmjerio stopala, jadni mali mišić. Sjetila sam se onih
njezinih Crocsica na polici kod ulaza.
- Skočit ću samo dolje do prizemlja da provjerim - rekla sam joj i otišla.
Nekako sam se lecnula kad sam vidjela onu jaku zelenu boju. Te su cipele
samo za plažu i ni za što drugo. Okrenula sam ih. Dobro, napisan je i
britanski i europski broj. Skinula sam blato s jedne od potplata da bolje
vidim broj i vratila se na kat.
- Ti nosiš broj 10 u dječjim mjerama - rekla sam djetetu.
- Imaš li ih tu u svojoj trgovini cipela?
Nasmiješila sam joj se. - Nije to baš trgovina, ali vjerojatno imam.
Sigurno je i moj Matthew u nekom trenutku nosio tvoj broj.
- A koji sad nosi broj?
- Broj 9 za odrasle muškarce.
- A hoće li i meni jednom narasti tako velika stopala?
- Neće. Dame uvijek imaju manja stopala. Da ne kažem, i mirisnija.
Ponovno sam počela rovati po stvarima. Na nekima su brojevi
izblijedjeli ili se istrošili pa sam pokušala odrediti napamet.
- Evo, probaj ove. - Pružila sam joj par plavih papuča. Obula ih je na
bosu nogu, ali čim je napravila jedan korak, počele su joj klapati.
- No, dobro - rekla sam i bolje pogledala. - Da vidimo što je s ovima?
 Isprobala je i crveni par koji sam joj dodala. Kad je bio te dobi, Matthew
nije gnjavio oko boja.
- Ove mi se sviđaju - rekla je i napravila nekoliko koraka. - A što je
Matthew mislio o njima?
- Sviđale su mu se, to su mu bile najdraže. Kao da sam je na trenutak
umirila.
- E, onda u redu. Idemo sad dolje u kuhinju. Jesi već bila na WC-u danas
ujutro?
Kimnula je glavom. - U zelenoj kupaonici.
- Velika ili mala nužda?
Ugrizla se za usnu i na čelu joj se stvorila bora dok se igrala s
pramenom kose.
- Pa ne znam - rekla je konačno. - Mi doma ne mjerimo, ali bila sam
piškiti.
Kimnula sam glavom. - U ovoj kući to je mala nužda.
- A je li ka...
- Da - odmah sam je prekinula. - Idemo sad dolje na doručak. Sigurno i
Melody čeka da je nahranimo.
Lice joj se malo razvedrilo. - Mogu je ja hraniti? Mogu joj dati malo
keksa? Sad više nemam onog bakterioceda na prstima.
- Dobro, smiješ. A onda ćemo zajedno doručkovati.
- I onda će doći moj tata po mene da me vodi kući. Pogledala sam prvo
prema njoj pa na drugu stranu i nisam joj odgovorila. Okrutna da bih bila
dobra, ponovila sam sama sebi. Okrutna da bih bila dobra.
Melody nas je već čekala na dnu stuba. Počela mi se umiljavati oko
gležnjeva, ali mi se činilo da je zbunjena jer nije imala priliku da me ona
probudi.
- Sve je u redu, danas smo ustale ranije nego obično, ništa ti nisi
propustila.
Dijete je čučnulo i počelo je milovati. Pazila sam da bude nježna i da je
svakako gladi niz dlaku.
- Vrijeme je za keksić, Melody - reklo je dijete onim svojim pjevnim
glasićem. Melody je odmah naćulila uši. Mislim da će joj se to svidjeti. Malo
dijete s nama u kući. Mislim da će se to svidjeti i meni i njoj.
Ostavila sam ih zajedno i otišla u kuhinju, napunila čajnik, upalila
štednjak i tek onda krenula praviti lepinje. Na trenutak su mi misli odlutale
na ono što se zbiva u njihovoj kući. Vjerojatno niti jedan od njezinih roditelja
nije baš nešto noćas spavao. Vidim umorna lica i ruke koje čvrsto drže šalice
s kavom. Ne volim ja kad drugi pate.
No, znam dobro da moram ostati čvrsta zbog djeteta. Ona zaslužuje
bolji život od onog koji je tamo imala i na koncu će čak i ona sama to
shvatiti. Jednog dana, kad odraste, možda će mi se i zahvaliti. Nije da ja ovo
radim jer želim zahvalnost. Ja sve ovo radim jer je to najbolje za sve. Jedino
pravilno. U zadnje vrijeme ljudi se tako često ustručavaju da naprave baš
ono što treba. Žele da sve bude jednostavno i lako. Da im sve pruže na
tanjuru. Oprano, pripremljeno i spremno za jelo. U samoposluzi u Marks &
Spenceru prodaju već izrezane prutiće od mrkve, za Boga miloga.
Moja mama je proživjela rat u Londonu. Ona je doista znala što je to
muka. Kad se boriš protiv snaga zla, kad ni na sekundu ne smiješ zaboraviti
na oprez. Na skliskom si terenu kad jednom počneš popuštati i ne obavljaš
sve kako treba. Itekako skliskom terenu. I prije nego što shvatiš što se
događa, već si na krivoj strani.
Najgore je kad počneš opravdavati svoje ponašanje za koje znaš da nije
u redu samo zato jer je tako najlakše.
Brzo sam ugrijala čajnik vrućom vodom i tek onda ubacila precizno
izmjerene listiće čaja. Miris bergamota počeo se dizati s parom kad sam
vrućom vodom prelila čaj Earl Grey. Promiješala sam i stavila poklopac, a
onda i vuneni grijač preko čajnika. Sama sam ga isplela. Sjetila sam se da
sam to radila otprilike u isto vrijeme kad sam plela papučice za Matthewa.
Stvari jako dugo traju kad se za njih brineš kako treba.
Melody je ušla u kuhinju i dijete odmah iza nje.
- Mogu li joj sad dati kekse? - odmah me pitala.
- Sad već smiješ. Dodat ću ti. - Sagnula sam se i iz donjeg ormarića
izvadila vrećicu i dodala je djetetu.
- Samo joj sipaj malo u ono - rekla sam i pokazala keramičku zdjelicu u
uglu. Dijete je slijedilo sve moje upute i za sekundu je digla pogled da
provjeri je li stavila dovoljno.
- Dobro je. Još samo par i bit će dosta. - Melody se odmah bacila na
svoju hrani i prije nego je dijete završilo posao. Dodala mi je vrećicu natrag.
- A sad hoću ići kući - rekla je.
- Prvo doručak, znaš da smo rekli da ćemo jesti lepinje, zar se ne sjećaš?

Čim je pojela zadnji zalogaj, uzela sam je za ruku i odvela na kat. Ključ
je u tome da se uvijek nešto oko nje događa. Ako joj nešto pričam dok je
oblačim, neće ni primijetiti što joj točno govorim.
 Otišle smo skupa u sobu mojeg Matthewa. Razmaknula sam zastore i
ranojutarnje sunce obasjalo joj je kosicu. Svaki pramen druge nijanse od
onog do njega. Pružila sam ruku i pomilovala je po kosi. Postala sam
svjesna da sam počela pjevušiti. Schuberta.
Nekad sam tako milovala Matthewa po kosi dok je svirao Schuberta na
klaviru.
- Hoće li se moja mama ljutiti zbog moje nove frizure - pitalo je dijete.
- Divna ti je nova frizura. A ovako je i puno praktičnije, ne ulazi ti u oči.
- Reci tati da si me ti ošišala kad dođe po mene. Mama mi ne da da se
igram sa škarama.
Zafrktala sam nosom, ovo je prvo ograničenje povezano sa sigurnošću
djeteta u toj kući.
- Stvar je u tome, dušo, da tata neće doći danas po tebe. Zamolio me
da te ja još malo pričuvam. Mama ti je nekako malo slaba, znaš. Ne može te
sad čuvati.
- Pa onda će me čuvati tata.
- A vjerojatno on radi. Pretpostavljam da je zaposlen? Dijete mi je
kimnulo. - Baka me čuva kad mama i tata rade.
- Pa danas te neće ona čuvati. Zamolili su me da te ja pričuvam.
Postala sam svjesna oštrog tona iste sekunde kad sam izgovorila tu
rečenicu. Teško je to. Ona ne shvaća da ja sve ovo radim za njezino dobro.
Dijete je odmah počelo plakati.
- Želim svojoj kući.
- Hajde, molim te, dođi sa mnom. Nema potrebe da sad plačeš. Lijepo
ćemo se nas dvije zabaviti.
- Hoću kući.
- Možeš se igrati s Melody.
- Hoću moju mamu.
- Sigurna sam da ćemo se baš lijepo provesti.
- Hoću natrag u park. Hoću mamu.
Sad se već počela derati, na rubu da počne vrištati. Ovo je kao da
pokušavam ugasiti požar u australskoj preriji. Čim pomisliš da si sve ugasio,
okreneš se i vidiš da je negdje počeo gorjeti drugi grm. Htjela sam je
zagrliti, ali mala me odgurnula. Nije baš privlačno kako to dijete plače. Ma
malo je takve djece. Matthew je valjda bio iznimka. Plakao je tako
elegantno. Jedna slatka suzica kliznula bi mu niz obraz, a onda bi slijedila
druga. Ostatak lica bio mu je miran i nepomičan kao da je jedna od onih
lutki koje se rasplaču kad ih preokreneš.
- Idemo te sad obuči pa ćemo ići potražiti neke igračke moga
Matthewa.
- Neću se oblačiti.
Sad me već ne želi ni u čemu poslušati, odmah je protiv. Ali suze kao da
se jako polako smanjuju. Samo da je uspijem nekako odvući do igračaka na
gornjem katu i to bi moglo biti to. Ponijela sam i zelene traperice, bež
majicu i bijele gaćice i čarape, što sam sve iskopala u onoj gostinjskoj sobi.
- Hoću svoju prugastu haljinu - zajecala je.
- E, pa ne možeš, bojim se. Završila je na pranju skupa s tvojim
prašnjavim tajicama. Prašno je sve to i puno mrlja od trave iz parka.
- Nije me briga. To ću obući.
Skinula sam joj gornji dio pidžame i navukla Matthewovu majicu prije
nego što je shvatila što se događa. Njegovo nasmiješeno lice pojavilo se
preda mnom, s malo namaza u kutu usne. Našla sam vlažnu krpu i to
obrisala. Malo se nacerio. Uvijek taj njegov osmijeh. Uvijek veselo lice.
- Meni se to ne sviđa. Ja to neću obući.
- Idemo! Skidaj donji dio pidžame i odmah i gaćice. - Nije se ni pomakla
pa sam je ja na brzinu svukla. Iskoračila je i nije protestirala. Onda sam joj
pridržala gaćice da u njih uđe.
- Ovo su muške gaće, nisu gaćice za curice.
- E, pa nemam druge. Bojim se da ti bolje u ovom trenutku ponuditi ne
mogu. Barem su čiste, a to je najvažnije.
Oprezno je podigla prvo jednu pa drugu nogu i ušla u gaćice. Ja sam joj
ih potegnula prema gore. Malo joj vise, ali poslužit će. Hlačice s tregerima,
sasvim je jasno, puno ću joj teže navući. Počela se vrpoljiti i odgurnula mi je
ruku dok sam joj pokušavala zakvačiti tregere.
- Hoću svoju prugastu haljinu. Neću si to obući.
Duboko sam uzdahnula nekoliko puta i nisam ništa rekla. Ako budem
ignorirala njezino deračinu, možda se umori i popusti. Ljudi danas
uglavnom popuštaju djeci i njihovim zahtjevima. A onda se pitaju zašto ih
djeca toliko gnjave.
Napokon sam joj uspjela namjestiti kopče na tregerima. Hlačice joj
pristaju. Mislim da inzistiranje na muško-ženskoj odjeći u tako ranoj dobi
nema smisla. Oni su djeca i treba ih tako tretirati, a ne ih pretvarati u
ružičaste princeze i nogometaše prve lige. A onda se čudimo što se tako
rano upuštaju u seksualne odnose. Za to ih se priprema otkad počnu
puzati.
- Evo nas, sve je gotovo. Nije to bilo tako strašno, je li tako? Sad ćemo ti
još samo navući čarape pa ću te odvesti gore da vidiš sve igračke moga
Matthewa.
Dijete me pogledalo s kombinacijom bijesa, rezignacije i znatiželje u
očima i pružilo stopalo da navučem čarapu.
- A kakve on sve igračke ima?
Znatiželja je pobijedila. Nasmiješila sam se i primila je za ruku.
- Idemo skupa vidjeti čega tamo ima. Možeš izabrati tri igračke s kojima
ćeš se danas igrati i onda ću ih ja donijeti dolje, u prizemlje.
- A on se neće ljutiti?
- Ne, naravno da neće. Bit će mu drago da se još netko s njima igra.
- Mama mi je rekla da moram uvijek pitati Otisa kad želim posuditi neku
njegovu igračku.
- Pa da, naravno, ali on s tobom živi.
- A Matthew ne živi s tobom jer je već veliki.
- Tako je.
Krenula je sa mnom stubama i nije se nimalo bunila.
- A zašto ti imaš dvoje stube.
- Ovo je stara viktorijanska kuća. One su često imale tri kata i stube do
svakog od njih. Na trećem katu su bile sobe za poslugu.
Pogledala me s nerazumijevanjem.
- Posluga, to su ljudi koji kuhaju i čiste za druge.
- Ti imaš poslugu?
Nasmijala sam se. - Ne, dušo. Ja te sobe koristim za skladište. Tamo su
stvari moga Matthewa.
Stigle smo do vrha stuba. Matthew je u spremištu. Čujem ga, svira na
dječjem timpanu. Pitam se na trenutak radi li on to možda iz protesta. Jer
ne želi da se neko drugo dijete tu baškari i igra s njegovim igračkama. Ali
mislim da nije tako. Prije je to neka njegova vrsta dobrodošlice. Okrenula
sam se i pogledala u dijete. Ona glazbu ne čuje, ali meni je dovoljno što sam
je ja čula i što znam da nam on svira.
Čim sam se uhvatila za kvaku, glazba je prestala. Ušle smo u posve tihu
sobu. Samo u mojim ušima glazba još uvijek odjekuje.
 Čujem kako je dijete naglo zaustavilo dah. Pogledala sam je i uvidjela
kako se najednom jako oraspoložila. Suze su se osušile i već su
zaboravljene.
- Možeš sad to sve pregledati - kažem. - Samo, molim te, budi pažljiva
sa stvarima i pitaj me kad zaželiš neku od igračaka u ruke.
Čučnula je ispred mene i zagledala se u gomilu igračaka.
- Aaa, tamo je i konjić za ljuljanje - zaciktala je. - Matthew ima i svojeg
konjića.
- Da. On se zove Rocky. Želiš li ga malo jahati, na njemu se poljuljati?
Energično je kimnula glavom. Preskočila sam nekoliko stvari na podu
da dođem do njega i uspjela sam ga izvući kako bi se mogla na njega
popeti. Sjela je uspravno na obojanom sedlu na konjiću i nježno se zaljuljala
naprijed-nazad prije nego što je stekla samopouzdanje i počela se
energično ljuljati. Dječje lice postaje mi mutno. Usnice su mu punije, a nos
malo širi. Počeo se tako snažno ljuljati da sam se uplašila da će odletjeti iz
tog sedla i pasti na pod ili ljuljanjem prepiliti drveni pod ispod sebe i
propasti. No, nije mu se ništa dogodilo. On mi se uvijek vrati i uvijek je
prema meni nasmijan. Uvijek.
Iz prizemlja čujem da je netko pozvonio. U početku sam to jedva čula,
no potom je ponovno zazvonilo. Tko god bio na vratima i držao prst na
zvonu, mora da je nestrpljiv. Vjerojatno je to poštar - nikad se on ne zadrži
niti toliko da me pita kako sam. Bacila sam pogled na dijete. Mala je u svom
svijetu. Neće ona ni primijetiti ako se neopazice izvučem. Ali ako onaj dolje
nastavi tako zvoniti, možda će ga čuti i pojuriti do vrata. Polako sam
uzmaknula iz sobe i potiho zatvorila vrata za sobom. Pojurila sam dolje po
dvije stube odjednom. Najednom mi je palo na pamet da bi to mogao biti i
njezin otac. Da me je možda netko jučer vidio s tim djetetom i to im javio.
Grlo mi se stisnulo kad sam posegnula za kvakom i otvorila vrata. No, na
vratima nije njezin otac. Na vratima je policajac. Prsti su mi se čvrsto zgrčili
oko kvake. Tako čvrsto da se bojim da bi se mogla taj čas otkinuti. Ne mogu
shvatiti kako već sve znaju. Kako su me tako brzo pronašli. Tek onda sam
mu pogledala u lice i shvatila da je nasmiješen, a kad sam pogledala prema
dolje, u njegove ruke, vidim da su pune nekih letaka. Dolje niz ulicu vidim i
druge policajce koji lupaju po vratima. Ništa on ne zna. Pustila sam kvaku,
drugom se rukom oslonila na dovratak kako bih se osjetila čvršće i shvatila
da mi je odlanulo što je polica s cipelama dublje u hodniku, skrivena
vratima.
- Dobar dan, ja sam policajac zadužen za red u vašem kvartu - rekao je i
ispružio svoju iskaznicu. - Žao mi je što vas uznemiravam tako rano ujutro u
subotu. Obavljamo istragu od vrata do vrata, raspitujemo se o maloj
djevojčici koja je nestala. Možda ste nešto o tome čuli i na vijestima.
- Ne - rekla sam i odmahnula glavom.
- Dobro, ukratko, zove se Ella Dale i ima četiri godine, a ovako vam
izgleda.
Stavio mi je djetetovu fotografiju ispred lica. Na sebi ima prugastu
haljinicu. Onu koju je nosila i jučer. Onu koja je u ovom trenutku u mojoj
perilici. Malo sam pritvorila vrata i počela intenzivno razmišljati što da
napravim ako me pita smije li ući.
- Dobro, u redu. No, ja vam jučer nisam izlazila iz kuće pa se bojim da
vam ne mogu biti od pomoći.
- Imate li neku šupu ili tako nešto u dvorištu? Imamo nalog da
provjerimo sve šupe i slične građevine koje su preko noći bile otključane,
kamo se eventualno mogla popeti ili se unutra sakriti.
Imam samo jedno malo spremište za vrtni alat. Tamo je - pokazala sam
prstom na ugao u vrtu ispred kuće. - A na njemu je lokot.
Otišao je do spremišta i provjerio lokot i vratio se do mene.
- U svakom slučaju, hvala vam što ste me saslušali. Ako čujete ili vidite
bilo što sumnjivo, nemojte oklijevati, odmah nas nazovite.
Dok mi je to govorio, pružio mi je u ruku taj svoj letak. Uzela sam ga i
to tako da sam ga uspjela i ne pogledati. Nekako sam se natjerala da usne
izvijem u jedva primjetan osmijeh.
- Hvala vam, gospodine - rekla sam i iste sekunde brzo zatvorila vrata.
Okrenula sam se i zaledila kad sam vidjela dijete kako me gleda preko
ograde stuba, s prvog odmorišta.
- Zašto je policajac bio na vratima?
Ruku u kojoj držim letak ostavila sam iza leđa. Nekako sam se mučila
da spriječim drhtanje druge ruke.
- Samo da nas obavijesti da još uvijek nije sigurno u parku i da je bolje
da tamo ne idemo.
- Zbog onih zločestih dječaka?
- Tako je.
- A zašto im nije naredio da odu kući?
- Pa je, naredio im je, ali oni se stalno vraćaju u park.
- Veliki dečki su uvijek zločesti. I moj Otis je nekad malo zločest, ali nije
zločest kao ti veliki dječaci.
 Palo mi je na pamet da je moram nekako natjerati da ode kako bih
mogla sakriti onaj letak.
- Hoćeš da ti konjića spustim dolje, u dnevnu sobu, da se tu možeš s
njime igrati?
Kimnula je glavom.
- Dobro. Sad otrči do Rockyja i reci mu da dolazim po njega, tamo sam
za minutu.
Okrenula se i potrčala uz stube. Čekala sam da čujem da se popela do
drugog odmorišta i tek sam onda usudila ruku s letkom prebaciti ispred
sebe i pogledati njezinu fotografiju.
Sad izgleda puno drukčije. Ima tu posve različitu frizuru i obučena je u
odjeću moga Matthewa. Zapravo bi je bilo gotovo nemoguće prepoznati.
Presavila sam letak i gurnula ga u džep jakne na vješalici u hodniku.
Trenutak sam samo mirno stajala. Nema više povratka. Sad to znam
sigurno. Moram dovoljno dugo čekati da pročeprkaju i pronađu sve ono što
se mora saznati o njezinoj majci. Pojma nemam koliko bi to dugo moglo
trajati.
Uzela sam i svoj mobitel sa stolića u hodniku i uključila ga. Tako ga
rijetko upotrebljavam. Imam ga praktično samo zato da mi roditelji šalju
poruke. Svi oni danas samo žele slati poruke. Sve samo da izbjegnu pravi
razgovor, tako mi se čini.
Ukucala sam poruku. Dugo mi je trebalo jer imam jedan od onih
prastarih mobitela. Ne može se isprogramirati s onim tipičnim izabranim
frazama. Poruku sam namjerno ostavila kratkom i posve neosobnom:
»Isprike. Otkazujem sve satove klavira za sljedeći tjedan zbog bolesti.
Gospođa Norgate«.
Poslala sam je na sve brojeve roditelja mojih učenika. Prekasno sam
shvatila da Olivia Harper ima sat danas u dva. Hm, stvarno sam joj otkazala
nepristojno kasno. Moram nazvati njezine roditelje i osobno se ispričati.
No, ako se odlučim zvati, sigurno će me pitati što mi je i morat ću nešto
slagati i sve će to postati jako neugodno. A već mi je i sad dovoljno
komplicirano.
Popela sam se stubama do prvog odmorišta i zastala da pogledam
kroz prozor. Tri su policijska automobila parkirana na dnu naše ulice. U
parku mi se čini živo, gužva. Koliko to Matthew ne voli. Znam točno što će
napraviti kad dođemo do parka. Prekrit će uši rukama i pjevati ”la, la, la”
što glasnije može.
 MATTHEW

Ponedjeljak, 3. ožujak, 2014.

I zgleda da je mama napravila nešto što je strašno Boga raspizdilo (dobro,

znam da ih ima više, ali nemojte me gnjaviti). I onda ju je on odlučio zasuti
vrećom govana da vidi kako će se sa svim tim nositi. Umrla je baka. Mislim,
imala je ona osamdeset i pet godina i naravno da to i nije takvo čudo ili
neko iznenađenje, ali ipak je to bio valjda šok - za mamu sigurno. Hoću reći,
nije baka imala rak ili tako nešto i bila je pri sebi, ali stvarno, nije se gubila ili
pričala bedastoće. Činilo mi se da mama misli da je ona valjda nepobjediva,
neuništiva kao one stare žene koje izdrže do stote. Ali, eto, očito nije.
Mama ju je pronašla. Nikad nisam vidio mrtvaca, barem ne u stvarnom
životu. Valjda se od toga ipak mora malo puknuti. Mama je samo otišla do
nje kao i obično, u četvrtak ujutro, sama si je otvorila, a baka nit’ joj je nešto
doviknula, nit’ se javila, a nije ni sjedila u svojoj fotelji kao obično. Onda je
mama otišla na kat i našla je mrtvu u krevetu. Nije mi baš puno pričala o
tome što se nakon svega toga događalo, ali sigurno nije bilo baš ugodno.
Otada je nekako strašno tiha i mirna, čak i kad zajedno jedemo. Ni ne
pokušava onu svoju foru s razgovorima za ručkom. Mislim da se nije još ni
oporavila od tatinog odlaska, a sad još i ovo. Ovo je valjda najusraniji
početak godine u povijesti. Sprovod će biti sljedeći tjedan. Nikad prije
nisam bio na sprovodu. Imao sam samo devet godina kad je djed umro, a
moja mama smatra da se to naprosto ne radi, djeci nije mjesto na
sprovodu. Valerie iz kuće do naših susjeda me čuvala. Sjećam se da smo se
igrali nekih društvenih igara kao Čovječe, ne ljuti se i da mi je dopustila da
gledam Dnevnik jer valjda nije znala da mi mama to ne dopušta.
Ne znam hoće li i tata uopće doći na sprovod. Mama mu vjerojatno nije
ništa ni javila, a ne mogu je ni pitati zbog onog njezinog uvijek istog pravila
od kojeg ne odstupa ”o tati mi ne razgovaramo”. A valjda bih mu i ja
mogao reći. Još uvijek imam njegov broj mobitela. Ali sigurno bi se
dogodila velika scena da se on pojavi, mama bi se valjda srušila, doživjela
živčani slom ili tako nešto i zato je bolje da ja samo šutim i čekam.
Problem je u tome što nakon bakine smrti najednom postajem jedina
obitelj koja je mami preostala (dobro, osim tete Jennifer, a ona živi u
Middlesexu i to se i ne računa). To me izluđuje. Ionako me neprestano
gnjavi, neprestano ispituje s kim sam bio ili gdje sam bio kad nisam u školi ili
kod kuće. A sad kad nema više nikog drugog o kome će birnuti, još će me
više gnjaviti. Sigurno. Neprestano za petama, u provjeri što radim ili gdje
sam.
Ionako mi je sve to skupa s faksom ispalo jako komplicirano. Sva sreća
da u Leedsu drže taj predmet koji me zanima u tome sam barem imao sreće
(a bogme je sreća i da Lastavica želi baš tamo) jer mama ne želi ni čuti da
odem nekamo dalje. Rekla mi je da me želi na faksu s kojeg svaki petak
navečer mogu doći kući. Možda misli da se svi drogiraju i ševe samo preko
vikenda.
A sad će me još i pratiti užasna krivnja ako ne budem svaki vikend
došao kući jer ću znati da je sama k’o prst i da nema baš nikoga koga bi
mogla nazvati ili posjetiti i da može pričati jedino s Melody. Što znači da
neću moći provoditi s Lastavicom onoliko vremena koliko bih želio. Ali na
to se ne smijem žaliti jer mama i ne zna za mene i Lastavicu. Bit će sve to
skupa grozno, već vidim. Mrzim što moram muljati, a sad će to postati i
teže jer je mama prije barem odlazila kod bake dva puta dnevno i znao sam
da je neće biti svako popodne i onda mi je dolazila Lastavica. Mama bi
popizdila da to sazna. A nije da smo se ševili ili tako nešto. Samo bismo se
ljubili i to. Ma sve divno, ona zasada ne želi više od toga, ona želi sve polako
i meni je to u redu. Ma u stvari, jebi ga, nemam se ja što žaliti. Ponekad mi
samo padne pogled na nju i ne mogu vjerovati da takvo biće leži pokraj
mene. Hoću reći, toliko je lijepa, baš lijepa, kao s neke stare slike ili kao da je
kip, a ne ova neka nova moderna umjetna barbika kakve frajeri gledaju na
telefonima, s guzičetinom i sisurinama i umjetnim osmijesima, sa žbukom
od make upa. Ona šminku ni ne koristi jer joj ne treba. Oči su joj toliko
duboko tamne, a usnice potpuno savršene, kao usta na lutki ili tako nešto.
Pola vremena je samo gledam i pitam se što radi s mršavim štreberom
poput mene. Ma mogla bi ona hodati s bilo kojim frajerom iz škole, samo da
hoće. Mogu se oni praviti preda mnom da im je svejedno kad nas vide
skupa, ali znam ja da je nikad ne bi odbili. Zato me i gnjave puno više kad je
ona u blizini - žele me ponižavati pred njom. Ali nju nije briga. Ono doslovno
ni ne sluša šta te budale pričaju. Uvijek mi govori da su svi oni šupci, što i
jesu. Možda si nabavim majicu na kojoj piše: štreberi uvijek imaju zgodnije
ženske. Ma ne, ne zvuči mi to kako treba. U svakom slučaju, jedino je važno
da budemo skupa. Znam da i Lastavici smeta sve to muljanje i skrivanje. Ne
želi mi to baš pokazati, ali vidim ja ponekad kako me pogleda i čini mi se da
misli da ja sve to o mami izmišljam, da sigurno nije toliko strašno. Ma možeš
ti nekome pričati satima o tome kakva je, ali dok ne živiš s njom, ne možeš
shvatiti kako to stvarno izgleda. A njezina obitelj mi se stvarno čini u redu,
nije da sam ih doista baš upoznao, ali iz svega što mi je rekla, vidim da su svi
opušteni, simpa.
 Jasno je da ću je jednog dana morati upoznati s mamom, nema druge.
Ne mogu očekivati da će se oženiti za mene, a da moju mamu nije ni vidjela.
Ali čekat ću do zadnje sekunde. Recimo, nakon što se zaručimo, kad mama
više ne bude mogla ništa sjebati. Morat će kao i drugi, nabaciti osmijeh i
čestitati. Onda će valjda ostati sama. Možda se ona toga i boji, iako mi to
zapravo nije jasno, glupo je sve to. Toliko vremena provodi u ogovaranju
drugih, u pretresanju svega što rade krivo i koliko su zapravo odurni, da bi
bilo logično da joj je i draže da nema s njima posla. Da bude sama i da joj
sve bude utoliko lakše.
Ma ne bih to smio govoriti. Sad vidim da to zvuči malo pokvareno od
mene. Kad znam da me toliko gnjavi samo zato što mi želi dobro - barem to
uvijek ponavlja. Ali toliko neprestano lupeta o tome kako sam bio divan
dječak da mi se ponekad čini da nije ni željela da odrastem, da bi joj bilo
puno draže da sam zauvijek ostao dijete, kao jebeni Petar Pan ili tako
nešto.
Ma u svakom slučaju, valjda ćemo se i s ovim nositi kao s tatinim
odlaskom, preživjet ćemo, stvari će se opet smiriti. A u međuvremenu,
jedino ću misliti o Lastavici i kako će biti sjajno kad budemo skupa na faksu
sljedeće godine.
 9.

LISA

P romatram svjetlo koje se probija kroz Elline zastore u sobu. Prvi znak
da je najduža noć mojeg života pri kraju. U četiri ujutro odustala sam
posve od spavanja i došla ovamo. Željela sam biti bliže Elli. Soba je vrlo
mala, jedva da su u nju stali krevet i mali ormar. Kad si najmlađe dijete, to te
dočeka. Kao što je ponavljao moj tata kad bi Tony zbog toga prigovarao,
”onaj tko se pojavi zadnji, dobiva najusraniju sobicu”. Jasno, on je dobio
moju sobu kad sam se ja iselila. Moram biti fer i reći da je Chloe odmah Elli
ponudila svoju sobu kad je krenula na faks. No, Ella je nije htjela. Rekla je da
se njoj njezina soba sviđa i da se ne želi seliti. Sjećam se da sam tad rekla
kako će možda promijeniti mišljenje za koju godinu. Sad se bojim da možda
i neće imati priliku.
Privukla sam njezin mali kućni ogrtač na prsa, zagnjurila u njega lice i
pokušavala je udahnuti - barem ono malo što mi je još od Elle ostalo. I ne
mogu se sabrati, ne mogu prihvatiti besmisao ove situacije. Ležim u
krevetu svoje četverogodišnje kćeri i ne znam gdje je. Još nije ni krenula u
školu, a ja ne znam gdje je provela noć. Kako je to uopće moguće? Jučer
smo se igrale u praku, a danas ne znam je li živa ili mrtva. Kako se to
dogodilo? Ne znam odgovor. Ne znam odgovore niti na jedno od pitanja u
svojoj glavi. Sve što imam je ta bol duboko u meni, osjećaj poput jutarnje
mučnine i prazan krevet koji pripada mojoj kćeri.
Sjela sam i pokušavam se boriti protiv slika koje mi se pojavljuju u glavi,
ali one samo naviru. Više od svega bojim se da je uplašena i da pati. Ili da je
bila uplašena i da je patila - ako više nije živa. Kad bi mi netko ponudio brzu
smrt za moju Ellu, bez patnje, bez spoznaje što joj se događa, odmah bih to
prihvatila. Zapravo me ubija misao da je izložena onome čemu niti jedno
dijete ne bi trebalo biti izloženo. Čini mi se da ću povratiti.
Pojurila sam u kupaonicu i ispovraćala se u umivaonik. Malo toga mi
dolazi na grlo, vjerojatno jer nisam jela od jučer u podne. Sve što je
preostalo u mom želucu je strah u tekućem obliku i čini se da mi samo to
kola tijelom. Oprala sam lice i zabuljila se u zrcalo. Izgledam stravično, što
me ne bi trebalo iznenaditi u ovim okolnostima.
Vratila sam se u našu spavaću sobu, koja je prazna - očito ni Alex nije
više mogao spavati. Navukla sam donji dio trenirke i čistu majicu. Upravo
sam se spremila krenuti u kuhinju kad me uhvatila iznenadna potreba da
provjerim što je s Otisom. Otvorila sam njegova vrata i odmah ih tiho
zatvorila za sobom. Trebao mi je trenutak da mi se oči naviknu na mrak.
Otis se budio sa suncem dok je bio mali pa smo mu nabavili guste,
neprozirne zastore. Ne mogu razaznati njegovo tijelo na krevetu. Na
jastuku nema glave. Osjetila sam povjetarac na rukama i sjetila se da je Otis
sinoć inzistirao da ostavim malo pritvoren prozor iako je kišilo. Spoznaja me
udarila tako naglo da sam čula samu sebe kako naglo izdišem. Netko ga je
mogao odnijeti. Možda ista ona osoba koja je odvela Ellu. Možda nas netko
već duže promatra; možda je sve ovo planirano. Pipala sam s rukom uz
krevet i tapkala po prekrivaču i madracu kako sam je pomicala. Nema ga. I
on je nestao. Odnijeli su mi sve što imam. Disanje se pretvorila u tiho
jecanje. Noge su mi se oduzele. A onda sam rukom dotaknula zgužvani
poplun u dnu kreveta i nešto tvrdo. Pipam po tome polako, prepoznajem
stopala, koljena i napokon i glavu naguranu u donji ugao kreveta uz sam zid
- Otis u fetalnom položaju, u poplunu maternici.
Počela sam plakati i u toj bujici suza od olakšanja provalila se brana i
shvatila sam da nema tog pipanja po Ellinom krevetu koje bi je moglo
vratiti. Malo sam spustila poplun i pomilovala zamršenu hrpu Otisove kose.
Kad bi barem on mogao spavati sve dok se ovo ne završi. Ne želim da se
probudi i shvati da mu se sestra nije vratila. Ne želim čuti pitanja koja će mi
postavljati i ne želim u panici tražiti riječi koje bi mu mogle odgovoriti na
pitanja.
Čujem vrata. Sekundu kasnije, osjetila sam ruku na svom ramenu.
Pogledala sam prema gore i ugledala Alexa. Obgrlio me oko ramena i
pomogao mi da ustanem. Usmjerio me prema vratima, prema našoj
spavaćoj sobi i zatvorio čvrsto vrata za nama. Tek mi je tad dopustio da
padnem na koljena i počnem jecati.
- Uplašila sam se da je i on nestao. Mislila sam da su i njega odveli.
- Sve će biti u redu - rekao je Alex i spustio se na koljena do mene.
Zagrlio me oko ramena. - Otis je u redu.
- Da, on jest, ali Ella nije, zar ne? Ella je još uvijek negdje vani. Ako je
uopće još živa.
- Molim te, nemoj tako, smiri se.
- Kako? Kad na to jedino i mislim, a to misliš i ti, i moja mama, i tata i
Tony. Svi mi to mislimo, jebi ga, jedino to nitko ne izgovara. Jesam li u
pravu?
- Moramo ostati optimistični.
- Zašto? Kome će to, do vraga, i kako pomoći!?
 - Zato jer moramo nastaviti normalno funkcionirati, ako ni zbog čega,
onda zbog Otisa. Idemo, molim te, idemo dolje. Moramo ga pustiti da
spava što duže može.
Ponovno me podigao na noge. Svjesna sam meke tkanine njegovog
kućnog ogrtača uz kožu. Nikad mi nije bilo jasno kako može tako nešto
nositi po vrućini, ali on se ne znoji - ni kad je u teretani, ni kad je pod
pritiskom. Negdje u njegovom tijelu skriva se tajno spremište rashlađivača.
Voljela bih da mogu upravo sada do toga doprijeti.
Stigli smo do dna stuba i Alex me povukao prema kuhinji i posjeo za
stol. Ispred njega je otvoren laptop; na zaslonu je Ellina fotografija, a oba
naša mobilna telefona su na stolu ispred nas.
- Nikakvih novosti? - pitam tiho.
- Zasad ništa od policije. Znaš, internet je prepun njezinih fotografija. A
tvoj telefon ne prestaje zvrjati od neprestane bujice poruka.
Alex je pristavio čajnik s vodom. Uzela sam svoj telefon u ruke.
Šezdeset i tri nepročitane poruke na mobitelu i sto tri poruke na
Facebooku. Znam i prije nego što sam ih pogledala da mi niti jedna od njih
nije važna. Da nam bilo tko ima nešto važno za reći, taj bi zvao ili bi već
kucao na naša vrata.
Spustila sam telefon i preletjela preko BBC-jevog portala na Alexovom
laptopu. Kao da čitam o životu neko drugog. Ili kao da gledam jednu od
onih televizijskih drama u tri dijela. Zapitala sam se tko bi glumio Alexa i
pomislila kako se toplo nadam da je James Nesbitt zauzet. Pojma nemam
kako je sve ovo postalo moja stvarnost, kako smo mi i naša kći ušli u tu
priču.
Alex me pomiluje po ruci.
- Sve to skupa još uvijeki nema nikakvog smisla - rekao mi je i dodao -
mislim da Ella ne bi nikad otišla s nekim koga ne poznaje, svakako ne bez
urlanja i krikova.
- Da, znam. I meni to neprestano prolazi kroz glavu. Možda se sakrila
negdje na drugom kraju parka pa je nisam mogla čuti dok je vikala, čak i da
u tom trenutku nisam bila na telefonu.
- Već sam ti rekao, prestani optuživati samu sebe.
- Pa koga da onda optužujem? To se dogodilo dok sam je ja čuvala, je li
tako? Da si je u tom trenutku ti čuvao, sad bih se derala na tebe dok ne
bismo oboje poplavili od muke. Jedino si ti pristojan do bola i zato se
suzdržavaš.
 U tom trenutku proključala je voda u čajniku. Para koja se počela dizati
odjednom mi se učinila kao para koja meni izlazi iz ušiju. Poželjela sam opet
snažno zavrištati kao u parku. Ali ne smijem, ne želim probuditi Otisa.
- Ako to ti išta znači - a poznajem te i znam da ti neće značiti jer već
samu sebe iznutra izjedaš kao i obično - ja tebe nimalo ne krivim. Krivim
gada koji ju je oteo.
Pogledala sam ga i namrštila se: - I ti misliš da je oteta? Slegnuo je
ramenima.
- Pokušavam na sve načine smisliti neki drugi scenarij, nešto nevino, ali
naprosto ne mogu. Mislim da se jedino još možemo nadati da je odlutala za
svojim balonom, ali i dalje ne vjerujem da bi izašla iz parka bez tebe.
- Nećemo je nikad dobiti natrag, priznaj, i ti to misliš - rekla sam i glas
mi je pukao. - Sjeti se svih onih djevojčica koje su nestale, bile otete. Njihovi
roditelji nikad ih nisu dobili natrag, zar ne? Ne mogu se sjetiti bas niti jedne
koju su pronašli živu.
Alex je stavio veliku šalicu čaja pred mene i sjeo preko puta, s glavom u
rukama. Zabuljila sam se u šalicu. Napravila mi ju je Ella u svojoj
keramičarskoj grupi za Majčin dan. Alex uhvati moj pogled i shvati!
- K vragu! Žao mi je, nije mi palo na pamet.
Nisam mu stigla odgovoriti jer mi je zazvonio mobitel. Na zaslonu
vidim ime: poručnik Fuller. Pogledala sam u Alexa i potom ponovno na
zaslon. Nikad u cijelom svom životu nisam tako snažno istovremeno željela
odgovoriti na poziv i jednostavno ga ignorirati.
No, samo sam ispružila ruku i uzela mobitel, kao da ruka postupa bez
moje volje. Prešla sam prstom preko zaslona i javila se na poziv.
- Gospođo Dale?
Pokušala sam iz tona njegovog glasa naslutiti donosi li loše vijesti, no
ne znam jesu li ih naučili da glas moduliraju tako da se to ne može shvatiti.
- Da - jedva sam odgovorila.
- Poručnik Fuller ovdje, bojim se da još uvijek nemamo nikakvih
novosti.
Odmahnula sam glavom Alexu i vidjela da se ni on sam ne može
odlučiti treba li biti zadovoljan ili smlavljen.
- Poslali smo hitne obavijesti svim aerodromima i lukama u zemlji. U
pristojno vrijeme, čim se sasvim razdani, krenut ćemo obilaziti sve kuće u
okolici, od vrata do vrata, u širokom radijusu oko parka. No, kasnije bismo
svakako htjeli organizirati tiskovnu konferenciju. Ne morate se vi pojaviti -
možemo samo pročitati izjavu koju biste voljeli poslati javnosti - no, ukoliko
želite, vjerojatno ćemo pobuditi veći interes javnosti ako budete na
konferenciji s nama.
- Onda svakako, bit ćemo tamo.
- U redu, hvala, to je odlično. Imat ćemo za vas spremnu i osobu koja
će koordinirati naše odnose s vašom obitelji. Zove se Claire Madill. Doći će
do vas za pola sata i ona će vas obavještavati o svemu što se poduzima.
- U redu.
- Od ovog trenutka na sve svoje upite možete dobiti odgovore preko
nje.
- U redu, hvala.
Učinilo mi se da sam osjetila notu olakšanja u njegovom glasu. Da nam
to neće morati on reći. Potpuno ga razumijem.

Iako su je najavili, ipak sam se stresla kad sam čula kucanje i kroz staklo
na vratima razaznala da je ispred policajka. Dok ih otvaram, čujem ženski
glas.
- Lisa, dobro jutro. Ja sam Claire. Stanite pokraj vrata tako da vas
zaklone kad ili otvorite, vani ima fotografa.
- Stvarno? Nisam imala pojma. To mi nije ni palo na pamet. Visoka žena
s kratkom, ravno podrezanom svijetlom kosom ušla je u hodnik i odmah
zatvorila vrata iza sebe. Nasmiješila se, ali na način iz kojeg je bilo jasno da
ne očekuje da joj uzvratim usiljenim osmijehom. Podignula je svoju
policijsku iskaznicu i pružila mi ruku.
- Claire Madill, ja sam vaš časnik za vezu. Tu sam zato da vam
pomognem, da vam budem podrška. Baš kao sad kad sam vas sačuvala od
onih ispred vaših kućnih vrata.
- Hvala - rekla sam i zatresla joj ruku. - Nisam pojma imala da nam je
netko ispred kuće. Kako uopće znaju gdje živimo?
- Jeste li registrirani kao glasači ove općine?
- Pa da.
E, to vam je. Postoji jedno polje u popisu glasača koje možete obilježiti
i onda vaši podaci nisu javno dostupni, no ljudi ga uglavnom ne primjećuju.
Pravo da vam kažem, danas to možda i ne znači ništa, našli bi oni vas već
nekako. Sve što želite o nekome znati možete pronaći na Facebooku.
Alex je prišao da se upozna. Claire mu je zatresla ruku.
- Jesi li znao da su nam fotografi ispred kuće?
 - Ne. Nisam ni otvarao zastore. Zar je to dopušteno - pitao je okrenuvši
se prema Claire.
- Bojim se da jest. Sve dok ne zađu na vaš privatni posjed ili ne remete
normalni protok prometa na ulici, što oni ne čine.
- Znači, nema načina da ih se riješimo?
- Najbolje je da održite tiskovnu konferenciju. Kad vas jednom slikaju sa
svih strana do mile volje, vjerojatno će vas pustiti na miru. A mi ćemo
kasnije poslati službenu obavijest da sve fotografije napravljene bez vašeg
pristanka koje se pojave u javnim medijima te medije automatski briše s
popisa pozvanih na sljedeće tiskovne konferencije. To ih obično urazumi.
Zagledala sam se u nju nesposobna da upijem sve što mi je rekla.
Nisam ja ni za što od ovoga spremna. Jedino želim da mi se vrati Ella. Ne
želim fotografe ispred svoje kuće, ne želim da se svi petljaju u naše
poslove.
Zatreptala sam kako bih suzbila suze. Alex me odmah zagrlio.
- Idemo, rekla nam je Claire. Pristavit ćemo čaj, a vi ćete me pitati sve
što vam padne na pamet.
Alex ju je poveo u kuhinju i za nama zatvorio vrata.
- Naš sin još spava.
Pogledala sam oko sebe. Stvari od jučerašnjeg doručka još su na radnoj
plohi, ostaci zaustavljenog života primjetni gdje god mi padne pogled.
- Ispričavam se zbog nereda - rekla sam i užurbano počela micati stvari
s ruba stola.
- Ne budite ludi. Tu sam da pomognem, ne da provjeravam kakva vam
je kuhinja.
Nekako sam uspjela raširiti usta u lažni osmijeh i sjela.
- Želite li kavu ili čaj - upita Alex ljubazno.
- Želim kavu, no ja ću je napraviti. To je posljednje što vam je u ovom
trenutku potrebno, neka nepoznata osoba za koju se još i morate brinuti.
Samo mi pokažite gdje vam što stoji - danas se više ništa ne može pronaći u
ovim suvremenim kuhinjama. Sama ću ja to.
Oči su nam se na trenutak susrele. Znam da izgledam kao strašilo, ali
ona je ili dovoljno draga da se pravi kako to ne primjećuje ili ako je i
primijetila, doista je nije briga.
Alex je već otvorio vrata ormarića u kojem držimo kavu i čajeve i
izvukao ladicu s priborom zajelo.
 - Super - rekla je Claire, otvorila električni čajnik i pogledala ima li u
njemu dovoljno vode. Kad je shvatila da ima dovoljno za troje, uklučila ga
je.
- U redu - okrenula se prema nama i nastavila - a sad me pitajte što
želite prvo saznati.
Pogledala sam u Alexa. Ne zna čovjek odakle bi krenuo.
- Pa, valjda, što se točno sad događa, kako je točno pokušavate pronaći
- rekao je Alex.
- Dakle, detektiv koji vodi istragu zove se istražni detektiv Johnston.
Dobar je. Sigurno mislite da bih to rekla za svakoga, ali vjerujte mi, ne bih.
Radim tu u Zapadnom Yorkshireu samo godinu dana, ali on je najbolji od
svih s kojima sam radila.
- On vodi grupu istražitelja zaduženih za ovaj slučaj, ali rasporedili smo i
obične policajce i spasilačku službu. Postoje stručnjaci za slučajeve nestalih
osoba i oni pročešljavaju sve mogućnosti krajnje metodično. Odbacuju ono
što nema smisla, prate sve moguće scenarije.
- Koje? Kakve? - pitala sam odmah.
Pogledala je prvo u mene, a potom i u Alexa. - Reći ću vam sve
otvoreno, tako ja radim. Ako ste suglasni? Oboje smo kimnuli.
- Dakle, kao prvo, provjerava se želi li nestala osoba ostati
nepronađena. Očito, kad se radi o djetetu tako malom kao što je vaša kći,
to nije baš izgledno. Druga je mogućnost da su nestali, a to ni ne znaju,
primjerice kao s pacijentima koji boluju od Alzheimera. Vaša kći ne spada ni
u ovu skupinu. Provjerava se je li osoba nestala jer je doživjela neku
nezgodu, što je jedan od scenarija koje sad aktivno istražuju, a posljednja je
mogućnost da je uključena još jedna strana.
Stala je, njezine riječi ostale su visjeti u zraku. Mrzim što mi je to što je
rekla zazvučalo kao da istražuje za policu životnog osiguranja. Mi ovdje
razgovaramo o mojoj Elli. O Ellinu životu.
- Netko ju je odveo sa sobom - promrmljala sam. - U redu. Zašto to
mislite?
- Ona nikad ne bi otišla iz parka sama, znam da ne bi.
- Znam da vam to izgleda gotovo nemoguće, no moramo razmotriti i tu
mogućnost. Ne možemo ništa isključiti dok nismo sigurni da se nije baš to
dogodilo.
- Ja sam joj mama i znam da ona to nikad ne bi napravila.
- A što je s njezinim balonom?
- Ni zbog balona.
 Alex mi je stavio ruku na rame. - Problem je u tome što nikako ne
možemo shvatiti kako ju je netko mogao odvesti a da baš nitko u parku nije
ništa ni vidio ni čuo. To naprosto ne pije vodu jer mi dobro znamo da bi se
ona derala kao luda.
- I baš zato istražujemo sve moguće scenarije. Poput onog da se
možda radi o nekome koga je prepoznala.
- Već sam jučer vašim ljudima dala popis svih ljudi koje ona poznaje, ali
ni na trenutak ne mogu pomisliti da bi bilo tko od tih ljudi mogao biti
odgovaran za ovako nešto.
- Ponekad je upravo tako - rekla mi je Claire. - Ponekad niti jedan
scenarij nema smisla. Kao da tražimo nestali komad slagalice.
- Je li se ikad dogodilo da ste ih našli žive - upitala sam brzo - mislim, tu
nestalu djecu. Znate, uglavnom neprestano čujemo o djeci koja su
pronađena mrtva.
Zastala je i pogledala prvo jednog pa drugog.
- Da, i to se događalo. Iznenadni biste se kako često, ali kao što ste
sami rekli, to za medije nije vijest. I kad danas popodne budete išli na
tiskovnu konferenciju, morate u sebi misliti da je Ella živa, morate se
obratiti s molbom onome tko ju je možda poveo sa sobom da vam je vrati,
morate navesti sve ljude oko sebe da je traže i vjerovati da će je doista i
naći.
- Mislite li vi da je ona još uvijek živa?
- Da - odgovorila je Claire bez razmišljanja. - I tu sam s vama, da vam
pomognem dokle god je ne nađemo.
Alexu je stigla poruka. Podigao je mobitel i pogledao.
- Što? - pitala sam odmah.
Odmahnuo je glavom. - Samo Otisova profesorica klavira. Bolesna je,
kaže da sljedeći tjedan neće davati satove.
Kimnula sam i pomislila, barem jedna dobra vijest za Otisa kad bude
ustao.
- Prvo vas moram zamoliti - rekla je Claire i pogledala me - da
pripremite torbu za prvi susret, kako mi to zovemo. To je u stvari torba s
najnužnijim za Ellu - čistom odjećom, pidžamicom li spavaćicom, donjim
rubljem, te stvari. A stavite u nju i nešto za sebe. U slučaju da nam jave da
misle kako su je našli, da vam sve to bude spremno, da samo pokupite i
krenete, bez obzira gdje ona bila, bez obzira koje bilo doba dana ili noći.
- U redu - rekla sam i prislila samu sebe da ne razmišljam u kojem bi Ella
bila stanju da je tako nađemo. - Idem ja to onda odmah pripremiti.
 - Da stavimo i moje stvari - odmah je pitao Alex.
Claire je pogledala u pod prije nego što je odgovorila. - Ne, hvala.
Uglavnom u tim situacijama savjetujemo da samo majke idu po dijete.
- Ali, jasno vam je, i ja bih htio ići - pobunio se Alex.
- Shvaćam vas. Ali ponekad djeca ne žele vidjeti muškarca, čak ni svoga
oca. Ovisno o okolnostima.
Alex me pogledao i u njegovom pogledu uvreda se pomiješala s
otvorenim strahom. Digao se od stola i otišao iz kuhinje. Tupa bol u mom
trbuhu pretvorila se u osjećaj oštrog rezanja.

* * *

Chloe mi je poslala poruku u sedam i trideset, što je za nju suludo rano.

”Jesu li je već pronašli?” Zna ona dobro da bih joj već javila da jesu.
Zapravo je htjela reći: Možeš li me nazvati i reći mi što se dovraga
događa jer ja više nemam novca na kartici?
Odmah sam je nazvala. Javila se i prije prvog zvona.
- Ne, još nisu.
- Onda se odmah vraćam kući.
- Stvarno ne moraš, Chloe.
- Naravno da moram. Nestala mi je mlada sestra.
- U redu. Stavit ćemo ti nešto novca na račun da možeš kupiti kartu. A
Robyn, što ona planira?
- Kaže da se želi vratiti sa mnom.
- Dobro, reci joj da ćemo poslati novce i za njezinu kartu. Dogodilo se
posljednje što smo htjeli: upropastili smo vam praznike, i jednoj i drugoj.
- Stalno mi stižu poruke i ljudi mi svašta pišu po zidu Facebooka. Izgleda
kao da su baš svi saznali.
- Znam. Policija kaže da je bolje da je što više ljudi traži.
- Pronaći će je, reci da hoće.
- Nadam se, dušo. - S druge strane nastao je tajac. - U redu, čim si
sredite putne karte, javite mi, netko od nas dvoje će vas pokupiti na
kolodvoru.
- Pa reci mi, što policija kaže? Valjda ne misle da ju je netko oteo?
- Ne znaju točno. No, i to je jedna od mogućnosti koju uzimaju u obzir.
 Opet tajac. Vidim je kako je namrštila lice, čvrsto zatvorila oči, a njezina
duga smeđa kosa leprša na vjetru, udara joj u lice. Ne bi se ona sad trebala s
ovim suočavati. Nisam sigurna da je dovoljno čvrsta da se s ovim nosi,
doista nisam.
- Rekli su nam da danas popodne držimo tiskovnu konferenciju, samo
da znaš.
Uspjela je proizvesti neki potmuli zvuk. Muči se što više može da ne
zaplače. Pokušava se držati na okupu. Ako joj kažem ono što joj želim reći,
to bi je moglo prebaciti preko ruba.
- Javit ću ti čim nešto doznamo, znaš.
Nešto poput prigušenog jecaja stiglo mi je u uho preko telefona prije
nego što je prekinula razgovor i ostala sam tamo s telefonom u ruci pitajući
se kako mi je uspjelo tako pokvariti odnose s kćerkom. Možda jedinom
kćerkom koja mi je ostala.

Nisam ni čula kad je Otis ustao. Samo se pojavio u kuhinji u pidžami Dr

Who, s kosom koja je stršala na sve strane. Zagledao se u Claire koja je
sjedila za kuhinjskim stolom s kavom u ruci.
Dobro jutro, dušo, ovo je Claire - rekla sam i pojurila prema njemu.
Stavila sam mu ruku na rame. - Ona je iz policije, pomoći će nam da
pronađemo Ellu.
- Otis, drago mi je - rekla je Claire.
Pogledao me prijekorno. - Pa zar se Ella još nije vratila kući?
- Ne. Ali policija je posvuda traži.
- Radimo sve što možemo, Otis, i nećemo prestati dok ne nađemo
tvoju sestru - rekla je Claire.
- Mogu li joj pokazati svoju mapu - pitao me, a trebala mi je sekunda da
shvatim o čemu govori.
- Naravno! Odi ti po nju i donesi je.
Potrčao je prema svojoj sobi, a ja sam se okrenula prema Claire.
- Jučer navečer je nacrtao mapu. Svih mjesta na kojima se oni skrivaju u
parku.
Otis je upao u sobu kao munja i gurnuo Claire svoju mapu u ruke. - To je
kao mapa skrivenog blaga - objasnio je - jedino što ovi križevi označavaju
dobra skrovišta, a blago je to što ćemo pronaći Ellu.
Claire ju je uzela u ruke i proučila prije nego što se okrenula prema
Otisu.
 - Ovo je genijalno. Hoćeš li, molim te, proći sa mnom kroz sve detalje
ove mape tako daje mogu proslijediti detektivima koji traže Ellu?
Otisu se na licu pojavilo nešto najsličnije osmijehu otkad smo mu rekli
što se dogodilo. Sjeo je pokraj Claire, a ona je izvadila svoj notes. Kimnula
sam joj i uspjela razvući usta u mali osmijeh. Čini mi se da je dobra u tome
što radi.

Tiskovna konferencija je u Bradfordu; Claire nam je rekla da u

policijskoj stanici u Halifaxu nema dovoljno velike dvorane. Nisam ni
shvatila što je htjela reći sve dok se nismo zaustavili ispred zgrade, kad sam
ugledala redove televizijskih kombija.
- Bože, je li ovo sve za nas?
- Da - odgovorila je Claire. - Sad su svi unutra. Rečeno im je da ne
snimaju dok ne počne konferencija.
Pogledala sam u Alexa, a on mi je stisnuo ruku.
- Jeste li doista sigurni da se slažete s ovim - pitala je Claire i pogledala
u retrovizor. - Još uvijek se možete povući ako želite. Shvatit će vas.
- Ne - rekla sam: - Ne ako je to najbolji način da je vratimo. Idemo s tim!
- Super - rekla je Claire - možda vas uplaše svi ti novinari kad uđemo u
dvoranu, ali imajte na umu da su svi oni tu kako bi vam pomogli - oni su na
vašoj strani!
Izašli smo iz auta i Claire nas je povela u zgradu s labirintom hodnika.
Našli smo se ispred vrata na kojima je pisalo B8. Pokucala je na vrata. Kad
smo ušli, vidjeli smo sredovječnog policajca kako sjedi u prostoriji pokraj
mlade žene u civilnoj odjeći. Claire nas je upoznala.
- Detektiv Johnston - rekao je policajac i pružio mi ruku. - Puno vam
hvala što ste pristali na sve ovo. Znam da to nije lako i cijenim vaš napor.
Pogledala sam ga i kimnula glavom jer nisam znala što da kažem. Alex
mi je još čvršće primio ruku.
- Ovo je Joanne Anderson, šefica našeg odjela za medije - nastavio je. I
njoj sam kimnula. Ne izgleda dovoljno staro da bude šefica bilo čega, da
budem iskrena.
- Siguran sam da vam je Claire sve već objasnila. No, mi smo tu kako
bismo vam pomogli da se pripremite. Imate li pismenu izjavu? Želite li da
prođemo kroz to s vama? - pitao je detektiv Johnston.
Alex mu je pružio papir A4 s izjavom koju je sastavio uz pomoć Claire.
Primijetila sam da mu se zatresla ruka.
 Pola sata kasnije detektiv Johnston poveo nas je u veliku
konferencijsku salu. Teško mi je reći što me prvo udarilo, zasljepljujući
bljeskalice fotoaparata ili njihovo zaglušujuće klikanje. Činilo mi se kao da i
doslovno u nas pucaju. Na trenutak sam sa zebnjom očekivala da Alex
padne pogođen na tlo i uhvati se rukom za prsa. No, to se nije dogodilo.
Samo je slijedio detektiva Johnstona i sjeo za stol. Ja sam sjela do njega,
žmirkajući, a Claire i Joanne, pokraj mene, svaka sa svoje strane. Dok sam
podizala glavu da čujem Joanne koja je počela govoriti, bljeskalice su opet
krenuh. Objektivi svih tih kamera usmjereni su prema meni i pokušavaju
uhvatiti moju bol. Htjela sam vikati na njih, htjela sam kriknuti da odjebu i
puste nas na miru. A onda sam se sjetila da smo tu jer ih trebamo, jer su
nam oni najbolja šansa da pronađemo Ellu i, kao što nam je objasnio
detektiv Johnston, oni nam nude mogućnost da se obratimo direktno
onome tko je drži ili zna gdje je Ella.
Udahnula sam duboko, pogledala ravno u njih, zabuljila se u te ljude
kao da gledam u nišan puške. Opet sam čula klikanje njihovih kamera,
zaškiljila prema bljeskalicama, ali osobi koja je odvela Ellu ne želim pružiti tu
zadovoljštinu da me vidi slomljenu i u suzama pred svim tim ljudima. Neću
se dati preplašiti i izgubiti prisebnost pred svim tim ljudima. Bit ću snažna.
Detektiv Johnston pročitao je našu molbu za sve moguće informacije i
zamolio javnost da im pomogne ispuniti praznine između posljedneg
trenutka u kojem sam vidjela Ellu i onog kad sam nazvala policiju.
Spomenuo je i balon. Postavljali su jako puno pitanja. I o samoj istrazi.
Moram biti fer i priznati da su bolji nego što sam očekivala. Nitko od svih tih
ljudi nije na nas nasrnuo. Naprosto pitaju što javnost može učiniti da se Ella
pronađe. Osjetila sam da je Claire u pravu, oni su doista na našoj strani.
Nekima od njih pogledala sam baš u oči, recimo, ženi s kosom neurednom
poput moje, čovjeku u majici Fat Face kakvu i Alex ima kod kuće. Shvatila
sam da i oni vjerojatno imaju djecu i misle isto što i svi ostali - hvala Bogu da
se to nije meni dogodilo. Detektiv Johnston odgovorio je na posljednje
pitanje i okrenuo se prema nama. Znam da je sad red na nama. Zapiljila sam
se u točku ravno ispred sebe, a Alex je rastvorio svoj komad papira i počeo
čitati.
- Ella je izuzetna mala djevojčica. Ona je smjela, uvijek spremna za
akciju, do boli natjecateljski nastrojena. Obožava se upuštati u najrazličitija
natjecanja sa svojim starijim bratom i nevjerojatno je ponosna na činjenicu
da je upravo svladala najvišu penjalicu najvećeg tobogana u našem parku i
može se popeti posve sama.
Uzdahnula sam duboko, a on je nastavio čitati.
 - Ona je brbljava, otvorena, nimalo sramežljiva i uvijek i više nego
ljubopitljiva. Neprestano će vam postavljati pitanja. Obožava se igrati
skrivača, a toga se igrala i jučer u parku.
Zarila sam ono što mi je ostalo od noktiju duboko u dlanove.
- Ako ste je jučer vidjeli u bilo kojem trenutku, a još se niste obratili
policiji, molim vas da odmah nešto poduzmete. Mi vjerujemo da ju je netko
morao vidjeti kako jučer izlazi iz parka, bez obzira je li to bilo s nekim ili je
bila sama. Ako ste je vidjeli, molim vas, doista vas molim da se javite i
kažete policiji što ste vidjeli, čak i ako vam se čini da nije važno.
Nastavila sam buljiti ravno ispred sebe, nisam sigurna jesam li uopće
trepnula. Želim da čovjek koji drži moju Ellu vidi moje lice, da vidi da me
neće slomiti. I da neću odustati dok je ne dobijem natrag.
- A vi koji držite Ellu, molim vas da shvatite da nam je morate vratiti.
Ona pripada nama, njezinoj obitelji. Ona ima starijeg brata i sestru koji
umiru od brige. Samo je pustite, negdje je ostavite i dopustite joj da se vrati
kući, nama.
Čula sam kako se Alexov glas u jednom trenutku slomio, zagrizla sam
donju usnicu, odlučna da se priberem i kontroliram dok je baražna vatra
bljeskalica osvjetljavala sobu.
Alex je složio svoj komad papira i vratio ga natrag u džep. Stisnula sam
mu ruku ispod stola. Neće nas ništa ispitivati: detektiv Johnston rekao nam
je da bi to danas za nas bilo previše. Bacila sam pogled na drugu stranu,
prema Claire. Kimnula mi je glavom, kutovi usana naznačili su osmijeh u
tragovima. Ustala sam. Na trenutak soba ispred mene se zaljuljala. Bojala
sam se da bih se mogla srušiti pred svima njima i on bi onda doista postao
svjestan što mi je napravio. Ne smijem popustiti, ne smijem mu pokazati
svoju bol, on je ne smije vidjeti. Duboko sam udahnula i polako išetala iz
sobe. Gledala sam ravno pred sebe.
 10.

MURIEL

H oćeš me ti voditi danas u školu? Dijete me pogledalo očima punim

nade dok sam nalijevala svoju drugu jutarnju šalicu čaja.
- Danas je nedjelja. Nedjeljom nema škole.
- Ponedjeljak dolazi iza nedjelje? Meni škola počinje u ponedjeljak.
- Sutra je ponedjeljak, ali nećemo ići nikamo. Sve satove odradit ćemo
kod kuće.
- Gospođa Roberts će doći ovamo?
- Ne, ja ću te podučavati.
- Ali ti nisi moja učiteljica. Gospođica Roberts je moja učiteljica i u školi
imam svoju vješalicu sa svojim imenom.
U djetetovu glasu opet se počinje nazirati histerija. To joj je vjerojatno
od majke. Mlade žene neprestano kriješte. To je jedan od razloga što ne
želim televizor.
- Pa sad ću ti ja jedno vrijeme biti učiteljica.
- Ja želim ići u školu s velikim dječacima i djevojčicama.
- Veliki dječaci su bili zločesti. To dobro znaš.
- Zato ni ja ne smijem u školu?
- Nije vani baš sigurno. Policajac me zamolio da te držim u kući.
- Hoće li i Otis morati ostati u kući?
Popila sam još jedan gutljaj čaja. Ne sviđa mi se to što radim, ali tako će
zapravo sve postati jednostavnije.
- Mislim da koće.
- A Charlie?
- Tko je Charlie?
- Pa već sam ti rekla. Charlie Wilson, dječak koji živi u kući do moje.
Njegova vješalica s imenom je isto pokraj moje.
- I Charlie.
Sjela je i počela mahati nogama. Pitam se jesam li je za sada uspjela
dovoljno umiriti.
 - A kad će uhvatiti te zločeste dečke?
- Ne znam. Najvažnije je da ostanemo unutra, na sigurnom, dok ih ne
uhvate.
- Je li moja mama još uvijek bolesna?
- Da, bolesna je.
- A može li na posao?
- Ne znam.
- Ako mama ne bude išla na posao, nećemo imati dovoljno novca za
hranu i za sve lijepe stvari koje volim.
Pogledala sam je i podigla jednu obrvu. Čini se da se netko u toj obitelji
jako trudi opravdati što radi.
- Pa i ovdje kod mene, sa mnom, možeš raditi puno toga zanimljivog. A
ja ću te naučiti sve što moraš znati.
- Jesi li ti učila i Matthewa?
- Naučila sam ga puno toga.
- Ali on je ipak išao u veliku školu?
- Zaboga - rekla sam i popila svoj čaj do kraja i odložila nježno šalicu na
tanjurić.
- Ti zaista postavljaš velik broj pitanja. Začula sam kako je zaklepetao
otvor za poštu. - Je li to moj tata?
- Rekla sam ti već, tata neće danas doći. Rekao mi je da te tu držim na
sigurnom, kod mene.
Digla sam se i dodala joj klupko vune s komode. - Pogledaj hoće li se
Melody igrati.
Spustila se sa stolca, uzela mi klupko iz ruke i pojurila do Melody.
Otišla sam do ulaznih vrata. Bojala sam se da to nije još jedan policijski
letak, ali nije bio. Samo novine. Raznosač novina uvijek se muči da ih
progura kroz otvor za poštu. Ne misle oni na te praktične stvari, ti koji
danas prave novine. Neprestano samo dodaju neke nove dodatke kao da
nitko od nas ne može dalje ako ne nauči nekih novih deset stvari koje
možemo napraviti s patlidžanima.
Izvadila sam novine iz sandučića za poštu i otvorila ih. Na trenutak ne
shvaćam što se dogodilo, pomislila sam kako mora da su mi greškom
gurnuli lokalne novine u sandučić. Ali nisu. Na naslovnoj stranici Sunday
Timesa nalazi se fotografija djevojčice. Ista ona fotografija koja je bila i na
policijskoj obavijesti. Ona u kojoj je u svojoj prugastoj haljini. Ona koja se
jučer sušila na sušilu u mojem stražnjem dvorištu. Haljina koju sam jučer
ispeglala i stavila u ormar na katu. Primila sam se za ogradu od stuba kako
bih se smirila. To je postalo nacionalna vijest. Osjećam kao da me nešto
iznutra razdire. Ja sam ta, ja sam to učinila. Ja sam pokrenula svu tu zbrku.
Polovica policijskih snaga traži ovo dijete, a ono je tu, sa mnom, igra se s
Melody i onim klupkom vune. To bi bilo smiješno da se ne radi o tako
nevjerojatno velikim, krivo usmjerenim sredstvima javnog novca. Na
trenutak sam se zapitala trebam li ih ipak nazvati. Samo da im kažem da
sam dijete uzela za njegovo dobro. Znam, doduše, da oni to ne bi razumjeli.
Vjerojatno bi me uhapsili ili optužili za nešto. Sjećam se da sam čitala o ženi
koja je bila uhapšena neposredno nakon što su oni huligani oteli ono
sasvim malo dijete u Liverpoolu. Primijetila je neku malu djevojčicu kako
plače jer je izgubila mamu i jedino što je ta žena učinila bilo je da je primila
to dijete za ruku i nije se ni okrenula i već ju je policija zgrabila i optužila za
otmicu djeteta. Ljudi su oko tih stvari postali isuviše histerični. Normalno,
svakodnevno razumno ponašanje kao da izleti kroz prozor.
Otvorila sam novine. Ima u njima i fotografija roditelja. Obratili su se na
tiskovnoj konferenciji svima koji mogu pomoći da im se dijete vrati. Majka
izgleda stravično. Kosa joj je raščupana i čini se da se nije ni našminkala.
Otac je neobrijan. Nije ni obukao košulju s kravatom. A onda sam pročitala
što je ona rekla, ta majka. Kako je samo na minutu okrenula leđa i kćerka joj
je nestala. Dakle, ona laže. Nije se radilo samo o minuti, duže je to trajalo. A
onda je rekla da je očistila dijete nakon što je palo. E pa nije. Jedva da je
prstima skinula prašinu s djetetovih ruku. Ništa nije bilo očišćeno. Ja sam je
sredila, a da majka nije bila na mobitelu, vjerojatno bi i sama shvatila da se
nije brinula za dijete kako treba. I sad još očekuje da je ljudi žale. Kako je
nije sram.
Ma neće to njoj proći. Policija će veoma brzo shvatiti da laže i maže.
Jednom kad počneš lagati, ti si u problemu. A kad policija dublje zaore, sve
će to izaći na površinu. Laži. Zanemarivanje. Sve. Ja ću jednostavno čekati i
čuvati dijete kod sebe dok policija ne bude spremna da sama preuzme
dijete. Neće mene emocionalno ucjenjivanje pomaknuti s puta, napravit ću
ja sve što je moja dužnost. Ja ću djetetu ponuditi zaštitu koja mu je
potrebna. Ponudit ću joj utočište koje joj je potrebno. Bit ću joj majka kad
njezina mater za to očito nije sposobna.
Sakrila sam novine među hrpu starih na stalku i požurila natrag u
kuhinju. Dijete se još uvijek igra s Melody. Klupko se gotovo čitavo
odmotalo. Melody se sva uplela u vunu. Dijete se smije, veselje joj se vidi u
očima dok povlači jedan kraj niti. Lijepo ju je vidjeti nasmijanu nakon svih
onih suza. Bit će ona sretna ovdje. Znam ja to. A sretna ću biti i ja.
 - Što misliš o tome da počneš učiti svirati glasovir - pitala sam je tek kad
se Melody zasitila igre i vratila se u svoju košaru. Okrenula se prema meni. -
Misliš li kao Otis?
- Da. Pravi satovi klavira.
- Hoću li u tome biti bolja od njega?
- Mogla bi biti ako budeš vježbala više od njega.
- Otis uopće ne voli vježbati. On kaže da mu je to dosadno i nekada
umjesto toga ode u dvorište i igra nogomet, a tata se naljuti.
- Zna li netko svirati klavir u tvojoj obitelji?
- Ma baka svira i ona je Otisu za Božić kupila klavijature i platila satove.
Otis je zapravo želio komplet legića ”Hobbitova kuća”.
- Da, dobro, no svi znamo da ne možemo uvijek dobiti bas ono što
želimo, zar ne? Moramo biti zahvalni za ono što dobijemo.
- Meni je baka poklonila stalak za crtanje. - Misliš štafelaj?
- E da - rekla je očito zadovoljna što znam točnu riječ. A baka mi je
darovala legiće ”Prijatelji” i mama nije mogla shvatiti zašto sam htjela iste
legiće kao Otis, a ne neke ružičaste.
- Ali sigurno si se ljubazno zahvalila malim pismom zahvale koje si za
baku napravila.
- Kakvim pismom?
- Pa kartom sa zahvalom koju si napravila.
Dijete me pogledalo kao da me ne razumije. Dosad sam već trebala
shvatiti. Samo sam odmahnula glavom i uzdahnula. Nije me to trebalo
iznenaditi, više stvarno ne.
- Dobro. Hajde, sjedni na stolac za klavir i možemo početi. Dijete me
pogledalo u oči. Rekla je ozbiljnim glasom, gotovo šaptom.
- Ali ja ne znam što sve one črčke znače u Otisovoj knjizi za klavir.
- Ma nema veze, dušo. Ja ću te naučiti.
Kimnula je. Odjednom, usta su joj se razvukla prema gore.
- Mogu li onda tati svirati kad dođem kući?
- Prvo moramo vidjeti kako će ti ići, znaš i sama.
Sjela je na stolac, a noge su joj visjele. Privukla sam joj podmetač za
noge.
- A što ću s onim dolje? - pitala je i pokazala na pedale.
- Zasad još nema potrebe da misliš na pedale. Moramo početi s
rukama.
 Pružila je ruke prema meni kao da očekuje inspekciju. - Jesu li sad svi
moji mikrobi otišli?
- Da, sad je sve u redu. - Prsti su joj sasvim pristojno dugi, no malo
punašniji od Matthewovih u toj dobi.
- A sad prste oblikuj u most, sa zaobljenim prstima i jabučicama koje
dodiruju površinu. Pogledaj, ovako.
Pogledala je moje ruke i onda to iskopirala. - Kao da se spremam
poškakljati Melody.
- Da. Valjda možemo to i tako opisati. A sad poškakljaj klavirske tipke.
Jako nježno.
- Ove bijele ili crne?
- To nam sada nije važno. Sad jedino želim da naučiš držati ruke u
pravilnom položaju.
Djetetovi prsti su se zaoblili nježno nad tipkama i najednom je stvorila
najdelikatniji zvuk prelaska prstiju preko tipki.
- Predivno - rekla sam joj. - A sad zapamti da uvijek tako moraš držati
prste zaobljenima. Nemoj nikada ispružiti prste. Ispruženi prsti ne mogu
stvoriti pravi zvuk.
- A Otis, on drži ispružene prste?
- Sad više ne. Ali jako dugo mi je trebalo da to kod njega promijenim.
- Hoću li svirati bolje od Otisa?
- Pa možemo se nadati, zar ne?
Kimnula je i odsvirala još nekoliko nježnih tonova. Čula sam Matthewa
kako svira onim svojim toliko nježnim prstićima da se katkad činilo da tipke
i ne dodiruje. On i pjevuši tu melodiju. Misli da pjevuši samo u sebi. Ne
govorim mu da pjevuši naglas. Svijet je prepun ljudi koji pjevuše samo u
sebi. Imat će cijeli život za pjevušenje u sebi. Baš želim da pjevuši naglas
dok može. Želim da mu srce pjeva zajedno s glazbom. Da mu note vibriraju
kroz čitavo tijelo. Ponekad, dok on svira, mogu zaboraviti sav taj svijet oko
nas, izvan kuće. Samo sklopim oči i postojim samo u tom trenutku. Mogu
udahnuti samu bit, osjetiti što znači biti živ.
- Gospođo učiteljice klavira, jesi li zaspala?
Djetetov glas me prenuo kao nož. Otvorila sam oči. Vidim ispred sebe
obrise mojeg Matthewa. Matthewova odjeća, njegova kosa, njegova
svijetla koža.
- Samo sam odmarala oči odgovorila sam.
 - A sad ćemo učiti sve o različitim notama na glasoviru. Znaš li ti
abecedu?
- Ne znam.
- Ma znaš, sva slova, od A do Ž, o tome govorim, znaš li o čemu
govorim?
Samo je odmahnula glavom.
- Dobro, onda možemo sad početi s tim. Moramo znati samo od A do
G. Mislim da to možemo. Pokaži mi crne tipke. - Dijete pokaže.
- One su grupirane po dvije ili tri. Pokaži mi sad dvije crne tipke skupa
na sredini klavijature.
Dijete opet pokaže.
- E sad, bijela tipka lijevo od te dvije crne je srednji C. To je jako važno
da zapamtiš. Uvijek ćeš moći pronaći sve ostale tonove ako zapamtiš gdje
se nalazi srednji C.
Pogledala sam prema djetetu. Ima neki odsutan izraz lica. Nisam
sigurna da je bilo što od ovoga što joj govorim počelo ulaziti u njezinu
glavu.
- Gdje nam je srednji C?
Malo je oklijevala, a onda pokazala na tipku desno od dvije crne.
- Ti još uvijek ne znaš koja ti je lijeva, a koja desna strana, jesam li u
pravu?
Odmahnula je glavom. - Mama mi je rekla da će mi s time pomoći u
školi.
- Matthew je to znao i prije nego što je krenuo u školu, tako da znaš.
Spustila je glavu. Donja usnica počela joj se tresti. Uzdahnula sam jer
sam itekako već unaprijed znala što će se dogoditi.
- Želim mamu - počela je jecati. - Želim svojoj kući. Ne želim više svirati
klavir.
Lice je zgrčila u grimasu dok je urlala.
- Onda ćemo to na trenutak ostaviti - rekla sam i ustala.
- Želim svojoj kući.
- Ali dobro znaš zašto sad to ne možeš.
- Baš me briga za zločeste dečke.
- E pa policiju je briga, i tvoje roditelje je briga. Osim toga, rekla sam ti
već, mama ti nije dobro i ne može se brinuti za tebe.
- Šta, boli je trbuh?
 - Ne, nije to kao da joj nije dobro u trbuhu, prije kao da joj nije dobro u
glavi.
- Udarila se u glavu?
- Ne, ali ipak joj nisu sve na broju. Ne zna ona kako se mora brinuti za
tebe.
Namrštila se. - Hoće li to doktor popraviti?
- Nije to nešto što doktori mogu rješavati. Radi se o problemu u glavi.
Grimasa je postala još snažnija. Mislim da je doista pravi trenutak da
sada to obavim. Moram je pripremiti na ono što će se dogoditi. Tako će joj
dalekosežno biti bolje, bez obzira što će joj sad biti teško. Sjela sam do nje
na klavirski stolac.
- Bojim se da se tvoja mama nije za tebe baš dobro brinula. Sjećaš li se
kad si došla u moju kuću? Kako su ti bile zaprljane ručice? Tvoja mama se
morala bolje oko toga pobrinuti.
- Rekla mi je da prvo moramo otići po Otisa.
- Pa dobro. Čini mi se da se tvojoj mami često jako žuri. Nema vremena
ni da ti podreže nokte ili kosu. Čak ni da te nahrani kako treba.
- Mama mi ne dopušta da jedem sladolede. Kaže da će mi se od toga
pokvariti zubi i da se ljudi jako udebljaju kad jedu previše sladoleda.
- Ma nikad u životu nisam čula takvu glupost. Matthew je uvijek ljeti jeo
sladoled i nije mu nimalo naškodio.
- Hoćeš li i meni kupiti sladoled?
- Naravno da hoću, svakako, ali sad ne mogu u park. - Zbog onih
zločestih dječaka?
- Tako je.
- Meni ih baka donese iz zamrzivača. Ima ona unutra sladolede od
čokolade.
Odmah sam ustala i samu sebe proklela što se toga nisam prije sjetila.
- Pa imam ih i ja.
- Pa mogu li onda i ja dobiti jedan? Mogu li dobiti sladoled od čokse?
- Ne čujem onu čarobnu riječ.
- Molim.
Nasmiješila sam joj se, ustala i izašla iz sobe, a ona me slijedila u stopu
kao vjerni labrador. Korak mi postaje nekako lagan dok idem prema kuhinji.
A na licu mi se stvorio osmijeh kad sam joj na tanjuriću pružila sladoled od
čokolade i gledala kako polako skida papir u koji je umotan, a odlomljeni
komadić čokolade baca u usta i potom odgriza meki komadić sladoleda.
Mogu ja to! Mogu ja nju usrećiti. Mogu joj biti majka kakva joj je potrebna.
A njoj je majka poput mene doista potrebna. Iako ona to još uvijek ne zna.

Prije spavanja plakala je nešto manje nego ona prva dva dana. Možda
desetak minuta kraće, ali i to je nešto. Počinje ona to polako prihvaćati. Da
joj je mjesto uz mene. Malo po malo, njezin će otpor posve minuti.
Najvažnije je ne slušati njezino plakanje nego samo one stanke između
suza. Sjećam se toga iz vremena kad je Matthew učio da se navečer sam
uspava. Neke majke nakon nekoliko minuta naprosto puknu. Odu natrag u
sobu i počnu dijete maziti, pokušavajući ga smiriti. Ne znaju one da kad
jednom to napraviš, povratka nema. Beba će plakati i plakati dok se ne
vratite k njoj u sobu. Oko tih stvari čovjek mora biti čvrst. Znati da činiš ono
što treba i ne dopustiti emocijama da te preplave. Matthew je sve brzo
naučio. Nakon pet noći jedva da sam od njega čula neki tihi jecaj. A bebe
koje nauče da moraju spavati i bez dizanja dreke, nauče da kasnije i kroz
život idu i ne dižu dreku. Matthew nije nikad bio od one zahtjevne djece.
Nikada.
Sjetila sam ga se sada kad bismo bih vani, u parku. Kako se zapleo u
ono grmlje oko drveća. I shvaćao da mu ja ne mogu doći pomoći. Znao je da
to ne znači da ga manje volim. Jednostavno je znao da je naša veza tako
duboka da mu ne moram stalno pritrčavati u pomoć i brinuti se oko njega.
Otišla sam u gostinjsku sobu i uključila računalo koje tamo držim. To je
jedan od onih velikih modela za radni stol, podosta star, vjerojatno dosad
već zastario. No, meni to ne smeta. Ionako ga koristim veoma rijetko. Samo
da pošaljem neki e-mail ili za neku kupnju preko interneta. Uglavnom za
namirnice. Web-stranica Ocado je bogomdana za one koji ne žele jednom
tjedno u veliku nabavku. Sama pomisao da uđem u jedan od onih
hipermarketa me ohladi do srži: djeca koja viču, neuredne majke, blagajnice
koje vas niti jednom ne pogledaju u oči za čitavo vrijeme vaše transakcije.
Ne, za svim tim skupa ne patim ni mrvicu.
A i dostavljači Ocada su toliko pristojni. Kao da ih je netko poslao u
jednu od onih škola za ljubazno ophođenje s mušterijama, u kojoj je ostatku
populacije našeg grada Halifaxa bio zabranjen ulaz.
Pregledala sam svoju tjednu košaricu i gotovo pritisnula znak ”kupi’
kad sam shvatila da moja uobičajena narudžba neće biti dovoljna. Moram
naručiti za dvoje. Za dijete. Prst mi se našao u zraku iznad miša. Uopće ne
znam što djeca danas jedu. Peciva i tjesteninu, to svakako. Otkako je došla,
uglavnom je jela tjesteninu. A tražila je i kečap, pa one panirane riblje
štapiće, a niti jedno od toga nisam imala kod kuće. Potražila sam te riblje
štapiće na stranici i pojavilo mi se dvadeset i tri različita proizvoda. Nemam
pojma koji joj se od tih sviđaju. Odabrala sam brand Bird’s Eye jer je i
Matthew te volio i zato što se baš nikako ne bih mogla natjerati da kupim
bilo što s imenom Jamieja Olivera na kutiji. I kečap je isti problem: dvadeset
i sedam proizvoda, ali barem niti najednom nema imena gospodina Olivera.
Odlučila sam se za Heinzov kečap, opet na temelju toga što ga je volio
Matthew. Dodala sam još poneka jela koja je spominjala: zapečeni grah,
listiće od sira, male kobasice, dječje žitarice Coco Pops, sladoled Magnum -
ali one male štapiće jer su oni veliki toliko skupi, a i preveliki za dijete te
dobi. Jedino što mi se pojavilo kad sam upisala Spužva Bob Skockani su
neke kutije soka od naranče. Sve sam to stavila u košaricu, ali joj neću sve
te slatkiše dati odjednom. Morat ću ih svesti na jedan do dva dnevno. To će
joj onda postati nešto čemu se može veseli i što ću koristiti protiv suza kada
krenu. Nije da će biti toliko suza jednom kad se dani počnu nizati. U to sam
gotovo posve sigurna.
Naručila sam sve te stvari. Iznos koji moram platiti istovremeno mi je
donio i paniku i zadovoljstvo. Jer bas nitko ne sanja o tome da nabavlja
samo za jednu osobu.
Upravo sam se spremala ugasiti računalo kad sam se sjetila tiskovne
konferencije. Vjerojatno se može pronaći negdje na internetu. Malo sam
zastala, nisam baš sigurna da to želim gledati. Mediji su sjajni u cijeđenju
lažnih emocija iz svega toga. Sve je uvijek obojano ili posve bijelo ili crno. A
život, dakako, nije takav. Život je u svim nijansama sive između bijele i crne.
Otišla sam na BBC-jev portal. To su jedine vijesti koje ponekad odlučim
pogledati. Matthew mi je pokazao kako da ih nađem. Sviđa mi se što je
dovoljno samo kliknuti na onu vijest koju želiš pročitati. A ne kao kad slušaš
vijesti u deset, kad moraš slušati sve one gluposti koje čine glupi ljudi po
svijetu prije nego što dođe onaj dio na kraju o kraljevskoj obitelji ili bilo
čemu drugom što te doista zanima. Zato sam i odlučila da nam televizor
nije potreban. Dovoljno mi je što ti ljudi uopće postoje oko mene, ne
moram ih još svakodnevno i pripuštati u svoju dnevnu sobu.
Tu je to što tražim. Fotografija djeteta u prugastoj haljini na vrhu
stranice. Spuštala sam se po stranici sve dok nisam došla do videa tiskovne
konferencije. Pritisnula sam i video je krenuo. Oca sam odmah prepoznala,
iako je uvijek dolazio ovamo s dječakom uredno obrijan. Obično se držao
jako opušteno, kao da ga ni za što na svijetu nije briga, no i to se
promijenilo. Tijelo mu je napeto, prsti mu se tresu. Ona, s druge strane,
sjedi uz njega i mršti se. I pred cijelim svijetom sjedi kao da su joj svi drugi
krivi, a ona sama nimalo.
Jedan policijski službenik predstavlja se kao detektiv koji vodi istragu.
Tu su još dva policijska službenika, oba su žene i sjede do majke. Detektiv je
roditelje predstavio kao Alexa i Lisu Dale. Gledam dok izlaže ”činjenice”
povezane sa slučajem. To je sve ludost, dakako, jer to naprosto nisu
činjenice. To je njezina verzija događaja. Verzija koju je ona vješto isplela da
bi predstavila što bolju sliku sebe same. I tako onda ispada da je ona samo
neka jadna nevina žrtva koja se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Policajac nije uopće spomenuo kako je zanemarila svoje dijete kad je palo.
Ili činjenicu da joj se učinilo puno zanimljivijim odgovoriti na onaj telefonski
poziv nego pripaziti na svoje dijete. Onje očito prihvatio njezinu verziju
događaja. Ako je to detektiv koji vodi čitav slučaj, bojim se i pomisliti kakvi
su onda drugi detektivi.
Svako malo pojavi se kadar majke i oca. Oni su hladnog lica, kao da
očekuju najgore. Majka izgleda stravično. Kosa joj je masna. Čini se kao da
je stavila malo sjajila na usnice, no s tim joj je samo uspjelo naglasiti koliko
je blijedo i beživotno njezino lice. To se događa zbog osjećaja krivnje.
Krivnja iz nas isiše svaki tračak života.
Policajac nam govori da će otac pročitati svoju unaprijed pripremljenu
izjavu. Gledam ga dok izvlači svoj komad papira i stavlja ga ispred sebe
drhtavih ruku, a glas mu počinje pucati čim počne čitati.
Pokušala sam ne slušati njegove riječi. Sigurno je napisao ono što mu je
policija rekla da napiše. Majka sjedi do njega, čvrsto stisnutih zuba,
zagledana ravno ispred sebe. Čini se kao da joj nije ni namjanje krivo zbog
toga što je napravila. No, barem si nije dopustila da počne plakati. Možda je
svjesna toga da joj ne bi uspjelo da se uvjerljivo rasplače. Kad je otac došao
do onog dijela u kojem poziva sve koji imaju neke informacije da se jave
policiji, najednom je podignula glavu. Iste sekunde dočekalo ju je pravo
mitraljiranje bljeskalica fotoaparata. Izgledalo je kao da nije ni zatreptala:
samo je buljila u fotografe, očiju tvrdih i nespremnih na kompromis.
Kad je otac završio s čitanjem poruke, svoj komad papira presavinuo je
i glasno uzdahnuo. Gledala sam ih kako ustaju dok majka i dalje bulji ravno
naprijed. U njezinim očima jasno se čita upravo to, strah. Svi oni vjerojatno
misle da se ona boji što se dogodilo njezinom djetetu. Jedino ja znam da se
boji kako će biti otkrivena. Boji se ona istine.
 11.

LISA

S jedimo okupljeni za kuhinjskim stolom. Tu se formirala neka vrsta

ratnog kabineta u kojem svatko za sebe očekuje neku novu vijest s
terena dok očajnički pokušava smisliti nešto konstruktivno što bi mogao
napraviti ili se prisjetiti neke nove informacije koja nikome prije nije pala na
pamet.
Mama se diže da pristavi vodu za čaj; ona pokušava iskoristiti svaki
trenutak da bude korisna kad Claire nije s nama. To sam rekla kao da je
Claire član naše obitelji. U stvarnosti, poznajemo je samo dvadeset i četiri
sata, no u našem svijetu pravo vrijeme više i ne postoji. Osjećam se kao da
živimo u nekom paralelnom univerzumu u kojem jedan običan zemaljski
dan vrijedi kao cijela godina u našim životima. Pitam se ponekad, ako ikad
dobijemo Ellu natrag, hoće li se zapravo ispostaviti da je nije bilo samo
nekoliko minuta u stvarnom životu, a sve se ovo oduljilo danima samo u
mojoj glavi. No, to je veliki ako. Živimo s puno velikih ako.
- Stavili smo letke vjerojatno na sve bandere u radijusu od tri kilometra
oko parka - kaže tata. - Danas ćemo ići i šire, stavit ćemo fotografije i na
glavne prometnice koje vode iz Halifaxa, i tome slično.
Pogledala sam ga i vidjela njegove umorne, otupjele teške oči. Prebire
po plakatima s natpisom NESTALA koje je jučer isprintao jedan od
Tonyjevih prijatelja. Njegovo lice ionako, čak i prije nego što je sve ovo
počelo, nije bilo bog zna kako sačuvano; bojim se i pomisliti kako će
izgledati kad sve ovo završi. Ako ikada završi, da se ispravim. Ponekad
djecu koja su nestala nikad ne pronađu. Znam ja to dobro. Ne mogu ni
zamisliti koja bi to vrsta pakla bila za sve nas, kad bismo do kraja života
nastavili živjeti u ovom stanju. Pitam se spavaju li ikad više roditelji te djece
ili ih na životu održavaju samo tjeskoba i strah.
U posljednje vrijeme puno sam o njima razmišljala, o tim drugim
roditeljima. O onima kojih se sjećam iz vijesti. Pitam se hoću li i ja završiti
kao jedan od tih roditelja, hoće li nepoznati ljudi svaki put kad se spomene
moje ime ili se moje lice pojavi na televiziji promrmljati ”ah, ta glupača”. Ili
što će već govoriti, možda ”mislim da je ona kriva, ta bešćutna krava
hladnog pogleda”. Netko je upravo to napisao na Twitteru nakon tiskovne
konferencije - da sam ja ”bešćutna krava hladnog pogleda”. Ne znam zašto
sam uopće išla to čitati. To je bilo doista glupo od mene. Ja čak ni ne volim
pratiti Twitter; prijavila sam se samo zbog posla. No, pojavilo se Ellino ime i
kliknula sam na link da vidim što ljudi govore. I to je bila jedna od stvari koju
je netko rekao. Ispada da sam pogrešna vrsta majke. Trebala sam očito oči
isplakati pred svima, a to što nisam, pokazuje nedostatak ”humanosti”, ako
je vjerovati nekim ljudima. Kao da je netko jednom napisao knjigu o tome
kako se trebaju ponašati majke nestale djece, a ja sam je zaboravila
pročitati. Nisam to ni rekla Alexu. To bi ga samo uzrujalo. Možda je i on to
vidio jer je i sam čitao što ljudi pišu i odlučio da mi neće reći. Možda ljudi po
čitavoj zemlji sjede i pričaju o tome jesmo li mi krivi ili nismo. Hoće li na
koncu policajci prekopavati naše dvorište. Dođe mi da se izvičem na sve
njih što glasnije mogu da svi skupa odjebu. Jebite se, to nije vaša stvar. Ali
zapravo jest. Mi smo sad njihova stvar, stvar svih tih ljudi.
To je jučer navečer bila prva vijest na dnevniku. Marna mi je rekla - mi
to nismo mogli ni gledati. Mislim, zašto bismo mi sad gledali sami sebe kako
prolazimo kroz pakao kad ionako kroz njega prolazimo? Nema to smisla,
zar ne? Najčudnije mi je kad pomislim na druge koji to sad gledaju, ljude koji
nas poznaju, ne bliske prijatelje, nego druge mame u školi, moje klijente iz
teretane. Ne mogu si pomoći, pitam se što oni zapravo misle. Nije to važno,
dakako, to ništa ne mijenja i zapravo me doista nije briga. No ipak, ne mogu
a da se ne zapitam što im prolazi kroz glavu.
- Hvala - rekla sam jer sam se sjetila što je tata upravo rekao. Kad bih
bila iskrena, rekla bih mu kako mislim da su bandere rezervirane za
fotografije nestalih pasa, a ne djece. Odmah sam se sjetila svih onih pasa
koji će pišati po toj banderi dok njihovi vlasnici promatraju Ellinu
fotografiju. No, ništa mu ne mogu reći. Tata pokušava sve što može, a to je
njegov način da se nosi sa svim ovim. Ja ga neću obeshrabrivati.
- Znaš, palo mi je na pamet da bismo možda trebali napraviti i Facebook
stranicu - rekao mi je Tony. - Mogli bismo je nazvati Pronađimo Ellu i navesti
ljude da pritišću ”sviđa mi se”. Mislim da ipak više ljudi koristi Facebook
nego što ih kupuje novine, a tako bi se to moglo podijeliti i zahvatiti ljude
diljem zemlje, možda i svijeta.
Mama naglo i glasno spusti pladanj sa šalicama na stol i pogleda Tonyja
značajno. Misli da nije trebao spomenuti ”svijet”. Vidim joj to na licu. Ne
želi ona misliti da bi Ella već mogla eventualno biti negdje izvan naše
zemlje. Iskreno, meni to nije toliko zasmetalo. Meni je svejedno hoće li je
pronaći u Mablethorpeu ili u Marakešu, ja je samo želim natrag.
Pogledala sam Alexa, koji je uvijek u mojoj obitelji imao pravo na veto.
Što je posve u redu jer on to meni dopušta u svojoj. Naš je znak češanje
nosa, no oni to, dakako, ne znaju. Alexove ruke nisu se pomaknule, i dalje
čvrsto obuhvaćaju šalicu s kavom.
- Dobro, u redu, možemo i to probati, sve vrijedi probati, zašto ne.
Mama mi čvrsto stisne ruku. To neprestano radi još od petka. Osim
toga, često izgleda kao da je netko upravo zgrabio njezine unutarnje
organe i veoma ih čvrsto stisnuo.
- Kad se Otis vraća - upita slomljeno. Otis je otišao na igranje kod Bena,
najboljeg prijatelja iz škole. Njegova mama mi je poslala poruku s ponudom
da bude kod njih. Pitala sam ga što on misli prije negoli sam joj odgovorila,
no on je pristao gotovo iste sekunde. Mislim da je naprosto bio zahvalan na
prilici da pobjegne iz ove kuće, makar i nakratko.
- Bit će tu u četiri. Želi biti doma kad dođe Chloe.
- Aaaa, baš lijepo. A kad stižu tvoji roditelji, Alex?
- Negdje oko dva. Ovisno o tome koliko bude gust promet na
autoputu.
Kimnula je i nasmiješila se. Syliva i Graham ne dolaze nam baš često,
možda dva ili tri puta godišnje, ako i toliko. Kao što uvijek vole reći, dalek je
put od Surreyja do nas.
- Pa dobro, bit će ih lijepo vidjeti.
Naravno da neće. Oni ionako dolaze samo zato što je Ella nestala i, kao
što su rekli Alexu, osjećaju da nam moraju pružiti svoju ”emocionalnu
podršku”. Izgleda kao da se svi okupljamo zbog obiteljskog pogreba: Chloe
se vraća iz inozemstva, a muževljeva obitelj dovući će se iz Surreyja. Još će
mi se i pojaviti neka odavno izgubljena rođakinja iz Aberystwytha. Najradije
bih svima rekla da odjebu - dakako, ne mojoj Chloe, ali svima ostalima.
Dođe mi da im svima viknem u lice da Ella nije mrtva i da se prestanu
okupljati oko njezinog groba i čekati da se pojavi i tijelo. Ali ne mogu jer
zapravo i ne znam je li to točno.
Prene nas kucanje na vratima. Claire mi je poslala poruku kako bi mi
javila da dolazi, no i od toga mi se ponovno stisnuo želudac. Mama je ustala
da otvori vrata.
- Ne, molim te, ja ću - rekla sam i digla se. Mama je ponovno sjela.
Otišla sam u dnevnu sobu i provirila iza zastora da vidim ima li vani
fotografa. Ulica je pusta, kao što je bila i jučer kad su došli mama, tata i
Tony i kad smo se vratili s tiskovne konferencije. Možda je doista jedino to
bilo potrebno i možda nas svi puste na miru. Vjerojatno nikome nije
potrebna još jedna moja fotografija na kojoj izgledam kao čudovište.
Kad sam otvorila vrata, odmah sam pogledala ravno u Claire. Natjerala
sam je da mi obeća kako će mi odmah izravno reći ako bude bilo kakvih
loših vijesti. Opet je razvukla usta u onaj neki sućutni poluosmijeh iz kojeg
čitam da loših vijesti nema.
- Jeste li uspjeli barem malo odspavati odmah me pitala.
Odmahnula sam glavom. - Mislim da je Alex možda uspio sat ili dva.
Samo je kimnula i krenula za mnom u kuhinju. Upoznala je sinoć, nakon
tiskovne konferencije, čitavu moju obitelj. Mama ju je pozdravila kao starog
prijatelja.
- Dušo, Claire, kako si? Danas si bogme morala poraniti, i to još u
nedjelju.
Claire me pogledala. Samo sam slegnula ramenima. Zazvučalo je kao
da mama misli da nam Claire zapravo čini uslugu. Možda samoj sebi ne želi
priznati da je Claire policajka koju su nam poslali da radi na slučaju
eventualne otmice našeg djeteta, a ne neka žena koja nam se trudi uvaliti
Avonove proizvode preko vikenda i u ruci već drži narudžbenice.
- Nakon presice primili smo doista brojne pozive, dosad i više od tisuću.
No, zasad, bojim se, ništa nam se nije učinilo kao neki novi, značajan trag.
No, detektivi sve to pročešljavaju i pokušavaju odgonetnuti koji od tih
poziva nudi doista dobar trag kojim bismo mogli krenuti.
- Je li se javio netko tko ju je vidio u parku poslije mene - pitala sam.
- Trenutno još ništa, no kako sam rekla, imamo mnoštvo poziva kroz
koje treba temeljito proći.
Na to sam samo kimnula. Možda će to biti upravo zadnji poziv na koji
naiđu, kao što je uvijek ono što tražiš na posljednjem mjestu koje ideš
provjeriti. Možda sve bude gotovo za nekoliko sati. Na trenutak sam se
ozarila i onda shvatila da ja možda i ne želim da sve to bude gotovo. Ne,
ako to znači da su se obistinile moje najgore noćne more.
Claire još uvijek stoji i gleda u nas pozorno. Igra se svojim naočalama.
- Što je - pitam odmah.
- Bojim se da danas moraju ispitati sve članove obitelji - rekla je
ozbiljno.
- Zašto?
- To je dio standardne procedure u ovim slučajevima. Žele dva puta
provjeriti svaki pojedini detalj i svaku informaciju. Moraju se uvjeriti da baš
ništa nisu propustili.
Tata je naglo lupio po stolu sa svojom šalicom i pogledao Claire. - A ako
vi mislite da smo mi i na trenutak povjerovali u to vaše sranje, onda ste
puno gluplji nego što sam vas procijenio.
- Tata, nemoj!
 - Pa zašto ne, zar nije očito? Pokušat će to prišiti nekome iz naše
obitelji. Misle da je to učinio netko od nas.
- Uvjeravam vas da to nije točno - rekla je brzo Claire. - U ovakvom tipu
istrage moramo biti do kraja sustavni kako bismo bili sigurno da baš ništa
nismo propustili.
- Vi, dakle, mislite da smo mi to napravili - ubacio se tata. - Onda, koga
imate na umu, koga od nas? Valjda nije on, nadam se da nije - rekao je tata i
pokazao na Alexa. - On nije ni bio u blizini, a ako mislite da bi moja Tina
mogla nanijeti bol bilo kome, običnoj muhi, trebali biste si dati pregledati u
kakvom vam je stanju mozak. Što znači da ostajemo samo Tony i ja. Zašto
naprosto to ne priznate i sve ostale isključite iz istrage?
- Tata, prestani! - viknula sam. Claire me samo pogledala.
- U redu je, Lisa. Razumijem ja sve to. I ja bih vjerojatno bila poprilično
izvan sebe da se to dogodilo u mojoj obitelji, da vam iskreno kažem. Znam
da je to posljednje što vam treba u ovom trenutku, ali mi ne bismo radili
svoj posao kako treba da i to ne obavimo, a moglo bi se dogoditi i da netko
upravo shvati nešto što ste dosad zaboravili dok budemo uzimali detaljne
izjave svakog od vas, i iznenada, imamo cijeli jedan novi trag, novu liniju
istrage koja nas može odvesti do Elle.
Svi na trenutak utihnu, a onda Alex ustane.
- Onda mene ispitajte prvog. Claire ga pogleda.
- Možda ste vi isuviše pristojni da nam to bacite u glavu, no znam ja
kako ljudi razmišljaju i kako pokazuju prstom. I to je posljednje što nam
sada treba. I što prije uspijemo sprati svaku ljagu sa svojeg imena, prije ćete
se mod koncentrirati na onoga tko je doista odveo Ellu.
Pogledala sam ga zaprepašteno. Odmah mi je palo na pamet da je i on
vjerojatno čitao sva ona sranja na Twitteru kao i ja. A možda i još nešto.
Pogledao me. Nasmiješila sam mu se.
- Hvala - rekla je Claire - ako to doista želite, odmah ću vas odvesti u
policijsku postaju.
Alex je samo kimnuo. I Tony je ustao. - Hajdemo, tata - rekao mu je -
nemamo mi što skrivati. Idemo to riješiti da možemo nastaviti lijepiti
obavijesti i napraviti Facebook stranicu i sve to.
- Izvrsno - rekla je Claire. - A što to planirate napraviti na Facebooku?
- Tony će napraviti stranicu Pronađimo Ellu, nadam se da to valjda
smijemo.
 - Naravno da smijete. Samo mi je važno da me o svemu obavještavate,
to je sve. Ja onda mogu povezati naš ured za medije pa će se oni povezati s
vašom stranicom, rezumijete.
Tata ju je samo pogledao. Onim njegovim pogledom koji istovremeno i
zamjera i poštuje, iako nisam sigurna da je to i Claire baš tako vidjela. Tata
je ustao i uzeo svoju šalicu s čajem. - Onda u uredu. Hajde da ovo popijem
do kraja pa idemo.

Mama je glasno izdahnula kad su otišli. Kao da je rat, samo su žene

ostale kod kuće da krše ruke. Znam točno o čemu razmišlja,
- Molim te, nemoj se brinuti, sve će biti u redu s Tonyjem.
- Ne sviđa mi se što će to saznati, u tome je stvar. Ljudi su tako skloni
osudama. U njihovim očima on će ubuduće biti kukolj.
- Ma dobro, pa to se dogodilo jako, jako davno. A i nije to bio zločin
stoljeća, zar ne?
- Ali on je moj sin, Lisa, ne želim da ljudi o njemu imaju loše mišljenje.
- Mislim da nikoga neće biti briga, mama. Jedino što oni žele je da
pronađu Ellu. Neće se oni sad baviti prekapanjem po njegovoj prošlosti, to
ti je jasno.
Mama kimne. Učinilo mi se da mi opet želi stisnuti ruku. Nisam sigurna
da sam na to sad spremna.
- Moram otkazati klijentima, neću sutra raditi, rekla sam i ustala da
uzmem mobitel.

* * *

Bila sam sama kad se Alex vratio. Mama je otišla kući da počne kuhati
nedjeljni ručak. Da je eksplodirala nuklearna bomba, nakon što bi se
slegnula prašina, vidjeli bismo moju mamu koja za preživjele kuha nedjeljni
ručak.
- Jesi li u redu - pitala sam ga kad je ušao i sjeo za stol. Kakvo glupo
pitanje. Mora da sam to naslijedila od mame.
Samo je slegnuo ramenima.
- Što su te pitali?
Prošao je rukom kroz kosu i pogledao u strop.
- Morao sam im dati ime i telefonski broj klijenta s kojim sam se sastao.
Tražili su od mene i parkirnu kartu koja dokazuje da sam bio tamo i sve.
 - Isuse!
- Da, znam.
Na trenutak smo zašutjeli. - Vidio si što sve pišu, mislim na komentare
na Twitteru i Facebooku i sličnom.
- Ma jesam, da. Nisam ti ništa govorio da te ne uznemiravam bez
razloga ako ti slučajno nisi vidjela.
Pogledala sam ga i podigla obrve. Pogledao si je u ruku.
- Možda su svi oni u pravu, možda sam ja doista govno od majke - rekla
sam Alexu.
Odmah je podigao glavu. - Molim te, pa nećeš to valjda shvatiti
ozbiljno, nemoj se predati tim najnižim ljudskim porivima. To su tužni
kreteni koji nemaju pametnijeg posla nego da se obruše na drugoga. To što
oni govore doista nije važno. Ništa što oni kažu nije važno i za to doista ti
nisi kriva.
- Kladim se da tvoji mama i tate misle nešto posve drugo. Jesu li ti rekli
nešto na telefon?
- Naravno da nisu. Jedino im je važno da pronađemo Ellu. Nikoga oni
ne optužuju.
Nešto sam pormrmljala i pogledala u stranu. Ono razočaranje koje sam
vidjela na Sylvijinom licu na našem vjenčanju još me uvijek progoni. Alex me
pokušavao uvjeriti da se nije osjećala dobro jer joj je naškodio koktel od
kozica, ali bilo je poprilično očito da joj je naškodio njegov odabir
mladenke.
- Jesu li i oni pitali zašto nisam jučer plakala, na presici?
- Ne. Samo su me pitali kako si, to je sve.
- Samo zato jer te nisu htjeli dodatno uzrujati s onim što bi ti mogli reći
o meni. Sigurna sam da su se i oni upravo to pitali dok su to gledali na
televiziji - zašto im je snaha kučka hladnog srca, bijednica koja čak ni ne
zaplače kad joj vlastita kći nestane.
Alex se odmah digao i došao do mene, spustio se na koljena i zagrlio
me baš u trenutku kad su mi počele curiti suze. Jer sad sam počela plakati.
Bez kamera i svjetala isplakala sam si jebenu dušu.
- Prestani - rekao mi je i obrisao mi suze. Odmah to prestani jer ti ja ne
dopuštam da to samoj sebi radiš. Ja dobro znam koliko ti nju voliš i koliko si
dobra mama i doista me nije briga što netko drugi misli ili govori.
- Pa zašto onda nisam plakala na toj konferenciji? Svi su to od mene
očekivali. To su zapravo svi i htjeli.
 - I zato vjerojatno i nisi plakala. Jer ne poznajem nikoga tko bi se manje
samosažalijevao od tebe, ti nisi žrtva! I nikada nisam vidio da si napravila
nešto samo zato što se to od tebe očekuje. Ti si svoja osoba, to je ono što
kod tebe najviše volim. I isto tako volim što te inače nije briga što drugi
misle.
Glasno sam šmrcnula. - Nisam htjela da on pomisli kako sam slaba -
rekla sam mu.
- Onaj tko drži našu Ellu. Nisam htjela da pomisli da ću se slomiti.
Osjetila sam kako se Alexove suze miješaju s mojima, klize niz moj
obraz prema vratu. Ostali smo dugo nepomični, zagrljeni, nas dvoje protiv
svijeta.
- Misliš li da ćemo je dobiti natrag? - prošaptala sam dok me milovao po
ruci.
- Ne znam. Stalno razmišljam o tome kako sam ti trebao reći da odmah
zoveš policiju kad si me nazvala. Ne mogu vjerovati da sam se počeo rugati.
Osjećam se tako glupo. Mislim da je možda tih deset ili petnaest minuta
moglo biti ključno.
- Ma molim te, nemoj. Nemoj sad još i ti samog sebe zlostavljati - tebi
će to ići od ruke i bolje nego meni, za početak.
Uspio je malo razvući usta. Njegova jednodnevna brada me počela
grebati. On se meni zapravo više sviđa s tom bradom iako se osjećam glupo
čak i zbog toga što mi je to sad palo na pamet. Pitam se hoće li se uopće
obrijati prije nego što se Ella vrati, hoće li se njezino odsustvo mjeriti i
duljinom te njegove neobrijane brade. Sjetila sam se jedne od Ellinih
najdražih knjiga u kojoj uredno obrijani gospodin Folikul poželi da mu
naraste brada i do sljedećeg jutra mu počne raste tom brzinom da se
uskoro vuče preko čitavog grada. Pitala je jednom Alexa da i on poželi dugu
bradu da vidi hoće li se i njegova tako vući. Možda on zapravo to baš sada
radi, pokušava odnjegovati bradu gospodina Folikula. Možda ću ga morati
zaustaviti ako mu naraste pola metra. Nježno ću ga posjesti i onda mu reći
da to nema smisla, to je neće vratiti.
- Ne usudim se ni pomisliti što joj se sve moglo dogoditi - rekao mi je
naglo i na trenutak sklopio oči.
- Znam. Ni ja. Ali nekako mi se čini da bih ipak znala, znaš. Da se
dogodilo ono najgore.
- Misliš?
- Pa da. Ne znam točno kako i zašto. Možda je to jedna od onih ludosti
koje si umišljaju majke, ali mislim i dalje da bih to osjetila.
Privukao me k sebi i zagnjurio glavu u moju kosu.
 - Onda nam samo preostaje da se nadamo da si u pravu. Jer nisam
siguran da bih uopće mogao podnijeti bilo što drugo.

* * *

Sylvia i Graham stigli su točno u dva. U normalnim okolnostima to bi

me stravično naživciralo. Danas mi se jebe. Sylvia je ušetala u kuću srebrne
kose savršenom dotjerane kao i inače, s mirisom ljiljana koji kao da je
natopio njezinu kožu. Primila me za ramena (vjerojatno prvi put da je to
napravila u cijelom mojem životu) i upitala tiho: ”Zdravo, Lisa, kako se nosiš
sa svim ovim, draga moja?”.
Ošamarila sam je preko čitavog lica i rekla joj da si to svoje mirno i
staloženo sažaljenje ugura u dupe. Odnosno, barem sam to učinila u svojoj
glavi. U stvarnom životu jedva sam joj uspjela reći: ”Ma, možeš misliti”.
Nasmijala sam se nemoćno.
Sylvia se odmah okrenula prema Alexu i poljubila ga u oba obraza.
- Mora da ti je strašno sve ovo. Ni ja nisam sve to doista uspjela
prihvatiti.
Alex joj je samo kimnuo u znak daju je shvatio i požurio pomoći
Grahamu koji se još uvijek mučio da svlada putić do naših ulaznih vrata s
velikom torbom koju su ponijeli. On pomalo šepa. Nešto mu se dogodilo s
koljenom prije više godina, dok je igrao golf; nešto oko čega mu ne mogu
pomoći, čini se. I s njim moram proći kroz istu agoniju pozdravljanja. Sad mi
je već žao što nisam rekla Alexu kako ne želim da dođu k nama kad me
pristojno pitao mogu li doći. No, nisam to zapravo mogla odbiti, ne u
stvarnom životu. Oni se trude biti ljubazni i dragi, da naprave i kažu baš sve
što treba. Ali upravo je u tome problem, od toga mi je već muka. Svi su tako
prokleto ljubazni i ponašaju se tako prokleto razumno.
Graham se s mukom sagnuo i izuo cipele. Kad su djeca bila mala, rekla
sam Alexu da im pripomene da je većina ljudi koji nam dolaze dovoljno
pristojna da unaprijed, i prije nego im kažemo, znaju da bi bilo dobro da
izuju cipele. A on je to rekao, dakako, još biranijim, uljudnijim riječima. Ali to
je ponešto uznemirilo duhove. Sylvia je rekla da se to ”valjda tako radi na
sjeveru” jer to u Surreyju nitko ne radi. Jer psi se očito ne smiju posrati na
istom pločniku po kojem hodaju građani na jugu Engleske.
- Ma ne morate, sve je u redu - rekla sam Grahamu koji me pogledao,
otvorio usta kao da će nešto reći prije nego što ih ponovno zatvori jer je u
međuvremenu shvatio da bi bilo bolje da ne kaže ništa.
- Jeste li dobro putovali - pitao ih je Alex.
 - Da, bez zastoja - odgovorio je Graham i dodao: - Da ti pravo kažem,
mislio sam da će promet biti gušći jer je kraj školskih praznika.
Zastao je jer je ulovio moj pogled. Ella bi sutra krenula u školu. Njezina
nova školska uniforma već visi u njezinom ormaru na katu. U ovom
trenutku više i ne znam hoće li je ikada obući.
- Otis je kod prijatelja - ubacio se Alex, očito odlučan da pokrene stvari.
- Vratit će se oko četiri sata. Idemo na ručak kod Lisine mame, ako se
slažete. Nama nije bogme ni do kuhanja ni do izlaska u restoran.
- Ma ne, naravno da ne - ubacila se Sylvia. - Sigurno ste stravično
iscrpljeni, oboje, jadni moji. Gledali smo tiskovnu konferenciju. Moram vam
reći da mi sve to skupa nije izgledalo stvarno kad sam vas vidjela na
televiziji.
Pokušala sam si zamisliti kako me ona gleda i odmah mi je palo na
pamet pitanje je li me kritizirala zbog odjeće koju imam na sebi. A sad se ne
mogu ni sjetiti što sam obukla.
- Znam - ubacio se Alex ~ i nama se sve to čini nestvarnim.
- Ima li policija nekih ozbiljnih indikacija - upitao je Graham. - Bilo što
čega se mogu uhvatiti i nastavi istragu?
- Ništa veliko. No, bilo je mnoštvo poziva nakon konferencije, tako su
nam rekli. Još ih uvijek sve pročešljavaju.
Pa i to je nešto - dodala je Sylvia - samo se moramo nadati da ovo neće
predugo trajati.
Kimnula sam. Iako više i ne znam čemu bih se zapravo trebala još
nadati.

- Sylvia, odlično izgledaš - rekla je moja mama dok ih je vodila u dnevnu

sobu. Tepih je upravo usisan; to ne samo da se dade namirisati, već su
primjetne i one linije po tepihu kao na travi kad su je nekad ljudi kosih onim
starim kosilicama. Našušurila je i jastuke. Čak ni to što je Ella nestala nije ju
spriječilo da to napravi.
- Bože, pa niste se morali toliko mučiti - rekla je Sylvia i dodala - u ovim
okolnostima.
Shvatila sam da će to biti fraza koju ćemo neprestano ponavljati
međusobno, kao kad netko ima rak, a nitko se ne usuđuje tu riječ ni
spomenuti.
- Ma nije to problem - rekla je moja mama. - Pa nisam vas valjda mogla
dočekati bez pristojnog obroka nakon što ste vozili cijeli dan. Ne bi to bilo u
redu.
 Preokrenula sam očima. Pada meni na pamet mnoštvo toga što nije u
redu u ovom trenutku - ali to da netko neće dobiti topli obrok zasigurno
nije jedna od stvari.
- U svakom slučaju, puno hvala, stvarno smo dirnuti. Alex mi je često
spominjao da radite odlična nedjeljna pečenja - odgovorila je Sylvia.
Alex me brzinski pogledao, vjerojatno svjestan da neću moći još dugo
sve ovo podnositi.
- Tina, hoćemo li onda za stol - upita je brzo.
- Da, svakako, sad ću ja servirati ručak, sve je gotovo. Vince, možeš li,
molim te, donijeti bocu vina iz hladnjaka?
- Pa nemamo mi vina u hladnjaku?!
- Naravno da imamo, dušo odgovorila je kroz stisnute zube.
- Pa zašto?
Mama ga je oštro pogledala.
- Pa imamo goste, je li tako?
- Nikada ne pijem vino uz nedjeljni ručak. Možda samo bocu ili dvije
Stelle nakon svega, ali ni to uvijek.
- Molim vas, pa nema razloga da se sad zbog nas sve mijenja - brzo je
rekao Graham.
- Ma, molim vas, pa nije ništa strašno - uskočila je moja mama - nije baš
da često imamo priliku nekoga ugostiti na nedjeljnom ručku.
- Što je ovo sad, jebeno primanje? - svi su se okrenuli prema meni. Sad
više čep na tu bocu ne mogu vratiti, za to je sad, nažalost, prekasno. - Ella je
nestala, pa nismo valjda svi to zaboravih?
- Ma nisam tako mislila - počela se mama ispričavati.
- Ma dobro, nije važno, koga briga - rekla sam i počela treptanjem
suzbijati suze dok sam izjurila iz dnevne sobe prema kuhinji. Zamislila sam
njihova lica iza sebe; Sylvia je podignula značajno obje obrve, prošaptala da
joj je žao, netko je valjda dodao da se loše nosim sa svim ovim. A možda se i
doista loše nosim. Iako, da vam pravo kažem, ne znam što bi to značilo
znati se s ovim nositi. Meni se čini da se čovjek u ovim situacijama naprosto
bori da još jedan dan prođe kako-tako i da si ne prerežeš žile, to je otprilike
to.
Alex je prvi za mnom stigao u kuhinju. Obgrlio me i poljubio u vrh
glave.
 - Žao mi je - rekla sam mu brzo. - Nisam trebala onako poludjeti, ali ovo
me naprosto ubija. Čini mi se da ne bismo smjeli sjedati da ručamo, a pojma
nemamo gdje nam je dijete.
- Ma znam. Ali moraš znati da i oni pate.
- A zašto to onda ne pokažu? Zašto ne cmizdre dok im oči ne iscure ili
već nešto. Ono što ja ne mogu podnijeti upravo je ta situacija u kojoj se
pravimo da je sve u redu i izbjegavamo tu temu.
- Trebao sam im reći da ne dolaze.
- Moji su zapravo gori od tvojih, ako ćemo pravo.
- Ma možemo se mi i vratiti doma, ne moramo mi sad tu ostati s njima
na ručku. Idemo, shvatit će oni to.
- Ne - rekla sam i provukla prste kroz kosu. - Mama se jako potrudila, a
tvoji roditelji nisu toliko vozili samo zato da te ne vide.
- Jesi li sigurna?
- Ma jesam. Idemo to samo obaviti.
Alex se vratio u sobu. Nakon samo nekoliko minuta bio je opet u
kuhinji, a slijedila ga je i moja mama.
- Sad ću ja to sve servirati, dušo - rekla mi je vlažnih očiju. - Znaš, ostavit
ću od svega ponešto i za Chloe kad se vrati kući.
Kimnula sam i neznatno se nasmiješila.
I drugi su uskoro došli i sjeli tiho na svoja mjesta za stolom. Činilo se da
je Sylvia još uvijek u šoku.
- Vince, molim te, pozovi Tonyja - rekla je mama i okrenula se prema
Sylviji. - On je na katu i bavi se onom Facebook stranicom.
Sylvia i Graham pogledali su je bez razumijevanja.
- Napravili smo Facebook stranicu Pronađimo Ellu. Tony mi je rekao da
već imamo tisuće pratitelja.
- Ah, da - rekao je Graham, ali se vidjelo da nije impresioniran.
- Cijelim internetom se već proširila njezina fotka - rekao je tata kad se
vratio natrag u kuhinju.
- A to je dobro, zar ne? - rekla je Sylvia i dodala: Inače roditelji nastoje
da je na internetu što manje fotografija njihove djece, zar ne?
- Pa ovo nije uobičajena situacija, zar ne? - rekao je tata i pogledao u
mom pravcu.
- Ma nije - rekla je Sylvia dok sam si ja zarila nokte u dlanove -
vjerojatno nije.
 * * *

I tata i Alex su se ponudili da odu na stanicu po Chloe, ali ja nisam

pristala. Moram ja izaći iz kuće; moram udahnuti zraka, biti s nekim tko se
neće toliko truditi da me dodatno ne uzruja i onda me tako uspije dodatno
uzrujati.
Sjela sam u auto i pogledala u retrovizor napola očekujući da ću u
njemu vidjeti Ellu na stražnjem sjedištu kako mi se osmjehuje. Prazna dječja
sjedalica za auto ruga se meni i mojoj gluposti. Beskrajno je suludo izgubiti
dijete na ovaj način. Nikad u životu nisam bila od onih koji neprestano gube
ili zametnu neke sitne predmete - pokaz za autobus, ključeve, novčanik - pa
sam se, eto, ipak našla u poziciji da sam izgubila ono što mi je najvrednije na
svijetu.
Odvezla sam se i pomislila što dovraga sad o meni misli Chloe. Poslala
sam je u Francusku na praznike s upozorenjima da bude oprezna i da ne
napravi ništa glupo, a meni je uspjelo izgubiti njezinu sestricu dok je nije
bilo.
Chloe bi zapravo trebala meni biti mama: ona je tako često toliko
razumnija od mene. A još u jednom je bila u pravu. Zašto bi ona ikada više
trebala poslušati moj savjet?
Stigla sam na parkiralište i našla mjesto na samom kraju. Pogledala
sam na sat. Stigla sam ranije. Odmah sam spustila glavu na upravljač.
Jedino što si sad želim je da zaspem. Umor me izjeda iznutra. Mislila sam da
sam se zauvijek riješila osjećaja neispavanosti, nakon što je Ella napunila
nekoliko prvih mjeseci. Ali čini se da nije baš tako. Svjesna sam da me drži
još samo čisti adrenalin. Pričinjaju mi se vizije u kojima se pretvaram u neku
drhtavu masu na podu u trenutku kad mi netko oduzima sav taj adrenalin.
A ako je nikad ne nadu, vjerojatno ću izgledati kao one druge mame, one s
izbezumljenim izrazom na licu i dubokim, tamnim slojevima tuge koju udišu
sa svakim dahom, svakim pokretom, svakom rječju koju izgovore do kraja
života.
Još se jedan auto zaustavio na parkiralištu nešto dalje od mene.
Pomislila sam da prepoznajem Robynog tatu za volanom. Ponudila sam se
da i nju odvezem kuci, no Chloe mi je rekla da se ne moram brinuti, njezin
tata je rekao da će doći po nju. Nisam ga vidjela više od godinu dana. Da
budem iskrena, viđala sam ga jako rijetko nakon što su Robyn i Chloe
krenule u treći razred gimnazije. Samo ponekad, kad bi se slučajno sreli dok
smo čekali djecu pred školom ili nečijom kućom. Samo bi si mahnuli s vrata
auta. Znam da mi neće prići ako me sad primijeti. Nikad on baš nije bio od
nekih velikih razgovora, a sigurna sam da sad ne bi uživao u pomisli da
mora nešto tek iz pristojnosti sa mnom pričati. Ostat će on sjediti u autu i
buljiti ravno pred sebe dok se ne pojavi Robyn i odvest će se, a da me neće
ni pogledati i pri tome će zahvaljivati Bogu što se to nije dogodilo njegovoj
kćerki.
Gotovo sam upalila radio kad sam se sjetila da je skoro četiri sata,
vrijeme za vijesti, a one su posljednje što u ovom trenutku želim čuti.
Stavila bih CD da svira, no jedini koji imam u autu je Ellin, a nisam u ovom
trenutku raspoložena za dječje pjesmice.
Razmišljala sam trebam li izaći iz auta i dočekati ih na peronu ili ostati
gdje jesam. Kako sam već prošla kroz torturu u kojoj sam se osjetila kao
mama koja će sigurno napraviti nešto zbog čega će svima biti neugodno
(iako je Robyn, navodno, jednom rekla da sam za mamu u prilično dobroj
formi), najpametnije je da ostanem u autu. No, ako to doista i napravim,
vjerojatno će samo ući, sjesti, zakopčati remen i odvest ćemo se do kuće
bez riječi. Želim je dodirnuti, zagrliti, pričati s njom, bez obzira što ona baš
ni za što od toga trenutno i nije raspoložena.
Pričekala sam dok vlak nije ušao u stanicu i tek sam onda izašla iz auta,
prošla brzo kroz čekaonicu i do vrha stuba. Već su se penjale kad sam
stigla. Izgledale su mi podosta neuredno s onim velikim ruksacima na
leđima, ozbiljnih lica, očiju čvrsto usmjerenih prema stubama. Robyn mi se
uspjela malo nasmiješiti kad su se popele i kad me ugledala. Chloe je
pokušala suzbiti suze treptanjem pa sam odlučila da ništa ne kažem kako
ne bih samo pogoršala.
- Hej, Robyn, vidjela sam tvog tatu na parkiralištu. Samo je kimnula.
- Jako mi je žao što ste se morale vratiti ranije.
- Ma sve je u redu. Nadam se... ma znate. Sad je na meni bio red da
kimnem.
Zagrlila je Chloe. U tom trenutku samo sam vidjela gužvu kose na hrpi,
bol i ruksake. Sjetila sam se kako su izgledale prvog dana škole, kad su išle
držeći se za ruke, dotjerane u svojim školskim uniformama, s istom tom
kosom u urednim kikicama.
Robyn je otišla prema parkiralištu. A onda smo tu ostale stajati, moja
najstarija kći i ja. Još uvijek nije smogla snage da mi pogleda u oči.
Preplavila me ljubav za nju i neki stravičan osjećaj da sam propustila
napraviti za nju ono što sam trebala.
- Žao mi je - ponovila sam. - Toliko mi je teško zbog svega - uništila sam
vam praznike.
 Chloe je samo slegnula ramenima. Donja joj se usnica počela tresti.
Očajnički sam je željela zagrliti, ali nisam bila sigurna smijem li to još uvijek
samo tako učiniti.
- Pa nisi ti kriva - rekla je Chloe. Mislila je na Ellu - to sam odmah shvatila
- ali to mi je već bilo dovoljno. Napravila sam korak prema njoj, zagrlila je,
što nije bilo lako zbog tog ruksaka. Tijelo joj je u prvom trenutku bilo kruto,
ali nakon nekoliko sekundi, osjetila sam da su joj se ruke našle oko moga
vrata i da se počela tresti u istom ritmu kao i ja.
- Mama, što se to njoj dogodilo?
- Ne znam i pretpostavljam da se u ovom trenutku trudim o tome i ne
razmišljati. To je jedini način koji mi može pomoći da kroz sve to prođem.
No, policija je posvuda traži, stvarno, doista se trude. Poslali su nam tu
jednu ženu, Claire, koja surađuje s obiteljima. Ona misli da je Ella živa. Kaže
da je još uvijek možemo vratiti.
Chloe je glasno šmrcnula ravno u moje lijevo uho.
- Ne razumijem, kako je mogla samo tako nestati. - Ne znam. Okrenula
sam joj leđa na minutu.
- I nisi je čula kako se dere ili nešto tome slično?
- Ne. Morala sam se javiti na mobitel. Zbog posla, znaš već. Ali
svejedno mislim da bih je čula. Da se derala.
Chloe se odmaknula najednom i pogledala me, no sad joj je izraz lica
bio drugačiji. Oči su joj najednom hladnije, bez tragova praštanja. Iste
onakve kakve sam gledala dobar dio prošle godine. Ništa mi nije rekla,
samo je odšetala prema parkiralištu s tim svojim ljubičastim ruksakom koji
joj se njihao gore-dolje na leđima.
 12.

MURIEL

D ijete se pomokrilo u krevet. Miris urina pogodio me čim sam ušla

u Matthewovu sobu. Matthew nije nikad mokrio u krevet. Bio je
previše oprezno dijete da bi to ikad učinio. Sklupčana je na drugoj
strani kreveta, udaljena od mokre mrlje. Tijelo joj se trese dok jeca.
Njezino plakanje me probudilo. Doduše, otišla sam na WC prije nego
sam ušla u sobu.
- Nema veze, draga - rekla sam i odškrinula prozor - Dogodi se.
Skinut ćemo posteljinu i staviti čistu.
Plakanje se pojačalo. Otišla sam do njezine strane kreveta. Jastuk
je mokar gotovo kao i posteljina. Zapitala sam se je li i kod kuće
mokrila u krevet. Neka djeca to rade i kada već krenu u školu. Možda
ju je mama zbog toga kažnjavala.
- Moraš mi sada ustati da promijenim posteljinu. Odmahnula je
glavom. - Želim ići u školu s velikom djecom - povikala je, dok je
slinila na gornju usnicu.
- Već sam ti rekla. Ja ću te ovdje podučavati.
- Želim ići u školu s velikim dečkima i curama. Želim ići s Otisom.
- Unatoč tome što to želiš, to trenutačno nije moguće. Novi krug
jecaja. Uzdahnula sam i na trenutak zatvorila oči.
Kad sam ih otvorila, suze su se osušile. Oči imaju oprezan izraz,
ali pomirene su s onim što će se upravo dogoditi. Donja usnica
neznatno drhti, dok gornja čvrsto stoji na mjestu. On me neće
iznevjeriti. Neće napraviti scenu, koliko god nam ovo bilo teško, i
meni i njemu. Potiho mu otkopčavam gornji dio pidžame, jer mu je to
i dalje teško samom. Gumbi na majici nisu mu toliko tvrdi i može ih
zakopčati sam, vježbali smo to. Spušta si donji dio pidžame i
iskoračuje iz njega. Uzima hlače koje sam mu odložila na stolac pored
kreveta i oblači ih, pa zatim oblači i majicu. Nijedna riječ nije
izgovorena. Nema potrebe za razgovorom. Oboje znamo da je ovo
nešto što se naprosto treba napraviti. Skidam košulju s vješalice i
držim je kako bi kroz nju mogao provući ruke. Promatram ga dok si
zakopčava gumbe i pohvalim ga kad dovrši. Školska kravata je
elastičnija nego obične. Kad je stavi, izgleda barem pet godina starije.
Kratke hlače su ispeglane i imaju crtu po sredini. Njegove male noge u
tim hlačama sliče na noge vrapca. Hlače su mu i dalje malo velike u
struku, ali zasad još ne mogu ništa zbog toga učiniti. Možda će se od
školskih obroka malo popuniti. Nisu mi se nikada sviđali svi oni teški
školski deserti od datulja, kreme i sirupa.
Na koncu, prsluk i kapa. Dodaju mu još pet godina. Svjesna sam
da je negdje unutra moj mali dječak, da se potiho bori da izađe.
Kimnem glavom dajući mu do znanja da razumijem njegovu patnju,
ali i da cijenim što mi pomaže u ovome.
Odvodim ga do ogledala. Očito je da je iznenađen likom koji ga
gleda. Bulji i pokušava pronaći onog drugog sebe, stavljenog u tu
školsku uniformu prije samo nekoliko mjeseci.
- U redu - rekla sam pogledavajući na sat - vrijeme je za polazak.
Uzela sam ga za ruku. Njegovi mali blijedi prstići zahvatili su moje.
- Bit ćeš danas dobar mami, je li tako? Pogledao me zbunjen i pun
straha.
- Dolazi li mama? Idem napokon doma?
Miris urina me odjednom vraća. Također i vlažnost njenog dlana
dok me drži za ruku. Matthew nije nikada imao vlažne dlanove.
- Ne - rekla sam odlučno - idemo dolje u školu. Izvadila sam za
tebe Matthewov stari pisaći stol iz skladišta. Počet ćemo s pisanjem.
Nakon što ovo sredim.
Lice se naboralo. Ruka ispala iz moje. Počela sam skidati
posteljinu s kreveta.
Stol je staromodan, drveni, na otvaranje, s posudicom za tintu.
Dijete ga je zainteresirano proučavalo, otvorilo poklopac i pogledalo
unutra.
- Je li to stol kakav imaju u školi za veliku djecu?
- O da, ovakve koriste veliki dečki i cure.
Prešla je rukom preko stola i pažljivo sjela na stolac, kao
Zlatokosa dok je isprobavala stolac malog medvjedića. Pogledala je
prema gore, a lice joj se gotovo otvorilo u smiješak.
- Ostani tako na trenutak - rekla sam. Vratila sam se s
fotoaparatom. Jednim od onih digitalnih. Matthew mi je pokazao kako
da prebacim fotografije na kompjuter i isprintam ih. Drago mi je da ih
mogu tako napraviti. Puno je osobnije nego odnijeti rolu filma na
razvijanje. Nikad mi se nije sviđala pomisao da drugi ljudi mogu
gledati moje fotografije. Ponekad bih zamišljala zaposlenike kako
pričaju o mojim fotografijama. Možda se i smiju.
- Pokaži mi veliki osmijeh. Svatko se treba slikati na prvi dan
škole.
 Oklijevala je, ali zatim poslušala. Bio je to jedan od onih širokih
osmijeha kakve djeca rade prije nego postanu samosvjesni.
- Mogu vidjeti - pitala me.
- Ovo nije kao na mobitelu, ne mogu ti sada pokazati. Isprintat ću
ti kasnije, kada završi škola.
Kimnula je glavom. Malo se zavrtila po stolcu.
- U redu, trebala bih ti dati i pernicu, zar ne?
Zbunjeno me pogledala kad sam joj pružila pernicu koju sam
maloprije našla u Matthewovoj sobi, kao da nije sigurna smije li je
otvoriti.
Hajde, unutra je sve što ti treba.
Izvadila je redom: olovku, bojice, gumicu, ravnalo.
- Jesu li ovo Matthewove stvari?
- Da, ali njemu neće smetati ako ih uzmeš.
- Hvala - rekla je, slažući olovke po površini stola. Dala sam joj
jedinu praznu bilježnicu koju sam našla. Matthew je pisao na prvih
nekoliko stranica, ali ostatak je prazan.
- Ne piše moje ime na bilježnici. Gospođa Roberts je rekla da
ćemo dobiti bilježnicu na kojoj piše naše ime.
- To je zato što ti sama moraš napisati svoje ime.
- Moje E u Ella je malo šašavo.
- Vježbom do savršenstva. Da vidimo kako ti ide.
Dijete je podiglo olovku i počelo upisivati svoje ime na koricu
bilježnice, čvrsto držeći olovku.
Nakon što je završila, pokazala mi je bilježnicu da je pregledam.
Slova su sva različite veličine, ali su barem sva tiskana.
- Eto, sva si slova točno napisala. Vjerujem da će ti biti lakše jer ti
kosa više ne upada u oči.
Slegla je ramenima i pustila olovku. - U redu. Prije nego prođemo
abecedu, moraš još naučiti držati olovku. Precrtaj ove linije u tvoju
bilježnicu. Nema veze ako pogriješiš. Samo kreni ispočetka.
Ovo mi je sve ostalo u sjećanju otkad je Matthew započeo u
Grangeu. Kolike je sate proveo kod kuće iscrtavajući linije. Uvijek je
bio pedantan i oprezan. Prilično zahtjevna kombinacija, i za njega, a i
za mene kao majku. Život pun brige, to je Malcolm govorio, to vas
čeka. Bio je u pravu. Ali pretpostavljam da se sada toga ne bi niti
sjetio.
 Pogledala sam prema dolje kada joj je pukao vrh na olovci. Nimalo
iznenađujuće, uzevši u obzir kako je snažno pritiskala. Gledala je u
mene, nesigurna kako ću reagirati.
- Nema veze, zašiljit ću ti je. Ali nemoj toliko jako pritiskati.
- Bole me prsti. Možemo li sada nešto drugo raditi? - Jedva si
započela.
- Gospođica Roberts ima u učionici kutak s izvanzemaljcima.
Tamo je puno gaća na štriku, kao u slikovnici Izvanzemaljci vole gaće.
Zato sam Matthewa poslala u školu Le Grange. Da se stvarno
obrazuje. Umjesto da si puni glavu takvim bedastoćama. Naravno, za
nju je sada već prekasno. Djecu treba jako rano prijaviti. Gotovo prije
nego su rođena. Beba Thornton, to su napisali za Matthewa. Trebala
sam im objasniti da sam gospođa Norgate samo poslovno. Kao roditelj
ja sam gospođa Thornton. Bilo im je to malo zbunjujuće. Školarina
plaćena od jedne osobe, a plaća profesorice glazbenog plaćena drugoj.
Neke od majki iz Matthewovog razreda nisu niti znale da sam ja obje
te osobe. Doduše, sviđalo mi se držati poslovne stvari odijeljene od
privatnih. Čak me i Matthew trebao zvati gospođa Norgate kada sam
mu predavala. Jedno poslijepodne izašao je u suzama, govoreći kako
jedan prijatelj iz razreda nije vjerovao da sam mu majka. Sjećam se
kako mi je bilo drago da mu je toliko stalo do toga da to znaju.
Ponekad mi nedostaje poslovno okruženje. Puno više poštovanja
čovjek dobije kao profesorica nego kad privatno podučava. Ali ono što
je gotovo je gotovo. Barem se i dalje mogu zvati gospođa Norgate kod
svojih privatnih učenika. Danas ima previše neformalnosti. Neki
profesori traže da ih učenici zovu po imenu i onda se čude kad ne
dobivaju poštovanje.
Pogledala sam u dijete, shvaćajući da i dalje čeka odgovor. - Igrat
ćemo se poslijepodne, jutra su za rad.
- Hoćemo li napraviti kutak za izvanzemaljce?
- Ne. Svirat ćemo klavir i možda nešto ispeći.
Dijete me nepomično gledalo. To nije bio odgovor koji je
priželjkivala.
- I dalje ćemo se puno zabavljati - dodala sam - ali to će biti
dobra vrsta zabave. - Na sekundu sam pomislila kako će imati još
jedan slom, ali kada sam joj pružila zašiljenu olovku pomno ju je
pregledala i zatim se vratila svome pisanju.
Nakon nekoliko trenutaka, ponovno joj je puknuo vrh olovke.
- Uuups - rekla je.
- Što se dogodilo s onim delikatnim prstićima koji su tako divno
svirali klavir?
 - Bole me prsti dok pišem.
- Zato što prejako stišćeš olovku.
- Kad je veliki odmor? Kod gospođe Roberts imamo veliki odmor i
možemo se igrati u pješčaniku i ima šašavih oblika kao na igralištu i
može se trčati, ali nema tobogana.
- Kad završiš pisanje, možeš ići na odmor.
- Hoćemo li se igrati vani?
- Znaš da to ne smijemo.
- Zbog zločestih dečki?
- Tako je.
- Što ćemo onda raditi?
- Možeš popiti čašu mlijeka.
- Imaju li mlijeko u školi za veliku djecu?
- Sada ne. Ali imali su prije.
- Je li Matthew pio mlijeko u školi?
- Ne. Samo za doručak i kada bi došao doma.
- Hoće li i Melody piti mlijeko?
- Pretpostavljam da hoće. Možeš joj ga ti natočiti. - Je li joj Otis
nekad natoči mlijeka?
- Ne.
- Je li već došlo vrijeme za mlijeko?
- Prestaješ li ti ikada s pitanjima? Slegla je ramenima.
- Imat ćeš pauzu za mlijeko kada završiš s pisanjem. - Dijete je
pogledalo slomljeni vrh olovke.
- Zašiljit ću ti je - rekla sam uzdahnuvši.

Odustala sam nakon dvadesetak minuta. Nema smisla tjerati

dijete prvi dan. U današnje vrijeme su im prsti navikli na ekrane, a ne
na olovke.
U tišini je pila mlijeko. Izgleda kao da je u glavi negdje drugdje.
Možda u školi koju je trebala pohađati. Njezin stol će tamo biti prazan.
I vješalica za kaput. To je šteta, naravno. Da to ovako moramo raditi.
Ali ponekad cilj opravdava sredstvo i ovo je jedna od tih situacija. To
je tako podcijenjena vještina, roditeljstvo. Ljudi misle da je to
instinktivno. Da u sekundi kada rodiš dijete, znaš što treba činiti. Ali
ne znaš. I dalje osjećam strah, sve otkako sam prvi put držala
Matthewa u rukama, kad sam shvatila da ova mala osoba potpuno
ovisi o meni i da mi nitko neće pružiti nikakve odgovore, da ih sama
moram pronaći. Lako je očevima. Da, oni trebaju zarađivati za djecu,
pružati dobar primjer i voditi djecu na sport kada malo odrastu, ali u
principu je majčina odgovornost da ih odgoji. Da se pobrine kako bi
znali razliku između dobrog i lošeg. Da ne krenu krivim putem. To
sam sve shvatila dok sam ga držala. Da je njegova budućnost u mojim
rukama. Tada sam mu rekla, sagnuvši se i šapnuvši mu u uho, da ga
neću iznevjeriti. Da će sve biti u redu ako me bude slušao i radio što
mu kažem. Samo me trebao slušati. Naravno da nisam mogla znati.
Da će netko pokušati utišati moje riječi. Vikati mu u drugo uho.
Pokušati ga okrenuti protiv mene. Zato što ga je htjela za sebe. Da
sam to znala, dodala bih još jedan savjet: ne vjeruj nikome osim meni.
Zato što te nitko nikad neće voljeti više od tvoje majke. Dijete je
dovršilo čašu mlijeka.
- Što ćemo sada raditi? - pitala je.
- Brojeve - odgovorila sam.
- Znam brojeve. Znam brojati do sto. Mama je brojala do sto kada
smo se došli sakriti kod tebe doma.

Fotografiju sam isprintala nakon ručka, dok se dijete igralo s

Melody. Iskoristila sam pravi papir za fotografije, i za promjenu,
printer nije ostavio nikakve mrlje. Izvrsno, htjela sam da bude
posebna. Prva fotografija. Za čuvanje. Nisam imala praznih okvira, pa
sam se popela po stubama i gledala slike na zidovima. Pronašla sam
duplikat Matthewove fotografije prilično brzo. Dali smo ga mojoj
majci, i kada je ona umrla, donijela sam je nazad ovamo zajedno sa
svim drugim fotografijama. Originalna je već visila u prizemlju, pa
sam duplikat stavila na odmorište stuba. Nisam sigurna da je to
Matthew ikada primijetio. Ako i jest, nije ništa rekao. A Malcolm je
tada već otišao. Iako ni on sigurno ne bi primijetio.
Odnijela sam dolje okvir i preokrenula ga, otvorila metalne kukice
i skinula stražnji dio. Izvadila sam fotografiju i okrenula je. Matthew
mi se nesigurno smješkao. Mislim da ga je školski fotograf strašio. Bio
je jedan od onih ljudi koji su previše veseli oko djece. Glasan i više
nego suluda ponašanja. Pretpostavljam da je Matthewa podsjećao na
klaunove. Samo smo jednom bili u cirkusu. Otišli smo prije pauze.
Stavila sam njegovu fotografiju sa strane i zamijenila je novom.
Stavila sam stražnji dio okvira i zatvorila ga metalnim kukicama.
Okrenula sam sliku i pogledala je. Dijete me gledalo nasmiješeno i
pomalo nesigurno. Ali s vremenom će mi početi vjerovati. Naučit će
me slušati. Samo mene. I ignorirati sve ostale glasove.
 MATTHEW

Subota, 10. svibnja 2014.

O vo postaje toliko naporno da me boli glava. Mami nije ostao nitko

osim mene pa imam osjećaj kao da me prati laserskim pogledom i
ušima Blagog Fantastičnog gorostasa i nekakvim šestim čulom.
Ponekad imam osjećaj kao da ne smijem disati bez njenog dopuštenja.
Mislim, imam jebenih osamnaest godina. Mogao bih imati ženu,
posao ili biti u vojsci. Nisam neko malo dijete, ali me ona i dalje tako
tretira, i očekuje da sam doma za svaki prokleti obrok, a ako nisam,
dobijem onaj pogled i onu šutnju, a tek tad se osjećam kao pravi gad
zbog svih stvari koje je ona, kao, prošla. Onda kažem Lastavici da je
ne mogu vidjeti nakon škole sljedećih par dana i onda se ona napizdi
na mene (naravno da mi to ne kaže, ali čudan je osjećaj kad sam s
njom, a inače mi s njom nikad nije bilo čudno), i onda se želim
izderati na mamu i reći joj da jebeno prekine toliko tražiti od mene,
ali naravno, kad bih to napravio, bio bih stvarno gad, pa onda samo
nekako duboku uzdahnem i odem u svoju sobu.
I što da onda radim? Stvarno ne znam. Iskreno, samo vidim da
mama postaje sve gora. Kao da njezin svijet postaje sve manji i manji.
Barem i dalje ima taj svoj posao, to je jedina stvar koja me trenutno
spašava. I pomaže malo što otprilike znam njezin raspored jer se u
Grangeu vjerojatno ništa nije promijenilo otkad sam bio tamo
(zapravo, mislim da se tamo ništa nije promijenilo od otprilike 1452.),
tako da znam u koje dane ima satove klavira, a ponekad idem i na
Grangeovu internet stranicu i pogledam kakve posebne koncerte i
takve stvari imaju, zato što na to uvijek odlazi. To je jedini način na
koji mogu Lastavicu bar malo vidjeti izvan škole, jer imamo pripreme
za maturu pa nas puštaju da idemo učiti za vrijeme škole, a mama je
tada na poslu, pa se Lastavica i ja uspijemo družiti. I to mora biti kod
nas doma jer Lastavica mora presjedati dva busa da bi došla do doma,
a ne možemo biti nigdje drugdje.
I znam da je to suludo i mrzim to što se moramo šuljati mami iza
leđa i što sam postao malo paranoičan pa izravnavam posteljinu na
krevetu jedno dvadeset puta prije nego odemo, a ponekad i pogledam
Melody i pitam se je li mama možda stavila na nju neki uređaj za
prisluškivanje i je li ona nekakva KGB mačka, što me kod mame ne bi
baš iznenadilo, i onda shvatim da svoju mamu uspoređujem s
Putinom i onda se osjećam kao užasna osoba i sve mi to postane
previše stresno. Pokušavam se praviti kao da sam u suvremenoj
verziji Romea i Julije, ali zapravo uopće nije tako, jer se naše obitelji
nisu nikada ni upoznale, ali znamo da bi se mrzili kad bi se upoznali.
Ustvari, nije baš tako. Moja mama bi njih mrzila, ali oni nju vjerojatno
ne bi, samo bi mislili da je malo čudna. I zapravo, uopće nije kao
Romeo i Julija jer je Lastavica rekla svojoj mami za mene. Navodno je
to dobro prihvatila. Rekla joj je da sve dok je razumna i dok ju ja ne
uvalim u nevolje i dok ne utječe na maturu, sve je u redu.
Da ja kažem svojoj mami, poludjela bi, jebeno bi podivljala. Zato
ni nemam drugog izbora nego da i dalje sve tajim.
Već se brinem zbog toga što ćemo za vrijeme praznika, kad mama
ne bude bila na poslu. Bit će to noćna mora. Dosta mi je već svega
toga. Jedva čekam da odemo na faks. Onda ćemo moći biti zajedno
svaku večer i mama neće ništa znati o tome, a ja ću joj slati poruke da
učim i neće ništa znati. Kako već brojim dane do toga. Tome se najviše
veselim kad je faks u pitanju. Mislim, sigurno će predmeti biti
zanimljivi i to, ali ne idem tamo uopće radi toga. Idem jer je to jedini
način da pobjegnem od svega ovoga i budem s Lastavicom, a da se ne
moram brinuti hoće li mama saznati. Tri godine čitavo vrijeme s
Lastavicom, to mi se čini kao najbolja stvar na svijetu. To me jedino
drži da nastavim s ovim sranjima. Kako brojim dane do toga.
 13.

LISA

I zgleda da sam u nekom trenutku zaspala. Shvatila sam to kada sam

vidjela zoru kako mi nepozvana upada u sobu. Pokušala sam održati
nadu da je sve bilo samo noćna mora. Ništa u našoj sobi nije me
uvjerilo u suprotno. Alex mi je bio okrenut leđima, ali lagano hrkanje
govorilo mi je da i on spava. Postoji očiti način na koji mogu saznati.
Išuljala sam se iz kreveta do Elline sobe i tiho otvorila vrata kako je ne
bih probudila. Odmah sam znala da nije tamo po tome koliko je
svjetlosti u sobi. Zastori nisu bili navučeni. Nije za to bilo razloga.
Nisam se probudila iz noćne more. Bila sam u noćnoj mori u kojoj sam
konačno uspjela zaspati.
Zavukla sam se u Ellin krevet i pokrila se. Osjećam se loše što
spavam, kao da sam joj nevjerna.
- Stalo mi je - šapnula sam u poplun - jako mi je stalo, znaš to.
Samo nisam više mogla držati oči otvorene.
Ležala sam tako neko vrijeme i pitala se je li ona uspjela oka
sklopiti. Ako uopće i dalje može sklopiti oči. Takvo me razmišljanje
odvelo na užasnu pomisao, o njemu, čovjeku koji ju je odveo.
Razmišljala sam o tome koliko je star, kako izgleda, je li jedan od onih
samotnjaka o kojima čuješ u ovakvim slučajevima. Možda i dalje živi s
majkom. Onda nije mogao sa sobom Ellu odvesti doma. Možda je se
već riješio. Možda istoga dana kad je kasnije otišao s mamom na čaj.
Možda ona ni ne zna.
Ellin jastuk bio je mokar pored moga lica. Nisam niti primijetila
da sam plakala.
- Gade - šapnula sam - prokleti, jebeni gade.
Ustala sam i koračala po Ellinoj sobi, gore-dolje, što zbog veličine
sobe traži samo četiri koraka u svakom smjeru. Možda je policija u
pravu. Možda je u pitanju netko koga poznajem. Netko tko mi još nije
pao na pamet. Klijent koji je došao kod mene u teretanu prije nekoliko
godina, jedan od onih previše nabildanih likova s proteinskim
šejkovima, kojeg sam zagnjavila. Možda je vidio Ellu. Morala sam je
nekoliko puta voditi sa sobom, kad je mama bila bolesna, a Alex na
putu. Možda su je se sjetili. Pokušavam se prisjetiti njihovih lica.
Svakog klijenta koji je ikad došao u teretanu. Nisam ih, doduše, mogla
vidjeti. Vidjela sam masu lica kako se stapaju jedno s drugim, njušila
cijelu paletu tjelesnih mirisa, ručnikom obrisala znoj koji je jedan od
njih ostavio na benču. Uopće ne pomaže. Ja nisam ni od kakve pomoći.
Ella možda urla moje ime u ovom trenutku i nisam ni od kakve jebene
pomoći.
Krajičkom oka spazila sam njezine školske cipele i shvatila koji je
danas dan. Otvorila sam ormar. Tamo je, visi na zadnjoj vješalici,
njena školska uniforma. Bijela polo majica, crveni pulover i sive hlače.
Bila je odlučna u vezi toga da mora imali hlače umjesto suknje.
Sjećam se da sam potajno šakom zamahnula po zraku kad je to rekla.
Neće ih imati priliku nositi. U svakom slučaju, ne danas, vjerojatno ne
sutra, možda nikad.
Posegnula sam i dotakla pulover. Stvarno sam joj trebala dati
stari Otisov, koji i dalje imam, ali toliko je bila uzbuđena oko te
uniforme da sam joj odlučila kupiti potpuno novi. Stari će dobro doći
kada novi zaprlja špagetima, to sam samoj sebi rekla. Što bih dala da
je sada vidim kako bilo što prlja špagetima.
Bila sam u Otisovoj sobi, odmah pored vrata, kad se probudio.
Nisam jedna od onih majki koje postanu previše sentimentalne oko
toga kako su im djeca predivna dok spavaju. Ali ovo jutro sam imala
potrebu vidjeti kako mirno spava prije nego se mora pozabaviti onim
što će ovaj dan donijeti. Sjela sam na rub kreveta i prošla mu rukom
kroz kosu, koja je ujutro uvijek strašno neuredna.
- Jesi li dobro spavao - pitala sam.
Protrljao je oči i kimnuo glavom.
- Nije prekasno da se predomisliš, znaš. Ne, želim ići.
- Ako si siguran - rekla sam. - Ali ako ti u bilo kojem trenutku
postane previše ili bilo tko kaže nešto što te uznemiri, reci gospođi
Farrell da ću doći po tebe, u redu?
- Zašto bi mi netko rekao nešto što će me uznemiriti?
- Nisam mislila namjerno, ali djeca su ponekad... nepristojna.
Prvo kažu što im je na umu i poslije razmišljaju o tome kako će se
druga osoba osjećati.
- Hoće li svi znati za Ellu?
- Mislim da hoće. Bilo je puno o tome na vijestima. Vjerojatno su
im roditelji pričali o tome.
- Što su im o tome pričali?
- Da je nestala, da je policija traži.
- Hoće li znati mjesta za skrivanje u parku? Možda znaju mjesta
koja ja ne znam.
 Progutala sam knedlu i povukla Otisa k sebi.
- Ti si stvarno odličan stariji brat - rekla sam.

- Jesi li sigurna da nećeš da ja idem po njega - pitao me Alex po

treći put. Pogledala sam ga i primijetila da se obrijao. Ne znam znači li
to da je odustao ili da pokušava izgledati pristojno. Odlučila sam ne
reći ništa.
- Rekla sam ti, ne. Ako on mora kroz ovo prolaziti, ne vidim
razloga zašto ne bih i ja. I mama je već dvaput ponudila da ga umjesto
mene vozi u školu. Iskreno, ne pada mi na pamet ništa što trenutačno
želim manje od te vožnje u školu, ali ne radi se o tome. Ako se ne
pojavim, ljudi će misliti da naša obitelj nešto želi sakriti. Ušetat ću na
to školsko igralište visoko podignute glave.
- U redu, ali zašto ne dopustiš i meni da idem s tobom?
- Zato što me ne treba nitko držati za ruku, razumiješ?
Čim sam to izustila, znala sam da sam pogriješila. Izraz na
Alexovom licu to mi je potvrdio.
- Žao mi je - rekla sam - znam da želiš pomoći, ali ne mogu se
sad nositi s ovim komplikacijama.
- Ne kompliciram. Pokušavam ti pomoći. Pomoći našoj obitelji.
Nemoj me odbijati, Lis. Sigurno mogu nešto učiniti. - Izašao je iz
kuhinje. Namrštila sam se. Zeznula sam sve. Kao da nije dovoljno što
sam loša majka, nego sam i loša supruga.
Nekoliko minuta kasnije, Otis se spustio niz stube u svojoj
uniformi. Hlače su mu prekratke. Trebala sam mu kupiti nove tijekom
praznika. Iako se na njih nitko neće žaliti. Alex se vratio u kuhinju i
promrsio Otisovu kosu, kao da mu treba biti još neurednija.
- Hej, evo nam frajera. Misliš li da je peti razred spreman za tebe?
- upitao je. Otis ga je nijemo gledao. Gotovo da mu se mogla vidjeti
bol na licu. Uloga zabavnog tate nije više funkcionirala i on je to znao.
- Spreman? - pitala sam Otisa. Kimnuo je.
- Idemo.
Otvorila sam ulazna vrata i izašli smo točno u trenutku kada je
Charlie izletio iz susjedne kuće. Izgledao je starije u svojoj uniformi. I
pametno. Tako bi i Ella sad izgledala. U svojoj glavi vidim je kako trči
do njega, uzima ga za ruku i govori mu da će se brinuti za njega, jer je
ona starija gotovo godinu dana. Stvari koje bi ona napravila.
- Gdje je Ella? - pitao je, gledajući iza nas.
 Bacila sam pogled na njegovog oca Deana, koji je vidno ustuknuo.
Nisam znala što je točno rekao Charlieju pa nisam bila sigurna kako
da odgovorim.
- Neće doći danas.
- Bolesna je? pitao je.
- Da. Da, bolesna je - Otis me zbunjeno pogledao. Malo sam
odmahnula glavom.
- Je li joj se svidjela moja rođendanska torta?
- U hladnjaku je - rekla sam. - Čuvam je za nju. - Je li dobila
komad s čokoladnim gumbom?
- Nisam sigurna, Charlie. Nisam je još otvorila.
- Ako nije, imam još malo gumba u kutiji ili može dobiti jedan od
mojih.
- Hvala, Charlie - rekla sam. Vidjela sam kako Dean ubrzano
trepće i steže stisak Charliejeve ruke. Znam što misli. Hvala Bogu da
nije moje dijete. To će svi danas pomisliti. To i još puno drugih stvari
za koje ne želim znati.
Pustila sam Otisa ispred sebe i nastavili smo užurbano prema
školi. Nisam sigurna bih li mogla podnijeti još Charliejevih pitanja.
Što smo bili bliže školi, vidjela sam sve više ljudi koje poznajem.
Svi naprave istu stvar. Pogledaju me i onda brzo maknu pogled. Neki
od njih uspiju mi se blago osmjehnuti prije nego izmaknu pogled, no
većina ne.
Želim držati Otisa za ruku, ali znam da je prestar za to. Stavila
sam mu ruku na rame dok smo se približavali vratima škole.
- Bit ćeš ti u redu - rekla sam. - I ako se u bilo kojem trenutku
želiš vratiti kući...
Potvrdno mi je kimnuo i pridružio se svom razredu. Ima novu
profesoricu. Gospođa Farrell tek je došla u školu i vjerojatno bih joj
trebala nešto reći, barem je pozdraviti, ali mislim da ne mogu.
Prišla mi je gospođa Dewhurst, njegova profesorica od prošle
godine. - Pazit ćemo na njega - rekla je, uzevši me za ruku. - Ako
mogu ikako pomoći...
Kimnula sam joj glavom i okrenula se kako bih krenula kući, ali
sam u tom trenutku vidjela red prvašića kako idu prema razredu.
Charlie je veselo skakutao na kraju reda. Mala skupina majki stajala je
iza njih i plakala, rupčićima su sušile oči.
Poželjela sam se izderati na njih da prestanu cmizdriti jer za to
nemaju nikakvog razloga. Djeca im odrastaju i kreću u školu, to je ono
što svaki roditelj želi. Dala bih u tom trenutku sve da vidim Ellu kako
nestaje među tom hrpom djece.
Okrenula sam se i otišla, dišući plitko i trudeći se da ne puknem.
Načula sam razgovor u odlasku. Šaptom progovoreno: - To je ona,
majka nestalog djeteta. Ispitali su i ujaka od male, bilo je u novinama.
Navodno je bio u zatvoru. Kladim se da je on kriv.
Zavrtjela sam se oko svoje osi. - Za vašu informaciju, uzimali su
običnu izjavu. Možda bi bilo bolje da se bavite svojim poslom, kad već
o nama drugima ne znate kurca.
Nisam ni pričekala reakciju. Počela sam trčati i nisam stala sve do
kuće.

Alex i Claire pogledali su me kad sam ušla, sjedili su za stolom, a

ispred njih je bila naslovnica novina Sun na kojima je pisalo POLICIJA
ISPITALA UJAKA NESTALE ELLE, s mutnom fotografijom Tonyja kako
ulazi na stražnja vrata policijske postaje.
- Oprosti - rekla je Claire - htjela sam ti uživo reći, ali nisam
stigla do vas na vrijeme.
- Jebene kretenčine - rekla sam bacajući ključeve u posudu na
stolu. Alex je ustao i došao do mene. - Je li ti netko rekao nešto u
školi?
- Uobičajene budale koje se petljaju u svačija posla. Misle da je
samo pitanje vremena kad će Tony biti optužen.
Alex me zagrlio. - Hoćeš li da odem do škole i popričam s njima?
- Ma nema razloga, nemam nikakve veze s njima. Mene samo
zanima kako su proklete novine dobile tu sliku. Jesi li vidio nekoga
tamo?
Alex je odmahnuo glavom. - Tvoj tata i ja smo ušli prvi, zajedno s
Claire. Tony je bio malo iza nas.
- Stvarno mi je žao - rekla je Claire. - Pokušali smo bili oprezni,
zato smo i otišli na stražnji ulaz, ali izgleda kao da je fotograf bio u
zgradi pokraj. Nisam nikog vidjela. Nisam imala pojma da bi se ovo
moglo dogoditi.
- Ali kako su novinari mogli znati tko je on? - pitala sam.
- Raspituju se. I ljudi pričaju, znaš kako je. Pogotovo... Claire je
ušutjela.
- Što? Što si htjela reći?
- Možda netko iz zatvora. Netko tko ga otamo zna. Puno njih zna
da tabloidi traže takve stvari.
 Sjela sam za stol držeći se za glavu. - Izvrsno. Sad kad svi misle
da je Tony kriv, prestat će tražiti Ellu.
- Nećemo to dopustiti - rekla je Claire. - Izdali smo priopćenje u
kojem smo snažno opovrgnuli te optužbe i rekli da nitko iz tvoje
obitelji nije uhićen niti treba biti ispitan.
- Malo je kasno za to - rekla sam. Koliko milijuna ljudi čita Sun?
- Znam - rekla je Claire. - Žao mi je. Stvarno mi je žao. Po prvi
put sam joj zapravo pogledala u lice i shvatila da izgleda užasno, ne
baš toliko užasno kao ja, ali očito je jako uznemirena.
- I šta sad? - pitala sam.
- Moramo vratiti pozornost na potragu za Ellom. Želimo održati
još jednu tiskovnu konferenciju danas popodne.
- Odlično - rekla sam. - Možemo im se i poredati ispred zida da
nas sve postrijeljaju.
Alex je pogledao prema Claire. - U pravu je. Je li to stvarno dobra
ideja? Vjerojatno će sad još kopati po našoj obitelji.
- Neće sad kad smo im dali do znanja da nema nikakvih optužbi
protiv članova obitelji.
- Da, ali kao da je njih za to briga. Moj brat je bivši zatvorenik i u
njihovim glavama svi smo mi propalice.
- Lisa, tvoja kći je nestala. To ih zapravo zanima. Već su
objavljivali njezine slike s naslovima NAŠ MALI ANĐEO. Trebamo
držati njezinu sliku na naslovnoj stranici svih novina što je duže
moguće. To nam je najbolja šansa da će je netko naći.
Uzdahnula sam. - Bit će opet ispitivanja?
- Da, ali nećemo im dopustiti da pitaju bilo što u vezi Tonyja i ako
osjetimo da je netko prešao granicu, odmah ćemo sve zaustaviti.
- Što ti misliš? - pitala sam Alexa.
- Nisam siguran. Možda bi to sada bilo previše, možda to ne
mogu tražiti od tebe.
- Ništa nije previše, sve mogu tražiti od mene, zar ne? Ja sam joj
majka. To je najmanje što mogu učiniti.
Claire je spustila pogled prema stolu. - Samo sam... - Alex je
započeo.
- Znam, ali jednostavno, nemoj. Ako je to najbolji način da
nađemo Ellu, učinit ću to.
- Što ako to samo još više potakne novine i razne luđake na
gluposti?
 Želim to napraviti - rekla sam. - Želim učiniti sve što treba. Onda
se poslije neću gristi zbog toga što bi bilo kad bi bilo.
- Što bi bilo? - upitala je Chloe, ulazeći u kuhinju pospanih očiju,
odjevena u kućni ogrtač. Mislila sam da se neće probuditi još nekoliko
godina. Ne nakon onog putovanja. Bila je malo zatečena kad je vidjela
Claire, zategnuvši svoj ogrtač. Tada je primijetila naslovnicu novina.
- Potpuna izmišljotina - rekla sam. - I da smo znali da će se
dogoditi, rekli bismo ti - Chloe je ponovno pogledala Claire. - Ovo je
Claire, kaže da je policija izdala priopćenje u kojem su rekli da je to
gomila sranja.
- Bok, Chloe - rekla je Claire pružajući joj ruku. Chloe se protresla
kao da se boji da će se nečim zaraziti.
- Nisi mi rekla da su ispitivali ujaka Tonyja - Chloe se okrenula
prema meni.
- Bilo je to jučer, prije nego što si se vratila. Alexa i djeda isto.
Nisam ti rekla jer nije bitno, samo su uzimali izjave.
- Onda to ne bi smjelo biti u novinama - odgovorila je Chloe. -
Jutros smo razjasnili cijelu stvar medijima - rekla je Claire.
- Rekli smo im i da će svakome tko bude ugrožavao našu istragu
biti zabranjen dolazak na tiskovne konferencije.
- Ali hoće li oni danas biti tamo? - pitala sam Claire.
- Da. Oni su nažalost najprodavanije novine na tržištu i trebat će
nam njihova pomoć.
- Što se to danas zbiva? - upitala je Chloe.
- Claire nas je pitala jesmo li spremni održati još jednu tiskovnu
konferenciju. U kojoj će novinari smjeti postavljati pitanja.
- Kakva pitanja? Pogledala sam u Claire.
- Ponajprije u vezi Elle rekla je. - O tome kakvo je ona dijete, što
voli raditi. Možda i kako se s time nosite.
- Pomoći ću vam ako želiš - rekla je Chloe.
- Ne - odmah sam joj odvratila. - Ne želim da i ti budeš u to
uključena.
- Zašto ne? Ona mi je sestra.
- Znam, ali ne treba nam to sada.
- Tko kaže?
- Tvoja mama je u pravu - rekao je Alex. - To nije nimalo lako za
proživjeti.
- Baš me briga. Želim pomoći da Ella bude pronađena.
 - Možeš pomoći djedu i ujaku Tonyju oko Facebooka - rekla sam.
- Vjerojatno će to tebi ići bolje nego njima.
Chloe me ošinula pogledom. - Prestani me smatrati djetetom.
Imam devetnaest godina. Želim pomoći. Ella će nas možda vidjeti na
televiziji. Želim da nas sve vidi, onako, zajedno. Da zna kako je svi
tražimo. Moraš mi to dopustiti.
Uzdahnula sam. Alex je slegnuo ramenima. Znam što misli.
Jabuka ne pada daleko od stabla. Tako da nema nikakve šanse da
ćemo je natjerati da se predomisli.
- Dobro. Možeš ići s nama, ali neću im dopustiti da te bilo što
pitaju - rekla sam joj.
- U redu. Kad je to?
- U jedan sat popodne - rekla joj je Claire.
- Dobro. Idem se onda istuširati.
Claire nas je oboje pogledala nakon što je Chloe izašla iz sobe.
- Opasna mala. Baš me zanima otkud joj to.
- Iskreno, to je većinom paravan - odgovorila sam. - Ispod njega,
prilična je maza.
- U svakom slučaju, pobrinut ću se da znaju da je ne smiju ništa
pitati. Hvala vam, svejedno. Znam da vam ovo nije lako.
Zazvonio mi je telefon. Na ekranu je pisalo da me zove tata.
Prilično sam sigurna da znam zašto me zove.
Brzo sam se javila. Da sam poziv stavila na zvučnik, ne bi se čulo
više nego što se ovako čulo. Svaka prostota.
- Jesi li vidjela naslovnicu Suna? Koji se kurac događa? Mama ti je
izvan sebe!
- Je li Tony s vama? Ne. Otišao je danas ranije na posao. Nazvao
nas je upravo da kaže kako ga šef želi vidjeti. I dečki s posla ga gnjave.
- Dobro. Pričekajte me, doći ću odmah. Sve ću vam objasniti.
- Nekoliko fotografa nam stoji ispred kuće. Rekao sam im kamo
da se gone i navukao zastore. Da ti ne smetaju mami.
- U redu. Na putu sam - spustila sam slušalicu.
- Jesi li sigurna da je to dobra ideja? Novinari su ispred, mislim -
pitao je Alex.
- Nisam sigurna. Ali sigurna sam da ne želim da se mama i tata
moraju sami njima baviti.
- Hoćeš da ti se priključim? - pitao je Alex.
- Ne, ma bit ću dobro.
 Pogledala sam Alexa i shvatila da sam ponovno zeznula. - Jedno
od nas dvoje trebalo bi ostati s Chloe - brzo sam dodala.
- Dobro, ako si sigurna. Nazvat ću mamu i tatu. Rekli su da će
navratiti popodne prije nego odu.
- Već odlaze?
- Da. Poslali su poruku dok te nije bilo. Mislim da se osjećaju kao
višak, da ti budem iskren.
Osjetila sam kako me zapekla savjest. Svjesna sam da nisam bila
najotvorenija prema njima. Iako nisam sigurna kako bi oni uopće
mogli pomoći. Možda su samo smatrali da se moraju pokazati. Ne
želim biti prestroga prema njima, nije kao da postoje priručnici na tu
temu Što učiniti kada vam u obitelji nestane dijete. Istina je da nitko
ne zna što treba učiniti, snalaziš se najbolje što znaš.
- Dobro. Pozdravi ih od mene i zahvali im što su došli. I neka ih
Chloe također lijepo pozdravi.
Okrenula sam se i vidjela Claire kako iz džepa vadi ključeve od
auta.
- Što radiš?
- Idem s tobom - odvratila je Claire.
- Nema potrebe.
Voljela bih. Osjećam se odgovornom. I mogu popričati s
novinarima dok smo tamo.
- U redu. Ali ja vozim.
- Mislila sam...
- Ne, hvala. Sposobna sam voziti auto.
Claire i Alex su se pogledali. Claire je kimnula glavom i spremila
ključeve nazad u džep.
Nakon što smo ušle u auto, rekla sam Claire: - Oprostite, malo mi
je svega toga previše.
- Sve je u redu, ne krivim vas, stvarno. I ako vam to išta znači,
bilo je i puno gorih slučajeva.
- Zašto se uopće bavite ovim? Sigurno u policiji ima i boljih
poslova.
Kao na primjer? Da te pijane seljačine napadaju subotom navečer
u Manchesteru?
- To vam se dogodilo?
- Ne meni, ali jednom od mojih kolega. Postala sam policajka da
bih pomogla ljudima, ne da ih gledam kako mi napadaju prijatelje.
Onda me jedan napao nožem i to je bila kap koja je prelila čašu.
 - Zašto onda niste uzeli neki mirni uredski posao? Umjesto da se
bavite ljudima poput nas.
Claire se nasmiješila. - Zato što želim pomoći ljudima. Barem
pokušati. Ja to ovako vidim, ako ljudi prolaze kroz tako nešto strašno,
to je najmanje što možemo učiniti, biti ljudima podrška i pokazati im
dovoljno poštovanja koje bih i sama očekivala da se meni tako nešto
dogodi.
Potvrdno sam kimnula glavom. Nadam se da tata neće biti previše
grub prema njoj.
- Imate li djece? - pitala sam.
- Ne. Oženjena sam za posao. Imam dvije mačke koje mi prave
društvo, a ako mi treba poticajnog razgovora, pogledam reprizu
sapunice. Bolje nego da se moram baviti mužem. Barem koliko čujem.
Uspjela sam se osmjehnuti. Neko vrijeme smo se vozile u tišini.
- Znali ste za Tonyjevu prošlost, je li?
Claire je potvrdno odgovorila. - Nije mi to važno. Puno ljudi radi
gluposti dok su mladi.
- Bio je mrtav pijan. I lik kojeg je prebio nabacivao mu se curi.
- Nadam se da je cijenila to što je išao u zatvor radi nje.
- Zapravo ga je ostavila dok je bio unutra i spetljala se s njegovim
prijateljem.
- Auu.
- Da. Toliko o kavalirstvu.

Čim sam skrenula u ulicu, vidjela sam fotografe, trojicu s velikim

torbama na ramenima i kamerama oko vrata, kako stoje ispred tatine
kuće. Nekoliko tinejdžera stajalo je s druge strane ceste, sigurno su
uživali u besplatnoj zabavi.
Stala sam ispred kuće. Fotografi su krenuli slikati kroz vjetrobran.
- Pričekajte sekundu, samo da se pozabavim njima - rekla je Claire,
iskačući iz auta.
Prišla je najbližem fotografu i pokazala mu svoju značku.
- Claire Madill, postaja Zapadni Yorkshire. Pokažite mi svoju
novinarsku iskaznicu - čula sam je kako govori.
Petljao je po barem šest džepova prije nego ju je izvadio i
pokazao.
- Freelancer? - Da.
- Za koga radite?
- Za jednu lokalnu agenciju.
 - U redu. Kontaktirat ćemo sve agencije, novine i portale i dat
ćemo im do znanja da neće imati pristup tiskovnoj konferenciji danas
popodne ako budu ometali bilo kojeg člana obitelji Elle Dale. Tako da
vam predlažem da se pokupite nazad do Bradforda i vidjet ćemo se na
konferenciji. Osim ako ne želite ući s nama i objasniti obitelji zašto
potpirujete njihovu patnju.
Nervozno su se promeškoljili, a onda se jedan okrenuo i pošao
prema autu. Druga dvojica su se ubrzo povela za njegovim primjerom.
Čekala sam dok nisu otišli, prije nego što sam izašla iz auta.
- Hvala - rekla sam Claire.
- Ništa. Sve je to dio posla.
Pogledala sam tinejdžere koji su i dalje čekali preko puta.
- Da sam na vašem mjestu, sad bih se pokupila - povikala sam. -
Osim ako ne želite problema s policijom jer niste u školi.
Promrmljali su nešto ispod glasa i odlepršali.
Claire me promatrala. - Nitko se ne zajebava s mojom obitelji.
- Ne - rekla je - vidim da ne.
Pokucala sam na vrata i otvorila su se gotovo u istom trenutku,
iako nisam nikoga vidjela unutra. Zakoračila sam i vidjela mamu iza
vrata, oči su joj bile crvene i natečene.
- Daj, nema potrebe za tim - rekla sam i zagrlila je - Claire se
riješila fotografa. Neće te više gnjaviti.
- Kasno je već za to. Što će ljudi misliti?
- Da to smeće od novina diže frku.
- Ali svi sad misle da on ima neke veze sa svim tim.
- Nije tako. Prebiti nekoga u pubu nije baš na istoj razini kao
otmica djeteta. Uostalom, koliko ih ovdje ima koji su radili i puno gore
stvari.
- Izdali smo jako ozbiljno priopćenje, Tina - rekla je Claire,
ulazeći u hodnik. - Dali smo svima do znanja da nitko iz vaše obitelji
nije osumnjičen.
- Radije to recite Vinceu, ako vas uopće bude slušao.
Prošh smo do dnevne sobe. Tata je sjedio na fotelji, okružen
poderanim komadima Suna.
- To ja mislim o njihovom smeću od novina, ne bih si time ni
guzicu obrisao.
- Oprostite - rekla je Claire - nisam imala pojma da će se to
desiti. Trebala sam biti opreznija.
- Nije li to neka namještaljka?
 - Nema šanse. Nikad tako nešto ne bih dopustila. Iako mi zbog
toga popularnost kod kolega sigurno nije zavidna, znaju da bih ih
cinkala da ne trepnem kad bi tako nešto učinili.
Tata ju je promotrio kao da je procjenjuje.
- Što ćemo onda s tim? - pokazao je na komadiće papira na podu.
- Izdali smo priopćenje u kojem smo jasno kazali da nitko iz
obitelji nije osumnjičen. Rekli smo novinarima da nisu dobrodošli na
daljnjim konferencijama ako se nešto slično ponovi.
Tata je kimnuo glavom. - Hoćete li i Tonyju to objasniti? Nazvao
me iz radionice, neki ljudi s posla kupili su novine.
- Pričat ću s njim - rekla je Claire - i s njegovim šefom. Raščistit
ću sve, ne brinite.
- Dobro - rekao je - onda se bolje nosite. I recite svojima da će
imati sa mnom problema ako mi ne nađu unuku.
Claire se s razumijevanjem povukla nazad u hodnik.
- Hoćeš li biti dobro? - pitala sam tatu. - Hoćeš li se moći nositi s
ovima vani?
- Jesi ti zaboravila tko ti je stari? Nasmiješila sam se i odmahnula
glavom.
- Ne. Imamo danas novu konferenciju, pa da znaš, opet će ih biti
posvuda.
Dobro. Razvali ih jednom za mene.
Ostala sam s Tonyjem dok je Claire otišla popričati s njegovim
šefom. Ostali radnici gledali su nas kroz prozor male sobe u kojoj
sjedimo.
- Žao mi je - rekla sam.
- Nema ti zašto biti žao.
- Pa da nisam izgubila Ellu, ništa od ovih sranja se ne bi dogodilo.
- Nisi ju izgubila, seko, netko ju je oteo.
- Ali dok sam je ja čuvala.
Obrisao je ruke o radnu odjeću i pogledao me suznim očima. - Ne
znam nikoga tko se više od tebe žrtvovao za svoju djecu. Koliko si se
stvari odrekla radi Chloe, koliko si radila kada si bila samohrana
majka. Ti si nevjerojatna.
Gledala sam ga u čudu. Moj brat, koji mi nikada nije rekao ništa
slično. Brat, koji je, izgleda u trenutku moje nepažnje, odjednom
odrastao.
- Hvala ti - rekla sam. - Ipak mi je žao. Da si uvučen u sve ovo.
Tvoj šef nije znao za ovo iz prošlosti?
 Tony je odmahnuo glavom. - Dobar je, ipak. Kaže da zna kako
sam vrijedan radnik i da ga za ostalo nije briga.
Kimnula sam. - Claire će ga uvjeriti. Jako je dobra. Opet smo
utihnuli na trenutak,
- Mama je dobro?
- Samo se brine, kao i obično. Mislila sam da smo joj ja i ti već
dali dovoljno briga za cijeli život.
Tony se napola osmjehnuo. - Naći ćemo je, seko. Vratit će nam se
ona.
Kimnula sam glavom i otišla čekati ispred radionice kako me ne
bi vidio da plačem.
Druga tiskovna konferencija donijela mi je onaj čudni osjećaj već
poznatoga. Nije ju to učinilo ništa ugodnijom, ali ipak sam znala što
mogu očekivati. Chloe mi je sjedila s desna. Ispod stola sam joj
stisnula ruku i zabuljila se u lica preko puta nas. Nemam pojma jesu li
to oni isti koji su bili ovdje u subotu, i ako jesu, jesu li se predomislili
oko naše nevinosti. Sve što znam jest da mi je i dalje potrebna njihova
pomoć.
Detektiv Johnston prvi je uzeo riječ. Pročitao je jutrošnju izjavu
policije u vezi Tonyja i dao do znanja da se na tu temu više ništa neće
reći. Ponovno je prošao detalje oko slučaja, iscrtao vremenski slijed i
dio dana za koji se treba skupiti informacija. Također je izvijestio
novinare o tome što je policija već učinila i što će još učiniti. Ne znam
bih li se trebala zbog toga osjećati bolje ili zabrinuto jer je nisu našli
unatoč tome što su joj posvetili toliko vremena. Zatim je Joanne,
policijska glasnogovornica, pitala imaju li za nas pitanja. Izabrala je
prvo nisku ženu s kratkom kosom s BBC-ja. Možda je mislila da će
pitanje biti lagano.
- Možete li nam reći kako Ellin nestanak utječe na vašu obitelj? -
pitala je. Pogledala sam Alexa, koji mi je signalizirao da će on
odgovoriti.
- Svima nam je teško - rekao je. - Ellin brat i njena sestra, koja je
danas ovdje s nama, jako su pogođeni. Ali mi smo snažna obitelj i
podržavat ćemo jedni druge. To je ujedno sve što možemo.
Alex zvuči nevjerojatno staloženo. Nisam sigurna bih li ja mogla
složiti nekoliko riječi, a kamoli normalne rečenice. Chloe je sjedila
spuštene glave, kosa joj je prekrivala veći dio lica. Mislim da su joj
smetale bljeskalice. Joanne je pokazala na nekog drugog. Čovjeka s
televizije Sky.
- Čuo sam da je danas trebao biti Ellin prvi dan u školi. Koliko
vam to teško pada, gospođo Dale?
 Svi su se okrenuli prema meni. Bljeskalice su ponovno proradile.
Alex je otvorio usta kao da će nešto reći, ali ja sam mu odmahnula
glavom.
- Jako teško. Bila je stvarno uzbuđena zbog toga. Isprobavala je
uniformu svaki dan prije spavanja cijeli prošli tjedan. - Što biste rekli
nekome tko je drži ili ima bilo kakve informacije? - nastavio je.
Zastala sam, nisam htjela da mi glas ispadne slabašan. Neću im
dati to zadovoljstvo, neću se rasplakati. Ne zanima me kakvom me to
majkom čini. Samo želim Ellu nazad.
- Vrati je rekla sam. Samo je pusti da se vrati k nama, gdje joj je i
mjesto. I ako znate gdje je ili imate bilo kakve sumnje u vezi nekoga
koga znate, nazovite policiju.
Trepnula sam i osjetila se kao da je milijun bljeskalica upravo
proradilo. Vjerojatno će na slikama izgledati kao da sam plakala. Ali
nisam. Gledala sam ravno naprijed, sretna što na trenutak ne mogu
vidjeti lica novinara. Pitala sam se jesu li mi se smilovali ili čekaju
trenutak kada ću puknuti.
Reporter iz Daily Maila bio je sljedeći. - Mislite li da vam je kći
živa, gospođo Dale?
- Da - rekla sam, bez oklijevanja gledajući ravno u njega. - Da,
mislim.
 14.

MURIEL

B ila sam u kuhinji i prala suđe kad su počele vijesti. Nisam baš
slušala radio otkad je dijete došlo, ali ona se sada igra s Melody u
dnevnom boravku. Radio sam zapravo upalila bez razmišljanja.
Prvo sam čula ime: Nestala četverogodišnja Ella Dale. Nisam ga
isprva povezala s djetetom u dnevnom boravku. Tek kada sam čula Iz
Halifaxa, Zapadni Yorkshire, tek tada mi se sve posložilo. O njoj
pričaju. O meni pričaju, iako to, naravno, ne znaju. Iz ruke mi je ispao
nož. Naslonila sam se na sudoper. Gumene rukavice zacviljele su o
metal. Rekli su da policija nema nikakvih novih tragova. Ne mogu se
oteti dojmu da je smiješno to što govore. Sva ta strka, a ona je sad
manje od kilometra udaljena od mjesta gdje je zadnji put viđena. Baš i
ne ulijeva povjerenje u našu policiju. Sva sreća da je dijete odvedeno
radi njezine vlastite sigurnosti. A da ju je oteo neki pedofil, što bi
onda bilo. O tome se ne može ni razmišljati.
Upravo su spomenuli da će se održati tiskovna konferencija.
Policija je izdala priopćenje gdje se opovrgava napise iz novina da su
članovi obitelji osumnjičeni.
Voditelj je prešao na sljedeću vijest. Ja sam stajala kao
skamenjena, otvorenih usta. Oni znaju. Znaju za mamu. Samo je
pitanje vremena kada će se obznaniti. Moram poslušati konferenciju.
Moram čuti što će reći o majci, o djetetu, i o tome što se dogodilo.
Skinula sam rukavice i prčkala po radiju dok nisam našla prijenos
uživo. Tu postaju inače nikada ne slušam. Sve je uživo i hitno. Nema
vremena za razmišljanje o bilo čemu prije nego se prijeđe na sljedeću
hitnu, neodložnu stvar.
Prvi glas koji se čuo bio je muški. Zvuči kao detektiv, onaj kojeg
sam vidjela i zadnji put. Činio se prilično blag za jednog policajca.
Pročitao je izjavu Zbog napisa u određenim novinama, policija
Zapadnog Yorkshirea želi obznaniti da je ispitivanje članova obitelji
Elle Dale bila rutinska stvar. Nitko od njih nije osumnjičenik i stoga
nijedno daljnje pitanje na tu temu neće biti odgovoreno na današnjoj
konferenciji.
Znaju za njenu tajnu. To je sigurno. Zato su ovo i rekli. Očito
nemaju još dovoljno dokaza da nešto učine. Zato su organizirali još
jednu konferenciju. Policija to nekad radi, stave obitelj pod reflektore
da vide hoće li popustiti pod pritiskom. Sigurno je i ona svjesna.
Svjesna da su je provalili. Da će njezina gomila laži uskoro biti
razotkrivena.
Detektiv je nastavio. Rekao je da će Alex i Lisa Dale odgovarati na
pitanja. Osoba koja sjedi do njih je Ellina starija sestra. Vjerojatno ona
o kojoj mi je pričala, ona polusestra. Osim ako nema drugih
polusestara. Tko zna, s takvom majkom.
Detaljno nas je izvijestio kako napreduje istraga. Spomenuo je
prikupljanje materijala s nadzornih kamera. Nije rekao gdje su
kamere, ali ne vjerujem da ih ima bilo gdje oko parka. Spomenuo je i
luke i aerodrome. I Interpol. Suradnju s policijama u drugim
zemljama. Češljanje registra seksualnih prijestupnika. Ne razumijem
zašto to sve rade kad znaju za majku. Možda i ne rade, možda je to
dimna zavjesa koja je treba uljuljkati u pogrešan osjećaj sigurnosti. A
možda stvarno ne shvaćaju što se dogodilo. Nitko ne razmišlja o
djetetu. O tome što je za nju najbolje. Nitko ne razmišlja kao majka.
Kad je detektiv završio, novinari su počeli s pitanjima. Otac je
odgovorio na prvo. On mi se čini puno racionalniji i organiziraniji od
majke. Barem je uvijek na vrijeme plaćao za sinovljeve satove. Kad
malo bolje razmislim, on je jedini koji ga je dovodio k meni. Gdje je
majka bila subotom ujutro? Spavala? Zezala se na mobitelu? Prilično
je sumnjivo to njezino izbivanje, ako mene pitate.
Zatim je netko majci postavio pitanje u vezi toga što je danas
djetetu trebao biti prvi dan škole. Kaže da se ona tome jako veselila,
da je svaki dan isprobavala uniformu. Nema pojma da joj je kći upravo
odjevena u uniformu. Novu uniformu, koju će odsad nositi.
Neki drugi novinar pitao je za poruku koju ima za onoga tko joj
drži dijete. Na trenutak je zastala. Vjerojatno razrađuje što da kaže,
što ljudi očekuju. Na kraju je rekla neka pusti dijete da se vrati doma
gdje i pripada.
U nevjerici sam ugasila radio. Nisam više mogla slušati te ludosti.
Dijete pripada ovamo, sa mnom. U to nema sumnje. Ja joj mogu dati
sve što joj treba. Matthew me možda više ne treba, ali ja i dalje kao
majka imam toliko toga za pružiti. Toliko toga što će joj koristiti. Po
prvi put sam shvatila da ne želim ostaviti to dijete, čak i nakon što
policija sa sigurnošću potvrdi kakva je majka. Ne bih je mogla vratiti
vlastima. Ne sada kad sam s njom već razvila odnos. Kad mi već
vjeruje. Ne bih mogla podnijeti da je sad izgubim, da mi se život vrati
u ono stanje u kakvom je bio prije nje.
Požurila sam prema ulaznim vratima i otvorila ih na pola.
Napunila sam pluća svježim zrakom. Nije dovoljno, doduše. Moram
izaći i prošetati, da mi mozak opet počne normalno raditi. Da
razradim što ću dalje. Zgrabila sam ključeve i zakoračila na stubu
ispred vrata. Povukla sam vrata iza sebe i zaključala ih. Trepnula sam
od sunca koje mi je udarilo u lice. Kao da sam se probudila iz dugog
zimskog sna. Osjećala sam se dezorijentirano. Nisam bila sigurna gdje
sam i kamo idem.

Na svu sreću, čula sam ga kako me doziva. Slatki uzbuđeni glasić

koji govori Mamice! Zvuk koji me razveselio toliko da su mi se usta u
istom trenu otvorila u široki osmijeh. Dolazim, rekla sam mu. Evo me
za sekundu. Evo mamice. Uspravila sam se i krenula puteljkom u vrtu.
Poznati zvuk zatvaranja vrtnih vrata pružio mi je mali osjećaj
sigurnosti u svijetu gdje mi se toliko malo toga činilo poznatim,
nakon izbivanja od samo nekoliko dana. Nisam trebala Matthewa
toliko dugo ostaviti samog. Nisam ja ta koju traže, nisam ja nestala. I
u redu je da se vratim na mjesto zločina, zato što to zapravo uopće
nije bio zločin, nego čin ljubaznosti.
Kada sam stigla do parka provjerila sam ima li negdje policajaca.
Nije ih bilo. Očito je da se potraga nastavila negdje drugdje. Gdje god
da su otišh, ovaj park ih više ne zanima. Dakako da je tiše nego zadnji
put kada sam tu bila. Sada su praznici završili. A možda neki roditelji
više i ne puštaju djecu ovamo zbog toga što se dogodilo. Igralište u
daljini izgledalo je kao igračka ostavljena nakon rođendana, koja čeka
vlasnika da se vrati po nju. Nekoliko manje djece sada se tamo
zabavlja dok starijih nema. Matthew također nikad nije volio starije
dečke. Uvijek bi me uzeo za ruku i tražio da idemo nazad doma čim bi
došli. Krenula sam uskim puteljkom kroz park. Nije tako vruće kao
prošli tjedan, hvala bogu. Matthew bi do sada uvenuo da je tu.
Potražila sam ga među krošnjama drveća, ali nije mu bilo ni traga.
Zapitala sam se je li možda već otišao, je li odustao od čekanja. Ali
sigurna sam da sam mu iz ovog smjera čula glas. Možda se igra sa
mnom. Možda se skriva. Onda sam ga vidjela kako čuči pored puteljka
točno na mjestu gdje je dijete palo. Igra se s nečim na podu, nekakvim
kamenom. Prišla sam bliže i shvatila da slaže krug od kamenja. Svaki
sljedeći bio je malo veći od onog prije. Okruživali su ga, pružali mu
zaštitu. Zatim sam shvatila što mi želi poručiti. I presretna sam,
presretna što mi je pružena nova prilika. Da ponovno zasnujem
vlastitu obitelj. Da se za nju brinem. Ne vjerujem u Boga. Život je
previše okrutan da bih prihvatila ideju da ga je netko takvim zamislio.
Znam da je to znak da sam bila u pravu kad sam uzela dijete. Dijete
koje je izabrao Matthew. Ne onaj tmurni, mrki i povodljivi mladić
kakav je postao, nego dječak koji me pozvao u park. Dječak koji je
znao da je ja mogu spasiti. Da je mogu odvesti doma gdje će biti
sigurna od ostatka svijeta.
Želi da dijete bude u njegovoj sobi, čak i u njegovom krevetu. To
je smjerao kada me odveo k njoj. Želi da ona zauzme njegovo mjesto.
Samo mi je trebalo neko vrijeme da to shvatim. Pogledao me, a ja sam
se nasmiješila i kimnula glavom, kako bih mu pokazala da razumijem.
Zatim sam se okrenula i otišla, nazad gdje sam potrebna, gdje sam
mu već jednom izgradila dom. I gdje je sada sada dijete koje treba
moju zaštitu i usmjeravanje.
Kad sam stigla kući, sjedila je na podu u hodniku i pokušavala
skupiti zemlju iz razbijene posude za cvijeće i vratiti je nazad u nju.
Pogledala me očima natečenim od suza. - Nisam ja. Nisam to ja
napravila - rekla je. - Melody je lovila konac i zabila se u stolčić pa je
onda s njega pala posuda i ja sad skupljam zemlju da biljka ne umre.
Kimnula sam glavom. Malo se previše uzbudila. Izgledala je kao
da očekuje da ću se na nju izderati. Možda je naviknuta na deranje.
Majka joj se vjerojatno stalo dere. Nasmiješila sam se tako da joj dam
do znanja da se ništa neće dogoditi.
- Kamo si otišla, profesorice klavira?
- Malo van na zrak.
- Jesu li zločesti dečki i dalje u parku?
- Da. Da, bojim se da jesu.
Duboko sam udahnula da se podsjetim zašto ovo uopće radim. Što
je Matthew tražio od mene. Nasmiješila sam joj se i pružila joj ruku.
Oklijevala je prije nego je ustala koristeći donji dio tijela, kako to čine
samo djeca. Uhvatila me za ruku, njezini mali prsti su se obavili oko
mojih. Odvela sam je u dnevni boravak, sjela na kauč i potapšala
jastuk pokraj mene.
- Trebam razgovarati s tobom o tvojoj obitelji - rekla sam.
- Mogu li sada doma? Hoće li tata doći po mene?
- Bojim se da ne. Znaš, od mene je zatraženo da pazim na tebe,
jer tvoja vlastita obitelj ne zaslužuje imati ni životinju.
Lice joj se smrknulo.
Nastavila sam. - Sjećaš se kad sam ti rekla da ti je mama bolesna?
- kimnula je glavom. - Pa, već je neko vrijeme bolesna i neće
ozdraviti.
- Je li ima rak? Moja prabaka je imala rak i umrla je pa sam ja išla
gledati Lego film s Charliejem Wilsonom dok su nju pokopali.
- Ne, nema rak, nego je bolesna u glavi, što znači da više ne može
biti tvoja mama.
 Dijete je počelo plakati. Prošla sam joj rukom kroz kosu. - Ja ću ti
odsada biti mama. Pobrinut ću se da budeš dobro odgojena. Ako budeš
radila što ti kažem, sve će biti u redu. Štitit ću te od svih opasnosti.
- Kad će tata doći?
- Ne slušaš me uopće, je li?
- Hoćemo li ja i Otis zajedno svirati klavir kad dođe?
- Otis više neće dolaziti na instrukcije iz klavira. Prekasno je za
njega. Za tebe se trebam brinuti.
- Dok tata ne dođe?
Pogled mi je pobjegao prema stropu. Možda ruje ni važno da ne
razumije što joj govorim. Ne treba odmah u potpunosti shvatiti.
Važno je samo da se proces pokrene. Kako će prolaziti dani, ovo
će joj postajati stvarnost. Sve će manje i manje pitati za svoju obitelj. S
vremenom će ih u potpunosti zaboraviti. Ali nema potrebe da je sada s
tim uznemirujem.
- Idemo malo svirati klavir.
- Može li Melody opet sjediti na njemu?
- Ne vidim zašto ne.
- Što će raditi u školi za veliku djecu? Igrat se u pješčaniku?
- U pješčaniku - ispravila sam je. Namrštila se.
- U ovoj kući se sve riječi ispravno izgovaraju, hvala lijepo. Tako
da te svi razumiju što govoriš.
Bezizražajno me gledala. - Nema veze - rekla sam - doći će ti s
vremenom.
U parku se Matthew igra s kamenčićima i pjevuši. Pjevuši nešto
veselo. Napravio je što je trebao, a zna da sam i ja. Dijete će sa mnom
biti sigurno. Bit ću tome djetetu majka jer je to ono što joj treba. To
dijete nikad nije imalo majku. U svakom slučaju, ne pravu majku.
 15.

LISA

S jedila sam za kuhinjskim stolom s Alexom i pokušavala se prisjetiti

o čemu bismo ono pričali prije nego se sve ovo dogodilo.
posebno ne pada mi na pamet, samo uobičajene stvari. Tko će
Ništa

pokupiti djecu iz škole, treba li Alex kupiti mlijeko na putu do kuće,

kako možemo nagovoriti O tisa da vježba klavir.
Voljela bih da i sada možemo voditi takve razgovore. Beznačajne
svakodnevne razgovore o stvarima koje nisu bitne. Umjesto ovog
razgovora teškog jednu tonu o tome je K nam kćer i dalje živa.
- Jesi stvarno mislila ovo što si rekla na konferenciji? - pitao je
Alex.
- Da, jesam. Ne znam je li to zbog intuicije ili naprosto ne mogu
ni pomisliti na alternativu, ali mislim da bih znala kad više ne bi bila s
nama.
Alex je kimnuo i otpio malo kave za koju se činilo da je pije još od
četiri ujutro.
- Znaš, meni je zapravo to ono što ne mogu ni pomisliti. Da je
netko drži. I što bi s njom mogao raditi.
- Znam. Trudim se ne razmišljati o tome. Valjda se nadam da
postoje i neki bolesnici koji joj ne žele ništa nažao učiniti, samo
uživaju u činjenici da je imaju. Cijelo vrijeme se nadam da ćemo svaki
tren primiti poziv u kojem od nas traže novac. To ne bi bilo loše, je li?
Daju je netko oteo samo zbog novca. Uzeli bismo kredit, prodali kuću,
bilo što, samo da je dobijemo nazad.
Alex se uhvatio za glavu. - Suludo je to, zar ne? Kad je najbolji
mogući ishod da ti je dijete oteto radi novca.
Zazvonio mi je mobitel. Bila je to poruka od Claire, napisala je da
je na putu. Rano je, nije još niti sedam sati. Sigurno ima neke vijesti,
nešto što nam želi reći uživo. Trbuh mi se stiskao kao da radim
trbušnjake, i samo sam željela da se možemo opet svađati oko
pahuljica za doručak.
Claire je odmahivala glavom kada sam joj otvorila vrata. Nije
najgore, dakle. Ali moglo bi biti prilično loše.
- Što se dogodilo? - pitala sam.
 - Idemo do kuhinje - odgovorila je. Ja sam hodala ispred nje,
pitajući se čime će nas sada šokirati. Sjela sam pored Alexa. Claire je
sjela preko puta nas, izraz lica nije ju odavao.
- Želim vam reći nekoliko stvari zato da ih ne biste čuli negdje
drugdje.
Pogledala sam Alexa. Izgledao je jednako zabrinut kao i ja.
- Zvali su nas s televizije Sky. Danas će na vijestima pustiti priču
da smo ispitivali čovjeka koji je u registru seksualnih prijestupnika i
živi blizu parka. Tražili su nas za komentar.
Buljila sam u Claire, ne vjerujući svojim ušima.
- On ima prilično čvrst alibi, zato i nismo s time nastavili.
- Zašto nam niste rekli? - pitao je Alex.
- Razgovarali smo s jako puno ljudi. Da smo protiv njega imali
bilo kakve dokaze, rekla bih vam. Da budem iskrena, priličan broj
seksualnih prijestupnika živi u Halifaxu. Jedna od prvih stvari koje su
naši detektivi napravih bilo je upravo da su sa svima njima
razgovarali. Ovaj samo slučajno živi blizu parka.
Claire me gledala kao da iščekuje moj odgovor.
- Kako se zove? - naposljetku sam pitala.
- Taylor. Liam Taylor.
- Koliko ima godina?
- Dvadesetak.
- Što je učinio?
- Imao je veze s maloljetnom osobom. Bojim se da ti ne mogu
više od toga reći, Lisa.
- Nije ju oteo ili ubio, zar ne? - Ne.
- I sigurni ste da mu je alibi istinit?
- Živi s mamom. Rekla nam je da je bio kod kuće cijelo
poslijepodne.
- Naravno da je to rekla.
- Nemamo nikakvog razloga da u nju sumnjamo. Također smo
mu provjerili mobitel. Cijelo popodne bio je spojen na kućni bežični
internet.
- Moguće da ga je ostavio doma kad je izašao - ubacio se Alex.
- Naširoko smo ih ispitali. Bili smo zadovoljni njihovim
odgovorima.
Ispustila sam uzdah i pogledala prema stropu.
- I što će onda Sky o tome reći?
 - Nismo potpuno sigurni. Dali smo im izjavu i podsjetili ih na
zakonska pravila o izvještavanju.
Umornim glasom sam prozborila - Isuse, tata će podivljati. A što
je s drugima? - pitao je Alex - Rekli ste da ima drugih prijestupnika u
Halifaxu.
- Da. Sa svima smo razgovarali i detaljno ih provjerili. Nijedan od
njih nije osumnjičen, barem ne u ovoj fazi istrage.
- Što bi to trebalo značiti?
- Pa... nikad ne reci nikad. Naravno, ako otkrijemo neke nove
dokaze...
Trbuh mi se zgrčio. Želi reći, ako nađu Ellino tijelo. Ili oružje
kojim je ubijena. O tome zapravo pričamo. Prošetala sam se do
sudopera i pogledala kroz prozor, pokušavajući se sjetiti bilo čega
pozitivnog.
- Rekla si da imaš par stvari - rekao je Alex.
- Da. Detektiv Johnston danas će pročitati novu izjavu. U njoj će
reći da se u ovom trenutku čini da je najveća mogućnost da je bila
uključena treća osoba.
Okrenula sam se točno na vrijeme da vidim kako je Alexu lice
potonulo do poda.
- Želiš reći da je oteta - rekla sam.
- Želim reći da što više vremena prođe a nitko je nije vidio, veća
je mogućnost da je netko bio uključen u njezin nestanak.
- Kao što sam i rekla, da je oteta.
- I dalje nismo isključili mogućnost da je odlutala, možda u
potrazi za balonom, ali kako vrijeme prolazi, a mi ne dobijemo
nikakve dojave da je viđena, ta je mogućnost sve manje vjerojatna.
Alex je stavio glavu na kuhinjski stol. Prišla sam mu i zagrlila ga.
Osjetila sam kako mu se tijelo trese, čuvši kako počinje plakati.
- Bit ću ispred ako me zatrebate - tiho je rekla Claire.

Složih smo se da Otisu nećemo ništa spominjati. To nije razgovor

koji netko od nas želi voditi. Samo da znaš, policija je razgovarala s
čovjekom koji je napravio nešto zločesto jednoj drugoj curici, i on živi
blizu parka, ali ne brini, kaže da nije oteo Ellu.
Tijekom doručka pokušali smo se ponašati kao obična obitelj.
Koliko može biti normalna obitelj kojoj jedan član nedostaje za stolom
i kojoj čaj kuha policajka. Otis je bio tih. Mislim da mi je bilo draže dok
nas je ispitivao beskrajna pitanja.
 - Danas vam je bolonjez za ručak - rekla sam, pogledavajući
školske vijesti koje i dalje nisam detaljno prošla.
Otis je potvrdno kimnuo, očiju praktički skrivenih ispod duge
kose. Ne znam uopće kada ćemo je stići ošišati.
- Ellina vješalica za kaput je odmah pored Charliejeve rekao je.
Tost koji jedva da sam jela, odložila sam na tanjur.
- Poslali su me u razred gospođe Roberts i vidio sam Ellinu
vješalicu na putu natrag. Jedino njezina još nije imala na sebi
naljepnicu. Prvi dan treba izabrati naljepnicu. Vjerojatno više nije
ostalo baš dobrih naljepnica.
Osjetila sam kako mi navire val emocija. Gledala sam Otisa kako
sjedi za stolom i brine sa da je Ella propustila dobre naljepnice. Nije
imao pojma kako bi ovo moglo završiti. Osjetila sam kako mi se tresu
ruke. Stavila sam ih ispod stola.
Alex je ustao. - Hajde, Otis, ja te danas vodim u školu.
- Možeš reći gospođi Roberts da za Ellu sačuva neku dobru
naljepnicu, kad se bude vratila.
- Naravno da hoću. Hajde, sad idemo oprati zube.
Claire je pričekala da oboje izađu iz kuhinje i onda je tek došla do
mene. U tom trenutku sam se bacila na nju.
- Mrzim ga - rekla sam između jecaja - čovjeka koji ju je oteo.
Mrzim to što radi našoj obitelji.
Tata je uletio u kuhinju nekih sat vremena kasnije, kao što sam i
upozorila Claire da će učiniti.
- Zašto niste uhapsili tog jebenog pervertita?
- Vince, nemoj - rekla je mama koja se požurila za njim. - Nije
Claire kriva.
- Ona je jedini jebeni murjak ovdje pa ću nju i pitati. Claire je
otišla do čajnika prije nego se okrenula prema tati.
- Nismo uhitili tog čovjeka jer nemamo nikakvih dokaza kojima
ga možemo povezati sa slučajem, nemamo nikakvog razloga da u
njega sumnjamo.
- Osim što je jebeni pedofil, mislite?
- On je u registru seksualnih prijestupnika, što ne znači da je kriv
za svaki zločin koji je počinjen blizu njegove kuće. Razgovarali smo s
njim, i kao što smo rekli za televiziju, on nije osumnjičenik.
- A tko onda jest? - povikao je tata. - Nema je već četiri dana i
niste ništa bliže tome da je nađete.
- Tata, pusti - rekla sam. - Mama je u pravu, nije Claire kriva. I
ne viči, Chloe još nije ustala.
 - Dobro. Idem onda glavnom murjaku.
- Ne ideš, to neće nikome pomoći. Radije bih da se on bavi
traženjem Elle.
- Ni ti ne misliš da taj čovjek ima neke veze s našim slučajem?
- Ne znam, ali jučer je Tony bio na naslovnici Suna, a bogme nije
imao nikakve veze s tim.
Zašutio je na trenutak. Gotovo da se čulo njegovo hrapavo
izdisanje.
- Tony se složio sa mnom. Treba tog lika uhapsiti, malo stisnuti,
da vidimo dal’ će puknut’. Kaže da je jedan dečko iz garaže već prvog
dana rekao da je to sto posto neki pervertit kojeg malo treba srediti.
Claire je došla i stala pred tatu. - Nitko neće nikoga srediti, u
redu? To neće nimalo pomoći. Zapravo se svi trebaju malo smiriti.
Svjesni ste kako će mediji skočiti na bilo što dok nema pravih tragova.
Tata je uzdahnuo i odvratio pogled. Vidjela sam kako je progutao
slinu i okrenuo se. U tom trenutku je Chloe ušla u kuhinju.
- Što se događa? - pitala je, pogledavajući mene pa tatu.
- Djed ti upravo odlazi - rekla sam - i onda ćemo se svi smiriti pa
ću ti objasniti što se događa.
- Nisu ju našli, je li? Nisu našli...
- Ne, nisu.
Kasnije sam otišla pokupiti Otisa iz škole. Svi su se ponudili da
idu umjesto mene, ali ne želim se skrivati u kući. Budući da se Otis
mora svima pokazivati u školi, bilo bi to nepošteno.
Pogledi su potpuno različiti od prošlog puta. Sada sam jadna žena.
Isti ljudi koji su pokazivali na Tonyja sada su našli nekog novog za
ogovaranje. Znam zašto to rade. Boje se. Ne mogu ni zamisliti da bi
netko normalan mogao tako nešto napraviti. Radije bi da to mogu
pripisati nekom perverznjaku.
Ja radije ne bih. Ne želim ni pomisliti da je Taylor bio bilo gdje
blizu Elle, da su je dotaknuli njegovi odvratni prsti. Ne mogu im to,
doduše, reći. I ne želim da mi svi prilaze i govore gluposti pa samo
užurbano hodam prema školi visoko podignute glave, izbjegavajući
bilo čiji pogled.
Čim sam Otisa vidjela na prednjem ulazu, znala sam da nešto nije
u redu. Spustio je pogled kad me primijetio. Pored njega je stajala
njegova nova učiteljica.
Pozvala me da dođem. - Dobar dan, gospođo Dale. Ispričavam se
što smetam, ali biste li mogli doći unutra samo na trenutak.
 Pogledala sam Otisa, ali on i dalje nije htio pogledati u mene. U
učionici je bila i gospođa Griggs, glavna učiteljica. Ili ne vjeruje novoj
učiteljici ili su doveli pojačanje za slučaj da izgubim kontrolu.
- Dobar dan, gospođo Dale. Jako mi je žao što vam smetamo u
tako teškom trenutku, ali danas se u školi dogodio jedan incident.
- Kakav incident?
- Otis je na igralištu drugog dječaka udario šakom. Dečka iz
šestog razreda. Na sreću, drugi mu nije uzvratio.
Zatvorila sam oči i uzdahnula. Trebala sam znati da bi se ovako
nešto moglo dogoditi. Nisam ga trebala pustiti u školu. Otis nikada u
životu nije nikoga udario, niti pravio ikakve probleme.
Pogledala sam Otisa.
Konačno me pogledao. Suze su mu se skupljale u uglovima očiju.
- Rekao mi je da je Ella mrtva - izletjelo mu je. - Rekao je da ju je
neki čovjek ubio i da je zato nema i da se nikada neće vratiti.
Otišla sam do Otisa i zagrlila ga, zakrivajući njegovo uplakano
lice. Pogledala sam glavnu učiteljicu.
- Pustit ću vas onda da se time pozabavite - rekla sam. - I možda
bi bilo bolje da Otis ne dolazi u školu do kraja tjedna.
Otis je gledao televiziju kad je netko pokucao na vrata. Dali smo
mu DVD set Doktor Who koji smo čuvali za njegov rođendan. To mu
sada treba. Da pobjegne u drugi svijet u kojem negativci nikada ne
pobijede, kako bi zaboravio na ovaj stvarni svijet.
Otrčala sam do vrata. Claire je kratko odmahnula glavom prije
nego je ušla.
- Dobili smo poziv - rekla je kad je stigla do kuhinje. - Netko
tvrdi da je vidio Taylora s djevojčicom koja odgovara Ellinom opisu.
Na dan kada je nestala.
 16.

MURIEL

O tvorila sam oči bijesna kao nikad što sam si uopće dopustila da ih
zatvorim u nekom trenutku za vrijeme prošle noći. Obuzela me
iznenadna panična potreba da ispraznim mjehur. Ustala sam i skočila
iz kreveta prije nego što mi se mozak naviknuo na okomit položaj.
Malo sam se zanjihala dok sam otvarala vrata spavaće sobe. Prve
zrake sunca uspjele su se probiti kroz prozor na odmorištu stubišta,
odlučne da me zaslijepe svojim blještavilom. Zaškiljila sam uhvativši
kvaku kupaonice. Gurnem, no ništa se ne događa. Namrštila sam se -
dosad se još nikada ta vrata nisu zaglavila - a onda začujem neki zvuk
iznutra. Znači, dijete je u kupaonici. I zaključala je vrata.
- Što sam ti rekla o zaključavanju vrata kupaonice - poviknula
sam.
- Obavljam malu nuždu - odgovorila je.
- Onda se požuri i otvori vrata, molim lijepo.
- Prvo si moram oprati ruke.
- Samo ti otvaraj ta vrata!
- Rekla si mi da ne smijem prenijeti mikrobe na kvaku.
Preokrenula sam očima. Pokušavam stisnuti što jače mogu, ali upravo
u tome i jest problem - čini se kao da je guma na dnu, tamo dolje,
sasvim popustila. Ne mogu se odlučiti trebam li se sjuriti u prizemlje
ili čekati. Pa sigurno da mala neće još dugo.
- Ostavi ruke na miru, otvori vrata, odmah!
Nekoliko sekundi kasnije čujem je kako se muči s bravom. Iste
sekunde sam znala da će sve biti prekasno, no bilo je prekasno i da se
sjurim u prizemlje. Kad je napokon otvorila vrata, već mi je prvi tanki
mlaz curio niz nogu. U trenutku kad me pogledala u lice, to je bio
veliki široki mlaz.
- I ti moraš na malu nuždu - rekla je. Samo sam je odgurnula, a
iza mene vukao se trag od urina po podu kupaonice.
- Nemoj mi tu stajati i buljiti, mala - povikala sam. - Izađi van i
zatvori vrata.
Stigla sam do školjke neposredno prije nego što je mlaz posustao.
Sjela sam na školjku spavaćice svučene do koljena, s promočenim
gaćicama oko gležnjeva, a pod kupaonice bio je tako mokar da sam se
morala zasramiti.
Eto na što sam se svela. Na ostarjelu ženu koja je nesposobna stići
do školjke na vrijeme. Njoj se to ne događa, sigurna sam. Ženi zbog
koje me Malcolm ostavio. Ne smeta meni činjenica što je ona mlađa
od mene. Ne razumijem zašto bi baš to nekome bio problem. Uvijek je
bolje kad te zamijene novijim modelom nego nekim iste dobi jer mu
toliko ideš na živce. Ne, meni je smetao način na koji je on o njoj
govorio kad mi je rekao da će me ostaviti. Kao da su ravnopravni. Ja se
nikad nisam osjetila ravnopravnom s njim, niti jednom kroz sve te
godine. Ja sam bila samo žena, majka, profesorica glazbe. Ja nisam
nikad bila kolegica sveučilišna profesorica kao ona i mislim da me
zbog toga nikad nije shvaćao ozbiljno.
Znala sam, dakako. Znala sam da ima nekoga. Ne vjerujem ja
ženama koje tvrde nešto drugo. Ne radi se tu samo o tome da
muškarci najednom počinju puno Češće raditi dokasna, niti čak o
tome da su u džepu sakoa ostavili nešto što će ih odati. Radi se
jednostavno samo o tome koliko su pažljiviji kad su kod kuće. Ti
muškarci. To je ono što se događa kad vas pere krivnja.
Ništa mu ja nisam rekla. Nisam se čak ni pokušavala natjecati. To
je besmisleno. To je kao kad dijete dobije novu igračku. Nema uopće
smisla pokušavati nekako odvratiti njihovu pažnju. Jednostavno se
mora pričekati da im pažnja popusti. Čekati da se istroši ta ideja
novog i da druga žena počne sa svojim zahtjevima pa da onda shvate
kako im je postala dosadna i ta nova igračka. I da im je bolje sa
starom, dobro poznatom. Jedino što se u Malcolmovom slučaju taj
zaključak naprosto nije dogodio. Pravila sam se, dakako, kao da
nemam pojma o čemu govori kad mi je napokon priznao. Postoji
ograničenje čak i u tomu koliko poniženja čovjek može podnijeti.
Odlijepila sam si gaćice s gležnjeva, preko stopala. Morat ću nešto
nabaviti što će mi pomoći da izbjegnem situacije poput ove, svjesna
sam toga. Časopisi su prepuni oglasa za ”žene određene dobi” poput
mene. Diskrecija je ključna, tvrde. No, to je ipak priznanje poraza, a ja
još uvijek nisam, čak niti u ovom trenutku, spremna za to.
Okrenula sam se prema tragu urina koji sam ostavila iza sebe na
podu. Pokupila sam to pomoću krpe i bacila je u koš za smeće u
kupaonici nakon što je dobro upila. Uzela sam potom novu, čistu
krpu, namočila je vrućom vodom u umivaoniku, stavila malo varikine
i onda sve to temeljito obrisala. Nakon svega upotrijebila sam i sprej,
osvježivač zraka jer nisam bila sigurna da je nestalo mirisa. Moram se
vratiti natrag u spavaću sobu kako bih promijenila vlažnu spavaćicu i
uzela kućni ogrtač prije nego se istuširam. Molila sam se u sebi da je
djetetu postalo dosadno i da je otišla potražiti Melody. Ali ipak nije.
Sjedila je u turskom položaju ispred vrata kupaonice i još uvijek zurila
u lokvicu urina na podu stubišta. Pogledala sam je u lice. Izgledalo je
kao da je još uvijek crvena od srama jer sam je gadno napala.
- Hoćeš li me staviti na stubu za zločeste?
- Žao mi je što sam se izderala na tebe - odgovorila sam. -
Nemamo mi ovdje stubu za zločeste. Ali u budućnosti moraš napraviti
ono što ti kažem i ne smiješ zaključavati vrata kupaonice.
- Moja mama meni dopušta da ih zaključam.
- Da, doista, tvoja mama je tebi dopuštala toliko toga što nije
trebala.
- A zašto me ne može tata čuvati?
- Tata ti mora svaki dan na posao.
- A moja baka, je li Otis kod nje na čuvanju?
- Pretpostavljam da jest.
- A kad ću opet ići kod bake i djeda?
- Ne moraš ići kod njih.
- Oni mi uvijek daju slatkiše i kupuju mi sladoled. Uzdahnula sam
i odmah shvatila da se s time mogu natjecati.
- Slušaj, moći ćeš kasnije dobiti jedan mali sladoled Magnum.
Naručila sam ih preko interneta. Donijet će nam u isporuci.
Ustala se i pojurila da mi zagrli noge. Odmah je ustuknula i
nabrala nos.
- Spavaćica ti je potpuno mokra.
Odgurnula sam je. - Više o ovome nećemo razgovarati, je li ti to
jasno?
Kimnula je ozbiljno. Pojurila sam pokraj nje u spavaću sobu.
Upravo sam u kuhinji postavljala stol za ručak kad sam čula kako
netko kuca na ulazna vrata. Uhvatila sam se čvrsto za naslon stolca.
Pronašli su me, sve znaju. Ne znam točno kako, no očito jesu. U tom
sam trenutku shvatila da nisam o cijeloj stvari pomno razmislila. Što
ću napraviti ako mi opet pokucaju na vrata ili čak zatraže da udu.
Nemam je gdje sakriti, zapravo nemam. Zasigurno ne nikamo gdje je
mogu zaključati. Možda bih je mogla zamoliti da se sakrije. Mogla bih
se praviti da je sve to samo igra.
Da, njoj bi se to sigurno svidjelo. Ona bi sigurno ostala skrivena
jako jako dugo.
Opet se začulo kucanje, ovog puta glasnije. Očito se neće maknuti
s vrata. Došuljala sam se u hodnik. Mogla sam vidjeti obrise nečije
figure kroz staklo na gornjem dijelu vrata. Izgleda mi kao da je na
vratima muškarac. A za tako nešto vjerojatno i treba očekivati
muškarca. Pretpostavljam da policija ne šalje žene na ovakve zadatke,
pogotovo ne ako misle da se radi o nečemu ozbiljnom.
Sad zapravo nemam vremena da je uvjerim da se sakrije jer bi to
zahtijevalo duga objašnjenja. Samo se mogu nadati da će ostati tamo
gdje jest. Da će je Melody dovoljno dugo zaokupiti i da ću ja ovo stići
riješiti.
Otišla sam do vrata. Ruka mi se tresla na kvaki. Nemam izbora.
Posljednje što bih željela vjerojatno je da je na vratima netko tko ih
namjerava izbiti i tako ući. Nikad ne bih prestala slušati o tome iz
jedne od susjednih kuća. Samo sam malo otvorila vrata. Prvo što sam
vidjela bio je sanduk crvene boje napunjen vrećicama Ocado.
Nasmijala sam se. Doista sam se glasno nasmijala. Dostavljač je
vjerojatno pomislio da sam malo luda. A vjerojatno i jesam na neki
način. Kako inače mogu samoj sebi objasniti da sam posve zaboravila
na svoju narudžbu. Ili na činjenicu da o ovom dijelu čitave procedure
nisam ni razmišljala. Da će dijete biti u kući kad dostavljač dođe. I da
on nipošto ne smije vidjeti to dijete.
- Dobar dan, sve vam je tu. Nema zamjena ovoga puta.
- Hvala vam - rekla sam i uzela mu brzo iz ruke prvu vrećicu. Ili
je vrećica teška ili se meni malo vrti od svega ovoga. Malo sam se
zanjihala prema hodniku.
- Možete li sami? Hoćete li da vam ja unesem sve vrećice u kuću?
Ili u kuhinju?
- Ne, ne, hvala - rekla sam brzo, svjesna da je dijete u dnevnom
boravku i da u svakom trenutku može istrčati van i da će to i učiniti
ako netko uđe u kuću.
- Jeste li sigurni? Nije to meni nikakav problem. Inače vam ih
unose u kuću, zar ne?
- Ne - žustro sam odgovorila, a onda dodala, čim sam mu vidjela
izraz lica - doista nije potrebno, hvala vam.
Ostavila sam prvu vrećicu odmah pokraj vrata i pružila ruku kako
bih uzela sljedeću. Moram to napraviti što brže, ovo mora završiti.
Moram zatvoriti vrata prije nego što ona izleti u hodnik da vidi tko je.
No, on nastavlja sa svojom pričom, i to preglasno, ako mene pitate.
Govori neke gluposti o tome kako su pojedine namirnice zapakirali, o
tome kako je danas konačno malo manje vruće i kako mu je odlanulo
jer ne voli vrućine.
 Kimala sam i nešto mrmljala kao da se slažem, a zapravo sam ga
samo htjela požuriti. No, glasanje i previše veseo. Znala sam u sebi da
je samo pitanje trenutka kad će.
- Je li to dostavljač - čujem je iz dnevne sobe. - Je li donio moje
Magnum sladolede?
Začula sam korake koji su jurili preko drvenog poda prema
hodniku. Imam pola sekunde da odlučim što ću napraviti. Zalupila
sam vrata dostavljaču u lice i okrenula se prema djetetu.
- Ti moraš ostati u onoj sobi, ti se ne smiješ ovdje pojavljivati -
proskitala sam.
- Je li mi donio Magnume? Mogu li si uzeti jedan, sad odmah?
- Možeš samo ako budeš posve tiha i ostaneš u sobi. Jesi me
razumjela?
Dijete je samo kimnulo i brzim korakom se vratilo u sobu.
Udahnula sam duboko i otvorila ulazna vrata. Čovjek je još uvijek na
gornjoj stubi i gleda me malo zbunjeno.
- Toliko mi je žao - rekla sam. - Tu mi je unuk na čuvanju i
uplašila sam se da bi mi mogao izjuriti na ulicu. Ostavili ste kapiju
otvorenu.
Okrenuo se da provjeri. - Ah, kvragu, oprostite. Mislio sam da
sam je zatvorio iza sebe.
Izgleda mi i dalje nekako kao da ga nisam uvjerila. Možda je
uhvatio dijete pogledom na sekundu, prije nego što sam stigla
zatvoriti vrata. Možda je sad na prozoru i gleda u njega. Znam ja da je
ona za takvo što sposobna. Pružila sam ruku da preuzmem i
posljednju vrećicu.
- Hvala vam - rekla sam kad mi ju je pružio.
- Nema na čemu. Do viđenja do sljedeće isporuke.
Zatvorila sam vrata. Slušala sam kako se njegovi koraci udaljavaju
i kako je zalupio vratima svoga kamioneta. Vratila sam se u dnevni
boravak, a noge su mi se još uvijek malo tresle. Dijete je na podu, sjedi
pokraj Melody. Pogledala me i ugrizla se za donju usnicu.
- Ako se bilo tko pojavi na ulaznim vratima, ti ne smiješ istrčati
iz sobe, jesi li me razumjela?
Kimnula je glavom.
- To je za tvoje dobro. Tako te ja štitim.
- Hoću svoj sladoled. Mogu li sad dobiti sladoled?
- Ne, morat ćeš čekati sve dok se ne sjetiš ponašati pristojno.
 Odmah je počela plakati. Izasla sam iz sobe. Matthewa baš nikada
nisam morala upozoravati da se sjeti ponašati pristojno. Barem ne kad
je bio mali. Nikad on nije ni tako cendrao.
Zaustavila sam se u hodniku i nekoliko puta duboko udahnula.
Očito je da dalje ovako više ne možemo. Ne možemo se zauvijek
skrivati iza vrata. Moram napraviti neki plan. Moram smisliti što
ćemo napraviti.
Uzela sam dvije vrećice i odnijela ih u kuhinju. Datum na zidnom
kalendaru privukao mi je pogled i prisilio me da ga ponovno
pogledam. Okrenula sam se od njega. Ne moram ja vidjeti na
kalendaru da znam. Imam ja kalendar u svojoj glavi. Svakoga dana
otrgnem po jedan broj, zgužvam ga i bacim u neki zakutak svojeg
mozga. Ali to ništa ne mijenja. To mi ni najmanje ne ublažava bol.
Samo mi zaglušuje mozak smećem, podsjetnicima da vrijeme ide
naprijed. Bez obzira željeli mi to ili ne.
Pospremila sam stvari koje sam naručila, stavila svaku stvar na
njezino mjesto. No, tu su i neke nove stvari. Stvari koje nikad prije
nisam držala u svojoj kući. Moram i za njih odrediti mjesto. Moram
stvoriti neki novi red u kući.
Matthew je vani uzdahnuo. Njegov se uzdah polako podigao kroz
krošnje drveća. Znam ja da je i njemu sve ovo teško. Možda je mislio
da će svima nama pomoći što je ovo dijete sad kod nas. Možda se ne
radi samo o tome da nju spasimo. Možda postoji još netko koga treba
spasiti. Ne sviđa mi se kad vidim to njegovo mlado lice tako tužno.
Pokušavam se sjetiti što smo nekad radili, nešto što bi ga uvijek
razveselilo. A onda sam se sjetila.
Stavila sam jedan od onih malih Magnum sladoleda na tanjurić i
potom na stol u kuhinji. Brzo sam otišla do vrata u dnevnu sobu.
- Sad možeš doći i uzeti svoj sladoled - rekla sam joj. Dijete me
pogledalo pomalo zabrinuto, no onda je skočila jer je vidjela izraz
moga lica i krenula za mnom u kuhinju.
Sjela sam preko puta djeteta i gledala kako uživa u svakom
zalogaju. Oduševilo me kako je polizala uglove usta kad je završila.
- Obožavaš ih, je li istina? Samo je kimnula.
- Kad odemo na praznike, moći ćeš svaki dan dobiti po jedan
takav sladoled.
Dijete me pogledalo s upitnim izrazom lica. - Pa zar mi stvarno
idemo nekamo na put?
- Da, idemo u Whithy. Tamo će ti se jako svidjeti.
- Stvarno?
 - Naravno. Vidjet ćeš, tamo je plaža i uz nju svi oni mali restorani
s ribicama i pomfritom. Pa onda stube koje vode do samostana. A
možeš ih sve prehodati bez ičije pomoći.
Dijete se nastavilo mrštiti.
- A ići ćemo i u zaljev Robina Hooda. Sjećaš se kako ti se tamo
sviđalo igrati? Mislim da smo čitav dan proveli u onom malo
morskom bazenčiću od kamenja prošli put kad smo bili tamo. Možeš
ako želiš ponijeti i svoju mrežicu za ribice ako želiš.
- Pa nemam ja tu mrežicu. Nasmijala sam se zvonko kao kristal. -
Naravno da imaš. Tamo je u spremištu u dvorištu. Mrežica je zelena, a
na dnu, drška je omotana crvenom trakom. - Pogledala sam prema
dolje. Vidim samo dva velika oka kako zure u mene. Raširene i velike i
pune povjerenja, takve oči. Pružila sam ruku i stisnula njegovu.
- Otići ću ja sad po nju ako se ne sjećaš. Čekaj me tu trenutak,
odmah ću se vratiti.
Pojurila sam prema ulaznim vratima, uzela ključ od šupe u
dvorištu iz ćupa na stolu u hodniku. Izašla sam van i iza sebe
zatvorila vrata. Promrdala sam ključem u bravi, uvijek je bila malo
kruta. Morat ću nekako natjerati Malcolma da stavi u nju malo
motornog ulja. Posegnula sam prema najdaljem uglu u kojem sam
vidjela dršku od mrežice. Trebalo ju je malo drmati i mrdati da je
izvučem tako okruženu alatom. Baš dok sam se spremala zatvoriti
vrata šupe, ugledam u drugom uglu nešto crveno. I odmah se
osmjehnem zadovoljno sama sebi. Naravno. Kako sam na to mogla
zaboraviti?
Pojurila sam natrag u kuhinju. Dijete još uvijek sjedi za stolom.
- Evo ti - rekla sam i pružila mu dršku ribarske mrežice. - I
pogledaj što sam još našla - tvoju kanticu i lopatice.
Pogledam djetetu u lice, izraz je čudan, kao da je nesigurno.
Okrenula sam kanticu da je može bolje vidjeti. - Evo - pokazala
sam na slova. - Još je uvijek na njoj tvoje ime. Dijete se malo
zagledalo. - Tu ne piše moje ime.
- Naravno da piše. Samo se pri vrhu slovo M malo izribalo.
Nastupila je stanka. - A kad putujemo - najednom me pitao.
- U petak. Odmah poslije doručka. - odgovorila sam.
- Idu li i mama i tata, svi zajedno?
- Naravno da idemo svi zajedno. Pa ne možemo pustiti dijete da
ide samo, zar ne?
 MATTHEW

Nedjelja, 22. lipnja 2014.

S pavao sam s Lastavicom i mama to zna! To je kao da su se najbolja

i najgora stvar na svijetu spojile u jedno. Nije meni mama rekla da
zna, puno je to gore od toga. To se dogodilo u ponedjeljak. Lastavica je
došla sa mnom kod nas i rekla mi da ona više ne želi čekati i onda
smo to naprosto napravili, ono, tu, odmah. Bilo je dobro, ono, stvarno
dobro. Hoću reći, nije da ja znam kako bi to trebalo biti, jedino znam
iz filmova, a tako nije bilo. Bilo je onako, malo zbrčkano i trajalo je i
trajalo dok sam navukao kondom (ona ga je donijela, zar to nije cool!)
i nismo poslije svega još ležali goli satima jer smo znali da sve
moramo srediti prije nego što se mama vrati kući. Ali sam seks, ono
kad mi se osmjehnula kad je raširila noge i to kako sam je gledao,
kako je bila vlažna, kako sam po prvi put doista bio u njoj i micao se i
gledao joj lice dok je stenjala prije nego što sam doslovno u njoj
eksplodirao, to je bilo jebeno genijalno.
Morali smo ustati zapravo praktično odmah nakon toga. Stavio
sam ručnik na krevet prije nego što smo počeli i na njemu je bilo malo
krvi pa sam ga morao odmah ubaciti u perilicu na brzinski ciklus s
nekim drugim mojim stvarima kako bih prikrio zašto perem ručnik. A
onda smo morali ponovno složiti krevet, izravnati poplun i jedno
dvadeset puta prije nego što smo otišli provjerio sam je li sve u redu i
može li se nešto primijetiti i doista sam bio uvjeren da se ništa ne
može skužiti.
Ali kad sam se vratio iz škole, vidio sam da mi je mama
promijenila plahtu na krevetu. Zaboravio sam da to uvijek radi
ponedjeljkom, kao što uvijek petkom jedemo ribu za večeru. No, u
svakom slučaju, stavio sam si slušalice na uši i legao na krevet i
razmišljao o tome što se dogodilo to jutro i doista ne znam kako sam
to uočio, ali na mojem jastuku bila je duga duga smeđa dlaka,
Lastavičina kosa i nije mi odmah palo na pamet, ali kad sam shvatio,
samo sam sjeo u krevetu i rekao: ”Sranje, sranje, sranje, sranje.”
Sjetio sam se da je ponedjeljak i da je mama promijenila posteljinu.
Dva puta sam provjeravao za svaki slučaj, ali zapravo i nisam trebao
jer je sad bila bijela, a ne plava kao ujutro (a zapamtio sam da je bila
plava jer me Lastavica zafrkavala kako moja mama točno zna kad
stavlja koju posteljinu i uredno je izmjenjuje po rasporedu). I u tom
trenutku sam shvatio. Mora da je mama pronašla Lastavičinu vlas na
mojem jastuku. Mora daju je podignula, ostavila sa strane, oprala
posteljinu i stavila novu pa onda tu vlas vratila na jastuk kako bi mi
pokazala da ona zna. Tako da sad ja znam da ona zna i ona zna da ja
znam da ona zna i sad mi nije jasno što se od mene očekuje, da se
ispričam ili da bilo što kažem, a i da nešto spomenem, znam da bi se
okrenula prema meni i rekla da joj nije jasno o čemu ja govorim i
onda bih se stvarno našao u govnima, a ako ne kažem ništa, ta će
neizgovorena strašna istina stajati između nas zauvijek. Ma da se
barem izvikala na mene, da je kričala, s time bih se nekako znao
nositi, ali ovo, ovo je samo luđački. To je kao da je ostavila svoju
posjetnicu i sad me promatra i ja znam što ona od mene očekuje. Ona
želi da ja to sve prekinem. I kao da mi govori da ako prekinem, nikad
se više ništa o tome u kući neće spomenuti. Ali nema toga na svijetu
zbog čega bih ja to prekinuo. I tako, ne znam sad ni sam što će se
događati, hoćemo li završiti u nekoj strašnoj svađi ili će do kraja
života trajati ta njezina tiha misa ili možda u ovom trenutku sjedi u
svojoj sobi i ubada pribadače u krpenu lutku Lastavice ili nešto tako.
Poslao sam Lastavici poruku. Nisam je nazvao jer mi se činilo da
bi mama sigurno stala ispred moje sobe i prisluškivala. Lastavica
misli da je moja mama neka vrsta luđakinje. Rekla mi je da se samo
pravim kao da se ništa nije dogodilo, da sve to ignoriram, a mi ćemo
nastaviti dalje po svom, ali lako je njoj to reći, ne mora ona s njom
živjeti. Osjećam se nekako kao da me tjeraju da se odlučim između
njih dvije, a ja to ne mogu. Možda moja mama doista jest luđakinja,
no ipak mi je mama i ja sam joj sve što joj je na svijetu ostalo i ne
mogu ja nju samo ignorirati jer znam što bi to za nju značilo, to bi
bilo kao da sam joj zario nož u leđa.
A dodatno sranje zapravo je u tome što će nam uskoro završiti
zadnji ispiti, više se nećemo moći viđati u školi, a čim škola prestane
za nekoliko tjedana, mama neće imati drugog posla nego da mene
prati čitavo vrijeme. Svaki put kada budem krenuo van, pitat će me
kamo zapravo idem, a ja njoj lagati ne mogu, ne nakon ovoga.
Lastavica misli da bih trebao stati pred nju i reći joj da imam
osamnaest godina i da je jebeno nije briga kamo ja idem ili s kime se
sastajem, ali znam ja dobro da bi ona odmah krenula s onom svojom
pričom ”ne ispod moga krova”, a i užasno mi je što je tako
uzrujavam.
I sad sam zapravo zatočen u svojoj sobi. Nemam muda čak ni da
se spustim kod nje u prizemlje jer znam već da sjedi u svojoj omiljenoj
fotelji, stisnutih usnica kako to samo ona zna, a i ne znam što ona
jebeno od mene očekuje da joj kažem. Sve je to skupa jedna velika
noćna mora. Da barem mogu otići da se vidim s Lastavicom, ali ona
ne može doći do mene, a ja ne mogu do nje. I sad smo se već ispucali
sa svim tim porukama i nema mi druge, nastavljam tu ležati u svojoj
sobi s tom njezinom vlasi u ruci jer je to jedino što sad imam od
Lastavice. Sve je ovo užasna zbrka i zabuna.
 17.

LISA

G ledamo televiziju. Policija je započela pretraživanje jezera Ogden.

Čini mi se kao da se vozim autoputom pokraj velikog lančanog
sudara, ono kad znaš da ne bi trebao gledati, ali se ne možeš
suzdržati da ne baciš pogled, makar i polutajno. Jedino što smo u
ovom slučaju upravo mi ti jadni rođaci koji čekaju slomljeni da se iz te
mase na cesti izvuku tijela i pitaju se kad će se pojaviti tijelo voljenog
člana obitelji.
Claire nam je rekla da to ništa ne znači, da ne moramo gubiti
nadu. To je naprosto nešto što moraju napraviti u ovim okolnostima.
A okolnosti su takve da je netko dojavio da je vidio nekoga tko liči na
Taylora s malom djevojčicom koja odgovara opisu Elle na parkiralištu
u rezervatu Ogden negdje sat vremena nakon što je ona nestala u
petak popodne.
Navodno je samo vidio na sekundu jer su muškarac i djevojčica
bili podosta udaljeni od njega i nije se mogao sjetiti što je ona imala
na sebi, ali mu se čini da je bilo nečeg zelenog na odjeći. I tek kad je
vidio fotografije Taylora i Elle jednu uz drugu na televiziji, osjetio je
potrebu da se javi. A ponekad, što nam je Claire objašnjavala uz puno
delikatnih riječi, odlučna da shvatimo, ljudi vide ono što žele vidjeti i
nekako se uvjere da sve to skupa odgovara jedno s drugim jer je svima
jako važno da se onaj posljednji komadić slagalice napokon stavi na
mjesto.
I zato mi sad gledamo video sniman iz helikoptera policijskog
ronioca u jezeru Ogden. I zato ja sad zarivam ono malo što mi je
ostalo od noktiju u svoje dlanove i zato se Alex doslovno fizički trese
na kauču do mene i zato je Otis otišao kod mame i tate na cijeli dan, a
Chloe se zatvorila u svoju sobu i odbija izaći.
Ostavili smo sliku bez tona - to neprestano nezaustavljivo
prognoziranje što bi se moglo dogoditi ipak nam je previše - ali ni ja
ni on nemamo dovoljno snage da ispružimo ruku i pritisnemo tipku
za isključivanje televizora. Gotovo kao da nam se čini da mi moramo
biti tu, uz nju kad je pronađu. Kad smo je već tako stravično iznevjerih
u njezinu kratkom životu da smo barem tu za nju u smrti. I sad
osjećam ono isto, ono što sam već rekla da bih osjetila da joj se nešto
dogodilo. Tu kombinaciju snažne jutarnje trudničke mučnine i
iščekivanja. Ne sviđa mi se taj osjećaj. Želim ga se nekako otresti,
istjerati to iz sebe. A postoji samo jedan način na koji to mogu postići.
Ustala sam. - Idem trčati - rekla sam Alexu koji me pogledao
velikim praznim očima.
- Molim, sada?
- Pa da. Moram. Moram se maknuti od svega ovoga. Kimnuo je i
zatvorio oči. Otišla sam na gornji kat u našu sobu i navukla svoje
tajice za trčanje. Čak sam se sjetila navući sportski grudnjak ispod
majice. Požurila sam dolje u prizemlje, prošla pored otvorenih vrata
dnevne sobe u kojoj sam vidjela Alexa kako sjedi s glavom u rukama.
Osjećam se kao krava što ga ostavljam tako samog, ali ne mogu sad
stati. Ako ostanem, to će se dogoditi. Moram to istjerati. Moram trčati
što dalje mogu, što je brže moguće i moram to odmah! Zgrabila sam
tenisice, sjela na trenutak na zadnju stubu kako bih zavezala
žnirance, otvorila potom vrata i izašla van.
Počela sam samo s brzim hodanjem, svjesna da nisam napravila
svoje uobičajene vježbe zagrijavanja. Polako sam počela pojačavati
brzinu. Ionako ne želim trčati po cesti, tako bih samo privukla pažnju.
Sigurno su me ionako vidjeli susjedi kako izlazim van i pomislih što
ova luđakinja radi, baš kao što je to pomislio i Alex. Ubrzala sam
tempo kad sam stigla do parka. Vidim u daljini ljuljačke na kojima
sam ljuljala Ellu toliko puta da se toga ne želim ni sjetiti, ljuljačku u
koju se jednom udarila kad je bila sasvim mala, školu u koju je trebala
krenuti ovaj tjedan. Najednom sam shvatila da neću moći ostati u
ovom gradu ako je pronađu mrtvu. Činilo bi mi se kao da živim u
scenografiji njezina djetinjstva, okružena njezinim likom na svakom
uglu tog seta. Morat ćemo se preseliti, iako mi ne pada na pamet
kamo. Bit će to sve skupa velika gnjavaža i Otisu se to neće ni
najmanje svidjeti pa ću se zbog toga i ja osjećati jako loše. A možda to
gdje smo uopće ne predstavlja neku veliku razliku, možda ću i dalje
na svakoj drugoj ljuljački vidjeti njezin lik, u svakom parku kroz koji
prođem.
Počela sam trčati. Tijelo mi je ukočeno. Ne sjećam se kad sam
zadnji put provela pet dana za redom bez vježbanja, vjerojatno niti
jednom otkad Ella više nije novorođenče. Pojačala sam tempo i
natjerala samu sebe na veću brzinu. Srce mi se ubrzalo, kosa mi je
letjela iza glave. Počinjem trčati još brže. Sviđa mi se kako se osjećam:
kao da idem do kraja svoje snage, kao da se rastežem koliko mogu,
primorana snažno disati. Pretrčala sam park, prošla pored ragbi
kluba, krenula stazom do ulice. Nekako me smiruje zvuk tenisica koje
udaraju o asfalt, udaraju u jednom predvidljivom ritmu, neometano.
Nastavit ću trčati, nikad neću stati. Jednostavno neću dopustiti da me
sustignu događaji ovog tjedna. Ako budem trčala dovoljno brzo,
možda ću uspjeti zaustaviti vrijeme, vratiti ga unatrag, natjerati svijet
da se vrati unazad pa onda neću odgovoriti na poziv, neću joj
dopustiti da se ponovno sakrije, neću ni otići u jebeni park.
Iza ugla pojavio se Land Rover, prebrzo, nezaustavljivo. Uhvatila
sam pogled vozačice kad me ugledala: šok, strava, krivnja, sve se to
izmijenilo na licu. Bacila sam se na kameni zid. Uspjela je ipak
zakočiti na vrijeme, mahnula je glavom i podigla ruku u znak kako bi
mi kratko zahvalila. Ona je napravila grešku, no uspjela se nekako
izvući. Drugi ljudi nisu te sreće.

Alex još uvijek sjedi ispred televizora na kauču s glavom među

rukama. Program s vijestima BBC-ja prebacio se konačno na nešto
drugo, no Alexu to nije uspjelo. Sjela sam do njega. Tijelo mi je mokro
od znoja, ali bol koja izlazi iz svake Alexove pore smlavila me do
kraja.
Pomilovala sam ga po kosi. Podignuo je glavu i pogledao me. Po
prvi put u njegovim očima vise ne vidim nadu.
- Što joj je napravio, Lisa?
Pogledala sam ga i shvatila da je na meni red da budem čvrsta.
- Možda nije napravio ništa. Možda on i nije dio svega toga.
- Ali ako nije on, onda je netko drugi,
- Tko god bio, ona će se boriti. Znaš i sam koliko će se ona boriti.
- Ma znam. Ali to joj ne može pomoći, znamo da ne može. Ne
protiv odraslog frajera. Kad se sjetim kako joj je bila mala ručica u
mojoj...
Zagrlila sam ga i osjetila kako mu se grudni koš širi.
- Molim te, Lis, nemoj me sad odgurnuti, molim te. Trebat ćemo
jedno drugome da kroz sve ovo prođemo.
- Ma znam. Ali morala sam izaći. Ponekad mi se čini kao da se tu
unutra gušim.
Kimnuo je. - Je li ti pomoglo?
- Samo na nekoliko minuta.

Pokucala sam na vrata Chloeine sobe u vrijeme ručka. Želim je

nekako natjerati da izađe iz sobe. Želim da sjednemo ručati kao
obitelj. Ono malo od obitelji što mi je ostalo.
Nije odgovorila, no ipak sam ušla u sobu. Mislila sam da će sve
biti drukčije kad se jednom vrati kući s fakulteta, da će naš odnos
polako zacijeliti kad ona jednom isproba život odraslih, i odbaci tu
svoju personu tinejdžerice koja me gleda s onim ”mrzim te” u očima.
No, nije se to baš tako dogodilo. Vjerojatno ponajviše zato jer još
uvijek ima razlog da me mrzi, i to jebeno dobar razlog.
Njezina je soba bijela. Cista i sterilna. Unutra bi se mogle obavljati
operacije, tako je čista. Leži na krevetu i čita knjigu Johna Greena U
traganju za Alaskom. Ufurala se u Greena kad je pročitala Grešku u
našim zvijezdama. Meni tada nije bilo jasno o čemu se zapravo radi.
No, nakon što sam je našla skupljenu na podu u suzama, rekla sam joj
da mislim kako nije pametno da ide gledati i film. Pogledala me s
puno prezira i ipak otišla, naravno. S Robyn. Oči su joj bile upaljene,
toliko su bile crvene kad se vratila. Nisam shvaćala zašto si to radi, no
ipak sam bila dovoljno pametna da joj ništa ne kažem.
Sjela sam na rub kreveta. Pogledala me. Znam što me pita i prije
nego što išta izgovori pa sam samo odmahnula glavom. Sklopila je oči
na sekundu kao da se tiho zahvalila.
- Možda to i nije bila ona, znaš - rekla sam.
- Opet ono tvoje da nikad nije sve crno, je li?
- Ali to je istina. To što je traže ne znači da je to doista bila baš
ona. Preokrenula je očima.
- A što sad to znači?
- Nisam ja dijete, shvaćaš? Ne moraš me pokušavati zaštititi kao
Otisa.
- Moramo se i dalje nadati.
- Sad pak zvučiš kao Alex.
- Pa valjda jer je u pravu.
- Onda, zašto si bila na trčanju?
Uzdahnula sam. - Nisam niti u jednom trenutku rekla da nje to
lako, samo sam rekla da se moramo truditi.
- Da, jer bi se moglo dogoditi da je sve u redu. Možda je samo
otišla sa svojom dobrom vilom u Disneyland.
- Molim te, nemoj, Chloe. Barem ne sada.
- Zašto? Jer ti je teško? Onda najbolje da ti zaželim dobrodošlicu u
moj svijet. Zašto ti je tako dugo trebalo da u njega uđeš?
- Slušaj, znam da je tebi ovo t...
- Ne, ne znaš. Nemaš ti jebene ideje o tome.
Ponovno je uhvatila knjigu u ruke i pravi se da je počela čitati. Oči
su joj toliko pune suza da nisam sigurna kako će od njih vidjeti ijedne
riječi. Želim joj nešto reći, želim pronaći prave riječi. Ali u tome nisam
baš u formi, naročito ne s Chloe. Umjesto toga, ustala sam i rekla:
 - Ručak ti je na stolu ako ga želiš.

Tek što smo pojeli, stigao je Tony, još uvijek u svojim radnim
hlačama.
- Što je tebe donijelo?
- Pauza za ručak. Šef mi je rekao da si uzmem koliko god želim
vremena.
- Želiš li čaj, Tony - upitala ga je Claire.
- Ma ne, u redu je.
Tony nikada u životu nije odbio čaj. Claire je odmah shvatila
poruku i otišla do Alexa koji je sjedio ispred televizora.
- Ima li kakvih vijesti - odmah me pitao. Odmahnula sam
glavom.
- Jebeni perverznjak. Nikad ga nisu smjeli pustiti van bez obzira
za što je služio kaznu kad je bio u zatvoru. Ne znamo sigurno da se
radi o njemu. - Pa ionako nemamo dug popis sumnjivaca, ili ja nešto
ne znam?
- On ima alibi. Njegova mama je rekla da je bio s njom doma.
- I ti si to popušila, ne mogu vjerovati! Sjeti se koliko je puta
mama mene pokrivala s lažima kad sam ja bio u problemima.
- To je zato jer je ona mekana i iz nekog razloga misli da si ti
središte svijeta. Ali i ti sam znaš da ovako nešto nikad ne bi pokrivala.
Tony je samo odmahnuo glavom i pogledao me u oči. - Ne možeš
više ovako. Ne možeš više samu sebe obmanjivati. Znam da je to
teško, ali moraš se suočiti s onim što se dogodilo, Lis, svi moramo,
svi mi.
- Znači ti misliš da je mrtva, to mi želiš reći?
Tony je sklopio oči i promeškoljio se. - Pa, što da ti kažem, izgledi
nisu baš neki. Nestala je prije pet dana i nitko je otada niti jednom nije
vidio.
- Možda ju je netko negdje zaključao?
- Da, možda. Ali reći ću ti nešto. Kada bi taj gad Taylor znao što je
za njega dobro, odmah bi se javio i rekao sve što ima.

Sutradan ujutro baš sam izlazila iz tuš kabine kada me nazvala

Claire.
- Nema novih vijesti - rekla je odmah jer zna da ne bi trebala ni
pomisliti da započne sa mnom razgovor bez tog uvoda.
 Još držimo Taylora, ali ništa od njega nismo uspjeli izvući. Postoji
nešto što vam ipak moram reći.
- Može, samo naprijed.
- Netko je bacio ciglu na prozor Taylorove kuće jako rano ujutro.
Mama mu nije ozlijeđena - spavala je na katu - ali poprilično je
uzdrmana. Upravo smo poslali policajce k njoj da uzmu izjavu.
- O, Isuse.
- Jako mi je žao, Lisa, ali možda već možete naslutiti što ću vam
sljedeće reći.
- Mislite da bi to mogao biti netko od nas.
- Ne baš, ali to će biti prvo što će me policajci koji to istražuju
pitati kad se vrate. Mislite li da je možda Tony...
Uzdahnula sam. - Ne znam, Claire. Ne znam ja više baš ništa. Ali
dajte mi samo pola sata i vidjet ću što ću saznati.

Parkirala sam ispred mamine i tatine kuće i nazvala Tonyja na

mobitel. Loše se osjećam što mu to radim jer znam što će prvo
pomisliti kad vidi moje ime na zaslonu telefona, ali naprosto ne želim
sada kucati na vrata i sve ovo prolaziti pred mamom i tatom.
- Sve je u redu, nema novih vijesti - rekla sam čim se javio - ali
moram s tobom razgovarati. Tu sam, ispred kuće. Molim te, siđi tiho s
gornjeg kata i pusti me unutra.
Izašla sam iz auta i odšetala do ulaznih vrata. Željela bih da to
pitanje ne moram ni postavljati, ali već ozbiljno sumnjam da znam
što će biti odgovor na moje pitanje.
Nekoliko sekundi kasnije otvorila su se vrata. Tony je stajao na
vratima u majici i boksericama.
- Jebemu, što se događa - pitao je odmah dok sam ulazila.
- Nadala sam se da ćeš ti to meni reći.
- O čemu govoriš?
- Netko je rano ujutro bacio ciglu kroz prozor Taylorove kuće.
- Dobro je napravio.
- Nemoj se igrati sa mnom, Tony.
- Jebemu sve, ti si poludjela, pa ne misliš valjda da sam ja to
napravio?
Dala sam mu rukom znak da snizi glas. - Posljednji put kad smo
se vidjeli brbljao si sve u šesnaest kako Taylor nije trebao nikada izaći
iz zatvora.
 - Pa jesam, ali to ne znači da sam zbog toga odlučio bacati cigle
na njegovu kuću.
- Čekaj, kažeš li ti to meni da je nisi ti bacio? Znaš što, uskoro će
se pojaviti policajci s tim pitanjem i želim prije toga znati.
- Misle da sam ja to napravio?
- Pa ti si očito sumnjiv, to je jasno.
- Meni je samo čudno što je netko bacio ciglu, da budem iskren.
Čini mi se da je dosad već netko trebao baciti zapaljenu bocu.
- Ne seri, Tony.
- Pa ti si mene tu došla napadati za nešto što ja nisam napravio.
- Meni jedino ostaje da ti vjerujem na riječ, zar ne?
- Nije on to napravio, Lis.
Dignula sam pogled i vidjela tatu na vrhu stuba u kućnom
ogrtaču.
- Kako možeš biti tako siguran - pitala sam. Tata je zašutio i
krenuo prema nama.
- Jer sam ja to napravio.
Zurila sam u tatu koji je hodao stubama i pokušavala shvatiti što
mi je točno rekao.
- Ne, nisi - rekla sam kad je stigao do dna stuba i stao ispred
mene i Tonyja.
- Ti to naprosto nisi mogao napraviti. Ti ni ne znaš gdje on
stanuje.
- Raspitao sam se - odgovorio je - nije to bilo tako teško. Gledao
me ozbiljnog izraza lica. Ne zeza se. Jebiga, čini se da je on to
napravio. Odmahnula sam glavom i pogledala u Tonyja. Ti si za to
znao?
- Naravno da nisam, jebemu sve, da sam znao, išao bih s njim.
- Zato ti nisam ni rekao - ubacio se tata. - Ne bi to bilo fer prema
tvojoj mami.
- A sad je kao sve u redu da tebe hapse, samo da se njega sačuva,
to mi želiš reći?
- Pa netko je to morao napraviti, a radije bih da mene hapse nego
njega.
Odmahnula sam glavom. - Ništa nisi ti morao poduzimati. Mogao
si ga ostaviti na miru.
- Kako? Kako sam mogao tog jebenog perverznjaka ostaviti na
miru kad naše Elle nema, a on ništa ne želi reći?
- Pa mi ni ne znamo zasigurno da je on to napravio.
 - Naravno da je on. I neću ja njemu dopustiti da on tamo sjedi i
smije nam se u facu dok policajci rone po jezeru i traže moju unuku.
- Vince, što se to događa? - Pogledala sam prema gore. Mama
stoji na vrhu stuba u svojoj spavaćici, raščupane kose, očiju raširenih
od užasa.
- Sve je u redu, ne pričamo o Elli.
- A zašto se onda svi tako derete? Zašto si zapravo došla k nama?
- Radije bih da joj ti kažeš - rekla sam tati i okrenula se prema
njemu.
Pogledao si je u stopala na trenutak pa tek onda u mamu. - Bacio
sam ciglu kroz prozor Taylorove kuće, eto, o tome razgovaramo.
Mama je gledala u njega, a bora joj se nabrala na čelu.
- Pa kada?
- Danas rano ujutro.
- Pa kako ja ništa nisam čula?
- Pa nisam te valjda trebao probuditi prije nego što sam krenuo.
Da vidim hoćeš li mi spremiti suhu hranu za put?
Mama je sjela na stubu. Vidjela sam da joj se ruke tresu. - Ali,
zašto, Vince, zašto? Zašto bi išao tako nešto napraviti? - Jer je on to
zaslužio.
Mama je odmahnula glavom. - Ne shvaćam. Je li bilo ozlijeđenih?
- Pogledala je u mene kad je to pitala.
- Ne. Njegova mama je spavala na katu. No, navodno je poprilično
uzdrmana.
- Ne čudim se. Mora da se gadno uplašila Božje kazne, Vince.
- I neka.
- Kako to misliš, i neka - pitala sam ga odmah.
- To sam i želio. Možda sad prestane braniti to govno od svog
sina, eto zašto.
- Isuse - preokrenula sam očima. - Kako si mogao napraviti
nešto tako glupo?
- Napravio sam to za tebe.
- Za mene? - Pa da.
- Hajde, objasni mi, kako ti to sebi zamišljaš?
Vidjela sam da je tata progutao slinu i izobličio lice. Jer ne mogu
podnijeti, ne mogu više gledati kako se ovako patiš. Jer baš kao što je
Ella tvoje malo dijete, tako si ti još uvijek moje. Znam da ti to možda
zvuči glupo, ali to je upravo tako. Ja bih tebe trebao zaštititi, a nisam,
vidiš i sama da nisam. Nisam zaštitio ni Ellu, Ja bih trebao biti neka
glava ove obitelji i sve sam vas iznevjerio. Svaku noć legnem u krevet i
razmišljam koliko sam nekoristan i mrzim svaku tu sekundu u kojoj
nešto ne poduzimam. A onda se to dogodilo i shvatio sam da bih ipak
nešto mogao napraviti da pomognem. Samo sam htio pomoći, htio
sam da sve bude bolje, natjerati ga da kaže gdje je, znaš. Konačno
prekinuti tu tvoju agoniju i konačno ponovno dobiti našu malu
princezu, čak i da nije više živa, svejedno. Želio sam ti je vratiti
natrag.
Jedna suza skliznula je niz tatin lijevi obraz. Obrisao ju je, ali sam
je ipak prije toga vidjela kroz svoje suze. Prišla sam mu i on me
obujmio rukama tako čvrsto da sam to jedva podnijela i počeo plakati
velikim suzama krupnog muškarca iz Yorkshirea toliko da mi je
smočio rame. U ovom trenutku mrzim cijeli ovaj svijet. Mrzim i Boga
ili bilo koga drugoga tko svim ovim upravlja, tko može ovako nešto
napraviti odraslom muškarcu. Mrzim onog čovjeka koji me nazvao na
mobitel u parku, ljude koji pišu one gadosti o meni na Facebooku i
Twitteru, a najviše od svih mrzim tog čovjeka koji je odveo Ellu i tako
usput uništio i sve naše živote.
Iznenada shvatim da mama iza mene plače na stubama. Podigla
sam pogled kako bih dala znaku Tonyju da ode do nje, ali on je već bio
uz nju.
- Nje više nema - rekao mi je tata kad je konačno dignuo glavu i
pogledao me.
- Da - prošaptala sam. - Mislim da je nema.

Još sam uvijek bila s njima kad je došla policija i uhapsila tatu pod
sumnjom da je počinio štetu. Mislim da je Claire s njima razgovarala
nakon našeg telefonskog razgovora zato što su doista veoma pristojno
pokucali kao da skupljaju neke milodare umjesto da su ga došli
uhapsiti.
Napravih su i ono što sam ih zamolila, poslali su neoznačen auto.
Policajci su ipak u uniformama i vjerojatno će netko od susjeda
krenuti s tračevima, ali ipak je sve to skupa lakše za mamu izvedeno
na taj način.
Došla sam do tate i poljubila ga u obraz prije nego što su ga
odveli. Prilijepio se za moju ruku, a oči su mu izgledale kao da ih je
netko udarcima nagurao u duplje.
- Žao mi je - rekao je.
- Ma ne jebi - odgovorila sam.
Mama je ostala sjediti s Tonyjem na stubama. Mislim da se nije ni
pomaknula s mjesta otkad se slomila i po prvi put joj ne smeta što je u
spavaćici i nije se počešljala. Mislim da je to prvi put u mojem životu
što sam je vidjela pred neznancima bez šminke. Njoj je postalo
svejedno. Kao što joj je postalo svejedno kakvo je vrijeme i je li netko
zaboravio kupiti mlijeko ili što ćemo kasnije ručati ili da treba nauljiti
vrata na ulazu u dvorište. Ništa to njoj više nije važno i nikad više
neće ni biti.
 18.

MURIEL

N e. To je G. Daj, hajde, pa znaš to. Gdje si danas, pospanko? Dijete

pogleda u tlo prema svojim cipelicama koje vise sa stolice za
klavir. Prstići joj se čine zdepastijima no što ih se sjećam. Pogotovo
kada ih usporedim s Matthewovim. Nije koncentrirana. Da budem
iskrena, čini se kao da je nesposobna da se uopće koncentrira. Počela
sam se pitati nema li to ona možda onaj poremećaj koncentracije koji
ovih dana ima toliko djece. Uvijek sam mislila da su to bezvezarije.
Određivanje medicinskog imena za nešto što je prije bilo poznato kao
najobičniji neposluh. Ali možda su ipak u pravu. Možda su geni
mutirali i sada imamo generaciju djece koja jednostavno fizički ne
mogu pet minuta sjediti na miru. Prisjetim se kako sam išla na školski
izlet s Grangeom prošle godine za Božić. Priznajem, priču Jack i
stabljika graha u Halifaxu ne bih ja odabrala kao kazališni doživljaj za
djecu, pogotovo ne u izvedbi ljudi iz talent showa i reality emisija s
televizije za koje nisam nikada ni čula. Ali stoji činjenica da niti jedno
jedino dijete nije bilo sposobno mirno sjediti za vrijeme trajanja
izvedbe. Nebrojeni posjeti toaletu, prigovaranje kada su pojeli
sladolede i slatkiše, neprestani razgovor i žamor. A to su bila djeca iz
dobrih kuća. Strepim uopće i pomisliti kakva bi bila neka druga djeca.
Odmah po završetku rekla sam gospođi Cuthbertson da ih više neću
pratiti. A kako god bilo, ionako sam ubrzo otamo otišla. Što nije bila
moja krivica. Nisam vidjela u čemu je problem, ali gospođa
Cuthbertson je uvijek bila tako osjetljiva na pritužbe roditelja. Neko
pretjerano osjetljivo dijete spomenulo je nešto roditeljima i odmah
me pozvala u svoj ured ”na razgovor”. Nisam joj dala to zadovoljstvo,
molim lijepo. Rekla sam joj da idem u preuranjenu mirovinu prije no
što je sama stigla bilo što reći. Rekla je da u potpunosti razumije
”teške okolnosti”, da je bila iznenađena što ranije nisam donijela tu
odluku. Čak je imala obraza da me pokuša potapšati po ruci prije nego
što sam napustila ured. No, neću ja trpjeti takve stvari. Ionako stvari
što je tako da nekolicina djece iz Grangea i dan-danas dolazi kod
mene na privatnu poduku, tako da nije uspjela sve roditelje okrenuti
protiv mene. Ne vjeruje svatko tračevima sa školskih igrališta.
- Ne da mi se više svirati - dijete zacvili.
- Ali nećeš postati bolja ako ne budeš vježbala.
 - Kada će Otis doći na svoju lekciju?
- On više neće dolaziti.
- A zašto neće?
- Jer mi previše vremena oduzima paziti na tebe.
- Ali želim da dođe. Želim vidjeti Otisa. I tata će ga dovesti i onda
mene može nakon toga odvesti doma. Sada bih željela ići doma.
Uzdahnem i protresem glavom. - Ovo je sada tvoj dom, sjećaš se?
- Ne želim ovdje živjeti.
- To je zvučalo dosta nezahvalno, znaš. Ti si prava sretnica jer
sam te odlučila prihvatiti kad se više nitko nije za tebe mogao brinuti.
Djecu često stave u dom ako njihovi roditelji nisu sposobni da se za
njih brinu kako treba.
- Kao malu siroticu Annie u filmu?
- Da, baš tako.
Lice joj se na trenutak ozari. - Mogu li onda dobiti psa po imenu
Sandy?
- Ne, naravno da ne možeš. To ne bi bilo pravedno prema
Melody, zar ne?
Ona odmahne glavom.
- Pokušavam te natjerati da shvatiš koliko si zapravo
blagoslovljena. Pružila sam ti prekrasan dom u kojemu možeš živjeti,
mnogo igračaka s kojima se možeš igrati i još ću te odvesti na odmor.
Utihnula je. Na trenutak je razmišljala.
- Hoće li onda baka odvesti Otisa na odmor i kupiti mu nove
igračke?
- Ne znam. Lako moguće da si ona to ne bi mogla priuštiti. Fiksira
me pogledom. - Ima li magaraca tamo gdje idemo na odmor? Hoću li
moći jahati na magarcu?
Pogledam dolje u dijete koje me promatra s iščekivanjem.
Namirišem sol u zraku. Osjetim neugodan osjećaj pijeska među
nožnim prstima.
- Naravno da ima. Zar se ne sjećaš Teda? Dijete me blijedo
pogleda.
- On je tvoj najdraži magarac. On je smeđ poput čokolade, dok su
svi ostali sivi. Njega si posebno odabrao. Dao si mu kocke šećera. Onaj
čovjek ti je dopustio. Sjećaš se kako si mu ispružio ruku?
Zastane na trenutak prije negoli sporo ispruži ruku.
- Točno tako. Dlan ravan, prsti ispruženi. Suprotno od onoga
kako radimo za klavirom. I onda on dođe i uzme od tebe kocku.
 - Grize li on?
Ne. Naravno da ne. Ne bih ti dopustila da ga hraniš da on grize.
Samo škaklja. Rekao si da škaklja i da je njegova njuškica tako mekana
i baršunasta u tvojoj ruci.
Dijete se napokon osmjehne. Mali nesigurni osmijeh, ali
definitivno ipak osmijeh.
- A sada - kažem - zašto ne bi donijela sok pa možemo ići gore i
početi se pakirati?
Dijete kimne glavom. - Želim sok Ribena. Mogu li dobiti Ribenu,
molim?
- Naravno da možeš - kažem, uzvrativši joj osmijeh. Odem do
kuhinje i izvadim jedan od malenih tetrapaka koje je jučer dostavio
čovjek iz dućana. Ponovno se upitam je li uspio promotriti dijete.
Možda je već rekao nekome u skladištu. Možda provjeravaju narudžbe
da vide je li tko naručio nešto neobično. Ako to rade, bilo bi očito.
Magnum sladoledi, stvari sa Spužva Bobom, sokići na slamku. Možda
bismo trebali otići prije subote. Petak, ako mogu nešto pronaći.
Brošura s kućicama obično nudi podosta mjesta gdje se može doći
petkom, malo kasnije ću baciti oko. Moram se maknuti. Nisam
sigurna da bih u petak mogla podnijeti da ostanem u kući.
Vratila sam se unutra. Dijete odsutno bulji kroz prozor. Slamkom
probušim tetrapak prije nego joj ga dodam, te je podsjetim da ga ne
stišće prejako dok pije.
- Čovjek iz dućana je donio i neke lepinjice.
Pričekam krik zadovoljstva, ali on ne dolazi. Ona potišteno kimne
glavom. Čini se da su joj misli na nekom potpuno drugom mjestu.
Iziđem u hodnik. Matthewove fotografije poslagane su duž
zidova. On se toliko trudi da me gura da idem naprijed, kako bi širio
sreću tamo gdje je nema. Da kuću ispuni dobrim sjećanjima dok se
čini da podnice škripe pod težinom onih ružnih.
Priđem kutiji za kruh te izvadim lepinjice i upalim štednjak.
Plamen zahukta te se utiša kada namjestim prekidač. Okrenem se
prema hladnjaku kako bih izvadila maslac i gotovo se sudarim s njom.
Ona se pomakne u stranu, no zastane točno ispred ladice s jedaćim
priborom, a to je ono što sljedeće trebam.
- Hajde, idi se igrati - kažem. - Idi pronaći Melody. Ne možeš mi
se u kuhinji motati oko nogu.
Ode, a da nije ispustila glasa. Ne znam što ju je spopalo. Mislila
sam da će biti uzbuđena zbog odlaska na odmor. Uzdahnem i
pozabavim se lepinjicama, djetetu natočim čašu mlijeka.
 - Tvoja je užina spremna - pozovem je kada se maslac dovoljno
otopio. Ne dolazi. To me podsjetilo da mi je prije šest dana gotovo
otkinula ruku. Ponovno je dozivam. Ništa. Izađem u hodnik. Ona sjedi
na otiraču pred ulaznim vratima s letkom u ruci, a nijeme suze teku
joj niz lice. Ugledam logo policijske postaje Zapadnog Yorkshirea.
Pohrlim prema njoj i letak joj zgrabim iz ruku. NESTALA velikim
slovima piše na vrhu, zajedno s njezinim imenom i velikom
fotografijom.
- Otkud ti to?
- Došlo je kroz otvor za pisma.
- Da, pa nisi to trebala pokupiti.
- Ali moja se slika nalazi na tome. To je meni namijenjeno.
- Zašto je onda moja slika na tome?
- Nije važno. To s tobom nema nikakve veze.
- Ali tu je moje ime i piše da sam nestala.
Pogledam u strop. Nadala sam se da još nije naučila tu riječ. Da
neće znati pročitati.
- Rekla si da ne znaš još čitati slova.
- Ali ova vidim zakvačena na lampe sa slikama peseka. Mama je
rekla kako to znači da su se peseki izgubili i da ih pokušavaju pronaći.
Usta su mi se naglo osušila. Zagledam se u pod, ne mogu je
pogledati u oči. Sve se raspada. Raspada se svuda oko mene. Kada bi
barem Matthew bio ovdje. On bi mi pomogao da pronađem neki način
kako se izvući iz ovog užasa.
- Tvoja je mama rekla policiji da si nestala kako bi prikrila
činjenicu da je bila loša mama i izgubila te. Oni misle da te ukrao
netko zločest.
Ona obriše nos stražnjom stranom dlana.
- Zločesti dječaci? - upita me. - Misle li oni da su me ukrali
zločesti dječaci?
- Da. Da, vjerojatno misle.
- Hoćeš li me onda sada odvesti natrag?
- Naravno da ne. Znaš da to ne mogu učiniti. Tvoja je mamica
nesposobna da se o tebi brine kako treba. Ionako idemo na odmor.
Krenut ćemo u petak umjesto u subotu. - Krenut ćemo rano, jako
rano. Možda ona čak ponovno zaspi, što bi bio pravi blagoslov tijekom
putovanja.
- Ne želim na odmor. Želim ići doma. Tihe se suze pretvore u
zvučni jecaj.
 - Dosta je bilo ovih gluposti - kažem, dodajući joj rubac iz džepa.
- Moraš se prestati oko ovoga uzrujavati. Sada tu živiš. To je za tvoje
vlastito dobro. Znaš da je tako.
- Netko bi me mogao pronaći. Nekada pronađu one peseke koji su
nestali. Jednog bijelog s crnom flekicom na oku su pronašli. Mamica
mi je pokazala sliku u novinama.
- Nitko te neće pronaći. A čak i ako im to pođe za rukom, nećeš se
nikada moći vratiti svojoj mami. Neće ti dopustiti. Nikako, kada
otkriju kakva je ona loša mama.
Gleda u mene, a iz očiju kao da joj sijevaju malene munje, a onda
odjednom skoči s otirača i rukama posegne prema kvaki ulaznih vrata.
Bacim se prema njoj i uhvatim je za ruku i odgurnem s vrata. Ionako
ne može dosegnuti kvaku, a i stavila sam za svaki slučaj zasun na
vrata.
Sagnem se i pogledam je u lice. - Sada je bilo dosta ovakvih
gluposti, lijepo te molim.
Povuče se nazad prema vratima. Ne smijem izgubiti njezino
povjerenje, toliko znam. Pokušam ublažiti izraz lica.
- Idemo onda pojesti tu lepinjicu, što kažeš?
Gleda u mene očiju vlažnih od suza, te se polako počne povlačiti
prema kuhinji obješene glave. Podižem letak, presavinem ga na pola i
uguram na policu među časopise.
Dok se okrećem uhvatim Matthewa kako me gleda. - Idemo u
petak - kažem mu. - Svi zajedno. Malo kasnije ću se početi pakirati.
Ako želiš, možeš mi pomoći.
On mi uzvrati osmijehom i kimne glavom. Matthew je tako dobar
dečko. Uvijek je tako dobar dečko.
 MATTHEW

Ponedjeljak, 25. Kolovoza 2014.

L astavica je prekinula sa mnom. Jednostavno je prekinula sa mnom,

nismo se samo posvađali ili tako nešto. Nije dobila dovoljno dobre
ocjene da upadne na Leeds (što je vjerojatno moja krivica, budući da
je bila sa mnom kada je zapravo trebala štrebati i osjećam se užasno
zato što su moje ocjene dovoljno dobre, a njezine nisu) pa je išla
vidjeti gdje još može i jedino gdje je upala je Lancaster Uni tako da je
prihvatila to mjesto i rekla mi da se i dalje možemo viđati vikendima,
a ja sam joj rekao kako ne možemo jer će mama poludjeti ako odem i
ne vidimo se cijeli tjedan, pogotovo ako bude znala s kim sam se išao
naći umjesto s njom. I onda je Lastavica jednostavno poludjela i rekla
mi da moram izabrati između mame i nje i ako se ne mogu
suprotstaviti vlastitoj majci, znači da je očito ne volim koliko tvrdim.
Rekao sam joj da to ne mogu napraviti. Rekao sam joj da je volim više
no ikoga na svijetu, ali ne mogu povrijediti mamu, ne nakon svega što
je proživjela. Lastavica je rekla da je bilo dosta, dosta joj je šuljanja i
tajnih sastanaka ljeti dok mama ne radi (nije bila kod nas nakon
onoga s kosom, stvarno nije mogla). Rekla je da ne planira provesti
ostatak života u laži i ako je se toliko sramim da za nju ne mogu reći
vlastitoj majci, onda je gotovo.
Najgore od svega je da je zapravo u pravu. Mislim, poprilično je to
jadno od mene i nije kao da je bilo tko drugi kriv osim mene. Da sam
se suprotstavio mami zbog te kose, umjesto da sam nasjeo na njena
opsesivna sranja, možda se ništa od ovoga ne bi ni dogodilo. Mislim,
Lastavica svejedno ne bi upala na Leeds, ali možda to ne bi bilo ni
bitno - puno ljudi se nastavi viđati čak i ako se upišu na različite
fakseve. Samo što većina drugih ljudi nema mamu poput moje. Kao da
uopće ne želi da odrastem, kao da ima potrebu kontrolirati apsolutno
svako područje moga života. I znam da joj je ovo bila usrana godina i
sve to, ali nije fer da mi ovako nabija grižnju savijesti. Niti jedno od
nas nije više spominjalo kosu, ali kao da nam visi nad glavom čitavo
ovo vrijeme. Znam da je razočarana sa mnom i da misli kako sam je
razočarao, ali jednostavno ne kužim kako može misliti da ću nastaviti
živjeti do kraja života samo kao uzorni sinčić i nikad ne hodati ni s
kim niti se kretati izvan radijusa od trideset kilometara od vlastite
kuće.
Ne razumije koliko volim Lastavicu i nema smisla da joj pokušam
objasniti jer bi samo rekla da su to tinejdžerske gluposti i da bi se
trebao koncentrirati na učenje i gradivo umjesto da odbacujem svoj
život radi neke cure. Ali ona nije samo neka cura. Ona meni znači sve
na svijetu i ne mogu podnijeti ideju da nastavim život bez nje. Ne
mogu sada ni razmišljati o odlasku u Leeds, mislim, koja je uopće
poanta? A najgore od svega je to da sam si sam kriv i najviše bih od
svega volio reći mami da odjebe i pusti me da živim svoj život, ali ne
mogu jer mislim da ona to sada ne bi podnijela, ne nakon svega što se
dogodilo.
I dalje je toliko jebeno ukočena, i dalje uopće ne spominjemo tatu
i sada, kada je više nema, ne priča ni o baki. Kao da joj je život postao
sve manji i manji i ostali smo samo ja i ona i ja sam njezina marioneta
kojoj ona povlači konce kako joj padne na pamet.
Nekada mi se čini da je to pali, stvarno to mislim. Da ima svu tu
kontrolu nada mnom, da zna da joj ne mogu ništa reći jer ako nešto
kažem, samo će potegnuti temu kose i to će biti kraj našega odnosa.
Nemam pojma što da radim, uopće ne znam. Izgubio sam osobu
koju volim najviše na svijetu i jedini način na koji bih je mogao vratiti
jest da nogiram vlastitu majku. Kakav je to izbor? Mislim da to nisu
nikakve opcije.
Neprestano šaljem poruke Lastavici i govorim joj kako je volim,
ali ne odgovara mi i ne želi se javiti i vjerojatno me mrzi. Sto posto me
doslovno prezire i nikada me više ne želi vidjeti. A ja sam tako slab i
jadan da ne mogu oko toga ništa poduzeti. Bit ću ovdje zarobljen do
kraja života. Više uopće ni ne želim ići u Leeds. Mislim, znam da ću
tako pobjeći odavde, ali neću moći razmišljati ni o čemu osim o
Lastavici i o tome kako je trebala biti tamo sa mnom i koji je onda
uopće smisao svega bez nje? Ništa nema nikakvog jebenog smisla.
Jedino što znam je da trenutačno Lastavicu volim više nego što
sam ikada ikoga volio u cijelom svom životu i da nikada neću voljeti
nikog drugog. Moram pronaći neki način kako bih je uvjerio da i ona
to shvati.
 19.

LISA

D ovela sam mamu k nama kada se obukla. Ponudila mi je da se

danas pobrine za Otisa ali, iskreno, čini mi se da je ona ta za koju
se treba pobrinuti. Osim toga, pretpostavljam da će se ubrzo novinari
ponovno pojaviti ispred njezine kuće i ne bih željela da se sama s time
mora suočiti.
Barem je uspjela staviti malo šminke, rekla je kako ne želi
prestrašiti Otisa. Alex ju je odveo kroz dnevni boravak i posjeo na kauč
sa šalicom čaja.
- Zašto baka danas izgleda tako staro? - upita Otis, izlazeći iz
kuhinje.
- Umorna je, srećo - kažem. - I zabrinuta, kao svi mi.
- Gdje je djed?
Razočarano uzdahnem, nemam pojma što da mu kažem. Uskoro
će biti na svim vijestima i kada Otis ode u školu, ionako će sve
doznati, tako da je valjda bolje da čuje od mene.
- Djed je na policiji, dušo. Napravio je nešto što nije smio tako da
se sada išao ispričati.
- Što je napravio?
- Razbio je prozor kuće u kojoj živi jedan čovjek. Bio je ljut na
njega jer je mislio da on možda zna gdje je Ella.
- A gdje je Ella?
- Ne znamo, dušo. Zato policija i priča s tim čovjekom, jer
pokušavaju doznati.
- Zašto bi on mogao znati? Je li se on s njom igrao skrivača?
Zdvojna zastanem. Teško je odgovoriti na takvo pitanje.
Trenutačno mi se Otisova nevinost čini najljepšom stvari na svijetu i
ne želim biti ta koja će je uništiti.
- On živi u blizini parka i možda je vidio gdje se ona sakrila. Otis
zastane, gotovo da možeš čuti zupčanike koji se okreću u njegovoj
glavi.
- Hoće li djed biti u neprilici radi razbijenog prozora?
- Da, hoće.
 - Hoće li ići u zatvor? Odmahnem glavom.
- Zašto ne? Uvijek si mi govorila kako ljudi koji rade loše stvari
završe u zatvoru.
- Morat će na sud, srećo. Vjerojatno će dobiti kaznu i morat će
platiti popravak prozora.
- Onda to neće ponovno napraviti, je li?
- Ne - odgovaram, jedva se osmjehnuvši. - Neće.

Nedugo nakon toga stigla je Claire; čak i ona sad izgleda

iscrpljeno.
- Žao mi je - govorim otvarajući joj vrata. - Nismo ti baš olakšali,
je li?
- Nisi ti kriva - kaže. - U svakom slučaju, moram popričati s
vama. Pogledam Alexa i u sebi se pitam što će nam sada još servirati.
- Da sjednemo? upita Alex.
- Bilo bi pametno. - Poslušno odemo do kuhinje. Alex me ispod
stola drži za ruku.
- Upravo se spremamo pustiti Taylora. Javio se čovjek koji je
prošloga petka bio u Ogden Fallsu sa svojom kćeri. Da budem iskrena,
ona stvarno nalikuje Elli, a i tata je upravo visine i grade kao Taylor -
ali ipak malo stariji.
- Znači da Taylor uopće nije ni bio tamo? - Ne.
I njegova mama nije lagala kada je rekla da je bio kod kuće čitavo
poslijepodne?
- Ne, čini se da nije.
- U pičku materinu - kažem, a glava mi padne na kuhinjski stol.
Ne znam bih li osjećala olakšanje zato što je neće pronaći na dnu
Ogden Watera ili bih bila ljuta zato što sam morala kroz sve ovo
prolaziti. Shvatim da i dalje stišćem Alexovu ruku, no i on mi uzvraća
stisak. Uspravim se i okrenem prema njemu. Lice mu je blijedo, a suze
mu cure niz lice.
- U redu je - kažem. - Ona nije tamo. Nije ju dirao.
On me privine k sebi. Samo sam napola svjesna da Claire napušta
kuhinju.

Malo kasnije, kad smo se napokon malo sabrali, ona se tiho vrati i
stavi vodu za čaj prije nego se opet okrene prema nama.
- Bojim se da ćemo morati vašega oca kazneno goniti. Uzeli smo
izjave i ubrzo ćemo ga dovesti kući.
 - Je li on čuo za Taylora?
- Nije još. Mislila sam da biste mu vi sami htjeli priopćiti. Alex
stavi ruku oko mojih ramena. - Ti nisi mislila da se radi o Tayloru, je
li? Od početka si znala da se ne radi o njemu.
- Pa sumnjala sam,
- Zašto?
A sada dođe red na Claire da uzdahne. - Ne mogu baš ulaziti u
detalje, ali recimo samo da smo imali mnogo razloga vjerovati
njegovoj majci.
- Znači, ona je dobro? - upitam.
- Da, samo je jako potresena. Jako se uzrujala. Zna da će se morati
preseliti s obzirom na svu tu medijsku pozornost. Savjetovali smo im
da večeras prespavaju kod prijatelja, radi vlastite sigurnosti.
- Žao mi je - kažem tiho. - Dosta je to sve to kaotično, nije li?
Claire klimne glavom.
- Pa onda, gdje smo sada s istragom? - upita Alex.
- Pa više-manje tamo gdje smo bili i prije, bojim se. Nemamo
potvrđenih svjedoka, nitko je nije vidio, na kamerama nismo pronašli
baš ništa, ali i dalje pročešljavamo more informacija koje nam dolaze.
Nije da baš nemamo više mogućih smjerova o kojima možemo
razmišljati.
Evo je, prešla je na policijski govor. Toliko je loša situacija.
- A potraga u Ogden Wateru? - upitam.
- To je otkazano. S obzirom na okolnosti, čini nam se da bi naša
sredstva bila bolje utrošena na neke druge načine.
Alex klimne glavom i stisne me za ruku, a ja pomislim kako
barem ne moramo na televiziji gledati muškarce u ronilačkim
odijelima koji traže moju kćer. Barem za sada.

Tony svrati kasnije, nakon što je bio kod kuće vidjeti se s tatom.
Po prvi put njegovo me lice podsjeća na lice našega oca, toliko je
oronulo.
- Kako je? - upitam.
- Tih je - odvrati, što je za našeg tatu otprilike, znači, najgore
moguće.
- Ima li i dalje puno novinara?
- Da, dosta ih je. Samo sam držao spušten pogled.
- Claire kaže da će do sutra vjerojatno nestati.
 Tony kimne glavom. - Lisa, slušaj tko me zvao. Jedan moj frend
kojega zovu Veliki Don me nazvao nakon što je čuo sve što je bilo na
telki. On je prije živio blizu Taylora, čak su skupa išli u razred.
- Da - odvratim, pitajući se kamo ovo ide.
- Ona mu je bila sestra. Taylor je osuđen za seks s vlastitom
sestrom. Zato se nalazi na listi seksualnih prijestupnika. Nije
upotrebljavao silu ni ništa, ali to ipak vrijedi kao silovanje zbog
njezinih godina. Ona je imala deset, a on trinaest godina. Oboje ih je
godinama seksualno zlostavljao očuh.
- Ajme meni - kažem.
Njegova je sestra sve ispričala mami i ona ga je prijavila, odmah
nakon što je očuh izbačen iz kuće.
Pogledam u strop i odmahnem glavom. - A vidi što smo joj mi
sada priredili. Jesi li rekao tati?
- Ma ne. Nisam siguran da bi on to trenutačno mogao podnijeti,
ali mislio sam da bi ti voljela znati.
- Da. Hvala. Hoćeš pivo?
On odmahne glavom. - Me ne, idem. Bolje da se vratim i vidim je
li sve u redu.
Pošaljem poruku Claire nakon što sam ga ispratila. Zamolila sam
je da se ispriča Taylorovoj majci u naše ime. Ali čitavo sam vrijeme
svjesna da je za njezinu obitelj prekasno. Kao što je vjerojatno
prekasno i za našu.
 20.

MURIEL

I dućeg jutra djevojčica je bila mirna. Kao da se kreće na baterije, a

one se polako prazne. Nadam se da će ih odmor ponovno napuniti.
Rezervirala sam kućicu na vrhu stijene. Poprilično osamljeno mjesto
gdje nas nitko neće uznemiravati. Dali su mi šifru za otključavanje.
Gospođa je rekla da će ključ biti u jednoj od onih malih škrinjica. Čak
se nećemo morati ni s kim susresti. Primaju i kućne ljubimce, tako da
mogu povesti i Melody. Neću je puštati van, dakako. Morat ćemo
boraviti unutra, ali barem ćemo se maknuti odavde, a to je najvažnije.
Dala sam djetetu jednu od Matthewovih slagalica koje sam
iskopala u skladištu s kutijama. Sjedim i gledam je kako slaže.
Slagalica prikazuje vrtne ptice, Matthew je bio član Kluba mladih
ornitologa. Mislim da ovih dana baš i nemaju mnogo članova. Djeca
više i nisu baš sposobna dovoljno dugo mirno sjediti da bi gledala
pticu. Slagalica ima sedamdeset i pet dijelova, tako da je za nju možda
malo previše napredna. Iako sa sigurnošću znam kako ju je Matthew u
njezinim godinama mogao složiti. Čini se da ne zna kako bi prvo
trebala napraviti rubove, samo počne s bilo kojeg mjesta u sredini
gdje može pronaći dva komada koji se slažu.
- Kutovi - kažem. - Nisu li te naučili da prvo moraš pronaći
kutove?
Okrene se i pogleda me te zatrese glavom. Priđem joj i sagnem se
do nje na podu te podignem kutni dio i predam joj ga.
- Izvoli - kažem. - Sada moraš pronaći ostala tri kutna dijela, a
onda možeš tražiti rubne dijelove koji se s njima slažu. To je kao okvir
slike.
- Je li Matthew slagao ovu slagalicu?
- Je. Ovo mu je bila jedna od omiljenih. Uvijek je volio ptice. - Je li
imao kućnog ljubimca pticu?
- Ne. Pitali smo ga, ali nikad je nije želio. Čak ni kanarinca.
- A zašto nije?
- Nije ih volio gledati zatvorene u kavez, znaš. Smatrao je da
moraju biti slobodne i da mogu slobodno odletjeti ako to žele. Govorio
je kako niti jedno živo biće ne smije biti zatvoreno protiv vlastite
volje. I da ptice imaju krila zato što trebaju letjeti, a ne biti u kavezu.
Progutam i zagledam se kroz prozor. Možda sam već tada trebala
znati, predvidjeti sve nevolje koje bi ove njegove vrle ideje mogle
izazvati. Možda sam mu trebala prkositi. Kupiti mu svejedno
kanarinca u kavezu kako bi vidio da bi i tako sve bilo u redu. Kako mu
je lijepo i kako je na sigurnom. I da je sloboda zapravo poprilično
precijenjena.
- Sviđaju mi se ptice - kaže dijete.
- Znam da ti se sviđaju.
- Imam li omiljenu vrstu ptice?
- Naravno da imaš. Imaš toliko stvari na kojima je nacrtana.
- Kakvih stvari?
Nasmijem se. - Pa sve tvoje stvari. Hoćeš li da odem po njih da ti
ih pokažem?
Dijete potvrdno kimne glavom.
Nasmiješena odmahnem glavom i krenem se uspinjati uz stube.
Postoji odvojena kutija sa svim tim unutra složenim. Imalo je smisla
držati sve to zajedno. To su bile jedine stvari za koje me Matthew
doista zamolio da ih čuvam. Spremila sam ih na sigurno u tu kutiju.
Nije me otada još upitao za njih, ali jednoga dana hoće. A kada bude
spreman, imat ću ih sve tu, za njega.
Podignem kutiju s obje ruke, jedva ću ju nekako spustiti niz stube.
Odmorim se na polukatu nakon prve polovice stuba. Pogledam u
Matthewa.
- Ne znam čemu se ti smiješ - kažem mu. - Ti si zamolio da ih
vidiš.
Ponovno zastanem na dnu stuba te pokušavam doći do zraka.
Dijete stane u dovratku.
- U redu je - kažem. - Ti se vrati natrag u sobu; ja ću tebi donijeti
stvari.
Spustim kutiju na tepih u dnevnom boravku. Dijete je odmah
pohrlilo do nje, otvara kutiju i očajnički pokušava pogledati unutra. I
Melody se došetala i protrljala uz rub kutije te pomirisala
unutrašnjost.
- A sada, da vidimo sjećaš li se - kažem. Odmotam ubrus koji je
zamotan oko prvoga predmeta te mu predam crnu-bijelu kašicu. On je
okrene i protrese, kao da bi nešto moglo biti unutra. Nije, naravno.
On me pogleda. - Pingvini - kaže tankim glasićem.
 - Naravno da su to pingvini. Oduvijek su to pingvini, koliko se
sjećam. Pogledaj koliko imaš stvari s pingvinima. - On pogleda u
kutiju dok ja po njoj kopam i dodajem mu stvari.
- Evo i tvog seta za pisanje - kažem. To je bilo teško za pronaći.
Tada nije bilo internetskih potraga, nije bilo eBay-a (hvala Bogu);
samo dobre stare šetnje po dućanima. Pronašla sam ga na buvljaku na
zatvorenom u Todmordenu, od svih mjesta. Također, nikada poslije
nisam naletjela na još jedan sličan.
- Toliko ti se sviđao da uopće nisi želio upotrebljavati koverte,
vidiš - kažem, otvarajući set kako bih mu pokazala da su i dalje
uredno unutra posložene, s licima pingvina na dijelu za presavijanje.
- Morali smo upotrijebiti moje vlastite Basildon Bond koverte kako
bismo slali baki pisma zahvale.
Dijete ih uzme u ruke i prouči ih izbliza, prevrćući papir po
rukama.
- A tu je i tvoja snježna kugla - kažem protresavši je. Odložim je
na pod. On se nosom približi staklu. On je bio jedini od sve male djece
koji je točno znao da pingvini žive na Antarktiku, a ne na Arktiku. Bila
sam tako ponosna kada mi je gospođa Cuthbertson to rekla.
- A, evo i tvoje kazališne lutke - kažem, stavljajući ruku u za to
predviđen prostor. - Toliko smo se s ovim zabavljali, zar ne? I koliko
si mi predstava s njom napravio. Ali bio bi toliko razočaran kada ne
bih mogla za tebe stvoriti pravi snijeg.
Dijete primi lutkicu te ju podraga, ozbiljnog i intenzivnog izraza
lica.
- I pogledaj, tvoja pločica s imenom za vrata - potpuno sam
zaboravila da si to uopće imao. Mora da smo je skinuli kada smo
preuređivali i nikada je nismo vratili na mjesto.
Dijete primi u ruke keramičku pločicu, njegovi se prstići čvrsto
stegnu oko nje, iskrivljena izraza na licu.
- Što ti je, što je bilo? - upitam. - O čemu se radi?
Okrene se i baci plaketu u kamin. Razbije se o pločice. Melody
poskoči i zacvili te izjuri iz prostorije.
- Matthew. Što te, pobogu, obuzelo? - Ja nisam Matthew! - vikne.
- Ja sam Ella.
Ne budi lud. Odmah odi u svoju sobu.
- To nije moja soba! - vrisne. - To je Matthewova soba. Matthew
ovdje više ne živi. On je odrastao i odselio se kao...
 - Gore! - siknem, jedva sposobna govoriti. - Odmah, ove sekunde
idi gore i da nisam čula od tebe više ni riječi. - On potrči, nožicama
glasno nabijajući po stubama i zalupi vratima sobe.
Opet se to događa. Opet se okreće protiv mene. Nekako se uspjela
infiltirati i u moj dom. Šaputati u njegovo uho. Kapati otrov.

U parku Matthew počne pjevati. Onako glasno pjevati kao što ljudi
rade kada ne žele čuti što se oko njih događa. - La la la, la la la. -
Također pokriva uši rukama. Ne sviđa mu se. Nikada mu se nije
sviđalo kada ljudi plaču, kada se ljute.

Iz Matthewove sobe ne čuje se ni zvuka. Već dosta dugo je

potpuna tišina. Pitam se je li se dijete isplakalo pa utonulo u san.
Svjesna sam da ruje ništa jela još od doručka. Provjerim na satu. Šest i
trideset. Inače bi do sada već popila čaj i pojela užinu. I ja bih. Velik
sam pobornik ideje da se obroci uvijek jedu u isto vrijeme te da im
prisustvuju svi članovi kućanstva. S Malcolmom i Matthewom uvijek
sam na tome inzistirala, a kasnije samo s Matthewom. Nije da sam i
najmanje gladna. U trbuhu mi je već počelo kruliti. Mišići pamte i
sigurna sam da su se počeli prisjećati. Bruje i okreću se, svjesni teške
vožnje koja slijedi. Svaki djelić moga tijela se prisjeća. Dlanovi mi se
znoje. A to nije nešto od čega sam ikada patila, niti prije niti poslije.
Ali očito se i oni prisjećaju. Kao da je to neka bolest, koja će se uvijek
ponovno i ponovno događati svake godine, a u ostalo vrijeme ležati
skrivena. I herpes zoster je takav. Leži miran u korijenu kičme nakon
što preboliš vodene kozice kao dijete. Čeka u tišini, spreman da iskoči
kad si najslabiji. Vreba gubitke, traume. Stvarno je najgori od
najgoreg. Da je kriminalac, sudac bi ga zatvorio u zatvor i bacio
ključeve. Ali to zapravo herpesu nije bitno. On čini što mora. Uvuče ti
se pod kožu.
Mojem je trebalo stoljeće da se povuče. Prokleto škakljanje i
svrbež u donjem dijelu leđa. Doktor me upozorio da bi me to moglo
ometati u spavanju. Što je u tim okolnostima bilo gotovo komično.
Na kraju je otišao, povukao se u tami noći. Iako sam zapravo
mislila da sam osjetila kako me štrecnulo u dnu leđa kada sam se
napokon opet s njome susrela oči u oči nekoliko mjeseci poslije. Kao
da je bila sposobna oživjeti ga iz mrtvih. Uvijek kažu da na one
šutljive najviše treba paziti. Nikada im nisam vjerovala - pa i Matthew
je uvijek bio tih. Ali trebala sam, jer sam to mogla onda i Matthewu
utuviti u glavu pa bi znao da je se treba kloniti. Ali kad je već zarila u
njega svoje kandže, bilo je prekasno. Otrovala ga je iznutra. Ženke
nekih vrsta mogu biti na taj način smrtonosne.
 Krenem se uspinjati stubama. Udovi su mi teški. Ne žele ići
onamo. I oni se prisjećaju. Pitam se bi li mi se tijelo moglo zalediti
kada odzvoni ponoć. Postati nepokretno radi sjećanja na događaje iz
prošlosti. Sjećanje je moćna stvar. Bilo je trenutaka prošle godine kada
bih zaboravila gdje sam odložila ključeve i iskreno bih se nadala da je
to možda početak neke bolesti. Demencija bi za mene bila dobrodošao
prijatelj kad bi me posjetila, prijatelj kojega bih dočekala otvorenih
ruku i rekla mu da se lijepo udomaći.
Zastanem na vrhu stuba. Matthew je tamo, na odmorištu. Uvijek
je tamo. Osmjehuje mi se ispod pomalo prekratkih šiški, preklinje me
da ga ne tjeram da opet odjene džemper koji ga bocka, nelagodno
sjedi u prvom školskom sakou i kravati.
Držim ga na polukatu i u hodniku jer su to mjesta kamo stalno
prolazim, tako da ga mogu pogledati dok hodam, mahnuti mu dok
prolazim, osjećati da mi je blizu. Ipak, razumijem da ne može biti tu
čitavo vrijeme.
Ostatak je vremena zauzet igrom u parku. Nikada nije volio
odlaziti predaleko od kuće. Dobro je da je blizu, gdje ga mogu
posjetiti. Nekim se ljudima djeca odsele jako daleko. To mi se ne bi
sviđalo. Ugodno je znati da niti on mene nije želio napustiti. Ne
stvarno, doista nije.
Dok skrećem prema sobi, s rukom na rukohvatu, vidim
fotografiju djeteta. Sada mi para oči, dok mi se prije par dana činilo
kao prava stvar koju bih trebala učiniti. Prihvatila sam je, postala je
moja. Ali ona nije stvarno moja i nikada neće biti. Posegnem rukom i
spustim uokvirenu sliku sa zida, presavinem kukice i izvadim njezinu
fotografiju. Matthew mi uzvrati smiješkom ispod njezine fotografije.
Podragam ga po licu. Bila sam toliko u krivu kada sam pomislila da mi
šalju još jednog Matthewa. Matthew je bio toliko drag što ju je poslao
u nadi da će pomoći, ali sada zna. Zna da mi ne treba drugi Matthew.
Treba mi natrag onaj stari.
Odbacim fotografiju djevojčice na pod i okrenem se prema
Matthewovim vratima. Nikada poslije nisam ih zatvarala. Uvijek sam
ih ostavljala pritvorenima. Ali dijete je zalupilo vratima, tako da ih
moram otvoriti, čak i ako to znači da ću morati odvratiti pogled dok
to činim.
Stražnjom stranom ruke dotaknem vrata. Vatrogasci kažu da se to
uvijek treba napraviti prije negoli ulazite u prostoriju. Ako stražnja
strana ruke osjeti toplinu, instinktivno ćete povući ruku. Ali ako
dotaknete jagodicama prstiju, one će se zalijepiti za vrućinu, možda
se čak i skupa s njom stopiti. Kada je bio mala beba, gladila sam
Matthewa po glavi vršcima prstiju. Nikada se, vidiš, nisam bojala
ljubavi koju sam osjećala. Ako je suđeno da se od topline rastopim,
neka tako bude.
Zgrabim kvaku od vrata i djelomično ih otvorim. Iznutra se ne
čuju nikakvi zvukovi i upravo zbog toga osjetim stezanje u želudcu.
Stiskanje šaka. Neugodne trnce duž kralježnice.
Otvaram oči malo po malo. Poput rolete koju netko podiže
pomalo zato što ne želi previše svjetla pustiti unutra. Moj mozak vidi
sjenu, ali odmah, zna da je to samo sjećanje. Soba je prazna. Osjetim
olakšanje i nekoliko sekundi uživam u tome, dok se ne sjetim da
uopće ne bi trebala biti prazna. U njoj bi trebalo biti dijete. Dijete na
kojega pazim. Prvo što sam pomislila je da se moj mozak igra sa
mnom. Možda doista prestaje funkcionirati, ne mogu vidjeti ni ono
što je ispred mene. Podignem pokrivač s kreveta i otkrijem ga u
slučaju da se nekako unutra zavukla. Krevet je prazan. Mora da je pala
s njega. Prošećem se okolo do druge strane kreveta i zavirim ispod, ali
nije ni tamo. I onda mi padne na pamet. Mora da me čula kako se
uspinjem uz stube. Ona se vjerojatno igra skrivača. Čeka me da je
pronađem.
Pobijedila si. Odustajem - viknem. - Izađi sada, gdje god bila.
Ništa. Progutam i priđem prozoru, provjerim da ga nije otvarala.
Kukica za zaključavanje prozora čvrsto stoji na svome mjestu.
Ispustim puna pluća zraka za koji nisam niti shvatila da zadržavam i
okrenem se natrag prema sobi, pokušavajući razmišljati logično,
racionalno. Postoji samo jedno moguće mjesto gdje se može sakriti
dijete njezine veličine. Priđem ormaru i otvorim ga. Prvo ugledam
njezine oči koje me pospano gledaju iz tame ormara.
- Što, pobogu, radiš ovdje?
- Otišla sam na spavanje. Napravila sam si krevet i legla spavati. -
Pogledam prema dnu i vidim hrpu vesta i majica na dnu ormara.
- Ali ovdje imaš savršeno dobar krevet - što s njim nije u redu?
- Ne želim biti u Matthewovom krevetu, ja želim svoj vlastiti
krevet.
Širom otvorim vrata i uhvatim je za ruku kako bih je povukla da
ustane i izvukla iz ormara.
- Nikada nisam čula nešto tako glupo. - Zastala sam kada sam
ugledala neku knjigu koju grčevito drži u rukama.
- Što je to?
- Pronašla sam to u ormaru.
- A što je unutra?
Slegne ramenima. - Ima puno nekih slova unutra, svašta piše.
 Otmem knjigu iz njezina stiska. Veličine je A5, crnih tvrdih korica.
Mislim da sam ga prvo namirisala. Nedvojbeno na sebi ima
Matthewov jedinstveni miris. Na naslovnoj stranici nema ničega.
Otvorim knjigu i preletim prvih par stranica. Matthewov maleni,
nakošeni rukopis gleda me sa stranica. Tinta se odavno osušila, ali
vidim njegovu kemijsku olovku kako leluja duž stranica, njegove prste
kako je čvrsto stežu. Uvijek sam mu govorila kako treba još više
opustiti stisak dok piše. Ipak, njemu se to nikada nije činilo
jednostavnim, pogotovo ne toliko jednostavnim poput sviranja
klavira.
Matthewovim rukopisom napisani su u kutovima datumi. To nije
rokovnik ili dnevnik, ali Matthew je očito ovu bilježnicu koristio za tu
svrhu. Nastavim listati dok ne dođem do kolovoza. Ruka mi uspori te
počnem stranice okretati jednu po jednu. Posljednji je unos u četvrtak,
4. rujna. Točno godinu dana od današnjega datuma.
- Otkuda ti ovo? - ponovno upitam.
- Iz ormara.
- Pokaži mi gdje si pronašla. - Ne mogu vjerovati da je čitavo ovo
vrijeme to bilo tu, a ja to nisam nikada uočila. Ona otvori vrata i uvuče
se u ormar te pokaže na stražnju stranu dijela na kojemu se spajaju
dva krila ormara.
Ovdje, iza. Vidjela sam zlatni dio kako se sjaji. Izvukla sam tu
knjigu da je pogleda, ali onda sam zaspala na svome krevetu.
Buljim u nju trudeći se sve ovo shvatiti. Ali ne vidim nju; vidim
nešto stariju djevojčicu kako stoji preda mnom i izbjegava moj pogled.
Njezine laži mi pune uši. Njezin glas postaje sve glasnijim i glasnijim
svakoga trenutka. I vidim sebe kako malo dalje sjedim i u nevjerici
odmahujem glavom. Kako ustima iznova i iznova oblikujem riječ
lažeš.
- Izađi otamo - povičem na nju. Dijete se izbuljenih očiju izvuče
iz ormara.
- Nemaš pravo biti unutra. Baš nikakvo pravo.
Suze teku niz lice djeteta. Nije joj jasno što je pogrešno učinila.
- Izađi. Izađi iz Matthewove sobe. Iste sekunde.
Otrči kroz vrata i zalupi ih za sobom. Nekoliko sekundi nakon
toga čujem joj korake dok trči niz stube. Isti tren dnevnik ostavljam
na krevetu i zaobilazim ga kako bih noćni ormarić odvukla preko sobe
do vrata. Ormarić je dosta težak, napravljen od punog drveta. Nikakvo
sranje od iverice. Neće ga moći pomaknuti. Okrenem se natrag prema
krevetu. Prema dnevniku koji je položen na njemu. Ne bih ga trebala
pročitati, znam to. Dnevnici su privatna stvar. Ali ja sam njegova
majka; između sina i majke ne bi trebale postojati tajne. Polako se
krećem oko kreveta, pogleda uprta u dnevnik, kao da odlučujem iz
kojega bi kuta najbolje bilo zaskočiti plijen. Oslonim se na stranu
kreveta, uhvatim dnevnik za jedan od kutova i privučem ga prema
sebi. Vrhovima prstiju podragam naslovnicu. Njemu to neće smetati.
Znam da neće. Čujem ga kako mrmlja, pjevuši. Ne bi pjevušio da mu
to smeta, sigurna sam. Okrenem stranicu na zadnji unos. Njegov
rukopis nije uredan kao što je inače. Možda su mu se tresle ruke dok
je pisao. Ili se to možda moje ruke tresu dok čitam, pa se slova
doimaju tako nejednakim.
Prve riječi zapeku me poput alkohola na rani. Peku me, da, jer
rane su još svježe, ali prihvaćam to zato što znam da me istovremeno
i liječe, umiruju bol njezinih laži. Ali, čitajući sve dalje, njegove me
riječi bodu sve jače i oštrije, bodu rane i trgaju ožiljak dok rana
ponovno nije otvorena i svježa. A u tom trenutku preplavljuje me bol,
zabada se u mene poput noža hrapavih rubova, koji me razdire i
ponovno kontaminira i otvara rane. Njegove me čizme gaze, kao da
pokušavaju ugasiti požar. Ne prestaje sve dok posljednja iskra nije
ugašena i dok nije preostalo ništa osim sjajnog žara. A onda slijede
riječi koje ugase čak i to: ”ona me guši”. To su njezine riječi, sigurna
sam. Ali one dolaze s njegovih usana ili barem iz njegove kemijske
olovke.
Sjedim, uspravna i povrijeđena na krevetu, na trenutak
pokušavajući skupiti snagu kako bih se pomaknula. Na koncu
uspijevam, podižem dnevnik i bacam ga na drugu stranu sobe.
- Ne! plačem. - Ne, ne, ne, ne, ne.
Srušim se na krevet, tijelo mi se trese, suze ne mogu poteći
dovoljno brzo. Želim sve to povući, sve vratiti unatrag, vratiti se
nazad u trenutak kada sam odlučila pročitati dnevnik. Zapravo, želim
vrijeme premotati još dalje u prošlost - na trenutak kada ga je dijete
uopće pronašlo, trenutak kada sam je odlučila dovesti doma i zaliječiti
joj rane. Zapravo još više unatrag i još premotati prošlost sve do
trenutka kad je Matthew bio malo dijete. Maleni dječak nesvjestan
bilo čega osim vjenčića od tratinčica koji u tome trenutku pravi.
Dječak u parku koji si pjevuši u bradu, a ja pazim na njega. Učiteljice
klavira, zar si pala na pod?
Nisam čula njezine korake na stubama. A ako jesam, onda sam
mislila da sam ih umislila.
- Čula sam glasan udarac. Jesi se srušila? Zato plačeš? Ne
odgovaram. Izgubila sam moć govora.
- Učiteljice klavira, ja sam gladna.
 Suze mi sve brže naviru, u potocima teku niz lice. Čujem je kako
pokušava otvoriti vrata.
- Ne mogu otvoriti - dere se izvana. - Zašto ne mogu otvoriti
vrata?
Tijelo mi se stišće u sve manju kuglu, poput ježa. Svjesna
nadolazećeg prometa, ali nemoćna da u vezi toga nešto poduzmem.
Morat će me zaobići. Ranjena sam. Ovo je najviše što mogu poduzeti
da bih se zaštitila.
Neko vrijeme pokušava otvoriti vrata, a onda napokon čujem
korake koji se spuštaju niz stube. Odahnem. Željela bih da me pusti na
miru. Barem izvana. Unutarnji mir nije više moguć. Već neko vrijeme
doista nije moguć. Govorim sama sebi kako on nije to doista mislio -
riječi koje je izrekao, strelice koje je ispalio. Ona je otrovala njegov
um, kao što sam oduvijek i očekivala. Ne možemo racionalno govoriti
dok smo otrovan! Pljujemo riječi trudeći se pročistiti. On je upravo to
činio. Čistio se od njezine prljavštine. On nije mislio ništa loše. Nije
imao zlobnih misli. Iznova i iznova si to ponavljam dok ležim
sklupčana u fetalnom položaju na krevetu. On te ne mrzi. On je samo
mrzio situaciju u kojoj se našao. Ali čini se da je moj oklop doista
popucao. Oklop koji me tako dugo štitio. Jedna od njegovih strelica
ipak se uspjela probiti kroz njega. Probila mi je i kožu i na taj način
pripustila i sumnju. Sumnja je moj neprijatelj. Znam i razumijem
njezinu moć. I jednom kad se uspije probiti, nje se jako teško riješiti.
Nemirna jecam i ležim na krevetu. Osjećam kako mi je koža suha,
kako mi je kosa gruba i pokušavam samu sebe obujmiti rukama.
Isisala sam iz njega sav život. I istovremeno sam na taj način i sebe
iscijedila. Smežurana i mrtva iznutra, i izvana sam postala suha i
ispucala. Pjevušenje je prestalo. Matthew više ne pjevuši. Već dugo
vremena nije pjevušio. Svjesna sam da vani svjetlo počinje blijedjeti.
Bit će mu hladno. Trebao bi si zakopčati vestu. Osjećam potrebu da
mu se približim, da ga privijem uz sebe. Polako se uspravim,
opuštajući jedan po jedan bolni ud. Pridignem glavu. Vidim dnevnik u
kutu sobe na podu. Moram ga ponovno pomirisati. Podragati stranice
koje je Matthew dodirnuo.
Prilično nespretno uspravim se na noge i dovučem do kuta sobe,
Boljet će, svjesna sam toga. Ali nekada se treba suočiti sa stvarima
koje te najviše bole. Sagnem se i podignem ga, te osjetim lagani
elektricitet kada mi se prsti susretnu s koricama dnevnika.
- To sam samo ja - kažem. - Neću ti učiniti ništa nažao. Ne više.
Podignem ga i odvučem se natrag na krevet. Kao da netko vuče
ranjenu životinju s ceste. Jasno je da više nema nade. Nema nade da će
oživjeti. Ali ću barem biti blizu. To je najmanje što mogu učiniti.
 Ponovno se sklupčam na krevetu, čvrsto stisnuta dnevnika na
prsima. Držim ga tamo neko vrijeme, puštam da me preplavi njegov
miris, da me ugrije njegova prisutnost u sobi. I napokon, kada
svjetlost izvana potpuno napusti sobu, otvaram ga, još jednom
oprezno bacivši pogled na naslovnu stranicu, prije no što počnem
čitati od samog početka. Zato što nekada treba početi na početku kako
bi kraj imao smisla.

Ne spavam, ali nisam ni budna. Otrov me ošamutio pa plutam

između stanja svijesti i besvijesti, listam stranice prošlosti.
Isprekidano mi do svijesti dopiru zvukovi s donjega kata, ali ne
dopuštam da me prekidaju. Ovdje sam se zakukuljila. Nitko izvana ne
može do mene doprijeti. Sama sam sa svojim sinom. Kako je i trebalo
biti.
Umjetnost čitanja svodi se na sposobnost da shvatimo i
razumijemo stvari koje su ostale neizgovorene. Može se podjednako
naučiti i vidjeti čitajući između redaka, kao i čitajući riječi koje jesu na
papiru. Znam to i toga se čvrsto držim, kao da se radi o splavi na
uzburkanom moru. Uspijeva me držati na površini, ali ništa više od
toga. Ne nudi mi pravu zaštitu ni od čega što pliva u mome pravcu. Sa
svih strana primam udarce i napade. Ležim tamo i sve primam. U
meni nije ostalo niti malo borbenosti. Ne samo da vjetar puše u
suprotnome pravcu od mojih jedara, nego kao da sam u potpunosti
ostala bez jedara. U tišini ležim dok čekam da oluja posustane i
posljednji val prođe preko mene i iza sebe ostavi ostatke. I onda, iz
ovog nezahvalnog položaja, mogu pregledati olupine koje su
preostale. Ja i moje smežurano i osušeno tijelo koje leži samo i
napušteno.
Sama sam za sve kriva. Koliko god bila svjesna da je ona zapravo
pravi krivac, ja sam dopustila da mu se približi. Nisam uspjela zaštititi
svoje vlastito dijete, nisam bila tu za njega kada sam mu bila potrebna
i jedina stvar koju sada sa sigurnošću mogu ustvrditi jest da me
trebao, još više no što sam u onim trenucima mogla naslutiti. To nije
nešto što bi bilo koja majka voljela čuti. Pogotovo ne od vlastita sina.
Sva ona obećanja koja mu nisam uspjela održati. Sva obećanja i sebi i
njemu. Sva nada i sva sreća. Toliko se teško sada prisjetiti bilo čega od
toga. Ali, sjetim se da moram.
Prvo sam ga čula. Taj je cerek nezamjenjiv. Roditelji često kažu
kako se njihova beba cereka i smijulji, ali većina beba to ne radi. Ono
na što oni misle je zapravo više nekakvo grgljanje. Ali Matthew se
cereka. Cereka se, smijulji, onako kao dječak, više nego kao beba.
Dječačić u plavoj robici na dječjoj skakalici razapetoj između
dovrataka, s nožnim prstićima tik do poda. Mudro se njima koristi,
ispružio ih je i raširio, odguruje se od poda baš u posljednji tren, leti u
zrak, i onda se čuje to cerekanje koje cijelu kuću ispunjava veseljem.
On zna, vidiš to. Zna da će budućnost biti njegova. Da je već bistriji od
svih ostalih vršnjaka koji jedva uspijevaju sjediti i buljiti pred sebe.
Matthew nikada nije volio sjediti na mjestu. Ne kada bi mogao to
raditi. Obožava osjećaj bacakanja kroz zrak. Nikad se ne čini
prestrašen. Znala sam čuti ostale roditelje kako govore da se njihove
bebe osjećaju nesigurno na skakalici. To je zato što ostale bebe ne
razumiju. Nisu još uspjele shvatiti da su istovremeno na sigurnom i
slobodne. Za njih je to previše komplicirano. Ali Matthew zna. On
razumije kada je pravi trenutak da se odgurne od poda i poleti visoko
u zrak. Zna da nema opasnosti da će se katapultirati izvan područja
sigurnosti. Zna da ga ne čuva samo remen, već je tu i moja ljubav.
Jasno mu je da neću dopustiti da mu se dogodi nešto loše. Ja ću mu
postaviti granice, gornje i donje granice. Dopustiti mu da nožni palac
umoči u more i osjeti povjetarac kako mu mrsi kosu. Ali cijelo vrijeme
u rukama ću držati gumu, kako bih, u slučaju da zakorači ili poleti
prema kakvoj opasnosti, bila sigurna da ga mogu povući natrag.
Cereka se i smijulji zato jer on to zna. Čak i tako mali zna da za njega
želim samo najbolje. Ostali će roditelji svoje dijete prerano otkvačiti s
gume, dopustiti im da polete visoko i samim tim onda i padnu,
survaju se natrag na zemlju. Puno je bolje nastaviti poskakivati. Na
sigurnom, znati da ti se ništa loše ne može dogoditi.
Ponovno se zasmijulji i ja mu odvratim osmijehom. Moj prekrasni
skakutavi dječak, ozarena lica, očiju uprtih u mene. Gledam ga u oči
dok on poskakuje gore-dolje. Nikada mu ovo ne dosadi, a bogme niti
meni. Nekada se divljački zavrti i okrene, ali nikada ne gubi povjerenje
u mene. Zna da će doći trenutak kada će mi se vratiti i da ću ja uvijek
biti tu za njega.
Okretanje stranica; sat bez milosti otkucava. Neuspješno
pokušavam usporiti njegov napredak. Znam što slijedi, znam da je
jalovo pokušavati zaustaviti ono što neminovno stiže, ali svejedno
naprežem svaki mišić u svome tijelu. Mišići pamte i ne moram ih
podsjećati što se nalazi na drugoj strani. Mogu se boriti protiv sna,
odbiti sklopiti oči, ali koliko god ja pokušavala, ne mogu zaustaviti
protok vremena.
- Učiteljice klavira, ja sam gladna. - Šapat dopire s druge strane
vrata. Nije u redu od nje da me prekida. Krivo sam postupila jer sam
joj to dopustila. Nisam trebala dopustiti da mi odvrati pozornost.
Dovoljno je skrenuti pogled samo na sekundu.
Trudim se ostati tiho, znajući da će pomisliti da spavam ako u
tome uspijem.
 - I vani je mrak. Zaboravila si me staviti na spavanje. Učiteljice
klavira?
Par minuta čujem šuškanje kao da se uokolo prešetava pa onda
tiho cviljenje, ali stojim jako mirno i napokon cviljenje iščezava u
daljini.
Okrenem se natrag prema dovratku. Samo sam na trenutak s
njega maknula pogled, ali to je bilo dovoljno.
Nožni mu prsti ne dotiču pod. To je prvo što sam uočila. Vise,
opušteni i mlohavi. Nema odbacivanja prema gore. Nema života u
njegovom koraku. Dječak više ne poskakuje. On visi.
Visi ukipljen na jednoj strani dovratka. Istog dovratka gdje je prije
poskakivao. Ali sada je njegovo tijelo mirno. Nema više cerekanja,
samo tišina. Pogled mi polako prelazi dužinu njegova tijela. Ali
iznutra se s time borim: oči mi odbijaju vidjeti, uši odbijaju čuti,
mozak odbija prihvatiti.
To se nije dogodilo. Nije do toga došlo. To se sjene igraju s mojom
percepcijom. U trenutku će se ponovno početi cerekati, nožnim će se
prstima potegnuti prema dolje i poletjeti visoko u zrak. Ja držim drugi
kraj gume. Nisam ga pustila ni u jednom trenutku. Jednostavno je
nemoguće da bi on ovo mogao učiniti dok ga ja držim. Potežem kraj
gume, sve brže i brže, očajnički pokušavajući pronaći kraj. Ali kada
sam došla do njega, shvatila sam da on nedostaje. Nekako se
otpetljao. Pridržavala sam zrak, a nisam to ni primijetila.
Pogled mi dolazi do njegova lica i u istome trenutku prodorni
vrisak propara tišinu. To je moj vrisak, iako ga uopće ne prepoznajem.
Kosa mu visi preko očiju. Na tome sam zahvalna, po prvi put osjećam
olakšanje što se predugo nije ošišao.
Oko vrata mu je stegnuta školska kravata. Pretpostavljam da
drugu nije niti imao. Sjećam se kako sam mu je pritegnula na prvi dan
škole te ga nebrojeno puta kasnije, kada je postao stariji, upozorila da
je zaveže kako treba. Sada je čvrsto stegnuta. Zakvačena je za kuku na
stropu. Onu koju smo ugradili specijalno kako bismo mogli s nje
objesiti njegovu stolicu u obliku balona. Stoljećima je priželjkivao
takvu stolicu. Želio je biti iznad poda, osjećati se kao da leti. Poklonili
smo mu ju za trinaesti rođendan. Majstor kojega je poznavala moja
majka došao je kako bi ugradio kuku u strop zato što Malcolmu
nikada nisu dobro išle te stvari. Matthew je obožavao tu stolicu.
Satima bi u njoj sjedio slušajući glazbu ili čitajući knjigu. Samo bi tako
visio, zaustavljen u zraku. Bilo je kao da ga ponovno gledam kao bebu,
nožnih prstića koji vise, ozarena lica.
Prstići mu se sada ponovno klate. Zakoraknem prema naprijed,
padnem na koljena i dotaknem ih, sićušna stopala moje bebe. On se
zacereka i okrene se prema meni, a oči mu sjaje od živosti. Moj je do
kraja života. Nikada neću dopustiti da mu nešto naškodi. Nikada neću
s njega maknuti pogled.
Mutno sam svjesna mirnog kucanja na ulazna vrata. Judith, moja
prva susjeda, zove me kako bi provjerila je li sve u redu. Nekoliko
trenutaka nakon toga, zazvoni telefon. Nastavi zvoniti sve dok ga ne
prekine automatska sekretarica. S polukata čujem vlastiti glas, jasan i
prozračan i služben. Nakon toga telefon zazvoni još nekoliko puta. U
svakome navratu javim se putem sekretarice istim glasom. I dalje
klečim tamo na podu, pridržavam nožice svoje bebe, škakljam ih,
pokušavam ga ponovno nasmijati.
U nekom kasnijem trenutku čujem zvuk vrtnih vrata koja se
otvaraju, zvuk ključa u vratima, ključa koji on i dalje posjeduje i na što
sam zaboravila. Korake, nepoznate, ali istovremeno ipak poznate,
kako se uspinju stubama. Malcolm se na dovratku dere: - Ne, o, ne.
Dragi Bože, ne. - Uhvatio me, pokušava me otrgnuti, gotovo da me
vuče. Ali ne dopuštam mu. Neću napustiti Matthewa. Neću s njega
maknuti pogled. S moga maloga dječaka čije nožice nisu dovoljno
duge da dotaknu tlo.
- Pusti me! - vrištim. - Zar ne vidiš kako uživa? Pogledaj njegovo
lice. Slušaj kako se smijulji. On ne želi da ovo prestane.
 MATTHEW

Četvrtak, 4, rujna 2014.

N ema smisla ni pokušavati, sada to znam. Moj život doslovno kao

da je završio. Život bez Lastavice jednak je mučenju. Jedino što
sam radio tjednima - ležao sam u svojoj sobi, slušao glazbu i plakao
kao kišna godina. Nisam mogao povrijediti mamu i radi toga sam
izgubio Lastavicu, najsavršeniju curu koju sam u životu upoznao,
jedinu koja je sa mnom spavala i vjerojatno jedinu koja će ikada.
Mislim, koji jebeni idiot bi to dopustio?
A iako je mama pobijedila jer sam odlučio da je neću povrijediti,
vidim da sam je ipak povrijedio. Vidio sam onaj pogled u njezinim
očima dok je mislila da je ne gledam. Onaj kao da je izdana. Jedva da
se može natjerati pogledati me, a kamoli dotaknuti. Kao da sam
zagađen i prljav. Uništio sam sva sjećanja na njezinog malenog,
dragocjenog Matthewa i nikada mi to neće oprostiti. Ona i dalje čuva
sve moje stvari, to znamo. Sve moje igračke i odjeću, sve to ima
spremljeno. Znala je govoriti kako to čuva za unuke, ali nije mi jasno
kako bi se to trebalo dogoditi u njezinoj glavi, kad je učinila sve da me
napuca jedina cura koja se ikada htjela za mene udati. To joj je baš bio
pametan potez.
I da budem iskren, nisam želio povrijediti niti jednu od njih dvije,
a uspio sam povrijediti obje, što pokazuje koliko sam govno.
I da stvari budu još gore, njih se dvije niti ne poznaju, a mrze se.
Lastavica mrzi mamu, kaže da nas je ona dovela do prekida s tom
svojom opsesivnom kontrolom i svim tim. A i mama mrzi Lastavicu,
vidim joj to u očima svaki put kada u njih pogledam (pa zato to i
izbjegavam činiti). Prije mi se činilo da bi se Lastavica možda mogla
mojoj mami i svidjeti, da bi je na neki način mogla i prihvatiti kad ih
jednog dana predstavim jednu drugoj (jer je Lastavica stvarno divna),
ali otkako je mama pronašla onu vlas kose u mom krevetu, osjećam
da je mrzi. Kao da se može apsolutno prezirati samo jednu jedinu
glupu vlas kose. Možete li uopće zamisliti kako bi bilo da je doista
jednom i upozna? Sva ta mržnja umnožena brojem vlasi na
Lastavičinoj glavi. Volio bih biti hrabar i reći Lastavici da me boli
briga za mamino mišljenje, ali problem je u tome što je meni stalo. I
nije baš da mogu s mamom popričati o bilo čemu od svega ovoga -
nikada s njom nisam mogao pričati o tim stvarima. I sada kad je
pogledam, uopće ne vidim moju mamu, vidim nekakvu akcijsku
figuru koja me podsjeća na Dementora, zato što uz nju odjednom
samo postajem hladan i osjećam se kao da je iz mene isisala svu
životnu energiju. Isisala je iz mene svu toplinu i ljubav i ostavila me
potpuno ispražnjenog, kao da je unutra ostala samo grižnja savjesti.
Jedino želim biti ponovno s Lastavicom, ali to je nemoguće jer bi to
onda značilo da moram povrijediti mamu. Osjećam se kao da me guši
svojom ljubavlju. Znam da ona to ne radi namjerno, ali to je stvarno
previše. Ne dopušta mi da sam za sebe dišem, a ja ne želim proživjeti
ostatak svoga života prikvačen na nekakav umjetni respirator preko
kojega mi ona oduzima dah.
Ionako mi se čini da ne mogu živjeti bez Lastavice. Ona je moj
cijeli svijet i nema smisla, uopće nema jebenog smisla živjeti bez nje.
Ona je u pravu. Jadan sam i patetičan. Nisam ništa bolji od tate,
razočarao sam one kojima je stalo do mene, sve sam zeznuo.
I čemu se uopće mogu veseliti? Odlasku na faks gdje ću cijelo
vrijeme samo razmišljati o tome kako bih volio da je Lastavica tu sa
mnom i gdje ću prezirati svaki trenutak proveden bez nje. I onda
povratak ovamo za vikend, gdje me mama zlobno gleda zato što
nisam imao muda da joj se suprotstavim.
Izgubio sam je. Izgubio sam svoju kartu za bijeg iz ovakvog
života. Znam da nikada u životu neću nikoga moći voljeti onako kako
volim Lastavicu. I svaki put kad odbije moj poziv i svaki put kad se
ogluši na moju poruku, samo me iznova ubija iznutra.
Moram pronaći način da joj pokažem koliko je volim i da imam
muda suprotstaviti se mami. Znam da je za nas prekasno, ali možda
bi napokon mogla shvatiti koliko je doista volim. To je ono što bih
želio najviše na svijetu, da ona to napokon uvidi.
 21.

LISA

L astavice, jesi ti u redu - pitala je moja mama Chloe kad je ušla u

sobu. Nisam čula da je netko tako zove godinama. Kad je bila mala,
gotovo je nikako drugačije nismo ni zvali. To je započelo kad su joj
bile tri godine, tek što je krenula u vrtić i upoznala Robyn za koju je
već onda odlučila da će joj biti najbolja prijateljica cijeli život. Gledale
smo kroz prozor i ja sam joj pokazala pticu na ogradi koja se zove
slično kao Robyn, a ona me pogledala tako tužno i pitala - A zašto
nema ptice koja se zove slično kao Chloe?
Rekla sam joj da će se možda neka i pojaviti ako nastavimo
gledati. I kad se na toj istoj ogradi pojavila lastavica, gledala me toliko
iskreno, puna iščekivanja i nade da sam joj samo rekla: - Eto, to ti je
ptičica Chloe.
To smo zadržali, zvali smo lastavice Chloe sve negdje do drugog
razreda, kad su počeli učiti o različitim pticama i onda sam pomislila
da joj moram reći istinu kako se ne bi osramotila. Naravno, u početku
ju je to pogodilo. Iako sam joj rekla da ih i dalje može zvati ptičice
Chloe ako želi.
A onda ju je moja mama počela zvati Lastavica. Rekla joj je da ne
treba imati ime koje zvuči kao ime ptičice, može imati nadimak. To joj
se u početku svidjelo. Jako dugo je nismo smjeli zvati nikako drukčije
nego Lastavica. A kad je postala tinejdžerica, kad joj se to i nije više
tako sviđalo, mi smo se svi na to toliko navikli da je bilo teško
prestati. Uvijek sam mislila da joj to ime pristaje, da budem iskrena:
te njezine tanke noge, njezina plahost, kosa, to kako nije nametljiva,
ali ipak svatko osjeća da bi svijet bez nje bio manje lijep.
Pogledala sam je sad, te njezine tamne, bolne oči i odmah sam se
zapitala hoće li i sad nešto mami odgovoriti zbog toga ili se duriti. Ali
nije. Sjela je pokraj nje na kauč, utisnula lice u njezino rame i počela
plakati. Pitala sam se trebam li nešto reći, sjesti do njih. No, ne želim
se nametati, ne želim je prekinuti sad kad je konačno dala sebi oduška
pa sam tiho izašla iz sobe i za sobom zatvorila vrata.

Moram opet izaći. Moram pokušati raščistiti sve u svojoj glavi.

 Ja sam kriva, uvijek sam znala izabrati krivi trenutak. Trčala sam
pokraj škole upravo u trenutku u kojem se trener vratio s djecom sa
školskog izleta. Pločnik je tu veoma uzak i nije sigurno s tolikom
gužvom pa sam morala stati, nisam imala izbora. Morala sam gledati
djecu koja su nahrupila van iz autobusa niz one tri stube, puna života,
smijeha, brbljarija, u stanju krajnjeg uzbuđenja.
Charlie Wilson je ponosno nosio u ruci komad zelenog papira s
nekim mrljama od boje. Podigao mi ga je prema očima dok je prolazio
pokraj mene.
- Baš lijepo. Jesi li ti to napravio?
- Da - odgovorio je Charlie - posve sam!
Morala sam se odmah okrenuti u stranu kako ne bi primijetio da
plačem jer znam da će njegov tata napraviti onaj svoj čuveni izraz
čuđenja i reći da je to predivno i neće ga ni pitati što je to zapravo jer
to nije ni važno i ne želi da Charlie shvati kako nije posve očito što je
nacrtao i kasnije, kad Charlie već ode u krevet, on će tu njegovu sliku
s magnetom prikvačiti za hladnjak i tamo će ostati godinama, čak i
nakon što bude napravio puno bolje crteže jer je to jednostavno
njegov prvi crtež koji je napravio u školi. A ja sam ta kojoj to inače ide
na živce, koja je uvela obavezno noćno recikliranje umjetničkih djela u
pokušaju da našu kuću spasim od toga da je preplave sve te stvari, ali
u ovom trenutku želim prvu Ellinu sliku više od bilo čega na svijetu.
Želim je odnijeti kući, nalijepiti na hladnjak i svaki put se
osmjehnuti kad je vidim dok vadim mlijeko. I to nije pravedno, tako
prokleto nije pravedno što će svi ostali roditelji to napraviti večeras, a
ja ne mogu i želim se vratiti kasnije, kad bude vrijeme da djeca idu kud
i sve to reći tim roditeljima. Reći im da tu sliku, ma što ona prikazivala,
čuvaju svojim životima jer upozorenje ne mogu očekivati. Jer nikad ne
znaš kad ti sve to može biti oduzeto i ja bih napravila sve u ovom
trenutku da mogu dobiti taj jebeni zeleni papir da ga zalijepim na svoj
hladnjak.
Odšetala sam svjesna da je posljednje što bilo kome od te djece
treba je da vide moje uplakano lice. Počela sam odmah trčati čim sam
prošla veliki autobus. Već sam zapravo bila na putu kući, ali sad znam
da se još ne mogu vratiti. Moram nastaviti trčati sve dok mi se ne
osuše suze, sve dok se ne sredim dovoljno kako bih se mogla suočiti s
Otisom i Chloe. Jer moja djeca, ono dvoje koje mi je preostalo, trebaju
majku koja je dovoljno čvrsta za sve. Oni moraju znati da se čitav
svijet može oko njih rušiti, ali ja se s njim neću srušiti. Bit ću snažna
za svoju djecu i nekako, sad još doista nemam pojma kako, mi ćemo
pronaći način da kroz sve ovo prođemo.
 Kad sam se vratila, zatekla sam Alexa za kuhinjskim stolom s
računom za plin u ruci. Digao je pogled prema meni dm sam ušla kroz
vrata. Ako je to uopće moguće, on izgleda još gore od mene.
- Što je?
- Provjerio sam danas s bankom. Malo smo se ispraznih.
- Aaa - rekla sam. U tome je problem kad oboje radimo kao
slobodnjaci i nismo stalno zaposleni. Nema mjesečnih primanja koja
su svakog tog i tog mjeseca na računu. Kad prestanemo raditi i novac
prestaje dolaziti.
- Mislim da ću se morati vratiti na posao u ponedjeljak. Pogledala
sam ga začuđeno. Nisam posve sigurna da sam ga dobro čula.
- Ali ne možeš, što ti je, to je kao da od nje dižeš ruke.
- Molim te, Lis, nemoj da mi bude još teže jer mi je i ovako teško.
Jedno od nas dvoje mora zarađivati. Ne možemo si priuštiti da još
dugo ovako sjedimo.
- Ali kako ti uopće može pasti na pamet da odeš raditi kad se Ella
još nije vratila?
- Jer moramo plaćati račune. Posljednje što nam je sad potrebno
je da uz sve ovo još i zapadnemo u dugove.
- Nije me briga za račune. Jebena banka može malo i pričekati.
- Molim te, ljubavi, moramo se truditi da ipak stvar održimo pod
kontrolom.
- A što ako danas pronađu njezino tijelo, hoćeš li svejedno sutra
početi raditi?
- Lis, molim te, suzdrži se.
- A što ti od mene zapravo očekuješ, što da ja kažem?
- Ne znam. Ne znam kako se ovo zapravo radi. Jedino pokušavam
kroz sve ovo nekako proći što bolje mogu za sve nas. Želim napraviti
nešto, bilo što, kako bih znao da se pokušavam boriti za svoju obitelj.
Izašao je iz sobe. Sjela sam za stol i rasplakala se. Nisam čak ni
pogledala koliki nam je račun za plin.

Počela sam se navikavati na ozbiljne izraze lice s kojima me Claire

dočekuje. Ozbiljne, ali ne i sumorne ili strašne. Kad bih morala
procijeniti, rekla bih da su negdje oko pet na skali od jedan do deset.
Ne baš ono čega se najviše bojimo, ali nipošto dobre vijesti.
To je naprosto nešto što nam mora reći. Mama je s Otisom. Chloe
je u svojoj sobi na katu. Pretpostavljam da se neće ukazati neki bolji
trenutak. Recite.
 - Željeli bismo napravi rekonstrukciju događaja, sutra, u parku.
To dakako ima smisla. Sutra će biti tjedan dana. Najduži tjedan moga
života, ali tehnički samo sedam dana.
- Moram li i ja...
- Ne - uskočila je Claire. - Imamo mi policajku koja će to odraditi.
Ona je otprilike vaše visine i stasa. I ona jako puno trči.
Kimnula sam. - A Ella?
- Jedan od naših narednika iz ureda ima unuku slične dobi, slične
kose. Rekli su mi da vam donesem njezinu sliku. Ali ne morate je
vidjeti, naravno da ne. Jedino ako to želite. A ako mislite da djevojčica
ne odgovara, samo recite i ja ću već pronaći nekog drugog.
Pogledala sam u Alexa koji je slegnuo ramenima.
- Dobro, dajte da vidimo.
Claire je izvadila tu fotografiju i stavila je na kuhinjski stol. Prvo
što sam uočila bile su njezine oči - ima oči posve identične boje kao
Elline, što je čudno jer Ella ima neuobičajenu boju očiju. Kosa je
djevojčici nešto duža, ali veoma slične boje Ellinoj. Nema rupice na
obrazima, ali po svemu drugom je veoma slična. Gotovo previše da
bih se osjećala ugodno gledajući fotografiju.
Alex me pogledao i shvatila sam da je pomislio isto.
- Je li u redu da upotrijebimo ovu djevojčicu - pitala je Claire.
Kimnula sam jer još uvijek nisam našla prave riječi.
- Izvrsno, hvala. Moram vam još reći da smo uspjeli nabaviti istu
haljinicu kakvu ima Ella pa će je odjenuti.
Ponovno sam kimnula. Bit će to na televiziji i bit će puno
fotografija u novinama. Izgledat će kao Ella i bit će i u istoj haljinici,
ali ja ću znati da to nije Ella.
- Mogu li dobiti haljinu? Hoću reći, nakon svega, kad završite
snimanje videa, mogu li je zadržati?
Claire je kimnula i pogledala u pod. - Da, naravno, kako ne. Oboje
ste, naravno, dobrodošli na snimanju ako to želite, ali posve vas
razumijem ako odlučite da nećete doći. Danas navečer imat će kratku
probu, bez medija, ako vas možda zanima da na to odete...
- Ma ne znam - rekla sam - nisam sigurna da već mogu u taj
park.
- Dobro, ja ću otići - rekao je Alex. - Snimit ću to mobitelom pa
ću ti pokazati kad se vratim da možeš provjeriti je li sve izvedeno
kako treba.
Hvala - rekla sam i naglo postala bolno svjesna koliko sam ga
povrijedila, a on mi to vraća samo i isključivo pun ljubavi.
 - Mogu li ja ići?
Okrenula sam se. Nisam ni znala da je Chloe na vratima.
- Hm, hm, ne znam ni sama, nisam sigurna da je to dobra ideja.
- Ma ne na probu, na pravo snimanje. Želim vidjeti što se točno
dogodilo. Želim to gledati svojim vlastitim očima. Želim pokušati
razumjeti.
Počela sam oklijevati. Učinilo mi se kao da sumnja u moju verziju
događaja. Da misli da sam ja nekako propustila ubaciti najvažniju
informaciju. Ali, znam ja već da ona meni ne vjeruje. A razumijem i
zašto.
- U redu, naravno, ako doista želiš,
Kimnula je. Oči joj nekako izgledaju prazne, grozničave. Ali, da
budem iskrena, oči joj tako izgledaju već jako dugo.

Tata me upozorio da su novinari još uvijek ispred kuće. Rekao mi

je da ne dolazim. Da se on uvalio u te probleme, a ja već imam
dovoljno svojih.
Kad sam se zaustavila ispred kuće i ugledala sve te objektive
uperene u mene, bilo mi je žao što ga nisam poslušala.
Izašla sam i zalupila vratima auta. Začula sam neki glas koji je
zavikao što mislim o tome što je tata napravio. Leća fotoaparata našla
mi se neposredno pokraj lica. Mrzim ih u ovom trenutku. Mrzim što
se okupljaju u skupinama kao lešinari dok se naša obitelj raspada. Ali
isto tako znam da ne mogu podnijeti da sve bude još gore nego što je
sad jer su nam ti novinari još uvijek jedina prilika koju imamo i
moramo ih pridobiti natrag. Spustila sam glavu, brzo prehodala do
ulaznih vrata i pozvonila.
Tony mi je odmah otvorio. U našoj obitelji se neprestano
ponavljala šala da je on kao batler iz neke serije jer ga je tata uvijek
tjerao da baš on otvara vrata. Brzo ih je zatvorio za mnom.
- Jebeni šupci.
- Kako je?
Tony slegne ramenima. - Mislim da se zapravo pomalo posramio,
da ti pravo kažem. Jedva da je riječ prozborio kad smo se vraćali kući i
kad sam mu rekao sve o Tayloru.
Kimnula sam.
- A kako si ti? - Ja?
- Da, Tony, ti, Ellin najdraži ujak.
- Samo zato jer sam i jedini.
 - Ne, vjerojatno zato jer na Božić na njezine poklone potrošiš
malo bogatstvo.
Tony je pogledao u pod. - Hoćeš istinu? - Pa da.
- Onda ću ti reći da se osjećam tako kao da me netko istovremeno
opalio u trbuh pa sam ostao bez daha, a onda i u jaja i čini mi se da se
nikad više neću prestati osjećati upravo ovako.
- Da, razumijem o čemu govoriš.
- Osim što ti nemaš jaja. Zapravo, ne, povlačim, to nije istina.
Imaš ti muda veća od mnogih frajera koje poznajem.
Uspjela sam se osmjehnuti i otišla u dnevnu sobu. Mama i tata
sjede na kauču u sobi s navučenim gustim zastorima, što izgleda
suludo usred dana, moram to red. Oboje najednom izgledaju stari i
smanjeni - kunem se da su se smanjili od prošlog tjedna.
- Žao mi je - rekao mi je tata i jedva uhvatio moj pogled prije
nego je pogledao u pod. - To je vjerojatno posljednje što ti treba - ti
kreteni koji ti guraju te svoje fotoaparate u lice.
- Pretpostavljam da su i tebe uspjeli zakvačiti?
- Da. Sutra će biti na naslovnici. Možeš se ti mirno osloniti na
svoga starog tatu da ti sve u životu zasere.
- Moraš to prestati ponavljati.
- A zašto? Pa to je istina.
- Ma i da je istina, ne bi me bilo briga. Nije mene više briga što
drugi ljudi misle. Mislim da mi zapravo nikad to ništa nije značilo, da
budem iskrena.
- Tvojem ocu su rekli da se mora pojaviti pred sudom u
ponedjeljak. - Mama je to rekla kao da ona s njim nema ništa, čak kao
da se pravi da on nije s nama u istoj sobi. - U redu, znači otići ćemo
svi s njim.
- Ma, ne budi luda - ubacio se tata. - Nitko od vas neće ići sa
mnom. Ja sam se sam uvalio u ta sranja i ja ću se morati sam s time
nositi.
- Osim što valjda nitko u ovoj obitelji nije sam. To ste mi uvijek
ponavljali kad sam bila dijete. A i niste me izbacili na ulicu kad sam
seja našla u problemima, je li tako?
- To je drugo rekao je tata. - Ti si bila dijete.
- Pa nema valjda neke dobne granice za sranja. Dakle, ako ti
moraš na sud, ja ću biti tamo s tobom, u redu?
Tata je samo kimnuo. Mama je ponovno počela plakati.
- A u ponedjeljak, nadam se, neće biti suza rekla sam joj. - Podići
ćemo glavu visoko ispred kamera; priznat ćeš da si kriv;
 Claire će prirediti službeno priopćenje u kojem se ispričavamo, svi
mi zajedno. I onda ćemo se moći vratiti našoj potrazi za Ellom. Jeste li
razumjeli?
Kimnuli su. I po prvi put u životu osjetila sam se kao da sam ja
njima roditelj, a ne dijete.

Alex se kasno vratio s Claire. Otis je već otišao u krevet, a Chloe je

u svojoj sobi, iako ona pruga svjetla na podu upućuje na to da i ne
namjerava pokušati zaspati.
Alexovo lice je blijedo i iscrpljeno. Pitam se je li poželio da nije ni
išao. Povratak na posao u ponedjeljak vjerojatno će biti zdrav prekid
svega ovoga. Claire je pristavila čajnik. Alex je sjeo za stol i izvadio
mobitel.
- Jesi li sigurna?
- Da, sigurna sam.
Nešto je prtljao po telefonu prije nego što mi ga je dao u ruku.
Pritisnula sam strelicu i video je pokrenut. Vidim djevojčicu u haljinici
na zelene i bijele pruge. Onoj s velikim ružičastim cvijetom sa strane.
Ima na sebi i zelene tajice i zelene Crocsice, drukčije nijanse zelene od
Ellinih. A vidim i ženu u sportskom prsluku i kratkim hlačama. Žena
drži crveni balon i mobitel. Žena, koja za razliku od mene, izgleda kao
da nema baš nikakvih briga na svijetu.
Sve je snimljeno s određene daljine. Možda se Alex nije želio
isuviše približavati, možda se nije ni smio. Vidjela sam djevojčicu
kako trči prema penjalici.
- Nije se mogla popeti do vrha velikog tobogana sama - rekao mi
je Alex - pa se popela samo nekoliko prečki.
Kimnula sam i pomislila koliko bi Ella bila ponosna što nismo
mogli pronaći djevojčicu njezine dobi koja može što i ona. Žena koja
glumi mene gleda na sat, a djevojčica izgovara: Molim te.
Žena odlazi do drveta - čak su i pogodili točno drvo - a djevojčica
otrči na drugu stranu. Pravi se da je pala. Čujem moju Ellu kako govori
da se nije dobro pravila, da ona to može puno bolje. Ali ne može. Ne
može glumiti samu sebe u ovom videu jer nije tu.
Onda vidim sebe kako trčim do nje, ne sebe nego ženu koja me
glumi. Djevojčica je napravila grimasu i pravi se da plače. Malo sam
joj isprašila koljena i ruke, a ona opet pokazuje prema drvetu.
Okrećem se i hodam do njega i bez obzira što znam što će se dogoditi
i što znam da to nije stvarno, pokušavam se mentalno natjerati da se
ne javim na mobitel kad zazvoni. No, javljam se i u tom trenutku
puštam i crveni balon iz ruke. Posljednji kadar je balon koji leti prema
nebu. Uhvatila me neodoljiva potreba da u njega zabodem pribadaču i
da se taj prokleti crveni balon rasprsne.
 22.

MURIEL

U nekome se trenutku sjene povuku i sunce ima obraza pokazati

svoje lice kroz prozor. Svijet je samo nastavio po starom. To
stvarno nikada nisam mogla shvatiti. Kako je sve i svatko naprosto
nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Kako sam ja jedina za koju je
toga dana vrijeme stalo. I koja i danas, nakon godinu dana, ne mogu
podesiti satove.
Naglo sam se osvijestila. Slike, zvukovi, događaji, u brzom nizu
sijevnuli su mi kroz svijest. Ne znam jesu li u pravom redoslijedu. Više
i ne znam kako su se, zapravo, događaji nizali.
Znam da je tu neko dijete. Dijete koje nalikuje Matthewu. Ne vani,
u parku, nego u mojoj kući. Pomažem se rukama ne bih li ustala i
osjećam da je plahta mokra. Osjećam neki miris u nosnicama. Taj je
miris povezan s tugom i sramom. To je moj miris. Evo, to sam ja
postala.
Ustajem polako i odvlačim noćni ormarić dalje od vrata. Kad sam
ih otvorila, dijete nije pred njima. Odem brzo u kupaonicu, nije da to
sad nečemu koristi, ali moram sačuvati barem neku razinu normalnog
funkcioniranja. Skidam bluzu, mokru suknju i gaćice i perem ruke, a
zatim uzimam kupaći ogrtač iza vrata kako bih se njime omotala. Usta
su mi suha, dah odvratan. Perem zube, odjednom svjesna da mi krulji
u želucu. Javlja da mi treba šalica čaja.
Odlazim do svoje spavaće sobe, dok tišina prijeti da će me
progutati, uzimam čistu bluzu i suknju s vješalice u ormaru i
odijevam ih polako i odlazim do odmorišta. Matthew mi se osmjehuje.
On se uvijek smiješi. Matthew se nikad nije prestao osmjehivati.
Spuštam se stubištem i čvrsto pridržavam za ogradu jer se ne
osjećam sigurnom na nogama. Tišina u predsoblju je mučna. Imam
panični osjećaj da bi se morali čuti neki zvukovi, a ne znam zašto.
Onda ulazim u kuhinju i vidim dijete koje ondje leži na podu. Srce mi
je stalo, gledam ima li krvi, je li ozlijeđeno. Ali njen mali torzo se
sasvim normalno podiže i spušta. Glava joj je u košari, a Melody
pripijena uz njezino rame. Pored njih je prazna mačja posudica. I
zdjelica s vodom. Melody je prva osjetila da sam ušla, ustala je,
protegla se i pritom glasno zamjaukala. Dijete je otvorilo oči.
Pogledalo mene, a potom Melody koja je stajala iznad nje, pa opet
mene.
- Pitala sam Melody mogu li k njoj u krevet. Rekla je da smijem.
Kimnula sam i progutala knedlu.
Dijete ustane, baci pogled na praznu zdjelicu i zagleda se u pod. -
Oprosti - rekla je - Bila sam gladna. Imala sam samo ono što je
Melody ostavila. Zapravo, odvratni su.
Zurim u dijete. Čujem glasove u parku. Dodirnem njeno
okrvavljeno koljeno. Miriši na antibakterijsku mast.
- Lepinjice - rekoh - napravit ćemo ih za doručak. Kimnula je i
zijevnula u isto vrijeme. Otišla sam do štednjaka i upalila plinsku
pećnicu. Plamen je suknuo, ali je potrajalo dok se normalno razgorio.
Nakon svega, kad je skupila i zadnju mrvicu druge lepinjice koju
je pojela i žedno posrkala mlijeko, pogledala me u oči.
- Zašto si plakala? - upitala me. - Zašto me nisi odmah pustila
unutra? Loše si se osjećala?
- Da - odgovorila sam.
- A sad ti je bolje?
Odmahnula sam glavom. - Nije to neka bol koja može proći. Neće
nikada.
- Idemo li ipak na praznike?
- Da. Naravno. Idemo gore da se na brzinu spakiram.
- Hoće li i Matthew ići? Hoćeš li i njega spakirati?
- Ne. On ne ide. Ne ovaj put.
- Zato što je on sad odrastao? Kimnula sam. Nisam mogla
govoriti.
- Zašto onda još uvijek imaš njegove stare stvari?
- Pa ne želim bacati ono što još može poslužiti.
- Moja mama stavlja stare stvari na eBay. Kaže da ne bi bilo
mjesta za nas kad bismo čuvali sve stvari.
Podigla sam obrve, ali nisam ništa rekla. Da budem iskrena, ne
mogu podnijeti tu pomisao. Stranim ljudima prodavati svoje
uspomene! Danas izgleda baš sve ima svoju cijenu.
Zato nemaš druge djece? - upitala je. - Nije bilo za njih mjesta sa
svim tim Matthewovim stvarima?
Pogledala sam je. Još ne shvaća kako mi njena pitanja gule kožu,
otkrivajući krvavu nutrinu. Koja se još oporavlja od godina pokušaja
da dobijem dijete.
 - Ponekad, kad imaš posebno dijete, toliko savršeno u svakom
pogledu, zaista ne trebaš drugo.
Razmišljala je na trenutak. - Chloe mora da je bila jako zločesta
kad je mama poslije imala još i Otisa i mene.
Ime, njezino ime, razbija mirnoću koji nas okružuje. Vidim dugu,
tamnu kosu i pogled tamnih oči kad zabacuje kosu s lica.
Buljim u dijete. - Tvoja sestra se zove Chloe?
- Da, nisu je nazvali po debeloj crnoj pjevačici. Mama mi je rekla
da ona nije dobila ime po nekome. Samo joj se sviđalo to ime.
Znam, trebala sam to ostaviti na miru. Ali, osjetila sam poriv da
prčkam po toj rani.
- Koliko ima godina? Tvoja velika sestra?
- Devetnaest. Ona je odrasla cura. Isto kao i Matthew.
Stisnula sam šake. I želudac mi se stisnuo. Glupo je na to i
pomišljati, naravno. Kakvi su izgledi za tako nešto? Osim toga, ime je
prilično često.
- A kako se preziva? - začula sam samu sebe kako pitam. - Ima li
isto prezime kao ti?
Dijete odmahne glavom. - Ne, ona ima mamino staro prezime, jer
Chloe nema tatu. - I kako se preziva?
- Benson - odgovorila je - Chloe Benson.
Polako sam kimnula i zatvorila oči. Nešto se u meni uznemirilo.
Kao da je netko prodro u moju unutrašnjost, sve ispremiješao i na
površinu izvukao skrivene krhotine. Stvari koje ne želim ni znati ni
vidjeti. Slike, fragmente. Pramen kose. Osjećaj jeze. Pa trebala sam
shvatiti. Sad je sve očito. Očito je zašto je Matthew izabrao baš to
dijete.
Nešto duboko potisnuto probudilo se u meni. Kao plima kad
poteče venama. Na trenutak sam mislila da ću sve uspjeti držati pod
kontrolom. Ali kad sam otvorila oči, nisam više vidjela to dijete,
vidjela sam njezinu sestru kako stoji u sudnici prilikom ispitivanja.
Uronjena u svoje deluzije, sigurna da ona nije ništa kriva. Naravno,
sad vidim i odakle joj to - ona je kći svoje majke. Obje tako prokleto
uvjerene da nisu ništa pogrešno napravile.
Unosim se djetetu u lice. Riječi, koje sam istisnula, skoro sam
ispljunula.
- Ona je i više nego zločesta. Uništava tuđe živote. Nema obzira ni
prema kome osim prema sebi. To ti je kad imaš majku poput tvoje.
Dijete je ustuknulo na stolcu, oči su joj se raširile. - Hoću kući,
koću ići mojoj mami!
 - Nije ona dovoljno dobra majka da se za tebe brine. Zato su me
zamolili da te ja preuzmem.
- A tko je to tražio?
Zastala sam prije nego sam odgovorila.
- Matthew me zamolio. Znao je da si u opasnosti.
- Kako je to Matthew znao?
- Matthew vidi puno toga što drugi nisu sposobni vidjeti.
- Kako me on ugledao?
- Vidio je kako si pala u parku.
- Ja njega nisam vidjela. Nije bilo velikih dječaka.
- A on te ipak vidio.
- Igrao se skrivača?
- Da - rekoh - pretpostavljam da jest.
Uzela sam je za ruku i prije nego što se stigla pobuniti, odvela
sam je na kat u Matthewovu sobu. Namreškala je nos čim je ušla.
- Jesi li imala noćnu nezgodu? Zato si se loše osjećala? I Otis je
jednom imao nezgodu i loše se osjećao, a on je veliki dečko.
Stala sam raspremati krevet, povlačiti plahte i vaditi jastuke iz
jastučnica. Neće ona zagađivati moju kuću. Neću to dopustiti.
- Što to radite, profesorice klavira?
- Presvlačim krevet - rekoh - kako bih se riješila tog smrada.
- A zašto smrdi kad se vi popiškite?
- Ne želim se ja riješiti svojeg smrada - rekla sam unoseći joj se
opet u lice - nego smrada tvoje sestre.
Zurila je u mene široko razrogačenih očiju, a obrve su joj se
mrštile. No ja sam vidjela jedino njenu sestru kako u mene bulji.
Tamne, okrugle oči. Prćasti nos. Usta iz kojih izlaze samo laži.
- Kako je Chloe mogla zasmrditi Matthewovu spavaću sobu?
- Došla je ovamo - odgovorila sam - i to nepozvana. I oduzela mi
Matthewa,
Opet se namrštila. - Chloe je na ljetovanju. Otišla je s
prijateljicom. Zove se Robyn, a ne Matthew. Robyn je velika cura s
kojom je išla u školu.
Znači, suze su bile krokodilske. Isplakane na ispitivanju da bi se
ljudi nad njom sažalili. Njezin život očito nije stao toga dana. Provodi
se naokolo s prijateljicom. Eto, koliko joj je stalo do Matthewa.
- Tvoja sestra je zločesta cura. To se događa kad netko ima lošu
majku poput vaše.
 Odgurnula sam je i odjurila niz stube. Moram ukloniti taj miris u
nosnicama. Moram ukloniti te slike iz glave. Sam pogled na to dijete
ispunjava me odvratnošću. Moram otići odavde, ali da odem na
praznike s ovim djetetom, očito ne dolazi u obzir.
S kata dopire plač u prizemlje. Ja sam je ovamo dovela, a ne znam
što da sad s njom učinim. Razmišljam trebam li zvati policiju. I kažem
kakvu sam grešku učinila. Ali onda mi je sinulo što će oni sigurno
pomisliti. Da sam to učinila namjerno. Da sam neki ludi manijak koji
vreba. Da sam to sve isplanirala kako bih se osvetila njihovoj obitelji.
Jer, to bi imalo smisla, kad tako na to gledaš. Imam motiv, a osveta je
vrlo moćna stvar. Pomislit će da sam slijedila njihovu majku kroz
park, čekala da okrene leđa i ugrabila dijete. Ne bi mi ni na trenutak
povjeravali kad bih rekla da nisam znala čije je to dijete kad sam ga
uzela. A tko bi mi i mogao povjerovati? Nalikuje na savršen plan.
Sjajno promišljen da naudiš osobi čija te je kći tako pozlijedila. Oko za
oko. Smijat će mi se ako ih pokušam razuvjeriti. Reći da su izlike
apsurdne. I ne mogu reći da bih im to mogla zamjeriti. Pomisliš samo
što bi mislila porota kad bih izložila obranu tvrdeći da je posrijedi
puka koincidencija. Da nisam ni upoznala majku, da ne znam tko su
joj muž, obje kćeri i sin, a bili su kod mene u kući. Skoro kao da mi je
majka namjestila zamku. Namamila me u park. Ponašala se tako
grozno da je znala kako neću moći izdržati i samo promatrati. Tako da
me navede da odvedem djevojčicu, jer jednom kad to učinim, ulovit će
me. Neću je moći vratiti a da sebe ne dovedem u nevolju. I tu sam sad.
Zapela sam s njezinim djetetom. Moram se zatvoriti u kuću ili se
predati i vjerojatno završiti u zatvoru do kraja života. Nije baš neki
izbor.
S teškom mukom sjednem u podnožje stuba. Luda kakva jesam,
otvorenih sam očiju u ovo ušla. Znala sam u što se upuštam. Previše
spremna sebe dati. Staviti potrebe drugih ispred vlastitih. Eto, zato
ljudi danas prođu pored drugih u nevolji. Zato uvijek dobri ljudi završe
na krivoj strani zakona. Policija me neće saslušati ako im pokušam
ispričati sve o djetetovoj majci. Neće ih zanimati kako je mala
zanemarena. Oni uopće nisu dovoljno inteligentni kako bi shvatili što
se tu zapravo odvijalo. Željet će na brzinu zatvoriti slučaj i vratiti se
onome što već rade kada je mirno u Hakfaxu. Vjerojatno kartanju. Ili
možda ovih dana igraju igrice na računalu?
Naglo mi padne na pamet jedino što mi još preostaje. Neću je
vratiti i neću ovdje ostati i samo čekati da me pronađu. Postoji još
jedan izlaz. Za obje.
Požurim natrag uz stube i odem do ormara u gostinjskoj sobi te iz
njega izvadim odjeću koju je imala na sebi kada sam ju pronašla,
odnesem je u Matthewovu sobu i položim na suhu stranu kreveta.
 Ona prestane plakati i pogleda me s izrazom iščekivanja na licu.
- Hoćeš li me odvesti natrag u park? Jesu li sada otišli veliki
dečki? Hoće li me mamica čekati?
Ne odgovorim ništa već ju jednostavno počnem odijevati, pazeći
da izgleda kako treba. Ne bih željela da netko pomisli kako se nisam
dobro brinula za nju. Kad sam je do kraja sredila, okrenem je prema
zrcalu.
- Više ne izgledam kao Matthew - reče. I u pravu je. Više ne. Prati
me u stopu dok silazim niz stube, postavljajući pitanje za pitanjem na
koja ne odgovaram. Samo punim Melodynu zdjelu keksićima i
dopunim joj zdjelu s vodom.
Uzela sam svoju torbu, izvadila ključeve iz posude na stoliću u
hodniku i vratila se do ormara s cipelama, gdje njezine kričavo zelene
Crocsice sumnjivo stoje na zadnjoj polici.
- Radije si obuj ovo - kažem pokazujući na njih. Brzim pokretom
sjela je na pod, onako kako mogu samo mala djeca, te skočila natrag
na noge samo nekoliko sekundi kasnije.
- U redu, idemo - kažem.
- Kamo idemo? Hoćemo li u park? - Ne.
- Idemo na odmor? - Ne.
Posegnem za kvakom na ulaznim vratima i preda mnom se ukaže
moja drhtava koščata ruka. Okrenem se i s vješalice skinem
Matthewovu kabanicu.
- Zar pada kiša? - ona upita. - Nemam tu svoje gumene čizme.
Baka je rekla da Crocsice nisu dobre za kišu jer imaju rupice.
Provučem joj ruke kroz rukave i odjenem joj kabanicu.
- Prevelika je - kaže. - Rukavi mi vise.
- Izdržat ćeš u tome samo do auta.
Imaš auto? Nisam znala da imaš auto. Zašto se već nismo išle u
njemu provozati? Zašto me ne bi u njemu odvezla doma? Otvorim
vrata.
- Ali ne pada kiša - kaže.
- Nisam niti rekla da pada - odgovorim, navlačeći joj kapuljaču
preko lica. - Ali svejedno je moraš imati na sebi.
Primila sam je za ruku i požurila prema autu. Vozim crvenu
Nissan Micru. Pouzdana je. Barem je bila pouzdana zadnji put kada
sam je vozila. Nespretno ključevima otključavam bravu. Otvorim vrata
stražnjeg sjedišta.
 - Gdje ti je sjedalica za mene? - kaže. - Ja u maminom autu imam
plavu sjedalicu, a u tatinom crvenu. I još jednu rezervnu kada idem
kod bake.
- Nemam sjedalicu za tebe.
- Onda ćeš upasti u nevolje. Policajac će se naljutiti. Ni mamica
mi ne da da se vozim u autu bez dječje sjedalice.
- Samo uđi u auto, molim te - odgovorim.
- Hoćeš li me odvesti doma? Je li mamici opet bolje?
- Ne - kažem. - To se neće dogoditi, barem ne sada. Idemo
negdje drugdje. Na prekrasno mjesto.
Zavezala sam je. Pokušavala je protegnuti vrat kako bi vidjela
kroz prozor.
Zalupila sam suvozačka vrata i otišla na drugu stranu. Kad sam
ušla u auto, i dalje je prigovarala da ne vidi kroz prozor. Upalila sam
auro. Počela je svirati klasična glazba. Snažno sunčevo svjetlo udarilo
mi je u oči. Spustila sam štitnik za sunce i provjerila retrovizore prije
nego sam dala žmigavac. Malcolm je uvijek govorio da vozim kao ljudi
na vozačkom ispitu. U tome je problem s linijom manjeg otpora. Kad
tim putem kreneš, uvijek je sve gore.
Sišla sam na kolnik, pitajući se je li nas netko vidio kako izlazimo
iz kuće. Možda su je prepoznali, ili se zapitali zašto neko dijete nosi
debelu jaknu pet broja preveliku na sunčani dan. Ne idu mi ovakve
stvari. Bilo bi smiješno kad ne bi bilo smrtno ozbiljno.
Prošli smo park, nastavili putem King Crossa, pored Tesca. Dijete
je bez prestanka pričalo, ali ja je uopće nisam slušala, njezino
čavrljanje bilo mi je kao oni zvukovi za uspavljivanje. Kad je Matthew
bio dijete, pustila bih mu te zvukove i stavila ga ispred perilice za
rublje. Zaspao bi puno prije nego što bi perilica završila s radom.
Hebden Bridge bio je prepun turista, i to onih koji smatraju da je
pravi način za provesti jutro povlačenje od jednog do drugog kafića.
Izgleda da takvih ljudi ima napretek. Koji nemaju pametnijeg posla.
Čekala sam na semaforu lijevo skretanje. Pozadinska buka
zvukova za uspavljivanje pretvorila se odjednom u riječi.
- Gdje smo? Zašto me ne voziš doma? Kad će me tata pokupiti?
Vozila sam uzbrdo i skrenula desno, prema divljim. Drveće šume
Hardcastle Crags zaklanjalo je sunce. I dalje se sjećam gdje je
parkiralište, iako je jako puno vremena prošlo otkad sam zadnji put
tamo bila. Matthew je znao koje stvari u prirodi ti mogu pokazati put.
Uvijek su mu dobro išle takve stvari. Ušla sam na parkiralište, otišla
do zadnjeg mjesta i povukla ručnu.
 - Jesmo li stigli? - pitalo je dijete.
- Da, jesmo.
Izdužila je vrat. - Gdje je? Gdje je tatin auto?
Izašla sam iz auta, otišla do suvozačkih vrata i odvezala je.
Izletjela je lamatajući rukama kao vrtlog vrućeg najlona i pokušavala
otkopčati zaporak na jakni.
- Nemoj skidati jaknu.
- Zašto?
- Trebat će ti kasnije.
- Koliko dugo ostajemo? Hoće li biti piknik? Mama uvijek pravi
piknike. Najdraže su mi jagode.
Uzela sam je za ruku i odvela do puteljka. Već sam se brinula da
će stube biti previše strme za nju.
- Pazi na koprivu - rekla sam. - Je li to ona koja peče?
- Pa, nisam čula za drugačiju.
- Tata kaže da ako te opeče, treba naći prapat.
- Paprat - ispravila sam je. - Je li i ona pomaže?
Nastavile smo hodati. Dalje je nego što sam mislila i ona je sporija
od Matthewa. Često smo morali stati jer su joj kamenčići ulazili u
Crocsice. Konačno sam spazila hrid. Ogromna provalija otvorila se
pred nama, u njoj je poput zmije vijugala rijeka. Na drugoj strani,
tisuće stabala prekrivala su obzor. Stajala sam na rubu padine. Držala
sam je za ruku. Pomislila sam, da je mogao, Matthew bi sigurno došao
ovamo. Naprosto nije imao prijevoz.
Ne sviđa mi se ovo rekla je ne sviđa mi se gledati prema dolje.
- Onda zatvori oči - odgovorila sam.
 23.

LISA

I znenada sam se probudila jer mi se učinilo da sam čula neki zvuk,

ali nisam sigurna što je to bilo. Izgleda da sam pronašla način da
istovremeno i spavam i budem svjesna, nešto kao ”svijest u
pripravnosti” jer niti spavam, a niti sam posve budna, ali sam
spremna doći k sebi u svakom trenutku noći. Pogledala sam na sat.
Pola osam. Pogledala sam u Alexa koji je još uvijek čvrsto spavao i
sjetila sam se kako sam se osjećala kad sam tek rodila i kad sam se
jednom naglo probudila ujutro i shvatila što mi je čudno: i beba i ja
prespavale smo noć. A iz tih prvih dana nakon poroda isto tako dobro
se sjećam kako sam bila ljuta kao pas na Alexa jer je uvijek mogao
spavati dok su se Otis pa potom i Ella kao bebe budili tijekom noći.
Uvijek bi mi se zbog nečega ispričavao ujutro, uvijek bi mi ponavljao
da sam ga trebala gurnuti u rebra i probuditi, ali nikad nisam bila baš
takva krava da mu to doista i učinim.
Odmah sam ustala, navukla kućni ogrtač i izašla iz spavaće sobe
pažljivo zatvorivši vrata za sobom. Kuća je tiha, nekako i previše tiha,
čak i kad uzmemo u obzir da Elle nema. Prvo odlazim u Ellinu sobu.
To je sad već postao moj ritual: uvijek tako provjerim što ima novog u
njezinoj sobi dok ostatak kuće još spava. Ne znam skriva li se u meni
neki trag zaluđenosti koja me tjera da vjerujem kako ću je doista i
zateći u njezinoj sobi jedno jutro ili u njoj jednostavno osjećam da
sam joj bliže, ali više ne mogu ni zamisliti da počnem dan a da to ne
napravim. Kao i obično, legla sam na njezin krevet, udišem njezin
miris, pomilujem njezin jastuk, vidim je u svojoj glavi kako mi
uzvraća osmijeh. A onda, kao i obično, stvarnost me udari u zube i
jedino što čuj em je tišina te sobe, jedino što vidim je njezin prazan
krevet i jedini miris koji osjećam je miris moje vlastite tuge.
Digla sam se opet, umorna od neumoljivosti svega toga. Vratila
sam se na stube. Moja sljedeća stanica je Otisova soba. Čak i u ovih
tjedan dana uspjela sam naučiti kako da se spretnije krećem po
njegovoj sobi u potpunom mraku. Pronalazim mu stopalo - iz nekog
razloga uvijek prvo pronađem desno - i onda počnem slijediti njegovo
tijelo prema gore kao da se želim uvjeriti da je on čitav, još uvijek sa
mnom. Zadovoljna, izlazim iz sobe.
 Zastala sam ispred Chloeine sobe i na trenutak pomislila da uđem
unutra i provjerim kako je ona, no ipak odlučim da to neću učiniti jer
znam da bi mi odgrizla glavu u slučaju da je stvarno budna. Prije nego
ću krenuti u prizemlje, odlazim u WC. Ne znam zašto, no pogledala
sam prema ulaznim vratima kad sam se spustila niz stube,
jednostavno jesam. Nešto tu nije kako treba, zbog nečega osjećam
nelagodu. A onda vidim što je - gornji i donji lanci nisu zakvačeni,
otvoreni su. Alex ih je stavio neki dan. Rekao je kako misli da će mi to
možda pomoći da bolje spavam. Zaustila sam da kažem nešto poput
Kasno Marko na Kosovo stiže, ali sam se zaustavila. Znam ja da on
samo pokušava nešto napraviti, jedino što može. Razumijem ja to.
Znam da je lance prošle noći zakvačio. Gledala sam ga kako to radi. Je
li sinoć izlazio van pa ih zaboravio ponovno staviti? Ili je netko ušao?
Je li taj netko sad u kući? Zaledila sam se i osluškivala hoću li čuti bilo
kakav zvuk, no sve je tiho. Prošla sam kroz sve prostorije u prizemlju
kuće kako bih provjerila prozore, no nema ni razbijenih ni izbijenih.
Osim toga, da je noćas netko nešto razbio, ja bih to sigurno čula. Ono
što sam čula kad sam se probudila, nije zvučalo kao razbijanje stakla,
prije kao zatvaranje vrata. Pojurila sam natrag u hodnik i pogledala
prema stalku za cipele. Nema Chloeinih Starki. Ima ona i drugih
cipela, ali ih nikad ne nosi. A na vješalici nema ni njezine jakne.
Otrčala sam na kat u njezinu sobu. Krevet je prazan. Prekrila ga je
uredno jorganom kao da u njemu nije ni spavala. Otišla je. Počela sam
gubiti svu svoju djecu, jedno po jedno. Pogledala sam prema komodi.
Nema njezinog mobitela. Barem to, ima ga uza se. Ušuljala sam se
natrag u našu spavaću sobu i zgrabila svoj mobitel. Vratila sam se u
Chloeinu sobu i nazvala je. Iste sekunde dobila sam govornu poštu.
- Chloe, mama ovdje. Nazovi me. Ili mi barem pošalji poruku.
Molim te, samo mi javi gdje si i je li sve u redu.
Možda je otišla kod Robyn. Nazvala bih je, ali nemam njezin broj.
Sjela sam na krevet i pokušala samu sebe smiriti. Njoj je devetnaest
godina. Ima ona pravo nekamo sama odlutati, pa zar nije upravo bila
u jebenoj Francuskoj. Ali to je ipak drugačije, to su bili praznici. Znala
sam gdje ide, ja sam je odvela na jebenu stanicu. Ovo je drugačije. Ona
inače nikad tako ne nestaje. Možda jer je danas popodne
rekonstrukcija onih događaja: možda je zbog toga zabrinuta. Možda je
promijenila mišljenje i ne želi ići.
Zagledala sam se u kalendar na suprotnom zidu. Sedam dana
otkako sam zadnji put vidjela Ellu. Sedam najdužih dana mojeg života.
Počela sam u glavi brojati dane i u mislima brzinski ponovno prolaziti
kroz sve događaje svakog pojedinog dana sve dok nisam došla do
današnjeg dana. Petak, 5. rujna. Odjednom mi je postalo loše u
želudcu. I nešto mi se počelo događati u glavi. Prvo me udarilo veoma
nježno, no kad nisam na to obratila pažnju, uskoro mi je počelo jako
bubnjati u glavi. Najednom primijetim zgužvane papirnate maramice
na njezinom noćnom ormariću, a onda i malenu fotografiju u okviru
koju drži do uzglavlja.
- Jebemu sve - viknula sam glasno. - Jebemu, jebemu, jebemu!
Odjurila sam u našu spavaću sobu i probudila Alexa. - Nestala je
Chloe viknula sam i promatrala kako pokušava fokusirati pogled. -
Danas je dan Matthewove smrti, a ja sam na to posve zaboravila.
- Sranje - viknuo je i sjeo.
- Idem ja za njom, a ti čuvaj stražu kod kuće.
- A kamo ćeš?
- Do njegovog groba - odgovorila sam. - Sigurno je otišla na
njegov grob.

Sve mi se posložilo dok sam vozila u grad. Kad sam se ono trgnula
iz sna, čula ulazna vrata. Postoji autobus u pola osam. Vjerojatno je
bila u njemu. Trebala sam se sjetiti. Čak i uz sve što se događalo ovaj
prošli tjedan, jebi ga, trebala sam se sjetiti. Ona je moje prvorođeno
dijete, možda i jedina kći koja mi je preostala, a ja sam je razočarala.
Ponovno.
Odmahnula sam glavom. Ne krivim je što me mrzi. Nimalo je ne
krivim. Teško je i zamisliti da postoji majka koja je toliko
spektakularno zajebala kao ja. Ali jednako je tako teško shvatiti kako
je moguće nekoga nenamjerno toliko snažno povrijediti, a istodobno
tako voljeti.
Promet je postao gušći. Lupkala sam prstima po upravljaču dok
sam čekala na semaforu u glavnoj ulici. Kad se konačno upalilo zeleno
svjetlo, skrenula sam desno i potom ušla u prvu ulicu s lijeva. Tek kad
sam to napravila, shvatila sam da ću prolaziti pored parka. Oblio me
hladan znoj. Nisam tu bila još odonda. Sve je to još isuviše bolno, čak
mi je bilo teško sinoć gledati onaj video na Alexovom telefonu jer mi
se činilo da je sve isuviše slično. Ruke su mi se počele tresti za
upravljačem. Oči sam čvrsto usmjerila isključivo prema naprijed, na
ulicu, no i tako vidim park krajičkom oka. Vidim zid, drveće, krov
kućice s leptirima. Svi oni zvukovi, mirisi i prizori iz onoga dana
snažno su me preplavili. Nastavila sam samo voziti držeći se grčevito
za volan. Još uvijek u retrovizoru nazirem zelenilo, bogate, bujne
krošnje drveća. Poželjela sam zaustaviti auto i otići tamo i protresti te
krošnje, natjerati ih da mi otkriju svoje tajne, da mi kažu čemu su
svjedočile. Jebi ga, nitko drugi, čini se, ne zna ništa.
 Već je bilo pola devet kad sam stigla na parkiralište kod groblja.
Tamo su samo još dva druga automobila. Prema velikom natpisu,
groblje se otvara u osam. Pitala sam se je li Chloe stigla ovamo i
ranije, je li čekala ispred ograde da se otvori kapija.
Shvatila sam tek kad sam prošla kroz ulaz u groblje da i ne znam
gdje je Matthewov grob. Nisam išla na sprovod, što je normalno jer
dječaka nisam ni poznavala. Ali nije otišla ni Chloe. Željela je ona ići,
no sprovod je bio privatan, samo za obitelj. To je za Chloe bio još
samo jedan novi izvor tuge jer se nije mogla s njime oprostiti. Rekla
sam joj da ode, da na to ima sva prava. Ali ona nije htjela. Rekla mi je
da ne želi nanositi dodatnu bol nakon svega.
No, nakon toga je bila na grobu. Prvi put s Robyn, a poslije sama.
Jednom mi je čak dopustila da je odbacim autom i pričekam na
parkiralištu jer je bilo hladno i vlažno i nije imala dovoljno novaca za
autobus. Pitala sam je želi li da idem i ja s njom do groba, ali samo me
pogledala na onaj svoj način. Kad se vratila natrag u auto, nije rekla ni
riječi, samo je kimnula i odvezle smo se u tišini.
Znam da sam trebala inzistirati, prihvatiti sve udarce i samo
nastaviti, ali mislim da sam bila uplašena, uplašena da ću je samo još
odgurnuti od sebe, sve dalje i dalje, a možda joj je samo trebalo
vremena i prostora da se sama sa svime suoči na svoj način.
Ispostavilo se da je sve to što sam mislila sranje, no tako sam tada
mislila.
Osvrnula sam se oko sebe. Drveće je još uvijek zeleno i od
krošanja je teško vidjeti na drugi kraj groblja. Gledala sam nadgrobne
spomenike dok sam hodala. Većina su stari, veoma stari, iz vremena
kad si se mogao smatrati sretnikom ako ti je barem jedno dijete
preživjelo do srednje dobi. Najednom je bila fotografija djeteta, oko
drugog su bile poslagane plišane igračke. Na ovom su slova posve
nova i kad sam prolazila pored njega, lako sam pročitala što piše.
Dječak je imao četiri godine kad je umro.
Požurila sam, samo kako ne bih razmišljala o tome, kako bih sve
to oko sebe blokirala. Ja sam tu zbog Chloe. Danas je ona ta za koju se
moram pobrinuti. A onda sam skrenula i ugledala je kako stoji pokraj
nadgrobne ploče ispod velike platane nekih pedeset metara udaljena
od mene. Glava joj je spuštena, a leđima je okrenuta prema meni.
Pitala sam se trebam li joj nešto reći dok se približavam, ali da budem
iskrena, bojala sam se da će mi pobjeći. Dosta sam se ja natražila i ne
želim joj pružiti priliku da mi se sakrije.
Prišla sam joj i uhvatila je za lijevu ruku. Okrenula se kako bi me
pogledala. Oči su joj crvene i natečene, a na licu joj je grimasa. Činilo
se kao da joj je trebalo sekundu ili dvije da shvati da ja ne bih trebala
tu biti. Pitala sam se hoće li brzo izvući ruku i potrčati, ali nije.
- Žao mi je - rekla sam tiho - tako mi je žao.
Stisnula je oči i srušila mi se u zagrljaj. Ponovno je plakala kao
mala djevojčica. Privila sam je čvrsto na grudi kao što sam činila kad
je bila mala. Pomilovala sam je po kosi, jedan mokri pramen joj
maknula s lica i podragala joj obraz.
- Toliko mi nedostaje - šapnula je.
- Znam. Znam da ti nedostaje. A ja sam bila govno od majke jer
nisam bila uz tebe, znam da si me krivila jer ja i jesam kriva, a bojala
sam ti se prići jer sam mislila da ćeš me još dalje odgurnuti.
- Ma, ne krivim te.
- E pa trebala bi - rekla sam i obrisala još jednu suzu. - Kako sam
ti mogla reći da ga ostaviš, a uopće ga nisam poznavala. Mislila sam
da su svi tinejdžeri kao tvoj otac, da ih samo treba nogom u guzicu da
se mrdnu i pokazat će se da su spremni za pravi odnos. Nisam znala
da je on toliko osjetljiv.
- Da, ali ja sam to znala. Trebala sam shvatiti kako će reagirati.
Nisam ga smjela toliko odgurnuti.
- Da. Ali on te stvarno maltretirao - sve to njegovo ludovanje s
tim tajnama. Vidjela sam da tebe to ubija, zato sam se i upetljala.
Nisam željela da mu dopustiš da od tebe napravi svoj otirač.
Pogledala sam u nebo i obrisala suze iz svojih očiju.
- Ma, ja čak nisam ni željela s njim prekinuti - rekla je. - Samo
sam htjela da se suprotstavi svojoj mami. Ona se ponašala kao da ga
posjeduje, kao da ne može dopustiti bilo kome drugom da dobije i
samo mali djelić Matthewa. Bila je jebena luđakinja opsjednuta
kontrolom.
- Vjerojatno je bila isuviše zaštitnički nastrojena. Teško je majci
dati djetetu slobodu, popustiti kad ti odjednom tvoja mala djevojčica
ili dječak narastu.
Pogledala me tako da sam poželjela da mogu ući u njezino srce i
iz njega odnijeti svu tu bol, sve riješiti zagrljajem, poljupcem i
obećanjem da će kasnije dobiti sladoled. Ali ne mogu jer se tu radi o
pravoj boli odrasle osobe. Ljubav i smrt, tuga i gubitak, a ona je sve to
iskusila tako rano.
- Znaš, stvar je u tome, Chloe, a znam da ti je teško i da će ti zbog
toga uvijek biti teško, ali ja se bojim da ćeš ti samu sebe zbog ovoga
kažnjavati do kraja života.
- Kad ne mogu prestati misliti o njemu.
 - Znam. Ali u jednom trenutku u budućnosti želim da nekome
drugom daš priliku da otkrije koliko si ti divna osoba. Želim da sama
sebi daš dopuštenje da ponovno budeš sretna.
Slegnula je ramenima i okrenula se prema njegovom grobu.
- Predivne su - rekla sam i pogledala crvene ruže koje je donijela.
- Smijem li - pitala sam dok sam se saginjala prema poruci
zakvačenoj u buketu.
- Toliko mi je žao. Volim te i zauvijek ćeš mi nedostajati.
Lastavica X.
Ustala sam i obrisala oči.
- Tako me uvijek zvao - rekla je. - Jednom sam mu ispričala sve
ono o ptici Chloe. Rekao je da mu je to izmamilo sretan osmijeh, rekao
je da bi volio da živimo u svijetu u kojem svatko ima po jednu pticu
nazvanu po njemu.
Osmjehnula sam se i primila je za ruku.
- Znaš, oduvijek sam htjela samo jedno, da budem kao ti - rekla
mi je. - To kako si me sama podigla kad si bila stara kao ja sada.
Zavrtjela sam glavom.
- Što je?
- Sve što sam ja ikada htjela je da ti ne budeš nimalo poput mene.
Zato sam ti stalno držala one svoje proklete lekcije o tome kako se
moraš čuvati.
Na trenutak je utihnula.
- Spavala sam ja s njim. Ali samo jednom. I ona je to otkrila, ta
njegova mama. Poludjela je. Mislim da njoj doista nisu sve na broju,
da ti pravo kažem.
- Vidiš, nije donijela cvijeće - rekla sam i pogledala prema grobu.
- Ne, nikad ga nije donosila. Barem ne da sam ja vidjela. U
svakom slučaju, Robyn je čula od nekoga da je u međuvremenu
prolupala i izgubila posao u školi Grange. Sad kod kuće daje satove
klavira.
Krv mi je najednom sunula u glavu toliko da mi se učinilo kao da
me nešto udarilo. Glava me zaboljela od tog silnog naleta. Chloe me
zgrabila za ruku dok su mi se noge doslovno odrezale.
- Što ti je, što se dogodilo, je li ti pozlilo - viknula je.
- On je živio blizu parka, zar ne? Matthew je živio uz sam park.
Kimnula je.
 - Tamo Otis ide na satove. Baš tamo uči svirati klavir. A onda Alex
istodobno odvede Ellu u park gdje ostanu dok ne dođe vrijeme da
pokupe Otisa. Kako se ona zove? Kako se zove Matthewova mama?
- Muriel - rekla je - zove se Muriel.
 24.

MURIEL

N e želim zažmiriti. Meni se ovdje ne sviđa, ja tu ne želim ostati,

želim ići svojoj kući. - Dijete je pojačalo stisak ruke kojom se
primila za moju. Osjećam kako mi je povjetarac gotovo zaljuljao tijelo.
Ja sam i doslovno na rubu, u svakom smislu te riječi.
- Matthew je uvijek obožavao ovo mjesto. To mu je bilo jedno od
najdražih mjesta.
- Hoće li doći danas? On će donijeti sve za piknik?
- Ne, neće.
- A zašto neće?
Pogledala sam u dijete. Jako se trudila da ne spusti pogled. Trajalo
je trenutak ili dva prije nego što sam se natjerala da to izgovorim.
- Zato što je mrtav.
Gledala me, s borom koja joj je nabrala čelo. Osjetila sam da mi je
jedna suza kliznula niz obraz. Trudim se što više mogu da osiguram
kako za njom ne bi krenula sljedeća. Pa ipak je kliznula, i to upravo
kad sam shvatila da opet steže moju ruku.
- Kad je umro?
- Na današnji dan prije točno godinu dana. - Nagnula sam se
naprijed svjesna da mi je nožni palac već prešao rub.
- Je li umro od raka? Mnogi ljudi umru od raka, ali to ne možeš
dobiti od nekog drugog.
- Ne. Ne, nije od toga umro.
- A od čega je onda umro? Je li zbog nečeg što je napravila Chloe?
Sklopila sam oči na sekundu. Mogla bih sad to napraviti. Mogla
bih zakoračiti preko ruba. Držim je za ruku. I ona bi pala sa mnom. Ne
bi se nikako mogla spasiti. I onda bismo bili na istom. Oko za oko i sve
ono drugo. Njezina bi majka sigurno shvatila, istinski shvatila kroz
što sam ja prošla, kroz što još uvijek prolazim svake sekunde svakoga
dana. I njezin bi život bio zauvijek uništen kao i moj. Dijete me
uhvatilo za ruku još čvršće. Pitam se zna li ona možda na nekoj
nesvjesnoj razini što se ja spremam napraviti. Mislim da ne zna.
Pogledala sam prema njoj i vidjela je kako me gleda tim svojim
upitnim izrazom lica. I shvatim da ne želim da umre misleći tako o
svojoj sestri. Ne želim da u svom srcu nosi tu ranu krivnje.
- Ne - naglo sam joj rekla - nije ona za to kriva. Zapravo, ja sam
kriva.
Pomalo luckasto se iscerila kao da sam joj rekla nešto suludo.
- Ma ne - dodala je - ti si mu mama.
Gledala sam prema njoj. Stajale smo tako neko vrijeme u tišini
dok se povjetarac poigravao rubom moje suknje i počeo lupetati
rukavom njezine kabanice.
- Ah, slušaj me, ja sam njega previše voljela.
- Od toga se ne može umrijeti. Možeš umrijeti kad te pogazi auto
ili te neki čovjek ubije iz pištolja ili kad se otopiš kao snjegović Olaf u
Snježnom kraljevstvu.
Najednom sam shvatila da sam se neočekivano osmjehnula. - Je li
te mama vodila na taj film?
- Da, a išao je i Otis s nama, samo što je rekao da on to ne želi
gledati jer je to film za curice, ali ja sam vidjela da je plakao kad se
Olaf skoro rastopio. Poslije je rekao da nije plakao, ali ja sam ga
vidjela. Onda sam ja rekla da za Božić ne želim haljinicu od Else, ali
sad je želim i mama mi je rekla da ću je možda dobiti za rođendan ako
budem dobra.
Kimnula sam i nisam uspjela zaustaviti još nekoliko suza koje su
mi se iscijedile iz očiju pa sam je samo brzo upitala: - A kad ti je
rođendan?
- Sljedeći mjesec. Dvadeset devetog rujna.
- To je zapravo ovaj mjesec. Već je rujan.
- Stvarno? A koliko još puta moram prespavati?
Ugrizla sam se za usnicu i pogledala u provaliju. Ja sam zaslužila
da budem tamo dolje i ležim na tom kamenju. Znam ja to i predobro.
Ali ona to nije zaslužila.
- Još dvadeset i četiri - rekla sam i ustuknula korak natrag od
ruba.
- A onda ću već biti velika curica, je li?
- Da - odgovorila sam - bit ćeš velika.
Vratila sam se još jedan korak unazad. Nešto je jurnulo ravno u
onaj bezdan u meni. Ispunilo ga je i prijetilo da će me preplaviti. To
nešto je meko, toplo i nekako utješno.
- Hajdemo - rekla sam. - Vrijeme je da krenemo.
- A kamo sad idemo?
 - Moram nekamo otići. A trebalo sam tamo otići još odavno.
- U redu - rekla je prije nego se okrenula sa mnom i povela me uz
stazu.

Nisam tu bila od sprovoda. Da sam to mjesto ikada prije posjetila,

to bi značilo da prihvaćam da se to dogodilo. Da konačno o svom sinu
govorim u prošlom vremenu. Zato ga i posjećujem u parku umjesto
ovdje. Gdje je itekako u sadašnjem vremenu.
Prvo što mi je palo na pamet kad sam došla do groblja bilo je da
neću znati pronaći grob svoga sina. Sprovod mi je sav u magli.
Sjećamo se kao kroz maglu kako me vode do groba, vjerojatno me
Malcolm vodio, ili čak svećenik, ne znam točno.
I onda sam ugledala to drvo i sve mi se vratilo, ono moje čuđenje
što su baš to mjesto izabrali za njega. U parku sam mu često pjevala
upravo pjesmu Ispod velike platane dok je bio još sasvim mali. Uvijek
smo uz nju pokazivali i sve prateće radnje. I on bi se smijao.
Da su mu baš ovo mjesto odabrali za ukop bilo je jedino što me u
tom trenutku barem malo tješilo. Gotovo da sam pomislila kako ima
Boga. Gotovo, ali ne i doista.
Drvo je u punom cvatu kao što je bilo i prošle godine. Ponekad mi
se čini da sam trebala zamoliti Malcolma da ga fotografira. Naravno
da nisam jer se to na sprovodima ne radi. Ali sad mi se čini da mi to
nije ni trebalo toliko značiti.
Dok prilazim drvetu, djetetova ruka je još uvijek čvrsto u mojoj i
jedino na što mogu misliti je kako to drvo izgleda u jesen, kad boje
postaju jače i zlaćane. Ili u proljeće kad pupovi donose obećanje
novog, onog što će se tek dogoditi.
- Tamo je Matthew. Ispod one platane.
- Svi dobiju svoje drvo kad umru?
- Ne. Ne svi.
- Je li on dobio zato što je bio poseban?
- Da - odgovorila sam - mislim da je upravo tako.
Bila je tiha nekoliko trenutaka, naoko duboko zamišljena. Kako
smo se približavali, ugledala sam cvijeće na grobu. Svježe cvijeće,
vjerojatno ostavljeno ovog jutra. Crvene ruže. Možda dva tuceta ruža.
- Tko mu je to donio - pitala je.
- Ne znam.
Dijete je pustilo moju ruku i prišlo bliže grobu. Skinula je i
kabanicu. Rekla sam joj da smije. Više nema smisla, zašto bi je imala
na sebi.
 - Pogledaj - rekla je i podignula karticu potrčavši natrag prema
meni i prije nego sam joj stigla reći da mi je ne donosi. Uzela sam je u
ruku. Mislim da sam znala od koga je i prije nego što sam je
pogledala. Mislim da mi se zato ruka zatresla.
Pročitala sam što piše i duboko uzdahnula, svjesna da mi se
zavrtjelo i da ne vidim dobro. Nije ona bila na sprovodu. Stavila sam
obavijest o smrti u Courrier. Zatražila sam da napišu u obavijesti
velikim slovima ”Molimo za tihu sućut, sprovod je samo za obitelj”.
Na taj način sam joj dala do znanja da nije dobrodošla. Mora da joj je
bilo teško što nije mogla doći. Što nije imala priliku da se pozdravi.
Nisam tada uopće o tome razmišljala jer sam bila toliko obamrla od
tuge. A onda kasnije, kad sam je vidjela na policiji, kad je dala svoju
izjavu i rekla da mi nikada ništa o njoj nije rekao jer je znao da ja ne
bih podnijela da mi ga netko uzme, tad mi je bilo drago što joj nisam
dopustila da dođe na sprovod. Bilo mi je drago što mi ga nije mogla
oduzeti u smrti kao što je učinila za života.
Ponovno sam pogledala u karticu, zakoračila prema naprijed i
vratila je među cvijeće. Tamo gdje pripada.
- A od koga je onda ovo cvijeće - pitalo je dijete.
Od prijatelja. Nekoga tko ga je jako volio. Kome on nedostaje
gotovo koliko i meni.
Prišla mi je i primila me za ruku, iako joj to nisam rekla.
- Drago mi je da je Matthew imao tako dobrog prijatelja rekla mi
je.
- Da - kimnula sam i obrisala suzu u oku - i meni je drago.
 25.

LISA

A lex je odgovorio na poziv nakon samo jednog zvona. - Ja sam s

Chloe - rekla sam. - Ona je dobro. Nego, kako se ono zove Otisova
profesorica klavira?
- A zašto...
- Molim te, samo mi reci.
- Gospođica Norgate, ime joj ne znam, ali uvijek plaćam u banci
gospođici M. Norgate.
- Muriel. Mislim da se zove Muriel. Mislim da je ona Matthewova
majka. Izgubila je posao profesorice glazbe u školi Grange. Chloe kaže
da kod kuće daje satove iz klavira.
- Ne razumijem.
- Ona nas mrzi, Alex. Ona misli da je Chloe kriva - ma i ja,
vjerojatno. Ona našu obitelj ne podnosi.
- Pa jebemu sve, jesi li sigurna?
Ma ne znam. Evo, dat ću ti Chloe. Ona je bila tamo, u njihovoj
kući. Reci joj kako izgleda tamo kamo ideš s Otisom na satove.
Dala sam svoj mobitel Chloe. Vidim kako uzastopno potvrdno
kima glavom, vidim kako ono malo boje koju je imala u obrazima
polako iz njih nestaje.
Uzela sam ponovno svoj mobitel. - Da, to je ona. To je ta osoba.
- O moj Bože. - Na trenutak je nastupila tišina, a ondaje Alex
ponovno nastavio.
- Otkazala nam je, sjećaš li se. Poslala je poruku da otkazuje
satove. U subotu. Dan iza Ellinog nestanka. A ima i mačku. Ella se
uvijek igrala s njezinom mačkom.
- Je li Claire stigla?
- Ne, nije još.
- Odmak je nazovi. Reci joj da odmah obavijesti Johnstona.
Objasni im da odmah moraju u njezinu kuću kako bi vidjeli je li Ella
kod nje. Nas dvije odmah tamo krećemo.
- Lisa, nemoj napraviti nešto nerazumno.
- Što, misliš da ne vratim svoju jebenu kćerku kući!?
 - Ma znaš što sam htio reći. Nemoj kucati na vrata i nemoj da vas
vidi, ni tebe ni Chloe. Ne znam u kakvom je ona stanju.
- Ja znam. Ja znam točno u kakvom je stanju. Odmah zovi Claire.
Sve joj ispričaj. Nagovori je da odmah nekoga pošalje.
Potrčale smo natrag u auto, pokraj groba četverogodišnjeg djeteta
koje je ostajalo sve dalje i dalje od nas. Možda je još uvijek živa!
Moguće je da je Ella još živa. Netko ju je odveo, kidnapirao, no ona je
otišla mirno. Zato što je Ella poznaje. Vjerojatno je s njom pričala
cijelim putem do ženine kuće.
Mobitel mi je zazvonio upravo kad smo stigle do auta. Claire,
- Lisa, mi smo već krenuh prema toj kući. Policajci u civilu u
neoznačenom automobilu. Nemoj se približavati kući prije nego što
mi do nje stignemo. Jesi li me razumjela?
- Ma dobro, što god kažete, ali ja tamo moram biti.
- Znam, ali parkiraj se iza ugla ili tako negdje, negdje gdje te neće
primijetiti. Je li ona torba uz tebe?
- Da, u prtljažniku, upravo kao što ste mi rekli.
- Dobro. Ostanite u autu kad stignete do kuće, u redu? Nazvat ću
vas čim stignemo.
Prekinula sam.
Chloe me samo pogledala. Lice joj razara krivnja. - Za sve sam
ovo ja kriva - kaže uništeno.
- Ne, naravno da nisi. Trebala sam sve to prije povezati, ne mogu
vjerovati da mi ona nije ni pala na pamet.
- Ti je nisi ni upoznala?
Ne, uvijek ga je Alex vodio. Čak nismo nikad razgovarale ni putem
telefona. Da me netko pita, ne bih znala reći kako se zove, bila je za
nas samo profesorica klavira.
- Ona je to napravila samo zato da se meni osveti - kaže mi Chloe
i objasni - Ona misli da sam ja za sve kriva. Vidjela sam ja to u
njezinim očima kad smo davali policiji izjave oko Matthewove smrti.
Proklela sam samu sebe što nisam išla s njom. Ali Chloe nije
željela da idemo zajedno. Išla je s Robyn. Kladim se da Matthewova
mama nije mogla vjerovati svojim očima od sreće kad joj se Otis
pojavio na vratima kao novi učenik. Pitam se kad je sve to povezala.
Možda je Otis nešto rekao. Možda nas je mjesecima pratila i vrebala
pravi trenutak.
- Hajdemo - rekla sam Chloe - moramo do nje. Moramo vratiti
našu Ellu.
 - Auto joj nije ispred kuće - rekla mi je Chloe kad smo se provezle
pokraj njezine kuće. Ona ima crvenog Nissana Micru. Hoću reći,
barem je nekada imala.
Možda se nakon svega nije ni vratila kući. Možda je Ellu naprosto
odvela negdje drugdje.
Parkirala sam na drugoj strani ulice i to niz ulicu, podalje. Ne
želim se skrivati iza ugla. Ona ionako nema pojma kakav auto imam.
Nikad nije vidjela moj auto, naravno, osim ako me nije pratila. Ali nije
me briga ako ga je i vidjela. Moram sama vidjeti što se događa u toj
kući. Moram je vidjeti one sekunde kad bude izašla iz te kuće.
Otkvačila sam remen i nazvala Claire. Dok to radim, ruke mi se
tresu.
- Mi smo stigle. Chloe mi kaže da nema Murielinog auta, nije
ispred kuće.
- U redu, javit ću im. Oni su tamo za minutu. Ne izlazite iz auta.
Ostale smo sjediti u tišini dok mi je srce udaralo u rebra. Chloe je
prva progovorila. - Barem nije sigurno Ellu...
- Znam - uskočila sam. - To sam i ja pomislila. Toga sam se
najviše i bojala. Što bi joj neki manijak mogao učiniti.
Chloe me zgrabila za ruke. Sjedile smo i držale jedna drugu dok
nam se čitavo tijelo treslo. Vidjela sam policijski auto koji je prošao
pokraj nas i zaustavio se ispred njezine kuće. Dva policajca u civilu
izašla su van iz auta. Spustila sam prozor kako bih mogla čuti što se
događa. Moram čuti hoće li ona vrištati, jer ako bude, ja ću ući u tu
kuću i nitko me neće zaustaviti.
Jedan od policajaca pokucao je na ulazna vrata. To mi se učinilo
suludo pristojnim. Kao da je rekao: - Molim vas, možemo li dobiti
dijete natrag.
Nitko nije odgovorio. Pokucao je ponovno. Minutu kasnije vidjela
sam da je nešto viknuo kroz otvor za poštu, a onda otišao pogledati
može li nešto vidjeti kroz prozor dnevne sobe. Dao je neki znak
drugom policajcu koji je sjedio na stražnjem sjedištu. Dosad ga nisam
ni primijetila.
Izašao je i otišao do ulaznih vrata susjedne kuće, a onda, kad
nitko nije odgovarao, prebacio se na ona sljedeća. Postarija žena
otvorila je vrata. Vidjela sam da je zatresla glavom i jako gestikulirala
dok je s njim razgovarala. Nekoliko trenutaka kasnije nešto je rekao
drugim policajcima, a onda otišao iza kuće. Jedan od preostalih
policajaca izvadio je nešto iz džepa.
- Izgleda da će srušiti vrata - rekla mi je Chloe.
 - Elli se to neće nimalo svidjeti - rekla sam brzo. - Neće ona to
razumjeti.
Mi smo se stisnule i zagrlile dok su oni nasrnuli na vrata.
Nekoliko sekundi kasnije, bez velike buke, već su bili unutra. Zazvonio
mi je telefon. Zove Claire.
- Upravo stajem, vidim vas.
- Ušli su u kuću, upravo su provalili vrata - kažem Claire.
- Znam. Ostanite tamo gdje ste. Vidim vas.
Nekoliko sekundi kasnije bila je uz nas. Pružila je ruku kroz
otvoreni prozor auta i primila moju. Chloe se još uvijek drži uz moju
ruku.
- Sigurno će je pronaći mrtvu - počela je jecati Chloe. - Sigurno
su obje mrtve.
- Hajde, smiri se - rekla je Claire. - Moramo ostati pozitivni.
Možda išeta kroz vrata u sljedećem trenutku. Morate ostati jaki za nju.
Čujem neke prigušene zvukove iz radija koji uza se ima Claire,
vrata koja udaraju, neki glas koji je zavikao: - Sve čisto!
- Što se događa - odmah pitam - morate mi reći što se događa. -
Prolaze kroz svaku sobu, pažljivo, jednu po jednu. Još je nisu pronašli.
Nisu pronašli nikoga. Ali kažu da je dijete doista tu živjelo neko
vrijeme.
Nabrala sam lice u grču i počela plakati. Tu je bila moja Ella. Cijelo
smo je vrijeme tražili, a ona je bila tako jebeno blizu. Ako smo je
izgubili, ako je otišla, nikad si to neću oprostiti.
Čekamo i čekamo, čini se dovijeka. Claire je otišla od nas. Pitam se
što to ona s njima razgovara što ne želi da mi čujemo. Vidim da govori
nešto u svoj radio i kima glavom. Lice joj je ostalo bezizražajno. Brzo
je došetala natrag do našeg auta i nagnula se prema prozoru.
- Kuća je prazna. Unutra nema nikoga. Nema tragova krvi ili
nasilja u bilo kojem obliku. U kući ima dječjih igračaka i knjižica, ima
znakova da ju je hranila i davala joj piti. Nešto posteljine je vlažno,
vjerojatno od urina, ali osim toga, nema baš ničega što bi nas trebalo
zabrinuti.
Kimnula sam glavom, progutala slinu. - Moram nazvati Alexa -
rekla sam Claire i pred očima mi se pojavio Alex, u strahu od toga što
će mu donijeti poziv.
- Kuća je posve prazna - rekla sam mu iste sekunde čim se javio.
- Ali policija misli da ju je vjerojatno tu držala - u svakom slučaju,
neko dijete tu je živjelo. Nema krvi ili bilo čega sličnog. Ima nešto
igračaka.
 Čujem kako Alex plače na drugom kraju. Olakšanje i strah spojeni
u jedno.
- Gdje je Otis - pitam ga brzo.
- Ovdje je.
- Reci mu da je sve u redu. Reci mu da je njegova profesorica
klavira čuvala Ellu. Reci mu da će je policija uskoro pronaći.
Završila sam razgovor i pogledala u Claire. - Pa gdje su sada?
- Saznat ćemo. Poslat ćemo registraciju njezinog auta svim
jedinicama, provjerit ćemo sve kamere na cestama. Svi će ih tražiti,
tako ćemo to organizirati.
- Mogu li ući? Željela bih vidjeti gdje ju je držala.
- Žao mi je - rekla je Claire - sad je to mjesto zločina. Ne smiju
nikoga puštati unutra. Već stižu forenzičari. Moramo vas prebaciti
vašoj kući. Možete li voziti ili želite da vas ja odbacim?
- U redu sam - odgovorila sam brzo, iako je to daleko od istine.
- U redu, ako ste sigurni. No, ja ću vas ipak slijediti. Vratila se
natrag u svoj auto i sjela za upravljač. Jedan dio mene ne želi se
pomaknuti. Želim biti blizu Elle, a ovo je najbliže što joj u ovom
trenutku ili u posljednjih tjedan dana mogu uopće biti. Okrenula sam
se prema Chloe. - Misliš li da bi je Muriel...
- Ne znam - odmah je odgovorila i spasila me tog pitanja. - Ne
znam ja više za što je ona sve u ovom trenutku sposobna.

Alex mi je otvorio vrata i odmah sam mu pala u zagrljaj jecajući.

- Bila je tamo u toj kući čitavo ovo vrijeme - rekla sam. - Tako
blizu, ne mogu vjerovati da nismo prije shvatili.
- Ja sam za sve kriv. Stalno su nam govorili da se sjetimo svih
ljudi koje poznajemo a da žive blizu parka. Niti u jednom trenutku mi
nije ona pala na pamet.
- Stvar je u tome, znaš i sam, da nam niti u jednom trenutku nije
palo na pamet da bi to mogao biti netko poput te žene.
- Ma da, točno, Lis, no ipak, ja sam je u tu kuću vodio svake
proklete subote.
Pogledala sam prema Chloe koja je s nelagodom stajala iza nas.
Obgrlila sam je jednom rukom.
- Žao mi je - rekla mi je. - Za sve ovo sam ja kriva. Sve je ovo
zbog mene i Matthewa.
- Ne, ona je kriva - odgovorila sam. - Njoj nedostaje jedna daska
u glavi. Ništa ti loše nisi napravila.
 - Ja sam kriva jer me ona zamrzila. To sam napravila krivo.
- Možeš si misliti, pogledaj što je Matthew napravio samo da je
se riješi. Isuse, pa žena je luđakinja.
Iza nas zalupila su se vrata auta.
- Hajdemo svi skupa sjesti unutra - rekla je Claire i krenula
prema ulaznim vratima. - Sad ću ja pristaviti čajnik.
- Gdje je Otis - pitala sam Alexa kad sam se okrenula prema
njemu i krenula za Claire u kuhinju.
- Zamolio sam tvoju mamu da ga odvede.
- Kako je on?
- Malo potresen, smušen, da ti pravo kažem. Ne shvaća ništa od
svega ovoga što se događa.
- Nije mi to čudno. Ni ja ne razumijem što se zapravo događa.
Claire najednom stavi ruke na moja ramena i pokaže mi kako želi da
sjednem za kuhinjski stol.
- U redu, sad ću vam reći sve što znamo. Imamo razloga
pretpostaviti da je neko dijete živjelo na onoj adresi. Forenzičari
upravo prolaze kroz cijelu kuću i vidjet ćemo hoće li bilo što pronaći.
- Ono što dosad nismo uspjeli utvrditi upravo jest činjenica je li to
bila baš Ella. Nismo pronašli njezinu haljinicu ili tajice ili Crocsice.
Možda je moguće da ih se i riješila, a možda to još uvijek ima na sebi.
Pretražit ćemo detaljno i sve kante za smeće.
- A što je s tim mokrim krevetom?
Claire je kimnula glavom. - Na krevetu su vlažne mrlje koje
upućuju na to da je vjerojatno veoma nedavno bila u tom krevetu,
možda čak danas ujutro. U hladnjaku ima još hrane i nekih otpadaka u
smeću, što to dodatno potvrđuje. A osim toga, čini se da je i mačka
nahranjena.
- Isuse, otela nam je kćerku, ali nije zaboravila nahraniti mačku -
kaže Alex.
- Razgovarali smo s nekim od susjeda, iako u kući do njezine
nitko ne živi. Nitko od njih dosad nije rekao da je vidio ili čuo neko
dijete, no netko je rekao da ženu nije vidio cijeli tjedan, što je jako
čudno jer ona inače svakoga dana ide u šetnju u park. Nema ničega u
toj kući što bi sugeriralo da je dijete bilo zaključano u ormaru ili u
nekom drugom zatvorenom prostoru. Čini se da je spavala u
odvojenoj sobi na drugom kraju kuće.
Chloe je pogledala u strop i zajecala.
- To je Matthewova soba?
Samo je kimnula. Stisnula sam joj ruku.
 - U toj sobi ima i nešto dječje odjeće, ali to nije odjeća za
djevojčice.
- To je sigurno Matthewova odjeća - rekla je brzo Chloe, prije
nego što sam joj bilo što stigla reći. - Ona je sačuvala svu njegovu
odjeću. Jednom mi je to pokazao.
Pogledala sam u Alexa. Nemam predodžbu s kakvom to osobom
zapravo imamo posla.
- Hvala, Chloe - rekla joj je Claire. - Morat ćemo detaljnije
razgovarati s tobom. S tobom i Alexom. Što prije, ako je moguće. Što
kažete?
Oboje su kimnuli.
- A sa mnom?
- Jeste li je vi ikada upoznali?
- Ne.
- A pričali telefonski?
- Ne. Alex ih je uvijek vodio kod nje, a ja sam u to vrijeme radila.
Ne znam zapravo ni kako ona izgleda.
Claire je izvadila mobitel i našla jednu fotografiju. Evo, ovo smo
napravili u njezinoj kući, tamo je bila jedna fotografija. Jeste li je
možda ikada vidjeli u parku?
Pružila mi je mobitel kako bih mogla vidjeti fotografiju starije
žene uredne sijede kose u svjetloljubičastoj bluzi. Smije se u kameru,
ali tako da joj se ne vide zubi. Nos joj je ponešto veći. Izgleda kao
najmanje upadljiva žena koju možete zamisliti.
- Ne, nikada odgovorila sam.
- U redu onda. Zasad samo moramo razgovarati s Alexom i Chloe.
Sad ćemo fotografiju proslijediti medijima, a policija već pročešljava
mnogobrojne kamere po gradu. Svije traže. Ne može ona daleko
odmaći.
Alex me uhvatio za ruku. - Pronaći će je! - rekao mi je. I ja mislim
da hoće. Ali bojim se da bi moglo biti prekasno. Claire je zazvonio
telefon. Otišla je u hodnik da se javi na poziv. Vratila se nakon
nekoliko minuta ozbiljnog izraza lica.
Pronašli su kosu u kanti za smeće u kupaonici, zapravo puno
kose. Napravit će DNK test.
- Ošišala ju je. Ona je ošišala moju Ellu.
- Također su me zamolili da vam pokažemo ovo što su pronašli
na odmorištu stubišta, možda to možete identificirati.
Ponovno mi je pružila telefon, Zabuljila sam se u fotografiju na
mobitelu. U fotografiju djeteta s kratkom svijetlom kosom u muškom
sakou privatne škole za dječake s kravatom. - Isuse Bože, to je moja
Ella - kratko sam rekla.
 26.

MURIEL

V ratile smo se opet u auto. Zakvačila sam joj remen. Opet mi je

spočitavala što nemam dječju sjedalicu za auto. Sjela sam naprijed
i zakvačila svoj remen.
- A zašto ti još uvijek imaš sve njegove stvari? Molim?
- Pa Matthewove stvari. Zašto ih sve imaš ako je on mrtav?
Progutala sam slinu i za to vrijeme namjestila retrovizor.
- Zato što ne bih podnijela da se i od toga zauvijek rastanem.
Njegove stvari su sve što mi je od njega ostalo.
- Pa imaš jako puno slika.
- Da, doista, imam.
- I još si uvijek njegova mama. Baka mi je rekla da nikad ne
možeš prestati biti mama, čak i kad je netko star kao ona. Rekla mi je
i da se nikad ne može prestati brinuti.
- A gdje ti stanuješ - pitala sam je nakon kratkog vremena.
- U kući odmah do Charliejeve.
Nekako sam se uspjela nasmiješiti u retrovizor.
- Možeš li mi još nešto reći o tvojoj kući?
- A u drugoj kući do naše imaju malog psa, uvijek sjedi u prozoru
i gleda van.
Kimnula sam glavom. Ovo očito neće biti baš jednostavno.
- A znaš li možda kako se zove tvoja ulica?
- Nije ulica, nego aleja.
- Ali ne znaš kako se zove.
Odmahnula je glavom. - Ne znam baš točno. Ali znam da počinje
na H!
- A u kojem je to dijelu Halifaxa?
- Baka mi je jednom rekla da je to u boljem dijelu, baš puno
boljem od njezinog.
Kimnula sam glavom. Sad se izbor barem donekle suzio. Nema
puno baš lijepih dijelova Halifaxa.
- A znaš li kako ti se zove škola? Možda to ipak znaš točno?
 - Maypole Lane Academy.
- Hvala ti - rekla sam joj dok sam provjeravala u retrovizoru
mogu li se parkirati.
Izgleda da je neki zastoj na cesti Free School pa sam odlučila
krenuti u drugom smjeru, u suprotnom smjeru od moje kuće, s druge
strane parka.
- Jesu li konačno otišli oni zločesti dječaci?
- Jesu. Da, bez brige - dogovorila sam.

Baka joj je u pravu. Žive u lijepom dijelu Halifaxa. Malcolm i ja

dolazili smo u ovaj kvart u pub na piće kad smo se tek oženili. Imali
su u tom pubu odličan nedjeljni ručak. Da, zvao sa Majsko stablo,
prema onom koje su uvijek za Duhove postavljali u samom središtu
mjesta. Sjećam se da mi je Malcolm to jednom ispričao. Uvijek ga je
zanimala lokalna povijest. Sad ga više ne postavljaju, zamijenili su ga
starinskim električnim stupom. Ma i on je dosta lijep - potrudili su se
da po njemu objese one košare sa cvijećem. No, nije lijep kao majsko
drvo koje su nekad postavljali.
Dijete je sjelo uspravno i izvijalo vrat kako bi moglo što bolje
vidjeti kroz prozor.
- Vidiš li je? - pitala sam. - Možda sad već vidiš koja je od njih
tvoja kuća.
- Onim putem moramo - rekla je i pokazala u ulicu desno, nakon
što smo prošli raskrižje.
Okrenula sam se na parkiralištu na koje smo naišli i krenula tim
putem koji mi je pokazala.
- A gdje sad?
- Pa tamo dolje - rekla je kad sam prošla pored skretanja na
lijevo. Zaustavila sam se gotovo odmah nakon toga. Svjesna sam da su
mi se dlanovi zalijepili za upravljač iako više nije tako vruće kako je
bilo. Možda će ispred njihove kuće stajati policajac. To se može
ponekad vidjeti na vijestima kad se dogodi nešto ozbiljno. Nisam ja
sve ovo pažljivo isplanirala. Baš ništa od svega toga. Dijete je počelo
skakati gore-dolje na stražnjem sjedištu i sad više ne znam što da
radim. Vjerojatno bi bilo najbolje da je jednostavno ovdje pustim van.
Vratit će se onda sama kući li će je netko pronaći. Opet je u onoj svojoj
haljini u kojoj je bila kad sam je odvela. Netko će sigurno prepoznati
haljinicu.
Počela je cviliti poput psa dok se bacila šeprtljavo na kvaku od
vrata, spremna na očajnički skok iz auta. Otkvačila sam svoj remen i
otišla do njezinih vrata. Zaustavila se kako bi si bolje obula svoju
lijevu Crocsicu pogledavši potom u mene. Na trenutak nisam znala
trebam li se sagnuti da je poljubim u obraz, ali nekako mi se učinilo
da to ne bi bilo primjereno.
- Hajde, sada si spremna - rekla sam.
- Pa zar ti nećeš sa mnom?
- Ne, možeš ti to i sama. Velika curica kao što si ti.
- A kamo ti sad ideš?
To je dobro pitanje. Još uvijek nisam posve sigurna.
- Vratit ću se svojoj kući kod Melody. Kimnula je glavom.
- Mogu li ja opet doći kod tebe s Otisom kad bude išao na klavir
da je vidim?
Nasmiješila sam joj se. Tužan osmijeh. - Pustimo to sad, vidjet
ćemo.
Kimnula mi je i otrčala do ugla. Sjela sam natrag u auto i snažno
zatreptala. Bacila sam pogled u retrovizor i vidjela da se približava
neki auto, jedan od onih smiješnih današnjih automobila malih kao
kutija. Gledala sam kad je naglo skrenuo iza mene, bez upaljenih
žmigavaca. Želudac mi je najednom skočio u grlo. Iskočila sam iz auta
i potrčala iza ugla vidjevši kako se Ella upravo sprema prijeći ulicu
točno ispred tog auta.
- Ella - povikala sam glasno.
Iznenada je stala, samo jednom nogom na ulici. Auto je pojurio
dalje, a da nije ni usporio. Dotrčala sam do nje.
- Jako mi je žao - odmah sam joj rekla. - Nisam te smjela pustiti
tako samu. Nipošto ne dijete tvoje dobi.
- Ali ja sam sad već velika curica. Imam skoro pet godina.
- Znam, ali ipak ću te ja otpratiti.
Primila sam je za ruku i zajedno smo prešle ulicu. Ona je samo
pričala i pričala pokraj mene, o tome kako će opet vidjeti Iggle Piggle,
kako se igrala sa svojim crvenim balonom i kako je pojela kolač s
rođendana Charlieja Wilsona. Povukla me za ruku kad smo prošle
ugao.
- Eno, ono je moja kuća - rekla je i pokazala mi kuću na
određenoj udaljenosti. - Baš kao što sam ti rekla, pogledaj, pesek je u
prozoru.
U pravu je. Jedan pas doista sjedi u prozoru. Mali, bijeli, više
izgleda kao ukras, sve dok se nije pokrenuo kad nas je ugledao. Sama
kuća izgleda posve obično. Nema ni policajca ispred nje. Nije da mi je
to sad važno. Znam da više nije. Baš mi je palo na pamet pitanje što ću
napraviti ako nikoga nema kod kuće, kad su se otvorila ulazna vrata i
žena je izašla van s ključevima od auta u ruci. Kosa joj je svezana u
neki raščerupani rep, lice joj je blijedo, a usta okrenuta prema dolje. -
Mama!
Dijete se istrgnulo iz moje ruke i pojurilo najvećom mogućom
brzinom niz ulicu prema njoj. Žena se zagledala u nas otvorenih usta,
netremice, a onda se bacila na dijete, zgrabila je uza se dok su im se
ruke međusobno stegnule u čvrsti zagrljaj.
Žena je podigla svoje dijete u naručje i zagledala se preko ceste u
mene dok su joj se suze slijevale niz lice. Ne znam ja baš što je točno
osjetila jer ja to nisam nikad iskusila niti hoću, dakako. Ništa meni
više neće vratiti mojeg Matthewa. Ali drago mi je zbog nje, toliko
znam. Drago mi je što je barem za nju patnja konačno završila.
T ijelo vam prije mozga shvati da ste izgubili dijete. Svakog jutra
registrira prazninu, beznadežnost, tupu bol i onda pošalje signal
mozgu i prije nego se probudite. Jer od toga da ste izgubili dijete, od
toga se nikada ne oporavite, razumijete. To je prvo na što pomislite
kad se probudite i posljednje o čemu razmišljate prije nego zaspite.
Ako uopće zaspite. Mnogima od nas pravo spavanje i ne polazi za
rukom. Ponekad je teško i samo zaklopiti oči. Jer kad to napravite,
osjećate da počinjete gubiti kontrolu. Izgubite pravo da si kažete
”Držim ga na oku”. Jer ga i niste držali, razumijete. Jer niste budno
pratili cijelo vrijeme, niste bili posve koncentrirani. A je li to bilo tako
samo nekoliko sekundi ili čitav život, odjednom postaje nevažno.
Nikada poslije toga ne smijete vise zatvoriti oči. Jer će se pod vašim
vjeđama neprestano ponavljati ono što se dogodilo, slike će se
projicirati naročito velike i zvuk će biti izrazito pojačan. A ako nekako
i uspijete nakratko zaspati, čak i otvorenih očiju, kad se iznenada
probudite usred noći, pred vama će se pojaviti osvijetljeni bijeli ekran
kao da se izgubila slika i preplavit će vas more tog praznog
zaglušujućeg zvuka.
Zato i izgledamo tako progonjeno. Nas progone naša nestala djeca
- i to s pravom. Mi se držimo prošlosti jer je to jedino što nam
preostaje. Nema sadašnjosti i nema budućnosti. Za majke mrtve djece
toga nema!

SVRŠETAK