The Social Dilemma

“The Social Dilemma” je američki dokumentarac koji se bavi s problemima koje

donose socijalni mediji i velike tvrtke koje ih kontroliraju. On nas upozorava na

opasnosti ovog novog digitalnog svijeta. Smatram da su to važna tema o kojoj se

treba pričati. Ali, iako je film dokumentarac, smatram da u trenutcima ide previše u

direkciji zabave umjesto potpunoga realizma. Ne namjeravam reći da teme o kojima

on govori nisu istinite, ja mislim da su one stvarni i veliki problem. Stvar je u tome

što je dodana potpuno nepotrebna dramatičnost. Izgleda kao da su direktori pretvorili

stvarnu situaciju u film samo da bi napravili bolju priču. Prečeste su stanke od pravog

dokumentaraca u pretjerano dramatiziranu temu o obitelji koja ima problem sa

korištenjem mobitela je samo oduzelo od iskustva i poruke, kao i scene koje su

prikazivale tri čovjeka koji su predstavljali algoritam koji kontrolira ljude. Ali nije

samo bio problem u glumljenim dijelovima. Znamo da nam društvene mreže i

socijalni mediji nude mnogo, ali također znamo da moramo naučiti živjeti s njima

na održivi način. Zapravo, zamišljam da se tako osjeća velika većina publike kada

gledaju ovaj dokumentarac. Koristimo društvene mreže za povezivanje s drugima,

ali bismo željeli da smo više vremena prisutni u stvarnom svijetu. Zahvalni smo za

komunikaciju i zabavu dostupnu putem interneta, ali ne želimo da ti digitalni alati

ometaju naše napore da komuniciramo s našim obiteljima ili prijateljima. Cijenimo

dobro i želimo moći kontrolirati loše. Ovaj dokumentarac ne pokušava objasniti tu

kompliciranu stvarnost o korištenju interneta na način koji bi zapravo mogao pomoći

gledateljima, nego je više koristi za estetiku straha i panike. Ali unatoč svega toga

što sam rekao negativno, smatram da je tema dokumentarca jako ozbiljna i važna.

Raspravljene teme se mogu razdijeliti na dva međusobno povezana problema. Prvo

je naša ovisnost o internetu i sve veća separacija od stvarnosti. To je istovremeno

individualan i društveni problem. Svatko mora pokušati smanjiti korištenje interneta

i povećati razvoj drugih produktivnijih interesa. Ja isto gubim previše vremena na

mobitelu, i pokušavam kontrolirati to. Ali, za popraviti ovisnost o ekranima na većoj

razini trebali bi fundamentalno promijeniti sistem. To me vodi na drugi problem,

koji je veći od samo interneta. Tvrtke koje upravljaju socijalnim mrežama nisu

zabrinute sa onime što je bolje za svoje korisnike, nego samo sa time da zarade više

novaca, a ta zarada često ide protiv ljudskih interesa. Zbog toga ljudi koji rade odluke

ne operiraju humano. Njih ne zanima ako njihovi algoritmi prekrše našu privatnost,

ili koliko djece gube kontakt sa stvarnim svijetom. Oni su svjesni da njihovi

algoritmi vode ljude u izolaciju putem online grupa koje šire mržnju i regresivne

ideje o svijetu. Ali oni ništa ne naprave. To je zato što oni uopće ne gledaju kroz

moralne oči. Njihov jedini gol je sve veća dobit. Za popraviti tu veliku manu u tome

kako tvrtke operiraju trebali bi veliku sistematsku promjenu. To se širi na sve

moguće kompanije. Takva nas je situacija dovela do toga da se ljudi moraju boriti
protiv interesa sustava koji ih opskrbljuju sa svim životnim potrebama da bi ostvarili

svoje, što se danas proširilo na internet i dovelo mnoge nove i opasne implikacije.