Dr.

Ante Bauer – OPĆA METAFIZIKA ILI ONTOLOGIJA

UVOD

ŠTO JE METAFIZIKA

Metafizika je znanje uopće. Svako znanje diferencira se po nekom objektu, ali

razum ne upoznaje svoje predmete adekvatno, u potpunom njihovu određenju već ih
uvijek promatra s izvjesnog glediša → razum ne intendira svoj ubjekt u materijalnom
nego u formalnom smislu. Formalni objekt je mjerilo za razlikovanje pojedinih
znanstvenih grana. Znanosti se rzalikuju po principima dokazivanja. Ono se
međusobno razlikuju po različitim apstrakcijama od materije kojima dolaze do općih
pojmova.

OPĆI POJMOVI – ne sadržavaju oznake koje su stvarima specifične. Sadržaj

koji izriču nalazi se u mnogim stvarima. Naša misao najprije obuhvaća samo
predodžbenu građu koja je pojedinačna. Misao se usavršuje do općih pojmova tako
da pojedinačne oznake ukloni, da od njih apstrahira. Opći pojmovi su tako apstraktna
misaona tvorba. OPSEG je obrnuto proporcijalan SADRŽAJU pojma. Postoje 3
stupnja apstrakcije:
- 1. stupanj: apstrakcija na način da osjetnim predmetima odmišljamo
pojedinačne osjetne odlike te promatramo samo fizičku bit (=svojstva bez kojih
dotični se predmet ne bi mogao nigdje i nikada nalaziti). Tako apstrahiranim
pojmovima se služe prirodne znanosti. ( → APSTRAKCIJA OD OSJETNIH
KVALITETA)
- 2. stupanj: ako odmišljamo i bitne vlastitosti predmeta te promatramo samo
njihove međusobne odnose (npr. veličine, oblike, sličnosti, različitosti…).
Ovakvim se pojmovima bavi matematika ( → APSTRAKCIJA OD FIZIČKE
NARAVI)
- 3. stupanj: odmišljamo i relativna određenja stvari i pitamo se što je svim
spoznajnim predmetima zajedničko bez ikakvog obzira na ikoje njihovo fizički
– diferentno određenje. Takve pojmove koristi metafizika ( → APSTRAKCIJA
OD SVIH FIZIČKIH ODREĐENJA)

Najopćenitiji predikat za sve stvari je to da jesu, da postoje ili mogu postojati,

da imaju svoje uzroke i određen način postojanja: mogu postojati u sebi
(=supstancije) ili u nekom drugom subjektu (=akcidenti).

METAFIZIKA je znanost o nadoćutnim uzrocima predmeta i pojava. U nju

ponajprije spadaju apstrakcijom dobiveni najopćenitiji pojmovi: biće, supstancija,
uzrok, svrha te čine predmet opće metafizike ili ONTOLOGIJE. Poseban metafizika
se bavi trima najvišim nadosjetilnim uzrocima u pojavnom svijetu i dijeli se na:
metafizičko prirodoslovlje (kozmologija), dušoslovlje (psihologija) i bogoslovlje
(teologija).

Materijalizam, senzualizam, smpirizam, pozitivizam PORIČU SVAKU

MOGUĆNOST METAFIZIKE → ako čovjek u sebi nema nikakve druge spoznajne
moći osim osjetila, kako se onda može govoriti o nadosjetilnoj znanosti? Smatraju da

1
je jedina zadaća znanosti ispitivati pojave i njihove međusobne odnose te indukcijom
izvoditi općenite zakone. Svako umovanje o nadoćutnim uzrocima ovih pojava
smatraju maštanjem. KANTOV kriticizam jedinim pravim mudroslovljem smatra nauk
o spoznaji, a metafiziku drži nemogućom. Naša spoznaja, po njemu, nije kadra
prekoračiti granicu mogućeg iskustva (metafizika = neznanstvena spekulacija). Nema
objektivnog poretka. Naša spoznaja se ne ravna prema predmetima nego obratno.
(subjektivistički pristup) → Sva zadaća mudroslovlja je da istraži uvijete kako u našoj
svijesti nastaju najopćenitiji pojmovi, prva načela spoznavanja koja se kao činjenice
naše svijesti jednostavno moraju prihvatiti jer se ne mogu znanstveno svesti na još
jednostavnija počela.

Usprkos POZITIVISITČKIM stajalištima da koja PRIZNAJU SAMO

POJEDINAČNE SPOZNAJNE sadržaje činjenica je da mi posjedujemo mnoštvo
općenitih pojmova (kako za iskustvene tako i za nadiskustvene pojave), npr. pojam
bića, svrhe i sl. Uz to kod svakog istraživanja, razmišljanja i sl. i pozitivisti se moraju
oslanjati na neke prve istine, prva načela mišljenja koja prihvaćaju bez svakog
iskustva (npr. redati pojmove u vrste i rodove i sl.). nikakva prirodni zakon se ne
može zamisliti bez spekulativne osnove, nadosjetilnog načela. Nadalje, samo
stanovište o nemogućnostima nadosjetilne spoznaje je samo u sebi kontradiktorno
jer takav općenit i bezuvjetan sud pripada metafizičkom redu jer ne može biti
iskustvena činjenica.
KANTOVO se protumetafizičko stanovište osniva na IDEALISTIČKOJ
ZABLUDI jer općeniti pojmovi kao subjektivni psihički čini nisu isto što i njihov sadržaj
i predmet koji ima svoju realnu vrijednost neovisno o našem mišljenju.

PREDMET I RAZDIOBA ONTOLOGIJE

ONOTLOGIJA je znanost o biću kako ga poimamo najopćenitijim pojmovima, i

o svemu onomu, što pripada biću kao biću. → glavni joj je predmet biće. (prvi joj je
dao naziv Clauberg, a usvojio ga je Wolff).
Ontologija:
- Promatrajući biće izvodi iz njega najopćenitija načela koja vrijede za svako
biće.
- Zatim prelazi na najviše kategorije bića te raspravlja o supstanciji i
akcidentima koji su najopćenitiji načini kako biću može pripadati bitak i
bivstvovanje.
- Dalje prelazi na tumačenje uzroka biću te ispituje bit raznih vrsta uzroka (ne
zanimajući se za individualna svojstva)
- Napokon je njena zadaća da nam protumači biće prema raznim najopćenitijim
savršenostima, kako bićima može pripadati bitak i bivstvovanje

Temelj je svake druge znanosti pa i same posebne metafizike.

O BITKU I BIĆU UOPĆE

POJAM BIĆA I NJEGOVA RAŠČLAMBA

Iz jednostavnog mišljenja znamo da svaka stvar koju spoznajemo jest nešto,

tj. da ima bitak. Kod svakog mišljenja se mora nalaziti misaoni subjekt i neki sadržaj
mišljenja. Subjekt je svjestan misaonog sadržaja i shvaća ga tako što ga intendira

2
(=razumijeva, prosuđuje). → naše suđenje je vezano na svoj sadržaj u tom smisli da
ga mora usvojiti i držati ga se. Sadržaj suđenja nam predočuje predmet mišljenja.
Kada kažemo da je ono što spoznajemo (=sadržaj, predmet suđenja) biće time
je prvobitno rečeno da se ono što spoznajemo prethodno nameće našem
reflektiranju. Upravo ta prethodnost (ne u vremenskom smislu) podaje misaonom
objektu značenje bića → „JEST“ JE SVE ONO ŠTO MOŽE BITI SADRŽAJ
MISAONE SVIJESTI. Ako apstrahiramo od individualne svijesti dobivamo
najopćenitiji pojam bića → on ne ovisi o spoznajnom subjektu nego može biti
predmetom spoznaje bilo kojeg subjekta. Pojam bića ne zahtjeva neposredno
motrenje, tj. moguće je i takvo biće koje nije prisutno našem neposrednom motrenju
(npr. trava na Velebitu je moguća iako trenutno nije predmet našeg ili ičijeg
motrenja).

[NOETIČKI OBJEKTIVIZAM: sadržaj suđenja je ovisan o bitku zato što

prethodi misaonom intendiranju koje se prema njemu ravna → istina ima objektivnu
vrijednost.]

Izraz BITI za metafiziku je višestruk. Možemo ga upotrebljavati

KOPULATIVNO (npr. kada kažemo „Bog JE pravedan“, „Čovjek JE razuman“ itd.), ali
da možemo upotrebljavati i PREDIKATIVNO (npr. kada kažemo „Bog JEST“ ili
„Čovjek JEST“). Najopćenitiji pojam koji obuhvaća sve stvari je da su one našoj
spoznaji NEŠTO (a ne ništa). Upravo time što je nešto svaka stvar postaje
predmetom spoznavanja → u tome „nešto“ se ujedno nalazi razlog za spoznatljivost
svake stvari, to „nešto“ je formalni objekt cjelokupne spoznaje.
Možemo li pojmu „nešto“ odrediti nekakav predikat? Možemo, ako kažemo da
svako „nešto“ „jest“ → svako „nešto“ = biće (tj. biće i nešto su istovjetni pojmovi,
svako biće jest, tj. svakom biću pripada bitak ili stvarnost).
Izraz „BIĆE“ nije omeđen na neki rod ili vrstu nego ih sve nadvisuje, to je
transcedentalan izraz. Tako je i pojam koji odgovara tom izrazu najopćenitiji pojam →
pojam BIĆA je najopćenitiji i najviši pojam jer se ne može misliti još općenitiji pojam
koji bi obuhvaćao biće i još nešto kao vrste. On posjeduje samo jednu oznaku koja
se nalazi u svemu što jest, ako mu se da bilo koja dodatna oznaka opseg mu se
suzuje. Opseg ovog pojma je najveći, a sadržaj najmanji.
Isto vrijedi i za izraz „BITAK“. Sve što zovemo biće samo je zato biće što ima
neki bitak, a svaki je bitak upravo tim što je bitak zajedno i biće.

Pojam bića se ne može definirati. On je sam po sebi jasan. Budući da je

najopćenitiji on nema svoga roda pa ga ne možemo opisivati esencijalnom
definicijom. Ne možemo ga opisivati ni deskriptivnom definicijom jer on kao
najopćenitiji pojam posjeduje samo jednu oznaku. Ako ga želimo malo pobliže
objasniti to možemo napraviti jedino „idem per idem“ postupkom, tj. možemo ga
objasniti jedino njime samim. → tako možemo reći: biće je sve ono, što jest, ili biće je
sve ono što posjeduje bitak.

Ako tu rečenicu analiziramo dobijemo:

- BIĆE JE sve ono

- Biće JE ŠTO JEST

3
 → sve ono (subjekt); što jest (predikat) → ako se „biće“ uzme kao subjekt u
značenju „nešto“ ono je najopćenitiji od svih pojmova jer obuhvaća ne samo sve ono
što bivstvuje nego i sve ono što je moguće, što ima mogući bitak (npr. zlatno brdo). U
ovom smislu je biće predmet ontologije. Zakoni koje ona izvodi iz pojma bića vrijede
za sve što postoji i što bi moglo postojati.

Suđenje ide za tim da odgovori na pitanje: što je dotična stvar? → svaki

misaoni predmet ima neka svoja određenja kojima se razlikuje od svakog drugog
predmeta. Ono što je neka stvar sama po sebi sačinjava BIT (essentia) te stvari.
Ali mi možemo poznavati bit stvari (essentia), a da još ne znamo pripada li joj
BIVSTVOVANJE (existentia). → od tuda slijedi da pojmu biti možemo pripisati
dvostruko značenje: BIT i BIVSTVOVANJE.

BIĆE JE JEDINSTVEN I TRANSCEDENTALAN POJAM KOJI NASTAJE

NESAVRŠENOM APSTRAKCIJOM1

Biće je jedinstven pojam. Jedno je ono što je nerazdijeljeno u sebi i

odijeljeno od svega drugoga. Pojam „bića kao takvog“ po svom sadržaju izriče samo
jednu oznaku: nešto što nije ništa. Ona ne uključuje nikakvih diferencijalnih
određenja pa je pojam „biće“ jednovit. Neposredni objekt ovog pojma se mora nalaziti
u svim predmetima, ali ni u jednom u potpunom smislu. → kada poimamo pojam biće
apstrahiramo od svake druge oznake.

[Pojam bića dobivamo apstrakcijom, ali neposrednom apstrakcijom. Mi osjetilima spoznajemo

različite predmete, a naš um odmah i neposredno spoznaje u njima ono što je svima općenito – da je
svaki od njih nešto, da je biće. (Krivo je stajalište da je pojam bića čovjeku apriroran)]

Uz to, sve te oznake, već u sebi sadržavaju pojam bića (jer i one nešto jesu).
Tako pojam „biće“ nije nikako rod već pojam koji nadvisuje sve rodove i
proniče sve druge pojmove. Od roda nastaju vrste tako da se rodu pridaju vrsne
razlike koje u sebi ne sadrže pojam roda, već su izvan njega (npr. kada se rodu
„životinja“ dodaje razlika „razumna“. Ta razlika je nešto što u sebi ne sadržava rodni
pojam „životinje“). Pojmu „biće“ se ne može dodati nikakva vrsna razlika jer nema
toga što već ne bi bilo „biće“. Metafizičko sastavljanje2 je u ovom slučaju nemoguće.

1
Apstrakcija može biti savršena i nesavršena. Ako u nekom općenitom pojmu (npr. životinja) nisu
sadržane diferencijalne oznake (npr. razumna) onda je predmet ovog pojma sasvim odijeljen od dotičnih
diferencija (metafizičkih stupnjeva). U tom smislu kažemo da je predmet nastao savršenom apstrakcijom.
Uzmemo li pak diferencijalne oznake za pojam bića npr. biće „po sebi“ ili „od drugoga“, očito je da ove
diferencije već u sebi sadržavaju opći pojam bića jer su i one „nešto“. kada kažemo da je pojam bića apstrahiran
od njegovih diferencija onda to ne znači da su one različite od samog bića, tj. da se s pojmom bića upotpunjuju
kao sastavni dijelovi u jednu cjelinu. Pojam bića neodređeno i nejasno sadržava ove diferencije, a u konkretnim
diferencijama postaje nam jasnije određen. Zato kažemo da pojam bića nastaje nepotpunom i nesavršenom
apstrakcijom u toliko što izričito (!) ne mislimo na podređena određenja koja se u samom njegovom pojmu
nejasno i neodređeno nalaze.

2
Sastavljanje (spoj) može biti:
• Fizičko – kada se sastave bića koja su fizički različita (npr. duša i tijelo)
• Metafizičko – kada se jedna fizička bit (npr. čovjek) shvati s više različitih pojmova od kojih jedan ne
obuhvaća drugi (npr. razumna životinja)
• Logički – kada jedan te isti objektivni pojam jasnije i određenje shvatimo ne dodavši mu ništa od njega
različito već jasnije shvativši ono što je u njemu već nejasno sadržano

4
 Biće je prvi pojam u kronološkom redu našeg spoznavanja (prvo spoznajemo
da je nešto bića, a onda kakvo je.

Nemoguće je da izvan našeg uma postoji ono što poimamo apstraktnim

pojmom bića. Štogod bivstvuje mora imati svoj vlastiti određeni bitak.

[Kad se raspravlja kako je i čime određen taj bitak Spinoza, Hegel i drugi panteisti griješe kada
uče da ovo određenje biva negacijom ili privacijom. Spinoza je utvrdio: „Determinatio est privatio“, htio
je reći npr. čovjek je zato čovjek što nije lav, kamen itd. To je zabluda zato što sve što postoji ima svoj
vlastiti određeni bitak. Negacija se uvijek osniva na nečem stvarnom u samom biću (da ne znamo što
je čovjek ne bismo mogli reći da nije lav); ali negacija ili privacija ne može nikako spadati na bitak ili na
bit ograničenog bića]

POJAM „BIĆE“ JE ANALOGAN

- BIĆE – jednovit pojam jer ima samo jednu oznaku – „nešto“.

- U svim posrednim predmetima koje obuhvaća nalaze se diferencirana logička
određenja
- Kako treba shvatiti sadržajnu jednotu pojma „biće“ s obzirom na sve njegove
predmete?

Kad jednim izrazom označujemo više predmeta onda on može biti

JEDNOZNAČAN ili VIŠEZNAČAN.

Da bi izraz bio jednoznačan potrebno je da istim imenom imenujemo više

predmeta i da je potpuno isti razlog s kojim to činimo ( → ono što ime označava
nalazi se potpuno istim načinom u svim imenovanim predmetima), npr. „životinja“ se
jednako nalazi i u lavu, slonu i mački. Izraz „biće“ ne može biti jednoznačan. Mi njime
označavamo mnoge premete koji svi jesu bića, ali je samo „biće“ drugačije u Bogu,
stvorenju, supstanciji i akcidentu.
Da bi se općenit pojam mogao pripisivati različitim predmetima potrebno je da
se vrsne razlike kojima se predmeti međusobno razlikuju ne tiču samog rodnog
pojma. Pojam „biće“ kao što smo rekli nije rodni pojam. Kada se biću dodaju
oznake „po sebi“ i „od drugoga“ one obuhvaćaju pojam bića jer i one „jesu“ (tj. i one
su biće). Pa kada se veli „biće po sebi“ i „biće od drugoga“ tu sam pojam „biće“ nije
jednoznačan (isti) nego je samo biće različito u biću po sebi i biću po drugom. Na
jednak način kako se razlikuju „bit po sebi“ i „bit od drugog“ tako se u takvim bićima
razlikuju i sama „bića“.

Višeznačan izraz može biti takav ili slučajno ili s razlogom.

- Slučajno je višeznačan kada se istim izrazom označuju svaki put sasvim
drugi pojmovi (npr. kosa = vlasi i kosa = oruđe) → EKVIVOČNI POJMOVI.
- Višeznačan s razlogom je kada izrazu odgovara jedan objektivan pojam, ali
se on nalazi u predmetima na različite načine, niti potpuno isto niti potpuno
različito → ANALOGNI POJMOVI.

Temelj analogije može biti u:

- Stvarnom ili uzročnom odnosu i takva se analogija zove pridavna. Ono što
jedan izraz označuje nalazi se u više predmeta različitim načinom, a sami
predmeti su u stvarnom ili uzročnom odnosu. (zdrav se kaže za čovjeka, lijek,
hranu itd. Riječ „zdrav“ tu uvijek znači isto, ali zdrav može biti samo čovjek kao

5
 subjekt, a sve ostalo je „zdravo“ u odnosu na čovjeka. Ono što ovakav izraz
označava prvotno se nalazi samo u jednom predmetu, a tek drugotno u
drugim predmetima.
- Sličnosti predmeta – takva analogija se zove razmjerna. Tu se istim izrazom
označava više predmeta zbog međusobne sličnosti (npr. noga u stola i noga u
životinje).

„Biće“ je analogan izraz i to i pridavnom i razmjernom analogijom.

Pridavnom zato što sva bića ovise jedna o drugima jer su jedna drugima
učinak/uzrok, a svi skupa o Bogu, prvom uzroku svega. Razmjernom zato jer je sve
što se zove „biće“ slično jedno drugome upravo u samome biću.

Uz to analogija može biti stvarna (unutarnja) kada se ono što ona označuje
nalazi u pravom smislu u svim analognim predmetima ili izvanjska (samo umska)
kada se ono što analogan izraz označuje u pravom smislu nalazi samo u glavnom
predmetu, a u drugim predmetima se nalazi u prenesenom smislu (takve analogije su
tropi). Izraz „biće“ je analogan stvarnom analogijom jer stvorovi se ne zovu bića
zato što su učinci vrhovnog, „bića po sebi“. Oni imaju svoji stvarni, pravi bitak koji je
odsjev Božjeg bitka. A Bog se ne zove „biće“ samo zato što je uzrok bića nego zato
što ima svoj zasebni bitak. → I BOG I STVORENJE BIĆE SU U PRAVOM SMISLU.

Ukoliko izraz „bitak“ označava stvarni i idealni bitak on je analogan

razmjernom i izvanjskom analogijom. STVARNI BITAK ≠ IDEALNI BITAK.
Poistovjećivanje toga je zabluda na kojoj se zasniva sustav Hegelova idealističkog
panteizma. (Općenit pojam bića je prvi pojam koji prožima sve druge. svi drugi
pojmovi su samo točnije određen pojam bića. Ali po Hegelu oni su različiti zato što
svako biće kakvoćom koja se u njemu razvija uklanja sve druge kakvoće koje se
razvijaju u drugim bićima – determinatio est negatio).

[Začetak svega je najopćenitiji pojam „biće“ kojeg Hegel naziva čistim, apsolutnim bitkom.
Budući da on nikako nije određen ne može imati nikakva sadržaja pa je još uvijek „ništa“. Ali to biće
nije mrtvo nego svojim djelovanjem izlučuje iz sebe razlike te se u njima ostvaruje. → izlučuje iz sebe
„ništa“ (nebitak) kao sebi protuslovno. Ali kao što je i čisto biće još uvijek ništa tako i iz ovog ništa sve
može postati. – ova istobitnost bića i nebića je POSTAJANJE. Ono sadržava u sebi protuslovlje
(negaciju negacije) koje se rješava u BIVSTVOVANJU te se u svemu što bivstvuje nalazi biće i nebiće
u mirnom jedinstvu]

Što je analogon princeps – Bog, susptancija ili akcident? Ako gledamo u

logičkom redu to je Bog, a ako gledamo u redu naše spoznaje to je akcidens. (usp.
Aristotel: bića spoznatljiva u sebi i nama // bića spoznatljiva sebi, ali ne i nama)

NAČINI BIVSTVOVANJA

- LOGIČKO (IDEALNO) BIVSTVOVANJE – istovjetno je s vrijednosti. Ono

pripada našim pojmovima i sudovima obzirom na njihov smisao i značenje.
Svaki misaoni sadržaj se odnosi prema intencijalnom (=onom kojeg
pokušavamo razumjeti) kao mjerilo za istinitost mišljenja (istinitost je
podudaranje uma i stvarnosti).
- SVJESNA ZBILJNOST – pripada bićima ukoliko su sadržaj našeg svjesnog
doživljavanja.

6
 - REALNA ILI TRANSCEDENTALNA EGZISTENCIJA – ona također pripada
bićima jer ona mogu biti posve neovisna o našoj svijesti. Cvijet ne postoji zato
što mi o njemu mislimo. Ovakva realno egzistentna bića mogu postati svjesna
zbiljnost pomoću našeg pomišljanja, poimanja i suđenja.

NEBIĆE ILI NIŠTA

Zaniječemo li biće shvaćamo njegovu opreku – NEBIĆE. Ono je ono što ne

bivstvuje, nema nikakve stvarnosti, što uopće nije moguće. Niječući stvarnost
možemo shvatiti apsolutno ništa (ako zaniječemo cjelokupnu stvarnost) ili relativno
ništa (ako zaniječemo određenu stvarnost koju obuhvaća određeni rod ili način bića).
Ako neka stvarnost ne pripada biću pa ju od njega zaniječemo onda je to
jednostavna negacija (npr. negledanje kod kamena). Ako zaniječemo stvarnost koju
je subjekt sposoban imati onda je to privativna negacija (npr. gledanje kod čovjeka).

Samo ono što jest može imati oznaku koje smo mi sposobni shvatiti. Kako
onda mi shvaćamo „ništa“? → Mi nebiće možemo shvaćati samo pomoću bića, tj.
kao negaciju bića. Kada imamo pojam o apsolutnom ništa mi ne poimamo nikakvu
stvarnost nego cjelokupnu stvarnost odstranjujemo. → to je pozitivan čin uma: mi i
ništa poimamo kao biće, ali ne kao stvarno biće već kao biće uma.

N.B. Ako o nebiću želimo izreći nekakav sud onda, da bi on imao smisla,
„ništa“ uvijek mora biti stegnuto i određeno. Apsurdno je reći „nekoć je bilo ništa“ jer
kad bi nekoć bilo ništa onda bi i sada bilo ništa (ex nihilo nihil fit), ali možemo reći
„Prije nego sam se rodio bio sam ništa“ ako „ništa“ suzimo samo na red stvarnih, a
ne i mogućih bića.

Poređenjem i spajanjem bića i nebića dobivamo pojmove: nedostatka

(nijekanje stvarnosti u biću koju bi moralo imati), razlike (nijekanje jedne stvari o
drugoj), granice (nijekanje daljnjije stvarnosti), određenja (stvarnost kojom je biće
ovakvo, a ne onakvo).

Negacija i privacija jesu nešto stvarno u bićima jer se u njima nalaze

neovisno od našeg uma, ali su nešto negativno, a ne pozitivna stvarnost (npr.
slijepac nema vida) – mi to mislimo, ali to nije nešto pozitivno. U tome je greška
filozofa panteista koji misle da je nebiće nešto pozitivno u samoj stvari.

BIĆE UMA

U najširem smislu bićem uma možemo nazvati sve što spoznajemo. Ali se
bićem uma specijalno zove sve ono što svoj objektivni bitak i bivstvovanje ima
jedino u umu. Izvan njega nema nikakve stvarnosti niti je može imati. Ono za
razliku od stvarnih bića može biti negativno (npr. kad prazninu poimamo kao
pozitivnu stvarnost) i privativno (npr. kad sljepoću poimamo kao kakvoću). Bića uma
mogu biti i relativna. U to spadaju logički odnosi (npr. Čovjek je vrsta). Mi ova bića
uma često koristimo kao subjekt ili predikat i o njima sudimo kao da su pozitivna bića
iako to ne mogu biti (npr. kada kažemo „Bezakonje je zavladalo“, „Tmina je pokrila
zemlju“).

7
 Kad naš um stvara takva bića (=ono što je ništa shvaća kao biće) onda to
shvaćanje, premda metaforično, nije neistinito. Jer kad ih tvorimo mi ne tvrdimo da
jest zbiljski nešto što je ništa nego jednostavno razmišljamo o nebiću na način bića.

N.B. Biće uma se zove biće samo po izvanjskoj analogiji na stvarno biće
(metafora).

O NAČELIMA KOJA SE IZVODE IZ BIĆA

Pod načelom (principium) razumijevamo općenit sud koji izriče neki zakon za
počela. Ontologija kao najviša znanost pita se za najviša načela na kojima se
zasnivaju načela svih drugih znanosti. To su ona načela koja ne obuhvaćaju nikakav
drugi pojam osim najvišeg pojam bića i njegove negacije, tj. Ona načela koja um
neposredno poznaje poimajući pojam bića i nebića.

NAJVIŠA NAČELA ONTOLOGIJE

Kad naš um spozna pojam bića sama ga razumna narav usmjeruje na načelo
istovjetnosti: biće jest ili što jest jest (A = A). Uspoređujući biće i nebiće opaža da
jedno ne može biti drugo – biće nije nebiće (A ≠ neA), tj. jedno te isto ne može u isto
vrijeme i biti i ne biti (načelo protuslovlja). → iz toga se javlja načelo isključenja
trećega: svaka stvar nužno ili jest ili nije. S pojmom bića se veže i načelo dostatnog
razloga: sve što jest mora imati dostatan razlog (razlog = ono u počelo što čini da
posljedak po njemu jest, ili postaje, ili se spoznaje) → mora biti neki dovoljan razlog
zašto neka stvar jest ovo, a nije ono; a posljedak mora biti ako postoji dovoljan
razlog.

• Načelo istovjetnosti priznavalo se gotovo od početka filozofiranja,

počevši s Parmenidom. Izuzetak je Heraklit koji je naučavao da ništa nije
nego da se sve neprestano mijenja i prolazi. Tek Kantova (1724 – 1804)
kritička filozofija, zanijekavši da mi spoznajemo bit stvari, suzila je valjanost
ovom načelu samo na spoznaju rekavši samo da je naša spoznaja =
sama sebi.
• Načelo protuslovlja je već iznašao Sokrat u raspravi sa sofistima, a
Aristotel ga jasno i točno označio. Kant mu je dao novi oblik: nijednoj
stvari ne pripada protuslovan prirok (to mijenja zato što tvrdnja „jedno je
isto ne može u isto vrijeme i biti i ne biti“ uvlači vrijeme u samo načelo, a
budući da je ovo logičko načelo ono ne smije biti ovisno o vremenu). Hegel
je smatrao da je ovo načelo samo niječan oblik načela istovjetnosti pa je i
bezvrijedno za spekulativan um.
• Načelo isključenja trećega također je jasno izrazio Aristotel. Jednom
subjektu ne mogu istovremeno pripadati dva oprečna priroka, ali mu ne
mogu istovremeno i nepripadati. Mora se paziti da priroci budu doista
protuslovni, a ne samo oprečni! Načelo je odbacio već Epikur tvrdeći da
postoje bića koja su neodređene naravi (npr. šišmiš niti je ptica niti nije
ptica – op.a. ovdje se radi o oprečnim, a ne protuslovnim prirocima).
Moderni mislioci, osobito hegelovci također ga odbacuju smatrajući da ovo
načelo obaraju sve one stvari koje se neprestano mijenjaju. Između +a i –a
je apsolutno a.

8
 • Načelo dovoljnog razloga vuče korijene još od Arhimeda. Jasno ga
izrazio Aristotel. On i skolastici su držali da je pravo znanje tek ono koje se
zasniva na spoznanju razloga i uzroka. Leibniz se uvelike njime bavio, ali
ga nije on formulirao. O njemu je imao i neka pogrešna stajališta. Kant je
smatrao da je i ovo načelo samo regulatorni princip, zakon za naše
mišljenje, a za same stvari ne vrijedi ništa. Hegelu je ovo načelo jedinstvo
između istovjetnosti i različitosti.

Najviša ontološka načela nije moguće dokazati jer za dokaz trebaju viša
načela koja ovdje ne postoje. Njihovu istinitost mi razabiremo iz njih samih jer su
samoočita i nužno ih prihvaćamo kao apsolutno istinita. Razabiremo ih iz njih samih i
iz naravi duše koja ih spoznaje. Istinitost ili neistinitost našeg spoznanja ne
pripada samim pojmovima nego sudovima. Pojam je u sebi istinit ukoliko se
njegovi sastavni dijelovi mogu spojiti ili ne (npr. visoki čovjek – istinit;
četverokutni krug – neistinit). Sud je istinit ako se slaže sa stvarnošću ili
mogućnošću stvarnosti. Problem je što mi ne spoznajemo bit stvari u njima
samima nego u pojavama. Kad bismo jednostavnim uvidom spoznavali bit stvari
kakva je u sebi ne bismo mogli krivo suditi.

IZMEĐU SVIH NAČELA PRVO NAČELO NAŠEG SPOZNAVANJA JE

NAČELO PROTUSLOVLJA. (Načelo protuslovlja i načelo istovjetnosti oni su
zapravo jedno te isto načelo te se samo oblikom razlikuju. Načelo istovjetnosti
svakako je prvo shvaćanje, ali prvi sud je načelo protuslovlja). To načelo je istina koja
je osnov za sve druge. Na njoj se zasniva sve drugo znanje, ali ona ne „rađa“ (u
čovjeku) sve drugo znanje. (Nema istine iz koje bi se izvele i dokazale sve druge
istine).

BIĆE KAO BIT

POJAM BITI

Opsegovno su pojmovi bit i biće jednaki, ali se sadržajno razlikuju. BIT je ono
po čemu je svako biće upravo ono što jest. Ona je u svakom biću prvo i unutarnje
počelo svega što u biću smatramo glavnim i što običavamo izražavati definicijom.
Obzirom na to navodimo li fizičke ili metafizičke karakteristike razlikujemo fizičku i
metafizičku bit. Fizička bit = sve ono bez čega stvar ne može fizički egzistirati
(uključuje egzistenciju i konkretne vlastitosti). Metafizička bit = skup svih onih
oznaka bez kojih nismo kadri poimati neku stvar (ne uključuje egzistenciju i
konkretne vlastitosti već samo metafizičke oznake koje mi dohvaćamo jedino umom,
npr. čovjek je razumna životinja). VAŽNO: metafizička i fizička bit nisu dvije
različite biti. One su jedno te isto, a razlikuju se jedino po načinu poimanja!

Bit odgovara na pitanje: što je koja stvar? Bit je nešto stalno u biću. Ako se bit
nalazi u stanju mogućnosti onda je moguća bit, a ukoliko egzistira zovemo ju
aktualna bit. Ako bit promatramo kao počelo djelovanja bića onda je zovemo narav.

Mi biti ne spoznajemo savršeno. Svako biće očituje u svoj djelovanju svoju

narav i svoju bit, ali mi to spoznajemo tek nepotpuno te kada nešto pokušavamo
definirati ne dajemo pravu bit predmeta nego je označujemo nečim što u našem
spoznanju zastupa njegovu bit. Mi nikad ne možemo doći do potpunog spoznavanja

9
biti onakve kakva je u sebi. Bit spoznajemo pojmovima i označujemo
definicijama pa je važno imati pravilan stav o općim pojmovima.
Mogućnost spoznaje biti poriču:

• Čisti nominalisti srednjeg vijeka – zato što smatraju da opći pojmovi postoje
samo kao izraz, „prazan glas“.
• Umjereni nominalisti (konceptualisti) – oni su smatrali da pojmovi mogu biti
općeniti, ali im ta općenitost dolazi isključivo iz uma. Čovjek pojmovima kao
nekim duši prirođenim tipovima spoznaje samo pojedina bića. (umjereni
nominalisti sasvim nalikuju Kantu koji kaže da mi spoznajemo samo pojave, a
ove redamo u mišljenju po kategorijama koje nisu ništa drugo nego apriorne
forme u našoj duši).
• Senzualisti (počevši od Lockea), pozitivisti, empirici, i dr. također odriču
mogućnost spoznavanja biti zato što je sve naše znanje osjet, a opći pojmovi
su samo shema osjetima spoznatih pojava. Uz to spoznajemo samo naša
subjektivna stanja pa o spoznaji biti se ne može govoriti.

SVOJSTVA BITI

Biti su:

• NERAZDJELJIVE – svim bićima iste biti pripada ista bit jednakim načinom
(npr. čovječja bit pripada jednako svim ljudima). Svaka je bit rodom i vrstom
određen bitak kojemu se ne smije dodavati ili oduzimati niti jedna bitna čestica
jer bi time nestala njegova bit, a nastala neka druga.
• NEPORMJENJIVE – bit se nikako ne može promijeniti na način da bi jedna bit
ostala što jest, a da bi u isto vrijeme nastala druga bit.
• VJEČNE – nisu vječne s obzirom na stvarni bitak nego na inteligibilni bitak,
onako kako su u Bogu odvijena kao objekt spoznanja i njegove moći
• NUŽNE – ovo im svojstvo pripada utoliko koliko svaka bit nužno obuhvaća
određeni stupanj bitka, tj. koliko je svaka bit sastavljena od stalno određenih
oznaka

ČIN I MOĆ (AKT I POTENCIJA)

ČIN (AKT) označava sve ono što je ostvareno, svaku stvarnost ili stvarnu
savršenost koja je u bitku. Njime se izražava osnovna misao zbiljnosti i ostvarenja.
(On govori da biće djeluje, a ne samo da bi moglo djelovat, da bivstvuje, a ne samo
da bi moglo bivstvovati i sl.) Razlikuje se:

• ACTUS SUI – biće koje tako za sebe postoji da ni na koji način ne zahtjeva da
bude u drugom. On može biti:
o Actus impuris – ne isključuje potencijalnost (npr. stvorena bića)
o Actus purus secundum quid – Isključuje potencijalnost, ali je ipak po
naravi takav da može bivstvovati i nebivstvovati (npr. anđeli)
o Actus purus simpliciter – isključuje svaku potencijalnost i svako
nebivstvovanje (Bog)

10
 • ACTUS ALTERIUS – biće koje je u drugom i to tako da ima svoj fizički bitak
kao fizička čestica (krv u bićima) ili kao fizički akcidens (otrov u krvi) ili tako da
nema svog fizičkog bitka koji je različit od bića u kojem jest (poima se kao
metafizička čestica, npr. vrsta prema rodu).
MOĆ (POTENCIJA) označava ono čega još nema, ali bi moglo biti. Može biti:

• OBJEKTIVNA ILI LOGIČKA – znači isto što i mogučnost. Objektivno je

moguće sve ono što još ne bivstvuje, ali je sposobno za bivstvovanje (u sebi
nije protuslovno i ima neki uzrok koji ga je vrstan proizvesti)
• SUBJEKTIVNA ILI REALNA – ona sposobnost u nekom već stvarnom
subjektu po kojoj on može primiti ili proizvesti neku savršenost. Može biti
tvorna (ona je u uzroku razlog njegovog djelovanja na drugo biće) i trpa (ona
je rezlog zašto biće može primiti djelovanje tvorne moći).

• Može se podijeliti i na naravnu (sposobnost koja pripada biću po naravi) ili

vrhunaravnu (sposobnost koja je biću darovana od Boga da trpi ili tvori nešto
što nadmašuje njegovu narav, npr. milost posvetna).

Nešto može biti zajedno i moć i čin samo s obzirom na različite predmete.
Tako su vještine čin u odnosu na subjekt koji usavršuju, ali s obzirom na svoja
djelovanja su moći.

Na suodnosu između moći i čina osniva se pojam promjene. Ona je prijelaz

bića od jednog stanja u drugo.

Već je Protagora (i drugi iz megarske škole) bio protivnik koncepta moći

tvrdeći da nema nikakve tvorne moći različite od čina i da biće može djelovati samo
onda kad zbilja djeluje. Još manje ima trpne moći. F. A. Lange, Herbart i dr.: sve što
jest, ostvareno je. Mogućnostima nema mjesta.
Već je Aristotel odgovorio Protagori: „Tvrditi da mi uistinu imamo moć samo
onda kad djelujemo, a inače ne, značilo bi da graditelj može graditi samo onda kad
zbilja gradi… Čovjek, kad bi zatvorio oči, bio bi slijep.“ Leibniz između oprečnih
pojmova moći i čina uvodi (kaže autor, nepotrebno) neko treće stanje koje nije ni moć
ni čin (Je li napeti luk prema izbacivanju strelici u moći ili u činu?). Realni bitak tako
mogu imati i moguća bića, tj. ona koja u sebi ne nose protuslovlje postojanja.

• Mogućnost bića neovisna je od njihova bivstvovanja, moguće su i stvari

koje još ne postoje.
• Mogućnost nije ovisna o našem mišljenju, moguće stvari nisu samo
misaone tvorbe. Ako naš um nešto poima kao moguće onda se razlog tome
nalazi u samom objektu, u objektivnoj istini koja prethodi mišljenju.
• Unutrašnja mogućnost ne ovisi od Božje moći. Occam tvrdi da je nešto
moguće zato što to Bog može učiniti. Kad bi to bilo istinito onda bi bilo istinito i
da je nešto nemoguće zato što to Bog ne može učiniti, tj. da je Božja moć
ograničena. Unutrašnja mogućnost bića postoji „prije“ moći Božje – što je
unutarnjim načinom nemoguće to ni Bog ne može učiniti, ali ne zbog
nedostatka moći već zbog nedostatka predmeta – ono što je unutarnjim
načinom nemoguće je ništa!
• Unutarnja mogućnost nije ovisna ni od Božje volje. Descartes je tvrdio da je
nešto sada nemoguće zato što je Bog tako htio, a mogao je i htjeti drugačije

11
 (npr. sada su tri kuta u trokutu jednaka dvama pravim kutovima, a mogla su
biti i osmerima). → nema nepromjenjivih zakona istine koje ni Bog ne bi
mogao mijenjati. Naš svijet se zasniva na načelu protuslovlja, a kada bi Bog to
mogao mijenjati onda bi mogao stvoriti i ono što je u sebi protuslovno, a to nije
moguće.
• Unutrašnja mogućnost je ovisna o biti mogućih bića, tj. bića su moguća ako
su sastavljena od međusobno neproturiječnih sastavina (npr. zlatni obruč je
moguć, ali četverokuti trokut nije).
• Aktualni bitak koji je zadnji razlog unutrašnje mogućnosti bića je neograničeni
bitak Božji. Ali unutarnji bitak mogućih bića nije jednak bitku Božjemu
(panteizam), on je samo ovisan o njemu. Božji je bitak samo poput prauzora
osnova i posljednji razlog svih mogućih bića. Božji bitak je apsolutni i
neograničeni aktualni bitak te svako drugo biće svojom biti nalikuje, u nekom
ograničenom stupnju i na analogan način, Božjem bitku. To čini da su moguća
bića nešto. Bit Božja ne može u sebi sadržavati sve biti formalno, tj.
svaku za sebe kakva je u sebi. Kad bi to bilo tako onda bi bit Božja bila
mnogostruko sastavljena. Božji bitak je sasvim jednostavan, ali
neograničen te on eminentno sadržava sve savršenosti koje se mogu
pomisliti. I to ne samo kako se one podudaraju nego kako se i razlikuju.
Tek u neograničenom umu Božjemu koji potpuno spoznaje svoju bit te u
njoj spoznaje i sve ove neizmjerne načine, kako bića mogu nalikovati
njegovoj biti, nalaze se sva moguća bića formalno: ona od vijeka
bivstvuju u Božjemu umu kao spoznani predmeti.
• Zakoni koji izviru iz mogućih bića vrijede apsolutno za svaki bitak i um pa tako
i za Božji. Ni on se ne može oteti načelu protuslovlja pa ni u njegovoj biti ne
može postojati nešto protuslovno. Ali ovi zakoni nisu ništa strano Bogu
nego i oni izviru upravo iz njegove biti.
• WOLFF: Bivstvovanje stvari, tj. njihova izvanjska mogućnost je ovisna o Bogu.
Ali njihove biti, tj. njihove unutarnje mogućnosti nisu ovisne o Bogu. Jer, kad i
ne bi bilo Boga, stvorovi bi s obzirom na svoje biti ipak bili mogući, budući da
nisu u nužnoj vezi s naravi Božjom?

Akt je prije potencije jer moć ne može sama sobom postati čin, već samo
djelovanjem bića koje već jest čin. Ali može postojati bez potencije, ali ne i
suprotno.

BIVSVOVANJE I BIT

Mi pomišljamo bivstvovanje kao aktualnost – ostvarenje biti. Po bivstvovanju

bit biva izvan uma i dobiva svoj aktualni, fizički bitak. Kad poimamo bit stvari onda
poimamo ono po čemu se ova stvar razlikuje od drugačijih bića (što biće jest). Kad
poimamo bivstvovanje onda poimamo aktualnost bića, to da biće ima svoj fizički
bitak (je li biće ostvareno). Bivstvovanje ne spada u bit bića (osim onog bića koje je
po sebi) jer bića mogu i ne biti, tj. bivstvovanje nije dio biti.

Jedno od najtežih pitanja u skolastici bilo je znače li fizička bit i bivstvovanje

dvije stvari ili dva pojma o istoj stvari. To pitanje nije posve jasno riješeno ni kod
Tome.

12
TRANSCEDENTALNA SVOJSTVA BIĆA

SVOJSTVO je takva savršenost neke stvari koja nužno izvire iz njezine

potpune biti te pripada samo njoj. Postoje oznake koje pripadaju svakom biću:
jednota, istinitost i dobro.

• JEDNOTA – jedno zovemo biće utoliko što je samo u sebi nerazdijeljeno.

Jednota može biti jednota stvari (pripada stvarima utoliko što su u sebi i za
sebi nerazdijeljena bića) i jednota uma (pripada našim pojmovima utoliko što
nam jedan objektivni pojam predočuje mnoge predmete). Može biti formalna i
individualna. Formalna jednota se sastoji u tom što se jedna bit ne može
podijeliti na više takvih jednakih biti. Individualna jednota je u tome što se
jedno biće sa svojim vlastitostima ne može podijeliti na više takvih jednakih
bića. Svako je biće u ontološkom smislu jedno i to i formalno i
individualno jedno. Općenito može postojati samo u apstraktnom razumu, u
realnosti ne postoji mnoštvo potpuno istovjetnih bića, svako je realno biće
individualno. Što se tiče sastavljenih bića atomisti i dinamisti smatraju da se
čestice ne ujedinjuju u novu bit nego da čuvaju svoje biti i samo se
nadopunjuju za neka djelovanja za koja sami nisu sposobni. Peripatetici pak
smatraju da se u sastavljenom biću čestice ujedinjuju na takav način da
nastaje novi bitak. Prijeporno pitanje među skolasticima je: koji je formalni
princip ili razlog individualnosti? Što je razlog tome da se nešto što može
pripadati mnogima (npr. čovječja narav) ozbiljuje individualno u svakom bitku.
Možda najvjerojatni odgovor je da bi razlog tome bila ograničenost stvorenih
biti. Svaka stvorena narav je ograničena i nije savršena. Kad bi bila savršena
iz sebe bi isključivala svaku drugu savršenost. → stvorena bića su ograničena
je, a razlog tome je kontingencija (=nisu od sebe već od drugoga).
o Istovjetnost – svojstvo bića da se u nečemu ujedinjuju (→ umska
kategorija). Ako je to cjelokupna bit, vrsta, onda su bića istovrsna (npr.
Petar i Malaksancije), ako je po srijedi rod onda su istorodna (čovjek i
lav). Ako se radi o kakvoći onda su jednaka, a po kolikoći su slična.
o Suprotna istovjetnosti je različitost. Ima jednako kategorija koliko i
sličnost. Različitost je stvarna kada se za jedno biće tvrdi da nije
drugo, kada se poriče apsolutna istovjetnost; a logička je kada je stvar
jedna, a mi o njoj imamo više pojmova – poricanje istovjetnosti među
pojmovima, a ne između stvari.

• ISTINITOST – Istina je podudaranje između predmeta i spoznaje → prema

tome kao kriterij istine (po kojemu ćemo ovo dvoje uspoređivati) može se uzeti
ili predmet ili um. Ako kao mjeru istinitosti uzmemo predmet spoznanje je
istinito ukoliko se podudara s predmetom. To podudaranje spoznanja s
predmetom čini FORMALNU istinu. Ukoliko kao kriterij istinitosti
uzmemo pojam predmet je istinit ukoliko se podudara sa svojim
pojmom. Ta se istina zove ONTOLOŠKA ili TRANSCEDENTALNA.

U ontološkom smislu predmet je istinit ukoliko se podudara ili se može

podudarati sa svojim pravim pojmom. Istinitost predmeta nije nekakva

13
 osobita stvarnost u predmetu već je istinit sam bitak predmeta. Inače se
predmeti na um mogu odnositi bitno i pripadno. Bitno se odnose na onaj um
o kojem ovisi njihovo bivstvovanje, a pripadno na onaj um koji ih samo može
spoznati. Kako naš um crpi pojmove iz predmeta pa onda predmete i prema
tim dobivenim pojmovima prosuđuje on ne može biti apsolutna mjera istinitosti
predmeta nego to jedino može biti Božji um. Zato istina u ontološkom
smislu predmetima pripada s obzirom na Božji um.

Svako biće, ukoliko je biće, ima svoju bit te se njome podudara s vječnom
idejom Božjom prema kojoj je sve stvoreno. Budući je samo Božji um mjerilo
za sva bića, s punim se pravom veli da je sve što je biće istinito i sve što
je istinito jest biće. Ontološka istinitost bića je tako jedna, vječna i
nepromjenjiva jer je takva i njihova bit.

• DOBROTA – Dobro je ono za čim sve teži (sv. Toma). Dobrota je u svakom
biću razlog što za njim teži drugo biće. Za razliku od istinitosti koja se nalazi u
umu, dobrota se nalazi u samom predmetu. Da bi stvar bila predmet težnje
mora imati bitak (određeni stupanj savršenosti) i taj bitak mora biti primjeren
težnji (da bi ju mogao usavršiti).

Sve što je biće jest dobro i sve što je dobro jest biće. – Svako biće ima
svoj bitak i koliko ima bitka toliko ima i savršenosti, a koliko ima savršenosti
toliko može imati i dobra, tj. koliko ima savršenosti toliko je predmet težnje.

Može li nebitak biti dobro? Mi kažemo „dobro je negriješiti“, je li onda

„negriješiti“ dobro? → Negacija i privacija se može zvati dobrom ukoliko je
uvjet da se postigne kakvo dobro ili otkloni zlo i ukoliko je znak dobra što ga
posjedujemo. Jer naša težnja uvijek ide za nekim bitkom, a samo per accidens
za nebitkom, jer kad kažemo „dobro je negriješiti“ mi ne težimo za
negriješenjem nego za krepošću.

Dobro može biti pravo (ukoliko zaista usavršuje ono biće koje teži za
njim) i prividno (ono je moguće kod bića koja imaju različite težnje stoga ovo
dobro odgovara nižoj težnji, a ne odgovara višoj. Mi ga zovemo prividnim jer
ne usavršuje biće obzirom na njegovu glavnu težnju, njegovu cjelokupnu
narav).

Dobru je protivno ZLO. Zlo je nedostatak dobra koje bi moralo biti u

predmetu. → u apsolutnom smislu zlo je nedostatak takve savršenosti u biću
koju traži narav bića. U relativnom smislu zlo je sve ono što ne odgovara
drugom biću pa stoga i ne može biti predmet njegove težnje. Glavne vrste na
koje se dijeli je fizičko zlo (nedostatak fizičkog dobra) i moralno zlo
(nedostatak moralnog dobra, tj. nepodudaranje slobodne volje i slobodnih čina
s objektivnim moralnim redom).

UZROCI ZLA

Subjekt zla je uvijek dobro. Zlo se ne nalazi u biti bića nego u

privaciji biti koja bi trebala biti dobra. Tako je subjekt zla uvijek biće (a
biće je dobro) koje je lišeno neke savršenosti. Uzrok zla je samo biće (koje

14
 je dobro) ali je uzrokom zla per accidens: tako da je moć uzroka spriječena ili
oslabljena (npr. djelovanje poludjela čovjeka); tako da dobro djelovanje uzroka
prelazi na predmet kojemu ne odgovara (npr. otrov organizmu); tako da sam
predmet ne odgovara djelovanju uzroka (npr. loš mramor za kipara).

KATEGORIJE BIĆA

Razmotrimo li bića koja postoje primjećujemo da svakom od njih pripada

nekim načinom određen bitak te ih redamo u rodove, a onda u vrste. Poopćavajući
dolazimo do tako općenitih razreda bića koja više nisu ni rodovi, ni vrste nekog
općenitijeg roda već obuhvaćaju sve rodove i vrste bića kojima na isti način pripada
bitak. Najviši razredi bića se zovu ontološke kategorije.

Aristotel ih navodi 10, a 9 ih se prema SUPSTANCIJI odnose kao AKCIDENT

→ stoga su najviše dvije – supstancija i akcident. Najviše su jer nema bića koje ne bi
bilo ili supstancija ili akcident, a nema višeg pojma koji bi obuhvatio njih obje kao
vrste. Viši pojam je „biće“, ali ta je razlika drugačija nego u rod – vrsta jer u njima ne
može biti ništa stvarno što bi bilo vrsna razlika, a da već ne bi bilo biće.

Prema Kantu kategorije nisu općeniti, apstrakcijom dobiveni pojmovi koji

obuhvaćaju čitave razrede bića nego su prazne, našem mišljenju imanentne
subjektivne forme po kojima u suđenju razvrstavamo predmete našeg iskustva. Zato
on i ne izvodi kategorije iz analize bića nego iz analize sudova. On ima 4 glavne
kategorije od kojih svaka obuhvaća 3:

• KVALITETA: stvarnost; poricanje; ograničenje (prema ječnom, niječnom i

limitativnom sudu)
• KVANTITETA: jednota; mnoštvo; cjelota (prema singularnom, partikularnom
i univerzalnom sudu)
• ODNOS: supstancija i akcidens; uzrok i učinak; uzajamnost (prema
kategoričnom, hipotetičkom i disjunktivnom sudu)
• NAČIN: mogućnost; stvarnost; nužnost (prema problematičkom,
apodiktičkom i asertoričkom sudu)

SUPSTANCIJA

Iz našeg iskustva primjećujemo da se neke stvari mijenjaju, a da pritom ipak

ostaju u sebi iste, npr. čovjek ostaje isti čovjek premda stari i mijenja se. → TRAJAN
SUBJEKT KOJI JE NOSILAC PROMJENJIVIH SVOJSTAVA ZOVE SE
SUPSTANCIJA. Ona bivstvuje sama po sebi, ne traži drugog subjekta u kojem bi
bivstvovala, tj. ne treba bitka koji bi nosio njezin bitak (za razliku od lista koji ne može
bez stabla). Supstancija = biće kojemu po biti pripada da u sebi i za sebe bivstvuje,
ne treba drugog subjekta u kome bi bivstvovalo.
Skolastici supstanciju zovu i NARAV ukoliko je ona zadnji unutarnji princip
djelovanja. Po Aristotelu je narav supstancija ili bit svega što u sebi samo sobom
ima načelo gibanja.

Pojam supstancije je nešto stvarno i fizičko te nije samo puka umska tvorba.
To nam je očito iz samosvijesti i svijeta koji nas okružuje. Unatoč promjenama koje

15
uviđamo shvaćamo i da nešto pri svim tim promjenama ostaje isto, a to je supstancija
→ supstancija je nešto objektivno.
Dijeli se na:
• Supstanciju prvu (svako biće koje o sebi i za sebe stvarno bivstvuje) i
supstanciju drugu (opći pojam koji označuje rod ili vrstu)
• Supstanciju jednostavnu (nema nikakvih čestica, nerazdjeljiva je, npr. duh) i
složenu (da se razdijeliti na više supstancija koje zajedno čine jedan bitak)
• Potpuna (ako je sasvim svoja) i nepotpuna (nema za sebe svoj bitak već je
određena da s drugom supstancijom sastavlja koja je nositelj djelovanja čini
cjelinu, npr. ruka).
• Supstancija koja je sasvim svoja zove se HIPOSTAZA. Hipostaza je prva,
potpuna i sasvim svoja supstancija. (Ona je potpuna i savršena, opstoji za
sebe i u sebi te nije u drugom ni kao akcidens ni kao čestica, a sve što je u
njoj njeno je.)
• Presveto Trojstvo se sastoji od 3 hipostaze, 3 različite osobe koje imaju jednu
narav. U Kristu postoji jedna hipostaza i to božanska koja ima 2 naravi: ljudsku
i čovječju koje su obje ostale potpuno i stvarno različite supstancije. →
nadvisuje ljudski um
• OSOBA JE HIPOSTAZA RAZUMNE NARAVI
• Važno: oznaka osobnosti nije samosvijest jer osoba prethodi samosvijesti. Mi
imamo samosvijest zato što smo osbe, a ne da smo osobe zato što imamo
samosvijest. Utoliko osobe koje nemaju samosvijest, npr. malena djeca, ne bi
bile osobe, a Bog bi bio jedna osoba zato što ima jednu samosvijest.

Aristotel je nauk o supstanciji smatrao najvažnijim pitanjem metafizike.

Stajališta o supstanciji kroz povijest filozofije:

• JONSKA ŠKOLA – sve se sastoji od tvari; u njoj se nalazi cijela i potpuna bit
supstancije
• HERAKLI – u bićima nema ništa trajno, sve je u neprestanom toku, tajna je
samo mijena → nema mjesta supstanciji
• ELEJCI – postoji samo jedno, nepromjenjivo biće, a sve vidljivo samo su
pojave tog bića
• ATOMISTI – sve promjene su izvanjske, stvarne supstancije su samo atomi
• ARISTOTEL: supstancija je biće koje samo u sebi i za sebe opstoji te je trajan
nosilac stvarnih promjena. Supstancije nisu jednostavni i nepromjenjivi atomi
već postoje i supstancije koje su mnogostruko sastavljene u jedinstven bitak
• DECARTES: Supstancija je biće koje tako bivstvuje da ne treba ništa drugo za
bivstvoavnje. → jedino prava supstancija je Bog, a stvari se nazivaju
supstancijama njemu analogno
• SPINOZA: supstancija je biće koje po sebi postoji, a svoj bitak nije dobilo od
uzroka. Takav je samo Bog → panteizam
• HUME: supstancija je čisto subjektivan pojam kojemu ne odgovara ništa
stvarno i fizičko izvan uma
• DU BOIS, REYMOND, VIRCHOW, HELMHOLZ: postoji samo jedna
supstancija, a sve u svijetu je ili čestica ili akcident ove supstancije →
monizam

16
 • KANT: supstancija je nešto subjektivno što nije tvorba našeg uma nego mu je
prirođena prazna forma koju primjenjujemo iskustvenim predmetima te ih tako
poimamo kao supstance
• FICHTE: izvan našeg „ja“ ne postoji nikakva supstancija jer sve što
spoznajemo je u nama, a ne u izvanjskim predmetima
• HEGEL: cijeli svijet je puko postajanje, a to je opet samo logički proces koji se
očituje i u bićima i u umovima → ne treba supstancija
• SCHOPENHAUER: sve je nerazumno htijenje → ne treba supstancija
• LEIBNIZ i WOLF: supstancija je biće kojemu pripada tvorna moć (→ ovo
označuje supstanciju ne po onome što ona jest nego po djelovanju, ali
supstancija prethodi djelovanju; a i akcidentima nekim načinom pripada tvorna
moć)
• BOŠKOVIĆ: supstancije samo centri sila

Mi do pojam supstancije dolazimo neposrednim poimanjem (ja se mijenjam, ali

nešto ostaje isto). Isto tako razlikujemo supstancijalne i akcidentalne promjene (=nije
nam isto kad se voda rastvori u vodik i kisik i kada se rastvori u vodenu paru)

O UZROCIMA BIĆA

POČELO označuje ono što je prije nečega drugog, a ta druga stvar izlazi iz
njega. Način izlaženja može biti vanjski (ono što izlazi ne dobiva ništa bitka od svog
počela već samo slijedi iza njega; npr. zora prema danu) ili unutarnji (nešto izlazi iz
počela pod njegovim zbiljskim utjecajem te od njega dobiva bitak).
RAZLOG je ono u počelu poradi čega je počelo zaista počelo onomu što iz
njega proistječe
UZROK je svako ono stvarno počelo koje svojim stvarnim utjecajem daje
bivstvovanje nečemu što je od njega različito, a to je njegov učinak.

Uzroci se dijele na:

• DJELATNI (tvorni) – odgovara na pitanje zašto je nešto počelo bivstvovati, a
nije ostalo samo u mogućnosti.
• MATERIJALNI (tvarni) – odgovara na pitanje što je to zajedničko onome što
se pod utjecajem djelatnog uzroka mijenja i onome novom što nastaje.
• FORMALNI (lični) – odgovara na pitanje zašto je proizvedeno baš to
određeno biće, a ne neko drugo. Aristotel ga navodi kao razlog biti stvari.
• SVRŠNI – odgovara na pitanje zašto je djelatni uzrok uopće djelovao, a nije
ostao mirovati.

TVORNI UZROK – onaj uzrok koji svojim stvarnim i fizičkim djelovanjem čini
da se nešto proizvede, da nešto novo počne bivstvovati. Prvim ga zovemo ako nad
sobom nema drugog uzroka, a drugi ako je i sam dobio bivstvovanje te je ovisan o
prvom. Prvi uzrok je Bog. Općenit je ako može proizvesti sve moguće učinke,
poseban ako je određen samo za neka djelovanja. Općeniti je samo Bog. Glavni je
koji proizvodi učinak svojom moći, a podređeni (instrumentalni) je onaj koji djeluje
moću glavnog uzroka. Pravi (per se) uzrok je onaj uzrok kojeg je djelovanje
namjenjeno za neki određeni učinak, a pripadni (per accidens) je onaj čije je
djelovanje nastalo slučajno (npr. ako netko kopa livadu da bi sadio povrće, a nađe
blago).

17
 Tvornom uzroku odgovara nešto objektivno izvan uma jer mi svojim iskustvom
opažamo promjene koje ne nastaju same od sebe nego su proizvedeni učinci nečega
što je od njih različito. → SVE ŠTO POČINJE BIVSTVOVATI MORA IMATI SVOJ
DOSTATAN UZROK.

MATERIJA I FORMA

MATERIJA označava nesavršeno, neodređeno počelo, a FORMA označava

čin koji definira materiju kao biće određene naravi. (Kad umjetnik iskleše kip iz
mramora, mramor ne prestaje biti mramor već samo dobiva novo određenje. Mramor
je ovdje materija, a kip forma). Tvorni uzrok određuje formu učinka. Forma je čin dok
je materija samo moć.

SVRHA

SVRHA je ono poradi čega nešto biva. Za svrhom ide tvorni uzrok poradi nje
same (njene dobrote), a sredstva upotrebljava radi svrhe. Tvorni uzrok može biti po
naravi određen za svrhu ili se može sam odrediti da će ići za nekom svrhom.
Slobodan čin volje kojim tvorni uzrok sama sebe određuje za neku svrhu zove se
NAMJERA. Svrha je u spoznajnom redu uzrok djelovanja, a u materijalnom redu kraj
djelovanja.
Ono što tvorni uzrok hoće svojim djelovanjem neposredno polučiti zove se
najbliža svrha. Ali ona nam može poslužiti da polučimo viši svrhu, višom višu itd.
ona svrha koja nije podređena nikakvoj višoj svrsi zove se posljednja svrha. Sve
svrhe koje se nalaze između najbliže i posljednje zovu se srednje svrhe. Posljednja
svrha za sve stvorove je Bog.
Svrha je u redu uzroka prvi uzrok. Svrha određuje djelatni uzrok na
djelovanje, a on daje materiji formu.
Svako biće ima svoju određenu narav i njoj primjereno djelovanje za
neku određenu svrhu.

(Razuman uzrok ne može nešto razumno proizvesti ako nema u umu lik ili
ideju onoga što će proizvesti. Taj lik se zove uzor. → on je umom stvoren lik
predmeta prema kojemu se proizvodi sami predmet. On utječe na djelatni uzrok kako
će djelovati pa se još zove i uzorni uzrok).

18