EUROPEAN JOURNAL OF PALLIATIVE CARE 2013, 20(2)

Ključne kompetencije u palijativnoj skrbi: Bijela knjiga Europskog

udruženja za palijativnu skrb o obrazovanju u području palijativne
skrbi – 1. dio*

Europsko udruženje za palijativnu skrb (EAPC) u usuglašenoj Bijeloj knjizi, koju su

sastavili Claudia Gamondi, Philip Larkin i Sheila Payne, definira koje bi ključne
kompetencije trebali imati zdravstveni i socijalni radnici uključeni u palijativnu skrb.

Ova Bijela knjiga nadovezuje se na brojne ranije dokumente Europskog udruženja za palijativnu skrb
(EAPC) koji su se bavili pitanjem obrazovanja i obuke zdravstvenih djelatnika u palijativnoj skrbi.
Danas je priznato da se palijativna skrb može provoditi u svim ustanova zdravstvene skrbi, od
primarne do tercijarne zdravstvene zaštite. Od svih zdravstvenih djelatnika očekuje se da mogu
pružiti odgovarajuću palijativnu skrb te stoga moraju biti obučeni za pružanje skrbi na najvišoj razini
kako bi mogli zadovoljiti potrebe pacijenata i njihovih obitelji, bez obzira na dijagnozu. Pojedini
aspekti obrazovanja i obuke nužno su specifični za određene struke. Međutim, neki elementi obuke
za palijativnu skrb i ključne kompetencije za pružanje iste tiču se svih stručnih skupina uključenih u
palijativnu skrb. Ova Bijela knjiga iznosi stručno mišljenje o zajedničkim ključnim kompetencijama za
profesionalni rad, neovisno o kojoj se struci radi, te je namijenjena i djelatnicima i edukatorima.

Uloga EAPC-a u razvoju obrazovanja i obuke u Europi

Preporuka Rec (2003) 24 Odbora ministara zemljama članicama o organizaciji palijativne skrbi1 Vijeća
Europe ističe potrebu za strukturiranim programima obrazovanja u sklopu obuke svih zdravstvenih
djelatnika koji pružaju palijativnu skrb. Također se naglašava potreba da svi zdravstveni i socijalni
radnici koji djeluju na području palijativne skrbi budu obrazovani na konkretan, perceptivan i
kulturološki osjetljiv način.

*
Dokument su s engleskog jezika preveli studenti prevoditeljskog smjera diplomskog studija anglistike Filozofskog fakulteta
u Zagrebu: Romana Babić, Tanja Bezjak, Sonja Božić, Petar Ćorko, Dorotea Fotivec, Filip Granatir, Andreja Grbić, Maja
Grgasović, Nela Hajec, Selmir Hasanić, Vedrana Mikac, Ivan Nedić, Nika Oršanić, Vladimir Ostović, Hrvoje Rastija i Barbara
Smailagić. Prijevod je redigirala dr. sc. Nataša Pavlović.
EAPC prepoznaje inherentnu vrijednost zajedničkog učenja djelatnika iz različitih struka te uočava da
se uloge i funkcije u pružanju palijativne skrbi mogu znatno razlikovati unutar Europske unije ovisno o
stupnju razvijenosti službi i raznolikosti uloga. Uloge koje se pripisuju jednoj struci mogu učinkovito
obavljati djelatnici iz drugog kliničkog područja.

Kako bi podržao održivo i odgovarajuće obrazovanje djelatnika palijativne skrbi u cijeloj Europi, EAPC
je osnovao radne skupine za obrazovanje medicinskih sestara i liječnika, psihologa, fizioterapeuta,
socijalnih radnika, svećenika, radnih terapeuta i onih koji rade s djecom.2 Više informacija o radu
svake od ovih skupina dostupno je na internetskoj stranici EAPC-a (www.eapcnet.eu). U sklopu ovih
napora već su dostupni nastavni planovi i programi za liječnike, medicinske sestre i psihologe koji
rade u području palijativne skrbi. Radne skupine zadužene za druge struke (npr. za socijalne radnike)
trenutačno izrađuju nastavne planove i programe za svoja područja na europskoj razini.

Ključna pitanja obrazovanja i obuke

U ovoj se Bijeloj knjizi prepoznaje strateški pomak u pružanju palijativne skrbi kao pristupu skrbi te da
se pacijenti s drugim progresivnim stanjima osim raka suočavaju sa sličnim izazovima u svojoj
bolesti.3 Iako se na globalnoj razini težište možda razlikuje (primjerice, u Europi su to kronične bolesti
sve starijeg stanovništva, a u Africi pandemija HIV-a/AIDS-a), u ovoj se Bijeloj knjizi tvrdi da se opća
palijativna skrb mora pružiti svima, bez obzira na dob, temeljnu bolest ili stadij bolesti.4,5 Predanost
načelima palijativne skrbi znači da bi zdravstveni djelatnici trebali biti svjesni unutarnjih i vanjskih
čimbenika koji mogu utjecati na pacijentov doživljaj primljene usluge te djelovati sukladno tome kako
bi osigurali besprijekorno pružanje skrbi koliko god je to moguće.

Kako bi obrazovao djelatnike, EAPC zagovara okvir palijativne skrbi od tri razine, prema kojemu bi se
svi zdravstveni djelatnici obrazovali o načelima i praksi palijativne skrbi u sklopu svoje početne obuke,
a oni koji se u svom radu uglavnom bave palijativnom skrbi, prešli bi na specijalističku razinu znanja.

U skladu s međunarodnim trendovima, te su tri razine opisane na sljedeći način:

 palijativni pristup – zamišljen kao način integriranja metoda i postupaka palijativne skrbi u
šira područja zdravstvene skrbi (npr. u internu medicinu, brigu za starije, itd.),

 opća palijativna skrb – namijenjena djelatnicima koji su često uključeni u rad s palijativnim
pacijentima ili su referentna osoba za palijativnu skrb u svojoj zdravstvenoj ustanovi, ali
kojima palijativna skrb nije primarno područje rada (primjerice, liječnici ili medicinske sestre
primarne zdravstvene zaštite, onkolozi, gerijatri, specijalizirane medicinske sestre),
  specijalistička palijativna skrb – namijenjena djelatnicima koji se bave isključivo palijativnom
skrbi i čija je glavna djelatnost rad s pacijentima s kompleksnim poteškoćama za koje su
potrebna specijalistička znanja i vještine.

Neke su države prihvatile ovu podjelu i prilagodile je vlastitoj situaciji. U nekim su slučajevima tri
nabrojene razine dodatno podijeljene kako bi odražavale uloge i odgovornosti u pružanju usluga
palijativne skrbi u dotičnoj zemlji. Dobar je primjer takve situacije Švicarska.

Tablica 1 sadrži detaljniji prikaz prethodno spomenutih razina obrazovanja. U tablici se naziv
„preddiplomski i diplomski“ odnosi na programe temeljnog obrazovanja zdravstvenih djelatnika.
Naziv „poslijediplomski“ odnosi se na studente koji su već stekli kvalifikacije za rad u određenoj
zdravstvenoj struci te se formalno obrazuju za pružanje palijativne skrbi, bilo na specijalističkoj razini
ili u grani usko povezanoj s pružanjem palijativne skrbi (primjerice, onkologija ili gerontologija).

Tablica 1. Dogovorene razine obrazovanja koje je EAPC prihvatio kao odraz djelokruga i težišta
rada djelatnika uključenih u pružanje palijativne skrbi
Palijativni pristup
Način integriranja palijativnih metoda i postupaka u ustanovama koje nisu specijalizirane za
palijativnu skrb. Ova bi razina obrazovanja trebala biti dostupna liječnicima opće prakse i osoblju u
općim bolnicama, kao i osoblju u službama za zdravstvenu njegu i domovima za starije i nemoćne
osobe. Može se poučavati na preddiplomskoj i diplomskoj razini ili pak kroz programe
kontinuiranog profesionalnog razvoja.
Opća palijativna skrb
Pružaju je djelatnici primarne zdravstvene zaštite i specijalisti u liječenju pacijenata sa
smrtonosnim bolestima koji dobro vladaju osnovnim znanjima i vještinama iz palijativne skrbi. Ova
bi razina obrazovanja trebala biti dostupna djelatnicima koji su češće uključeni u pružanje
palijativne skrbi, ali kojima ona nije glavno težište rada, poput onkologa i gerijatara. Ovisno o
struci, opća se palijativna skrb može poučavati na preddiplomskoj i diplomskoj razini, na
poslijediplomskoj razini ili kroz programe kontinuiranog profesionalnog razvoja.
Specijalistička palijativna skrb
Dostupna je u službama čija je glavna djelatnost pružanje palijativne skrbi. Te se službe uglavnom
skrbe o pacijentima sa složenim i teškim potrebama i stoga zahtijevaju višu razinu obrazovanja,
osoblja i ostalih resursa. Specijalističku palijativnu skrb pružaju specijalizirane službe pacijentima sa
složenim problemima koje nije moguće adekvatno rješavati drugim načinima liječenja.
Specijalistička palijativna skrb najčešće se poučava na poslijediplomskoj razini, a djelatnici se
usavršavaju kroz programe kontinuiranog profesionalnog razvoja.

Ključne kompetencije za obrazovanje zdravstvenih djelatnika

Važan dokument koji podupire ovu Bijelu knjigu jest članak Julija Frenka i suradnika o
transformativnom obrazovanju za 21. stoljeće, objavljen 2010. u medicinskom časopisu The Lancet.
 Autori članka izvještavaju o zaključcima nezavisne međunarodne komisije o potrebi mijenjanja
programa stručnog zdravstvenog obrazovanja. Komisija se zalaže za obrazovanje koje osnažuje
sposobnost vodstva i stvara „prosvijetljene pokretače promjena“. Također zagovara suradnju među
institucijama, zajedničko učenje i osmišljavanje nastavnih planova i programa te ističe potrebu za
„ujednačavanjem nastavnih programa kao sredstava učenja za postizanje potrebnih kompetencija
kao obrazovnog cilja“.

U tom je smislu odlučeno da bi bilo korisno ponuditi usuglašeni dokument u kojem bi bile istaknute
najvažnije domene zajedničke svim skupinama stručnjaka. Ovom se Bijelom knjigom predlaže da se
navedene kompetencije smatraju izravno relevantnima za visokokvalitetnu kliničku praksu. Nadalje,
te kompetencije pružaju okvir za razvoj obrazovnih programa palijativne skrbi i zajedničko polazište
za određivanje onoga što je nužno za kvalitetno obrazovanje u palijativnoj skrbi. Međutim, iako se
pretpostavlja da ključne kompetencije mogu utjecati na razvoj nastavnih planova i programa, važno
je naglasiti da to nije njihova isključiva funkcija. Otvoreni dijalog, koji omogućava stručnjacima da uče
od svojih kolega, ključan je za interdisciplinarno obrazovanje u palijativnoj skrbi.

Ključne kompetencije opisane u ovoj Bijeloj knjizi trebali bi svi djelatnici koji pružaju palijativnu skrb
smatrati relevantnima, bez obzira na svoju disciplinu. Kompetencije može biti korisno proučiti u
svjetlu EAPC-ove Bijele knjige o standardima i normativama za hospicijsku i palijativnu skrb u
Europi.4,5 Smatraju se primjenjivima na bilo koje područje skrbi o osobama s bolestima koje skraćuju
životni vijek kojima može biti potrebna palijativna skrb, no većinom se odnose na djelatnike u
ustanovama opće zdravstvene skrbi.7-9

Kad se koriste u svrhu izrade nastavnih planova i programa, deset ključnih

Koje su kompetencije
važne za sve djelatnike,
bez obzira na njihovo
područje?
kompetencija opisanih u ovom usuglašenom dokumentu nužne su za razvoj bilo
kojeg obrazovnog programa palijativne skrbi. Malo je vjerojatno da će program
koji ne sadrži bilo koju od tih kompetencija pružiti potrebno znanje, vještine i
sposobnosti za odgovarajuće razumijevanje i pružanje palijativne skrbi.

Svrha ove Bijele knjige

Svrha je ove Bijele knjige odgovoriti na pitanje: „Koje su kompetencije za kliničku praksu u palijativnoj
skrbi važne za sve djelatnike, bez obzira na njihovo područje?

Ciljevi ove Bijele knjige su sljedeći:

 pružiti smjernice o temeljnim kompetencijama za sve zdravstvene i socijalne radnike koji se

diljem Europe obrazuju i/ili usavršavaju na području palijativne skrbi,
  opisati ključne kompetencije koje su posebno usmjerene prema djelatnicima koji u svome
radu zauzimaju palijativni pristup i onima koji rade na području opće palijativne skrbi, kako bi
se zadovoljile obrazovne potrebe velike većine zdravstvenih djelatnika koji rade s oboljelima
od bolesti opasnih po život.

S obzirom na zbunjujuće razlike u načinu kategorizacije razina obrazovanja u pregledanim nastavnim

planovima i programima zemalja Europske unije (A, B, C ili 1, 2, 3 ili ponekad oboje), svi su brojčani ili
abecedni pokazatelji izostavljeni.

Izvor za praktičare i nastavnike

Ova Bijela knjiga bit će koristan izvor za:

 stručnjake uključene u obrazovanje ili obuku u području palijativne skrbi u europskim

zemljama,

 dionike i donositelje odluka koji sudjeluju u obrazovanju u području medicine ili sestrinstva,
ili u obuci ostalih djelatnika uključenih u palijativnu skrb,

 djelatnike u kliničkom području, osobito one odgovorne za kontinuirani profesionalni razvoj

osoblja.

Namjera ove Bijele knjige nije opisati kompetencije potrebne specijalistima zaposlenima u području
palijativne skrbe ni onima suočenima sa složenim situacijama iz područja palijativne skrbi u kojima je
potreban specijalistički savjet, konzultacije ili upućivanje. Ne bavi se ni posebnim kompetencijama
koje su potrebne volonterima ili obiteljskim njegovateljima, koje može usmjeravati ili nadzirati
zdravstveni djelatnik.

U prvom se slučaju pretpostavlja da će specijalist palijativne skrbi kontinuirano pokazivati ove

kompetencije u praksi proizašloj iz visokog obrazovanja i obuke. U drugom slučaju volonteri su važni
za pružanje palijativne skrbi, no imaju druge odgovornosti i drugačije potrebe za obukom od
zdravstvenih djelatnika. U mnogim zemljama njihova uloga još nije razvijena, a njihovo se djelovanje
znatno razlikuje od zemlje do zemlje. Ondje gdje postoji značajnija uloga i obuka volontera, ove bi se
kompetencije mogle prilagoditi njihovim potrebama. Što se tiče obiteljskih njegovatelja, čini se
neprikladnim ocjenjivati njihovu kompetenciju pružanja skrbi na načine opisane u ovoj Bijeloj knjizi,
ali je dužnost zdravstvenog djelatnika procijeniti njihovu sposobnost izvršavanja zadataka pod
vodstvom i, gdje je potrebno, nadzorom.

Nadalje, kompetencijama opisanim u ovoj Bijeloj knjizi ne namjeravaju se obuhvatiti smjernice dobre
prakse za pojedine stručne discipline (koje određuju nacionalna strukovna tijela) te ih treba iščitavati
i izvršavati u skladu sa zakonskim i kliničkim zahtjevima prakse u pojedinim europskim zemljama.
Primjenu filozofije palijativne skrbi u općoj kliničkoj praksi trebalo bi promatrati kao element koji se
uklapa u postojeću skrb o pacijentima i podupire je.

Primjena filozofije palijativne skrbi

EAPC-ovom Bijelom knjigom o standardima i normativima za hospicijsku i palijativnu skrb u Europi

utvrdili su se ključne komponente koje oblikuju primjenu načela palijativne skrbi i odražavaju
vrijednosti koje podupiru najbolju praksu. Neke od tih komponenata opisuju važne vještine, stavove
ili stručne pristupe koji se moraju uzeti u obzir pri pružanju palijativne skrbi. Njima se najčešće koriste
pojedinci u suradnji sa stručnjacima iz drugih područja, primjenjujući tako razumijevanje
komponenata palijativne skrbi specifično za svoje područje kako bi pacijentima i njihovim obiteljima
omogućili što pozitivnije iskustvo. Te su ključne komponente palijativne skrbi navedene u Okviru 1. te
oblikuju razmišljanje koje se nalazi u podlozi ključnim kompetencijama iznesenima u ovoj Bijeloj
knjizi. Razumijevanje važnosti ovih pojmova nužno je za uspješnu primjenu ključnih kompetencija
navedenih u ovom dokumentu.

Okvir 1. Ključne komponente palijativne skrbi

 Autonomija
 Dostojanstvo
 Odnos između pacijenata i zdravstvenih radnika
 Kvaliteta života
 Stav prema životu i smrti
 Komunikacija
 Obrazovanje javnosti
 Interdisciplinarni pristup
 Tuga i žalovanje

Razumijevanje pojma kompetencije

Pojam kompetencije nije lako definirati. U konceptualnome smislu definiranju kompetencije možemo
pristupiti na dva načina: prvi način definira kompetenciju kao sposobnosti izvođenja nekog zadatka, a
drugi je opisuje u širem smislu, koji osim vještina potrebnih za izvršenje zadatka uključuje i samu
izvedbu. Prema potonjem pristupu, od djelatnika je razumno očekivati da posjeduje skup iskazivih i
mjerljivih osobina (znanja, vještina i ponašanja) nakon završetka propisanog teoretskog i praktičnog
učenja.10 Iako postoji čitav niz definicija kompetencije,11 potrebno je postaviti nekoliko ključnih
pitanja prije nego što se krene s radom. Neka od tih ključnih pitanja navedena su u Okviru 2.
 Okvir 2. Ključna pitanja o kompetenciji u palijativnoj skrbi
 Koji je trenutni položaj palijativne skrbi unutar
nacionalnog zdravstvenog sustava?
 Kakva je sposobnost pojedinca za postizanjem
kompetencije u palijativnoj skrbi?
 Koji su resursi dostupni pojedincu za učenje i
svladavanje potrebnih vještina?
 Jesu li utvrđeni temeljni standardni koji mogu poslužiti
kao mjerilo kompetencije?

Imajući u vidu različitosti u pružanju palijativne skrbi u europskim zemljama, kao i potrebu da se u
ovoj Bijeloj knjizi kompetencija definira jasno i smisleno, predlaže se Parryjeva definicija navedena u
Okviru 3., koja je možda najsuvislija i najlakše primjenjiva u različitim zemljama. Opsežnija definicija
koju nude Stoof i sur. upućuje na važnost kritičkog razmišljanja, rješavanja problema i predviđanja
ishoda, planiranja unaprijed te dobre prosudbe i mudrosti pri izradi plana intervencije i pri procjeni
skrbi.11 Navedene sposobnosti međusobno se ne isključuju, već ovise jedna o drugoj u procesu
razvoja kompetencije pojedinca. Ključno pitanje koje si osobe zadužene za obrazovanje i obuku
moraju postaviti jest sljedeće: „Koja su moja očekivanja od polaznika ovog obrazovnog programa i
koliko su oni trenutno sposobni obavljati zadatke koji se od njih očekuju?“

Okvir 3. Definicija kompetencije12

„Kompetencija je skup povezanih znanja, vještina i stavova koji
utječu na glavni dio posla (zadaće ili dodijeljene odgovornosti)
pojedinca, a u korelaciji je s radnim učinkom, mjerljiva je po
općeprihvaćenim standardima i može se poboljšati kroz obuku i
usavršavanje.“

Razumijevanje ključne kompetencije

Palijativna skrb po svojoj se prirodi zasniva na suradnji. Pacijenti koji boluju od po život opasnih
bolesti i njihove obitelji imaju raznolike potrebe za palijativnom skrbi. Kako bi se udovoljilo tim
potrebama, postavljen je standard interdisciplinarne suradnje. To je jasno vidljivo iz definicije
palijativne skrbi Svjetske zdravstvene organizacije, koja je prihvaćena u europskim zemljama kao
zlatni standard.3 Pokazalo se da ispreplitanje i stapanje specifičnih vještina koje posjeduju različite
skupine stručnjaka dovodi do bolje skrbi za palijativne pacijente i njihove obitelji.1 Načini na koji su se
ti interdisciplinarni timovi razvili u različitim dijelovima Europe odražavaju razlike u razini razvoja
palijativne skrbi. Britanski model, koji se sastoji od velikog interdisciplinarnog tima stručnjaka
(liječnika, medicinskih sestara, psihologa, svećenika, fizioterapeuta, radnih terapeuta, terapeuta za
komplementarne i suportivne terapije) može poslužiti kao inspiracija, ali nipošto nije nužan za
pružanje dobre palijativne skrbi. U nekim zemljama, jedna struka može preuzeti nadležnost nad
ulogama druge; na primjer, emocionalnu potporu koju u jednoj državi pružaju psiholozi, u drugoj
mogu pružati socijalni radnici, ovisno o njihovu obrazovanju i dodijeljenim funkcijama. Kako bi se
postigla dobra suradnja najvažnije je razumjeti i poštivati granice između pojedinih struka, znati kada
i kako potražiti savjet i intervenciju stručnjaka ukoliko je to potrebno te osigurati dobar protok
relevantnih informacija unutar tima kako bi se pružila kvalitetna skrb pacijentima i njihovim
obiteljima. Jedan od izazova kolaborativnog rada leži u postizanju zajedničke filozofije skrbi i
zajedničkih ciljeva.

Opis ključnih kompetencija

EAPC-ov Atlas palijativne skrbi u Europi pokazao je raznolikost u razvoju palijativne skrbi u različitim
europskim zemljama, prouzročenu, barem djelomično, različitim tumačenjima temeljnih pojmova.
Nakon toga, u EAPC-ovoj Bijeloj knjizi o standardima i normativima za hospicijsku i palijativnu skrb u
Europi iznesena je usuglašena temeljna terminologija i standardi pružanja palijativne skrbi.

Također, smatra se da se u raznim državama za obrazovanje i obuku iz palijativne skrbi koriste različiti
modeli, ovisno o tome u kojoj je mjeri palijativna skrb priznata kao zasebna klinička praksa. Ključne
kompetencije predstavljene u ovoj Bijeloj knjizi treba smatrati sredstvom postizanja zajedničkog
jezika u palijativnoj skrbi i obrazovanju u Europi. Uz poštivanje granica, uloga, i odgovornosti
pojedinih struka, prihvaća se da neki aspekti kompetencije u praksi nadilaze pojedine struke te se
očekuju od svih djelatnika koji rade u palijativnoj skrbi, bez obzira na njihovo područje i ulogu koju
obavljaju.

Postojanje ključnih kompetencija može učvrstiti status palijativne skrbi, utoliko što sačinjava okvir
koji je razdvaja od ostalih srodnih područja kliničke skrbi, kao što su onkologija, gerontologija,
neurologija ili interna medicina. To ne znači da ključne kompetencije predložene u ovoj Bijeloj knjizi
nemaju odjeka u drugim kliničkim područjima, već da ih stručnjaci u području palijativne skrbi moraju
biti u stanju pokazati.

Razvoj EAPC-ovih ključnih kompetencija u palijativnoj skrbi

Proces razvoja spomenutih ključnih kompetencija započeli su autori ove Bijele knjige.

U 1. koraku, postojeći nastavni planovi i programi (uključujući one koje nudi EAPC i one dostupne ili u
upotrebi u državama članicama EU) prikupljeni su, pregledani te međusobno uspoređeni kako bi se
ustanovile sličnosti i različitosti u jeziku koji nadilazi ulogu i djelovanje pojedinih profesija. Na primjer,
točka 2. predloženih kompetencija („omogućiti pacijentu da se u toku bolesti osjeća što udobnije“)
preuzeta je iz postojećih stručnih kompetencija koje su se u tom trenutku razvijale u Irskoj. Smatralo
se da ta formulacija više odražava globalni pristup skrbi za pacijente od strane različitih skupina
stručnjaka nego „ublažavanje simptoma u palijativnoj skrbi“. Potonja bi formulacija imala više smisla
liječnicima i medicinskim sestrama, ali manje djelatnicima ostalih profesija. Te su točke kasnije tvorile
temelj predloženih ključnih interdisciplinarnih kompetencija.

U 2. koraku, radna verzija kompetencija poslana je interdisciplinarnoj skupini stručnjaka s teorijskim i

praktičnim iskustvom od kojih se tražilo da ga pregledaju, prokomentiraju i isprave. Revidirani je
nacrt zatim predan EAPC-ovom Upravnom odboru na završno odobrenje.

Iako redoslijed kompetencija navedenih u ovoj Bijeloj knjizi nije zamišljen da bude kronološki, autori
se slažu da bi razumijevanje ključnih načela palijativne skrbi trebalo služiti kao temelj za razvoj drugih
kompetencija; iz tog su razloga ta načela predstavljena prva.

Deset ključnih kompetencija u palijativnoj skrbi

U Okviru 4. navedeno je deset EAPC-ovih interdisciplinarnih ključnih kompetencija u palijativnoj skrbi,

koje su označene brojevima od jedan do deset. Te će ključne kompetencije biti detaljno opisane u
drugom dijelu ovog članka, u sljedećem broju časopisa European Journal of Palliative Care.

Okvir 4. Deset ključnih kompetencija u palijativnoj skrbi

1. Primjenjivati ključne komponente palijativne skrbi u okruženju u kojem se
pacijenti i njihove obitelji nalaze
2. Omogućiti pacijentu da se tijekom cijele bolesti osjeća što udobnije
3. Udovoljiti pacijentovim psihološkim potrebama
4. Udovoljiti pacijentovim socijalnim potrebama
5. Udovoljiti pacijentovim duhovnim potrebama
6. Odgovoriti na potrebe obiteljskih njegovatelja u odnosu na kratkoročne,
srednjoročne i dugoročne ciljeve skrbi za pacijenta
7. Odgovoriti na izazove povezane s kliničkim i etičkim odlučivanjem u
palijativnoj skrbi
8. Provoditi koordinaciju sveobuhvatne skrbi i interdisciplinarni timski rad u
svim okruženjima u kojima se pruža palijativna skrb
9. Razvijati interpersonalne i komunikacijske vještine primjerene palijativnoj
skrbi
10. Razvijati samosvijest i kontinuirano se profesionalno usavršavati
Izjava o sukobu interesa

Autori izjavljuju da ne postoji sukob interesa

Zahvale

Autori bi željeli izraziti svoju zahvalnost stručnjacima koji su uložili vrijeme i trud da revidiraju ovu Bijelu knjigu, a to su:
Inger Benkel, Karl Bitschnau, Marilene Filbet, Mai-Britt Guldin, Christine Ingleton, Saskia Jünger, Don Tullio Proserpio, Lukas
Radbruch i Esther Schmidlin. Autori bi također željeli zahvaliti Upravnom odboru EAPC-a na njegovu doprinosu revidiranju
ovog dokumenta.

Referencije

1. Vijeće Europe. Recommendation Rec (2003) 24 of the Committee of Ministers to member states on the organisation of
palliative care [Preporuka Rec (2003) 24 Odbora ministara zemljama članicama o organizaciji palijativne skrbi].
www.coe.int/t/dg3/health/Source/Rec(2003)24_en.pdf (zadnji pristup 12/12/2012)

2. Centeno C., Clark D., Lynch T. i sur. EAPC Atlas of Palliative Care in Europe [EAPC-ov Atlas palijativne skrbi u Europi].
Houston: IAPC Press, 2007.

3. Svjetska zdravstvena organizacija. WHO Definition of Palliative Care [Definicija palijativne skrbi SZO-a].
www.who.int/cancer/palliative/definition/en/ (zadnji pristup 12/12/2012)

4. Radbruch L., Payne S., Bercovitch M. i sur. White Paper on standards and norms for hospice and palliative care in
Europe: part 1. [Bijela knjiga o standardima i normativima za hospicijsku i palijativnu skrb u Europi, 1. dio]. European
Journal of Palliative Care 2009; 16: 278-289.

5. Radbruch L., Payne S., Bercovitch M. i sur. White Paper on standards and norms for hospice and palliative care in
Europe: part 2. [Bijela knjiga o standardima i normativima za hospicijsku i palijativnu skrb u Europi, 2. dio]. European
Journal of Palliative Care 2010; 17: 22-23.

6. Frenk J., Chen L., Bhutta Z.A. i sur. Health professionals for a new century: transforming education to strengthen
health systems in an interdependent world. Lancet 2010; 376:1923-1958.

7. Higginson I.J. Health care needs assessment: palliative and terminal care. U: Stevens A., Raftery J. (ur). Health Care
Needs Assessment 2nd Series. Oxford: Radcliffe Medical Press, 1997.

8. Janssen D.J., Spruit M.A., Wouters E.F., Schols J.M. Daily symptom burden in endstage chronic organ failure: a
systematic review. Palliat Med 2008; 22:938-948.

9. Murray S.A., Kendall M., Boyd K., Sheikh A. Illness trajectories and palliative. BMJ 2005; 330:1007-1011.

10. Whitty G., Whilmott E. Competence-based teacher education: Approaches and issues. Cambridge Journal of
Education 1991; 21: 309-320.

11. Stoof A., Martens R.L., van Merrienboer J.J.G., Bastiaens T.J. The boundary approach of competence: a constructivist
aid for understanding and using the concept of competence. Human Resource Development Review 2002; 1:345-365.

12. Parry S.B. The quest for competences: competency studies can help you make HR decision, but the results are only as
good as the study. Training 1996; 33: 48-56.
Claudia Gamondi, liječnica palijativne skrbi, Odjel za palijativnu skrb, Onkološki institut južne Švicarske, Ticino, Švicarska;
Philip Larkin, red. profesor kliničke zdravstvene njege u palijativnoj skrbi, Fakultet za sestrinstvo, primaljstvo i zdravstvene
sustave, Sveučilište u Dublinu i Hospicij „Naše Gospe“, Dublin, Irska; Sheila Payne, red. profesorica i ravnateljica
Međunarodnog instituta za palijativnu skrb, Sveučilište u Lancasteru, Velika Britanija.
EUROPEAN JOURNAL OF PALLIATIVE CARE 2013, 20(3)

Ključne kompetencije u palijativnoj skrbi: Bijela knjiga Europskog

udruženja za palijativnu skrb o obrazovanju u području palijativne
skrbi – 2. dio*

U drugome dijelu ove usuglašene Bijele knjige koju je izdalo Europsko udruženje za
palijativnu skrb (EAPC) Claudia Gamondi, Philip Larkin i Sheila Payne detaljnije opisuju
deset ključnih interdisciplinarnih kompetencija u palijativnoj skrbi.

Ovaj članak nadovezuje se na prvi dio objavljen u prethodnom broju časopisa European Journal of
Palliative Care i u njemu se pobliže analizira deset ključnih interdisciplinarnih kompetencija u palijativnoj
skrbi. Uz kratko obrazloženje smisla i težišta svake kompetencije nalazi se i popis njezinih sastavnica.
Svaka sastavnica može biti relevantna za više kompetencija, no radi jasnoće navedena je samo ondje gdje
je njezin učinak potencijalno najizraženiji.

Deset ključnih kompetencija

1. Primijeniti ključne komponente palijativne skrbi u okruženju u kojem se pacijenti i njihove obitelji
nalaze

Palijativnu skrb treba pružati na mjestu koje odabere pacijent ili njegova obitelj, a prema potrebi se treba
prilagoditi tome okruženju. Kada to nije moguće pacijentu bi trebalo ponuditi alternativna rješenja. Veći
dio palijativne skrbi može se pružiti i u nespecijalističkom okruženju. Za uspješnu integraciju načela
palijativne skrbi ključna je prilagodba, koja se odnosi na djelatnike u palijativnoj skrbi, a ne na pacijente i
obitelji koji bi u tom slučaju morali značajno promijeniti životne okolnosti.

Djelatnici u palijativnoj skrbi trebali bi moći:

*
Dokument su s engleskog jezika preveli studenti prevoditeljskog smjera diplomskog studija anglistike Filozofskog fakulteta u
Zagrebu: Vedran Baotić, Katarina Barun, Sandra Juzbašić, Tiffany Krsnik, Maja Kurtagić, Lea Magdić, Jerko Močnik, Nikolina
Petanjek, Domagoj Pozderac, Hrvoje Puh, Ana Ravnjak, Martina Šarić, Juraj Šutej i Anja Trconić. Prijevod je redigirala dr. sc.
Nataša Pavlović.
  1a: razumjeti značenje bolesti koja skraćuje životni vijek i bolesti opasne po život,

 1b: primijeniti načela palijativne skrbi, koja afirmiraju život i nude pacijentima sustav potpore
koji im pomaže da žive što aktivnije do smrti, stavljajući pritom naglasak na kvalitetu života i
pomoć obiteljima tijekom bolesti,

 1c: razumjeti važnost fizičkih, psiholoških, socijalnih i duhovnih pitanja koja utječu na osobe s
bolestima koje skraćuju život i njihove obitelji,

 1d: uvažiti vrijednosti, vjerovanja i kulturu pacijenata i njihovih obitelji,

 1e: pokazati sposobnost primjenjivanja palijativnog pristupa čim je to primjereno,

 1f: uvidjeti potrebe pacijenata i obitelji za prikladnom sveobuhvatnom skrbi u terminalnom

stadiju te pružiti takvu skrb.

2. Omogućiti pacijentu da se tijekom cijele bolesti osjeća što udobnije

Fizička udobnost neizostavna je sastavnica kvalitete života osoba koje pate od bolesti koja skraćuje
životni vijek i njihovih obitelji. Individualno prilagođen plan skrbi trebao bi obuhvaćati predviđanje,
procjenu, liječenje i ponovnu procjenu teškoća koje uzrokuju tjelesni simptomi tijekom cijele bolesti.

Djelatnici u palijativnoj skrbi trebali bi moći:

 2a: pokazati kliničku praksu koja promiče sprječavanje patnje bez obzira na svoju razinu iskustva,

 2b: pokazati sposobnost da se aktivno brinu za pacijentovu dobrobit, kvalitetu života i

dostojanstvo,

 2c: uključiti procjenu tjelesnih simptoma i dobrobiti pacijenta u rutinski klinički rad,

 2d: predvidjeti potencijalne komplikacije koje bi mogle povećati patnju te pripremiti

odgovarajući plan skrbi,

 2e: ponuditi izvrsnost u skrbi na kraju života bez obzira na to o kojem je okruženju riječ.

3. Udovoljiti pacijentovim psihološkim potrebama

Svi djelatnici u palijativnoj skrbi moraju razumjeti pacijentove psihološke potrebe i trebaju biti sposobni
ponuditi suportivnu intervenciju u skladu sa svojom strukom i vještinama. Dobra psihološka skrb
zahtijeva dobre vještine procjene pacijenata, vještine obzirnog ispitivanja i kliničke procjene (primjerice
ako pacijenta treba uputiti psihologu ili psihijatru). Prihvaćeno je da nije svakome pacijentu i obitelji
potrebna formalna psihološka intervencija. Dobre komunikacijske vještine nužne su za udovoljavanje
pacijentovim psihološkim potrebama. Veoma je važno znati kad i kome treba uputiti pacijenta.

Djelatnici u palijativnoj skrbi trebali bi moći:

 3a: uvažiti pacijentove osjećaje i obzirno ih podupirati,

 3b: osnaživati pacijentove mehanizme suočavanja s bolešću,

 3c: postaviti dijagnozu i plan skrbi te, kad je to prikladno, sustavno i vješto intervenirati uz stalnu
procjenu pacijentovih psiholoških i psihijatrijskih simptoma, pri čemu bi trebali uzimati u obzir
prognozu bolesti te pacijentove osobne želje i okruženje u kojem živi.

4. Udovoljiti pacijentovim socijalnim potrebama

Bolest koja skraćuje životni vijek snažno utječe na međuljudske odnose pacijenata i njihovih obitelji, koji
trebaju dodatne resurse (kako unutarnje tako i vanjske) da bi održali dobru kvalitetu života. Zabrinutost
pacijenata u vezi s odnosima s bliskim osobama, novčanom situacijom, smještajem i privatnim poslovima
mogu predstavljati teškoću pri pružanju optimalne skrbi u kliničkom okruženju. Ponovno naglašavamo da
je ključno znati kad i kako uputiti pacijenta specijalistu.

Djelatnici u palijativnoj skrbi trebali bi moći:

 4a: uvažavati društveni kontekst pacijenata i obitelji te njegov utjecaj na njihovo iskustvo
primanja palijativne skrbi,

 4b: informirati pacijente o raspoloživim potporama i pravima iz područja zdravstvene i socijalne

skrbi,

 4c: omogućiti pacijentima da prema potrebi upravljaju privatnim poslovima.

5. Udovoljiti pacijentovim duhovnim potrebama

Bolest koja skraćuje životni vijek može potaknuti na razmišljanje o dubljim egzistencijalnim pitanjima kao
što je smisao života. Duhovna skrb trebala bi biti sastavni dio pružanja palijativne skrbi. Duhovne se
potrebe mogu, ali ne moraju zadovoljavati religijom. Mogućnost razgovora o duhovnim temama u
brižnom okruženju punom podrške može pomoći pacijentima, a predan zdravstveni djelatnik može im to
omogućiti. Zdravstveni bi djelatnici trebali biti spremni s pacijentima i njihovim obiteljima raspravljati o
duhovnim pitanjima ako oni to zatraže. Pacijentima i obiteljima može pomoći i upućivanje duhovnom
savjetniku.

Djelatnici u palijativnoj skrbi trebali bi moći:

 5a: pokazati sposobnost promišljanja i sagledavanja važnosti duhovnih i egzistencijalnih

dimenzija u vlastitom životu,

 5b: integrirati duhovne, egzistencijalne i vjerske potrebe pacijenata i obitelji u plan skrbi,
poštujući pritom i njihov mogući izbor da se u plan uopće ne uključuje taj oblik skrbi,

 5c: uz podršku i s poštovanjem pružiti pacijentima i obiteljima priliku da izraze duhovnu i/ili
egzistencijalnu dimenziju života,

 5d: biti svjesni granica koje se moraju poštivati u smislu kulturnih tabua, vrijednosti i životnih
izbora.

6. Odgovoriti na potrebe obiteljskih njegovatelja u odnosu na kratkoročne, srednjoročne i dugoročne

ciljeve skrbi za pacijenta

Skrb za pacijenta treba uključivati obiteljske njegovatelje, uzimajući pritom u obzir njihovo okruženje,
zdravstveni sustav i, naravno, njihov odnos sa zdravstvenim djelatnicima koji postaju
Ključno je prepoznati
dio njihovog života. Obiteljski njegovatelji često su pružatelji skrbi i poveznica između kad i kako pacijente
pacijenata i stručnjaka. Ključno je podržavati i poticati njihovu ulogu gdje god je to uputiti na stručnu
moguće, uočiti postojanje teškoća pri pružanju skrbi te ih riješiti na odgovarajući pomoć
način, što po potrebi uključuje upućivanje stručnom vodstvu. Podršku bi njegovateljima trebalo pružati i
u ranoj fazi žalovanja. Izuzetno je važna sposobnost zdravstvenih djelatnika da zatraže savjet stručnjaka.

Djelatnici u palijativnoj skrbi trebali bi moći:

 6a: priznati i podržati obiteljske njegovatelje u njihovim obvezama prema pacijentu te među
njima prepoznati one koji su u opasnosti od proživljavanja nepotrebne patnje ili neprimjerenog
opterećenja zbog stalnog tereta skrbi,

 6b: poštivati odluke obiteljskih njegovatelja u vezi s njihovim radnim odnosom te posljedice
prekida tog odnosa,

 6c: prepoznati druge uloge i zahtjeve koji se postavljaju pred obiteljske njegovatelje (moguće je,
primjerice, da osoba skrbi i o djeci ili drugim ljudima),
  6d: ako je potrebno, omogućiti obiteljskim njegovateljima psihološku i emocionalnu podršku
zasebnu od one koja se pruža pacijentu,

 6e: unaprijediti sposobnosti obiteljskih njegovatelja za interakciju s različitim zdravstvenim

djelatnicima,

 6f: unutar tima palijativne skrbi razviti strategije za rješavanje obiteljskih sukoba,

 6g: omogućiti kratkotrajno savjetovanje u žalovanju ako se za time ukaže potreba,

 6h: prepoznati složene potrebe osoba u žalovanju i u slučaju potrebe uputiti ih stručnjaku.

7. Odgovoriti na izazove povezane s kliničkim i etičkim odlučivanjem u palijativnoj skrbi

Djelatnici u palijativnoj skrbi suočavaju se s teškim etičkim i moralnim dvojbama koje uključuju pitanja
hidratacije i ishrane, primjene sedativa, potpomognutog samoubojstva i/ili eutanazije. Mnoge od vještina
potrebnih za suočavanje s takvim dvojbama poučavaju se tijekom stručnog osposobljavanja, ali ono što
je važno jest pravilna primjena tih vještina u kontekstu palijativne skrbi. Međutim, neki postupci
(primjerice, palijativna sedacija izvedena po preporuci EAPC-a1) zahtijevaju dodatna znanja i obuku.
Odgovornost je svakog djelatnika osigurati stjecanje potrebnih kompetencija za suočavanje s etičkim
izazovima koje postavljaju suvremeni načini pružanja palijativne skrbi. Isto tako, svaki bi djelatnik trebao
temeljito poznavati etički kodeks vlastite struke i njegovu povezanost s pružanjem palijativne skrbi. EAPC
je objavio niz dokumenata o stajalištu i savjetodavnih dokumenata o ovim složenim problemima. Ti
dokumenti djelatnicima pružaju smjernice za postupanje u složenim etičkim situacijama.

Djelatnici u palijativnoj skrbi trebali bi moći:

 7a: djelovati u skladu s bioetičkim načelima, državnim i međunarodnim zakonima te pacijentovim

željama i vrijednostima,

 7b: poticati pacijentovu autonomiju, uzimajući pritom u obzir ostala etička načela poput
dobročinstva, neškodljivosti i pravednosti,

 7c: poticati pacijente na izražavanje preferencija i želja u vezi s vlastitom skrbi i liječenjem
tijekom cijele bolesti,

 7d: omogućiti pacijentima, njihovim obiteljima i njegovateljima pravo sudjelovanja u procesu

donošenja odluka,
  7e: biti svjesni da se najprikladnija etička skrb uvijek ne podudara s pacijentovim željama i
preferencijama.

8. Provoditi koordinaciju sveobuhvatne palijativne skrbi i interdisciplinarni timski rad u svim

okruženjima u kojima se pruža palijativna skrb

Kako bi se osigurao kontinuitet pružanja skrbi između različitih bolničkih službi i mjesta skrbi, nužno je
jasno odrediti specifične uloge članova tima i odgovornosti u vezi s koordinacijom skrbi, pritom
uvažavajući stvaran i/ili potencijalan doprinos drugih osoba pružanju skrbi za pacijente i njihove obitelji.
Uviđamo važnost uloge koju volonteri mogu odigrati u koordinaciji skrbi. Interdisciplinarno učenje
također pridonosi boljem razumijevanju dužnosti, uloga i funkcija.

Djelatnici u palijativnoj skrbi trebali bi moći:

 8a: pružiti potrebnu podršku pacijentima tijekom promjene okruženja skrbi,

 8b: poticati interdisciplinarni timski rad,

 8c: prepoznati dužnosti pojedinih članova tima pri planiranju i pružanju skrbi pacijentima i
njihovim obiteljima,

 8d: ojačati ulogu volontera u suportivnoj skrbi za pacijente i obitelji gdje je to moguće,

 8e: ponuditi pacijentima i obiteljskim njegovateljima najprikladniji model skrbi s obzirom na

njihove trenutne potrebe za palijativnom skrbi.

9. Razvijati odgovarajuće interpersonalne i komunikacijske vještine primjerene palijativnoj skrbi

Učinkovite su komunikacijske vještine ključne kako za primjenu načela palijativne skrbi tako i za pružanje
palijativne skrbi. Osobito su važne kada treba priopćiti loše vijesti, donijeti teške odluke o nastavku ili
prekidu liječenja, kad su okolnosti nejasne ili neizvjesne te kad se pojave snažne emocije i tjeskoba.

Djelatnici u palijativnoj skrbi bi trebali moći:

 9a: izgraditi terapijski odnos s pacijentima i obiteljskim njegovateljima,

 9b: poticati kvalitetnu komunikaciju unutar tima, ali i s ostalim kolegama,

 9c: izabrati prikladne metode povezivanja i interakcije s obzirom na dob, želje i intelektualne
sposobnosti pacijenta i obiteljskih njegovatelja te biti sigurni da su razumjeli donesene odluke,
  9d: pravilno tumačiti različite oblike komunikacije (na primjer verbalnu, neverbalnu, formalnu i
neformalnu) pacijenata i obiteljskih njegovatelja,

 9e: upotrijebiti smjernice za priopćavanje loših vijesti, ako su dostupne,

 9f: prilagoditi način izražavanja različitim stadijima bolesti, uvažavati kulturološke razlike i
izbjegavati upotrebu medicinskog žargona,

 9g: podupirati pacijentove informirane odluke o količini informacija koju želi primiti i podijeliti s
obitelji,

 9h: uskladiti tempo priopćavanja informacija sa sklonostima i kognitivnim sposobnostima

pacijenata i obiteljskih njegovatelja.

10. Razvijati samosvijest i kontinuirano se profesionalno usavršavati

Kontinuirani profesionalni razvoj, čije zahtjeve obično određuje svaka pojedina struka, trebao bi biti
sastavni dio kliničke prakse. Dodatno stručno usavršavanje treba tražiti kad god
Potrebno je prepoznati
se ukaže prilika. Dio te edukacije trebalo bi posvetiti razvijanju svijesti o sebi
načine jačanja otpornosti
(na primjer, kako sigurno raditi, biti svjestan svojih ograničenja te znati kad je
i sprječavanja sindroma
izgaranja upućivanje drugim specijalistima u interesu pacijenata i njihovih obitelji). Treba
biti svjestan kakve sve posljedice skrb za osobe s bolestima koje skraćuju život
može imati po zdravstvenog djelatnika te je potrebno pronaći načine jačanja otpornosti i sprječavanja
sindroma izgaranja. To se može postići strategijama strukturirane ili neformalne vršnjačke supervizije.

Djelatnici u palijativnoj skrbi bi trebali moći:

 10a: aktivno sudjelovati u procesu cjeloživotnog obrazovanja kako bi održavali i razvijali svoje
stručne kompetencije,

 10b: razvijati samosvijest, poznavajući svoje slabe i jake točke kao i moralna i duhovna uvjerenja,

 10c: prepoznati rane znakove sindroma izgaranja i potražiti prikladnu pomoć,

 10d: pomagati drugim članovima tima ako je potrebno,

 10e: obratiti pozornost na kolege koji proživljavaju teškoće, a nisu svjesni mogućih posljedica po
sebe same i po one za koje se skrbe.
Priželjkivani ishodi i oblici ponašanja

Provedba ovih deset ključnih kompetencija trebala bi u konačnici omogućiti bolje iskustvo palijativne
skrbi za pacijente i obitelji. Što se tiče ponašanja, cilj je da zdravstveni djelatnici razviju veću sigurnost
kako bi mogli predvidjeti potrebe pacijenata za palijativnom skrbi, učinkovito reagirati te razumjeti
vlastita ograničenja i potrebu za traženjem pomoći. Budući bi napori na ovom području trebali osigurati
da ishodi i ponašanja jasno odražavaju očekivanja regulatornih tijela koja nadziru kliničku praksu svake
struke (medicina, sestrinstvo, socijalni rad, itd.) u svakoj europskoj državi.

Kako omogućiti interdisciplinarno učenje u palijativnoj skrbi

O ključnim se sastavnicama kvalitetne edukacije o palijativnoj skrbi pisalo u raznim publikacijama EAPC-a
koje su dosad uvijek odražavale potrebe zasebnih struka. Mnoge je od tih sastavnica moguće primijeniti i
na druge obrazovne programe kojima je cilj zadovoljavanje potreba za interdisciplinarnim učenjem.

Iako razvoj interdisciplinarnih nastavnih planova i programa predstavlja velik izazov, a vrednovanje i
dokazi koji podupiru interdisciplinarno učenje su relativno malobrojni2, uvjerljive su njegove prednosti u
smislu stjecanja znanja i uvažavanja uloga. Unatoč tome, na općoj je razini uvriježeno mišljenje da je
interdisciplinarno učenje teško ostvarivo te da bi prihvatljivije rješenje bilo integracija načela palijativne
skrbi u jezgru nastavnih planova i programa svake zasebne struke. Na specijalističkoj razini zabilježene su
prednosti interdisciplinarnog učenja te postoje modeli učenja koji uključuju kako znanje zajedničko
mnogim strukama tako i ono specifično za pojedine struke.3-4

Smatramo da bi elementi pojašnjeni u pet paragrafa koji slijede trebali biti dio svakog obrazovnog
programa čiji je nastavni sadržaj zajednički većem broju različitih disciplina, ali ovaj popis nije iscrpan.

Korištenje prikladnih metoda poučavanja i pojmova za obrazovanje odraslih, uključujući specijalističko

učenje ako je potrebno

Svi bi djelatnici trebali naučiti načela kvalitetne komunikacije. Također bi svi trebali usvojiti načela
uspješnog ublažavanja simptoma. No liječnicima i medicinskim sestrama moglo bi biti potrebno dodatno
stručno usavršavanje u potonjem.5-7 Socijalnim radnicima i psiholozima mogle bi zatrebati naprednije
vještine za udovoljavanje specifičnim potrebama obiteljskih njegovatelja.8
Zapošljavanje interdisciplinarne skupine edukatora, sastavljene od kliničara i znanstvenika, za
provedbu obrazovnog programa

Ključne vještine potrebne u pružanju skrbi poput pregovaranja, pojašnjavanja, preciznosti, utvrđivanja
konteksta i procjenjivanja polaznici će prije steći putem obrazovnog programa koji provode zdravstveni
djelatnici iz različitih područja i s različitim iskustvima. Korištenje stvarnih slučajeva iz kliničke praske i
uključivanje praktičara u planiranje, provedbu i procjenu akademskog programa povećavaju njegovu
intrinzičnu vrijednost. Pri poučavanju palijativne skrbi jednako je važno poticati učenike na razmišljanje o
vlastitim stavovima, uvjerenjima i ponašanjima, kao i pomagati im u unapređivanju znanja i vještina.9,10

Razmotrite mogućnosti suvremene tehnologije u učenju

Poželjno je kontinuiranu edukaciju temeljiti na različitim modalitetima učenja. Postoje dokazi da

korištenje digitalnih pomagala za učenje, kao što su video konferencije, može poboljšati razumijevanje
teorije palijativne skrbi i njezinu primjenu u praksi.12-14 E-učenje omogućava polaznicima programa
edukacije da uče vlastitim tempom te da koriste niz sredstava koja im ne bi bila dostupna u učionici.15

Međutim, kada je u pitanju obrazovanje o palijativnoj skrbi, e-učenje ne zadovoljava potrebe polaznika
za praktičnom obukom, osobito onom vezanom uz vještine koje su potrebne za komunikaciju u
osjetljivim situacijama i interdisciplinarnu interakciju. Nadalje, EAPC priznaje da se pristup e-učenju
znatno razlikuje od jedne europske zemlje do druge. Kako bi se podržao razvoj obrazovanja u području
palijativne skrbi, potičemo stvaranje prilika za zajedničko učenje u većem broju zemalja.

Čini se da je najbolje rješenje pristup mješovitog učenja, u kojem se određeni dijelovi programa
poučavaju u učionici. Takav pristup također potiče kolegijalne odnose, koji polaznicima mogu biti korisni
jer tako uče o svjetonazorima kolega iz različitih struka. Neformalna rasprava među učenicima može
doprinijeti učenju, neovisno o tome odvija li se izvan učionice ili preko interneta.

Potičite kliničku stručnu praksu

U svim je programima učenja kliničkih vještina iznimno važno moći povezati teoriju s praksom.16 Polaznici
programa trebaju priliku da usavrše svoje vještine naučene u teoriji u sigurnom okruženju za učenje u
kojem dobivaju potporu i koje potiče preispitivanje samoga sebe i kritičko razmišljanje. Klinička stručna
praksa polaznicima pruža priliku da upoznaju drugačije metode rada od onih kojima se sami služe. U
slučajevima u kojima se od njih traži da se podvrgnu procjeni temeljenoj na kompetencijama, a za to ne
postoje uvjeti u njihovom vlastitom radnom okruženju, procjena se može provesti dok rade u okruženju
koje pogoduje dobroj praksi.

Palijativnu skrb može se poučavati i učiti u raznim okruženjima, uključujući odjele za hitnu medicinu te
odjele intenzivnog liječenja. Uz odgovarajuću potporu, praksa u ustanovi koja nije specijalizirana za
palijativnu skrb može biti jednako korisna kao i praksa u ustanovi za specijalističku palijativnu skrb.
Učenje u različitim ustanovama korisno je za procjenu kvalitete vlastitog rada te za prepoznavanje
mogućnosti za unapređenje službi na lokalnoj razini.

Omogućite odgovarajuću procjenu kvalitete obrazovnog programa

Za uspješan ishod obrazovnog programa vrlo je važno podastrijeti dokaze, ne samo radi dobivanja
novčanih sredstava, nego i radi budućeg marketinga programa te njegove održivosti.17 Važno je da su
prilikom procjene zastupljena gledišta raznih struka te da ih se, ukoliko se uoče neki ključni problemi,
uzme u obzir prilikom planiranja sljedećeg programa. Međutim, za procjenu je ključno utvrditi u kojoj je
mjeri interdisciplinarno učenje bilo od koristi polaznicima te koliko će ga moći primijeniti u praksi u
budućnosti.

Zaključci

Deset ključnih kompetencija koje su navedene u ovoj Bijeloj knjizi temelji se na ključnim načelima prema
kojima će timski rad, razmjena specijalističkih vještina s kolegama i spremnost na učenje jednih od drugih
poboljšati cjelokupne ishode palijativne skrbi za pacijente i njihove obitelji. Predložene bi kompetencije
trebale nadopuniti vještine i stavove koje su zdravstveni djelatnici već stekli tijekom kliničke prakse.
Zamišljeno je da će na taj način oni moći integrirati svoje nove kompetencije u svakodnevnu praksu.

Kao što je slučaj s bilo kojom kompetencijom, u kojoj će se mjeri ovih deset kompetencija palijativne
skrbi usvojiti ovisi jednako o djelatnikovoj procjeni vlastitih sposobnosti kao i o tome koliko ga
sposobnim smatraju drugi. Kompetencije ne treba shvaćati kao sredstvo ocjenjivanja praktičara, nego
kao cilj kojemu bi svi trebali težiti. Nadalje, ponovno ističemo važnost razvijanja kompetencija koje su u
skladu s razinom pružanja usluga palijativne skrbi u pojedinoj europskoj zemlji. Neki aspekti određene
kompetencije isprva se mogu shvatiti tek kao dalek cilj te se mogu ostvariti tek onda kad se razviju službe
palijativne skrbi. Usprkos tome, smatramo da deset kompetencija definiranih u ovoj Bijeloj knjizi može
pomoći pri utvrđivanju uloga i odgovornosti timova palijativne skrbi u njihovim nastojanjima da pruže
skrb unutar različitih zdravstvenih sustava.
Zahvale

Autori bi željeli izraziti svoju zahvalnost stručnjacima koji su uložili vrijeme i trud da revidiraju ovu Bijelu knjigu, a to su: Inger
Benkel, Karl Bitschnau, Marilene Filbet, Mai-Britt Guldin, Christine Ingleton, Saskia Jünger, Don Tullio Proserpio, Lukas Radbruch
i Esther Schmidlin. Autori bi također željeli zahvaliti Upravnom odboru EAPC-a na njegovu doprinosu revidiranju ovog
dokumenta.

Referencije

1. Cherny N.I., Radbruch L. European Association for Palliative Care (EAPC) recommended framework for the use of sedation
in palliative care [Preporuke Europskog udruženja za palijativnu skrb o upotrebi sedacije u palijativnoj skrbi]. Palliat Med
2009; 23: 581-593.

2. Singh H. Building effective blended learning programs. Educational Technology 2003; 43: 51-54.

3. Taylor J., Swetenham K., Myhill K. i sur. IMhPaCT: an education strategy for cross-training palliative care and mental health
clinicians. Int J Palliat Nurs 2012; 18: 290-294.

4. Zwarenstein M., Goldman J., Reeves S. Interprofessional collaboration: effects of practice-based interventions on
professional practice and healthcare outcomes. Cochrane Database Syst Rev 2009: CD000072.

5. Mason S.R., Ellershaw J.E. Preparing for palliative medicine: evaluation of an education programme for fourth year medical
undergraduates. Palliat Med 2008; 22: 687-692.

6. von Gunten C.F., Mullan P., Nelesen R.A. i sur. Development and evaluation of a palliative medicine curriculum for third-
year medical students. J Palliat Med 2012; 15:1198-1217.

7. Wee B., Hillier R., Coles C. i sur. Palliative care: a suitable setting for undergraduate interprofessional education. Palliat Med
2001; 15:487-492.

8. Bosma H., Johnston M., Cadell S. i sur. Creating social work competencies for practice in hospice palliative care. Palliat Med
2010; 24:79-87.

9. Jünger S., Payne S. Guidance on postgraduate education for psychologists involved in palliative care. European Journal of
Palliative Care 2011; 18: 238-252.

10. Kizawa Y., Tsuneto S., Tamba K. i sur. Development of a nationwide consensus syllabus of palliative medicine for
undergraduate medical education in Japan: a modified Delphi method. Palliat Med 2012; 26:744-752.

11. Centeno C., Clark D., Lynch T. i sur. EAPC Atlas of palliative care in Europe [EAPC-ov Atlas palijativne skrbi u Europi].
Houston: IAPC Press, 2007.

12. McConigley R., Aoun S., Kristjanson L. i sur. Implementation and evaluation of an education program to guide palliative care
for people with motor neurone disease. Palliat Med 2012; 26:994-1000.

13. Pulsford D., Jackson G., O'Brien T., Yates S., Duxbury J. Classroom-based and distance learning education and training
courses in end-of-life care for health and social care staff: A systematic review. Palliat Med 2013; 27:221-235.

14. van Boxell P., Anderson K., Regnard C. The effectiveness of palliative care education delivered by videoconferencing
compared with face-to-face delivery. Palliat Med 2003; 17: 344-358.

15. Ellman M.S., Schulman-Green D., Blatt L. i sur. Using online learning and interactive simulation to teach spiritual and
cultural aspects of palliative care to interprofessional students. J Palliat Med 2012; 15:1240-1247.
16. Dando N., d'Avray L., Colman J., Hoy A., Todd J. Evaluation of an interprofessional practice placement in a UK in-patient
palliative care unit. Palliat Med 2012; 26:178-184.

17. Haugen D.F., Vejlgaard T. The Nordic Specialist Course in Palliative Medicine: evaluation and experiences from the first
course 2003-2005. Palliat Med 2008; 22: 256-263.

Claudia Gamondi, liječnica palijativne skrbi, Odjel za palijativnu skrb, Onkološki institut južne Švicarske, Ticino, Švicarska; Philip
Larkin, red. profesor kliničke zdravstvene njege u palijativnoj skrbi, Fakultet za sestrinstvo, primaljstvo i zdravstvene sustave,
Sveučilište u Dublinu i Hospicij „Naše Gospe“, Dublin, Irska; Sheila Payne, red. profesorica i ravnateljica Međunarodnog instituta
za palijativnu skrb, Sveučilište u Lancasteru, Velika Britanija.