Klasicizam je naziv za razdoblje, stil ili smjer u europskim umjetnostima.

Prethodi mu pretklasicizam,
razdoblje u kojem prednjače Francois Couperin i Domenico Scarlatti. Jedan od utemeljitelja
Mannheimske škole je Jan Vaclav Stamitz.

Klasicizam u likovnim umjetnostima

Vista-xmag.png Podrobniji članak o temi: neoklasicizam

Vrata izrađena u klasicizmu, Olomouc, Češka

Označuje dva razdoblja u europskoj likovnoj umjetnosti.

Starije razdoblje 16. – 17. st. ili Palladijev klasicizam. Stil koji je talijanski graditelj Andrea Palladio
(1508. – 1580.) inaugurirao u sjevernoj Italiji. U gradnji objekata oslanja se pretežito na rimske
antičke uzore, a u arhitekturi oblikovanje uvodi jasnoću i jednostavnost, princip ravnih linija te
plastičnu dekoraciju svodi na minimum. Koncepciji daje izraz mirne i dostojanstvene
monumentalnosti. Snažno je utjecao na europske graditelje (J. van Campen u Nizozemskoj, C.
Perrault u Francuskoj)

Mlađe razdoblje klasicizma (često se naziva neoklasicizam) traje od 1760. do 1830. Pojavio se kao
reakcija na raskošnost baroka i pretjeranost rokokoa te posljedica arheoloških otkrića antičkih
spomenika (npr. Pompeja). Glavni nositelji ideje klasicizma bili su arheolozi i povjesničari umjetnosti
J. J. Winckelmann i Ph. Caylus, pa se umjetnost klasicizma ne vezuje izravno na umjetnost klasične
Grčke i Rima, nego preko estetičkih zasada. Glavno je načelo traženje antičkih ideala ljepote.

Klasicizam u glazbi

Klasicizam je oznaka za stilski pravac u europskoj glazbi u drugoj polovici 18. i prvoj četvrtini 19.
stoljeća. Ima normativno i povijesno značenje. Kao pojam za glazbu uveden je početkom 19. stoljeća
Dijeli se na:

rano (pretklasično) razdoblje (do 1770.)

razdoblje visokog ili, prema najvažnijem središtu, bečkog klasicizma, osobito vezanog uz stvaralaštvo
Josepha Haydna, Wolfganga A. Mozarta i Ludwiga van Beethovena, vremenski između 1770. i 1830.

Temeljne značajke klasicizma:

u skladbi dominira nekom glasu povjerena člankovito građena melodija podesna za motivičku
obradu;

temeljno oblikovano načelo je tematsko-motivički rad;

motiv i tema podvrgnuti su ritamskim, harmonijskim, dinamičkim i agogičkim promjenama, uz

zadržavanje svojega osobnoga prepoznatljivog oblika.

Klasicizam u književnosti
Molièreov portret,1658.

Karakterizira ga nasljedovanje antičkih književnih uzora, formi, stila i sadržaja, kao i slijeđenje strogih
pravila književnog oblikovanja, uzvišenost stila, važnost jasnoće, mjere, harmonije i kompozicije,
njegovanje poučnosti i visokih etičkih vrijednosti, kao i prevladavanje racionalnog principa nad
strastima, osjećajima i neobuzdanom maštom te formalnim i sadržajnim prekomjernostima. Osobito
se snažno razvio u francuskoj književnosti.

Književnost je po tome hijerarhijski uređen sustav književnih vrsta, koje se razlikuju po stilu, tematici,
načinu izražavanja i drugom, pri čemu su ep i tragedija najcjenjenije književne vrste kojima pripada
visoki stil, dok se komedija koristi niskim stilom.

Središnje ličnosti francuskog klasicizma su pisci uzornih tragedija Pierre Corneille i Jean Racine te
komediograf Jean Baptiste Poquelin Moliere, koji se udaljuje od strogih klasicističkih normi, ali
njeguje racionalnost, kompozicijska načela i didaktičnost.

Prema nekim obilježjima svojih djela, predstavnicima klasicizma u njemačkoj književnosti mogu se
smatrati J. W. Goethe i F. Schiller, u talijanskoj književnosti V. Monti i V. Alfieri, u engleskoj
književnosti J. Dryden i A. Pope, a u ruskoj književnosti A. D. Kantemir, M. V. Lomonosov i Gavrila
Deržavin.