Juraj Belaj - Templari I Ivanovci Na Zemlji Svetoga Martina

TEMPLARI I
IVANOVCI
NA ZEMLJI SVETOGA MARTINA
Juraj Belaj
TEMPLARI I IVANOVCI
NA ZEMLJI
SVETOGA MARTINA
Vrlo mi je drago iskoristiti prigodu i sjetiti se svih koji su mi pomagali u
dosadašnjem radu – kako u arheološkim istraživanjima, tako i u pisanju i
objavi ove knjige.
U dosadašnjim su arheološkim istraživanjima crkve sv. Martina na
Martin-Bregu u Prozorju kraj Dugoga Sela sudjelovali kolege iz Instituta za
arheologiju u Zagrebu mr. sc. Kristina Jelinčić i dr. sc. Bartul Šiljeg, zatim
mr. sc. Siniša Krznar, diplomirani arheolozi Marijeta Babin, Stanka Crvik,
Damir Fofi ć, Iva Kaić, Andreja Kudelić, Ivana Miletić, Maja Pasarić, Maja
Šunjić, apsolventi i studenti Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu Nikolina Antonić, Kristina Grubišić, Ksenija
Jurejevčič, Dalibor Kereša, Ana Krolo, Marin Mađerić, Ivana Murati,
Filomena Sirovica i Davor Špoljar, apsolventice povijesti umjetnosti
Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Ivana Bago i Marija Stojanović
te svestrani Boris Sarić i Luka Zulin.
U terenskome su radu pomagali i lokalni župljani, odnosno radnici
angažirani preko tvrtke Gra ditelj iz Dugoga Sela.
Visinske fotografije snimljene su iz košara vozila dugoselske Elekt re
te Vatrogasne brigade iz Ivanić-Grada. Ova nam je brigada pomogla i
ukloniti pojedine opasne komade kamenova, opeke i crijepa sa zidova crkve
i s ostataka svoda u svetištu.
Osim bivšega župnika, vlč. Vladimira Bogdana, i sadašnjega, vlč. Slavka
Kresonje, veliku je pomoć pružao ing. građ. Damir Foretić, svojevrsni
koordinator istraživanja, koji je gotovo svakodnevno obilazio lokalitet i
uspješno rješavao razne logističke probleme, poput spajanja na električnu
mrežu, crpljenja vode iz sondi nakon obilnih kiša i dr. Od velike je važnosti
razumijevanje i interes koji je iskazalo vodstvo grada Dugog Sela predvođeno
gradonačelnikom dipl. ing. Borisom Mahačem, Turističke zajednice grada
Dugog Sela s neumornom dipl. oec. Zvjezdanom Budor-Klarić te Pučkoga
otvorenog učilišta Dugo Selo s ravnateljicom dipl. polit. Nadom Kozić.
Vrijednost ovih arheoloških istraživanja prepoznali su i financijski ga
prate Župa sv. Martina biskupa, Grad Dugo Selo, Zagrebačka županija i
Ministarstvo kulture.
Dr. sc. Stjepan Razum, ravnatelj Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu,
omogućio mi je pregled kanonskih vizitacija koje se tamo čuvaju (najstarije
o ovoj župi potječu iz 1622. godine), a s vlč. Andrijom Lukinovićem imao
sam poticajne razgovore. Vlč. Slavko Kresonja pružio mi je uvid u župnu
spomenicu.
2
U prepoznavanju nalaza novca i medaljica pomogao mi je dr. sc. Ivan Mir-
nik iz zagrebačkoga Arheološkog muzeja. Sve metalne nalaze pronađene na
lokalitetu konzervirao je restaurator Nikola Erlich. Georadarska ispitivanja
proveo je dr. sc. Branko Mušič iz ljubljanskoga G earh a d . o. o. Savjete iz
područja geologije pružio mi je Hrvoje Malinar, dipl. ing. geologije. Antro-
pološku analizu ljudskoga osteološkog materijala iz grobova pronađenih na
lokalitetu proveli su dr. sc. Mario Šlaus i mr. sc. Mario Novak iz Odsjeka
za arheologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Kroz svu bi mi se građu bilo teško probiti, ako ne i nemoguće, bez
konsultacija i razgovora s meritornim stručnjacima – arheolozima – za
problematiku kojom sam se bavio. To se u prvom redu odnosi na prof. dr.
sc. Željka Tomičića, ravnatelja Instituta za arheologiju, koji mi je stalno
pružao podršku u radu. Vrijedne savjete dali su mi kolegice i kolege iz
raznih muzeja, a posebno kolegice iz Instituta za arheologiju dr. sc. Tajana
Sekelj Ivančan i mr. sc. Tatjana Tkalčec.
Od neprocjenjive su pomoći bili savjeti i podrška vrsnih stručnjaka drugih
struka. Među njima bih svakako istaknuo povjesničarku, danas nažalost
pokojnu, dr. sc. Lelju Dobronić i dr. sc. Zorislava Horvata, povjesničara
hrvatske srednjovjekovne arhitekture, koji su u svojim strukama apsolutni
autoriteti za ovu tematiku. Sugestije dr. sc. Zorislava Horvata i mr. sc.
Borisa Vučića-Šnepergera, također povjesničara hrvatske srednjovjekovne
arhitekture, bile su predragocjene u vezi s, čak i njima, iznenađujućom
izmiješanošću materijala u zidovima i temeljima na martinbreškom
lokalitetu. Od velike pomoći bili su mi i opsežni razgovori koje sam vodio
sa stručnjakom za crkvenu povijest, napose povijest redovništva u Hrvata,
prof. dr. sc. fra Franjom Emanuelom Hoškom.
U nadi da nisam nekoga nehotice izostavio spomenuti i u vjeri da se
dobrohotni ljudi neće naljutiti ako jesam, svim svojim kolegama i suradnicima
od srca zahvaljujem.
Osobito, pak, zahvaljujem svojoj obitelji – majci Mariji na savjetima
iz područja povijesti umjetnosti, posebno crkvene, ocu Vitomiru i
supruzi Marijani na savjetima iz etnološke domene (religijske etnologije,
komparativne mitologije), naročito naglašene u radu, te bratu Janku na
pomoći kod fotografiranja i obrade fotografija.
Posebna hvala ipak ide Tebi, Otone, što si tako strpljivo čekao da “tata
konačno napiše knjigu” i dođe se igrati s Tobom.
3
UVOD
Uvod
O
va je knjiga zamišljena kao prikaz života i djelovanja
viteških redova na Zemlji svetoga Martina, točnije, templara
i ivanovaca u martinbreškome kraju. Njihova nazočnost na
tome području povijesna je činjenica, o čemu svjedoči više pouzdanih
izvora koje ću spomenuti u knjizi. Arheološka istraživanja koja
se posljednjih šest godina provode u crkvi sv. Martina i oko nje
potaknuta su željom da se otkriju njihovi materijalni ostaci.
U knjizi namjeravam prikazati rezultate dosadašnjih istraživanja
– kako povijesnih (arhivskih), tako i arheoloških. Ipak, mnoga
pitanja i nedoumice još uvijek ostaju otvorene. Valja nam se nadati
da ćemo na poneka pronaći odgovor u narednim istraživanjima,
iako moramo biti svjesni da znanost obično svakim odgovorom
otvara nova i nova pitanja. Dodatna je prepreka u pisanju ovakva
rada bio nedostatak većeg broja arheoloških istraživanja u ovome
području, odnosno nerealizirana želja da se, barem pojedinačnim
sondama, istraže i drugi položaji na kojima se mogu očekivati
materijalni tragovi života viteških redova.
Knjiga je plod dvojakih želja: moje – da prikažem rezultate svojega
truda, i Dugoselaca – da otkriju što se to kopalo na njihovu Martin-
Bregu i saznaju nešto više o sebi i o svojem zavičaju. Te su se želje
poklopile s povećanim zanimanjem za viteške redove, osobito za
“tajnoviti” red Hrama (templare), koje već desetljećima vlada u
cijelome svijetu. Doduše, ta je tema širu europsku znanstvenu javnost
zanimala i u proteklim stoljećima, no pravu lavinu zanimanja
potaknuli su kvaziznanstveni romani posljednjih desetljeća.
Nije naodmet primijetiti kako se pojava interesa prema viteškim
redovima poklopila s izgradnjom i jačanjem novoga, zemljopisno
i kulturno sve širega europskog identiteta. Čini mi se da se ovo
osobito odrazilo na širu znanstvenu javnost u tzv. tranzicijskim
4
UVOD
zemljama, koje su nakon desetljećâ politikom nametnute odvojenosti

od “Europe” požurile velikim koracima natrag pod njezino okrilje.
Kod nas se pojačani interes za viteške redove pojavio potkraj bivše
države kada je Lelja Dobronić objavila svoje knjige nakon gotovo
stoljetne znanstvene šutnje. Još od Kukuljevićevih radova iz 1886.
godine ozbiljne bilješke o templarima i ivanovcima ispisivale su se
samo marginalno, na rubu radova o drugim povijesnim temama.
Nedostatak arheološki istraživanih lokaliteta viteških redova

u Hrvatskoj još više bode u oči. Dio razloga za njihovu slabu
istraženost nalazila se i u netrpeljivosti političkih struktura koje
su nakon Drugoga svjetskog rata osvojile ključne političke pozicije
u hrvatskome društvu i “zauzele stav” prema Crkvi i njezinim
organizacijama s jedne strane, “izrabljivačkoj klasi” plemstva s
druge te “imperijalizmu zapadnih sila” s treće. Osamostaljenjem
Republike Hrvatske nestali su takvi ideološki razlozi, ali su, iz svima
dobro znanih razloga, naglašeni drugi uzroci slabije arheološke
istraženosti – oni gospodarski. Istraživanja velikih, osobito
utvrđenih, srednjovjekovnih objekata po svojoj su prirodi povezana
s povelikim materijalnim troškovima. Njihovo se opravdanje ne
može očekivati isključivo u gospodarskoj isplativosti (na primjer
kroz uključivanje u turističke programe), već se prvenstveno, baš
kao i kod velike većine drugih arheoloških sustavnih istraživanja,
očituje u povećanju duhovnoga bogatstva. Krajnji cilj svake
ozbiljnije arheološke akcije trebao bi biti rekonstrukcija svekolikoga
života nekoga doba na određenome mjestu. Budući da je promatrani
vremenski odsječak naše povijesti izuzetno oskudan sačuvanim
pisanim izvorima, arheologija je ta koja nam treba pružiti obilnije
podatke za takvu rekonstrukciju. No, do materijalnih ostataka
nekadašnjega života možemo doći, osim slabije upotrebljivim
slučajnim nalazima, jedino sustavnim iskapanjima. Vrlo je malo
očuvanih materijalnih ostataka objekata viteških redova iznad
površine zemlje. Razlozi leže u činjenici da su od njihova odlaska
do danas u našim krajevima vođeni brojni ratovi, od prvih turskih
upada do nedavne četničke agresije.
Na odabir teme, još u vrijeme kada sam započinjao svoju

znanstvenu karijeru, ponukala me i želja da jednoga dana doznamo
više o inovacijama koje su na materijalnome i duhovnom planu u
naše krajeve donosili vitezovi redovnici – bilo iz zapadne Europe,
bilo iz Svete zemlje i drugih levantskih, tada u mnogo čemu
superiornijih krajeva. Nisu ti redovnici vojnici samo putovali
5
UVOD
kroz naše krajeve, već su, kao što ćemo vidjeti, u njima i ostajali,
obdarivani od državnih vladara i velmoža bogatim posjedima te su
se s vremenom uklopili u tadašnji društveni život kao respektabilni
čimbenici.
1 Položaj razmatranog
područja
Zbog škrtosti povijesnih izvora i arheološkoga materijala

pronađenoga u dosadašnjim istraživanjima u samoj crkvi sv.
Martina i oko nje, malo-pomalo ovaj je rad prerastao u rad o
povijesti jedne zemlje, jednoga kraja. Djelomično me na taj put
usmjeravao nedostatak otkrića tragova života templara i ivanovaca
u dosadašnjim arheološkim istraživanjima. No, s druge strane, nije li
povijest zemlje ili povijest ljudî koji su ovdje živjeli prije nas upravo
ono što će svakog čitatelja iz ovoga kraja najviše zanimati?
Naravno da nije moguće prikazati povijest Zemlje svetoga Martina
u doba viteških redova istrgnutu iz povijesnoga konteksta. Stoga će
biti potrebno iznijeti, barem u osnovnim crtama, potpuniji povijesni
slijed zbivanja na ovome području i širi zemljopisni kontekst.
6
UVOD
Na samome početku predstavit ću viteške redove – kako su, gdje

i zbog čega nastali, koji su među njima bili najpoznatiji, kada su
bili prisutni kod nas i zašto. Zatim ću pokušati osvijetliti trenutak
u kojem u dugoselski kraj dolaze templari. A to je ključni moment:
godine 1209. kralj Andrija II. potvrdio je darivanje templara zemljom
koja se po crkvi nazivala Sveti Martin. To je prvi spomen ovoga
kraja koji nam je ostao sačuvan te se s pravom slavi kao svojevrsni
rođendan Dugoga Sela. Budući da se približava 800. obljetnica te
isprave, lokalna bi je zajednica, razumljivo, željela dočekati s dolično
uređenim lokalitetom. Ukoliko se to ne ostvari – a bojim se da je, uz
sredstva koja su na raspolaganju, vremena premalo – ipak već sada
možemo reći da ćemo barem raspolagati s mnogo više spoznaja, pa
i materijalnih dokaza, o životu ovoga kraja u starijim vremenima.
Nedovoljno precizni poznati povijesni podaci postavili su pred
istraživače osnovni zadatak: provjeriti je li se crkva posvećena sv.
Martinu doista i u templarsko vrijeme nalazila na Martin-Bregu s
izvrsnim pregledom okolice, utvrditi, ako je moguće, je li se uz crkvu
nalazilo i sjedište templara (domus, kuća) te dokumentirati i stručno
obraditi materijalne tragove toga vremena. Mnogo je pretpostavki
koje valja provjeriti.
Ne bi li se pronašli odgovori na ova pitanja, u dosadašnjim
arheološkim kampanjama, koje provode stručnjaci Instituta za
arheologiju u Zagrebu, intenzivnije su istraživani svetište crkve
i njezina okolica te istočni kutovi broda i prostor južno od njega.
Otkriveni su tragovi više faza gradnje i dogradnje crkve sv. Martina.
Pronađeni su ostaci dviju sakristija (starije, južne i mlađe, sjeverne)
te dviju bočnih kapelica, Sv. triju kraljeva (južne) i sv. Barbare (plitko
otkopane sjeverne). Dominantna je gotička faza crkve s potpornjima
koji su također otkriveni. Vidljivo je da je ona barem djelomično
sjela na starije temelje crkve, kako izgleda, romaničke.
Kada je riječ o povijesnim radovima o Martin-Bregu, valja istaknuti

da su oni relativno skromni. Ponešto je utkano u velike radove o
povijesti viteških redova u nas.
Prvi temeljiti rad o povijesti viteških redova na tlu Hrvatske
objavio je u dva dijela sveprisutni i svestrani Ivan Kukuljević
Sakcinski pod naslovom Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci
sv. Ivana u Hrvatskoj (1886a, 1886b). Iako je težište toga preglednog
rada na samoj Vrani kao najznačajnijem lokalitetu na tlu Hrvatske,
7
UVOD
pisac nije zanemario ni druge dijelove domovine pa tako donosi

podatke i o prostoru svetomartinskoga preceptorata. Samo rijetko
nije donosio izvore za podatke kojima se služio. Najveći je nedostatak
njegova rada u činjenici da iz korpusa viteških redova kod nas nije
izlučio jedan koji to nije, sepulkralce. Kako je to nerazlikovanje
utjecalo na početno tumačenje pisanih izvora, Kukuljević je mnoge
sepulkralske posjede pripisao ivanovcima. Ta se pogreška duboko
ukorijenila u hrvatsku historiografiju pa je neki autori nekritički
ponavljaju i dan-danas (Belaj, J. 2001:12).
Tijekom gotovo stotinu godina pojavilo se dosta usputnih

bilježaka o viteškim redovima u Hrvatskoj. Novi važniji pomak
učinila je tek Lelja Dobronić, osobito sa svojim dvjema knjigama:
Viteški redovi, templari i ivanovci u Hrvatskoj (1984a) i Posjedi i sjedišta
templara, ivanovaca i sepulkralaca u Hrvatskoj (1984b). Svoje najnovije
spoznaje objedinila je u knjizi Templari i ivanovci u Hrvatskoj (2002).
Ona je već u svojim ranijim radovima o topografiji srednjovjekovnih
posjeda zagrebačkih biskupa i kaptola (1951; 1952) uočila da se
križnici, koji se često navode u opisima međa, ponekad nazivaju
i “križnici svetoga Groba”, odnosno sepulkralci. Autorica je
temeljitom analizom povijesnih izvora uspjela razlučiti sepulkralce
od templara i ivanovaca. O sepulkralcima je izdala i rad Regularni
kanonici sv. Groba Jeruzalemskog u Hrvatskoj (1984c). Autorica, iako
povjesničarka, često donosi tlorise i terenske skice utvrda, govori
ponešto i o crkvama, što sve svjedoči o njezinu bogatom terenskom
radu. Doprinos je Lelje Dobronić neprocjenjiv – iz njezinih radova
možemo doznati najviše relevantnih podataka o djelovanju viteških
redova u Hrvatskoj, a oni su ujedno i odličan temelj za arheološki
pristup problematici (Belaj, J. 2001:12). Uvelike su mi pomogli i
razgovori koje sam vodio s njom uvodeći se u problematiku viteških
redova. Za svetomartinski posjed osobito je važan i njezin rad Posjedi
srednjovjekovnih viteških redova u okolici Zagreba objavljen u Gunjačinu
zborniku (Dobronić 1980).
Kako se treba baviti problematikom viteških redova unutar
arheologije, pokazao je Željko Tomičić u svojim radovima
Fortifications of Orders of Knights in Medieval Croatia (1996a) i Im
Jahrhundertealten Grenzgebiet zwischen dem Westen und dem Osten
Europas – Festungen der Ritterorden im mittelalterlichen Kroatien (1998).
On je dao pregled svega do tada objavljenoga o viteškim redovima
na području čitave Hrvatske, a i preko njezinih granica. Promatrao
je prostor Hrvatske uklopljen u globalna zbivanja onoga vremena,
8
UVOD
proučio je utjecaj svjetske povijesti i njezin odraz u pojavi horizonta

svjetovne i crkvene arhitekture koji se može dovesti u vezu s
viteškim redovima. Pokazao je koliku su važnost imali prometni
pravci, kopneni i pomorski, u onome vremenu za povijesni prostor
Hrvatske koji je od svojevrsnoga “mosta” krajem promatranoga
razdoblja pretvoren u “bedem” velikoga dijela europske kulturne i
povijesne baštine. Posebno važnim istaknuo je pravac koji je iz srca
Hrvatsko-ugarskoga kraljevstva, smještenoga u Karpatskoj kotlini,
vodio preko Drave, dolinama Kupe i osobito Une u prvome redu
prema Vrani, ali i prema drugim uporištima viteških redova na
Jadranskoj obali. Sličnu je važnost imala i prometnica duž obale
prema Albaniji i dalje prema Grčkoj, kao i pravci koji su vodili kroz
Panoniju. Upozorio je na važnost utvrđivanja mreže putova te na
njezinu utemeljenost na nekadašnjim rimskim cestama. Tomičić je
istaknuo veliku važnost istraživanja povjesničara i povjesničara
umjetnosti koja su omogućila ubikaciju (određivanje položaja)
centara viteških redova na području Hrvatske, ali i velik nerazmjer
u odnosu na sustavna arheološka istraživanja koja, u to vrijeme,
nisu bila vođena ni na jednom utvrđenom objektu viteških redova
na području Hrvatske pa je tako ostavljena velika praznina u
poznavanju toga razdoblja srednjega vijeka.
U navedenim radovima o povijesti viteških redova pažnja je,
dakako, posvećena i velikome svetomartinskom preceptoratu. No,
njime su se pojedini istraživači bavili i odvojeno od drugih posjeda
templara i ivanovaca.
Još je početkom prošloga stoljeća Emilij Laszowski objavio članak
Povjestna crtica o Božjakovini (1901), a za vrijeme Drugoga svjetskog
rata objavljena je i njegova natuknica Božjakovina u Hrvatskoj
enciklopediji (1942).
Rad Rudolfa Horvata Crkva sv. Martina u Prozorju, 1209 – 1900.
(1931) bio je još temeljitiji. U njemu su djelomice prepričane kanonske
vizitacije i župna spomenica. Ipak, za pravilnu interpretaciju
građevinskih ostataka trebalo je još pričekati.
Crkvu je arhitektonski najtemeljitije ispitao, analizirao i opisao
Zorislav Horvat u Vijestima konzervatora i muzealaca Hrvatske (1972a)
pa ću taj rad češće i rabiti.
Godine 1981. cijeli je broj časopisa Kaj bio posvećen dugoselskome
području. U njemu se nalaze i za našu temu zanimljivi radovi 2 Kanonske vizitacije
Anđele Horvat i Josipa Adamčeka. (foto: Juraj Belaj)
9
UVOD
Adamček se usredotočio osobito na gospodarski i društveni razvoj

Božjakovine i okolice od dolaska templara do sredine 19. stoljeća
(Adamček 1981). A. Horvat donosi pregled i valorizira spomenike
kulture tadašnje općine Dugo Selo (Horvat, A. 1981), pri čemu veliku
pažnju poklanja i materijalnim ostacima viteških redova u ovome
kraju.
Iste je godine izdana i knjižica Josipa Buturca Božjakovina –
Brckovljani 1209 – 1980. Iz povijesti župe, uprave i gospoštije (1981) u
kojoj se također opširnije razmatra ova tema, a poseban je naglasak
stavljen na povijest župe sv. Brcka.
Plod mojeg višegodišnjeg znanstvenog bavljenja problematikom
viteških redova u našim krajevima, pa tako i na području Zemlje
svetoga Martina, magistarski je rad (Belaj, J. 2001) o arheološkome
naslijeđu viteških redova na sjeverozapadnom prostoru središnje
Hrvatske, odnosno na tlu srednjovjekovne zagrebačke biskupije.
Iduće godine, 2002., započela su istraživanja Instituta za arheologiju
crkve sv. Martina pa se i moj interes za ovo područje produbljuje.
Kasnije sam se, u doktorskoj disertaciji, na također suženome
prostoru belskog preceptorata nedaleko od Varaždina, još detaljnije
“upoznao” s templarima i osobito ivanovcima (Belaj, J. 2005a).
Jasno je da ću se u ovoj knjizi uvelike oslanjati na vlastite spoznaje i
iskustva stečena prilikom pisanja magistarskog i doktorskog rada,
no radi bolje čitljivosti teksta ovdje ih neću svaki puta navoditi.
I brojni drugi istraživači doticali su se usput ove teme, donoseći
manje ili veće priloge, podatke, mišljenja o pojedinim detaljima
ili manjim cjelinama. Riječ je o stručnjacima različitih struka
– arheolozima, povjesničarima, povjesničarima umjetnosti,
povjesničarima arhitekture, lingvistima, etnolozima i drugima –
koji su doprinijeli boljem poznavanju gradiva o ovoj temi. Potpuniji
pregled autora i njihovih radova razvidan je iz priloženoga popisa
uporabljene literature. Usredotočenost istraživača na određene
lokalitete bit će vidljiva iz pojedinih poglavlja.
U posljednje vrijeme pokrenuta su i neka arheološka istraživanja
viteških redova na drugim lokalitetima. Na primjer, osim
martinbreških, već niz godina vodim i istraživanja na lokalitetu
Ivanec – Stari grad te na, najvjerojatnije ivanovačkoj, utvrdi Gradišče
kraj Margečana, također na području belskoga preceptorata.
Vođena su istraživanja možebitne templarske crkve u Novoj Rači
(Jakovljević 1998). U pripremnoj su fazi i istraživanja Vrane. Nakon
10
UVOD
neshvatljivog četničkog miniranja crkve sv. Marije u Gori na vidjelo

su, ispod baroknoga sloja opeke i žbuke, izašli ranogotički kameni
arhitektonski elementi – ostaci templarske crkve, “jedne od najstarijih
‘sačuvanih’ crkava na području čitave zagrebačke nadbiskupije”
(Miletić 1999:129). Opsežna arheološka istraživanja crkve obavio
je Restauratorski zavod Hrvatske pod vodstvom Drage Miletića.
Ustanovljeno je šest osnovnih graditeljskih faza crkve, a nama je
najzanimljivija druga, templarska faza. Na ovu ćemo se dragocjenu
građevinu kasnije još vratiti.
VITEŠKI REDOVI
Prije no što se nešto kaže o samim viteškim redovima, treba
objasniti povijesni okvir u kojem su nastali i djelovali. Viteški su
redovi usko povezani s križarskim ratovima što su ih pape i europski
vladari poduzimali ne bi li povratili Svetu zemlju koju su u 7.
stoljeću zaposjeli muslimani. Bilo je, naravno, i drugih, nereligioznih
razloga za križarske pohode. Jedan od njih jest činjenica da je blok
islamskih država zatvorio Europi trgovački put prema jugoistočnoj
Aziji, što je u Europi dovelo do određene stagnacije u gospodarskom
razvoju. U pozadini svih razloga nalazi se stanovita demografska
eksplozija u zapadnoj Europi. Mnogi svjetski stručnjaci križarske
ratove doživljavaju kao svojevrsnu kolonizaciju Levanta (zanimljiva
su muslimanska gledišta prikazana u Maalouf 2002).
Spomenuti su ratovi imali utjecaja i na hrvatske zemlje. Dio je
kršćanske vojske, naime, prolazio kopnom kroz Hrvatsku prema
istoku ili se prebacivao brodovima duž istočne obale Jadrana.
Poguban je za Hrvatsku bio Četvrti križarski rat u kojem su križari,
kao naknadu za uporabu mletačkog brodovlja, osvojili i razorili
Zadar 1202. godine te ga predali u mletačke ruke. Taj je rat, uopće, bio
izrazito amoralan; završio je već 1204. godine, nakon što su križari
Bizantu oteli Konstantinopol i tamo uredili tzv. Latinsko carstvo.
Nevelik pohod poduzeo je ugarsko-hrvatski kralj Andrija 1217.
– 1218. godine. Kršćani su tijekom Petoga križarskog rata uspjeli
zaposjesti dio Svete zemlje, posebno Jeruzalem, Betlehem i Nazaret,
te 1228. ponovno ustanoviti Jeruzalemsko kraljevstvo. No već 1244.
Jeruzalem je za kršćane opet izgubljen. Razdoblje križarskih ratova
završeno je oko 1291., gubitkom obalne utvrde Akko, čime su bila
nepovratno izgubljena gotovo sva privremeno osvojena mjesta.
11
UVOD
Tijekom tih zbivanja nastale su, pod izravnim ili neizravnim

utjecajem klera, brojne viteške udruge koje su si kao zadatak postavile
zaštitu hodočasnika, njegu ranjenih i bolesnih te čuvanje svetih
lokaliteta u Svetoj zemlji. Ugledajući se na crkvene redove, neke od
njih uzele su načelo religio et ordo (“vjera i red”), a članovi su polagali
zavjete i podvrgavali se pojedinim pravilima redovničkoga života.
Odijevali su se uniformno, a uskoro je, budući da su neplemići u
feudalnim državama izgubili pravo raspolaganja oružjem, uvedeno
pravilo da se u članstvo primaju samo osobe dokazana plemićkoga
podrijetla. Završetkom križarskih ratova, odnosno gubitkom Svete
zemlje, ti su redovi izgubili svoje izvorne funkcije i prilagođavali se,
na različite načine, novim uvjetima u kojima su se našli. Velika ih se
većina prije ili kasnije ugasila.
Viteški su redovi osebujna pojava koja spaja dva do tada nespojiva

zvanja: redovničko, koje podrazumijeva poslušnost, čistoću i
siromaštvo, i vojničko, koje traži snagu, vještinu i viteštvo. To je bio
jedan od glavnih razloga njihovu naglom širenju u 12. i 13. st. u
Zapadnoj Europi.
Posebna značajka nekih redova bila je njihova ovisnost neposredno

i isključivo o papi kao jedinom suverenu, što je njihove posjede
moglo učiniti eksteritorijalnima, tj. neovisnima o upravi države u
kojoj se nalaze, i nije ih obvezivalo na feudalna davanja (desetine,
carine i sl.). Teritoriji pojedinih redova mogli su stoga prerasti u
prave državne tvorbe. Najstariji, najpoznatiji i najutjecajniji bili su
ivanovci, templari i njemački vitezovi. Sva tri reda imala su utjecaja
na hrvatsku povijest i kulturu.
VITEŠKI REDOVI U HRVATSKOJ

Glavni viteški redovi, ivanovci i templari, djelovali su i na
području srednjovjekovne zagrebačke biskupije, a njemački red,
teutonci, prisutni su na njezinim granicama. Njemački viteški red
dobio je svoje posjede na području današnje Slovenije, ponajprije u
okolici Ormoža i u Beloj Krajini, koja je u srednjem vijeku pripadala
zagrebačkoj biskupiji.
Želim istaknuti, kada u ovoj knjizi govorim o “križnicima”, da
mislim na pripadnike viteških redova, dok “križarima” označujem
sudionike u organiziranim vojnim pohodima.
12
UVOD
Počeci templara i ivanovaca u nas izgubljeni su s dokumentima.

Kao i drugdje u Europi, templarske su kuće bile u godinama od
1312. do 1314. ukinute, a posjedi predani ivanovcima. Budući da su
sve viteške redove, nastale u križarskim ratovima, zvali zajedničkim
imenom “križnici”, “križari”, povijesni ih izvori ponekad dovoljno
ne razlikuju. Posebno je nepovoljno za proučavanje viteških redova
u Hrvatskoj što ih nipovjesničari nisu dovoljno razlikovali. Dodatnu
poteškoću predstavlja činjenica što su i sudionike križarskih ratova,
koji nisu bili redovnici, zvali “križarima”. U narodu su još jedan
red zvali križničkim ili križarskim premda njegovi članovi nisu
bili vitezovi. To je bio Red kanonika svetoga Groba Jeruzalemskoga
(sepulkralci) pa su se povijesni podaci o njima isprepleli s podacima
o ivanovcima i templarima. Tek je Lelja Dobronić, osobito u svojima
trima knjigama (1984a; 1984b; 1984c) ukazala na potrebu razlikovanja
ovih redova i razmrsila brojne nejasnoće.
O templarima i ivanovcima bit će više riječi kasnije u tekstu, a
ovdje neće biti naodmet navesti nešto o njemačkom viteškom redu
i o sepulkralcima.
Njemački trgovci iz Lübecka i Bremena uredili su godine 1128.
u Jeruzalemu “Njemačku kuću” za njegu njemačkih hodočasnika
koje su templari i ivanovci bili zapostavljali. Godine 1190., tijekom
opsade Akka (3. križarski rat), Fridrik Švapski preinačio je prvobitnu
zamisao i pokrenuo osnivanje posebnoga viteškog reda za Nijemce
– Deutscher Orden, Deutsche Ritter, zvanog i “teutoncima”. Papa
Klement III. potvrdio je 1191. pravila novoga reda koji je bio ustrojen
prema uzoru na ivanovce i templare. Uskoro je teutonski red dobio,
kao i ivanovci i templari, brojne posjede na Bliskom istoku i u
Europi. Njemački viteški red je, dakle, od početka posve nezavisan
od ivanovaca i templara. Dapače, nastao je kao reakcija na njihov loš
odnos prema njemačkim hodočasnicima.
Godine 1525. pristupili su teutonci u Prusiji, gdje im je bila
matica, protestantizmu i njihov se teritorij preustrojio u svjetovno
vojvodstvo u okviru poljskoga kraljevstva, s dotadašnjim velikim
magistrom Albrechtom von Hohenzollernom kao vojvodom. Pruski
Hohenzollerni pokrenuli su kasnije ujedinjenje Njemačke i uveli tzv.
“pruski duh”, premda sa starim Prusima, koji su u međuvremenu
uglavnom izumrli ili su se, rijetki, asimilirali, nemaju nikakve
veze.
Kanonici sv. Groba Jeruzalemskoga (sepulkralci) došli su u Hrvatsku
u doba kralja Andrije II. iz Poljske (Miechów). Prema povijesnim
13
UVOD
dokumentima imali su posjede u Podravini (G. Miholjac, Novaki,

Križančija kraj Ludbrega), u okolici Čazme (Marča), Križevaca
(Glogovnica i okolica, Tkalec) i Zagreba (Planina) te u još
neubiciranom Bijeniku (Dobronić 1984c). Nestaju, gotovo neopazice,
u vrijeme turske dominacije u 16. stoljeću.
ARHEOLOGIJA I NJEZINE METODE

Arheologija (grčki arhaiologia, “pripovijedanje o starinama”) jest –
pojednostavljeno rečeno – jedna od povijesnih znanosti, i to znanost
o starinama koje su pronađene u zemlji. Arheologija se račva u cijeli
niz grana i ogranaka. S obzirom na razdoblje koje nas zanima na
Martin-Bregu, posebno su važne srednjovjekovna i novovjekovna
arheologija.
Arheologija kasnoga srednjega vijeka, a osobito novovjekovna,
unekoliko se razlikuju od starijih grana arheologije – imaju svoje
prednosti koje istraživač treba što bolje iskoristiti. Prvenstvena je
njihova prednost u tome što raspolažu sve brojnijim pisanim (ali
i nekim drugim) izvorima koji mogu osvijetliti predmet ili pojavu
na koju se naišlo. Svaka nova vrsta izvora traži nov pristup (novu
metodu, uglavnom multidisciplinarnu), pa i ove grane arheologije
trebaju čvršće surađivati s drugim srodnim disciplinama. Pisani
izvori su, kod sakralnoga lokaliteta, prvenstveno vizitacijski opisi,
župne spomenice, matične knjige umrlih, ali i katastarske mape,
stare karte, arhivski podaci o izrađivačima određenih predmeta
ili sustavima njihove nabave. Nažalost, za kasni srednji vijek na
područjima zahvaćenima turskim pustošenjima pisani su izvori
ipak vrlo oskudni pa nam za to doba arheologija ostaje praktički
jedina, ili barem glavna, znanost koja je u mogućnosti da pruži
podatke o tadašnjem načinu života ljudi.
Druga je bitna razlika da analogije za pronađene predmete (a
kada je o nalazima iz novovjekovnih grobova riječ, prvenstveno
se radi o pronađenim ostacima odjeće i obuće, nakita te predmeta
nabožnoga karaktera s kojima su se pokojnici pokapali – svetačke
medaljice, krunice, križevi…) treba tražiti i na drukčijim mjestima
od uobičajenih, primjerice, u etnološkoj literaturi i u radovima
povjesničara umjetnosti, u raznim muzejima – za umjetnost i obrt,
etnografskom, povijesnom…, u aukcijskim katalozima, galerijama
slika, na portretima i drugdje.
14
UVOD
Mnogi su Martinbrežani pomno promatrali rad arheologa, stoga

ću nastojati objasniti što se zapravo zbivalo pred njihovim očima.
Arheološka
3, 4, 5 i 6:
istraživanja (foto 4: Andreja

Kudelić; foto 3, 5, 6: Juraj
Belaj)
15
UVOD
16
UVOD
Nakon što se utvrdi zadatak i područje iskapanja, određuju

se mjesta za pojedine sonde (omeđeni prostori predviđeni za
arheološko iskapanje) na mjestima za koja se pretpostavlja da će
pružiti relevantne podatke. Pri iskapanju sonde utvrđuju se, prema
boji i sastavu zemlje, različite “stratigrafske jedinice” odnosno
različiti slojevi i ukopi (poput ukopa za stupove, grobove i sl.) koji se
potom “prazne”, tj. uklanjaju, sloj po sloj, od najmlađih do najstarijih
sačuvanih slojeva, sve dok se ne dođe do sterilne zemlje – zdravice.
To je često vrlo precizan i spor proces pri kojem uvijek valja imati
na umu da je jedinstven i neponovljiv jer nakon nas više nitko nema
priliku učiniti to na istom mjestu bolje.
Tijekom iskapanja dokumentiraju se svi pronađeni pokretni
(predmeti) i nepokretni nalazi (na primjer ostaci starijih zidova)
te slojevi zemlje. Za svaki se nalaz mjeri njegov točan položaj na
lokalitetu s apsolutnom visinom te se bilježi stratigrafska jedinica
u kojoj je pronađen. Precizna i iscrpna dokumentacija temelj
je kvalitete svih kasnijih tumačenja, pa i eventualnih budućih
arheoloških istraživanja nakon mnogo godina.
Osobit problem na ovakvim dugotrajno korištenim nalazištima
jest činjenica da su mnogobrojni mlađi ukopi – nastali, primjerice,
prigodom popravaka crkvenih zidova, raznih dogradnjâ ili, osobito,
ukapanjem novih pokojnika u crkvi i oko nje – u velikoj mjeri oštetili
starije slojeve koje stoga, u najboljem slučaju, pronalazimo tek u
tragovima. Zbog toga se često događa da starije predmete nalazimo
u mlađim ukopima. Lako možemo zamisliti kako se kopanjem
grobne rake oštećuju stariji slojevi pod zemljom, a zatim se ta ista
zemlja, s nalazima iz starijih slojeva, potpuno izmiješana ubacuje
nazad u grob.
Arheološki nalazi na Martin-Bregu potječu uglavnom iz dviju
vrsta stratigrafskih jedinica: iz grobova (zatvorenih cjelina) i iz
izmiješanih, odnosno prekopanih slojeva koji uz novije sadrže i
starije nalaze. Ponekad, iako rjeđe, nalazâ ima i u zapunama grobova.
Očuvanih slojeva nema mnogo, što je uobičajeno na ovakvim
lokalitetima, jer su ih uglavnom uništila višekratna i dugotrajna
pokapanja na istome prostoru. Gotovo da nema sloja u kojem se
ne pronađe nalaza iz raznih doba, pa tako često i novovjekovnih
nalaza. Stoga je slojeve često teško kronološki odrediti – eventualno
se pomoću najmlađega nalaza može utvrditi gornja granica njegova
nastanka. Slično vrijedi i za zapune grobova. Nalazi iz zapuna
gotovo su sigurno stariji od samoga groba jer su u nj uglavnom
17
UVOD
dospjeli iz starijih, prekopanih slojeva. Poneki je (na primjer novac)

mogao upasti u zapunu i tijekom samoga ukopa pa bi prema tome
činio uglavnom tek donju vremensku granicu pokapanja, naravno,
ukoliko pretpostavimo da nalaz nije naknadno “utonuo” u zemlju.
Za tipološku analizu nalaza najpodesniji su oni iz pojedinih
zatvorenih grobnih cjelina, koji pripadaju pokojniku, jer su u grob
dospjeli u istome trenutku. Naravno, i u takvim prilikama moramo
zadržati određeni oprez pri datiranju predmeta jer je moguće da su
pojedini predmeti s kojima je pokojnik pokopan mogli biti stariji,
naslijeđeni od predaka i sl. Određenu sigurnost pruža tek učestala
a istodobna pojava istovrsnih – vremenski opredjeljivih – predmeta
u većem broju grobova. Kod uspostavljanja kronologije mogu
nam pomoći i međusobni odnosi grobova, njihovi odnosi prema
arhitekturi, a ponekad i – uz osobit oprez – relativna dubina ukopa
grobova, kao i njihova orijentacija.
Istražujući martinbreški lokalitet, u svim su otvorenim sondama
pronađeni grobovi i dislocirane kosti. Iznimka je, za sada, prostor
istočno od svetišta gdje se – vjerojatno zbog prevelike strmine –
možda i nije pokapalo. Možemo zaključiti kako se u crkvi sv. Martina
i oko nje pokapalo u više faza. Za sada su kao najstariji prepoznati
oni grobovi koji su ukapani prije izgradnje pojedinih zidova
sakristija i kapele Sv. triju kraljeva, tj. južnoga predvorja. Grobovi
za koje se to pouzdano može tvrditi jesu oni koji ulaze pod zidove,
oni koje su zidovi presjekli i oni koji svojim položajem djelomično
izlaze izvan gabarita kapele/predvorja. Može se primijetiti kako je
orijentacija ranijih grobova isključivo paralelna s osi crkve (Belaj,
J. 2005b:3). Kasnije će smjer polaganja biti sve manje bitan jer su
se lijesovi slagali na ograničen i skučen prostor. Tada će nam za
datiranje grobova osobitu pomoć pružiti nalazi iz grobova.
18
ZEMLJA SVETOGA MARTINA NEPOSREDNO PRIJE TEMPLARA
Zemlja svetoga Martina

neposredno prije templara
N
ajstarije vijesti o Zemlji svetoga Martina dolaze nam iz za
nas ključnoga dokumenta – darovnice kralja Andrije II. iz
1209. godine (CD III:84–89, dok. 74). Iz nje saznajemo da su
Fratres militie templi, “braća vojske Hrama”, dobila od kralja posjede
in Dalmatia quam in Chroacia (“u Dalmaciji kao i u Hrvatskoj”), a među
njima je navedena Terra sancti Martini. Iako mnogi povjesničari
tvrde da je ovaj dokument u stvari kasnije sastavljena krivotvorina,
čini se da su podaci o ovome darovanju točni (Engel 2001:295, 300,
bilj. 41).
Poznato je da su Arpadovići, učvrstivši svoju vlast u Slavoniji (u
srednjem se vijeku taj termin koristio za čitavu sjevernu Hrvatsku,
od Drave do Sutle i Petrove gore), tijekom 12. stoljeća pozivali
ugarsko plemstvo u to područje te mu darivali zemlju. To je
plemstvo bilo kraljev prvi oslonac u novostečenoj zemlji. Slavonijom
je u kraljevo ime upravljao ban, a ponekad i sam kraljev brat ili sin
– herceg. Oni su i u Slavoniju uvodili mađarski model feudalizma.
Stare plemenske župe (koje samo naziv dijele s crkvenim župama
u kasnijem, pa i današnjem smislu riječi) i njihove starješine bile
su zamijenjene kraljevskim županijama sa županima na čelu
(Goldstein 2003:64–67). Pritom su postupno ujedinjavali više manjih
hrvatskih župa u jednu veću županiju. Darovnica je, barem što
se tiče Zemlje svetoga Martina, završetak dulje drame. Kralj se nije
zadovoljio potvrđivanjem donacije, nego je dodao da je ta zemlja
pripadala upravitelju Krakonu (Crakoni Volpot) koji je zbog nevjere
i zloglasne prevare izgubio glavu i sav imetak.
Vjerojatno je taj Krakon ista osoba koja se javlja u nekim ranijim
spisima, primjerice, 1198. kao Crazon comes Guarastiensis (“Krakon
župan varaždinski”, CD II:297, dok. 280), 1200. kao Crasun comes,
odnosno Crasun uero comes est pristaldus eiusdem rei (“Krakon, taj
19
župan je pristald istoga kralja” [pristald ili pristav bio je neka vrsta
činovnika, upravni službenik koji je izvršavao odluke suda], CD
III:6, dok. 7). Adamček (1981:105) piše da je Crazon comes Gvarasdiensis
pratio kralja Emerika na putu u Dalmaciju. Bio je varaždinski župan,
a ime mu je pisano u raznim oblicima (Krakon, Krasun, Kračun i sl.;
navodit ću ga u obliku Krakon).
Andrija je, još kao herceg, po tko zna koji puta došao u sukob
sa svojim bratom, kraljem Emerikom, 1204. godine. Morao mu se
pokoriti te ga je ovaj dao zatočiti u malu tvrđavicu (kulu?) u Knegincu
blizu Varaždina. Sukob se, prema legendi (Toma Arhiđakon, Historia
Salonitana, prema Težak 1999:6), dogodio na Dravi blizu Varaždina.
Tijekom zarobljeništva budućem su kralju Andriji pomagali
varaždinski građani pa im se on kasnije odužio davši Varaždinu
status slobodnoga kraljevskoga grada. A varaždinskom se županu
Krakonu, koji je očito stao na stranu njegova brata, Andrija “odužio”
na drukčiji način.
Iz spomenute darovnice kralja Andrije II. saznajemo da je Zemlja

svetoga Martina i prije no što je postala templarskom nosila ime sv.
Martina, što znači da je prvotna crkva sv. Martina postojala još prije
templara. Templari ovamo nisu došli na pusto mjesto bez povijesti
premda drugih pisanih vijesti o toj zemlji nemamo.
No, postoje i drugi, nepisani izvori, na koje se moramo u ovakvim

prilikama osloniti. Prvenstveno su to toponimi – nazivi pojedinih
geografskih položaja u ovome kraju, koji neizmijenjeni ili neznatno
izmijenjeni mogu trajati – prenošeni ponekad jedino usmenom
predajom – vrlo dugo, sve do naših dana. Toponimi često čuvaju u
sebi prirodne značajke pojedine mikrolokacije, ime kojega važnog
(ili najranijeg poznatog) posjednika, uspomenu na neku građevinu
ili drugi građevinski zahvat na terenu.
Toponimija može pružiti veliku pomoć pri interpretiranju gradiva,

posebno kod ubikacije pojedinih objekata. Poneki istraživači
katkada su toponime dosta olako tumačili, pa im valja pristupati
s oprezom. Poseban problem predstavlja mogućnost da istraživači
neki davno zapisani toponim povezuju uz pogrešne današnje
lokalitete. U svojem radu Zagrebačka županija oko 13. st. iz 1942.
godine Ćuk se, interpretirajući listine, na više mjesta dotiče i naše
teme. Vrijedan je njegov doprinos ubiciranju pojedinih posjeda, a
mnogo je pažnje posvetio i etimologiji toponima ovoga kraja. Velik
broj topografskih imena Ćuk izvodi iz imena plemićkih obitelji i
20
njihovih članova: “Mjesni nazivi nastali od ličnih imena pokazuju

nam prve vlasnike, koje možemo upoznati, i najstarije posjedovno
razdjeljenje” (1942:109).
On čak nabraja najstarija, u toponimima sve do danas sačuvana
– prema njegovu mišljenju – osobna imena ovoga kraja: Likoš, Koren,
Hertko, Bogor, Trebeš, Čeh, Jež (od Jez ili Jes), Obed (od Oba ili Obeta),
Puh, Sasko, Andrilo, Stanko, Stakor, Hreb, Megel, Majko, Bab… (ibid.
112).
Za sada ćemo upozoriti na toponime koji su nastali iz osnove grad.
Obično se smatra da oni ukazuju na položaje srednjovjekovnih
utvrđenih gradova. Promjena u značenju riječi “grad” (praslavenski
*gordъ je isprva značilo “ograda”, “vrt”, usp. njemački Garten,
latinski hortus) od “ograđeno zemljište” preko “utvrda” u “veliko
naselje” (u hrvatskome, srpskome, ruskome) dogodila se, izgleda, u
crkvenoslavenskome, i tek se u novije doba, kada se širi štokavština,
to značenje u nas s juga proširilo u druge krajeve istiskujući stari
hungarizam varoš. Važno je znati da takav naziv može trajati (uz
prevođenje) tisućljećima te da označuje ne samo mjesto na kojem je
stajao srednjovjekovni grad, nego i mjesto prapovijesnoga naselja na
uzvisini. Jedino što nam takvi toponimi ukazuju jest činjenica da se
na mjestu koje nosi takvo ime nekoć nalazio grad, no ne upućuju na
vrijeme nastanjenosti, pa čak ni na karakter toga “grada”, tj. je li riječ
o “pravome gradu” ili tek o zbjegu ili ograđenu prostoru nepoznate
namjene (primjerice, vojne, društvene, sakralne…).
Sa sličnim se problemima susrećemo i kada se raspravlja o
titularima ovdašnjih crkava (hagionimima). Često ćemo pročitati
da su templari, pa i ivanovci (zato što su uglavnom bili Francuzi),
rado posvećivali svoje crkve, na primjer, sv. Martinu (što je
uglavnom točno, samo što su ih posvećivali i mnogim drugim
svecima vojnicima ili, osobito, Blaženoj Djevici Mariji te sv. Ivanu
Krstitelju). No nisu točne tvrdnje da su templari odabrali titulara
“našem” Sv. Martinu u Prozorju jer je sasvim jasno da je crkva bila
njemu posvećena već i prije njihova dolaska. Slično bi možda moglo
vrijediti i za Sv. Brikcija (Brcka).
Dakle, sama činjenica da se neki sveci mogu uvjerljivo povezati s
križnicima ne znači automatski da su baš sve crkve posvećene tim
svecima kod nas gradili križnici. Jednako je nekritički tvrditi da su
svi toponimi izvedeni iz imena Ivan ili sličnoga baština vitezova
ivanovaca, kako to mnogi čine kada raspravljaju o prostoru oko
Ivanščice (ibid. 115–118).
21
Nas će, dakako, posebno zanimati ime crkve u Prozorju koja se zove
po svetome Martinu. Sv. Martin, biskup u Toursu, rođen je oko 316.
u Sabariji (današnji Szombathely u Mađarskoj). Samim time mogao
je još zarana biti čašćen u Panoniji. Čašćenje sv. Martina u liturgiji
i pučkoj pobožnosti brzo se širilo nakon njegove smrti 397. godine.
Nad njegovim grobom u Toursu već je u 5. st. podignuta kapelica.
On je jedan od prvih koji nije pretrpio mučeništvo, a uvršten je u
rimski popis svetaca. Francuski kralj Klodvig uzdignuo je Martina
na čast zaštitnika franačkih kraljeva. Kao patron franačkoga carstva
i vojske (i sam je svojedobno bio vojnik) “došao” je oko 800. godine s
vojskom cara Karla Velikoga ponovno u ove krajeve.
Vrlo je vjerojatno da su se franački misionari koristili i kultom sv.
Martina pri pokrštavanju stanovništva panonskih krajeva tijekom 9.
stoljeća (Buturac 1981:15). Pritom im je vjerojatno pomogla priča kako
je sam Martin pokrštavao Slavene. Nalazimo je već u hvalospjevu što
ga je u VI. stoljeću jedan drugi Martin, biskup Bracare Auguste (iz
današnje Brage u Portugalu, † 580.), i sam rođen u Panoniji, ispjevao
svojemu slavnijem zemljaku i imenjaku iz Sabarije:
… Alamannus, Saxo, Toringus,

Pannonius, Rugus, Sclavus, Nara, Sarmata, Datus,
Ostrogotus, Francus, Burgundus, Dacus, Alanus,
Te duce, nosse Deum gaudet (Barlow, ur. 1950:282–283).
Biskup Bracare Auguste je, kao što možemo vidjeti, među

nabrojenim narodima kojima da je sv. Martin širio kršćanstvo,
izrijekom spomenuo i Slavene. No veći dio navedenih naroda, pa
i Slaveni, živio je u vrijeme kada je sv. Martin djelovao u Panoniji,
još daleko u istočnoj Europi. Prispjeli su u Podunavlje tek s Hunima
oko godine 375. ili još kasnije, dakle u vrijeme kada je sv. Martin već
bio biskup u Toursu, pa s njima nije mogao stupiti u dodir. Martin iz
Brage jednostavno je u svojem hvalospjevu nabrojao narode za koje
je u drugoj polovici VI. stoljeća znao da žive u Panoniji, ne razbijajući
glavu o povijesnom okviru u koji ih je stavio.
Time smo neočekivano otvorili novo, a važno pitanje: kako je

tekao proces pokrštavanja poganskih Slavena? Ima li doista lik sv.
Martina s time kakve veze? Podsjetimo se: nekoliko osoba imenom
22
Martin spominje se u vezi s donošenjem kršćanstva Hrvatima.

Prvi u vremenskome slijedu je opat Martin, izaslanik pape Ivana
IV., koji je godine 641. prenio relikvije ranokršćanskih svetaca u
kapelu sv. Venancija u Lateranskoj bazilici u Rimu. Drugi je bio neki
“hodočasnik i čudotvorac Martin” što ga je spomenuo bizantski
car Konstantin VII. Porfirogenet u 31. poglavlju svojega djela De
administrando imperio. Taj bi Martin bio suvremenik Trpimirov, a
nagovorio bi Hrvate na poslušnost papi i caru. Treći je pak bio “sv.
Martin Pustinjak” koji je, prema pučkoj predaji što se odrazila i
u crkvenim spisima (1287.), živio u jednoj špilji blizu Susedgrada,
tamo gdje još stoji kapelica sv. Martina spomenuta već u 13. stoljeću
(obnovljena je 1900. godine).
To što je navedeno dovoljno je da sv. Martina ozbiljno promotrimo

kada je riječ o pokrštavanju naših krajeva, ali ništa više. Da bismo
odgovorili na pitanje o procesu pokrštavanja, treba znati nešto o
religijskom sustavu onih koje se htjelo pokrstiti. U tom je pravcu išlo
Ćukovo razmišljanje o starosti i vremenu nastanka prve crkve sv.
Martina na Prozorju. On je smatrao da je tu prvotno bilo pogansko
svetište Hrvata. Tomu “možda svjedoči” stari naziv sela “Kozinšćak,
jer i tu su staro svetište, kao obično, prozvali po ‘Kozi’, da ga poruže.
Na vrh brda stavili su crkvicu sv. Martina, na spomen sveca, koji
je sudjelovao kod krštenja Hrvata” (Ćuk 1942:111). Objašnjenje s
“kozom” možda izgleda nategnuto. U češkome doista postoji riječ
kouzlo u značenju “čaranje”, no ona je samo slična riječima koza,
kozel, kůzle (“koza”, “jarac”, “kozlić”), a ne i etimološki srodna. Ako
je Kozinščak imao neke veze sa slavenskim poganstvom, onda je to
prije bilo preko takve riječi kao što je ime utvrde Kozelin/Kuzelin, a
ne preko riječi koza. No, valja priznati da je doista u blizini raznih
toponima, koji bi mogli predstavljati tragove slavenske poganske
starine, primijećen nemali broj imena povezanih s kozom.
Ako je postojalo neko pogansko svetište na Prozorju, onda ga je sv.

Martin u onomastičkom smislu potpuno preslojio. Ćukova “koza”
nam za sada ne pomaže. No od velike će nam pomoći biti recentna
istraživanja etnologa Vitomira Belaja. On je pošao od pretpostavke
da toponimi mogu vrlo dugo čuvati skriveno, odavna zaboravljeno
značenje. To posebno vrijedi za toponime koji se odnose na
zaboravljene mitove. No njihovo izvorno mitsko značenje obično
možemo dokazati tek kada ih stavimo u čvrstu vezu s mitskim
kontekstom.
23
Za lakše razumijevanje toga konteksta navest ću jedan odlomak iz

našega zajedničkog članka:
…mitski svjetonazor drevnih Hrvata je, kao i kod ostalih slavenskih
naroda (a srodne crte mogu se otkriti i u drugih indoeuropskih
naroda, pa se već otkrivaju strukture i na praindoeuropskoj razini),
poznavao svetu strukturu koja ima tri osnovna elementa, počela, tri
vrhovna božanstva. To su Gromovnik (Perunъ, koji je preuzeo položaj
i funkciju Stvoritelja), njegov suparnik u liku bradate Prazmije/Zmaja
(Velesъ) i velika Majka (Mokošь)... Drevna Majka, isprva shvaćena kao
Majka Zemlja (tragova i danas ima u slavenskom folklornom gradivu),
još je u praindoeuropsko doba počela dobivati novo značenje. Počeli
su ju poistovjećivati sa Suncem. Odnosi između bogova mogli su
se matematički prikazati u (nematematički oblikovanoj) formuli
1:√[1+1] / 22°30’, tj., dva kraka trokuta odnose se međusobno kao
jedan naprama drugi korijen iz dva (dulji krak spaja točke posvećene
muškim božanstvima), a jedan od oštrih kutova iznosi oko četvrtine
pravoga kuta. Taj se trokut projicirao iz mitske priče i u stvarni prostor,
pa se njegove točke mogu ponegdje i danas prepoznati zahvaljujući
znakovitim nazivima. Dakako, u ono doba ljudi nisu imali mjerne
sprave poput današnjih, a ni priroda nije uvijek htjela pomaknuti
neki vrh ili stijenu tako da bi odnos bio posve točan, pa su ti odnosi
ostvareni samo u približnim vrijednostima (Belaj i Belaj 2007).
Mitski interpretirani krajobrazi sadrže, dakle, u pravilu najmanje

tri točke. Jedna je imenom povezana s nebeskim bogom, druga
s njegovim protivnikom, a treća s nekom ženskom sveticom kao
supstitutom Perunove žene Mokoš. Perun i Veles stoje u opoziciji
koja obuhvaća i opreke gore-dolje, suho-mokro, gora-voda. Ako sada
pretpostavimo da je na današnjem Martin-Bregu postojala jedna
takva sveta točka, onda je ona morala pripadati Perunu koji je
gore, na gori, na suhome. Njegov je pak suparnik trebao biti
negdje dolje uz vodu, i to po mogućnosti s druge strane vode koja
je simbolizirala granicu između Perunova svijeta (svijeta živih) i
Velesova svijeta (svijeta mrtvih). I doista, s Martin-Brega se po lijepu
vremenu daleko na jugu, s druge strane Save, nazire crkva sv. Petra
u Veleševcu. Veleševec se najednom raskrinkao kao mjesto štovanja
Velesa, praslavenskoga boga svijeta, ali i stoke kojoj tamo nudi sočne
pašnjake. U Veleševcu su uistinu još u XX. stoljeću na Sveta tri kralja
k crkvi dovodili konje iz cijele okolice. Bili su svečano okićeni, a u
grivu su im upleli voštane svijeće. Posložili su se u procesiju i tako
se vozili i jahali iz Veleševca u Orle, pa triput oko kapele sv. Bartola.
Na koncu je svećenik blagoslovio konje (Pilar 1931:65–66). Ranije
se taj običaj izvodio na Bartolovo (24. kolovoza), kako je to opisao
August Šenoa u Vijencu godine 1885. u pripovijesti Mladi gospodin:
“Na Bartolovo u ranu jesen velika se tu slavi od starine slava, kakve
nigdje ni u Hrvatskoj, ni širom cijeloga božjega svijeta nikad vidjeti
24
ne ćeš. […] Tri puta obilaze kola oko crkve, tri puta zavjetuju Posavci
sv. Bartolu svoje konje” (Šenoa 1983:52–55).
7 Karta martinbreškog
trokuta
Potražimo li prema iznesenoj formuli treću točku krajobraza

na preciznoj karti, prvo odredivši kut od 23 stupnja, izmjerivši
udaljenost prema crkvi u Veleševcu – koja iznosi 17.800 m – i
izračunamo dužinu koja se prema prvoj odnosi kao 1:√2 (to je ovdje
12.586 m), vidjet ćemo je u selu Trebovcu, samo 36 metara dalje od
odvojka za zaselak Matkere, udaljenu od Martin-Brega oko 12.550
m (sl. 7). A taj je odvojak bio jedino križanje u selu. Podsjetimo se što
je sve u pučkome vjerovanju nekoć značilo križanje: mjesto čaranja
i gatanja, straha od natprirodnih sila, sastajalište vještica i vila…
Trebovec se spominje već godine 1311. (CD VIII: 287–288, dok. 240,
241). Ime Trebovec može se lako izvesti iz praslavenskoga *trěba, što
je značilo žrtva. Trebovec je izvorno bilo mjesto žrtvovanja, očito
velikoj Majci. Mi smo egzaktnim načinom (što je u humanističkim
znanostima neobično) uspjeli utvrditi tri točke (od kojih je jedna
Martin-Breg) poganskoga svetog trokuta. Razmišljamo li dalje na
tome tragu, onda valja pretpostaviti da je takav prostor, na koji su
doseljeni Slaveni projicirali svoj mit o ustrojstvu svijeta, vjerojatno
25
obuhvaćao jednu ranu prostorno organiziranu slavensku zajednicu,

župu. Drugih izvora o slavonskim župama iz pretkršćanskoga
vremena nemamo.
Uočeno je da su uz ovako organiziran trokut – s kutom koji je
vrlo blizu vrijednosti otklona prividne sunčeve putanje na obzorju
između solsticija i ekvinocija i s točnim odnosom dviju stranica
u vrijednostima 1:√2 – za koji valja pretpostaviti da je pripadao
plemenu odnosno župi (Pleterski 1966), postojali i znatno manji,
koji su se zadovoljavali samo kutom od oko 23° s nekoliko sakralnih
točaka i vjerojatno su zadovoljavali potrebe manjih seoskih
zajednica. Dok su veliki objašnjavali kako je ustrojen svijet, mali
su se trokuti koncentrirali na ustrojstvo gospodarske godine: na
početak proljeća, rast žita, žetvu, jesen i zimu (Belaj i Belaj 2007).
Takvi su veliki trokuti dosad otkriveni kod Ivanca, u Riječkome
zaljevu, na Pagu i na Pelješcu te, evo, ovdje kod Martin-Brega. Kako
je moguće da su poganske prostorne strukture preživjele tisuću
godina kršćanstva? Objašnjenje će nam dati jedno pismo pape
Grgura I. (Velikoga) iz godine 601. opatu Mellitu u Britaniju, u kojem
šalje poruku biskupu Augustinu od Canterburyja o postupanju s
poganima:
…hramove idola [poganskih bogova] kod toga naroda ne treba
uništiti, nego treba uništiti idole u njima, blagosloviti vodu i njome
poškropiti rečene hramove, podići oltare i postaviti relikvije. Jer,
ako su hramovi dobro izgrađeni, oni će po naravi stvari promijeniti
štovanje vragova u službu istinitoga Boga; da bi narod, vidjevši da
njihovi hramovi nisu razrušeni, uklonio zablude iz svojih srdaca te,
prepoznajući i štujući istinitoga Boga, njemu se s vremenom, prema
navici, utjecao. I jer su se navikli za žrtve demonima klati mnoga
goveda, potrebno je to promijeniti u bilo kakvu svečanost, kao što je
dan posvećenja ili rođendan svetih mučenika čije su relikvije ovdje
smještene, neka si naprave kolibu od granja drveća kraj tih crkava koje
su preuređene iz hramova i neka zdušno proslave gozbenu svečanost
te odsada ne žrtvuju životinje đavlu, nego neka na slavu Božju u svojoj
gladi životinje kolju i Darovatelju svega za sitost svoju hvalu daju…
(Beda Venerabilis I:30)
Takvi su se postupci primjenjivali po cijeloj poganskoj Europi pa

valja dedukcijom zaključiti da je slično bilo i u našim krajevima.
Dakako da je postupak širenja kršćanskoga nauka trajao kroz više
pokoljenja. Sam čin krštenja u tom je postupku bio tek simboličan
korak. Naime, kršćanska religija jednostavno nije mogla zadovoljiti
neke od bitnih, egzistencijalnih funkcija koje je imala poganska. Ova
je imala odgovora na sve ljudske egzistencijalne probleme. Imala
26
je tumačenja i obrede za slučaj dugotrajne suše, za izbjegavanje

opasnosti pri prijelazu u novo godišnje doba, u novo stanje (na
primjer svadba), za uspjeh sjetve i slično. To su problemi prema kojima
pitanje života nakon smrti – a na to je bila usmjerena evangelizacija
– uzmiču u očima dojučerašnjih pogana (Belaj, V. 1998:120). U
njihovim su očima poganstvo i kršćanstvo komplementarni, a ne
konkurirajući sustavi. I danas se u religioznosti nailazi na tragove
nekoga pretkršćanskog vjerovanja povezanog sa zbivanjima u
prirodi, a koje je zadobilo svoj kršćanski pokrov, ili pak na kršćanska
vjerovanja koja je puk u primjeni reinterpretirao prema vlastitim
potrebama (Belaj, M. 2006:326).
Zanimljiva je s time u vezi jedna nepotpisana bilješka iz 1931.
godine koja se čuva u Odjelu INDOK kulturne baštine Uprave za
kulturni razvitak i kulturnu politiku Ministarstva kulture RH, a
govori o okupljanju vjernika na Vidovo, 15. lipnja:
Na 15. lipnja slavi se u nas svetkovina Sv. Vida, baš na onaj dan kad je
dan najdulji, kad se već u najraniju zoru vidi sa Prozorja na sve strane.
Pa okolni sviet zove ljude sa sviju strana na proslavu svetoga Vida,
zove ljude, da vide, kad se najjasnije vidjeti može, zove ih k staroj crkvi
na Prozorju…
Tu je bilješku, očito, napisao neki domaći sin (piše: “u nas”) koji

je nešto znao o drevnoj mitologiji, ali se nije snalazio u kalendaru.
Naime, do kalendarske reforme pape Grgura XIII., provedene 1582.
godine, na taj je dan padao ljetni solsticij, tj. najdulji dan i najkraća
noć u godini. Njegovom reformom solsticij je vraćen na izvorni dan
u kalendaru, tj. na 21. lipnja. Bilješka iz 1931. nastala je nakon što
već 350 godina važi tzv. gregorijanski kalendar. U narodu je možda
doista još bila sačuvana predaja da Vidovo ima najdulji dan, no
prema piscu kao da je te godine još toga dana doista bio solsticij. Bilo
bi vrijedno znati što su neškolovani ljudi sredinom prve polovice
20. st. zbilja mislili o ustrojstvu godine. Ovako moramo misliti
da je podatak kako su – “baš na onaj dan kad je dan najdulji” –
domaćini zvali ljude da se dive pogledu s Prozorja njegova nevješta
interpretacija.
No, nama će biti važnije da je sveti Vid u zapadnome slavenskom
svijetu najčešći kršćanski nadomjestak za nekoga visokog boga, u
nas za Peruna. Bit će da je to povezano s misionarskim djelovanjem
zapadnoga kršćanstva među Slavenima. Vidimo to već u opisu
slavenskoga poganstva iz pera kroničara Helmolda. Bio je župnik
u Bösauu kod obodritskog plemena Vagrijaca, između Lübecka
i Kiela, umro je nakon 1177. godine. U svojem djelu Chronicon
27
Slavorum (nastalom oko 1170., a 1556. tiskanom), u poglavljima I. 6 i

II. 12 tvrdio je da su benediktinci iz Korveya (u zapadnoj Falačkoj)
došli još u prvoj polovici 9. stoljeća na onda još slavenski otok Rujanu
(danas Rügen uz njemačku obalu na Baltiku) i tamo u Arkoni
podigli crkvu na čast sv. Vidu (Vitus), mučeniku iz vremena cara
Dioklecijana, rođenom na Siciliji. No morali su se povući, a Slaveni
su, vrativši se u poganstvo, nastavili štovati sv. Vita kao nekakvo
pogansko božanstvo što su ga zvali Svantevit. Helmoldovu tvrdnju
ponavlja i inače vrlo dobro potkovani Saxo Grammaticus (oko 1150.
– 1204.) koji je opisao bojni pohod danskoga kralja Waldemara na
Rujanu 1168. godine.1 Premda današnja kritička znanost tu tvrdnju
odbacuje kao pobožno hvalisanje te govori o Svantevitu kao
izvornom zapadnoslavenskom bogu, ipak bog imenom Svantevit i
sl. nije potvrđen ni kod južnih ni zapadnih Slavena. No ova jednom
izrečena tvrdnja je, vjerojatno, olakšala misionarima u 12. i 13.
stoljeću izbor sveca pogodna za istiskivanje poganskih bogova.
Sveti je Vid nazočan u kršćanski preoblikovanim ”svetim
trokutima” iz poganskih vremena, bilo kao neposredni Perunov
supstitut (na Pagu – kapela sv. Vida, u Gračišću – župna crkva sv.
Vida) ili na pobočnoj oltarnoj slici u crkvi posvećenoj nekom drugom
svecu (na primjer oltar sv. Vida u crkvi sv. Ivana nad Lepoglavom
ili u crkvi sv. Duha nad Ivancem). I u crkvi sv. Martina na Prozorju,
za koju imamo čvrste pokazatelje da je bila izgrađena na mjestu
što je u pogansko vrijeme bilo posvećeno Perunu, stajao je, prema
kanonskoj vizitaciji iz 1746. godine, oltar sv. Vida (prema Horvat, R.
1931:301).
Nerijetko se može pročitati tvrdnja da je u nas sv. Vid nadomjestio
poganskoga boga Svantevita, no za nju nema nikakvih indicija,
dapače, u središnjoj Istri, u Gračišću, crkva sv. Vida sagrađena je
na mjestu koje je u pogansko vrijeme bilo posvećeno Perunu. To
dokazuje sporedna uzvisina koja je do danas očuvala izvedeno
ime Perunčevac. Valja na ovome mjestu ponoviti da kod južnih
Slavena Svantevitov kult nije potvrđen, premda je doista sveti Vid
na mnogim mjestima istisnuo Peruna. U našim istočnim krajevima
i u istočnoj polovici slavenskih zemalja Peruna je zamijenio sv. Ilija,
starozavjetni svetac koji je, prema navodu iz Druge knjige kraljeva,
bio ognjenim kolima uzvezen na nebo (2 Kr 2,11). Pri tome su očito
slijedili Grke kojima je sličnost hebrejskoga imena Helias s grčkom
imenicom helios (”sunce”) omogućila unos mnogih poganskih
predodžbi u sliku što su je stvorili o njemu.
28 1
http://www2.kb.dk/elib/lit//dan/saxo/lat/or.dsr/14/39/index.htm, 16. 7. 2007.
No, vratimo se svetome Martinu. Njegov izbor za zaštitnika

imao je, očito, svoje uzroke, ali i posljedice. Martinje, 11. studenoga,
jedan je od najmarkantnijih dana u kršćanskoj godini. Sv. Martin
još i dan-danas ponegdje ima ulogu podsjetnika na obveze tijekom
gospodarske godine. Na primjer, krivoputska izreka “sv. Martin,
pušku na klin, vole pod pȍd [tavan], jaram na pod” govori o kraju
svih gospodarskih radova (Belaj, M. 2006:190,261).
Godina je odavna podijeljena na dvije polovice, ljetnu (radnu)
i zimsku (mirnu). Kalendarski se to odražava kroz tri sustava. U
sjevernoj Europi razdjelnice su dani ljetnoga i zimskoga solsticija, u
istočnoj Jurjevo (23. travnja) i Mitrovdan (26. listopada), a u zapadnoj
Europi 1. svibnja i 1. studenoga (usp. Belaj, V. 1998:100-103). No 1.
studenoga, dan Svih svetih, dijeli tu ulogu s Martinjem. U Hrvatskoj
se obje tradicije, zapadna i istočna, isprepliću i preslojavaju. Podjela
godine na zimski i ljetni dio održala se do u 20. st. u nekim
područjima Europe kao nadopuna građanskome kalendaru (Belaj,
V. 1998:100). Spomendan sv. Martina, kao što možemo zaključiti,
označava kraj gospodarske godine te početak zimskog razdoblja i
mirovanja.
Spomendani svetaca najčešće se vezuju uz zbivanja u prirodi. Puk
često govori, primjerice, o šumi koja je prozelenjela ili nije, o stoci
koju na početku gospodarske godine valja blagoslovom zaštititi, o
razdoblju kada se nešto sije i kada se kosi, o opasnosti od groma,
o opadanju lišća, trenutku spremanja svojega oruđa za rad te
dolasku snijega i leda. Odabir svetaca zaštitnika i iskazi o njima
govore i o poimanju vremena uopće. U izrekama vezanim uz svece
zaštitnike razvidno je kako se poimanje vremena oslanja na cikličko
smjenjivanje zbivanja u prirodi, a uza nj se vezuje tijek gospodarske
godine. Cikličko poimanje protoka vremena nije svojstveno
kršćanskome, koje je linearno. No prirodni se tijek godine povezuje
s ustanovljenim spomendanima svetaca, a oni se opet obilježavaju
neovisno i neograničeno u odnosu na Crkvu (Belaj, M. 2006:262).
29
8 Sveti Martin (izvor:
http://www.3delavnica.
com/@images/zgodovina/
manierizem/el_greco/sv_
martin.jpg, 28. 6. 2007.)
Širenje kulta sv. Martina doživjelo je pravu eksploziju u zemljama

središnje Europe tijekom 10. stoljeća. Intenzivno su ga častili
benediktinci koji su još u 10. stoljeću u zapadnoj Ugarskoj sagradili
istaknuti samostan Pannonhalma.
30
TEMPLARI
Templari
N
akon što je pogubio Krakona i oduzeo mu posjede zbog
nevjernosti, kralj Andrija II. darovao je Zemlju svetoga
Martina, kao i neke druge, templarskome redu. Tim činom
darivanja templari dolaze na pozornicu martinbreške povijesti. Bili
su tu prisutni dulje od stoljeća, potom su ih na tom istom mjestu
naslijedili vitezovi ivanovci i nastavili tako prisutnost viteških
redova u ovome kraju. No prije nego što se pozabavimo detaljima
templarskog života na Zemlji svetoga Martina, prigoda je malo se
bolje upoznati s ovim viteškim redom. Zato ćemo prvo objasniti tko
su oni bili, kako su izgledali, komu i čemu su služili, konačno, zašto
su dolazili u naše krajeve.
Templarski je red nastao krajem 1119. ili početkom 1120. godine,
u ranim godinama Jeruzalemskoga kraljevstva. Naime, četiri
stoljeća nakon što su sveta kršćanska mjesta u Palestini pala u ruke
muslimana, križarske su ih vojske 1099. ponovno osvojile, zajedno
s njihovim glavnim ciljem – Jeruzalemom. To je trebalo ponovno
potaknuti brojnija hodočašća u Svetu zemlju – izuzetno popularna
u srednjemu vijeku. No situacija u Svetoj zemlji bila je daleko od
sigurne. Većina se plemstva, ali i običnih pučana, vraćala u Europu
nakon izvršenoga zavjeta pa su kršćanske snage ostajale malobrojne
i koncentrirane u utvrdama na ključnim točkama novoosnovanoga
Jeruzalemskog kraljevstva, a putovi su ostajali nezaštićeni. Stoga
se događalo da su hodočasnici na putovima postajali laka meta
razbojnicima pa nisu bila rijetkost ni ubojstva. Briga za hodočasnike,
kao i njihova obrana, počele su se nametati kao ozbiljni problemi.
Pojedini su ih vitezovi prepoznali pa su odlučili nešto poduzeti.
Krajem 11. stoljeća osniva se Red vitezova sv. Ivana (ivanovci) s
ciljem njege bolesnih hodočasnika. Uskoro su se, najvjerojatnije
1119. godine, oko Huguesa iz Paynsa okupili vitezovi (isprva ih je
31
TEMPLARI
bilo tek devetorica), pripadnici visokoga francuskoga plemstva, koji

su bili spremni posvetiti svoj život obrani hodočasnika i čuvanju
putova za Jeruzalem (Pernoud 2005).
Kralj Jeruzalema, Balduin II. (1118. – 1131.), prepustio je prvim
templarima jedan dio svoje palače koja je, prema predaji, stajala na
mjestu jeruzalemskoga (Salomonova) hrama.
Templari su se u početku sami nazivali “Siromašni vitezovi
Kristovi” (Pernoud 2005:8). Kasnije su u dokumentima uglavnom
nazivani milites Templi (vitezovi Hrama), čemu bi katkada bilo
dodano Salamonis ili Jerosolimitani (Salomonova ili Jeruzalemskoga).
Ponekad su se nazivali fratres Militiae Templi (braća vojske Hrama),
rjeđe i cruciferi Templi (križnici odnosno križonoše Hrama), vrlo
rijetko samo skraćeno Templarii. U hrvatskom se jeziku ustalio
naziv “templari” (slično kao i u drugim suvremenim jezicima), dok
se u starijim radovima naših povjesničara može naići na nazive
“crkvenjaci”, “hramovnici” i “božjaci” (Dobronić 2002:11).
Templari su, naime, iskazujući veliku hrabrost u Svetoj zemlji,
došli na dobar glas te im se broj brzo povećavao. Tome su procesu
zasigurno pomogla pravila reda koja je za njih napisao cistercitski
opat sv. Bernard od Clairvauxa, promicatelj cistercitske reforme
i duhovni vođa ondašnjega zapadnokršćanskog svijeta. Valja
napomenuti da se među prvom devetoricom templara nalazio i ujak
Bernarda od Clairvauxa, André de Montbard. Pravilo je usvojeno na
posebnom koncilu 1128. godine u francuskom gradu Troyesu. Osim
Pravila, red je kasnije dobio i Običaje (oko 1165.), Statute (1230. – 1240.)
te pravnu zbirku Načela (oko 1257. – 1267.) u kojima se propisuju
kazne za razne prijestupe (Pernoud 2005:10). “Pravilo je dalo duh, a
Običaji svjedoče o navikama koje su se malo-pomalo ustalile” (ibid. 20).
Običaji su napisani oko 1165. godine, dakle baš nekako u vrijeme
dolaska templara u Hrvatsku.
Kao glavni izvor podataka, među ogromnom količinom tekstova o
templarima dostupnom osobito na francuskome i engleskom jeziku,
koristio sam osmo izdanje odlične knjige francuske povjesničarke
Régine Pernoud (1909. – 1998.), koja je izašla i u prijevodu na
hrvatski jezik (Templari – prava istina o tajnovitom viteškom redu,
2005.). Régine Pernoud je sažeto prikazala osnutak, ustroj i
djelovanje te život i izgled templara sve do njihova ukinuća. Učinila
je to ozbiljno, racionalno, znanstvenim metodama, a uglavnom na
temelju spomenutih pravila templarskoga reda, gnušajući se nad
sve popularnijim diletantskim pristupom raznih “istraživača”.
32
TEMPLARI
Njezinim se istraživanjima u svojim radovima često koristila i Lelja

Dobronić, naša vrsna, nedavno preminula povjesničarka i najbolja
poznavateljica viteških redova, na čije ću se pak radove osobito
oslanjati kada dođemo na hrvatski teritorij.
Templari su, dakle, spojili dva do tada nespojiva zvanja: s jedne
strane vojnički život – stavljajući svoje oružje u službu potrebitih, i
s druge strane redovnički život – odlučivši živjeti po redovničkim
pravilima. Stoga ih s pravom nazivamo vojnicima redovnicima.
Prvotno su bili podložni Jeruzalemskome patrijarhu, no papa
Inocent II. je 1139. godine bulom stavio templare pod svoju zaštitu,
izuzimajući ih ispod vlasti biskupa u čijim su se dijecezama nalazili
templarski posjedi. Drugim riječima, templari su mogli imati svoje
vlastite svećenike i kapelane, mogli su graditi oratorije i biti ondje
pokapani. Osim toga, red je (poput cistercita) bio izuzet i od davanja
desetine (Pernoud 2005:11). To je rezultiralo velikim procvatom reda
– u vrhuncu svoje moći templari su brojili oko 20 000 vitezova.
Ovom nevjerojatnom širenju reda sigurno je pomogao još jedan
čin sv. Bernarda. On je između 1130. i 1136. sastavio pohvalu o
viteštvu templara pod nazivom Liber ad milites Templi: De laude novae
militare. To je u stvari pismo, odgovor “dragome Hugu, vitezu Krista
i magistru Kristove vojske” na njegove “ne jednu ili dvije, nego tri”
molbe. Osim kao poticaj vitezovima, to se pismo može doživjeti i
kao svojevrsna reklama upućena kako vitezovima onoga doba, tako
i pučanstvu (Belaj, J. 2001:15; Pernoud 2005:12).
Kako se s vremenom red širio i jačao, tako je, uz prvu i osnovnu
zadaću – zadaću zaštite kršćanskih hodočasnika u Svetoj zemlji
– svoje snage usmjeravao i na borbu protiv nekršćana (kako na
Levantu, tako i na drugim područjima gdje su se vodile borbe
protiv “nevjernika”, na primjer na Iberskome poluotoku, a možda
su i u našim krajevima bili angažirani protiv krstjana o kojima će
biti riječi kasnije). Ubrzo su, po logici stvari, počeli sve više voditi i
financijske poslove križara (Dobronić 2002:12).
Nadarbine (namjenske donacije) počele su se množiti te je
templarsko bogatstvo raslo. Već sredinom 12. stoljeća imali su
brojne posjede na području čitave Zapadne Europe, Mediterana i,
dakako, Svete zemlje. U trenutku ukidanja, templari su na Zapadu
(nakon pada posljednjega kršćanskog uporišta Akka 1291. u Svetoj
zemlji kršćanskih vitezova više nije bilo) imali gotovo 9000 posjeda
koje su dobili donacijama pojedinih vlastelina (Pernoud 2005:99). To
33
TEMPLARI
njihovo bogatstvo i ogromna financijska moć stvorili su im brojne

zavidnike, neprijatelje, širom Europe, pa i kod nas.
Najveći je njihov suparnik svakako bio red ivanovaca. Krajem 13.
i početkom 14. stoljeća bilo je pokušaja da se oba reda udruže, no
templari su takve prijedloge, čak i od pape, odbili (više u Dobronić
1984a:18–19). Ubrzo je došlo do ukinuća reda, no o tome će, kao i o
nekim drugim pojedinostima, više riječi biti kasnije.
Ranije navedena Pravila koja su sastavili templari daju nam uvid i u
organizaciju reda. Templari, odnosno red Hrama – kako su također
često u ispravama nazivani, bio je hijerarhijski vrlo jasno uređen,
što je bilo svojstveno feudalnom društvu toga vremena. Na čelu
cijeloga reda nalazio se magistar (meštar) Hrama, čija se vlast može
usporediti onoj oca opata kod redovničkih zajednica. U upravljanju
i donošenju odluka pomagalo mu je vijeće, odnosno generalni
kapitul (Dobronić 2002:13; Pernoud 2005:17–18). Osim provincija u
Svetoj zemlji (jeruzalemska, tripolitanska i antiohijska), red je imao
i na Zapadu sve više posjeda organiziranih u provincije: Engleska,
Francuska, Poitou, Provansa, Bourgogne, Aragon – Katalonija,
Kastilja, Portugal, Toskana – Lombardija, Sicilija – Apulija,
Magdeburg, Mainz i Mađarska. Na čelu svake provincije nalazio se
njezin poglavar, magistar (Dobronić 2002:13). U templarsko se doba
ne spominju ni priori ni priorati. Oni se javljaju u kasnije vrijeme i
vežu se za ivanovce (Dobronić 1984a:57).
Unutar svake provincije postojala su templarska sjedišta koja
su se nazivala domus (kuća), a samo ponekad templum. Pojedinim
sjedištem, kućom, upravljao je preceptor (rjeđe se nazivao bajul).
Područje koje je pripadalo kući nazivalo se preceptorat (bajulija)
(Dobronić 2002:13). Podjela na preceptorate ne poklapa se s podjelom
na arhiđakonate, pa čak niti s podjelom na biskupije. To je osobito
uočljivo na području belskoga preceptorata na obroncima Ivanščice
blizu Varaždina (Belaj, J. 2007b) te u kraju istočno i jugoistočno od
Pakraca, prema Požeškoj kotlini. Posljedica je to, očito, činjenice da
viteški redovi nisu bili podložni mjesnoj crkvenoj organizaciji, već
isključivo papi (Belaj, J. 2001:261).
34
TEMPLARI
TEMPLARI U HRVATSKOJ
Templari su na Zapadu prve važnije nadarbine počeli dobivati

nakon koncila u Tryesu 1128. godine. Prvo europsko središte
osnovali su u Parizu 1147. godine (Dobronić 2002:13). Čini se da su
vrlo brzo stigli i u hrvatske zemlje. Koliko nam je zasada poznato,
zbilo se to vjerojatno oko 1163. godine. Treba naglasiti da ne možemo
pouzdano govoriti o vremenu prvoga dolaska vitezova redovnika
(kako templara, tako i ivanovaca), već jedino o najranijem sačuvanom
i poznatom izvoru o tome. Da je neki lokalitet sigurno pripadao
nekome redu, možemo prvenstveno zaključiti na temelju povijesnih
izvora – sačuvanih dokumenata (originala ili kasnijih prijepisa)
koji ih spominju u nekome kraju. Za arheološki materijal teško se
i izuzetno rijetko može ustanoviti da potječe baš od templara ili
ivanovaca, a ne nekoga drugoga srednjovjekovnog reda, institucije
ili čak vlastelina. Jedino nam pisani dokument može potvrditi
da su na nekome prostoru živjeli vitezovi redovnici. Pa i tada ne
možemo znati točnu lokaciju njihovih objekata. Tako, na primjer,
možemo sigurno tvrditi da su Novi Dvori bili sjedište ivanovačkoga
preceptorata, ali je njihova ubikacija još uvijek upitna – nije sigurno
jesu li se nalazili u Međimurju ili u zapadnoj Mađarskoj (Belaj, J.
2001:21–25).
Pri tumačenju povijesnih izvora, historiografija se nerijetko susreće
s dodatnim velikim problemom. Naime, vrijeme je to iz kojega je
vrlo malo dokumenata ostalo sačuvano. I oni sačuvani ne moraju
biti autentični. Često se u povijesti (baš kao i danas) pribjegavalo
krivotvorenju dokumenata kako bi pojedinci ili interesne grupe
time stekle određenu prednost.
Osobito je premalo povijesnih izvora očuvano za potpuniji uvid
u djelovanje i ulogu viteških redova u Hrvatskoj. Zasigurno svi
sačuvani dokumenti nisu ni objavljeni, već čekaju, razasuti po
raznim europskim i svjetskim arhivima, istraživače arhiviste. No
to nije ništa izuzetno. Uopće je o viteškim redovima sačuvano malo
pisanih izvora. Naglasimo i da je templarski arhiv nestao, vjerojatno
na Cipru, još u srednjemu vijeku (Dobronić 2002:8). Prema mišljenju
slovačkoga medievalista Ruttkaya, jedan od razloga za takvo stanje
u Ugarskoj (pa time i Hrvatskoj) leži u njihovoj organizacijskoj
strukturi koja istupa iz okvira teritorijalne crkvene organizacije,
a također i iz okvira svjetovne feudalne moći. Drugi razlog čine
tajni (zatajeni, skriveni) oblici unutrašnjega života redova, a dodatni
35
TEMPLARI
problem pričinjava uobičajeno upotrebljavanje izraza cruciferi za

različite redove u povijesnim ispravama (o tome Dobronić 1984b:9;
Ruttkay 1993:147–148).
Vrlo je vjerojatno da su templari i ivanovci bili prisutni još ponegdje
u Hrvatskoj (i drugdje) a da informacije o tome nisu dospjele do nas
jer nisu o tome sačuvani nikakvi dokumenti. Naime, budući da je za
pojedine njihove zemlje, pa čak i sjedišta, sačuvano samo po jedan
– dva dokumenta, lako je zamisliti da za poneke nije sačuvan ni
jedan. Drugi putokaz mogu biti predaje očuvane u puku, ali njih
treba samo s velikim oprezom uzimati u obzir.
Osim što je izvora malo i što svi sigurno nisu ni objavljeni i
time učinjeni dostupnima široj znanstvenoj javnosti, pojedini
su istraživači različito tumačili pisane izvore i pritom obično
navodili samo njihove fragmente, nerijetko samo ono što je išlo u
prilog njihovim pretpostavkama. Nekritički se preuzimaju tvrdnje
ranijih istraživača i neprovjereni podaci, a katkada se previđaju
ili zanemaruju novija istraživanja i objavljeni radovi. Kada se
listine naknadno provjeravaju, može se doći do novih dragocjenih
spoznaja. Vjerujem da sam na sličan način pokazao, na primjer,
kako su ivanovci ipak imali svoja sjedišta i u Varaždinu (Belaj, J.
2001:39–45) i u Ludbregu (Belaj, J. 2003a).
Općeprihvaćeno je mišljenje da su viteški redovi gradili svoje
postaje uz važne prometne pravce, kako bi mogli zadovoljavati
osnovne funkcije radi kojih su bili utemeljeni – obranu hodočasnika
i skrb za oboljele hodočasnike i vojnike (Dobronić 1984a:177–
179). S vremenom su se nametnuli i kao sigurni prevozitelji i
čuvari novčanih sredstava između Europe i Svete zemlje, upravo
zahvaljujući svojoj vojničkoj snazi, kao i mreži svojih utvrda duž
ključnih prometnih pravaca. No, ako njihove poznate posjede
ucrtamo na kartu, uočit ćemo da nam dobivena slika ne potvrđuje
kako je funkcija tih križarskih objekata u našim krajevima bila
u prvome redu čuvanje putova! Osobito začuđuje što u izvorima
nije potvrđena njihova prisutnost duž podravske kraljevske ceste,
odnosno pretpostavljenoga pravca kretanja mase hodočasnika iz
srednje Europe prema Aziji.
Moguće je da nam izvori prikazuju stanje nakon promjene njihove
funkcije. Templari i ivanovci su očito u vrijeme iz kojega imamo
sačuvane pisane dokumente i vidljivije materijalne tragove već
dobili nove uloge koje su stvorile drukčiju sliku o njima no što je
bila ranije. Drugim riječima, to je mogla biti već druga faza njihove
36
TEMPLARI
nazočnosti na našem tlu. U tom slučaju karte potvrđenih sjedišta

viteških redova, kako su sada koncipirane, ne bi bile u stanju
prikazati ranije razdoblje. No tu pretpostavku tek treba provjeriti
(Belaj, J. 2001:261–262).
Karta nam daje naslutiti da su viteški redovi k nama došli ranije,
utvrđujući svoje postaje upravo duž ključnih prometnih pravaca,
ali nam pisane potvrde o tome nisu dovoljno jasne. Već sam rekao
da su ivanovci najvjerojatnije imali svoja sjedišta i u Varaždinu i u
Ludbregu, na ključnom podravskom prometnom pravcu. Tamo je
kasnije na njihova mjesta, kada nazočnost vitezova redovnika više
nije bila potrebna, došao franjevački red.
Izgleda da su se i templari i ivanovci u Hrvatskoj ponekad našli
neposredno u službi ugarsko-hrvatskoga kralja te da im je u
pojedinim područjima funkcija vjerojatno bila čuvanje zapadne
granice kraljevstva, a ne (samo) borba protiv nevjernika. Takvu
situaciju prepoznajemo na sjevernim padinama Ivanščice, u Velikoj
Nedelji istočno od Ptuja i u Beloj krajini. Možda je to samo naličje
postupaka s druge, njemačke strane granice, gdje su i u Podravlju
i u Pokuplju bili angažirani teutonci, s tom razlikom što oni nisu
branili državni teritorij, nego su ga trebali proširiti, odnosno očuvati
osvojeno (Belaj, J. 2001:243–245, 262; 2005a:36).
Dolazak viteških redova u Hrvatsku treba gledati i iz ugla
hrvatsko-ugarskih kraljeva (osobito za Bele III. i Emerika) i njihove
politike približavanja Zapadu, posebno Rimu i Francuskoj (Dobronić
1984a:178).
Prema sačuvanim izvorima danas znamo da templari (baš kao
i ivanovci) dolaze relativno rano i u Hrvatsku. Već su u drugoj
polovici 12. st došli u Slavoniju na poziv bosanskog bana Borića,
od kojega na Bilogori dobivaju zemlju Zdelja sa selom. To nam je
poznato upravo iz isprave ključne za našu temu – darovnice kralja
Andrije II. templarima iz 1209. godine u kojoj on zaštićuje templarski
red u Hrvatskoj (CD III:84, dok. 74):
Selo zvano Zdela (Esdel) koje je ban Borić bosanski za spas svoje duše
trajno dao kući templara (milicia templi) dopuštenjem kralja Stjepana
– što je pače naš otac kralj Bela potvrdio svojim pečatom – i također
zemlju koju su unuci Borićevi dali već rečenoj kući, trajno potvrđujemo
u njihovim međama i granicama (prijevod prema Dobronić 1984b:50).
Bosanski ban Borić (1154. – 1163.) bio je vazal Arpadovića te im je

pomagao u njihovome ratu protiv Bizanta. Tek su kasniji bosanski
banovi, Kulin i njegovi nasljednici, branili bosansku državnu
37
TEMPLARI
samostalnost pred hrvatsko-ugarskim vladarima (Goldstein

2003:64). To je bio razlog za vojne pohode Arpadovića protiv Bosne,
a borba protiv “krivovjerja” odnosno krstjana bila je tek dobrodošao
izgovor (Klaić, N. 1989:110–148). Krstjani su za vladavine bana Kulina
(1180. – 1204.) počeli dolaziti u Bosnu, vjerojatno iz Dalmacije, a bili
su pod utjecajem južnofrancuskih katara. Danas ih se uglavnom
naziva još i “patarenima”, “Crkvom bosanskom”, a još se može čuti
i pogrešan naziv “bogumili” (Goldstein 2003:64). U hrvatskoj ih se
bezuspješno pokušalo istrijebiti još u polovici 13. st. (Grgin 1992:146–
147), a i templari su bili angažirani u borbi protiv njih (Dobronić
2002:13,39,46–47).
Možda je to bio razlog da je viteške redove u Hrvatsku prvi,
barem koliko za sada znamo, pozvao upravo bosanski ban Borić,
inače podrijetlom Slavonac s brojnim posjedima na tlu požeške
županije (Karbić 2005). Posjedi što ih je darovao templarima i
ivanovcima nalazili su se izdvojeni od ostalih Borićevih posjeda pa
se pretpostavlja da ih je on ranije dobio od kralja (ibid. 52).
Osim bana Borića, za vladavine kralja Stjepana III. (1162. – 1172.),
koji je darove potvrdio, templare daruju još Gutimir, župan Gore
(zemljom Haco) i papa Eugen III., cistercit i učenik sv. Bernarda
(nekadašnjim benediktinskim samostanom u Vrani) (Dobronić
2002:29–30). Uskoro su od ninskoga biskupa dobili i crkvu sv. Petra
u Bojišću, uz koju su sagradili i hospital (“konačište”) (ibid. 31,83–
84). Kralj Bela III. potvrdio im je darove dobivene od zagrebačkoga
biskupa Prodana (Glogovnicu, zagrebačku Novu Ves), za kojega
neki smatraju da je i sam bio templar, te gorskog župana Volkiša
(selo Kupu). Sam im je darovao trg (forum) u Gori i brojne posjede
(Hresno, Tresina), zatim Senj s crkvom sv. Jurja (no, postoji i
pretpostavka da je to bio dar splitskog nadbiskupa). I kralj Emerik
je išao na ruku templarima, učvrstivši njihov pravni i povlašteni
gospodarski položaj, a darovao im je i neke posjede (Pisanu i Hutinu
u gorskoj županiji te tri zemlje u blizini Glogovnice) (ibid. 31–36).
Takvu je politiku nastavio i kralj Andrija II. koji templarima daruje
mnoge posjede (zemlju na Glini, Ljesnicu, Račešu i – vjerojatno
– Odolovu zemlju u požeškoj županiji, zemlje u sjeverozapadnoj
Bosni – u Vodici i Gorici, grad Klis, zemlju Gacku te utvrdu u
Šibeniku). Bio je osobito sklon viteškim redovima (i viteštvu uopće),
a 1217. godine uputio se i u križarski rat (ibid. 36–42) – čiji su aktivni
sudionici, ili barem svjedoci, bili i neki pripadnici društvene elite
tadašnje Hrvatske i Slavonije (Grgin 1992:146) – u kojem se doduše
38
TEMPLARI
nije proslavio (usp. Klaić, N. 1976:308). Prisjetimo se da je ovaj kralj

templarima darovao i Zemlju svetoga Martina, kojoj je posvećena
ova knjiga.
U Andrijino vrijeme templari su dobili i posjed Našice (od bana
Jule), mijenjali su sa zagrebačkom Crkvom svoje zemlje kod Vaške
u Podravini za Novu Raču kod Bjelovara, a imali su i Biograd na
moru, crkvu sv. Petra od Bade u Kamenu kraj Splita, te vjerojatno
već i zemlju Maladin u dubičkoj županiji (Dobronić 2002:44–46).
S Andrijinim sinom, hercegom Kolomanom, situacija za templare
nije bila tako idilična. Oduzimao im je mnoge posjede (pokušavao
je ponovno ojačati kraljevsku vlast) pa im ih kasnije vraćao, no, čini
se, možda ne sve (ibid. 46–47). Sličan toplo-hladni odnos templari
su imali i s kraljem Belom IV. U njegovo doba dobili su, u zamjenu
za Senj i Gacku, županiju Dubicu (te povrh toga i 1500 maraka
dobrog čistog i zakonitog srebra) (ibid. 53–54). Iz kasnijih vremena
doznajemo da su imali i Opoj-grad i zemlju nedaleko od Rasinje
(ibid. 59–60) te da su dobili napušteni benediktinski samostan u
Limskoj drazi u Istri (Dobronić 1984a:78).
DOLAZAK TEMPLARA NA ZEMLJU

SVETOGA MARTINA
Premda imamo vrlo malo sačuvanih vijesti iz vremena kada
su ovim posjedom gospodarili viteški redovi, martinbreški
lokalitet ima sretnu okolnost da je jedan od primjera templarsko-
ivanovačkoga posjeda za koji znamo i kako su ga i od koga dobili. Uz
to, sačuvan nam je i najraniji opis granica Zemlje svetoga Martina iz
1209. godine. Riječ je, dakako, o već spominjanu dokumentu kralja
Andrije II. (sl. 9).
9 Listina kralja Andrije II.
iz 1209. godine
39
TEMPLARI
Emil Laszowski (1942) napisao je da je Zemlju svetoga Martina

darovao templarima ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. još 1206.
godine. Ipak, nije poznato odakle Laszowskom podatak o toj godini.
Nažalost, ne možemo znati je li Laszowski pogrešno zapisao godinu
ili je ipak raspolagao nekim drugim, nama nepoznatim izvorom što
ga nije naveo.
Pozivajući se na dokument iz 1209. godine, kojim je kralj Andrija
potvrdio templarima sve njihove posjede u Hrvatskoj darovavši
im i sam pritom neke nove, Kukuljević piše: “Zatiem darova im
bogati posjed Sv. Martina kod Zagreba i Zeline (pod Božjaci nazvan
Božjakovina)” (1886a:16). To je, kako smo vidjeli, onaj posjed koji je
kralj Andrija II. ranije bio darovao valpotu Krakonu.
Važno je uočiti činjenicu da je 1209. kralj Andrija II. templarima
potvrdio kako ranije stečene posjede, tako i svoja vlastita darivanja.
To otvara mogućnost da je templarima darovao posjed Sv. Martina
i prije 1209. godine.
Kralj je uveo u posjed …dictas fratres milicie templi libere et quiete
in perpetuum possidendam per pristaldum nostrum tunc Zagrabiensem
comitem nomine Vanleginum contuberanum Banconis bani…, “rečenu
braću vojske Hrama slobodno i mirno u trajno posjedovanje po
našem pristaldu Vanleginu, tada zagrebačkom županu, taborniku
bana Banka”. Taj je Vanlegin kasnije, 1226. godine, bio hrvatski ban
za vojvode Kolomana (Kukuljević 1886a:16). Juraj Ćuk piše da je
“Vangelin” (sic!) bio zagrebački župan (1942:111). Činom darivanja
templari su dobili one dohotke i službe koje su plemići (predijalci i
podložnici – jobagioni) u području vlastelinstva imali ranije prema
županu Krakonu, a još ranije prema banu, odnosno prema kralju
ili hercegu koje je ban zamjenjivao. Plemići su ostali (dovedeni su i
neki novi), jedino se promijenio njihov gospodar (ibid.).
U trenutku u kojem im kralj Andrija II. daruje ovu Zemlju,
templari su već bili prisutni na hrvatskim prostorima gotovo
pola stoljeća. Posjedovali su već neka sjedišta i brojne posjede
širom zemlje. Doduše, nisu bili baš tako bogati kako to neki vole
prikazivati, no ipak su bili relativno bogat i moćan red. Bogatstvo
im se prvenstveno očitovalo u brojnim posjedima, a moć se najbolje
oslikavala prema položaju u društvu što su ga istaknuti templari
zauzimali. Naime, templara u Hrvatskoj nikad nije bilo mnogo, ali
su poglavari templara za Ugarsku i Hrvatsku imali visoke položaje
na tadašnjoj društvenoj ljestvici. Često se uz, primjerice, zagrebačkog
biskupa, cistercitskog opata iz Topuskog i poglavara ivanovaca, a
40
TEMPLARI
prije istaknutih članova plemstva, templarski poglavari navode

kao savjetnici ili vjerodostojni svjedoci kralju ili banu. Javljaju se i
kao izmiritelji sukobljenih velikaških porodica odnosno stranaka
(Dobronić 2002:55–56). Osobito je uočljiva činjenica da je kralj
Andrija II., kada je kretao u križarski rat, za svojega namjesnika u
Hrvatskoj i Dalmaciji imenovao templarskoga poglavara Poncija od
Križa (Pontius de Cruce – maestro della militia del Tempio per Ungaria et
Sclavonia – tu se Slavonija po prvi puta navodi u tituli templarskoga
meštra) (ibid. 40–41).
U svakom slučaju, možemo reći da se prostor Dugoga Sela već
ovom svojom najranijom povijesnom ispravom – koja se s pravom
ističe kao svojevrsni rodni list – umrežio sa sličnim templarskim
posjedima širom civilizirane Europe.
U nedostatku domaćih izvora, pretpostavit ćemo strukturu reda i
izgled martinbreških templara na temelju komparativne građe.
Templarsko Pravilo predviđa različite vrste članova reda, baš kao
što je bio slučaj i s drugim vjerskim redovima. Vitezovi su morali biti
plemićkoga roda (samo su plemići u ono doba smjeli nositi oružje), a
pomagali su im štitonoše i pobočnici koji su mogli biti iz puka ili iz
građanskoga sloja. Za vjersku službu brinuli su se svećenici i klerici,
a za sve ostalo posluga, obrtnici, sluge i razno drugo pomoćno
osoblje raznih zanimanja (Pernoud 2005:10–11).
IZGLED TEMPLARA
I o izgledu templara donosi nam dragocjene podatke Pravilo
reda (ibid. 19, 25–26, 66). Kako bi se vitezovi razlikovali od drugih
članova reda, oni su jedini smjeli nositi bijeli plašt, “bijelu odoru”
iznad odjeće. Bjelina je simbolizirala čistoću koja je bila “sigurnost
hrabrosti i zdravlja tijela”, kako navode Pravila. Od 1147. na lijevu su
stranu bijeloga plašta, iznad srca, prišivali crveni križ od tkanine.
Dogodilo se to prvi puta na generalnom kapitulu reda u Parizu,
kojemu je osobno prisustvovao i papa Eugen III., koji im je takav
crveni križ priznao za grb “kako bi im taj pobjedonosni znak bio
štit zahvaljujući kojem neće bježati ni pred kojim nevjernikom”. U
vrijeme dolaska u Hrvatsku vitezovi templari su, dakle, već nosili
taj grb na svojim plaštevima. Njihovi pobočnici i štitonoše smjeli su
nositi plašteve crne ili smeđe boje. Haljine ispod plašteva također
su trebale biti ujednačene za svu braću, bijele, crne ili smeđe boje, i
nisu smjele “sadržavati ništa suvišno i oholo” pa im je, na primjer,
41
TEMPLARI
10. Templarski vitez oko
1290. godine (ilustracija

Waynea Reynoldsa u
Nicholson 2004:40)
42
TEMPLARI
bilo zabranjeno nositi ikakva krzna osim janjećeg i ovčjeg. Na više

se mjesta ističe zabrana nošenja modnih detalja, kao što su u to
vrijeme u Europi bile šiljaste čizme ili vezice.
Oklop templarskog viteza se, prema Pravilu, sastojao od kacige
s poklopcem ili lagane žičane kape s otvorom, žičane košulje,
željeznih naramenica i čizama. Oružje su mu mač, koplje, malj, štit
te bojni nož (ibid. 26). Pravilo navodi i svu drugu osobnu imovinu
koju jedan vitez smije i mora posjedovati. Slično govori i za viteške
pobočnike (o svemu opširnije u Pernoud 2005:26–27).
Jesu li i templari na Zemlji svetoga Martina bili tako opremljeni?
Ovdje nije naodmet naglasiti da se u Pravilu propisuje idealna
oprema templara, i to prvenstveno u Svetoj zemlji – tamo gdje su
se borili s muslimanima. Stoga vjerujem da ćemo pogriješiti ako
i “naše” templare zamislimo do u detalje jednako tako odjevene i
opremljene. No vjerojatno su imali sličnu opremu, pogotovo ako
pretpostavimo da su i ovdje bili uključeni u pojedine borbe (Mongoli,
krstjani, teutonci…). Najlakše ih možemo zamisliti u plaštu, osobito
u nekim protokolarnim situacijama. Naravno, oprema templara
mijenjala se kroz vrijeme, prilagođavala novim načinima borbe.
REKONSTRUKCIJA OPSEGA ZEMLJE

SVETOGA MARTINA
Darovnicom iz 1209. godine Andrija II. potvrdio je templarima
posjede in Dalmatia quam in Chroacia, a gotovo su svi u ondašnjoj
Slavoniji. Kralj u njoj spominje i potvrđuje i druge darove koje su
templari dobili prije njega: posjed Zdelju na Bilogori, Glogovnicu
te više mjesta i posjeda južno od Kupe: Haco, Kupu, trg (forum) u
Gori, Hresno, Tresinu, Pisanu i Hutinu. Sam im još daruje i neku
zemlju na Glini. I, naravno, Terram sancti Martini, “ Zemlju svetoga
Martina”.
Opisane granice Zemlje svetoga Martina prvi je komentirao
Kukuljević, pri čemu je donio i neke prijedloge za identifikaciju
pojedinih toponima (1886a:16). Slijedi Ćuk koji objašnjava i podrijetlo
imena manjih posjeda od kojih je sastavljen svetomartinski,
tumačeći ih uglavnom pomoću osobnih imena najstarijih posjednika
(1942:106,111–112). Granice podrobnije opisuje i Adamček (1981:105–
106). Ponovno ih analizira L. Dobronić i dodatno pojašnjava – na
temelju ranijih istraživanja granica posjeda Dubrave koji je 1201.
godine zagrebačkom biskupu darovao kralj Emerik (1951:272) i
43
TEMPLARI
zemlje južne Kašine koju je zagrebačkom kaptolu potvrdio kralj

Andrija II. 1217. godine (1952:192) – te donosi kartu posjeda (1980:191–
193; 1984b:28).
Ukratko se može reći da se ovaj posjed pružao uz rijeku Zelinu
od Donje Zeline na sjeveru do ušća potoka Črnca u Zelinu na jugu,
ili možda čak sve do Save kod sela Oborovo i Prevlaka. Zapadna
mu je granica išla uz padine istočne Medvednice do potoka Kašine,
uz sesvetske zemlje do Črnca i dalje tim potokom na jug. Istočna je
granica rijeka Zelina u donjem toku, do Lupoglava, a zatim rijeka
Lonja prema sjeveru, s tim da je templarima pripadao i dio istočno
od Lonje, sve negdje do sela Prilesje (sl. 11).
L. Dobronić smatra da se unutar granica preceptorata nalazilo
i današnje selo Leprovica, rudina Božakovica i selo Križevčec
u sjeverozapadnome dijelu posjeda, čija bi imena možda mogla
potjecati od viteških redova (1984b:28,29).
11 Karta Zemlje svetoga

Martina
44
TEMPLARI
Posjed je imao strateški važan položaj koji je praktički kontrolirao

sve istočne prilaze zagrebačkom području. Navedene se granice
stoljećima neće bitno mijenjati (Adamček 1981:106), a valja
pretpostaviti da su i ranije bile slične. Zbog toga možemo smatrati
da su se i u templarsko doba unutar preceptorata nalazile zemlje za
koje imamo potvrde tek iz kasnijih (ivanovačkih) vremena.
Iz isprave o uvođenju Franje Tahija u posjed vlastelinstva godine

1573. doznajemo koja je sela i predije ono obuhvaćalo sredinom 16.
stoljeća, kada su vlastelinstvo Božjakovinu već dulje vrijeme držali
razni svjetovnjaci.
U neposrednom vlasništvu Franje Tahija nalazila su se sela

Trebovec (Trebowc, Tribowcz), Ježevo (Jessevo), Donje Dvorišće
(Also Dvorische), Gornje Dvorišće (Felsew Dvorische), Meglinec
(Meglynez), Selnica (Zelnice), Lipčica (Lyplyanczy, danas livade?),
Hrebinec (Rebrincz), Šaškovec (Saskowez), Andrilovec (Jandrilowcz)
i Črnec (Chernecz), te prediji Mikulinec (Mykulyncz), Leprovica
(Weprowycza?) i Prikraj (Prikray). Kao predije vazalni su plemići
držali sljedeća sela i naselja: Kopčevec (Kopchewecz), Kozinščak
(Kozinschak), Donja Sela (Also Zela), Gornja Sela (Felsew Zela),
Stančić (Ztanchich), Senkovčica (Zenkowcz. danas livade?), Majkovec
(Maykowcz), Sveta Helena (Zenth Illona), Gračec (Grachecz), Gornja
Ostrna (Felsew Oszterna), Donja Ostrna (Also Oszterna), Sveti Martin
(Szenth Marton) i Sveti Brcko (Sanctus Briccius) (Neoregestrata actae,
sv. 15, br. 47, prema Adamček 1981:112). Ovim bismo se popisom
mogli poslužiti, barem s ogradom, u pojašnjavanju opsega starijega
templarsko-ivanovačkog preceptorata.
Na temelju poreznog popisa iz 1598. godine Pál Engel, mađarski

povjesničar koji se bavio posjedima ivanovaca u hrvatsko-
ugarskome kraljevstvu na kraju srednjega vijeka, zaključuje da su
preceptoratu tada pripadali sljedeći dijelovi (koje su djelomično
držali predijalci): trgovišta Sveti Martin (današnja Božjakovina),
Sveti Brcko (Brckovljani) i Zelinaszentmárton (danas Prozorje)
te brojna sela uključujući Andrilovec, Črnec, Hrebinec, Ježevo,
Kopčevec, Meglinec, Šaškovec, Trebovec, Ostrna, Leprovica, Dugo
Selo i Stančić (Engel 2001:295–296).
Napomenimo da bi se na ovako zaokruženu području možda još

u templarsko-ivanovačko doba moglo nalaziti, na primjer, i selo
Sveta Helena s istoimenom kapelom (sl. 12) koja je izrazito gotička
45
TEMPLARI
građevina (i vrlo slična martinbreškoj, Horvat, Z. 1992:142), ali se

sve do sredine 16. stoljeća ne spominje jer nije bila župna (Dobronić
1979:52–53).
12 Crkva sv. Helene

(foto: Juraj Belaj)
No tu moramo računati i s pretpostavljenom rascjepkanošću

ovoga posjeda. To ne bi bilo ništa neobično za naše srednjovjekovlje,
naprotiv, mnoštvo je sličnih primjera. Na primjer, Kaptol ubire
tržišnu pristojbu čak i na području Gradeca jer je to pravo dobio
od kralja – toliko je bila “nevjerojatna razdrobljenost vlastelinstava”
(Klaić, N. 1976:279).
46
TEMPLARI
O toponimu Božjako(vina)
Na toponim Božjakovina i pretpostavku da dolazi od naziva
“božjaci”, kako je puk navodno nazivao templare, mnogi su
se autori osvrnuli u svojim radovima. Kukuljević (1886a:16),
Buturac (1981:5) i Adamček (1981:107) smatrali su da su templari
bili nazivani “božjacima” i da je Božjakovina dobila ime po
njima. L. Dobronić prenosi i djelomično prihvaća ta mišljenja,
ali ističe da ničim nisu dokazana (1984a:66; 1984b:10,29). F.
Šanjek to pitanje ostavlja otvorenim (1974:76, bilj. 99).
Isticani su i drugi slični toponimi: Božakovica ili Božjakovčika
– rudina kraj Belovara na području istoga svetomartinskog
posjeda, Božakovica ili Božjakovina – luka vranskih templara kod
Pakoštana (Kos, L. 1971:483) te Bogićevci Gornji i Donji – sela u
lješničkome kraju kod Okučana gdje su templari također imali
svoje zemlje (Szabo 1909:44). Ove su paralele dosta uvjerljiv
argument gornjoj tezi, tek bi se kod Bogićevaca moglo prije
pomisliti na podrijetlo od osobnog imena. Ovome popisu
dodao bih i toponim Božakovo, uz najvjerojatnije templarske
Rosalnice kod Metlike (Belaj, J. 2001:245). Toponim Božjakovo
nalazi se i u Hrvatskome zagorju u blizini Kostela (Krčelić
1770/1994:185), lokalitet Božjakovina je blizu Topuskoga,
Božjačka glavica je uzvisina kraj Krupe pod Velebitom, u Dilj-
gori iznad Broda pod rudinom Crkvište je izvor Božjak, a u
Hercegovini, na Trebižatu ispod Ljubuškoga, postoji kupalište
Božjak.
Toponim Božjako(vina) može biti etimološki povezan i s
izrazima “bog”, “božji”, no o tome nešto kasnije.
Na velikome svetomartinskom posjedu živjele su četiri skupine

stanovnika: predijalci, podložnici (jobagiones), kmetovi i servi –
sluge, i čitav je kraj do turskih upada bio poprilično naseljen. Tu se
nalazilo više predija i pojedini su posjedi davani vazalima.
Valja napomenuti da su prediji, vazalni posjedi, nastali u 13.
stoljeću na crkvenim posjedima. Razne crkvene ustanove davale
su manje dijelove svojih velikih vlastelinstava uz određene
obveze (barem u početku uz obveznu vojnu službu darovatelju)
na nasljedno uživanje pojedinim plemićima koji su time postajali
47
TEMPLARI
predijalci, posebna grupa feudalnih posjednika. Predijalci su mogli

imati bolje kuće nego kmetovi, no nakon više od pola tisućljeća od
njih nije ostalo vidljivih tragova.
Predij (praedium) u početku označuje zemlju na kojoj leži teret
vojničke službe, no tijekom 14. st. taj se pojam širi i znači zemlju
koja se daje u novčani zakup (Klaić, N. 1976:572). N. Klaić opširnije
analizira ovaj dvojbeni pojam te zaključuje kako su templari i
ivanovci, poput zagrebačkoga biskupa, imali potrebe za vazalima
vitezovima na svojim velikim posjedima, ali nije pronašla dokaz
da je tako bilo i na Zemlji svetoga Martina, osobito ne u 14. stoljeću
(opširnije o predijima vidjeti kod Adamček 1981:112–116 i Klaić, N.
1976:572–581).
Na nižem rangu od predijalaca nalazili su se jobagioni (feudalčevi
podložnici ili službenici tvrđave), koji su dobivali manje posjede
a više obveza. Još su niže bili kmetovi, a na dnu ljestvice nalazili
su se sluge, servi, koji osobno nisu bili slobodni i čak su mogli biti
prodani.
O jednoj takvoj obitelji serva imamo sačuvan spomen u povijesnome
izvoru iz 1268. godine, vrlo ranome u kontekstu izvora koji spominju
ovaj templarski preceptorat (CD V:463, dok. 929). U ispravi stoji da je
Juraj, jobagion martinskih križnika (Georgius jobagio cruciferorum de
sancto Martino) prodao zagrebačkome biskupu Timoteju za 25 pensa
zagrebačkih dinara jednu svoju obitelj slugu: Peska, ženu mu Paulu,
njihova starijeg sina Vukeka (Wlkek) i mlađega Martina. Njih se
prigodom prodaje pitalo pripadaju li služinskome staležu, na što su
oni odgovorili da pripadaju, da su Jurjevi baštinski sluge te da ih on
može prodati (CD V:99, dok. 463).
PRETPOSTAVLJENI TEMPLARSKI OBJEKTI

Osvrnemo li se na objekte za koje se opravdano pretpostavlja
da su se nalazili na templarskome posjedu, važno je među njima
razlikovati one koje su gradili sami templari odnosno ivanovci
od objekata koje su naslijedili ili koji su nastali nakon njih. Valja
razlikovati i objekte koji su postojali već u vrijeme templara od onih
koji se javljaju tek za ivanovaca. I, konačno, valja razlikovati objekte
koji su neposredno služili križnicima (templarima i ivanovcima)
od onih koje su si gradili njihovi vazali. Naravno da ne možemo
znati za sve objekte, već samo za one koji se spominju u onodobnim
izvorima. To su prvenstveno crkva sv. Martina i kuća (domus)
48
TEMPLARI
– sjedište templarskog preceptora, koje podrazumijeva čitav sklop

zgrada – što ćemo kasnije podrobnije objasniti. Prvo ćemo našu
pažnju usmjeriti na crkvu sv. Martina kao najstariji nama poznati
objekt.
CRKVA SV. MARTINA

Crkva sv. Martina na ovome je posjedu sigurno postojala i prije
nego što su ga templari dobili od kralja. To znamo po nazivu zemlje
koju im kralj Andrija II. daruje jer se ona upravo po crkvi nazivala
Zemlja svetoga Martina. Time je, možemo reći, crkva po prvi puta –
iako posredno, kroz naziv zemlje – spomenuta u nekom povijesnom
izvoru. Sama će se crkva, kao građevina, prvi puta spomenuti tek u
čuvenom popisu župa iz 1334. godine, u doba ivanovaca.
13 Crkva sv. Martina
(foto: Juraj Belaj)
49
TEMPLARI
Ne možemo potpuno sigurno znati gdje se crkva točno nalazila,

no većina istraživača vjerojatno s pravom smatra da se nalazila
na istome mjestu gdje i današnja ruševna crkva. Na kontinuitet
nas upućuje prije svega titular crkve, premda se ponekad znalo
događati da se titular “premješta” u prostoru. Na kraju krajeva, i
Sv. Martin se prije stotinjak godina “preselio” niže, uz suvremenu
cestu, u današnje Dugo Selo. Na brijegu je ostavio samo svoju staru
“odjeću”.
Drugi razlog zbog kojega pretpostavljamo da se stara crkva
sv. Martina još i prije 13. stoljeća nalazila upravo ovdje, njezin je
izuzetan položaj. Ipak, najvažniji su razlog za ovakvu njezinu
ubikaciju pojedini ovdje pronađeni arheološki nalazi (ostaci starije
arhitekture i pojedini pokretni nalazi, osobito S-karičica).
O nalazima će više riječi biti kasnije. Sada promotrimo položaj
crkve sv. Martina. Nalazi se na vrhu, u novome vijeku djelomično
obzidanoga, brežuljka u selu Prozorje, oko 3 km sjeverno od Dugoga
Sela. Prosječna nadmorska visina lokaliteta je 203 – 204 metra, što
ga čini stotinjak metara višim od okolnih ravnica. Položaj ima sve
karakteristike srednjovjekovnoga smještaja crkvenih objekata: na
brežuljku koji dominira krajem i odakle se pogled pruža naokolo.
14 Pogled s tornja
Sličan je položaju još nekih crkava vitezova redovnika u okolici, na
crkve sv. Martina
(foto: Juraj Belaj) primjer u Brckovljanima i Kravarskom.
50
TEMPLARI
Iznimnost položaja s kojega se pruža pogled na sve četiri strane

svijeta opravdano nameće pretpostavku dugoga kontinuiteta
zaposjednutosti lokaliteta. Ova se pretpostavka, kako smo već
naveli kada smo govorili o starijoj povijesti ovoga kraja, potvrdila
otkrićem poganske prostorne strukture, a tijekom arheoloških
istraživanja dobiva sve jasnije obrise.
Druga je asocijacija koju pobuđuje izuzetnost ovakvoga položaja

manje sakralne, a više strateške prirode. Naime, već je odavna dobro
primijećeno kako je naša crkva jedna od srednjovjekovnih crkava
koje se nižu na susjednim brežuljcima od Zagreba do Čazme, jedna
drugoj na vidiku (Horvat, Z. 1972a:3). Riječ je, očito, o točkama
dojavnoga sustava, svojevrsnoga brzojava prije otkrića električne
struje.
Ne treba nas čuditi ova isprepletenost sakralne i strateške funkcije.

Tu odmah možemo pridodati i obrambenu funkciju. Moramo biti
svjesni da su u srednjovjekovno doba crkve često bile možda i jedini
solidno građeni objekti u nekome kraju. Crkve su oduvijek služile
čitavoj zajednici i nerijetko su bile mjesto okupljanja, mnogo puta i
mjesto zbjega okolnog stanovništva – znamo da su se prostori oko
crkava često dodatno utvrđivali obrambenim zidovima. Dosta je
takvih cinktora ostalo iz vremena turske opasnosti.
Kada sve te činjenice povežemo, smijemo pretpostaviti da je crkva

na ovakvom položaju zasigurno imala i neku vrstu tornja, radi
lakšeg prenošenja signala (vijesti) unutar sustava sličnih dojavnih
postaja. Doista bi bilo neobično da se ovako iznimni položaji nisu
koristili, osobito u nemirnim vremenima, za izvidništvo, a samim
time i dojavu u slučaju potrebe.
Kada razmišljamo o eventualnome dojavnom sustavu, osnovno je

pitanje: je li u određeno vrijeme postojala potreba za njim i jesu li i
viteški redovi participirali u takvom sustavu? Organizirana dojava
je toliko elementarna potreba društva, vezana za zaštitu, da je
smijemo pretpostaviti u svako povijesno (pa i pretpovijesno) doba,
kada god se za to ukazala potreba iole organiziranog društva.
Znamo da još u rimsko doba postoje promatračke postaje (speculla)

(Tomičić 2002:10), osobito duž granica i prometnica, a čuven je i
Justinijanov sustav straža u Primorju (Tomičić 1996b:105). Osobito
mnogo podataka imamo sačuvanih o dojavnim sustavima iz
kasnijih doba, iz vremena turske opasnosti.
51
TEMPLARI
O dojavnim sustavima, kojima se pomoću paljenja kresova

(vituljača) i topova/mužara u Hrvatskoj i okolnim zemljama u 16.
stoljeću javljao dolazak Turaka, pisao je, na primjer, V. Klaić (1909:31).
Time bi se u jednu ruku upozoravao narod na prijeteću opasnost, a
u drugu pozivao da se na određenim mjestima okupi na zajedničku
obranu. Vrlo je dobar primjer sustava straža, stražbenica (tzv.
čardaka), uočen u Pokuplju. O tome iscrpno piše Kruhek (1994:183;
1995:36–37). Služile su kao izvidnice, a s njih se utvrđenim načinima
signalizacije (pucanjem iz mužara, zvonjavom zvona, paljenjem
vituljača noću) ili prenošenjem vijesti na konjima, dojavljivalo o
kretanjima neprijatelja. Osobito ih grade Turci od 15. st (duž rijeke
Une), na međusobnoj udaljenosti od pola sata hoda, uzduž granice,
uz prijelaze rijeka, palanke i raštele (mjesta za trgovinu na granici),
prometnice i pravce neprijateljskog kretanja. O dojavnome sustavu
nalik navedenome, dogovorenim znacima i prenošenju vijesti u
pozadinu doznajemo i iz zaključaka Hrvatskog sabora (HSS III:23,
prema Kruhek 1995:36, bilj. 35)
Stoga je logično pretpostaviti kako je sličan sustav postojao i u
vrijeme kada su vitezovi redovnici bili gospodari ovoga kraja.
Osobito to slutimo iz činjenice da je, za vrijeme mongolske invazije,
kralj Bela IV. u Zagrebu svakoga dana primao vijesti (Soldo
1969:373), a vidjeli smo da su templari tada bili uključeni u borbe.
Dakle, sigurno je da su prema potrebi i oni sudjelovali u prenošenju
poruka, kao što je to logično pretpostaviti i na njihovim položajima
uz zapadne granice kraljevstva, gdje su se i templari i ivanovci našli
neposredno u službi ugarsko-hrvatskoga kralja čuvajući granicu od
teutonaca.
Slično je smatrao i J. Buturac koji je takav sustav također
prepoznao u položaju crkava u ovome kraju. Istaknuo je činjenicu
da se s Mirogoja vide na okolnim brežuljcima crkve u Cerju,
Prozorju, Ivanić-Kloštru i Križu, a da se s Prozorja vide crkve u
Brckovljanima, Vrbovcu i Gradecu. On je pretpostavljao da “te crkve
nisu služile samo za bogoslužje nego i za strateške svrhe (vatrom se
javljao dolazak neprijatelja)” (1981:14). U tursko su se doba kao kule
stražarnice također često koristili i tornjevi (napuštenih) crkava
(Kruhek 1995:26,36).
Takav sustav mogao se koristiti, uz postojećim čvrstim objektima

(navedenim crkvama), još i pojedinim provizornim drvenim
tornjevima. Vjekoslav Klaić je tako, tragajući za burgovima oko
Krapine, naišao na Židovski grad koji je bio takav provizorni objekt
52
TEMPLARI
(postaja) podignut samo za stražarsku i dojavnu funkciju zbog

opasnosti od turskih provala (1909:29–31).
Ako i pretpostavimo da su templari ili ivanovci imali potrebu za
njime, samostalno ili unutar nekoga šireg sustava kao njegov sastavni
dio, pri njegovoj rekonstrukciji nailazimo na mnoge teškoće. Pisanih
podataka, dakako, nedostaje – što ne čudi jer nam ni mnoge važnije
informacije o funkcioniranju društva nisu sačuvane u izvorima
iz toga doba, a i materijalne je tragove teško očekivati odnosno
iščitati. Ipak, smatram da bi bilo vrlo interesantno i atraktivno, pa i
primjenjivo u turizmu, izvršiti eksperimente funkcioniranja takvih
dojavnih sustava na terenu – provjeriti vidljivost između pojedinih
vrhunaca imenom “straža” i sl., ustanoviti na kojim su se od tih
lokacija nalazile crkve i pokušati saznati zašto na nekima nedostaju.
Vrhovi brežuljaka su zbog erozije i ispiranja tla često nezahvalni
arheološki lokaliteti. Ipak smijemo pretpostaviti da bismo ciljanim
sondiranjem mogli pronaći tragove straža na ponekom od njih. Pri
tome valja imati na umu da su takvi sustavi vjerojatno korišteni
kroz sva vremenska razdoblja, kada god je za to postojala potreba,
te računati na višeslojnost nalazišta.
15 Zračna fotografija
crkve sv. Martina

(izvor: Državna geodetska
uprava – Odjel za
fotogrametriju, daljinsko
pronicanje i topografiju)
53
TEMPLARI
OSTACI CRKVE SV. MARTINA NA PROZORJU

(MARTIN-BREGU)
Vratimo se našoj crkvi. Pogledajmo malo njezine današnje

ruševine (sl. 16). Crkva je jednobrodna, s nešto užim, danas trostrano
završenim svetištem. Krajem 17. stoljeća pred zapadnim pročeljem
dozidan joj je zvonik. Imala je i mnoge dogradnje čiji su temelji
otkriveni u arheološkim istraživanjima. Na njih ćemo se uskoro
osvrnuti.
Stanje crkvenih ruševina izuzetno je loše. Jedino je poligonalno
svetište natkriveno i od broda odvojeno nedavno podignutim
zidom s rešetkastim vratima. Toranj (dograđen tek 1686., završen
1691. godine) znatno je nagnut.
16 Današnje stanje
ruševina crkve sv. Martina

(foto: Juraj Belaj)
54
TEMPLARI
Današnja crkva nije posve pravilno orijentirana u smjeru

istok-zapad. Otklonjena je za oko 24° prema pravcu jugozapad-
sjeveroistok. Svi grobovi ukopani u novome vijeku prate takvu
orijentaciju: ili su paralelni s osi crkve ili su pak (zbog očite
skučenosti prostora) ukopani okomito na nju. Uočeno je tek nekoliko
grobova orijentiranih približno u pravcu istok-zapad. U znanosti
još nije potpuno razriješen razlog “nepravilne” orijentacije crkava u
srednjem vijeku. Pretpostavke su razne: da orijentacija ima veze s
mjestom izlaska/zalaska sunca na svečev spomendan ili da ponavlja
orijentaciju starijega sakralnog objekta (ukoliko je crkva građena
na mjestu svetišta iz kasne antike ili čak poganskoga doba), da se
prilagođava rasteru grada (ako se nalazi unutar nekoga grada) ili čak
da se prilagođava konfiguraciji reljefa, možda posredstvom antičke
podjele zemljišta – centurijacije (opširnije u Marasović 1999–2000).
Zanimljivo je primijetiti kako se romanička crkva posvećena istome
svecu u Đakovačkim Selcima pruža u sličnome smjeru – otklon je
22° (Karač 1991:37).
Valja upozoriti da obje crkve u svojoj orijentaciji jedva odstupaju

od pretkršćanskoga “svetoga kuta”.
Unutrašnje dimenzije svetišta crkve su 9 m (dužina, do početka

broda) × 6 m (širina), a broda oko 12,18 m (dužina) × oko 8,25
(širina). Zidovi su debljine oko 100 cm. Kada bismo pretpostavili
da je nekadašnja crkva imala slične dimenzije, ali da joj je brod bio
iste širine kao i svetište, dobili bismo dimenzije 21,18 m (dužina) ×
6 m (širina). Usporedimo li ih s dimenzijama nedavno otkrivene
templarske crkve u Gori (20,36 m (dužina) × 5,95 – 6,17 m (širina),
dolazimo do poprilične sličnosti. Zidovi gorske crkve bili su debljine
95 cm (Miletić 1999:145).
Raniji istraživači, na primjer Szabo (1912:251) i R. Horvat (1931:293),

smatrali su današnju građevinu jednom od najstarijih crkava u
ovim krajevima. Z. Horvat je crkvu arhitektonski najdetaljnije
ispitao i analizirao (1972a). Tada je, prije 35 godina, smatrao da je
ova kasnogotička građevina nastala u 16. stoljeću te da je ta gradnja
formirala tloris crkve koji je i do danas ostao sačuvan (ibid. 7,9).
Danas, nakon poduzetih arheoloških istraživanja, Z. Horvat, koji je
više puta obilazio teren tijekom istraživanja u svojstvu konzultanta,
smatra da se to zbilo ranije, u drugoj polovici 15. stoljeća.
55
TEMPLARI
Riječ je, dakako, o gradnji koja je uglavnom dala crkvi oblik kakav
i danas poznajemo. Mogli bismo reći da je riječ o “nadzemnim
ostacima građevine”, “do jučer vidljivim ostacima crkve” ili sl.,
kako bismo razlikovali tu crkvenu zgradu od onih koje su na
istome mjestu stajale ranije i bile ponešto drukčijega oblika, a čiji su
ostaci otkriveni tek u arheološkim iskapanjima. Ipak, lakše će biti
upotrebljavati sintagmu “posljednja faza crkve”, ali pri tome treba
biti svjestan da je i nakon spomenute gradnje bilo više popravaka
i dogradnji. U arheološkim su istraživanjima, naime, kako će se
kasnije vidjeti, ustanovljeni temelji još starijih faza crkve, onih koji
potječu iz vremena gotike, pa čak i romanike, kada je crkva kao
zgrada drukčije izgledala. Ovo je bitno razlikovati svaki puta kada
govorimo o starosti neke crkve.
Imamo mnogo poznatih primjera višekratnih izgradnji crkvi na
istome (očito u puku od davnina prepoznatom kao svetom) mjestu.
Izvrstan primjer imamo u nedavno provedenim arheološkim
istraživanjima Sv. Majke Božje Gorske u Loboru, gdje su na istome
mjestu ustanovljeni ostaci pet različitih crkava – od starokršćanske
bazilike s krstionicom do današnje gotičke (Filipec 2006).
Još nam je bolji primjer za ovu temu već spomenuta crkva Uznesenja
Blažene Djevice Marije u Gori, nekoć također templarska. Tamo je
utvrđeno šest osnovnih graditeljskih faza (Miletić 1999:144–147). Za
ovu su temu zanimljive prve dvije. Najstarija je faza otkrivena tek
arheološkim istraživanjima svetišta. Riječ je o ostacima romaničke
crkve koju su templari, zajedno sa zemljom, vjerojatno stekli od
Bele III. prije 1196. godine. Za sada su pronađeni temelji polukružne
apside na dubini od oko jednoga metra, i to samo “najdonji red
kamenog nabačaja širine oko 1 m”, te brojni, među njima i neki
reprezentativni, ulomci arhitektonske plastike koji su nakon
razgradnje crkve ugrađeni kao spoliji u templarsku građevinu.
Miletić ističe da je prema navedenim ostacima riječ o jednoj od
“najstarijih nama poznatih zidanih crkava kontinentalnog dijela
Hrvatske” te da je bila opremljena izuzetno bogato i kvalitetno
(ibid. 144–145).
Razlozi za rušenje starijega objekta nisu poznati. Miletić sumnja
na posljedice potresa, s obzirom na trusnost Banovine (ibid. 145, bilj.
80), što je još jedna paralela s našim lokalitetom.
Najzanimljivija je druga prepoznata faza: ranogotička crkva
koju su na mjestu starije izgradili templari. Crkva je bila pravilno
orijentirana, pravokutnog tlorisa (uključujući i svetište). Čitava
56
TEMPLARI
površina crkve bila je svežnjastim polustupovima podijeljena na

četiri podjednaka jarma, presvođena križno-rebrastim svodovima.
Svetište nije ničim istaknuto, niti razinom poda koja je po čitavoj
crkvi bila jednaka. Takvo rješenje više podsjeća na profano nego
na sakralno graditeljstvo. Doista možemo govoriti o “viteškoj
dvorani” (Stošić 1994:127). Glavni se ulaz nalazio na zapadnome
pročelju (crkva je kasnije produžena s još tri jarma prema zapadu),
a sporedni, manji ulaz nalazio se u južnome zidu. Na južnoj i
istočnoj strani crkve bili su sačuvani potpornjaci, stupnjevani i
zidani velikim i pravilnim klesancima. Na sjevernoj su strani kod
baroknih dogradnji potpornjaci bili uklopljeni u zidove kapele
sv. Ane i sakristije. Svjetlo je u crkvu dolazilo kroz šiljastolučno
nadvijene prozore na istočnome i južnom pročelju te kroz okulus
na zapadnom.
Sasvim je drukčiji tlocrt, na primjer, također očuvane templarske
crkve sv. Martina kraj Našica. I ona je jednobrodna crkva. Njezin
je brod nešto manji, iako vrlo sličnih omjera kao martinbreški, no
završava polukružnom, gotovo upola plićom apsidom.
Zidovi templarske crkve u Gori bili su zidani pravilnim
klesancima vapnenačkog pješčenjaka s vanjske strane, a s unutrašnje
neobrađenim kamenom, naknadno prežbukanim (Miletić 1999:145).
Temelji, širine 100 – 110 cm, bili su na licima građeni nepravilnim
kamenjem i ispunjeni sitnijim kamenjem povezanim žbukom
(Azinović Bebek i Pleše 2004:152). Ispod baroknih, otkriveni
su polustupovi templarske crkve, s ukupno 21 sačuvanim
polukapitelom, ukrašenim biljnim motivima (opširniji opis u
Miletić 1999:146, uz fotografije). U baroknom su ziđu pronađene
dvije grubo klesane glave s bademastim očima, uzidane kao spoliji.
Usprkos jakim oštećenjima, još su uočljivi tragovi crvene boje kojom
su bile premazane. Osobito zanimljiv detalj jesu rogovi na jednoj
od glava. Miletić se pita ne predstavlja li ta glava Baphometa, čija je
glava uzidana, na primjer, na pročelju templarske kuće u Saint Bris
le Vineux i na templarskoj crkvi u Parizu (ibid. 139). Poznato je da su
templari bili osuđivani i zbog navodnog štovanja vraga, kojega da
su prikazivali kao rogatoga i bradatog muškarca.
Valja istaći da se istraživači drže različitih načela kod datiranja
sačuvanih objekata u literaturi. Neki od njih, prije svega povjesničari
umjetnosti (na primjer A. Horvat) i arhitekti (Z. Horvat), datiraju
objekte na osnovi njihovih stilskih svojstava koja se daju smjestiti u
određena vremenska razdoblja. Drugi se pak, ponajprije povjesničari
57
TEMPLARI
(na primjer L. Dobronić), oslanjaju na listine. Tako je povjesničarka

L. Dobronić u svojim radovima odbacivala Horvatovo datiranje
crkve sv. Martina kao neodrživo zbog ukupnih povijesnih prilika u
promatranome vremenu (Dobronić 19984b:126).
Svakako treba razlikovati pojmove “objekt u dokumentu” i “objekt
na terenu”. Stari je objekt mogao potpuno nestati prije no što je novi
bio sagrađen (potres, požar, ratno razaranje itd.) pa se očevidom
više ne može utvrditi. To, dakako, ne znači da ga nije bilo. Osim
toga, noviji stilski elementi nerijetko su mogli biti uklopljeni u stariji
objekt, zakrivajući tako njegovu pravu starost, baš kao što su stariji
arhitektonski elementi mogli biti ugrađeni u noviju građevinu kao
spoliji.
Datiranjem vidljivih ostataka bilo koje građevine, pa i ove naše
crkve, bave se povjesničari umjetnosti i arhitekture. Oni bez pomoći
arheologije ne mogu reći je li se na istome mjestu i ranije nalazila
neka crkva. To jedino mogu slutiti kada su u zidovima građevine
vidljivi pojedini umetnuti stariji detalji (tzv. spoliji), no ni tada ne
mogu biti sigurni o točnome položaju starije crkve. To je moguće
ustanoviti jedino pomoću arheoloških istraživanja.
Nažalost, ni sama otkrića arhitekture neke crkve ne mogu
decidirano pokazati jesu li određene temelje gradili baš templari.
Naime, velika većina templarskih crkava i kapela ima jednostavan
tlocrt: pravokutan brod obično presvođen križnim svodom, na
koji se nastavlja svetište s pravokutnom ili polukružnom apsidom.
To su uglavnom čvrste građevine, lišene nepotrebnih ukrasa i po
tome vrlo slične cistercitskima, ali i mnogim drugim redovničkim
crkvama toga vremena. Stoga ne možemo govoriti o nekom
specifično templarskome stilu gradnje (Pernoud 2005:49–55).
Ipak, ako na zemlji, za koju znamo da su je u određeno vrijeme
posjedovali vitezovi templari odnosno ivanovci, pronađemo crkvu
koja je građena u njihovo vrijeme, možemo logički pretpostaviti da
su joj upravo oni bili graditelji, kao što je bilo pravilo da oni koji su bili
vlasnici velikih posjeda osnivaju na njima župe (Lukinović 1998:14).
Naime, templari i ivanovci bili su u situaciji da sami određuju
župnike, “zapošljavaju” svjetovni kler i da biskupu sugeriraju gdje
će biti župa. Oni su redovito bili patroni župa na svojim imanjima
(usmeni podatak o. Emanuela Hoška, crkvenog povjesničara). Ovdje
je bitno istaći da njihove vlastite crkve, tj. crkve koje su koristili za
sebe, redovito nisu bile župne. Takvu bismo crkvu trebali očekivati
u sklopu njihove kuće (domusa) ili blizu nje, a pitanje je je li to bila
upravo ova crkva ili možda ona sv. Brcka?
58
TEMPLARI
Prije kratkog prikaza istraživanja treba naglasiti činjenicu koje

sam i sam bio svjestan na početku iskapanja. Čak i ako pronađemo
ostatke crkve koju su templari oko 1209. zatekli, pa i ukoliko
potvrdimo postojanje “templarske faze” crkve, još uvijek ne možemo
biti sigurni da je upravo to bila templarska crkva u užem smislu,
ona koja je stajala uz njihovo sjedište, kuću, i u kojoj su templari
prisustvovali službi Božjoj – to bi mogla biti i “obična” župna crkva
za puk koja se, doduše, nalazila na njihovoj zemlji i koju su održavali
(možda i izgradili) te opsluživali templari odnosno ivanovci, ali ne
i crkva u kojoj su se oni svakodnevno molili. Da bismo bili sigurni
kako je riječ o “pravoj” templarskoj crkvi, trebali bismo u njezinoj
blizini pronaći i ostatke njihove kuće i gospodarskih zgrada.
ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA CRKVE

SV. MARTINA
Prije desetak godina počelo se razmišljati o oživljavanju stare
crkve sv. Martina jer je nova župna crkva u Dugome Selu postala
premala za povećani broj vjernika koji je osobito narastao
urbanizacijom Martin-Brega. Preduvjet za sanaciju postojećeg
zdanja i eventualnu dogradnju, kao i u svim sličnim prilikama kada
je riječ o spomenicima kulture, arheološka su istraživanja lokaliteta.
Na inicijativu tadašnjega župnika, vlč. Vladimira Bogdana, i na
prijedlog Zorislava Horvata iz Državne uprave za zaštitu spomenika
kulture, u travnju 1998. godine sastavljen je prijedlog pokusnoga
sondažnoga arheološkog istraživanja lokaliteta. Ipak je trebalo
proći još neko vrijeme da bi se ostvarili pomaci u tom smjeru. Na
poticaj Rimokatoličke župe sv. Martina iz Dugoga Sela i osobitim
zalaganjem župnika Vladimira Bogdana, 2002. godine obnovljena
je suradnja, nakon pozitivnoga odgovora Ministarstva kulture, te se
pristupilo još podrobnijim pripremama arheoloških istraživanja. U
jesen 2002. godine arheološko-konzervatorska istraživanja crkve sv.
Martina konačno su započela. Odobrenje za obavljanje arheološkoga
istraživanja dalo je Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne
baštine, Konzervatorski odjel u Zagrebu. Istraživanja je proveo
Institut za arheologiju pod vodstvom autora ove knjige, a u sklopu
znanstvenoga projekta Srednjovjekovno arheološko nasljeđe Hrvatske (5.
– 17. stoljeće) prof. dr. sc. Željka Tomičića.
Od tada do danas istraživanja se provode svake godine. Do sada
su intenzivnije istraživani svetište crkve, sjeverna i južna sakristija,
bočne kapele sv. Barbare (sjeverno) i Sv. triju kraljeva (južno) / južno
predvorje te pojedini kutovi crkvenoga broda (sl. 17).
59
TEMPLARI
O najvažnijim rezultatima dosadašnjih kampanja stručna je

arheološka javnost već upoznata u stručnim publikacijama, a s
njima su se upoznali i brojni znatiželjni šetači i posjetitelji. Opširniji
rezultati istraživanja prikazani su nakon svake kampanje u
izvješćima pohranjenima u Institutu za arheologiju u Zagrebu (Belaj,
17. Tlocrt crkve
sv. Martina s naznačenim

dijelovima arhitekture
(izradila Andreja Kudelić)
J. 2002; 2003b; 2005b; 2006b). Zbog ograničena opsega ovoga teksta,

ali i ograničenja zadanih već samim naslovom, neće biti moguće
navesti sve pojedinosti istraživanja, već samo ono najvažnije.
Sažet prikaz istraživanja do 2005. godine objavljen je u godišnjaku
Annales Instituti Archaeologici (Belaj, J. 2006c). Najnoviji su rezultati
prikazani u idućem broju istoga časopisa (Belaj, J. 2007a), a poseban
naglasak na novovjekovne nalaze s lokaliteta dan je u zasebnome
znanstvenom radu (Belaj, J. 2006a).
60
TEMPLARI
Stoga će se na ovome mjestu iz navedenih radova prenijeti tek

najzanimljiviji, osnovni podaci i spoznaje kojima će se pokušati
oslikati proces istraživanja.
U dosadašnjim je istraživanjima “otvoreno” devet pokusnih sondi
(Belaj, J. 2006c). U nekim smo sondama tek razgrnuli površinski
humusni sloj i vrlo plitko naišli na ostatke starijih zidova. Najmlađi
građevinski zahvat na objektu vjerojatno je kameni kanal za
odvođenje vode oko crkve, suvremen obzidu platoa. Prelazio je
preko zidova južne sakristije i kapelice Sv. triju kraljeva / južnoga
predvorja, a budući da je obilazio oko zidova sjeverne sakristije
i kapele sv. Barbare, građen je nakon što je južna sakristija bila
srušena i zamijenjena sjevernom 1826. godine.
Pojedine smo sonde istražili sve do zdravice, tj. do netaknutih
slojeva ilovače na kojoj čitav objekt počiva. Najdublji istraženi
temelj seže 2,65 m duboko. Poneke su sonde toliko proširene da
ih je primjerenije nazivati sektorima, a unutar njih razlikovati
podsektore.
18. Tlocrt crkve sv.
Martina s označenim
položajem sondi
61
TEMPLARI
Na sl. 18 prikazan je položaj pojedinih sondi. U vrlo kratkim

crtama pojasnit ću najvažnije nalaze otkrivene u pojedinim
sondama/sektorima.
Sonda (sektor) I. (sl. 19) u početku je otvorena uz južni zid crkvenoga
broda i svetišta. Podijelili smo je na nekoliko podsektora:
19 Sonda (sektor) I
(foto: Juraj Belaj)
Kapelica Svetih triju kraljeva / južno predvorje (sl. 20) nalazi

se južno, uz zapadni dio crkvenoga broda. Omeđena je kamenim
zidovima različitih značajki i dubina pa prema tome građenih
u različitim razdobljima. Uočeno je da potpornjak u zapadnome
dijelu kapele nije istovremen s gotičkim potpornjacima otkrivenim
uokolo svetišta, već potječe iz mlađih faza učvršćivanja crkve. Čini
se da je svojedobno uz taj potpornjak sazidana, uz crkvu prislonjena,
kapelica Svetih triju kraljeva (spominje se u vizitacijama crkve iz
1680. i 1746. godine; protokol 47/IIIa:1; Horvat, R. 1931:301). U kapelicu
se ulazilo iz groblja, a u njoj je pronađeno mnogo uredno ukopanih
grobova. No, i ovdje se – kao i posvuda uokolo crkve – pokapalo
i prije izgradnje navedenih zidova. Na lokalitetu se, naime, daju
razlučiti barem dva horizonta ukapanja: grobovi stariji od temelja
62
TEMPLARI
kapele i sakristija (koje su ti zidovi presjekli) te mlađi grobovi koji

su se tim temeljima prilagodili.
Nije sasvim jasno gdje je bilo “južno predvorje” koje se spominje
u vizitaciji iz 1695. godine (protokol 51/VII:501). Prema vizitaciji ono
se nalazilo ispred manjih, južnih vrata, bilo je svođeno i imalo je
zidani oltar. Naime, upravo se na tome mjestu nalaze temelji koje
smo protumačili kao ostatke kapelice Svetih triju kraljeva. Istočno
od kapelice, tj. između nje i južne sakristije pronađena je četvrtasta
kamena struktura koja bi mogla biti baza navedenoga zidanog oltara,
no u tome slučaju on se ne bi nalazio “pod svodom”. Zanimljivo je
da se u vizitaciji iz 1695. ne spominje kapelica Svetih triju kraljeva
koja je ranije (1680.) bila spomenuta kao novopodignuta grobna
kapela. Ta se kapela spominje i u vizitaciji pola stoljeća kasnije, 1746.
godine, kada se navodi da je prislonjena na južnu stranu crkve te
da se u nju ulazi iz groblja. Budući da ni u jednoj vizitaciji nisam
pronašao istovremeni spomen i južnog predvorja i kapelice Svetih
triju kraljeva, možda možemo privremeno pretpostaviti (do novijih
spoznaja) da je kapelica neko kraće vrijeme bila preuređena u
predvorje.
20 Kapelica Svetih triju
kraljeva / južno predvorje

(foto: Filomena Sirovica)
63
TEMPLARI
Južna sakristija (sl. 21). S južne strane svetišta, uz kut s ramenom

crkvenog broda, pronađeni su zidovi ove starije sakristije te uz
njih, vrlo plitko, urušenje s komadima sedre i više ulomaka gotički
profiliranih prozora. Zapadni zid sakristije ne spaja se s ramenom
broda, nego prilazi crkvi tek oko metar zapadnije kao da je brod
kasnije dodan svetištu. Ispod više podnih popločenja došli smo
do jako izmiješanih slojeva zemlje, bogatih raznim primjesama,
a postupno je u sjevernoj polovici sakristije počeo prevladavati
tamnožuti sloj prekopane i kontaminirane zdravice. I ovdje su
uočeni brojni grobni ukopi, mnogi među njima stariji od same
sakristije. Do sada smo istražili 39 grobova, a najpliće su bili
ukopani dječji grobovi. Brojni otkriveni grobovi bili su izuzetno
siromašni nalazima, osobito u usporedbi s grobovima iz kapelice
Svetih triju kraljeva / južnog predvorja i svetišta. Očito su ovdje
bili pokapani siromašniji i manje ugledni članovi zajednice, pa čak
i nakon izgradnje sakristije.
Zanimljivijim su se pokazali ukopi pokojnika za koje je
ustanovljeno da su bili položeni u drvene grobnice kojima su grede
bile spojene “hrvatskim vuglom”2, a čiji su tragovi uočeni u zdravici
21 Južna sakristija
tek zbog razlike u boji zemlje. Jedan je od njih očito mlađi od zidova
(foto: Filomena Sirovica) sakristije.
64 2
Spoj drvenih greda čije glave nisu otesane pa presižu preko ugla.
TEMPLARI
Prostor jugoistočno i istočno uza zidove svetišta. Kod drugoga

loma trostrano završenog svetišta otkrili smo temelj jugoistočnoga
potpornjaka (kontrafora). Naredni je potpornjak otkriven u sektoru
III, kraj sjeverozapadnoga loma svetišta. Osi ovih potpornjaka ne
poklapaju se s lomovima zida svetišta, već su odmaknuti od osi
crkve prema van. Oni pripadaju starijoj, gotičkoj građevini, čije je
svetište bilo unekoliko drukčije koncipirano. Ispod istočnoga zida
sjeverne sakristije ukoso izviruje još jedan, sjeverni potpornjak.
Nalazi se na samome uglu svetišta crkve pa je istočni zid sakristije
legao na njega.
Sonda II. je veličine 4 × 3 m, a otvorili smo je uz današnji

jugozapadni rub proplanka, četrdesetak metara južno od crkve.
Nadali smo se da ćemo otkriti eventualne tragove arhitekture,
pretpostavljene na proplanku pored crkve, ili pak tragove bedema.
Ipak se vrlo brzo pokazala opravdanom bojazan da je recentno
groblje, ako ne uništilo, onda barem u gornjim slojevima poremetilo
tragove. Stoga smo istraživanje ove sonde ubrzo obustavili.
Sonda (sektor) III. (sl. 22) postavljena je sa sjeverne strane svetišta
crkve, a sastoji se od nekoliko podsektora:
22 Sonda (sektor) III
65
TEMPLARI
Sjeverna sakristija (sl. 23). Već ispod samo nekoliko centimetara

tankoga humusa uočeni su tragovi dviju faza gradnje sjeverne
sakristije i ostaci popločenja mlađe, prostranije sakristije. U nižim
slojevima otkriveni su još neki stariji zidovi zidani opekama
romaničkoga formata i položeni na mnogo dublje temelje. Vertikalna
stratigrafija nalazišta te spomenuti format opeka ukazuju na
vrijeme templarske prisutnosti. Uz istočni zid starije, uže sakristije
pronađena je prislonjena kamena baza za oltar.
23 Sjeverna sakristija
(foto: Marin Mađerić)
Kapela sv. Barbare (sl. 24). Zapadno uz sakristiju bila je prislonjena

kapela sv. Barbare. I kod ove je kapele lako uočiti dvije razvojne faze.
Vide se ostaci manje prostorije koja se ranije nalazila na njezinu
mjestu. Područje kapele još nije dublje istraživano.
24 Kapela sv. Barbare

(foto: Juraj Belaj)
66
TEMPLARI
Sonda (sektor) IV. (sl. 25) predstavlja svetište crkve sv. Martina.
Situacija u svetištu je kompleksna pa će se na ovom mjestu nastojati
iznijeti najvažniji uočeni detalji. Cijelom sjevernom trećinom svetišta,
u smjeru zapad-istok, prostire se recentna grobnica. Grobnicu još
nismo istražili do dna. Otkrivena je i zidana konstrukcija starije
grobnice koja je bila ispražnjena i dijelom srušena prigodom
gradnje mlađe (Belaj, J. 2007a:63). Prilikom ukopa novije velike
grobnice znatno je oštećen temelj sjevernoga zida svetišta. Još nije
sasvim jasno je li temelj starije crkve bio jednake orijentacije. Možda
ćemo jasniju situaciju imati nakon kompletnog pražnjenja grobnice,
ukoliko su ispod nje ostali sačuvani dublji dijelovi temelja. I drugi
temelji odstupaju od tlocrtnog rješenja današnje crkve, a nerijetko
im se razlikuje i apsolutna visina temeljnih stopa. No drugi tragovi
razgradnje zidova nisu uočeni (iako se i u svetištu mogu zapaziti
ukopi duž pojedinih zidova) te se stječe dojam da su vidljive barem
tri faze gradnje crkve. Osim spomenute grobnice, u svetištu smo
do sada istražili 29 grobova i kosturnica, različitih stupnjeva
očuvanosti, različitih orijentacija (prevladavaju ukopi paralelni s osi
crkve) te pokojnika različitih dobi (šest dječjih grobova ukopano je
u neposrednoj blizini oltara). U pojedinim su grobovima pronađeni
vrlo zanimljivi nalazi. Grobovi su nerijetko u veoma zamršenim
međusobnim odnosima koji najbolje ilustriraju stratigrafsku
kompleksnost uzrokovanu čestim ukapanjima na lokalitetu (ibid.
63–64). Uočene su velike razlike među pojedinim podsektorima.
Osobito je to vidljivo, na primjer, u činjenici da u istočnome dijelu
svetišta nije ostao sačuvan trag niti jedne podnice, dok smo u
jugozapadnome dijelu pronašli, jednu ispod druge, deset podloga za
popločenja s otiscima opeka. Te su podnice kasnije bile mjestimice
probijene grobnim ukopima. Na najvećoj dosegnutoj dubini otkriveni
su ostaci loše građene grobnice. Čini se, naime, da su na dnu bile
postavljene grede za polaganje lijesova, u formi “podnica za krevet”,
a grobnica je bila obzidana nekvalitetnom kamenom strukturom
koja je pronađena samo u tragovima. U grobnicu su zacijelo bile
pokapane ugledne osobe, što nam svjedoče relativno bogati nalazi
iz grobova. U istočnome je, pak, dijelu svetišta dominirala snažna
kamena baza oltara, a ispod i oko nje uglavnom se nalazila tvrda
žućkasto-narančasta ilovača – sloj višestruko izmiješane zemlje
– u kojoj je do sada uočeno više razina ukopa grobova. Pojedini su
grobovi presječeni već navedenom grobnicom.
67
TEMPLARI
25 Sonda (sektor) IV
Sonda V. (sl. 26) otvorena je u jugoistočnome kutu broda, tamo

gdje je pretpostavljeno spajanje ranijega (duljeg) zida svetišta i
sakristije. Na tome se mjestu nalazio ukoso izgrađen barokni kutni
oltar koji smo prvo dokumentirali, zatim uklonili. Pod oltarom je
otkriven ostatak vjerojatno starijega, poprijeko postavljenog oltara.
Ispod njega pronađen je najvjerojatnije njegov kvadratni temelj. U
ovoj se fazi istraživanja, sudeći prema položaju, može činiti da smo
doista pronašli i produžetak južnoga zida svetišta. Na njemu se vidi
i nešto što bi mogao biti ostatak spoja sa zapadnim zidom južne
sakristije.
26 Sonda V
(foto: Juraj Belaj)
68
TEMPLARI
Sonda VI. (sl. 27) otvorena je u jugozapadnome kutu crkvenoga

broda. U sondi je, među ostalim, pronađeno, pretpostavljam,
barokno popločenje izvedeno opekama dimenzija 30 × 30 × 7 cm.
Niže je otkrivena struktura građena kamenim pločama i obilno
zalivena žbukom, pridodana uz južni zid crkve. Dijelom je na njoj
konstruirana struktura od neobrađenih oblutaka i opeke, koja je
mogla biti baza stupa za pjevalište (Belaj, J. 2007a:64).
27: Sonda VI
(foto: Juraj Belaj)
Sonda VII. smještena je u sjeveroistočnome kutu crkvenog broda,

a otvorena je vrlo plitko. Veći dio sonde zauzimaju dvije kamene
strukture: prostrani kvadratni temelj kutnog oltara (odgovara
situaciji u sondi V) i na njemu, u kutu, ostatak zida koji se sastoji od
neobrađenih kamenova spojenih žbukom, koji se pruža okomito u
odnosu na smjer crkve.
Sonda VIII. je otvorena vrlo plitko, uz sam zapadni kraj južnog
zida broda na mjestu gdje se od njega odvaja jugozapadni, recentni
i danas postojeći potpornjak. Ustanovljeno je da odvodni kameni
kanal, koji obilazi oko čitave crkve, završava gdje i zid, odnosno da
ne obilazi i oko potpornjaka.
Sonda IX. (sl. 28) otvorena je zapadno od navedenoga
jugozapadnog potpornjaka. Ispod potpornjaka otkriven je snažan
temelj, no njihovi se položaji slabo podudaraju. Naime, temelj je
izmaknut više prema sjeverozapadu i kraći je od potpornjaka. Čini
69
TEMPLARI
se da je naknadno produljen svojevrsnom nemarnom dogradnjom,

ukoliko se uz njega ne nalazi još neki drugi temelj, također stariji
od postojećeg potpornjaka. Otkriveni je temelj pripadao starijoj fazi
gradnje crkve. Vjerojatno je bio građen također za neki potpornjak,
a možda je istodoban drugim otkrivenim temeljima potpornjaka
oko svetišta crkve.
28 Sonda IX
(foto: Juraj Belaj)
U dosadašnjim su istraživanjima, što je vidljivo već i iz šturog opisa

sondi, otkriveni tragovi nekoliko faza gradnje i dogradnje crkve sv.
Martina. Spomenimo za sada samo to da je dominantna gotička
faza crkve s potpornjacima. Vidljivo je da je ona barem djelomično
sjela na starije temelje crkve koja je možda bila čak i drukčije
orijentacije. Najvjerojatnije je riječ o ostacima romaničke građevine,
možda upravo templarske crkve za kojom tragamo. Pronađeni su
i ostaci dviju sakristija i bočnih kapela. Slojeva, u užem smislu
riječi, nema mnogo, što je uobičajeno na ovakvim lokalitetima jer
višekratna i dugotrajna pokapanja na istome prostoru uglavnom
unište slojevitost koja stoga tek mjestimično ostaje sačuvana.
70
TEMPLARI
SAŽET PRIKAZ POKRETNIH NALAZA
U dosadašnjim je istraživanjima evidentirana 881 stratigrafska

jedinica. Uglavnom su to grobovi i drugi ukopi i zapune (stupova,
jama i drugog), slojevi te razne kamene strukture (temelji, zidovi,
podnice).
Sve su stratigrafske jedinice precizno opisane u za to predviđenim
obrascima, fotografski odnosno crtežom dokumentirane u svim
bitnim fazama od trenutka definiranja do njihova eventualnog
uklanjanja. U svim su fazama sve relevantne točke snimane totalnom
geodetskom stanicom radi bilježenja njihova točnog položaja u
prostoru. Za sve je nalaze navedeno u kojoj su stratigrafskoj jedinici
pronađeni i u kojem kvadrantu. Za posebne su nalaze uzete i točne
koordinate i apsolutne visine na kojima su pronađeni.
Prikupljeno je mnoštvo nalaza, većinom sitnijih fragmenata
keramike, čavala, ponešto stakla, profiliranog kamenja, ulomci
kamenih ploča od popločenja i dr., a 265 nalaza izdvojeno je kao
posebni nalazi jer će oni omogućiti preciznije datiranje pojedinih
grobova ili faza gradnje crkve. Među njima ima najviše različitih
metalnih predmeta, primjerice, dijelova odjeće (poput gumba,
kopči, pribadača – sl. 29a, ukrasa za glavu, niti upletenih u tkanine,
ali i tragova tkanine – sl. 29b, potkovastih pojačanja za čizme – sl.
29c, pojasnih pređica i dr.), više primjeraka novca, križića i medalja.
Pronađen je i vrh jedne strelice, lokot (sl. 29d), ulomak cijepane
litike nastao prigodom izrade kamenog oruđa, više prstenova,
željezni nož (sl. 29e) te ulomak karičice sa S-petljom. Ponovo su tu
brojni nalazi keramike, profiliranoga kamenja i stakla, zatim zrnca
izrađena uglavnom od staklene paste (većinom vjerojatno od krunica
položenih s pokojnicima u grobove, ali i od raznih ukrasa). Osobito
su zanimljivi mali privjesci simbola muke Kristove pronađeni
uz zrna krunice u jednom grobu u svetištu. Uglavnom je riječ o
nalazima iz novoga vijeka, nešto je manje srednjovjekovnih nalaza,
a zanimljivi su i nalazi ulomaka keramike (uključujući i nekoliko
ulomaka rimske keramike) pronalaženih u zapunama grobova. O
najzanimljivijim nalazima bit će riječi nešto kasnije.
71
TEMPLARI
29: Pribadače (a); tragovi

tkanine od metalnih niti
(b); potkovasto pojačanje
za čizme (c); lokot (d);
nož (e)
(foto: Janko Belaj)
Tijekom istraživanja prikupljeno je mnoštvo uzoraka, a to su

prvenstveno kosti, uzorci žbuke s temelja i zidova te uzorci pojedinih
slojeva i zapuna, drvo, ugljen i dr., čija će analiza omogućiti točnije
datiranje i interpretaciju nalazišta.
Pronađeno je i do sada istraženo 137 grobova i kosturnica različitih
stupnjeva očuvanosti, različitih orijentacija (prevladavaju ukopi
paralelni s osi crkve) i pokojnika različite dobi. Uslijed međusobnih
odnosa grobova i njihova odnosa prema arhitekturi moguće je
utvrditi više faza ukapanja na lokalitetu. Neki su pokojnici bili
72
TEMPLARI
položeni u zidane ili od drvenih greda konstruirane grobnice.

U pojedinim su grobovima pronađeni vrlo zanimljivi nalazi, a
najzanimljiviji potječu uglavnom iz poremećenih slojeva. Među njih
ubrajamo i zapune mlađih grobova u kojima nalazimo predmete
iz slojeva (kao i iz starijih grobova) koji su probijeni/oštećeni
prigodom tih novijih ukopa pokojnika. Nerijetko se u zapunama
našlo fragmenata starije keramike (uključujući i nekoliko ulomaka
rimske), kostiju i dr.
Većina do sada određenih nalaza potječe iz gotičkoga,

kasnosrednjovjekovnoga i, naravno, novovjekovnog doba. Kao
što sam već spomenuo, pronašli smo i neke nalaze iz rimskoga
vremena. No, dok o opekama možemo razmišljati i pretpostavljati
da su ovamo dovezene kao građevinski materijal s nekog drugog,
nedalekog lokaliteta, teže je tako objasniti nalaze rimske keramike.
Logičnije je pretpostaviti nekada mnogo veću slojevitost lokaliteta
no što smo je danas u mogućnosti utvrditi.
Pronađeni nas nalazi vode sve dublje u prošlost. Pojedini među

njima svjedoče o srednjovjekovnim aktivnostima na lokalitetu,
na primjer, novci kovani u doba vladavine kralja Žigmunda (1387.
– 1437.) i Karla I. Roberta (a za vrijeme banovanja Stjepana IV.
Babonića, dakle između 1310. i 1316. godine). S prijelaza 13. na 14.
st. potječe nadgrobna ploča s uklesanim prikazom štita i mača, a
još je starija, možda još s kraja 12. stoljeća, spomenuta karičica sa S-
petljom, o čemu kasnije.
O ZIDOVIMA I TEMELJIMA
Za sada je najvažniji rezultat naših arheoloških istraživanja
dobiveni tlocrt ostataka arhitekture (sl. 17). Budući da istraživanja
još traju i da su usporena istraživanjima brojnih grobnih ukopa,
malo je područja otkopano sve do zdravice. Stoga tlocrt još nije
sasvim potpun, no svake se godine upotpunjuje novim otkrićima.
Nijedan se zid, nažalost, ne može sam za sebe protumačiti, pa niti
datirati. Za to je potrebna šira slika, širi iskop, jer se zidovi mogu
“razumjeti” jedino sagledani u cjelovitome kontekstu.
Stratigrafija sačuvanih zidova i temelja otkrivenih arheološkim
istraživanjima pokazuje se od stratigrafije slojeva možda još
kompleksnijom, a također i kontradiktornijom.
73
TEMPLARI
Ziđe crkve sv. Martina prije svega karakterizira vrlo izmiješan

materijal u temeljima i zidovima crkve te brojnost raznih dogradnji.
Očito je da je ovaj lokalitet mnogo puta stradavao i nakon izgradnje
postojeće građevine, sredinom 15. stoljeća, što se iščitava iz
izmiješanosti sačuvanih zidova, također i u starijim razdobljima,
kako je vidljivo po nekim temeljima.
Povremena uporaba otpadnog materijala pri gradnji pojedinih
temelja i zidova (uporaba sedre, riječnih oblutaka i drugoga
otpadnog materijala) ukazuje na mnogobrojna krpanja, na lošiju
izvedbu, žurbu i siromaštvo graditelja. S druge strane, uporaba
ogromnih kamenih blokova (sl. 30) i skupocjenoga pločastoga
kamenog materijala (sl. 34) govori o iznimno jakom investitoru
ranije porušenog zdanja. Ako se ne radi još o antičkim blokovima,
čini se kako se ti blokovi i pločasti kameni materijal mogu povezati
s templarskim redom.
30 Veliki kameni blokovi

(foto: Juraj Belaj)
Nađeni su ostaci temelja gotovo sigurno romaničke apside, a

prepoznate su i gotičke faze koje su prethodile završnoj, kasnogotičkoj.
Apsida crkve, najvjerojatnije još romaničke, nije bila istoga tlocrta
kao današnja. Prigodom gradnje gotičke crkve svetište je bilo, baš
kao i danas, poligonalno završeno, a na lomovima zaključnoga zida
bili su izvana sagrađeni potpornjaci (kontrafori). To je tipičan oblik
74
TEMPLARI
gotičke crkve. Na kasnogotičkome svetištu, sačuvanome do danas,

tih potpornjaka više nema, no njihove smo temelje otkrili tijekom
arheoloških istraživanja. Najbolje su ostali sačuvani temelji završnih
dvaju potpornjaka – nazvali smo ih “sjeveroistočni” i “jugoistočni”.
Temelji su obaju potpornjaka slične širine, ali je onaj sjeveroistočni
otprilike upola kraći. To je stoga što se između njega i zida crkve
nalazi, na istoj dubini kao i temelji potpornjaka, temelj starijega
svetišta crkve. Veći dio širine toga temelja, koji je bio znatno deblji
od zidova kasnijega gotičkog svetišta, iskorišten je za temeljenje toga
zida još u gotici (a slično i kasnije). A onaj dio starijega temelja na
koji zid svetišta nije legao, iskorišten je za temeljenje potpornjaka.
Tako su krajevi temelja potpornjaka jednako udaljeni od današnjih
uglova svetišta pa su i potpornjaci bili istih gabarita. Dakle, na
ovome malom prostoru može se vidjeti više faza gradnje crkve sv.
Martina: posljednju fazu – današnje zidove poligonalnog svetišta
bez potpornjaka, temelje gotičkih potpornjaka čiji smještaj ukazuje
da je i tlocrt samoga svetišta bio u doba njihove izgradnje nešto
drukčiji nego danas, te još stariju fazu – temelj potpuno drukčije
koncipiranoga svetišta koji je mjestimično iskorišten u kasnijoj,
gotičkoj fazi i za temeljenje svetišta, ali djelomično i za temeljenje
potpornjaka. Taj je temelj, po svojoj građi, sasvim različit od temelja
gotičkih potpornjaka. U njemu ima dosta komada opeke (osobito u
gornjem redu), a lice mu je neuredno zidano manjim lomljencima.
Nije sasvim jasna najstarija linija temelja pa je teže zaključiti je li on
nosio poligonalno svetište ili polukružnu apsidu (sl. 31).
31 Sjeverni dio
temelja vjerojatno
romaničke apside
75
TEMPLARI
Čini se da temelj toga, za sada najstarijega, svetišta malo iza

sjeveroistočnoga potpornjaka ponovno “ulazi” pod zid, no ne
možemo biti sigurni da prigodom neke rekonstrukcije barem
djelomično nije bio i razrušen, odnosno otučen. Osobito je neobična
činjenica da i iza jugoistočnog potpornjaka temelj ponovno izlazi iz
gabarita današnjega svetišta (sl. 32).
32 Južni dio
temelja vjerojatno
romaničke apside
(foto: Juraj Belaj)
Još nije sasvim jasan oblik te, vjerojatno, romaničke apside.

Naime, izgleda da su sačuvana dva njezina dijela, sjeverni i južni, a
u sredini je temelj probijen pa naknadno krpan. Osobito je nejasan
južni dio apside koji, barem u ovim vidljivim višim slojevima,
također djeluje kao da je naknadno krpan ili popravljan. Na prvi
pogled, ako promatramo samo sjeverni dio, čini se da je riječ o
uočljivo užoj apsidi od današnjega svetišta. No u slučaju da u obzir
uzmemo i navedeni južni dio, za koji nismo sasvim sigurni pripada
li doista istoj fazi, apsida se čini vrlo široka, kao da je izvedena većim
radijusom, odnosno da završava isječkom veće kružnice.
Dodatno iznenađuje i postavlja mnoga nova pitanja i pretpostavke
debljina otkrivenoga temelja, koja u njegovu sjevernome segmentu
iznosi čak više od dva metra, što bi moglo ići u prilog ranije iznesenoj
pretpostavci kako je bila riječ o svojevrsnoj crkvi tvrđavi.
76
TEMPLARI
Osim spomenutog temelja stare apside, pronašli smo na ovom

lokalitetu i druge tragove graditeljskih aktivnosti u doba romanike.
Prije svega riječ je o nekim zidovima otkrivenima unutar sjeverne
sakristije, u njezinu jugozapadnom dijelu. Naime, unutar nje smo
već vrlo plitko, ispod mjestimično sačuvanih ostataka popločenja,
otkrili zidove jedne manje prostorije, kako se kasnije pokazalo,
građene u vrijeme kad je “hodni nivo” bio bitno niži nego u doba
gotike i kasnije. To je vidljivo po nivou na kojemu se počeo graditi
zid na temeljnoj osnovi (sl. 33). U početku smo tu zgradu smatrali/
nazivali starijom fazom sjeverne sakristije, što je ona u konačnici
možda i bila, no pokazalo se da je mnogo, mnogo starija. Iz kasnijih
dokumenta nam je poznato da je prije gradnje mlađe sjeverne
sakristije uz crkvu stajala južna sakristija.
Dakle, ta starija građevina, nazovimo je također sakristija, nije

33 Zid zidan
bila mnogo kraća od mlađe čiji je zid sagrađen tik do zida starije, ali ranosrednjovjekovnom
je bila gotovo upola uža od nje tako da je u kasnijoj mlađoj i većoj opekom
sakristiji ostao sačuvan stariji zid položen na temelj. (foto: Juraj Belaj)
Taj je zid zidan opekom romaničkoga formata. O kakvu se zidu

radi, još nije sasvim jasno. Nalazi se na temelju uredno građenome
od kamena. Temelj je malo dublje potonuo u južnome dijelu,
uz svetište. Lica zida pažljivo su zidana opekom, a jezgra zida
ispunjena je raznim vrstama lomljenoga kamenja. Format opeka
5–5,5 × 13 × 23,5–25 cm sugerira da su najvjerojatnije nastale u
77
TEMPLARI
13. stoljeću, kao i većina opeka sličnih dimenzija pronađenih na

srednjovjekovnim lokalitetima u Hrvatskoj, iako se sličan format
može pronaći i na građevinama nastalima tek u 16. stoljeću (na što
je upozorio Zorislav Horvat) pa s konačnim zaključcima ipak treba
biti oprezan. Zid je bio premazan bjelkastom gotičkom žbukom
(kako je to ustvrdio Boris Vučić-Šneperger). Čini se da se opisani
zid naslanja na temelje svetišta, što bi značilo da je mlađi od njih, no
to će tek trebati dodatno provjeriti u nižim slojevima. Temelj zida
svetišta djeluje izrazito neuredno, a linija njegova lica krivudava
te nije jasno je li temelj upravo tako zidan ili je naknadno otučen
odnosno razgrađen. U mjeri u kojoj je sačuvan, približno je iste
orijentacije kao i zid današnjega svetišta. Potpunije podatke dobit
ćemo budućim arheološkim istraživanjima.
Uz navedeni zid starije sakristije, s unutarnje strane, pronađena je
prislonjena kamena baza oltara. Iza nje pronađeno je više novčića,
vjerojatno popadalih iza oltara. Oni nam govore da je baza nastala
prije sredine 15. stoljeća (opširnije će biti obrađeni kod opisa tragova
ivanovačke faze crkve). Sam je zid, čini se, bitno stariji jer je vidljivo
da mu je mnogo pliće temeljena baza naknadno prizidana. Ostaje
otvoreno pitanje je li riječ o romaničkome zidu ili je kasnije, u
gotici, prigodom zidanja uporabljena građa s nekoga srušenoga
romaničkog objekta.
U zapadnom dijelu sakristije, unutar nje, ispod različitih slojeva
zemlje i šute odnosno urušenja koja su se tu izmjenjivala, pronađen
je samo mali dio još jednoga zida, paralelnog s opisanim. Osim što
se zidovi pružaju u istome pravcu i jednako su široki, čini se da
je korištena i ista, romanička opeka. No, zbog obilne zalivenosti
žbukom to se još ne može sa sigurnošću utvrditi.
U dosadašnjim istraživanjima ove sakristije, koja još nisu
provedena do njezina dna, dokumentirano je više različitih
slojeva, uglavnom šute, zemlje i gline pomiješane sa šutom, sitnim
kamenjem, pijeskom, usitnjenom opekom i sl., ali i slojeva ilovače
s vrlo malo primjesa, i to već vrlo plitko. Samo na nekim mjestima
(na primjer ispod baze oltara) ostali su sačuvani tragovi podnice
od zaglađenog estriha. Nažalost, većina prostora prekopana je u
kasnijim vremenima. Uočeno je slijeganje terena zbog grobova u
središtu sakristije. Tu je do sada istražen tek jedan grob (broj 132), a
nazire se ukop barem još jednoga sličnog groba, ukopana do njega.
U zapuni groba 132 nađeno je više čavala od lijesa čiji su ostaci bili
vidljivi kraj kostiju nogu. U grobu je pronađen očuvan kostur odrasle
78
TEMPLARI
osobe, jedne od zdravijih, a možda i među zadnjim ukopanima. U 34 Pločasti

kameni materijal
jugoistočnome dijelu prostorije pronađen je dječji grob 105, gotovo
(foto: Juraj Belaj)
u cijelosti sačuvan. Ukop ovoga groba pruža se skoro u pravilnom
smjeru istok-zapad, s neznatnim otklonom. Naime, grob ne prati
orijentaciju crkve, što je za sada velika rijetkost na lokalitetu.
Pronađeni su i pojedini drugi ukopi, na primjer ukop stupa
kružnog tlocrta, promjera 40 – 45 cm, zapunjen šutom. Ovakvi
su plitko ukopani drveni stupovi vjerojatno služili kod neke od
kasnijih gradnji ili popravaka crkve.
Spoliji, vjerojatno još romanički arhitektonski elementi, korišteni
su prigodom kasnijih zidanja. Neki od njih još stoje u ziđu, a poneke
smo pronašli u urušenjima. Osim velikih blokova vidljivih u
južnome zidu svetišta, ali i drugdje, zanimljivi su i spoliji pronađeni
u jugoistočnome uglu južne sakristije: ulomak stube ili oltarne
ploče i ispod nje još tanja kamena ploča koja bi mogla biti ostatak
originalnoga krovnoga kamenog pokrova (sl. 34).
Na lokalitetu je pronađen i ulomak mramorne oltarne menze
u kojoj se nalazio otvor za čuvanje moći (sl. 35). Mramor je u ove
krajeve bio uvezen zato što u Panonskoj nizini ne postoje njegova
ležišta, a oduvijek je bio skup materijal. To također upućuje na
važniju sakralnu građevinu nego što bi to bila obična seoska župna
crkva. No, bez petrografskih analiza za sada nije moguće precizirati
podrijetlo kamena. Kao logičan izvor nameće se Pohorje gdje se
nalaze najbliža ležišta mramora. Također ne smijemo zaboraviti ni
nedaleke porušene antičke urbane cjeline kao još bliže potencijalne
izvore ove vrste skupocjenog kamena.
35 Ulomak
mramornoga oltara
(foto: Juraj Belaj)
79
TEMPLARI
ANTROPOLOŠKA ANALIZA LJUDSKOGA

OSTEOLOŠKOG MATERIJALA
Svi su uzorci ljudskih kostiju iz grobova, grobnica i iz grobnih
zapuna (koje sadrže kosti starijih prekopanih grobova) tijekom
iskapanja pomno prikupljani. Nakon istraživanja izdvojen je
osteološki materijal iz većine grobova te očišćen i prenesen u
laboratorij Odsjeka za arheologiju Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti gdje je početkom 2007. godine analiziran. Analizu, prvu
takve vrste na nekom lokalitetu istočnoga dijela Zagreba i zagrebačke
županije, vodili su dr. sc. Mario Šlaus, vodeći hrvatski stručnjak na
području bioarheologije, i njegov asistent mr. sc. Mario Novak sa
svojom uigranom ekipom, te su nam o rezultatima podnijeli opsežnu
ekspertizu (Šlaus 2007) iz koje crpimo najzanimljivije detalje.
Prva je faza bila rekonstrukcija kostura. Moramo naglasiti da
nisu svi kosturi sačuvani u cijelosti (što znači da u trenutku otkrića
nisu bile prisutne sve kosti, zglobne ploštine i zubi), djelomično
zbog oštećenosti pojedinih grobova naknadnim mlađim ukopima,
a dijelom i zbog raspadanja kostiju. Za svaki su kostur bilježeni
relevantni podaci, primjerice, o spolu osobe, starosti u trenutku
smrti, o stupnju uščuvanosti kostiju te o uočenim patološkim
promjenama na njima. Bitno je naglasiti da kod mnogih grobova
nisu uočene nikakve patološke promjene u sačuvanom uzorku
vjerojatno samo zato što je premalo kostiju iz pojedinih grobova
ostalo sačuvano.
Spol osoba bilo je moguće utvrditi samo za osobe starije od 15
godina. Utvrđivao se, zbog relativno velike fragmentiranosti
osteološkoga materijala, kombiniranjem više različitih kriterija
(primjerice, prema morfologiji zdjelice i lubanje, na temelju
robusnosti kostiju, razvijenosti mišićnih hvatišta i duljine kostiju ili
na temelju dimenzija butne kosti). Starost osoba u trenutku smrti
određena je pomoću još većeg broja pokazatelja. O svim detaljima
postupka više se može doznati iz nedavno izdane knjige Marija
Šlausa o bioarheologiji (Šlaus 2006).
Ukupno se sa sigurnošću moglo utvrditi starost za 89 osoba. Od
njih je 32 djece ispod 15 godina starosti. Prema spolnoj strukturi
starijih od 15 godina, za koje se mogao utvrditi i spol, utvrđena
su 42 muškarca i 15 žena (odnos je 2,8 : 1). Ovakav odnos nije
karakterističan – na velikoj većini drugih arheološki i antropološki
istraženih grobalja evidentiran je odnos otprilike 1:1. Sličan naglašen
nerazmjer u omjeru muškaraca i žena primijećen je, na primjer, i na
80
TEMPLARI
groblju pokraj crkve sv. Franje na Opatovini u Zagrebu, gdje je bio

2,26 : 1. Šlaus i Novak smatraju da je to rezultat socijalne selekcije,
odnosno da je opatovinsko groblje bilo prestižno te da su se na
njemu uglavnom pokapali pretežno bogatiji muškarci (svećenstvo i
plemstvo) (Šlaus et al. 2007:220). Ipak, s konkretnijim bi zaključcima
za župno groblje oko Sv. Martina trebalo pričekati završetak
istraživanja. Srodan zaključak bismo, naime, komparacijom mogli
izvesti i za martinbreške rezultate, no sljedeći nam podaci ipak ne
dozvoljavaju da mu se odmah priklonimo.
Odrasli muškarci u prosjeku su živjeli 37,59 godina, dok su odrasle
žene živjele oko pola godine kraće, 37,0 godina. Slični su rezultati
dobiveni i na drugim arheološkim nalazištima kontinentalne
Hrvatske (osobito kasnosrednjovjekovnima), primjerice: Zagreb – Sv.
Franjo (muškarci 40,07 a žene 39,59 godina) (Šlaus et al. 2007:218, T. 1),
Đakovo – faza II (muškarci 35,37 a žene 31,33 godine) (Šlaus 2002:76,
T. 155), Nova Rača (muškarci 34,06 a žene 29,87 godina) (ibid. 80, T.
164). Nešto kraća životna dob žena u odnosu na muškarce objašnjava
se velikim brojem poroda, uz što se vežu i brojne komplikacije pri
porođaju, kao i dugo razdoblje dojenja čime ženski organizam slabi
i gubi imunitet te je mnogo podložniji raznim oboljenjima u odnosu
na muški organizam.
Uočljiva je i velika smrtnost djece. Navedenome broju djece
(32) treba pridodati i 23 još neanalizirana dječja kostura čime se
povećava dječji mortalitet uočen na lokalitetu (32+23=55 dječjih od
ukupno 122 groba, ili 45%). To govori u prilog vrlo niskoga životnog
standarda – na primjer, niskih loših higijenskih uvjeta i kvalitete
ishrane, što je kao posljedicu imalo razvoj pojedinih bolesti. Pritom
se mora imati u vidu da je to vrijeme prije otkrića antibiotika kada
je i obična prehlada često znala imati smrtonosne posljedice na
najslabiji dio populacije – djecu.
Zanimljive zaključke omogućuju uočene patološke promjene na
kostima. Ukratko, iz antropološke analize možemo zaključiti da
je kod 52,5% analiziranih osoba prisutna barem jedna patološka
promjena, dok kod njih 47,5% nije primijećena niti jedna. Čini se da
je razlog za ovaj veliki broj zdravih osoba uglavnom loša uščuvanost
kosturnih ostataka. Naime, od 47 kostura bez uočenih patoloških
promjena samo su kod dvaju kosti bile vrlo dobro uščuvane (riječ je
o nekim od najmlađih ukopa, već iz novoga vijeka), kod još dvaju
dobro uščuvane, velika ih je većina loše ili vrlo loše uščuvana, a
nerijetko su pronađene tek pojedine kosti (na primjer samo kosti
glave ili samo kosti nogu i sl.). To je još uočljivije kada pogledamo
81
TEMPLARI
rezultate dobivene samo za dobro i vrlo dobro uščuvane kosture.

Takvih je bilo ukupno 31, a samo kod njih 4 patološke promjene
nisu uočene.
O kakvim se to promjenama radi? Riječ je, naravno, o promjenama
koje se mogu iščitati iz kosturnih ostataka, odnosno o nepovoljnim
utjecajima koji na kostima ostavljaju trajan trag. Najprisutniji je,
uočen kod 25 pokojnika, degenerativni osteoartritis koji karakterizira
progresivna pojava koštanih trnova (osteofita) oko tijela kralješka.
Ova je promjena posljedica teških svakodnevnih aktivnosti i
razlikuje se od traumatskog artritisa koji nastaje kao posljedica
prekida normalnoga biomehaničkog funkcioniranja zgloba
(Šlaus 2007:4–5). Slijedi upala pokosnice (periostitis) uočena kod
sedamnaest pokojnika te Schmorlov defekt uočen kod trinaestorice.
Schmorlovi defekti (posljedice pucanja diska koji se nalazi između
kralježaka) mogu biti povezani s nizom uzročnika od kojih je
najčešći prekomjerni kontinuirani fizički rad.
Sve ove promjene uglavnom ukazuju na težak život župljana
tijekom srednjega i početkom novoga vijeka, odnosno na težak i
kontinuiran fizički rad određenih osoba pa bi se moglo pretpostaviti
da je riječ o kmetovima. Usprkos pokazateljima koji upućuju na dosta
oskudan i težak život populacije s Martin-Brega, nekoliko osoba
doživjelo je za ondašnje prilike dosta visoke godine: muškarac iz
groba 50 (45–60 godina), a dosta muškaraca i žena doživjelo je 45–50
godina (grobovi 39, 51, 54, 59, 62, 81, 87, 93). Primijećeni su i tragovi
koje je ostavila lošija prehrana. Tako je kod sedam pokojnika uočena
tzv. cribra orbitalia za koju se pretpostavlja da je posljedica anemije.
Kod pet pokojnika uočena je tzv. ektokranijalna poroznost (naziva
se i “kost u obliku narančine kore” jer se očituje u prisutnosti plitkih
rupica na pojedinim kostima)3.
Učestalost i distribucija karijesa i zubnih oboljenja na Martin-
Bregu ne razlikuju se bitno od ostalih kasnosrednjovjekovnih i
novovjekovnih uzoraka kostura iz kontinentalne Hrvatske (Nova
Rača, Đakovo, Kamengrad, Zagreb – Sv. Franjo, Crkvari itd.), a nešto
povišena učestalost karijesa mogla bi također svjedočiti o dosta
nekvalitetnoj ishrani i niskoj razini oralne higijene.
Pojava znakova subadultnoga stresnog poremećaja (hipoplazija
zubne cakline i cribra orbitalia koje se vežu uz anemiju, neadekvatnu
prehranu, gastrointestinalna oboljenja, parazitizam itd.) kod
nekoliko osoba također govori u prilog činjenici da hrane nije bilo u
izobilju i da nije bila zadovoljavajuće kvalitete. Vjerojatno jedan dio
3
Prvi je puta opisana kod mladih američkih vojnika koji su umrli kao ratni zarobljenici tijekom
rata u Koreji, a bila je povezana s dugotrajnim i sustavnim izglađivanjem. Uočena je i kod ame-
ričkih vojnika koji su poginuli tijekom opsade utvrde Snake Hill u ratu godine 1812., za koju je
82 također dokumentirana neadekvatna prehrana (Šlaus 2007:4).
TEMPLARI
populacije nije imao problema u vezi s prehranjivanjem, ali očito se

veći dio nje svaki dan doslovce borio kako bi preživio. Uza znakove
subadultnoga stresnog poremećaja uočeni su i tragovi nespecifičnih
zaraznih bolesti (bolesti kojima se ne zna točan uzrok), tj. periostitis,
i to najčešće na dječjim kosturima u aktivnom stanju što znači da je u
trenutku smrti određena osoba bolovala od te bolesti. Kombinacija
gladi, anemije i zaraznih bolesti posebno je pogađala djecu i zato je
u populaciji iz Martin-Brega dječji mortalitet visok.
Spaljena glava iz groba 4

Kao kuriozitet spomenimo izniman i neobičan, iako
relativno mlad “slučaj” uočen tijekom antropološke analize.
Riječ je o lubanji iz groba 4.
Grob 4 jedan je od najmlađih istraženih grobova, zanemarimo
li plitko ukopane dječje grobove nađene uza same zidove crkve
s vanjske strane. Pronađen je neoštećen, u jugozapadnome
dijelu svetišta crkve, iznad ranije navedene grobnice 42/60/93.
Uočeno je da su njegovim ukopom bile probijene sve očuvane
podloge za podove od opeka s njihovim otiscima (Belaj, J.
2002:23,24). U grob je bio pokopan muškarac star između 35
i 45 godina. Ukop je iste orijentacije kao i crkva, ali je osoba
položena s glavom na istoku, što je suprotno uvriježenome
načinu. Na dnu ukopa pronađeni su tragovi dasaka od lijesa
i pripadajući mu čavli. Do danas su se očuvali kožni ostaci
obuće. Na podlakticama te u predjelu prsnih kostiju i ispod
njih pronađeni su nizovi brončanih kopči (ušice i kukice). Nad
kosturom su pronađeni i ulomci debljega željeznog predmeta
nepoznata oblika, ovijena tkaninom koja je ostala očuvana.
Zbog rijetko dobra stupnja očuvanosti tkanine, tijekom
čišćenja i konzerviranja predmeta nije se pokušalo ustanoviti
o kakvu je predmetu riječ. Zbog položaja u kojem je nalaz
pronađen, postoji mogućnost da se on nije nalazio na prsima
pokojnika već na drvenome lijesu te je kasnije, pošto je lijes
istrunuo, pao na pokojnikova prsa.
Ono što ovaj grob izdvaja od svih ostalih jest neobičnost
uočena prigodom antropološke analize, tj. nalaz kojega je opis
sažet u sljedeću rečenicu:
Kosti lubanje s endokranijalne strane pokazuju znakove postmortalnog

gorenja (tamnosiva do crna boja i nepravilno pucanje kosti uslijed povišene
temperature) (sl. 36) (Šlaus 2007:6).
83
TEMPLARI
36 Nagorjela lubanja iz
groba 4
(foto: Petra Bakić,
Odsjek za arheologiju
HAZU, 2007.)
No ta jedna, naizgled suhoparna, rečenica budi jezu. Čini

se da je netko, naime, nakon smrti, i to više godina nakon
smrti kada su već sva meka tkiva bila istrunula, uzeo lubanju
iz groba i iz nekog razloga u njoj zapalio vatru. Kasnije ju je
vratio u grob jer je on pronađen neoštećen (Belaj, J. 2002:24).
Je li riječ o nekom sotonističkom ritualu, neobičnoj mržnji,
strahu od vampira ili nečemu četvrtom?
84
TEMPLARI
Ipak, za našu su temu najzanimljivije uočene ozljede kostiju.

Kod četiriju osoba vidljivi su stari, bolje ili lošije zarasli lomovi, tj.
traume nastale tijekom njihova života. Ovakvi se lomovi (rebara,
kuka, bedrene kosti) mogu najčešće povezati uz nesretne slučajeve.
No kod šest su osoba sigurno, a kod još dviju vrlo vjerojatno,
ustanovljene perimortalne posjekotine (za razliku od uboda, rana je
šira nego li dublja). Drugim riječima, otkrivene su ozljede nanesene
oružjem s oštrim sječivom (vjerojatno mačem ili bojnim nožem)
u trenutku pogibije jer rane ne pokazuju znakove zarastanja. Pri
posjekotini oštrobridnim predmetima kost je polirana na mjestu
prvotnog dodira oružja s kosti (kada oštrica ulazi u kost), dok
oružje pri izvlačenju sa sobom odlama komadić kosti što ostavlja
neravan i hrapav trag (sl. 37). Ta razlika omogućuje rekonstruiranje
kuta i smjera iz kojeg je ozljeda nanesena (Šlaus 2006). Udio ubijenih
osoba u odnosu na broj kostura pokopanih na Martin-Bregu zaista
je visok.
37 Ozljede nanesene
oružjem s oštrim sječivom
(foto: Petra Bakić, Odsjek za
arheologiju HAZU, 2007.)
Te su posjekotine nedvojbeno tragovi borbi. Možemo ih sažeto

prikazati:
– kod osobe iz groba br. 50 ustanovljena je posjekotina na lakatnoj
kosti, udarac je bio zadan odozdo prema gore;
– kod osobe iz groba 83 posjekotina je na nadlaktičnoj kosti, udarac
je bio zadan odozdo prema gore;
85
TEMPLARI
– kod osobe iz groba 94 tri su posjekotine na nadlaktičnoj kosti,

udarci su bili zadani odozdo prema gore;
– kod osobe iz groba 67 jedna je vjerojatna posjekotina na goljenič-
noj kosti, udarac je bio zadan odozdo prema gore;
– kod osobe iz groba 99 čak su četiri posjekotine na bedrenim ko-
stima, tri su udarca bila zadana odozdo prema gore i jedan odozgo
prema dolje;
– kod osobe iz groba 120 jedna je posjekotina na bedrenoj kosti,
udarac je bio zadan odozgo prema dolje;
– kod osobe iz groba 97 jedna je vjerojatna posjekotina na desnoj
tjemenoj kosti, udarac je bio zadan s lijeva na desno;
– osoba A iz groba 93 ima dvije posjekotine na zatiljnoj kosti gla-
ve, pri čemu su udarci bili zadani s desna na lijevo, te čak pet posje-
kotina na desnoj bedrenoj kosti, pri čemu su svi udarci bili zadani
odozgo prema dolje.
Za neke grobove pretpostavljamo da pripadaju već novovjekov-
nome razdoblju (na primjer, za grob 50, prema u njemu pronađenim
kopčicama i osobito prema njegovu ukopu okomitome na os crkve).
Stoga se čini da je do pojedinih ozljeda, odnosno smrtnog ranjava-
nja, došlo u nekim ne tako davnim čarkama kojima je povijest ovih
krajeva bila, nažalost, bogata.
No, s većinom ovdje izdvojenih grobova s ranjenim pokojnicima
to nije slučaj. Naprotiv, među pouzdano mlađim grobovima peri-
mortalnih posjekotina ima vrlo malo ili samo izuzetno (navedeni
grob 50).
Naime, većina grobova s ustanovljenim ozljedama pripada stari-
jem horizontu ukapanja. Tako su, primjerice, grobovi 83, 94, 99 i 120
pouzdano stariji od zidova južne i sjeverne sakristije, odnosno ka-
pelice Sv. triju kraljeva / južnoga predvorja, jer su tim zidovima bili
presječeni, odnosno izlazili su iz kasnijih gabarita tih građevina.
Posebno su zanimljivi grobovi 93 i 97 koji su bili nekoć davno
ukopani na povlaštenu prostoru crkvenoga svetišta. Svojedobno je,
vjerojatno na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, konstruirana relativno
luksuzna zidana grobnica u koju je bilo pokopano dvoje uglednih
i, sudeći prema nalazima, imućnijih članova zajednice u bogato
ukrašenoj odjeći i s brojnim nalazima. Riječ je o najbogatijim
grobovima do sada otkopanima kod Sv. Martina (Belaj, J. 2006a:266–
270). Čini se da su tom prigodom stariji posmrtni ostaci pažljivo
86
TEMPLARI
uklonjeni i posloženi u posebnu, za tu priliku konstruiranu

kosturnicu 93. Među njima je bio i naš spomenuti “ratnik”. Vjerojatno
je u zajednici još postojala svijest o izuzetnosti osoba s čijim se
kostima tako pažljivo postupalo. U kosturnici je pronađen i srebrni
novac kralja Matije II. iz 1610. (sl. 67a), no bez posebnih analiza
starosti kostiju ne možemo znati je li on pripadao nekome od tih
uglednika ili je pak u nju dospio prigodom prebacivanja kostiju.
Grob 97 još je stariji. Od pokojnika je ostala sačuvana samo lubanja,
a ostatak je presječen nekim ukopom starijim od navedene grobnice
koji se nalazio na istome mjestu. To se može zaključiti tako što kosti
ove lubanje, kao najvažniji posmrtni ostatak, nisu bile poput ostalih
pohranjene u kosturnicu 93 zajedno sa svim ostalim kostima i
trima drugim lubanjama. Možemo pretpostaviti da je ovaj grob
oštećen ukopom onih grobova koje je naknadno “poništila” upravo
spomenuta grobnica i čije su kosti položene upravo u kosturnicu
93.
Bez detaljnih analiza starosti kostiju metodom C-14, koje ćemo
uskoro, nadam se, obaviti na pojedinim uzorcima, možemo samo
pokušati nagađati kada su se navedene borbe mogle dogoditi.
Naravno, prva su nam asocijacija Turci i upadi njihovih četa u ove
prostore, osobito tijekom 16. stoljeća.4 Jesu li još i ivanovci pred sam
kraj svoje nazočnosti sudjelovali u njima?
Podaci s našega lokaliteta, primjerice, S-karičica, banovac i osobito
nadgrobna ploča, omogućuju pretpostavku da su pojedini od ovih
muškaraca bili neki od vitezova, bilo templara ili ivanovaca, ili
pak koji od njihovih vazala s ovoga posjeda, palih u borbama ili
okršajima. Naime, sve su to nalazi koje uobičajeno pronalazimo
na grobljima iz vremena kada su na Martin-Bregu boravili
viteški redovi. Kao svojevrsnu paralelu možemo spomenuti još
nepublicirane nalaze analize grobova s položaja Relja u Zadru
gdje se, unutar mnogih antičkih grobova, izdvaja horizont s više
stotina grobova najvjerojatnije vitezova redovnika koji se povezuju
s križarskom opsadom Zadra (na ovaj me podatak upozorio kolega
mr. sc. Mario Novak iz Odsjeka za arheologiju HAZU). Naravno, to
je samo jedna od mogućnosti koju na temelju premalenog uzorka
antropološke građe nije moguće potvrditi. Štoviše, logičnije je ipak
pretpostaviti da je riječ o manjim “međususjedskim” sukobima.
4
Nedavno je vršena antropološka analiza posmrtnih ostataka iskopanih na Udbini, na položaju
Sv. Jakov (Jurić 2004). Ona je pokazala iznimno velik udio osoba s ozljedama koje se povezuju
s Krbavskom bitkom 1493. godine (Šlaus 2006; Vyroubal 2007; osobito velik broj ubojstava
ustanovljen je u recentnim, još neobjavljenim analizama). 87
TEMPLARI
Važno je istaći da je na našem lokalitetu, kada govorimo o osobama

s ozljedama od hladnoga oružja, isključivo riječ o muškarcima u još
uvijek “ratničkim godinama” (prosjek starosti im je oko 39 godina).
Naime, postoje nalazi sličnih ozljeda koje su na pojedinim grobljima
ustanovljene uglavnom na posmrtnim ostacima žena, djece i
staraca, a koje time ukazuju na masakre počinjene nad nebranjenim
stanovništvom, odnosno na nasilja koja su provodili lako naoružani
i brzi pljačkaški odredi čiji je glavni cilj bio teroriziranje i pljačkanje
civilnog stanovništva. Stara je to ratna taktika, kako Mongola koji
su Slavonijom prošli sredinom 13. stoljeća, tako i Turaka tijekom
kasnoga srednjeg vijeka (Šlaus i Novak 2006:224–225). No, budući
da su ozljede uočene samo na muškarcima, dosad proanalizirano
arheološko gradivo s Martin-Brega ne svjedoči o istovrsnim
nesrećama na ovome području.
Kada smo već spomenuli Mongole, moramo naglasiti veliku ulogu

koju su templari odigrali u obrani – ili, točnije, u neuspješnom
pokušaju obrane – hrvatsko-ugarskoga kraljevstva od navale ovoga
ratničkoga nomadskog naroda, u puku poznatijih kao Tatara. Tu je
ulogu istaknuo već Kukuljević:
Nastade borba sa Mongoli i Tatari. Templari bijahu u prvom

redu vojnika hrvatskih, koji vojevahu sa vojvodom Kolomanom
kod Šajove, i kasnije u Hrvatskoj uz kralja Belu IV. Oni pomagaše
kralja novcem, savjetom i hrabrom mišicom. U bitki kod Šajove
pao je također meštar Rembaldo sa čitavom četom svojih vitezova.
Kad se kralj Bela vraćao nakon slavne pobjede Hrvata nad Mongoli
u Ugarsku, bijahu uz knezove krčke templari, koji ga pratijahu i
potrebitimi sredstvi podupirahu (1886a:24).
S pravom možemo pomisliti, kako je to već učinila i A. Horvat

(1981:79), da su i martinbreški templari sudjelovali u toj velikoj borbi
na rijeci Šajo (mađarski Sajó, slovački Slaná, pritok Tise u okolici
Miskolca) 1242. godine.
Mongoli su prema Zagrebu prodirali iz dvaju pravaca: sa sjevera,

pokraj Kalnika, i s istoka, prateći lijevu obalu Save. Ukoliko
martinbreški templari već i ranije nisu bili uključeni u borbe, što
mi se nekako ne čini vjerojatnim, sada su se gotovo sigurno morali
angažirati.
88
TEMPLARI
Nadgrobna ploča
No, vratimo se nalazima. Među svim nalazima pronađenima
na ovome lokalitetu posebno se ističe kamena nadgrobna
ploča, nađena godine 2002. Bila je sekundarno postavljena
nad mlađi grob iz 18. stoljeća u središnjem dijelu svetišta (sl.
38). Iako ne najstariji, simbolički je to svakako najvredniji
nalaz. Ploča je pronađena izlomljena – sačuvan je njezin gornji
dio prelomljen u dva dijela, a donji dio nedostaje. Dimenzije
sačuvanih dijelova zajedno su: 72 (širina) × 107 (dužina) × 10–
13 (visina/debljina) cm. U ploču je plitko uklesan štit i preko
njega srednjovjekovni mač, a cijelim je rubom ploče izvedena
bordura, možda predviđena za natpis koji nije uklesan. Oblik
mača i koncepcija štita, kao i način urezivanja u kamen,
ukazuju da je ploča nastala najvjerojatnije na prijelazu iz 13.
u 14. stoljeće, kako to smatra vodeći hrvatski stručnjak za
heraldiku toga doba – Zorislav Horvat. Prikaz mača je suviše
stiliziran, s premalo detalja, ali i nedovoljno čitak da bismo
mu mogli preciznije odrediti tip. Ipak, prema blago lećastoj
a skoro okrugloj (diskoidnoj) glavici mača, ravnoj križnici
te jednako širokom sječivu možemo se složiti s iznesenom
datacijom. Dakle, ovo je nesumnjivo nalaz koji potječe iz
vremena smjene viteških redova, templara i ivanovaca, u kući
sv. Martina.
38 Nadgrobna ploča
(foto: Juraj Belaj)
89
TEMPLARI
Najzanimljivija je uporaba motiva mača na mjestu na kojem

se na sličnim nadgrobnim pločama uglavnom nalazi križ.
Mač svojim oblikom i podsjeća na križ, ali nas također asocira
na viteške redove, specifičnu pojavu srednjega vijeka, koji su
se pomoću mača “borili za Krista”. No valja napomenuti da se
motivi mača i štita često javljaju na nadgrobnicima plemstva
srednjega vijeka, a također i na mnogim stećcima.
Spomenuo sam da je ploča sekundarno postavljena na
noviji grob. Nažalost, ne možemo znati odakle je ploča uzeta,
odnosno gdje se nalazio grob koji je prvo prekrivala i za koji
je bila rađena. Možda i nije bila na podu crkve, jer na njoj
nema znatnijih tragova izlizanosti, pa je moguće da je bila
postavljena negdje uspravno. Postavlja se i pitanje zašto nema
nikakvog natpisa koji bismo očekivali na borduri.
Recimo nekoliko riječi i o grobu, iako recentnom, na koji je

ploča položena. Riječ je o grobu 2 koji se nalazio u sredini
zapadnoga dijela svetišta, u osi crkve, između oltara i
trijumfalnog luka. Važnost ovoga groba naglašena je, dakle,
osim sekundarnom uporabom srednjovjekovne kamene
nadgrobne ploče za njegovo pokrivanje, i samim središnjim
mjestom ukopa (Belaj, J. 2002). Na dno ukopa bio je položen
pokojnik, orijentiran kao i crkva, s glavom na zapadnoj strani
(sl. 39). Grob nije imao nikakvu grobnu arhitekturu, a pokojnik
je bio položen u lijes. Čavli lijesa također su sačuvani. Kosti
su ostale odlično uščuvane. Antropološka analiza pokazala
je da je riječ o muškarcu starom između 35 i 40 godina (Šlaus
2007).
39 Grob 2
(foto: Siniša Krznar)
90
TEMPLARI
Zanimljivo je da je pokojniku nedostajao samo jedan zub

(drugi pretkutnjak dolje lijevo), a vidljiva su i tri karijesa
na lijevoj strani gornje čeljusti. No, uočeni su hipoplastični
defekti (koji se morfološki očituju kao plitki vodoravni utori
koji opasuju krunu zuba) prisutni na centralnom sjekutiću
gornje te na očnjacima gornje i donje čeljusti. Prisutnost ovih
defekata veže se uz pojavu jakih avitaminoza, neonatalne
žutice, anemije, zaraznih bolesti ili kronične neishranjenosti.
Na tjemenim kostima uočena je blaga zarasla ektokranijalna
poroznost (“kost u obliku narančine kore”) koja najvjerojatnije
ukazuje na dugotrajno izgladnjivanje ili neadekvatnu
prehranu. Blagi degenerativni osteoartritis (osteofiti), prisutan
na obje distalne bedrene kosti, vjerojatno je posljedica
svakodnevnih pojačanih aktivnosti. Schmorlov defekt na 11.
prsnom kralješku može biti povezan s nizom uzročnika među
kojima je opet najčešći prekomjeran, kontinuiran fizički rad.
Dvije stare i dobro zarasle frakture na 9. ili 10. lijevom rebru
potvrđuju da se ovaj “uglednik” i nije baš štedio za života.
Pokojnik je bio pokopan sa zavjetnom svetačkom brončanom
medaljicom, vjerojatno u rukama, a u blizini su pronađene i
željezne kopčice. Postrugavši zemljanu zapunu ispod kostura,
na dnu groba došlo se do zdravice, narančaste gline.
40 Medaljica iz groba 2
(foto: Janko Belaj)
91
TEMPLARI
Osobito je zanimljiva unikatna medaljica (sl. 40) pronađena

u ovome grobu. Izrađena je od bronce, u Rimu (o čemu
svjedoči natpis ROMA u odsječku kao oznaka kovnice). Riječ
je o kvalitetnom uratku iz 18. stoljeća iako nije rad najvrsnijih
rimskih majstora. Visina medalje s ušicom je 42 mm, a širina
28 mm (Belaj, J. 2006a:275–276). Na licu medaljice prikazan je
sv. Karlo Boromejski5 (S. CAR) kako se moli pred raspelom.
Naličje je podijeljeno na dva jednaka dijela. U donjem je dijelu
prikazan sv. Toma Akvinski6 (S. TOM D ACVI), možda s
golubom, a u gornjem Gospa od Ružarija s Isusom u krilu.
Oboje drže u ruci po krunicu s križem. U osnovnoj starijoj
stručnoj literaturi (Kuncze 1885) ne navodi se ni jedan
primjerak medaljice s kombinacijom ovih dvaju svetaca.
U novijoj povijesti, od sredine 19. do sredine 20. st., prema
etnološkim spoznajama, čini se da kod nas sv. Toma Akvinski
i sv. Karlo Boromejski nisu imali većega odjeka u pučkoj
religioznosti koja u svecima u prvome redu vidi zaštitnike i
pomoćnike. Naime, prema etnološkim časopisima i drugim
pisanim izvorima (posebno Zborniku za narodni život i običaje
južnih Slavena JAZU i Glasniku Zemaljskog muzeja Sarajevo
te arhivima Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu), koji sveukupno pokrivaju
razdoblje od otprilike druge polovine 19. st. do danas, te prema
pojedinačnim suvremenim etnološkim istraživanjima, samo
se na dvama lokalitetima bilježi štovanje sv. Tome Akvinskoga
– kao zaštitnika školstva u Đurđancima kod Đakova i kao
zaštitnika mladeži u Sarajlijama kod Tomislavgrada u
Hercegovini (no o oblicima i pobožnosti nema zapisa) (Belaj,
M. 2006:163,202–211).7 Moguće je da je medaljicu s njihovim
prikazima u Prozorje donio koji od župnika sa svojega
hodočašća u Rim, i svakako je raritet.
5
Karlo Boromejski (1538. –1584.) zaštitnik je od kuge. Umjetnici ga prikazuju u kardinalskom
purpuru kako drži križ, s užetom oko vrata; kako tješi oboljele od kuge, sa strelicama i mrtvač-
kom glavom (simboli epidemija).
6
Toma Akvinski (oko 1225. – 1274.) poznati je dominikanski profesor na Sorboni i osnivač to-
mističkoga smjera u filozofiji. Prikazuju ga s najrazličitijim atributima, prije svega da bi ukazali
na njegove brojne kreposti. Prikazuju ga kao dominikanca sa sjajnom zvijezdom na prsima, s
knjigom i perom za pisanje, s golubom koji mu govori na uho ili mu polijeće s usta, s ljiljanom, s
dragim kamenom; kako moli pred raspelom.
7
U navedenu su radu naznačena brojna ograničenja i nedostaci građe iz izvora u okviru istraži-
vanja svetaca zaštitnika u hrvatskoj pučkoj pobožnosti, zbog čega su mnogi podaci o svecima
92 (uključeno i o spomenutoj dvojici) mogli ostati nepribilježeni (Belaj, M. 2006:193–201).
TEMPLARI
PREDAJE
Tijekom višegodišnjih iskopavanja na Martin-Bregu nerijetko bi
dolazili ljudi iz okolice, raspitivali se ili samo gledali što radimo.
Najčešće postavljeno pitanje zasigurno je bilo: “Jeste li našli tunel
(ili: tajni prolaz)?” Naime, u puku je vrlo živa predaja koja govori
da je crkva sv. Martina tunelom povezana s crkvom sv. Brcka u
obližnjim Brckovljanima, ali i s nekim drugim mjestima.
Predaje su i inače osobito zanimljiv izvor podataka s kojim treba
iznimno oprezno rukovati. One, kao i svaka tvorevina, imaju svoj
životni vijek. Predaje nastaju, razvijaju se i nestaju. Neke traju kratko,
možda samo nekoliko generacija, ali mnoge pokazuju veliku žilavost
i traju stoljećima, pa i tisućljećima. U svojem razvoju uglavnom
zadržavaju strukturu, no njihov se sadržaj nerijetko prilagođava
vremenu. Dakako da kolektivno sjećanje ima svojih ograničenja,
no pronađe li se pravi kôd, može se ponekad prodrijeti duboko u
starinu. Osim toga, i velika većina pisanih izvora nudi podatke do
kojih su zapisivači došli usmenom komunikacijom. I ti su izvori, u
svojoj prvoj fazi, prolazili kroz iste procese koje možemo uočiti kod
recentno zapisanoga folklornog gradiva (Belaj, J. 2005a:197).
Često se vrlo ozbiljno uzimaju ranije zapisane predaje koje su
pomalo ušle i u literaturu. Njih se, ponavljam, ne smije shvaćati
doslovce, već samo kao naznake. Na primjer, “u našoj se, pa i
crkvenoj povjesnici, često puta sve viteške redove zove templarima,
što je dakako posve krivo” (Lukinović 1998:19). Slično je i s
objektima, na što je upozoravao već Szabo: “Tradicija hoće da je i to
[Belec] bio posjed templara, ali do sada poznati pisani spomenici ne
znadu o tome ništa” (Szabo 1913–1914b:114–116), a sve je to zgodno
komentirao riječima: “ovi su nekako postali tajanstveni red, kojeg
smještaju i tamo, gdje ga nije nikad bilo!” Uz jednaku ogradu donio
je i predaju o templarima u Ščrbincu blizu Batine (Szabo 1939:88).
O templarima su zabilježene još neke predaje na prostoru
srednjovjekovne zagrebačke biskupije, na primjer na više mjesta u
Međimurju. Prema usmenoj predaji zapisanoj u kanonskoj vizitaciji
iz 18. stoljeća, za Podturen se kaže “da je nekad bio templarski”, a
isto se navodi i za Sv. Martin na Muri. Za crkvu sv. Lovre u selu
Cirkovljanu blizu Preloga još je Bedeković sredinom 18. stoljeća
zabilježio predaju (“Pripovijeda se…”) koja povezuje Cirkovljan s
templarima (Bedeković 1752/I:281), a Vjekoslav Klaić govori kako
su tu posjed imali templari koje je narod zvao “črleni fratri” (V.
Klaić, 1883/III:183; A. Horvat, 1956:21).
93
TEMPLARI
Predaju koja povezuje početke remetinečkoga samostana s

templarima zabilježio je zagrebački kanonik Tomo Kovačević
(†1724.) (Dobronić, 1984b:18; 1984a:154). I u župnoj se spomenici u 19.
st. spominju crvena braća (fratres rubri), a 1850. godine remetinečki
je župnik u nju upisao da su u Remetincu prije dolaska franjevaca
u 17. stoljeću živjeli u svojem samostanu “stari cerkveniki”, templari
koji napuštaju samostan pred turskim napadima. I u spomenici župe
Martijanec zapisana je predaja “da je kapela sv. Križa [u Križovljanu]
nekada pripadala križarima”. U radu Miholjanci (Zdelja) – Povijesne
crtice Ivanko Vlašićak kaže da u Miholjancu postoji živa predaja o
templarima i ivanovcima (1923:521).
Više je predaja sačuvano za Ivanec. Tako, na primjer, u ispravi
kralja Ferdinanda iz 1564. godine piše da je iznova građeni kaštel
u Ivancu načinjen od ruševina templarske crkve. Stjepan Vuković,
župnik u Margečanu, priopćio je 1850. g. Kukuljeviću da je ivanečki
grad “něgda podobro utvèrdjen iz srednjeg věka, i sva je prilika da
je bio samostan něgdašnjih Templarah”. Kukuljević bilježi i predaju
o ruševinama u blizini Ivanca: “Kod sela (Ivanca) razvalina njegda
dobro utvèrdjenoga grada iz srednjeg vieka, koji je po svoj prilici
bio samostan cèrkvenjakah.” Iz svega je Kukuljević zaključio da
su templari ivanovcima predali Ivanec s kapelom 1314. godine
(1886a:36).
Predaja govori i o templarima u Radakovu, nedaleko od Klanjca
(Horvat, A. 1979:28).
Interesantan je slučaj korištenja predaje u Novoj Rači. Prijepis
teksta iz 1782. godine sa spomen-ploče (koja je – kako se čini –
ipak samo zapisana predaja), sačuvan u župnoj spomenici, čak se
ozbiljno uzimao kao argument koji bi trebao odagnati sve sumnje
o postojanju templarske crkve na ovome mjestu. Početak teksta
glasi: “Godine 1312. sagrađena po crvenoj braći malo prije njihova
ugasnuća, u vrijeme pape Klementa V, rimskog cara Fridriha,
ugarskoga kralja Karla I – obnovljena godine 1782. …” (u prijevodu
s latinskoga, prema Dobronić 1984b:27).
Zanimljiv je podatak koji donosi Valvasor krajem 17. stoljeća da su
templari imali tri crkve u Rosalnici. On je zbunjujuć jer se kroz cijeli
srednji vijek tamo spominje samo jedna crkva, posvećena Majci
Božjoj, te se čini da je puk predaju o templarima s nestale crkve
preslikao na tri kasnije gotičke crkve, izgrađene nakon što su Turci
opustošili Metliku i njezinu okolicu 1469. godine (o svim predajama
s izvorima i literaturom opširnije u Belaj, J. 2001:243–245).
94
TEMPLARI
Od svih navedenih lokaliteta, za sada jedino za Zdelju možemo

reći da je sigurno bila templarska (a zatim ivanovačka). Vrlo su
vjerojatno templari bili prisutni u Metliki, a možda i u Sv. Martinu na
Muri i u Novoj Rači (gdje su ih, također možda, naslijedili ivanovci).
Tamo gdje imamo dokaza za templarsku prisutnost uglavnom
nema predaja ili nisu zapisane, ili pak na njih nije obraćana pažnja
u literaturi.
U slučajevima ostalih položaja sve ostaje, što se templara tiče, samo
na nagađanjima. U Hlapičini (Međimurje) još je živa predaja koja
spominje da su tu nekada bili bijeli fratri (vjerojatnije ivanovci), a ista
je predaja zapisana za utvrdu Gradišče kod Margečana. Zanimljivo
je da za oba lokaliteta postoje čvrste indicije kako su pripadali
ivanovcima (u Hlapičini se pretpostavlja sjedište ivanovačkoga
preceptorata Novi Dvori).
Očito su se i u predajama “izmiješali” redovi pa se templari
spominju i tamo gdje bismo očekivali ivanovce (pogotovo ako su ih
naslijedili). Naravno kako postoji mogućnost da su templari imali
poneke od navedenih posjeda. Ako su ih napustili prije no što su
ukinuti 1312. godine, to nam može objasniti i izostanak njihova
spomena u izvorima, koji su i inače iz 12. stoljeća izuzetno rijetki.
Ako pak te predaje nisu istinite, tada bi bilo zanimljivo istražiti
kako su se pojavile, što templari u njima simboliziraju i odakle u
puku (i u svećenstvu) spoznaje o tako davno nestalom redu. Je li
bila riječ o svojevrsnoj “modi”, borbi za prestiž? Ako pogledamo
prostor na kojem se takve predaje o templarima pojavljuju,
smijemo li pretpostaviti da njihova nazočnost u Međimurju, u
blizini granice prema Štajerskoj ili, kako su se onda često nazivale
današnje slovenske zemlje, Teutoniji, govori o tome kako je templare
u spomenuta područja doveo ugarski kraljevski dvor radi zaštite
granica kraljevstva prema Teutoniji?
Predaje koje spominju tunele odnosno podzemne hodnike, često
sa skrivenim blagom (a bilo je i pokušaja da se to blago pronađe),
predaje o tajnim prolazima, skrivenim vratima i sličnome prate
većinu ruševina (poglavito burgova, ali i crkvišta), javljaju se
posvuda i čini se da pokazuju prilično čvrstu strukturu. Mnoge
su od tih predaja izmišljene, možda donesene iz drugih krajeva ili
su bile dijelom kakve internacionalne mode. Szabo tako, vezano za
Orahovicu, uopćava i navodi: “a tradicija ne zna o povijesti ništa,
već se zadovoljava običnim internacijonalnim pričicama” (Szabo
1913–1914a:100).
95
TEMPLARI
Ipak, i na takve predaje treba obratiti pažnju – često su objekti u

prostoru, koje ti tuneli iz predaje spajaju, zanimljivi. Ti su objekti,
povijesne točke u krajoliku, redovito puku interesantni zbog svoje
starosti. I sami bismo mogli pogoditi koji će biti spomenuti. No
katkada bi predaje, zbog svoje starosti, mogle otkriti i neki položaj
za koji drukčije ne bismo pretpostavili da bi mogao biti jedna od
“ključnih točaka”. Možda je u slučaju Martin-Brega jedna takva
“točka” i za nas relativno nova kurija “Lješćara”, nedaleko od dvora
Draškovićevih u Božjakovini, koja je prema predaji što sam je čuo
od mještana, povezana tunelima s crkvama sv. Martina i sv. Brcka.
Čak je u zagrebačkome “Vjesniku” od 10. siječnja 2006. objavljen
članak Templarski ‘misterij’ s podnaslovom ‘Znam kako naći tajni
podzemni prolaz od Martin Brega do Božjakovine’, tvrdi Stjepan Balog
iz Lukarišća. Za nas nije toliko važno je li tunel postojao ili ne –
predaje su važne stoga što se u njima ponekad mogu prepoznati i
danas već zaboravljeni, a u povijesti važni lokaliteti.
Korištenje svježe zapisanom usmenom predajom dobro je i za
bolje vrednovanje pisanih izvora i literature jer se građa u pisanim
izvorima također uglavnom svodi na podatke koji su se prije toga
prenosili usmenim putem. Kao što je već spomenuto, ti su podaci
prošli kroz jednake procese kao i predaje koje se danas zapisuju.
Ipak, treba naglasiti da predaje rijetko pomažu u datiranju lokaliteta
jer se njihov sadržaj, kao što je već navedeno, nerijetko prilagođava
vremenu. One često samo traže način kako da što slikovitije označe
nešto kao prastaro. Tako će lokalno stanovništvo, na primjer, za
neku srednjovjekovnu utvrdu reći da je Rimski grad ili da je “starija
od Prvog svjetskog rata”, a slično vrijedi i za brojne druge “turske”,
“rimske”, “grčke”, “židovske” i slične nazive.
No, vratimo se predaji o tunelu na Martin-Bregu i najčešćem
pitanju posjetitelja – jesmo li ga konačno našli? Mnogi se zaklinju
da on postoji i da su baš oni, ili tko njima blizak, u tunel čak i ušli,
ali se nisu usudili ići dalje. Pa, čini mi se da smo ga doista našli,
odnosno, našli smo ono što je još u davnoj dječjoj mašti postalo
tunel, i to upravo na mjestu koje je većina posjetitelja pokazivala.
Riječ je o novovjekovnoj grobnici 31 ukopanoj u sjevernu trećinu
crkvenoga svetišta. Ukopom ove grobnice uništena je starija koja
se nalazila na približno istome mjestu (iako ne tako dugačka), a u
velikoj je mjeri, nažalost, otučen i sjeverni zid svetišta, možda još
romanički, odnosno templarski. Grobnica je bila zidana opekom,
bačvasto svođena, a u nju se ulazilo strmim stubama na zapadnoj
strani, odmah kraj slavoluka (sl. 41). Bila je iznimno duga (oko 6
96
TEMPLARI
m), tako da vjerujem kako se u “grobnome mraku” njezin kraj nije

nazirao i doista je morala sličiti na tunel u koji se nitko pametan nije
usudio dublje zaći.
41 Grobnica 31
Žao mi je ako je netko razočaran ovakvim raspletom jer bih i sam

volio naići na podzemne hodnike i otkrivati njihove tajne. Naime,
oni su ponegdje doista postojali. No za njihovu izgradnju (možemo
samo pretpostaviti kolike bi to bile investicije) morali bi postojati
itekakvi razlozi, a investicija je i tada morala biti isplativa.
Ovim otkrićem potvrdila se i naša pretpostavka još iz prve

arheološke kampanje:
Želio bih ovdje skrenuti pažnju i na brojne predaje vezane uz objekt
istraživanja, a koje uglavnom spominju podzemne hodnike koje ovaj
lokalitet povezuju s nekim drugim strateški važnim objektima u okolici.
Iako se ovakve predaje o podzemnim hodnicima redovito javljaju
uz srednjovjekovne crkve i gradove, i većina ih ozbiljnih istraživača
redovito odbacuje kao neutemeljenu “pučku tlapnju”, možda svoj
korijen ipak vuku iz neke činjenične situacije, primjerice, sjećanja na
podzemnu kriptu. Ma koliko su te predaje nejasne i iskrivljene, ipak
svojim brojem i insistiranjem upozoravaju da ne smiju biti apsolutno
zanemarene (Belaj, J. 2002:12).
97
TEMPLARI
GEORADARSKA ISPITIVANJA
Ove su godine, za potrebe arheologije, provedena georadarska

ispitivanja dijelova lokaliteta, i to crkvenoga broda te prostora
sjeverno i južno od crkve. Istraživanja je proveo Branko Mušič iz
ljubljanske tvrtke “Gearh d. o. o.”.
Georadarska se metoda temelji na odašiljanju kratkotrajnih
elektromagnetskih impulsa u tlo te bilježenju vremena i amplituda
povratnih valova, odnosno dijela energije koja se reflektira na
granicama materijala različitih svojstava.
Iz elaborata o georadarskim ispitivanjima (Mušič i Soklić 2007)
možemo zaključiti da se na istraživanom prostoru pod zemljom
vjerojatno ne nalaze drugi, do sada neuočeni, ostaci kamenih
struktura. Ukratko, vidljivi su ostaci poligonalne bočne kapele
sv. Barbare sjeverno od broda, s jednom starijom fazom, odnosno
manjom bočnom dogradnjom unutar tlocrta kapele (sl. 42, 43 i 44).
U brodu su potvrđena dva masivna i duboka temelja na mjestu gdje
se očekuju stupovi – nosači pjevališta. Južno od crkve otkrivena
je tek relativno plitka amorfna hrpa kamenja, vjerojatno ostatak
nekog urušenja kojim je ispunjena neka poveća jama. Eventualno bi
mogla biti riječ o ostacima kakve kamene zgrade, no to će tek trebati
provjeriti arheološkim istraživanjima.
Nažalost, ovakva ispitivanja nije bilo moguće provesti uza same
zidove te nam ona nisu dala uvid u odnose zidova kod njihovih
spojeva. Također se nisu mogli utvrditi tragovi drvene gradnje.
Naime, ne smijemo zaboraviti na mogućnost da je neka starija crkva
na ovome položaju mogla biti građena od drva.
U skoro se vrijeme namjerava istom metodom ispitati i šira okolica
crkve, osobito položaj sjeverno od nje gdje se, prema katastarskim
mapama, dade naslutiti jedno veće, kvadratno koncipirano
zemljoposjedničko imanje. Na njegovu istočnom rubu kasnije
je stajao župni ured. U tom sklopu nalazi se i zdenac. Smijemo li
pretpostaviti da su na istome prostoru već i templari, a za njima i
ivanovci, također imali svoj ograđeni majur, zajedno s kućom?
98
TEMPLARI
42 Snimka istraživanih
područja 1 – 4. Tragovi
kamenih struktura i
urušenja na odabranim
dubinama (izradio Branko
Mušič, “Gearh d. o. o.”,
Ljubljana, 2007.)
99
TEMPLARI
Nalazi georadarskih
43 i 44
istraživanja na području
sjeverne sakristije i
kapelice sv. Barbare
(trodimenzionalni
i tlocrtno-profilni
prikaz) (izradio Branko
Mušič, “Gearh d. o. o.”,
Ljubljana, 2007.)
100
TEMPLARI
KUĆA SV. MARTINA

Dok razmatramo prisutnost viteških redova u svetomartinskome
kraju, prati nas jedan važan problem – problem ubiciranja određenih
objekata. Naime, čest je slučaj da iz nekoga povijesnog dokumenta
znamo kako je određeni objekt postojao (na primjer da su templari
imali svoju kuću na ovome velikom posjedu), ali nije precizirano
gdje. To, dakako, nije ni bilo potrebno jer je u vrijeme pisanja
dokumenta svima bio poznat položaj objekta. No, ako objekt nije
ostao sačuvan do današnjih dana, njegov je položaj nama danas
nepoznanica. Preostaje nam tek da se pokušamo domisliti uzimajući
u obzir razne pokazatelje, primjerice, strategiju određenoga doba
koja određuje položaj utvrda, trase onodobnih prometnica, kao
i hidrografske prilike, sačuvane toponime i predaje u puku,
arheološki materijal… Arheologija nam u takvome slučaju pruža
najviše podataka za rekonstrukciju života onoga doba, pa i utvrđuje
mjesto na kojem se neki objekt nalazio. A opet, kao što smo već
vidjeli, nije neobično ni to da se na srednjovjekovnim nalazištima
ne pronađe, osobito uza zidove, nikakav srednjovjekovni materijal.
Takve su situacije zabilježene, na primjer, na mnogim moravskim
visinskim gradištima (Staňa 1996). Arheološka istraživanja lokaliteta
viteških redova u Rumunjskoj pokazuju slično stanje (Laszlovsky
i Soós 2001:330). Također, arheološka istraživanja otkrila su na
nekim utvrdama samo nalaze iz mlađih faza nastanjivanja objekta.
Upravo bi drastične obnove i pregradnje odnosno dogradnje mogle
biti razlogom za takvo stanje. Nedaleki primjer je Susedgrad, koji
potječe barem iz 14. stoljeća, a u arheološkim su istraživanjima,
kao najstariji, pronađeni nalazi iz razdoblja renesanse, od zadnjih
desetljeća 15. do sredine 16. stoljeća (Prister 1998:85–86). Niti u
pokusnim sondažnim istraživanjima vjerojatne ivanovačke utvrde
na Gradišču kraj Margečana nedaleko od Ivanca do sada nismo
pronašli bitnije materijalne ostatke iz doba viteških redova (Belaj,
J. 2005a:106–108; 2005c), a vrlo je malo nalaza iz toga vremena
pronađeno i u višegodišnjim istraživanjima crkve sv. Ivana Krstitelja
u Ivancu na položaju Stari grad (Belaj, J. 2006d:29). Zanimljiva je i
paralela s nedavno istraživanom, ranije spomenutom templarskom
crkvom u Gori, gdje se među pokretnim nalazima također ne
uočavaju oni iz templarskoga doba, već uglavnom iz kasnoga
srednjeg vijeka (Azinović Bebek i Pleše 2004:155).
Ovaj osvrt na probleme s ubiciranjem objekata važan je kao uvod
u raspravu o položaju templarsko-ivanovačke kuće (domusa). U
101
TEMPLARI
nedostatku preciznije lokacije kuće, kako dosadašnjim istraživačima,

tako niti nama ne preostaje drugo nego da pokušamo na druge
načine zaključiti gdje se kuća mogla nalaziti. Problem je puno
kompleksniji nego što se čini. Naime, postavljaju se mnoga pitanja.
Je li postojala samo jedna kuća, na samo jednoj lokaciji? Jesu li
ivanovci nastavili život u templarskoj kući, ili su izgradili novu kuću
za sebe nakon preuzimanja ovoga posjeda ili su to učinili naknadno
s približavanjem turske opasnosti? Jesu li možda još templari (već
nakon tatarske provale) promijenili položaj kuće…? Pitanja se samo
množe i više je istraživača na njih pokušalo dati zadovoljavajući
odgovor.
Pogledajmo prvo činjenice kojima raspolažemo. Pretpostavimo,
zatim, kako je templarska kuća mogla izgledati i promotrimo
različite teze odnosno pretpostavke gdje se mogla nalaziti. Iz
sačuvanih povijesnih dokumenata znamo da se na području
svetomartinskoga posjeda nalazila njihova kuća (domus) koja je bila
sjedištem templarskog preceptorata, njihove organizacijske jedinice.
Templari, kao viteški red, svoje stambene objekte nikada nisu nazivali
samostan već domus, kuća. Ima izuzetaka u ponekim ispravama,
kao na primjer u Vrani, gdje se još sreće izraz monasterium, no to je
prežitak iz vremena kad je tamo još bio benediktinski samostan sv.
Grgura (Dobronić 2002:30).
IZVORI
Već se 1270. godine u jednoj ispravi, među ostalim svjedocima,
spominje zamjenik preceptora (perpreceptor) Sv. Martina, redovnik
koji je prema svojem imenu i imenu svojega oca (Đurđ, sin Draška)
očito bio domaćeg podrijetla (što je u hrvatskim zemljama bila
velika rijetkost): Gyurg filium Drask, perpreceptorem de sancto Martino
(CD V:557, dok. 14). Spominjanje zamjenika preceptora Sv. Martina
pretpostavlja postojanje preceptorata čije je sjedište imalo biti u
kući na ovome posjedu pa ovaj izvor možemo smatrati prvim, iako
posrednim, dokazom o postojanju kuće sv. Martina.
No templari su vjerojatno već znatno ranije imali na ovome važnom

posjedu svoje sjedište jer ga u Đurđevo vrijeme posjeduju već više
od šezdeset godina. Iako nemamo sačuvane izvore koji bi u tom
razdoblju spominjali templarskog preceptora, njegova zamjenika
ili kuću, ipak se čini da se iz izraza Cruciferi de sancto Martino et
de sancto Georgio iz 1242. godine (CD IV:170, dok. 153; Kukuljević
102
TEMPLARI
1863:79) može zaključiti kako templari imaju svoje sjedište na ovom

posjedu jer su njime označeni. O ovoj Belinoj ispravi bit će više riječi
kasnije u poglavlju o križonoscima od Sv. Jurja, zbog druge oznake
et de sancto Georgio. Slično vrijedi i za oznaku de sancto Martino za
Jurja, jobagiona martinskih križnika, u spominjanoj ispravi iz 1268.
godine.
Templarski se preceptori javljaju u ispravama iz 1277. (frater
Benvenutus preceptor domus Templi de sancto Martino, MEZ I:184), 1292.
(fratris Williami de Brabancia preceptoris domus nostre de sancto Martino,
CD VII:98, dok. 79) te u dva navrata 1311. godine (Nos frater Andreas
praeceptor sancti Martini domus milicie Templi, “Mi, brat Andrija,
predstojnik kuće sv. Martina vojske Hrama”, CD VIII:287–288, dok.
240; 288–289, dok. 241).
FUNKCIONIRANJE KUĆE
Zemlja svetoga Martina bila je jedan od oko devet tisuća posjeda
koje su templari posjedovali na Zapadu, a dobili su ih velikodušnim
donacijama pojedinih vlastelina (o raznim vrstama donacija v.
Pernoud 2005:98). U najvećem broju to su seoska imanja iz kojih
su templari crpili svoja najvažnija dobra – bilo da su zemlju sami
izravno iskorištavali, bilo da su, što je češće bio slučaj, to za njih činili
seljaci koji su na zemlji živjeli. Gospodarska djelatnost templarskoga
reda podupirala je njihove vojne aktivnosti, drugim riječima, od
prihoda koje su ostvarivali na svojim zemljišnim posjedima na
Zapadu, od iskorištavanja posebno plodnih i bogatih područja te
od poreza nametnutih seljacima i nekih drugih prihoda templari su
financirali svoje aktivnosti u Svetoj zemlji (ibid. 97-98,101-102).
U tome svjetlu trebamo gledati i na ovaj njihov posjed. Osim
plodne zemlje, najvažniji im je svakako bio “ljudski resurs”. Seljaci
su tada bili najveće blago vlastele (Klaić, N. 1976:560) jer je bio
prisutan njihov nedostatak “na tržištu rada”. To i jest razlog da se
tako često tlače tuđi, a štite svoji seljaci.
Kako su pojedine kuće, središta takvih posjeda, funkcionirale,
rekonstruirano je za posjed u Paynsu u francuskoj biskupiji Troyes,
na temelju sačuvanih popisa dobara pronađenih na posjedu u vrijeme
uhićenja templara 1307. godine te iz računa idućega upravitelja
posjeda (opširnije v. u Pernoud 2005:102–109). Iz računa se može
vidjeti koliki su bili prihodi ovakvih posjeda koji su se koristili za
borbu templara u Svetoj zemlji, za opskrbu njihove vojske, gradnju
103
TEMPLARI
i održavanje utvrda i sl. Pernoud zaključuje da su osnovni redovni

prihodi dolazili od uzgoja žita i ječma, striženja ovaca (vune), prodaje
ulja, sira i janjadi (ibid. 109). Što se tiče naše Zemlje svetoga Martina,
slobodno možemo pretpostaviti kako su osobite prihode templari
mogli ostvarivati uzgojem konja, stoke i koza (možda upravo odatle
potječe toponim Kozinščak?). Nedaleko se nalazila i zemlja Kobila
(danas Kobiljak), u čiji posjed Zagrepčane uvodi 1311. ban Stjepan, a
koja je bila, doduše, unutar zemalja kaptola zagrebačke crkve (inter
terram capituli Zagrabiensis ecclesie), ali se nalazila u posjedu križnika
Sv. Martina (possesionem Cruciferirum de sancto Martino existente) (CD
VIII:271–273, dok. 226).
Još jedan važan izvor njihovih prihoda na ovome posjedu vrlo
je vjerojatno bio i proizvodnja i prodaja vina. Neki autori idu tako
daleko da templare ubrajaju među najjače vinogradare ovoga
kraja.8
Kada se razmišlja o templarskim aktivnostima u ovome kraju,
osobito u svrhu povećanja prihoda na njihovu posjedu, ne bi
trebalo izostaviti ni eventualnu melioraciju. Naime, poznato je da
su templari kraj Pariza isušili močvarno područje kako bi na njemu
uredili povrtnjake (Pernoud 2005:48). Ipak su templari ovdje bili
dovoljno dugo (nekoliko se generacija izmijenilo tijekom više od sto
godina njihove prisutnosti u ovome kraju) pa nas ne bi čudilo da su
poduzeli nešto slično.
Osim redovitih, templari su imali i izvanredne prihode, poput
prikupljanja milodara, na koje su imali pravo u svim crkvama
Zapada jedanput na godinu, ili oporuka koje su pojedinci sastavljali
u njihovu korist. No, zbog ovakvih darova, zajamčenih i opetovano
potvrđivanih od strane raznih papa, templari su vrlo često imali
nesuglasica sa svjetovnim klerom kojemu se to nimalo nije sviđalo
jer je slabilo njihove vlastite prihode (ibid. 109–110).
IZGLED KUĆE
Na ovakvim su imanjima na Zapadu templari boravili u veoma

malim skupinama u svojim kućama. Uza same templare tu su
boravili vjerojatno i njihovi poslužitelji i sluge (Dobronić 2002:28).
Posvuda gdje su se nalazili templarski posjedi, makar se oni
sastojali od samo trojice ili četvorice braće, trebale su se održavati
skupštine braće templara (kapituli), i to u najvećoj prostoriji kuće ili
8
Usp. Mladen Houška, O vinogradarstvu u starom Moravču, http://www.inet.hr/~itonjac/povjest.
104 htm, 3. 6. 2007.
TEMPLARI
u kapeli, kako se to navodi u Pravilu. Templari su se na kapitulima

morali pojaviti odjeveni u plašt (Pernoud 2005:37).
Zgrade su na takvim imanjima najčešće bile koncipirane u
četverokut. Kapela bi se uobičajeno nalazila na jugu, blagovaonica
bi bila na sjeveru. Možda je i na Martin-Bregu bilo slično, no, budući
da su ovdašnju crkvu templari naslijedili, a pravila nisu bila odveć
stroga, nisu griješili ni oni koji su pretpostavili da se ovdje kuća
nalazila na proplanku južno od crkve (Dobronić 1984b:30).
U sredini zgrada nalazilo se dvorište na koje su izlaze imale
konjušnice. Valja naglasiti kako je uzgoj konja zbog potreba templara
u Svetoj zemlji bila jedna od osnovnih zadaća templarskih posjeda
na Zapadu. Ponekad se na imanju nalazila pravokutna zgrada s
kulom u kutu i kapelom, također na južnoj strani.
Prema svojem konceptu, koji će sigurno razočarati mašte mnogih
“poklonika” templara, takav se kompleks nije razlikovao od
cistercitskih samostana, ali niti mnogih drugih onodobnih imanja
(Pernoud 2005:47). Uopće, naglašena je velika srodnost templara
s cistercitskim redom. Ona se, među ostalim, očituje i u sličnom
graditeljstvu, skromnosti kod ukrašavanja crkava (ibid. 50), oba
su reda bila izuzeta od davanja desetine (ibid. 11). Ova se srodnost
može velikim dijelom objasniti činjenicom da je templarska pravila
sastavio cistercitski opat sv. Bernard od Clairvauxa. Najteži su se
prijestupi kod templara, kako je zapisano u Načelima, kažnjavali
izgonom iz reda (“od kojega Bog neka čuva svakoga”), uz opasku
da onaj koji je iz reda izagnan mora ući u neki drugi red, a po
mogućnosti u cistercite (ibid. 38–39). Zanimljivo je napomenuti kako
su i u Hrvatskoj ova dva reda bila prilično povezana.
Općenito gledano, templari su na Zapadu uglavnom imali
miroljubiv zemljoradnički karakter. Svoje ratničke značajke
povezane s izgradnjom utvrda očitovali su uglavnom u Svetoj zemlji
i na Iberskome poluotoku, odnosno tamo gdje su bili angažirani
u borbi protiv muslimana. Utvrde na templarskim posjedima u
ostalim dijelovima Europe potječu uglavnom iz kasnijih vremena
(kada su na njih došli ivanovci). Tako barem piše ugledna
francuska povjesničarka Régine Pernoud (usp. 2005:48). Vrijedi li to
i za naše krajeve? I sama R. Pernoud navodi iznimke u “izrazito
divljim krajevima” južne Francuske gdje je postojala “potreba
za obrambenim sustavom” (ibid.). I u središnjoj Italiji (sjevernoj
Toskani) njihova sjedišta imaju i poljoprivredne i obrambene
značajke (Dobronić 1984a:58). Nije li bilo slično i ponegdje kod nas
105
TEMPLARI
u Hrvatskoj, kao i na drugim rubnim dijelovima Europe? Sjetimo

se samo Mongola, teutonskog pritiska na zapadnim granicama
kraljevstva, međudinastičkih borbi, pa i same potrebe za zaštitom
hodočasnika zbog spominjane opće nesigurnosti u ovim krajevima,
osobito za vrijeme Prvoga križarskog rata.
Zbog svega navedenoga smatram da i na Martin-Bregu možemo
računati s nekim vidom templarskoga utvrđenja. Pri tome valja
znati da ono što se u izvorima naziva kaštel, u stvari često može biti
i samo malo solidnije građena kula, a možda čak i dobro utvrđen
toranj crkve.
POKUŠAJI UBIKACIJE KUĆE SV. MARTINA

Godine 1277. prvi se puta izrijekom u dokumentima susrećemo s
templarskom kućom na ovoj zemlji, Domus Templi de sancto Martino
(MEZ I:184). Naravno, kao što je već više puta istaknuto, kuća je ovdje
postojala i znatno ranije, barem od kada se susrećemo s templarima
našeg Sv. Martina.
Nakon što smo vidjeli kako je mogla izgledati kuća u zapadnoj
Europi, uz naglasak da je u svome sklopu obavezno sadržavala
kapelu kojom su se templari služili, pogledajmo gdje se ta kuća
mogla nalaziti. Naime, još je više razmimoilaženja od ubikacije
crkve sv. Martina bilo upravo oko ubikacije ove kuće (domusa).
Prva pretpostavka: južno od crkve sv. Martina

L. Dobronić je pretpostavljala da se templarska kuća nalazila
pored crkve sv. Martina (Dobronić 1984b:30). Ona je za nju vidjela
dovoljno mjesta južno od crkve koja je smještena na sjevernom rubu
brežuljka. Dodatni dokaz za tu pretpostavku su srednjovjekovne
opeke formata 5,5 × 15 × 30–31 cm odnosno formata 5,5–6 × 12
× 24 cm, pronađene u ziđu, za koje Z. Horvat ističe da su tipične
za prvu polovicu 13. stoljeća, tj. da potječu iz templarskoga doba.
Srednjovjekovne su opeke korištene i za gradnju kapelice sv.
Barbare uz sjeverni zid crkvenoga broda (prema vizitacijama
građene tek 1688.), a te opeke “nisu mogle potjecati od srušenih
zidova crkve sv. Martina, već od nekog drugog, starijeg objekta”
(Horvat, Z. 1972a:3,6,8). Posebno su zanimljive ranogotičke opeke
iz druge polovice 13. stoljeća, s omjerom stranica 1 : 2 : 4, koje se s
ovako precizno primijenjenim omjerom, osim ovdje, javljaju još i na
kaštelu u Čazmi, čak i istih dimenzija (6 × 12 × 24 cm) (Horvat, Z.
1972b:15).
106
TEMPLARI
Druga pretpostavka: sjeverno od crkve sv. Martina

Georadarska su ispitivanja unijela sumnju u navedenu pretpostavku
o postojanju kuće na platou južno od crkve. Ipak, ove rezultate ne
smijemo uzimati kao potpuno sigurne. Naime, ponekad se događalo
da su novi graditelji povadili sav materijal iz starijih temelja pa ih
radari ne bi mogli ni pronaći, već bi samo arheološka iskapanja na
platou mogla ustanoviti tragove nekadašnjih temelja. No, više nego
stanje na samome terenu zaraslom u šumu, novu je pretpostavku
nametnuo pogled na stare katastarske mape – templarska se kuća
mogla nalaziti sjeverno od crkve, na katastarskoj čestici kvadratnog
oblika, možda na mjestu gdje je još donedavno stajao župni ured
(sl. 45).
45 Katastarska karta
107
TEMPLARI
S-karičica
Jedan vrijedan, ali za sada usamljen, nalaz svjedoči o
prisutnosti ljudi na ovome lokalitetu u vrijeme dolaska
templara u posjed ove Zemlje. Pronađen je istočno od južne
sakristije u zapuni mlađega groba, ukopanog u više puta
prekopan sloj smeđe zemlje koji je ležao nad zdravicom. To je
ulomak male i debele srebrne karičice čiji završetak, raskucan
u obliku slova S, nažalost nije ostao sačuvan (sl. 46). Riječ je
o nakitu tipičnom za bjelobrdsku kulturu (iako se on javlja
već i nešto ranije), koja je zahvaćala široki prostor od Slavonije
do južne Slovačke, od jugoistočne Austrije do zapadne
Rumunjske od sredine 10. do početka 13. stoljeća. S-karičica,
kako se ta vrsta nalaza najčešće naziva u literaturi, bila je dio
nošnje i muškaraca i žena. Najčešće se nosila upletena u kosu
ili zataknuta za traku u kosi. Budući da je pronađena u zapuni
groba, možemo pretpostaviti da je tamo najvjerojatnije dospjela
prekopavanjem nekojega starijega grobnog ukopa, odnosno
da vjerojatno potječe iz kojega uništenoga groba, možda i s
kraja 12. stoljeća. Osim u grobljima na redove bjelobrdskoga
kulturnog kruga, S-karičice su česte i u grobovima oko crkava
u 12. i 13. stoljeću (Bóna 1978), što bi mogao biti slučaj i na
martinbreškom lokalitetu.
Naravno, valja biti oprezan kod datiranja grobova pomoću
ovakvog nakita koji je i inače dugovječan, a često se mogao
prenositi s koljena na koljeno prije nego bi ga tko ponio u grob
(Belaj, J. 2006d:29)
Ovaj za sada usamljen nalaz govori nam da se na istome
prostoru pokojnike ukapalo vjerojatno i prije početka 13.
stoljeća, odnosno prije mongolske provale u ovaj kraj.
Budući da se ovakav nakit veže uz domicilno stanovništvo
predmongolskoga razdoblja, možemo pretpostaviti da je
ova S-karičica trag groblja još iz predtemplarskog razdoblja
te da svjedoči, sudeći prema materijalu od kojeg je izrađena,
o imućnijoj osobi. Napomenuo sam da postoji mogućnost
i duljeg trajanja nakita ovog oblika pa se ne može isključiti
ni mogućnost da je (uništeni) grob iz kojega ova S-karičica
najvjerojatnije potječe ukopan u vrijeme templarske
prisutnosti u ovome kraju.
Pokojnici položeni u grob sa S-karičicama pronađeni su u
ivanovačkoj crkvi i u Ivancu (ibid.).
108
TEMPLARI
46S-karičica
(foto: Janko Belaj)
Treća pretpostavka: uz crkvu sv. Brcka
Više je istraživača pretpostavilo da se uz crkvu sv. Brcka u

Brckovljanima nalazila ivanovačka, a možda čak i templarska kuća.
Još je Szabo uočio veliku sličnost ove crkve s crkvom na Prozorju
– one imaju gotovo jednak tloris. Doduše, ta tvrdnja vrijedi samo
općenito pa ukoliko uzmemo metar u ruke ili promotrimo tlocrte,
vidjet ćemo da se ne ponavljaju ni dimenzije, a ni omjeri širina i
dužina brodova i svetišta ovih dviju crkava.
O vezi ove crkve s crkvom sv. Martina, najstarijom crkvom na

posjedu, svjedoči i odabir titulara. Sv. Martin je biskupovao u Toursu
od 371. do 396. godine, a naslijedio ga je u službi sv. Brikcij (Brcko) koji
je na biskupskoj stolici bio od 396. do 443. godine. Sv. Brikcij, u nas
danas rijedak svetac, rano je ušao u kalendar zagrebačke biskupije.
Njegov je blagdan samo dva dana nakon Martinja, 13. studenoga,
prisutan u najranijem popisu svetačkih blagdana zagrebačke
biskupije iz 11. stoljeća. Riječ je o sakramentariju sv. Margarete,
pisanu 1082. – 1092. za benediktinsku opatiju sv. Margarete de
Hahót kod Somogyvára prema predlošku iz opatije Fontenelle u
nadbiskupiji Rouen, a donio ga je u Zagreb prvi zagrebački biskup
Duh oko 1094. godine. Bilo je to, dakle, još prije osnutka ivanovaca
i templara (Kniewald 1941). No promicanju njegova štovanja
109
TEMPLARI
vjerojatno su mnogo pridonijeli viteški redovi jer su vitezovi bili

većinom francuskoga podrijetla.
Da su ova dva sveca namjerno postavljena u prostor jedan blizu
drugoga, potvrđuje situacija na Kalniku, gdje je u starome trgovištu
Brezovica (današnje selo Kalnik) još u 14. st. postojala kapela sv.
Brcka, a bila je filijalna kapela crkve sv. Martina (na Igrišću, u
gori iznad sela). Kasnije je, 1509. godine, župna crkva napuštena, a
njezinu je ulogu preuzela povećana crkva sv. Brcka.
Osim što su mu posvećene crkve u Brckovljanima i Kalniku, postoji
kapela svetoga Brikcija u Bričancima u Istri, a vjerojatno podsjeća
na nj i toponim Brckovština kod Križevaca.
Crkva sv. Brcka u Brckovljanima nalazila se, dakle, unutar granica
Zemlje svetoga Martina. Položaj crkve sličan je onome crkve sv.
Martina na Prozorju i također ima karakteristike srednjovjekovnog
smještaja crkvenih objekata na brežuljku koji dominira krajem i
odakle se pogled pruža naokolo.
Ova se crkva ne navodi, za razliku od Sv. Martina, u prvome
sačuvanom popisu župa zagrebačke biskupije 1334. godine. U
pisanim se izvorima prvi puta javlja relativno kasno, u popisu župa
iz 1501. godine, kada su obje ove crkve služile kao župne. Navedene
su zajedno: Sanctorum Bricii et Martini in Bosyako (Buturac 1984:66).
To nikako ne znači da crkva nije starija, već da ranije (1334. godine)
nije bila župna.
47 Konzola iz crkve
sv. Brcka (foto: Juraj Belaj)
110
TEMPLARI
Za razliku od crkve sv. Martina, ova crkva ima u svetištu teški 48 Kapitel iz crkve
gotički svod “kojemu rebra počivaju na konzolama skroz neobična sv. Brcka (foto: Juraj Belaj)
oblika. Vanjskih potpornjaka nema” (Szabo 1912:251) (sl. 47).

U svetištu crkve sačuvani su i romanički prozori. L. Dobronić
pretpostavlja da romanički elementi ove crkve potječu s nekog
objekta iz 13. stoljeća (1984b:128), a Z. Horvat misli da, s obzirom da
se nalaze na poligonalnom svetištu, tipičnom za gotiku, vjerojatno
potječu s kraja 13. ili početka 14. stoljeća (1992:130).
Osim doista osobito zanimljivih kapitela neuobičajenih
geometrijskih motiva (sl. 48) koji stoje na polustupovima te drže
rebra svoda, veliku su pažnju istraživača privukla na sebe i dva
okrugla zaglavna kamena (sl. 49).
Sl. Na njima su u niskom reljefu isklesani ljiljani, zrcalno
postavljeni. L. Dobronić je smatrala da se radi o heraldički
koncipiranome motivu i da se njime može datirati ovaj gotički svod.
Naime, motiv je podsjeća na ivanovački grb, točnije na grb ugarske
provincije ivanovaca koji je ujedno bio grb starješine reda (1980:196;
1984a:160; 1984b:126).
Ova je vrsta ljiljana u stvari lijer (fl eur-de-lys ili fl eur-de-lis), amblem
francuskih kraljeva, koji je, prema legendi, odabrao još kralj Klodvig
kao znak očišćenja sakramentom krštenja. On je i grb grada Firence
(Belaj, J. 2001:160).
49 Zaglavni kamen
iz crkve sv. Brcka
(foto: Juraj Belaj)
111
TEMPLARI
No L. Dobronić ističe da ljiljan “nije bio motiv grba samo priora

ivanovaca Baudona Cornuta, već grb čitavog priorata ivanovaca
za Ugarsku i Hrvatsku, što izrijekom piše na njihovu pečatu”
(1984b:126).
Na temelju iznesenih podataka autorica datira svod crkve sv.

Brcka od sredine 14. stoljeća, kada je spomenuti Baudon bio prior,
do kraja 15. stoljeća, kada ivanovci napuštaju ovaj posjed. Da nije
građen ranije, dokazuje joj i činjenica da su posjed od templara
naslijedili ivanovci tek nakon 1314. godine (ibid. 126–128).
Ipak, sličnost ljiljana na zaglavnome kamenju s motivima ljiljana

na navedenim pečatima nije velika. Ljiljani na zaglavnom kamenju
djeluju puno stiliziranije u odnosu na one koje prikazuju pečati.
Što se pak tiče pripadnosti motiva ivanovcima, uočeno je da se isti
motiv nalazi i na pečatima ne-ivanovaca iz istoga vremena (Belaj, J.
2001:160–161). Važan je i očekivani utjecaj Anžuvinaca jer je ljiljan i
njihov grb (Holl 1966:45).9
U nedavno objavljenu radu, V. Goss je podrobno analizirao

klesano, dekorativno kamenje iz crkve sv. Brcka – zaglavne
kamenove i kapitele polustupova koji drže rebra svoda. Stavio
ih je u širi kontekst “templarske umjetnosti” u Europi, poglavito
u Francuskoj, gdje je pronašao neke paralele. Prema njegovu su
mišljenju i rozete, a osobito ljiljani nedvojbeno povezani s viteškim
redovima, naročito s templarima koji su ljiljan mnogo koristili (kao
simbol Blažene Djevice Marije čiji su kult, zajedno s cistercitima,
posebno njegovali). Od templara su te iste motive mogli preuzeti
i ivanovci. Štoviše, on smatra da je svetište ove crkve najcjelovitije
sačuvan interijer neke viteške crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj,
premda se slaže da je ona morala doživjeti mnoge obnove, no pri
kojima su korišteni i otprilike na svoje mjesto vraćani ovi stariji
elementi. Zbog slabe istraženosti srednjovjekovne umjetnosti na
tlu kontinentalne Hrvatske, Goss se libi dati njihovu precizniju
dataciju, no oblici kapitela ga ipak, s oprezom, upućuju na drugu
polovicu 13. stoljeća. Stoga on pretpostavlja da su crkvu gradili ili
obnavljali još templari, možda nakon što je starije zdanje stradalo u
9
Ljiljani traju u pučkoj umjetnosti sve do u 18. st.. Osim toga, oni su se u promatrano vrijeme
nalazili i na mnogim drugim predmetima. Sačuvane su nam tako pločice medaljoni iz srebrnih
ili bakrenih limova, katkada i pozlaćene, nađene u grobovima na nekim istraživanim grobljima
u Panonskoj nizini. Osim anžuvinskim ljiljanima, neke su pločice bile ukrašene orlovima, lavo-
vima, harpijama, sirenama ili zvijezdama, rozetama ili gotičkim slovima. Nosile su ih, izgleda,
djevojke na djevojačkim vijencima, a bile su aplicirane i na haljinama ili oglavlju. Imućniji su
seljaci u to doba time oponašali odjeću otmjenih ljudi. Ukrašavanje ljiljanima poznato je s pet
112 lokaliteta u istočnome dijelu Karpatske kotline (Holl 1966:45).
TEMPLARI
mongolskoj navali te smatra da su temelji kako svetišta, tako i broda

crkve najvjerojatnije iz toga vremena (usp. Goss 2006:55).
Buturac je pretpostavljao da su crkvu sv. Brcka gradili još templari

kao filijalnu kapelu crkve sv. Martina, a da su ivanovci tu kasnije
osnovali župu obdarivši je posjedima i podložnicima (1981:53). I
Z. Horvat misli kako je to templarska, a potom ivanovačka crkva
(1996:52). A. Horvat je zbog prozora u svetištu, oblikovanoga na
romanički način, što ga je datirala u prijelaz iz 13. u 14. stoljeće,
pomišljala čak i na mogućnost da je ovo bila prvotna crkva sv.
Martina (1981:81).
L. Dobronić je iznijela zanimljivu tezu (1984b:128–129) prema

kojoj se templarska kuća nalazila kraj crkve sv. Martina, ali da
su ivanovci u današnjim Brckovljanima sebi sagradili novu kuću
zajedno s redovničkom kapelom sv. Brcka, dok je crkva sv. Martina
postala župna te se navodi u popisu župnih crkava 1334. godine. O
toj tezi opširnije u poglavlju o ivanovcima.
Postoji ipak, čini se, još jedna mogućnost. Naime, nisu ivanovci
imali nešto protiv stare kuće samo zato što je bila templarska. Ako
se gradila nova kuća, moglo je to biti zbog lošega i neadekvatnog
stanja stare kuće kojem je uzrok moglo biti nasilno rušenje (na
primjer, još za mongolske provale ili, mnogo kasnije, turske), ali
i neki od mnogih potresa koji su pogađali ovaj trusni kraj. Još je
vjerojatniji povod mogao biti nepovoljan položaj stare kuće, no tada
se nova kuća vjerojatno ne bi gradila na tako sličnome položaju kao
što je pozicija Sv. Brcka, već, naprotiv, u nizini, okružena zaštitnom
grabom i zemljanim bedemom (Kruhek 1995: 30–31). Naime, čini
se mnogo jednostavnije i nadasve jeftinije graditi novo zdanje
pokraj ili na temeljima porušenoga, i zbog postojećih temelja i zbog
građevinskoga materijala na dohvat ruke. Razlog za gradnju nove
kuće na sličnome ali ipak udaljenom brežuljku možda bi moglo
biti klizište terena na Martin-Bregu, što je vrlo uočljivo prema
pukotinama – kako u zidovima, tako i u temeljima današnje crkve
sv. Martina.
Drugim riječima, kao što postoji mogućnost da su ivanovci gradili

novu kuću nezadovoljni starom, tako su to mogli učiniti već i sami
templari tijekom svojega stogodišnjeg boravka na Martin-Bregu.
Odnosno, moguće je čak da su templari odmah po dolasku sagradili
svoju kuću u današnjim Brckovljanima, dok su crkvu sv. Martina
mogli koristiti kao župnu.
113
TEMPLARI
Četvrta pretpostavka: na mjestu utvrđenog kaštela Božjako

Ovdje treba spomenuti da su pojedini istraživači, posebno Adamček,
smatrali kako se templarski “samostan” nalazio “pokraj rijeke Zeline”
te da su ga kasnije preuzeli ivanovci. Zatim bi bio “uz njega kasnije
sagrađen kaštel”, pa kasnije, u 15. stoljeću, i “gradsko naselje koje se
također prozvalo Božjakovina” (Adamček 1981:110) i koje je krajem
istoga stoljeća bilo okruženo bastionima.
Ovim nismo iscrpili sve mogućnosti. Još 1980. godine L. Dobronić
je istaknula mogućnost “da koja šuma pod korijenjem drveća čuva
ostatke templarskoga grada”, no, kako nastavlja, “tada bi je narod zvao
gradište, kao što je to slučaj na mnogim drugim mjestima, a lokaliteta
takva naziva u tom kraju nema. Vjerojatno taj grad nije bio na kojoj
oranici, jer bi se već bio našao kod obrade tla ostatak građe, a i ime bi
zemlje upućivalo, kao i drugdje, na postojanje nekadašnjega grada”
(1980:196). Ona ističe da se sva tradicija u puku odnosi na kasnije
objekte grofova Draškovića. No, nameću se dva važna pitanja. Prvo, je
li stanovništvo ovoga velikog posjeda dovoljno ispitano o toponimiji,
i drugo, možemo li pretpostaviti da su kasnije Draškovićeve gradnje
niknule na temeljima starijih objekata, baš kao i na tolikim drugim
lokalitetima, te time preslojile i samu tradiciju?
Cruciferi de sancto Georgio iz 1242. godine – kratak osvrt
Valja reći još nekoliko riječi o već citiranoj ispravi iz 1242. godine. U njoj
nam je sačuvan zanimljiv spomen križnika u ovom kraju: cruciferi de sancto
Martino et de sancto Georgio (CD IV:170, dok. 153; Kukuljević 1863:79). Tom
ispravom kralj Bela IV. potvrđuje jednu listinu bana Dioniza (Dobronić
1984b:29). Kako je već istaknuto, čini se da ovo možemo smatrati prvim
posrednim spominjanjem templarskog sjedišta (kuće, domusa) na Zemlji
svetoga Martina.
V. Klaić je početkom prošloga stoljeća smatrao da izraz cruciferi označava
ivanovce, a budući da su ivanovci držali posjede oko Ivanščice, autor je
zaključio: “Spominju se izrijekom ljudi križara (Ivanovaca) od sv. Martina
i sv. Jurja, a to su današnja sela Martinšćina (s kapelom sv. Martina) kod
Oštrca i Lobora i Juranšćina (s kapelom sv. Jurja) kod Belca” (1909:6).
Njegova je tvrdnja kasnije odbačena. Danas je općeprihvaćeno mišljenje da
se de sancto Martino odnosi na martinbreški posjed koji su već prije 1209.
posjedovali templari. Ostaje pitanje – na što se odnosi druga oznaka, de
sancto Georgio? L. Dobronić je tumačila da se ta oznaka odnosi na crkvu i
posjed u Planini (1984b:44). Argumentirano je pokazala da je crkva sv. Jurja
u Planini (sl. 50), kao i okolni posjed, pripadala križnicima sepulkralcima
koji se izrijekom spominju već 1252. i 1259. godine kao susjedi posjeda
Sopnica: cruciferorum sancti Sepulcri (CD IV:517, dok. 451; CD V:145, dok. 654;
Dobronić 1984b:44). Prema tome bi u Belinoj ispravi oba reda (templari i
sepulkralci) bila spomenuta jednom jedinom riječju, cruciferi (“križonosci”),
kao da ih kraljev pisar ne smatra potrebnim razlučiti.
114
TEMPLARI
50 Crkva sv. Jurja u Planini

(foto: Juraj Belaj)
115
TEMPLARI
Belina je isprava iz 1242. godine. Godina je na neki način

prijelomna zbog upada Tatara, prigodom kojega su viteški
redovi odigrali važnu ulogu. Kako je do iduće isprave, u kojoj
se izrijekom navode sepulkralci, prošlo deset godina, postoji
i mogućnost da su prije sepulkralaca ovdje bili prisutni
templari. Ova pretpostavka nije ničim argumentirana i bez
novih dokumenata neće se moći ozbiljnije razmatrati.
Pogledajmo zato pobliže tu listinu. Izdana je prije studenoga
navedene 1242. godine. U njoj je zapisano kako herceg i ban
Dionizije svjedoči da su bratstva Bratile i Jaka prodala dio svoje
zemlje Abrahamu, županu Moravča, i njegovu bratu Nikoli
za 20 maraka. Prema opisu granica, te su se zemlje nalazile
istočno od župe Moravče, dakle u okolici Sv. Ivana Zeline.
Navodi se kako je izvršen očevid: Terram autem supradictam cum
hominibus capituli Zagrabiensis et cruciferorum de sancto Martino
et de sancto Georgio et aliis quam plurimis circuiendo (!) certus
metis fecerunt limitari – “Zemlje, pak, gore spomenute, obiđene
s ljudima kaptola zagrebačkoga i križnika Sv. Martina i Sv.
Jurja i drugih, označene su mnogim određenim graničnicima”
(CD IV:170, dok. 153).
Izgleda da iz izraza cruciferorum de sancto Martino et de

sancto Georgio možemo mirne duše zaključiti kako su među
svjedocima koji su obišli međe bili spomenuti i križonosci
(templari) s Martin-Brega i križonosci (sepulkralci) od Sv.
Jurja.
Kraj templara
Oko 1304. godine počele su kružiti glasine, vjerojatno lažne,
o svetogrđima koja su navodno templari činili pri obredima
inicijacije.
Pod takvim je sumnjama francuski kralj Filip IV. Lijepi u petak,
13. listopada 1307. godine dao uhititi sve templare u Francuskoj na
jihovih gotovo tri tisuće posjeda istovremeno10 – bila je to “jedna
od najiznimnijih policijskih akcija svih vremena” (Lévis-Mirepoix,
prema Pernoud 2005:125).
10
O uhićenju i suđenju templarima, kao najbolje istraženom segmentu njihova dvostoljetnoga
postojanja, sažeto je pisala R. Pernoud (2005:123–147) gdje navodi i osnovnu literaturu koja
116 detaljnije problematizira ovu temu.
TEMPLARI
Nisu sasvim jasni njegovi razlozi za uhićenje: je li to bio strah od

njihove snage, ili pohlepna želja da se domogne njihova (možda
ipak precijenjenoga) bogatstva ili pak njegova sklonost apsolutizmu,
odnosno želja da prisvoji i duhovnu vlast u svojem kraljevstvu.
Templari su, naime, s vremenom postali “pravi bankari”. U početku
se po svojevrsnoj bankarskoj djelatnosti nisu razlikovali od drugih
crkvenih ustanova jer je bilo uobičajeno da bogatiji stanovnici svoja
dobra povjeravaju na čuvanje opatijama i crkvama kao sigurnim i
povjerljivim mjestima, tako da su one s vremenom poprimile ulogu
sličnu današnjim trezorima banaka. No, za razliku od ostalih,
templarska je važnost rasla upravo zbog popularnosti hodočašća
(Dobronić 1984a:177), zbog činjenice da su svoje kuće imali i na
Zapadu i u Svetoj zemlji te zbog posjedovanja vlastite mornarice.
Važno je bilo i povjerenje koje su stekli kao vojnici i redovnici. Tako
se dogodilo da su templari uveli praksu iz koje će se razviti mjenice
i čekovi izdani na temelju pologa (Pernoud 2005:110–113). Pariška
templarska kuća, koja je bila glavna njihova kuća u Europi, postala
je već krajem 12. stoljeća središte kraljevskih financija, tj. kraljevska
riznica, i takvom će ostati tijekom čitavoga stoljeća (ibid. 116).
No činjenica je da su templari bili optuženi za otpadništvo od
vjere, skrnavljenje Kristove osobe, izvođenje opscenih obreda,
sodomije i idolopoklonstva (ibid. 132). Ovakve su optužbe, prema
mišljenju povjesničara, bile uobičajene pod Filipom Lijepim,
korištene i prigodom drugih sličnih kraljevih sukoba, primjerice,
protiv ranijega pape Bonifacija VIII., biskupa grada Troyesa, pa i
kraljevih triju snaha.
Ispitivanja templara u Francuskoj vodila je inkvizicija prema
kraljevim uputama. Priznanja su iznuđivana mučenjem (na tlu
Francuske) koje mnogi od templara nisu preživjeli (ibid. 133–134).
Papa se nije slagao s takvim metodama, suprotstavljao se kralju
i pokušao je zaštititi templare. No, uvidio je da redu nema spasa
te, pod velikim pritiskom kralja Filipa, bulom 22. studenoga 1307.
naređuje svim vladarima kršćanskoga svijeta da uhite templare u
svojim zemljama. Ipak ih nije želio osuditi i protivio se montiranim
procesima u Francuskoj. Naložio je 12. kolovoza 1308. da se u svakoj
biskupiji treba osnovati crkveni odbor radi crkvenoga suđenja
templarima. Ta je odluka sporo ostvarivana, a kraljev je utjecaj bio
izuzetno jak pa je dolazilo do spaljivanja templara na lomačama.
Na koncilu koji je papa sazvao u Vienni (u Francuskoj) u listopadu
1311. godine svi su kardinali, osim nekolicine iz francuskoga
117
TEMPLARI
kraljevskog vijeća, tražili da se templarima omogući obrana – no

bezuspješno. Posljednji magistar templara, Jacques de Molay, spaljen
je u Parizu 1314. godine, zajedno s nekim drugim templarskim
velikodostojnicima.
51 Spaljivanje templara
(izvor: http://
altreligion.about.com/
library/graphics/bl_
knightstemplar13.htm,
28. 6. 2007.)
Papa Klement V., dakle, nije uspio spasiti templare, no spasio

je njihovu imovinu. Nakon što je svojom bulom 22. ožujka 1312.
godine ukinuo templarski red ne osudivši ga, 2. svibnja 1312.
godine dodijelio je njihova dobra ivanovcima. Kralj se nije uspio
znatnije okoristiti templarskom imovinom, i “teška je srca […]
naposljetku popustio pred odlukom koncila te pristao da se dobra
predaju hospitalcima” (ibid. 164). Ipak je prije toga uspio prodati
neka imanja, a pet-šest godina je prikupljao i prihode s njih.
Templarska je navodna krivnja stoljećima razmatrana. U
posljednje doba prevladava mišljenje da su templari bili žrtve
118
TEMPLARI
izrazito nepoštena i oportunističkog progona. Apsurdno je da su

oni, uz iznimke, zbog svoje neosporne hrabrosti bili poštovani i od
Arapa.11
Različita je sudbina zadesila templare u ostalim zapadnokršćanskim
državama. Velika se većina vladara i prelata nije povela za
francuskim kraljem i njegovim pozivom da ga slijede, već su čekali
papinu odluku. Konačno su nadbiskupi i biskupi, također i hrvatski,
dobili poziv na koncil u Vienni (nije poznato tko je sve bio na njemu)
te su kasnije dobili i odluke s toga koncila o ukidanju templara i
dodjeli njihovih posjeda ivanovcima.
Ukidanje templarskoga reda u Hrvatskoj išlo je polako i ništa se
dramatično nije dogodilo (Krčelić 1770/1994:102; Dobronić 1984a:52–
53). Očito je da su imali jake zaštitnike. Kada je templarski red 1312.
godine bio ukinut, zagrebački je biskup Augustin Kažotić (koji je
u zagrebačkoj biskupiji vodio istragu) sabrao templare, vjerojatno
iz cijele biskupije, u njihovo zagrebačko sjedište u Novoj Vesi te je
svake godine javno izvješćivao s propovjedaonice o upravljanju
njihovom imovinom (Krčelić 1770/1994:103,121). Tako je vjerojatno
bilo, dodaje Dobronić, sve dok njihova dobra nisu preuzeli većim
dijelom ivanovci (1984b:47–49). S druge strane, izgleda da su sami
templari prešli među ivanovce, štoviše, mogli su i ostati u svojim
starim kućama, pa tako i u kući sv. Martina, ili su pak okupljeni u
kući u zagrebačkoj Novoj Vesi. Sve je to vrlo brzo učinjeno jer se već
u ožujku 1314. godine ivanovački preceptori javljaju u donedavno
templarskoj Gori i Dubici.
52 Gotički profilirano
kamenje starije templarske
crkve, pronađeno u
zidovima crkve sv. Ivana
na Novoj Vesi u Zagrebu
(foto: Juraj Belaj)
11
O percepciji templara i drugih križara od strane Arapa u Svetoj zemlji može se doznati iz
zanimljive knjige Amina Maaloufa (2002). 119
TEMPLARI
Poglavlje o templarima na Zemlji svetoga Martina završit ćemo

posljednjim nama poznatim ispravama koje su izdali templari u
Hrvatskoj. Izdao ih je Andrija, preceptor Sv. Martina, 1311. godine.
Još je ranije župan Paris od templara dobio neki posjed
preceptorata Svetoga Martina koji je ranije kao predij držao ban
Aleksandar (kojega nema u popisu hrvatskih banova, Buturac
1981:17). Kukuljević piše “Pariš”, a L. Dobronić i “Pariz” i “Parizije”.
Ne znamo točnu godinu kada je Paris dobio taj posjed, no bilo je to
u vrijeme kada je templarski preceptor ovdje bio Willanus (Vilim)
de Brabantia koji je za to darovanje dobio odobrenje templarskoga
meštra. Sada je, 1. kolovoza 1311. godine, taj dar potvrdio Vilimov
nasljednik, preceptor Andrija. Na Parisov zahtjev ovu je listinu
iste godine prepisao općinski sudac grada Zagreba, Nikola (matica
u Varaždinskom gradskom arhivu, sv. II, br. 9, prema Kukuljević
1886a:35; Dobronić 1984a:52). Preceptor Andrija istoga je dana i sam
darovao županu Parisu posjede (predije) Ježevo i Trebović (današnji
Trebovec).
Pri tome “… Paris sam, i njegovi baštinici, obećava držati vjernost
svetoj kući, svake godine platiti jednu marku banskoga denara i
darove dati svetoj kući uoči dana sv. mučenika Kuzme i Damjana;
no sada, kada su rečeni posjedi napušteni i prazni, bez koristi
i plodova, do navršenja vremena od triju godina sam župan i
nasljednici slobodni su od spomenute jedne marke…” (… Paris et
sui heredes quamdiu ipsam premissam fidelitatem sancte domui tenuerint,
in singulis annis in vigilia beatorum Cosme et Damiani martyrum vnam
marcam denariorum banalium sancte domui soluere et dare teneatur; nunc
vero, quod prefate possesiones desolate et vacue sine utilitate et fructu
existunt, a confeccione presencium vsque spacium trium annorum ipsum
comitem Paris et heredes a solucione predcite vnius marce liberos esse…)
(CD VIII:288–289, dok. 240). Paris je kasnije bio i ivanovački vazal.
Čini se, prema L. Dobronić (1979:150), da mu je ime do današnjih
dana sačuvano u selu Paruževina koje leži nešto južnije od Kašine.
Ovo nam darivanje također ukazuje na kaotično stanje u
templarskome redu na samome kraju njihova postojanja. Naime,
imovinom reda inače je mogao raspolagati samo magistar za
Ugarsku i Hrvatsku, a ne preceptor kuće, kao u ovom izuzetnom
slučaju.
120
IVANOVCI
Ivanovci
P
apin izbor ivanovaca za nasljednike templarskoga reda
bio je logičan. Kraljeva motivacija za progon templara bila
je, kako izgleda, obična gramzivost, a papa je pak pokušao
očuvati postojeće odnose i uspostavljene funkcije u katoličkoj
Europi. Najjednostavnije je bilo dokinuti templarski red, a njegovu
imovinu prebaciti nekom drugom križničkom redu. Papa Klement
V. je, dakle, 22. ožujka 1312. ukinuo templarski red, a 2. svibnja iste
godine dodijelio njihova dobra ivanovcima.
Tko su bli ivanovci? Zvali su ih Red sv. Ivana Jeruzalemskoga,
hospitalci, rodski vitezovi, malteški vitezovi. Bili su doista u
mnogočemu veoma slični templarima i stoga konkurentni, a
ponekad i u sukobu s njima. Možda su im prvotni motivi za
osnivanje bili ponešto različiti, no tijekom vremena ciljevi su im se
toliko približili da se među njima stvaralo i veliko rivalstvo. Prema
nekim izvorima, ivanovci su 21. 3. 1313. godine (dan prije ukinuća
templara) donirali 200.000 funti Filipu IV., navodno za njegovu
ulogu u uništenju templara (Belaj, J. 2001:16).
Koncem 6. st. papa Grgur Veliki dao je u Jeruzalemu urediti
gostinjce (hospicije, grčki Xenodochia) za prihvat i njegu hodočasnika
iz Europe. Jedan od njih, hospicij uređen kraj crkve St. Maria Latina,
obnovili su sredinom 11. st. trgovci iz talijanskog grada Amalfija
(prvi puta je spomenut 1048. godine), još znatno prije početka
križarskih ratova. Posvetili su ga svetomu Ivanu (nije jasno je li
sv. Ivanu Krstitelju ili sv. Ivanu Milosrdnomu). Prvi predstojnik
hospicija, Gerhardus Tonque, preustrojio ga je u vrijeme kršćanskoga
osvajanja Jeruzalema 1099. godine u posebnu redovničku instituciju,
ustrojenu prema pravilima sv. Augustina, kojoj je 15. 2. 1113. godine
papa Paskal II. papinskom bulom potvrdio pravila. Već za njegova
nasljednika Raimunda de Puya (1120. – 1260.), koji je prvi ponio
121
IVANOVCI
naslov magistar (meštar), ta je institucija dobila značajke reda, sa

zadatkom njegovanja ranjenih, bolesnih i siromašnih. Zamijenili
su Augustinova pravila benediktinskima i počeli graditi snažnu
organizaciju. Prvome zadatku, služenju bolesnima, dodali su drugi,
zaštitu hodočasnika i borbu protiv “nevjernika” (muslimana). Već
oko 1140. godine posjedovali su u Svetoj zemlji nekoliko tvrđava.
“Hospitalcima” su ih zvali prema njihovoj aktivnosti, a prema

svecu zaštitniku, sv. Ivanu, i “ivanovcima” (puno ime je Milites
hospitalis Sancti Ioannis Hierosolymitani, “vojnici gostinjca sv. Ivana
Jeruzalemskoga”). Članovi su bili podijeljeni na vitezove, svećenike
i službujuću braću. Na čelu reda bio je meštar (magister), od 1267.
nazivan “veliki meštar”. Birali su ga članovi reda, a funkcija je bila
doživotna, podložna papinoj potvrdi.
Nakon što je arapski sultan Saladin (Salah al-Din Yusuf) osvojio

1187. godine Jeruzalem, ivanovci su svoje sjedište premjestili prvo
u Margat (Qal’at Marqab) u današnjoj Siriji, a zatim 1197. u Akko.
Nakon pada Akka godine 1291. ivanovci utvrđuju svoje sjedište u
Limassolu na Cipru. Godine 1309. osvajaju Rod kojim vladaju kao
nezavisnom državom, s pravom kovanja novca i drugim značajkama
nezavisnosti. Tada ih počinju nazivati “rodskim vitezovima”. Više
od dva stoljeća rodski su vitezovi bili prepreka muslimanskoj
mornarici na istočnom Mediteranu. U 15. stoljeću, kada su Turci
naslijedili Arape kao predvodnici militantnoga Islama, započeo je
Sulejman Veličanstveni konačno osvajanje Cipra. Ivanovci su morali
kapitulirati na Novu godinu 1523., nakon šest mjeseci obrane.
Sedam su godina bili bez baze, dok im 1530. godine car Svetoga
Rimskoga Carstva Karlo V. nije darovao Malteški arhipelag. Prema
imenu otoka prozvani su “malteškim vitezovima”. I s Malte ih je
pokušao otjerati Sulejman Veličanstveni 1565. godine, no oni su se,
zahvaljujući vodstvu velikoga magistra Jeana Parisota de La Valette,
obranili u jednoj od najveličanstvenijih pobjeda u povijesti, nanijevši
Turcima katastrofalan poraz. Ostatak je turske mornarice uništen
šest godina kasnije u bitki kod Lepanta (talijansko ime za grčki
grad Nafpaktos), u kojoj su sudjelovale flote nekoliko europskih sila
uključujući i ivanovce, ali i galije nekih naših primorskih gradova
i otoka. Ivanovci su, sada zvani malteški vitezovi, izgradili izvrsno
utvrđen grad što su ga u čast svog magistra nazvali La Vallete.
U njemu su načinili golemi hospital za prihvat brojnih fizičkih i
mentalnih bolesnika koji nisu bili s Malte. Tu su se održali do 1798.
godine kada je Maltu zaposjeo Napoleon na putu za Egipat.
122
IVANOVCI
Red je od samoga početka dobivao u Europi brojne posjede koji su

mu služili za financiranje djelatnosti. Bio je podijeljen u “jezike” koji
su se opet dijelili u priorate. U korjenitim previranjima na prijelazu
iz 18. u 19. stoljeće (francuska revolucija) red gubi državnost,
posjede i većinu svojih značajki. No djelatan je sve do danas, osobito
na karitativnom području i u skrbi za bolesne diljem svijeta, pod
neznatno različitim nazivima. Sjedište mu je u Rimu.
IZGLED IVANOVACA
I izgledom i opremom ivanovci su bili slični templarima. Bili su,

doduše, u mnogočemu slični i drugim vitezovima onoga vremena.
No postojala je i osnovna razlika između vitezova redovnika
(templara i ivanovaca) u odnosu na druge vitezove, proizašla upravo
iz njihova redovničkog zavjeta koji je uključivao i zavjet siromaštva.
Stoga nije neobično da ivanovački statuti uporno zabranjuju
uporabu različitih oblika ukrasnih predmeta, na primjer, štitnike
za noge ili ramena tijekom molitve (to nalaže, na primjer, statut iz
1262. godine). Podatke o izgledu ivanovaca i njihovu oružju donosim
prema Nicolle (2005:24–30,35,37,58–59).
Ivanovci nisu bez posebnog odobrenja smjeli nositi više od

prosječne vojne opreme.
Ivanovačka se uniforma sastojala od nekoliko slojeva, a izgledom

je bila primjerenija životu redovnika. Ispočetka su, preko željeznih
košulja, nosili relativno uske plašteve. Budući da to nije omogućivalo
veliku pokretljivost u bliskim borbama, 1248. godine im je dozvoljeno
odijevanje širokih ogrtača. Sprijeda se, na prsima, od 13. stoljeća
nalazio znak križa. Bio je širok 7 – 10 cm i imao je osam krakova
(kasnije je po njima prozvan ivanovački križ). Križeve su mogli
maknuti tijekom putovanja nekršćanskim zemljama. Ogrtač/plašt
u početku se vezivao bijelim užetom, a s lijeve strane, na mjestu
mača, bio je razotkriven kako bi se vidjelo oružje. U 13. i 14. stoljeću
ogrtač se omatao oko tijela i kopčao s prednje strane gumbima.
123
IVANOVCI
53 Ivanovački vitez
(ilustracija Christe Hook u
Nicolle 2001:34)
124
IVANOVCI
Za izradu odjeće bili su strogo zabranjivani dekorativni materijali

kao bojana odjeća, baršun i koža divljih životinja. Odjeća se sastojala
od tri košulje, tri para hlača, para lanenih i para vunenih dugih
čarapa (nogavica), tunike, redovničkog habita, ogrtača i kabanice
te dva plašta, od kojih je jedan obložen krznom. Dugački i kratki
kaputi bili su zabranjeni, ali su dugi dopušteni od 1300. godine kad
su morali na sebi imati križ reda. Godine 1259. papa Aleksandar
IV. odobrio je posebnu odjeću za vitezove kako bi se razlikovali
od ostale braće – crni, a u borbi crveni ogrtači s našivenim bijelim
križem točno prema standardu. Takva je odredba loše utjecala na
stanje u redu pa su nakon 19 godina svi u bitkama nosili grimizni
ogrtač. Zato su prema odluci iz 1305. plašt, marama i dugački kaput
morali biti crne boje.
Na glavi su nosili bijele uske kape. Osim tijekom crkvenih obreda,
ta se kapa prekrivala drugom čiji su krajevi morali dodirivati uši.
Mogli su nositi i šešir ili bijeli turban, kako bi se na Bliskome istoku
zaštitili od sunca.
U prvom Pravilu navodi se da ne smiju nositi sandale i obojke, već
obične cipele. U vezi s čizmama bilo je još mnogih zabrana. Tako
im je, na primjer, na Cipru u kasnom 13. stoljeću bilo zabranjeno
nošenje čizama ili čarapa na šiljak. Iz svih ovakvih zabrana (slično
kao i kod templara) vidimo koliko je vodstvo reda željelo suzbiti
iskaze taštine u odijevanju, baš kao što im je i sakralna arhitektura
težila skromnijim izrazima. No također možemo pretpostaviti, zbog
brojnosti zabrana, da je moralo biti dosta problema s provođenjem
takvih odredaba.
I oružje i oklopi ivanovaca bili su isti kao i kod drugih vitezova,
jedino im je nedostajala dekoracija. Tijekom 12. stoljeća imali su
ispod ogrtača pancirni kaput, svojevrsnu meku željeznu košulju (od
željeznih karičica) ispod kaputa, katkad nogavice (dugačke čarape),
štit, mač, bodež, željeznu kacigu, dugačko konjaničko koplje i kraće
pješačko koplje. U 13. su stoljeću ispod košulje od željeznih karičica
odijevali aketon, podstavljen i prošiven prsluk, radi ublažavanja
udaraca.
Najvažnije oružje bilo je konjaničko koplje. Bilo je dugačko tri
metra s drškom najčešće izrađenom od omorike. Mač je, pak, bio
najprestižnije oružje. Najviše sačuvanih primjeraka mača teži 1 –
1,5 kg. Bodeži su se široko rabili u islamskome svijetu, no čini se da
su u 12. stoljeću bili omraženi među viteškom elitom. Sjekire dugih
drški korištene su u kršćanskom pješaštvu. Buzdovani su također
125
IVANOVCI
doživljavani suviše “saracenskim” (islamskim) i manje uglednim

oružjem sve do 13. stoljeća.
Ivanovački statuti određivali su da vojnici uvijek trebaju nadjenuti
kacigu i štitnike za noge na neprijateljskom teritoriju.
Manje uobičajene bile su, na primjer, rukavice na krajevima dugih
rukava kaputa koje su se pojavile u kasnom 12. stoljeću. Dodatna
zaštita za noge razvila se nešto ranije.
Željezna kaciga, koja se nosila preko pancirne kapice, vezivala se
kožnim trakama ispod brade preko zaklopaca koji su štitili bradu
i vrat. Radi bolje zaštite, na kacige su se učvršćivali štitnici za nos
– željezni viziri različitih oblika.
Ivanovački štitovi, kao i europski uopće, uglavnom su bili drveni
i obično prekriveni kožom.
IVANOVCI U HRVATSKOJ
Već smo rekli da je papa Klement V., ukidajući templarski
red, njegove posjede dodijelio ivanovcima. Tako se dogodilo i s
templarskim dobrima u Hrvatskoj, pa i sa samom Zemljom svetoga
Martina. Stoga trebamo naglasiti da se ukidanjem templara vjerojatno
ništa bitno nije promijenilo na svetomartinskome posjedu. Jedne
vitezove redovnike zamijenili su drugi koji su nastavili živjeti u istoj
kući. Možda se čak, kako smo spomenuli, radilo i o istim ljudima,
samo pod plaštem druge boje.
O istraživanjima ivanovaca u Hrvatskoj vrijedi uglavnom ono što
je već bilo rečeno o istraživanjima templara. I ovdje su polazišni
radovi Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1886a; 1886b), a kao najvažnije
također slijede knjige L. Dobronić (1984a; 1984b; 2002).
Zanimljiva je sljubljenost templara i ivanovaca u hrvatskoj
historiografiji. Vjerojatno je to izravna posljedica nekoliko čimbenika
koji su već spominjani, no nije ih naodmet sažeti i naglasiti. Dakle,
ta je sljubljenost posljedica, prvo, njihove uske povezanosti još u
srednjem vijeku, zatim izraza cruciferi kojim su oba reda (i ne samo
njih) označavali u srednjovjekovnim izvorima te osobito posljedica
nedovoljnoga međusobnog razlikovanja ovih redova – kako kod
puka, koji je sjećanje na davno ugasle redove prenosio usmenom
predajom, tako i kod povjesničara, koji su proučavali izvore. U
svakom slučaju, tko se od naših povjesničara bavio templarima,
nekako se, htio-ne htio, bavio i ivanovcima.
126
IVANOVCI
Ipak, ostalo je mnogo više sačuvanih dokumenata o ivanovcima

nego o templarima pa je samim time i historiografija o njima
opsežnija. Spomenimo barem Radove Instituta JAZU u Zadru,
sv. 18., (“Vranski zbornik”), a opsežnije historiografske podatke
čitatelj će najlakše pronaći, kako sam već naglasio, u knjigama Lelje
Dobronić.
Prvi spomen ivanovaca u našim krajevima također potječe iz doba
bosanskog bana Borića (1154. – 1163.) koji im je darovao Gornji Sveti
Martin (Felsőszentmárton na Dravi, nasuprot Vaške). Neobična
je pripadnost ovoga sela zagrebačkoj biskupiji jer je ovo jedina
crkva sjeverno od Drave (osim u Međimurju i Prekmurju) koja bi
joj pripadala (CD V:135, dok. 643; Kukuljević 1886a:43; Dobronić
1984a:97–98).
Ivanovci su dobivali velike posjede od kraljeva, hercegâ, banova i
drugoga plemstva. Organizirali su ih u preceptorate (preceptorije)
ili kastelanate (baulije ili komanderije, komende). Takvom
organizacijskom jedinicom upravljao je preceptor (nalogodavac
odnosno zapovjednik), komandator ili kaštelan koji je redovito
54 Ruševine ivanovačke
utvrde Bele na obroncima
Ivanščice (foto: Juraj Belaj)
127
IVANOVCI
boravio u sjedištu preceptorata, domusu (kući) odnosno kaštelu

(ukoliko je bila riječ o utvrđenom gradu kao, na primjer, u slučaju
Bele; sl. 54) (Dobronić 1984a:90). Njegova je osnovna zadaća bila
upravljati posjedima radi stjecanja što većih prihoda za potrebe
ivanovaca u Svetoj zemlji.
Na čelu svih preceptora neke države ili pokrajine, na primjer
Ugarske i Hrvatske, nalazio se u početku magistar, a kasnije,
uglavnom nakon što su preuzeli templarske posjede, prior. Oni su
imali položaje feudalnih gospodara i bili su ovlašteni da dodjeljuju
ivanovačke zemlje u zakup predijalcima (ibid. 90–91). S vremenom
su u Hrvatskoj stekli brojne posjede i imali mnoga središta. U
hrvatsko-ugarskom kraljevstvu pridobili su velik ugled pa je više
vranskih priora obnašalo bansku funkciju. U tom kontekstu valja
spomenuti Ivana od Paližne (1378. – 1391.) koji je bio hrvatski ban
i protivnik ustoličenja Marije, kćerke kralja Ljudevita, na hrvatsko-
ugarsko prijestolje. Poznat je i kao vatreni vitez i borac protiv turskih
trupa koje su krenule preko Balkana prema srednjoj Europi te kao
predvodnik svojih četa u bici na Kosovu polju 1389. godine (Budak
2001).
U kasnome srednjem vijeku ivanovci su bili jedni od najvećih
zemljoposjednika u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Prior vranski
bio je po položaju i privilegijama jednak biskupima. Imao je stalno
mjesto u kraljevskome vijeću i parlamentu (Engel 2001:291).
Kao i u slučaju templara, za najranije razdoblje o ivanovcima u
Hrvatskoj izvori su prilično oskudni, pa i diskutabilni. Između
ostaloga, L. Dobronić je pokazala da je Kukuljević ponekad
slabo razlikovao redove navedene u pojedinim izvorima pa je
ivanovcima pogrešno pripisao Bojišće u Ravnim kotarima (koje je
bilo templarsko), kao i Marču, sedam sela kod Glogovnice, nedaleki
Tkalec, zemlju kraj Ludbrega (što je sve pripadalo sepulkralcima,
kanonicima svetoga Groba Jeruzalemskoga, a koji su, iako nisu bili
viteški red, zbog križa na prsima u dokumentima također nazivani
cruciferi, križnici).
Druga se vijest, nakon one o Gornjem Svetom Martinu, o
ivanovcima u Hrvatskoj odnosi na njihovo selo blizu Varaždina.
Pitanje prisutnosti ivanovaca u samome Varaždinu dugo je bilo
sporno u historiografiji. L. Dobronić je tvrdila da oni tamo nisu
nikada imali svoje sjedište (2002:128), a daljnja su istraživanja
pokazala suprotno (Belaj, J. 2001:39–45). Ustanovljeno je da su
ivanovci, baš kao i u osporavanome Ludbregu (Belaj, J. 2003a), imali
128
IVANOVCI
svoje sjedište i u Varaždinu. Oba se ta grada nalaze na podravskoj

magistrali i čini se da je uloga ivanovaca tamo imala veze upravo s
njihovim izvornim poslanjem – brigom za hodočasnike i njihovom
eventualnom njegom.
Ivanovci potom dobivaju grad Ljubač (sjeverno od Nina),
preceptorat Čičan s brojnim zemljama u Turopolju, Sv. Juraj blizu
Senja, a spominju se i njihova kuća i gostinjac na splitskome
području. U Slavoniji su također imali svoje kuće – Karaševo blizu
Valpova, Dopsin na Vuki te Veliko Selo i Horvate oko Mikanovaca.
Čini se da su u tome području za hercega Kolomana bili angažirani
u borbi protiv bosanskih krstjana. Bili su prisutni, čini se, i u
Srijemu. Na području pakračkog preceptorata imali su i utvrđeni
grad Pakrac. Imali su posjede i u Istri, kod Poreča i kod Vižinade (te
kuće organizacijski nisu pripadale ugarsko-hrvatskim ivanovcima).
Dobili su grad Skradin, kako bi im služio kao luka. U izvorima se
javlja i preceptorat Novi Dvori koji se vjerojatno nalazio u Međimurju
te utvrđeni grad Bela – sjedište velikog preceptorata na obroncima
Ivančice.
Početkom 14. stoljeća čini se da je bio poljuljan i ivanovački ugled,
dijelom zbog konačnog gubitka posjeda u Svetoj zemlji, a dijelom
vjerojatno i zbog templarskog “slučaja”. Oslabljeni su vjerojatno bili
i zbog sudjelovanja u dinastičkim borbama za hrvatsko-ugarsko
prijestolje. Ipak su se ubrzo opravili, preuzevši templarske posjede.
Godine 1328. ivanovci mijenjaju preceptorat Čičan za zemlje Starču
i Trnavu u zapadnoj Slavoniji, a 1358. mijenjaju Zdelju za Kapelu (u
križevačkoj županiji). Uz to se promijenila i organizacijska struktura
reda te se poglavar svih preceptora unutar jedne provincije prestao
nazivati magistar i počeo zvati prior.
Od 1364. godine u ispravama se počinje javljati i naziv vranski

priorat (Dobronić 2002:195). Očito je Vrana za vrijeme kralja Ludovika
dobila poseban položaj, a titula vranskog priora imala je i duhovni
i svjetovni karakter (opširno o pitanju priorata v. ibid. 143–144, 195–
201).
DOLAZAK IVANOVACA U POSJED ZEMLJE
SVETOGA MARTINA
Ranije spomenuti župan Paris na simbolički način spaja
templarsko s ivanovačkim razdobljem na Zemlji svetoga Martina.
Poglavlje o templarima završili smo listinama izdanima županu
Parisu, njihovu vazalu. Bile su to posljednje isprave koje su izdali
129
IVANOVCI
hrvatski templari. A u prvoj poznatoj ispravi koju su izdali ivanovci

otkako su preuzeli ovaj preceptorat ponovno se pojavljuje župan
Paris – vazal koji se bori za svoja prava.
Naime, iz isprave datirane 24. travnjem 1320. godine doznajemo
da je Filip de Granana, poglavar (prior) ivanovaca za Rim i Ugarsku,
kako je u to vrijeme glasila ta funkcija, darovao meštru (magister)
Nikoli, sinu Petra Ludbreškoga, zemlju između Lonje i Zeline koja je
pripadala ivanovačkom sjedištu Sv. Martin kod Dugoga Sela. Iz toga
je proizašao nesporazum jer se na tom području već nalazio posjed
ivanovačkoga vazala, plemića Parisa. Nesporazum je bio riješen tako
da je prior Filip darovao Nikoli jedan drugi posjed blizu Parisova,
terre particulam possesionis domus nostre de sancto Martino inter aquas
Lona et Zelne existentem… (“zemlju dijela posjeda kuće sv. Martina,
što je između Lonje i Zeline…”), južno od ceste koja je spajala Donju
Zelinu i Rakovec, odnosno sjeverno od biskupova sela Lupoglava s
kojim graniči, te posjed Črnec pokraj Ludbrega (CD VIII:556, dok.
456). Zgodno je napomenuti da se u darovnici spominje, doduše
samo načelno, kako stanovnici toga područja plaćaju preceptoru Sv.
Martina (bez naznake imena) svake godine marturinu i desetinu.
Ovo je darovanje obrazloženo zahvalnošću Nikoli Ludbreškome za
zasluge pri oslobađanju Bele iz ruku vitezova teutonaca.12
Župan Paris imao je sina također Parisa i također župana,13 koji je
1350. godine naveo u svojoj oporuci posjede što ih je dobio u leno
od ivanovaca. To su posjedi Zelina, Čehovo polje i Trebovec sve do
vode Ježeva (CD XI:564, dok. 429; Dobronić 1979:150; 1984b:29).
U navedenoj ispravi ivanovačkog priora Filipa de Granana iz

1320. godine, kao što smo vidjeli, spominje se ivanovačka kuća
sv. Martina. Njezini se preceptori spominju 1340. (kao preceptor
domus sancti Martini de Zelina) i na kapitulu u Dubici 1361. godine.
12
Naime, početkom 14. stoljeća, dok su bjesnjele borbe za hrvatsko-ugarsko
prijestolje, u koje su se umiješali i ivanovci kao prirodni papini pristaše, stradao je
i njihov grad Bela. Ivanovci su sa svojim poglavarom Filipom od Granane nakon
smrti Andrije III. stali uz Karla Roberta, papina štićenika. Ivanovački grad Belu su,
u savezu s njemačkim četama, osvojili Henrik i Ivan od Güssinga, sinovi bivšega
bana Henrika, koji su pak pristali uz Vladislava te, kasnije, Otona Bavarskoga.
Uskoro je Belu nazad osvojio Nikola te je vratio ivanovcima, popravivši istodobno
o svojem trošku utvrde (Kukuljević 1886a:48; Laszowski 1903/1904:192; o svemu
opširnije, s literaturom, u Belaj, J. 2005a:37–38).
Možda je navedeni sukob i naveo papu Klementa V. da 21. 12. 1307. godine naloži
ostrogonskomu biskupu “neka ni pošto ne dozvoli proganjati meštra i viteze reda
hospitala sv. Ivana jerusolimskog, proti kojim bijahu se podigli njeki mogući
neprijatelji” (Theiner 1859/I:422, prema Kukuljević 1886a:47).
130 13
Juraj Ćuk nije razlikovao ovu dvojcu Parisa (usp. 1942:112).
IVANOVCI
Obojica su ujedno i preceptori Glogovnice i kaštelani Bele: … ac

fratris Dionisii castellani de Bela ac preceptoris domorum sancti Martini
de Zelna et Glogonicza (“brata Dioniza, kaštelana u Beli i predstojnika
domova sv. Martina kod Zeline i Glogovnice”, CD X:555-557, dok.
390), odnosno fratris Gwyllermi dicti Altanyz, castellani nostri de Bela
et preceptoris de Glogonycha et de sancto Martino (“brata Vilima zvana
Altanyz, kaštelana našega u Beli i predstojnika kod Glogovnice i Sv.
Martina”, CD X: 153–154, dok. 103).
Možda je ivanovcima dolazak u posjed ove Zemlje bio važan zbog

činjenice što su u to vrijeme posjedovali velike zemlje (preceptorat
Čičan) s druge strane Save pa su tako barem neko vrijeme ova
njihova dva preceptorata bila skoro susjedna. Ipak ubrzo, 1328.
godine, ivanovci napuštaju čičansko područje koje su posjedovali
još od (najkasnije) početka 13. stoljeća. Prepuštaju ga kralju Karlu
Robertu, kao što je gore spomenuto, u zamjenu za Starču i Trnavu u
zapadnoj Slavoniji (CD IX:380, dok. 313.), opsegom manje, ali znatno
plodnije zemlje (Pavičić 1942). Juraj Ćuk smatra kako je svrha te
zamjene bila da kralj u zagrebačkoj županiji učvrsti svoju i banovu
vlast, osobito protiv Babonića, te da ujedno prekine veze Babonića s
ivanovcima. Babonići su u zakupu držali ivanovačke zemlje Jamnicu
i Kupčinu, a bili su i susjedi ivanovcima s druge strane Kupe (Ćuk
1942:42–43,141).
Da je Zemlja svetoga Martina bila značajan posjed, svjedoči i podatak

kako je 1509. godine, kada se u poreznim popisima spominje
pod imenom Božjakovina, s 329 dimova bila jedan od najvećih
preceptorata čitavog priorata (Engel 2001:295–296).
Iz kasne isprave upravitelja priorata Petra Berislavića iz godine

1516. saznajemo da su i prediji Jandraševec (danas Andrilovec) i
Sela (danas Dugo Selo) pripadali ovom preceptoratu (Kukuljević
1886b:36; u Dobronić 1980:193 pogrešno stoji 1460. godina).
Kada je riječ o razdoblju prelaska Zemlje svetoga Martina iz ruku

templara u ruke ivanovaca, čini se izuzetno zanimljivim spomenuti
i jedan arheološki nalaz otkriven tijekom istraživanja 2006. godine
na martinbreškom lokalitetu.
131
IVANOVCI
Slavonski banovac
Prigodom istraživanja u sjevernoj sakristiji (sonda/sektor
III.) prvo su pronađeni razni recentni slojevi te ugao zanimljive
i još neprotumačene kamene strukture. Postupno se pojavilo
više ukopa i zapuna, od stupova, ali i od grobova. Istraženo
je šest grobova od kojih su neki bili presječeni zidovima ili
drugim ukopima. U grobovima, kao ni u čitavoj ovoj sondi,
nije pronađeno mnogo nalaza, no jedan je među njima, kao
što sam istakao, bio osobito zanimljiv. Naime, u jednoj grobnoj
zapuni, gotovo ispod temelja mlađe sakristije (na apsolutnoj
visini od ▼202,57 m), pronađen je vrlo dobro očuvan srebrni
novac. Oko 7 cm ispod novca otkriven je kostur (grob 100).
Kako je grob zapunjen istom zemljom u kojoj je nađen i novac,
a prepoznat je i poseban ukop, ovaj se nalaz smatra nalazom
iz zapune groba. U ukopu je pronađen loše očuvan kostur
djeteta. Budući da je temelj zida legao na njega, kostur se vidi
samo od lubanje do podlaktica (što uključuje kosti prsnog
koša i kralješke), a ostatak kostura ulazi pod temelj.
55 Banovac
(foto: Janko Belaj)
Sl. Pronađen je, dakle, srebrni novac na čijoj je poleđini

prikazana kuna u trku, a po obodu teče natpis MONETA
REGIS P[RO] SCLAVONIA. Radi se o dobro sačuvanom
primjerku banskog ili zagrebačkog denara, najljepšega
hrvatskoga srednjovjekovnog novca i jednoga od najljepših
i tehnološki najkvalitetnijih novaca slavenskih naroda uopće
(sl. 55). Slavonske banovce, kako se taj novac u literaturi
najčešće naziva, počeli su kovati nedugo nakon mongolskoga
pustošenja, vjerojatno oko godine 1250., isprva u Pakracu, a od
1260. u Zagrebu. Kovali su se od srebreničkoga srebra do zadnje
četvrtine 14. stoljeća, no i dalje su bili u uporabi. Martinbreški
je primjerak, sudeći prema tipološkim karakteristikama, bio
iskovan za vladavine kralja Karla I. Roberta i bana Stjepana
IV. Babonića, dakle između 1310. i 1316. godine. Spomenuto
vrijeme kovanja upravo je prijelazno razdoblje za naš lokalitet,
kada templari nestaju iz martinbreške povijesti te ih nasljeđuju
ivanovci. Njegov nam pronalazak svjedoči o životu na ovom
prostoru upravo u to vrijeme.
132
IVANOVCI
Možemo samo nagađati koliko je vremena prošlo od

kovanja novca do trenutka kad je bio izgubljen ili je na neki
drugi način dospio pod zemlju, baš tu, oko crkve sv. Martina.
No zbog vrlo dobre očuvanosti možemo pretpostaviti da nije
prošlo mnogo. Veći problem predstavlja mjesto pronalaska
– zapuna groba. Ne možemo znati je li novac ovamo dospio
prigodom ukopa toga groba (novac je ipak previše udaljen od
temelja sakristije pa je barem očito da s vremenom njegove
izgradnje nema veze) ili se tu nalazio i ranije pa je u zapunu
dospio prekapanjem, tj. vraćanjem u grob zemlje koja je
radi polaganja novoga lijesa bila iskopana. Taj nalaz zorno
pokazuje kako su mlađi grobni ukopi poremetili na Martin-
Bregu stratigrafiju starijih slojeva.
CRKVA SV. MARTINA
Iako se s imenom svetoga Martina susrećemo od prve poznate

isprave, tek se u vrijeme ivanovačkoga gospodarenja Zemljom
svetoga Martina prvi put spominje sama crkva kao građevina –
1334. godine. Navedena je u čuvenom, prvom sačuvanom, popisu
župa u katedralnom arhiđakonatu zagrebačke biskupije, iz Statuta
zagrebačkoga kaptola što ga je sastavio arhiđakon Ivan Gorički. U
njemu se poimence nabrajaju pojedine župe i među njima ecclesia
beatissimi Martini in possessione cruciferorum (“crkva blaženoga
Martina u posjedu križnika”). Svi se istraživači slažu da se podatak
odnosi na crkvu sv. Martina u Prozorju iznad Dugog Sela (na
primjer, Hrg 1977:50; Dobronić 1984a:29).
Navedeni je popis župa od neprocjenjive važnosti za proučavanje

organizacije društva na prostoru srednjovjekovne zagrebačke
biskupije. No pritom se ne smije zaboraviti da je on bio rađen za
Rim, za podavanja Petrova novčića (Belaj, J. 2007b).14
14
Popis iz 1334. objavili su: Krčelić 1770/1994; Rački 1872; Tkalčić 1874; Buturac 1944; Bu-
turac 1984.
15
U popisu župa zagrebačke biskupije iz 1501. godine naknadno je na omotu zapisano: Nota
plebanos in prioratu (…) in Lesnycze, in Razosa et in Pekracz (Szabo 1909). 133
IVANOVCI
Jednu od osobitosti toga popisa, nama ovdje posebno zanimljivu,

predstavlja činjenica da se u njemu neke ivanovačke crkve navode
kao župne. Na primjer, uz martinbrešku, spominju se još u Gori,
Farkašiću (na posjedu Sv. Mihovil), a možda i u Novoj Rači (Belaj, J.
2001:113,197–199,210), dok se druge ne navode (na primjer, ni jedna
župna crkva s područja ivanovačkoga preceptorata sa sjedištem u
Beli ili s velikoga ivanovačkog posjeda u Pakracu i okolici, Belaj, J.
2001:127–138; 2005a:31–39; 2007b). To je posljedica, izgleda, istupanja
organizacijske strukture ivanovaca iz okvira teritorijalne crkvene
organizacije, a također i iz okvira svjetovne feudalne moći. Za
Pakrac tako Buturac tumači: Župa Pakrac se “u srednjovjekovnim
dokumentima ne spominje jer je Pakrac bio centar i gospoštija
vranskog priorata, u vlasti viteškog reda ivanovaca i zato je izuzet od
vlasti zagrebačkog biskupa” (1984:59).1 Dakle, župe toga područja ne
potpadaju pod biskupiju, već pod ivanovačku upravu i spominju se
“kao župe prioratske” koje su bile upravno odijeljene od zagrebačke
biskupije (Szabo 1911:17; Belaj, J. 2007b). No to nipošto nije značilo da
su vitezovi bili posve samostalni. Na primjer, godine 1347. ivanovci
su, nakon desetogodišnjega neplaćanja desetine pečuškome biskupu,
pregovarali o plaćanju desetine “za posjede i utvrđene gradove u
distriktu Pakraca (Puchruch)” (Fejér CD IX/1:515, dok. 285, prema
Dobronić 1984a:117). Slično je bilo i na području zagrebačke biskupije
(ibid. 112–115; Belaj, J. 2007b). Popis je, dakle, služio kao pomoć pri
prikupljanju desetine i tu očito nisu trebale biti uključene sve crkve
viteških redova pa se mnoge i ne navode. O brojnim nesuglasicama
u vezi s desetinom naših ivanovaca sa zagrebačkim kaptolom
opširnije je pisala L. Dobronić (2002:147–148,152,158–161).
Crkva sv. Martina ponovno se javlja u popisu župa iz godine

1501. zajedno s crkvom sv. Brcka, obje in Bosyako (Buturac 1984:66).
Buturac, doduše, piše da se “župska crkva sv. Martina u Prozorju”
javlja 1209., 1268., 1270., 1320. i 1340. godine. No, crkva se u tim
dokumentima navodi samo posredno. Jedino možemo biti uvjereni
da ime posjeda i kuće dolazi od titulara crkve, ali ne možemo tvrditi
da se spominje crkva, pogotovo ne “župska”.
Bez obzira jesu li ivanovci gradili novu kuću na ovom ili nekom
drugom mjestu, naša crkva sv. Martina nastavila je živjeti na
njihovoj Zemlji i pod njihovim patronatom, a čini se da je pritom čak
i doživjela bitne promjene. O tome nam svjedoči i sve više nalaza
pronađenih u arheološkim istraživanjima.
134
IVANOVCI
OSTACI ARHITEKTURE
Već smo spominjali zamršenu izmiješanost materijala u zidovima

i otkrivenim temeljima ove crkve. Za sada možemo za malo koji
zid preciznije odrediti kada je nastao. Osobito je to teško utvrditi
za one segmente zidova/temelja za koje još nemamo utvrđene
odnose prema drugim zidovima/temeljima. Čak ne možemo biti
sigurni jesu li zidovi pronađeni sjeverno od crkve, na mjestima
kasnije sakristije i bočne kapele, bili građeni u vrijeme romanike
ili u vrijeme gotike materijalom neke porušene građevine (tada su
zasigurno bili ožbukani). Još uvijek, na primjer, nije jasno jesu li
svetište i brod nekadašnje crkve bili iste širine ili su bili uži, čak ni
je li crkva uopće imala klasični brod ili je bila tipična tzv. viteška.
Kod viteških crkava, naime, brod je bio iste širine kao i svetište pa bi
otprilike današnje svetište, manje ili više produženo prema zapadu,
predstavljalo čitavu nekadašnju crkvu, slično kako je L. Dobronić
pretpostavila za brckovljansku crkvu.
Ako je i tada crkva imala dulji brod, čini se da je on morao biti nešto
uži zbog značajnog pomaka temelja jugozapadnoga potpornjaka 56Temelj starijeg
(Belaj, J. 2006c:84). Pitanje je, naravno, postoje li još stariji temelji polustupa (foto: Juraj Belaj)
jer nije neobično da se iz temelja povadi sve kamenje radi ponovne
uporabe.
S obzirom na međusobno preslojavanje temelja svetišta, za sada
se čini izvjesnim da smo utvrdili ostatke vjerojatno romaničke
apside te ostatke gotičke crkve čije je svetište završavalo jakim
potpornjacima. Na osnovi nekih pokazatelja čini se da možemo
razlikovati i tri gotičke faze – treća bi faza bila kasnogotička, koja
je današnjoj ruševnoj crkvi dala konačan tlocrt u drugoj polovici
ili pred kraj 15. stoljeća, odnosno pri samome kraju ivanovačke
prisutnosti u ovim krajevima. Današnja, kasnogotička faza “sjela”
je na temelje starije gotičke crkve uz neka minimalna odstupanja.
Sačuvani barokni polustupovi u svetištu poprilično odstupaju od
vidljivih temelja za starije polustupove (sl. 56).
U svojem je radu o crkvi sv. Martina Z. Horvat nastojao utvrditi
njezinu starost. Na temelju stanja zidova, profilacija kasnogotičkih
detalja te datacija njima suvremenih objekata s analognim
profilacijama (samostanske crkve u Voćinu i Kloštar-Ivaniću,
crkva sv. Duha u Hrastovici, kapela sv. Helene u Donjoj Zelini,
susedgradski grad), zaključio je da je crkva sv. Martina kakvu
vidimo nastala sredinom 16. stoljeća (1972a:7,9). Danas, 35 godina
135
IVANOVCI
kasnije, i sam pomiče vrijeme gradnje u drugu polovicu ili pred kraj
15. stoljeća. L. Dobronić nije se složila s datacijom crkve u sredinu
16. stoljeća jer je smatrala da u to vrijeme politička (doba najveće
turske opasnosti) i imovinska situacija (u 16. stoljeću ivanovaca više
nema i njihovim posjedima upravljaju gubernatori Tahi, a ova crkva
već krajem 15. stoljeća ima svjetovnoga župnika) isključuje gradnju
nove, kasnogotičke crkve na ovome prostoru, tj. posjedu (1984b:126).
Njezina se kritika pokazala osnovanom. Doista, čini se vjerojatnim
da je crkva građena još u vrijeme kad je pripadala vranskom prioratu.
Koji je mogao biti razlog za gradnju nove građevine, za sada nije
poznato. To je moglo biti stradavanje starije građevine prigodom
nekoga okršaja, ali također i u nekome od potresa. Zanimljiv je
podatak što ga donosi Engel da je upravo tada, sredinom 15. stoljeća,
ivanovačka kuća zamijenjena kaštelom (Engel 2001:295–296). Možda
se sveobuhvatna reorganizacija i rekonstrukcija ivanovačkoga
preceptorata Svetoga Martina zbila u vrijeme kada je jačala svijest o
turskoj opasnosti i potrebi drukčijeg utvrđivanja.
Možda je ova nova crkva stradala već sredinom 16. stoljeća u
turskome upadu. Naime, ovaj je kraj osobito stradao 1545. godine,
kada su Turci nakon osvajanja Moslavine provalili sve do Konjščine
te tom prigodom strašno opustošili ovaj kraj. Godine 1543. na
vlastelinstvu Božjakovina bana Ivana Karlovića registrirana su 324
porezna dima, a samo tri godine kasnije, tj. godinu poslije turskog
pustošenja, isto je vlastelinstvo imalo samo 40 dimova (Adamček
1981:116–117). Nadalje, vlastelinstvo je možda ponovno stradalo
u turskoj ofenzivi početkom 50-ih godina, kada i broj stanovnika
pada na najniži kritični nivo. Od 1553. do 1557. zabilježeno je
samo 25 poreznih dimova. Uslijed masovnog iseljavanja lokalnog
stanovništva, ali i njegova odvođenja u roblje, možda duže vrijeme
crkva nije ni obnavljana, što bi se poklapalo s pretpostavkom
Z. Horvata da je duže vremena stajala kao ruševina, pa i izvor
građevinskoga materijala za druge objekte. Njega iznenađuje
iznimno malen postotak sačuvanih zidova već prije prve obnove
(1972a:7). Kasnije je crkva obnovljena, možda u isto vrijeme kada
i kaštel u Božjakovini, dakle nakon 1572. godine. Tada se i broj
stanovnika počinje lagano povećavati ili se to zbiva tek nakon što
se završilo razdoblje neprekidnih turskih upada (od 1591. do 1606.)
(Adamček 1981:117–118).
Nakon odlaska ivanovaca crkva je u renesansi i baroku tek
popravljana, katkada i znatno, jer je, čini se, mnogo puta stradala bilo
u potresima, bilo u ratnim razaranjima, osobito u vrijeme Turaka.
136
IVANOVCI
Crkva je bila i preuređivana. Na primjer, u baroku je presvođena na

nov način, ali iznad peta baroknoga svoda još su djelomično vidljivi
ostaci kasnogotičkih i renesansnih fresaka (Horvat, Z. 1972a:4), a
prizidavane su joj i pojedine dogradnje (zvonik/toranj, sakristije,
bočne kapele, zidano predvorje ispred južnog ulaza u crkvu). Sve u
svemu, izvornoga kasnogotičkog ziđa iz 15. stoljeća ostalo je malo.
Z. Horvat sluti da ga je malo preostalo već pri prvoj obnovi crkve,
još prije potresa 1630. godine. Također smatra da je i ovo mogla
biti crkva tvrđava, poput mnogih drugih (na primjer nedaleke Sv.
Helene) te da bi to moglo biti razlogom očito turskog razvaljivanja, a
ne samo spaljivanja crkve prije prve poznate obnove (1972a:9–10).
Dakle, iako su i dijelove današnje crkve možda gradili ivanovci,
vjerojatno je za njihovo doba bila tipičnija crkva s potpornjacima
otkrivenima u arheološkim istraživanjima na završetku svetišta (sl.
57, 58).
57 Temelj sjeveroistočnoga
gotičkog potpornjaka
(foto: Juraj Belaj)
137
IVANOVCI
58 Temelj jugoistočnoga
gotičkog potpornjaka
(foto: Juraj Belaj)
Temelji dvaju istočnih potpornjaka (sjeveroistočnoga i jugoistočnog)

građeni su gotovo isključivo od kamena, a na uglovima su, i u nižim
slojevima, ugrađeni pravilni poveći klesani pravokutni komadi.
Stoga potpornjaci u tlocrtu čine pravilne pravokutnike čistih linija.
No na sjevernom i južnom uglu/lomu svetišta situacija je drukčija.
Ispod istočnoga zida sjeverne sakristije ukoso izviruje sjeverni
potpornjak. Nalazi se na samome uglu svetišta crkve pa je zid
sakristije, koja je građena tako da se naslanja na čitav sjeverni zid
svetišta, legao na njega. To je česta situacija, vidljiva na mnogim
tlocrtima preuređenih gotičkih crkava. Neobičan je oblik ovoga
potpornjaka. Za razliku od sjeveroistočnoga i jugoistočnoga, on
u tlocrtu ne tvori pravilan pravokutnik, već je ponešto zaobljen,
osobitu u nižim slojevima. Čini se kao da je potpornjak sazidan na
nekoj starijoj strukturi, i to bitno lošije kvalitete. Sam spoj ovoga
potpornjaka i zida, odnosno temelja svetišta, nije vidljiv, kao ni
njegov odnos prema kamenoj strukturi vidljivoj u sakristiji jer je na
njega legao zid sakristije.
138
IVANOVCI
Južni pak potpornjak u potpunosti nedostaje. Tamo gdje bismo

ga očekivali, nalazi se tek kamena struktura trokutastog tlocrta
(sl. 59). Ona je najvjerojatnije kasnije nadozidana na temelj svetišta,
baš kao i onaj zid koji se pruža duž južnoga zida svetišta, od nje
do zida sakristije. Tako se čini zbog njihove veće apsolutne visine
u odnosu na temelj apside. Situaciju dodatno usložnjava i uočeno
krpanje temelja između navedene trokutne strukture i završetka
najvjerojatnije romaničke apside. Moguće je i da se i na ovome uglu
nekoć nalazio potpornjak koji je izvađen radi materijala, no on je
tada, sudeći prema ispitanom praznom ukopu, bio mnogo plići od
završnih potpornjaka. Stoga se čini da ovaj par potpornjaka (južni
i sjeverni), ako je postojao, nije građen istovremeno kada i središnji
par (sjeveroistočni i jugoistočni). Moguće je i da se u zidovima
sakristija skriva još jedan par potpornjaka, otprilike oko sredine
svetišta.
59 Kamena struktura
trokutastog tlocrta
(foto: Juraj Belaj)
139
IVANOVCI
Ekskurz o oltarnoj bazi

Uz zid starije sakristije o kojemu smo raspravljali u poglavlju
o templarima, a koji je bio građen opekom romaničkoga
formata, pronađena je s unutarnje strane prislonjena plitko
temeljena kamena struktura. Najvjerojatnije je riječ o bazi za
oltar, veličine oko 100 × 50 cm (sl. 60). Da je u sakristiji, doduše
onoj na jugu i mnogo kasnije, bio oltar, nalazimo potvrdu u
kanonskim vizitacijama iz 1642. i 1695. godine (1642., protokol
3/III:137; 1695., protokol 51/VII:501).
60 Baza za oltar u
sjevernoj sakristiji
(foto: Marin Mađerić)
Ispod oltarne baze otkrivena je podnica od zaglađenog

estriha. Prilikom uklanjanja baze uočena je crna ispuna, zemlja
koja je s vremenom okomito zapunjavala prostor između
zida i baze. U toj je ispuni pronađeno šest primjeraka novca
i dvije metalne pločice ili okova. Još su tri primjerka novca
nađena u sloju zaglađenog estriha, kao i ulomak keramičkog
raspela (ruka očuvane dužine 4 cm). Budući da su među njima
i najstariji i najmlađi od svih pronađenih novaca, moguće je
pretpostaviti kako su pali s oltara i spuznuli pod bazu kroz
neku pukotinu.
140
IVANOVCI
Najstariji primjerak novca svakako je pfenig (sl. 61a) na

čijem je licu vidljiva glava redovnika okrenuta u lijevo, a na
naličju su slova “EA”. Poznato nam je da su ovakvi pfenizi
u Münchenu kovani za Ernesta I. (1397. – 1438.), odnosno za
Ernesta I. i Adolfa I. (1435. – 1438.) 16, pa ih valja datirati u
potonje razdoblje.
Pet primjeraka novca ima na licu grb s križem u štitu, u
trolisnom okviru (sl. 61b). Iznad grba se nalazi slovo “W”,
a lijevo i desno “H” odnosno “T”. Očito je riječ o “crnim
pfenizima” s visokim udjelom bakra. Taj je novac kovan
sredinom 15. stoljeća za inflatorne politike cara Fridrika III.
(1452. – 1493.) i njegova brata nadbiskupa Alberta VI., koji su
pravo kovanja novca dopustili svojim vjerovnicima. Moguće
je da su naši primjerci nastali oko 1462. godine kada ih je u
Beču (“W”) kovao Hans Teschler („H-T”)17. Pronađena su i dva
srebrna denara kovana 1566. (sl. 66d) odnosno 1581. godine
(sl. 66e).
Zanimljiv je širok raspon vremena kovanja pronađenih

novaca, od prije sredine 15. do pred kraj 16. stoljeća (Belaj, J.
2007a:62). Budući da su novci upali iza oltara, možemo reći
kako je gornja granica gradnje ove oltarne baze druga polovica
15. stoljeća. Naravno, ovdje se pretpostavlja da su primjerci
pronađeni pod bazom doista naknadno tamo dospjeli kroz
kakvu pukotinu. U suprotnom bi novac iz 1581. godine
“povisio” dataciju ove baze u sam kraj 16. stoljeća. Zid uz
bazu je, čini se, bitno stariji, a i vidljivo je da je baza naknadno
dozidana uz njega.
16
http://www.muenzauktion.com/rittig/item_print.php5?lang=en&id=60224038, 3. 11. 2006.
17
http://www.oenb.at/en/ueber_die_oenb/geldmuseum/oesterr_geldgeschich/krise/the_coina-
ge_crisis_of_the_middle_ages.jsp, 3. 11. 2006.
141
IVANOVCI
61 Pfenig s glavom
redovnika (a); “crni
pfenizi” (b) URUŠENJA I SPOLIJI
(foto: Janko Belaj)
Na više su mjesta u zidovima današnje crkve vidljivi ulomci
gotičke arhitekture koji su kao spoliji iskorišteni prigodom zidanja.
Na primjer, na sjevernome lomu svetišta, na visini od oko 2 m,
vidljiv je gotički profiliran, djelomice otučen ulomak.
U raznim smo urušenjima pronašli mnoge ulomke gotičke
arhitekture, ulomke koji najvjerojatnije potječu od porušenih
dijelova ivanovačke crkve. Tako smo južno od južne sakristije,
vrlo plitko, čak još u humusnome i suphumusnome sloju,
pronašli urušenje s komadima svodne sedre i s više ulomaka
gotički profiliranih prozora s lučnim nadvojem te drugih dijelova
arhitekture izrađenih od kamena pješčenjaka. Pojedini su komadi
pronađeni u izuzetno lošem stanju. Više su nalikovali grudama
vapna jer se nakon višestoljetnoga smrzavanja u humusnome sloju,
a možda i zbog svojedobnoga gorenja, pješčenjak ponovno pretvara
u pijesak (Belaj, J. 2002:17). Osim u urušenjima, neke smo gotički
profilirane arhitektonske elemente, sekundarno upotrijebljene,
pronašli uzidane u poveći četvrtasti, solidno zidani temelj za glavni
oltar u svetištu crkve. Još smo ih više pronašli uzidanih u kasnije
temelje. Tako smo, na primjer, u zidu južne kapelice Sv. triju kraljeva
/ južnoga predvorja i u jugoistočnome ramenu broda uočili izrazito
kvalitetno (i skupo) pločasto kamenje koje je vjerojatno ostatak
nekadašnjeg popločenja oko crkve, što je opet znak izrazito moćnog
investitora, kako se za sada čini, rane gotičke (ako ne i romaničke)
crkve sv. Martina.
142
IVANOVCI
Novci kralja Žigmunda

Zanimljiva su dva vrlo loše očuvana primjerka sitnoga novca
(parvusa) 2 kovana za kralja Žigmunda koji je vladao od 1387.
do 1437. godine (sl. 62). Zbog velike istrošenosti prepoznati
su tek naknadno, nakon čišćenja. Pronađeni su u sondi V.,
u jugoistočnom uglu crkvenog broda, između baze kutnog
oltara i ulaza u crkvu.
KUĆA SV. MARTINA – 62 Novci kralja Žigmunda

(foto: Janko Belaj)
PROBLEMI UBIKACIJE
Nakon što su ivanovci zamijenili templare na ovome posjedu, u
sačuvanim pisanim izvorima spominju se, osim crkve sv. Martina,
još i domus (kuća) sv. Martina (1320.), monasterium (1367.), crkva sv.
Brcka (1501.) te castrum odnosno castellum Bosyako (1510., 1525.). Godine
1488. spominje se i castellum Maykowcz (Adamček 1981:114, bilj. 57;
Dobronić 1984b:30), no već se sam Adamček pita radi li se doista o
Majkovcu na ovome vlastelinstvu. O Majkovcu će biti riječi kasnije.
U sjedištu se ivanovaca, kao što je poznato, uobičajeno nalazila
njihova kuća, kapela, staja i dvorište, katkada groblje i konačište
(Dobronić 2002:118). Na martinbreškome se povelikome posjedu
zasigurno nalazio i podrum (cellaria), koji se više puta u izvorima
spominje u kontekstu prikupljanja desetine za zagrebački kaptol.
18
http://www.calverley.info/finds/0153.htm, 17. 1. 2007. 143
IVANOVCI
Sasvim je realna pretpostavka da su ivanovci, naslijedivši templarske

posjede i objekte na njima, nastavili koristiti i njihova sjedišta. Tako
je sigurno bilo i na martinbreškom lokalitetu. No, kao što smo
već vidjeli, većina istraživača pretpostavlja kako su si ivanovci s
vremenom podigli novu kuću (domus).
Zbog čega istraživači tako misle? Jedan od razloga jest činjenica da
se crkva sv. Martina navodi u popisu župnih crkava 1334. godine, dok
se crkva sv. Brcka ne navodi, a sadrži izrazite romaničke elemente.
Drugi je razlog kontinuitet od ivanovačke kuće, preko kaštela
Božjako do “tržnoga naselja Božjakovina”, osnažen činjenicom da
se u mlađim izvorima za kuću navodi kako je nedaleko od rijeke
Zeline.
Povode za, eventualno, ivanovačko premještanje sjedišta možemo
samo nagađati. To je moglo biti loše stanje starije kuće, ali i njezin
nezadovoljavajući položaj. Naravno, kao što smo već rekli, novu su
kuću mogli sagraditi već i sami templari, a jednako je tako moguće
da se ni templarska kuća nikada nije nalazila uz crkvu sv. Martina
na Martin-Bregu. Promotrimo razne mogućnosti.
Prva pretpostavka: uz crkvu sv. Martina
U prilog pretpostavci da se ivanovačka kuća (domus) nalazila uz
crkvu sv. Martina idu isti argumenti koje smo izložili u raspravi o
položaju templarske kuće. To se prvenstveno odnosi na njezino ime
– i u vrijeme ivanovaca preceptorat se, pa i njegovo sjedište, zove
Sveti Martin. Naravno, pitanje je bi li ivanovci mijenjali uvriježeni
naziv preceptorata ako su i sagradili novu kuću negdje drugdje.
Možda bi im bilo lakše, ukoliko im je do takve podudarnosti uopće
bilo stalo, zamijeniti titulare crkava?
Vršak strelice
Prema mjestu pronalaska, vršak željezne strelice (sl. 63) nažalost
ne možemo datirati jer je nađen u vrlo šarenom i izmiješanom
sloju smeđe zemlje rasprostranjenom po čitavoj južnoj sakristiji,
prepunom raznih sitnih primjesa, žbuke, kostiju, keramike, opeke
i dr. Strelica djeluje srednjovjekovno, a moguće je da potječe i iz
vremena turskih ratova. Ipak, s obzirom na to da se ovakav oblik
vrška strelice javlja mnogo ranije i bez većih promjena traje vrlo
dugo, teško je sa sigurnošću utvrditi vrijeme nastanka i upotrebe.
Ona svakako ukazuje na teške trenutke koji su zadesili ovaj kraj i
ovu crkvu. Možemo zamisliti kako se stanovništvo okolnih naselja
sklonilo u crkvu kao najsigurniji i najtvrđi objekt u okolici, ne bi
li pružilo otpor osvajaču. Čitav je plato vjerojatno bio opasan
cinkturom kao svojevrsnim bedemom. Lako je moguće da je i
sama crkva stradala u napadu pri kojem je ova strelica završila pod
njezinim južnim zidom.
144
IVANOVCI
63 Vršak strelice
(foto: Janko Belaj)
Druga pretpostavka: uz crkvu sv. Brcka

U poglavlju o templarskoj kući već je spomenuta teza L. Dobronić
(1984b:128–129) koja je pretpostavila da je svetište današnje crkve
sv. Brcka u ivanovačko doba bilo “dvorska” odnosno samostanska
(sic!) kapela unutar ivanovačkog grada. Budući da se istovremeno
zalagala za templarsku kuću kraj crkve sv. Martina, to bi značilo
da su, prema njezinu mišljenju, ivanovci po dolasku u posjed
ove Zemlje, nezadovoljni stanjem ili položajem templarske kuće
kraj Sv. Martina, sebi sagradili novu kuću, zajedno s kapelom sv.
Brcka, u Brckovljanima. Crkvu sv. Martina zadržali su kao župnu
crkvu za puk pa se ona kao takva i navodi u popisu 1334. godine,
s napomenom da je “križnička”. Ujedno je pretpostavila kako je
brod crkve u Brckovljanima, danas baroknog izgleda, podignut na
ruševinama romaničko-gotičke građevine, odnosno da je nastao na
mjestu i od građe “staroga utvrđenoga grada ivanovaca”, tj. kuće,
domusa.
Autoričini su argumenti za ovu tezu vrlo uvjerljivi. Činjenica je

da se crkva sv. Brcka ne navodi u popisu župa iz 1334. godine iako
su neki njezini dijelovi stariji od te godine. Položaj crkve je tipičan
srednjovjekovni. Susjedno selo u podnožju nosi ime Gračec koje
možda podsjeća na nekadašnji grad, a naznakâ nekoga drugog
položaja grada nema. Pod Gračecom se u guduri nalazi šuma
Ribnjak, a “redovito su srednjovjekovna sjedišta, naročito crkvena,
imala u blizini ribnjake zbog uzgoja riba za posne dane” (ibid. 52). U
slučaju da je teza L. Dobronić ispravna, na širem bi se prostoru oko
145
IVANOVCI
današnje crkve još i danas mogli pronaći temelji ivanovačke kuće ili
barem pripadajućih gospodarskih zgrada.
Drukčija je teza Z. Horvata koji smatra kako svod crkve potječe

s kraja 16. ili možda čak s početka 17. stoljeća (1969/70:52). On
pretpostavlja da je svod građen nakon turskog pustošenja tijekom
16. stoljeća u ovim krajevima, a to je zaključio na temelju profilacije
rebara (iako dopušta i mogućnost da su preuzeta od nekog starijeg
objekta) i osobito zbog zidanja svoda opekom. Ipak, dozvoljava
mogućnost da su zaglavni kamenovi spoliji, naročito stoga što su
spojevi sa svodnim rebrima nespretno izvedeni. Na zaglavnim
je kamenovima isklesan štit sa simbolima ljiljana. Oblik štita
prilagođen je kružnome obliku zaglavnoga kamena i, prema
autorovu mišljenju, dosta je blizak heraldičkim štitovima s utorom
za koplje (1992:85; 1996:52-53). No, to nije dovoljno za precizniju
dataciju.
Ipak, kasnija datacija crkvenoga svoda ne znači da je cijela

građevina iz tog vremena, naprotiv. Već sam naveo mogućnost
datiranja nekih prozora u 13. ili 14. stoljeće. Nešto su mlađi, prema
mišljenju Z. Horvata, portali (glavni zapadni, koji ipak nije najbolje
vidljiv zbog debelih vapnenih premaza, i južni, pronađen početkom
osamdesetih godina 20. stoljeća). S obzirom na neke značajke, oltari
bi se okvirno mogli datirati u prijelaz iz 14. u 15. stoljeće, vjerojatno
oko 1400. godine. Opširnije ih je analizirao Z. Horvat (1992:131–
133). L. Dobronić također smatra južni portal romaničkim zbog
prelomljenog luka (arc brisé) i načina na koji mu je ispunjen zabat
(Dobronić 1984b:128).
Dodatni dokaz ranijoj dataciji jesu i tragovi srednjovjekovnih

freski crvene boje (možda još iz 14. stoljeća) koji su otkriveni u
restauratorskim radovima ispod 4–5 mlađih slojeva boje. Otkriveni
su na sjevernome zidu svetišta, uz gotički stup, zatim na kapitelima
te uz prozor na južnome zidu svetišta. Restauratorske sonde na
svodnim rebrima nisu otkrile srednjovjekovni premaz (Katalog
radova Restauratorskog zavoda Hrvatske 1986:19).
Iz navedenoga bi se doista moglo zaključiti da je brod crkve, danas

baroknoga izgleda, podignut na ruševinama romaničko-gotičke
građevine. Na sjevernoj strani, ispod pobočne kapele, vidjeli su se
prigodom popravka crkve “stari masivni temelji i zidovi građeni od
starog velikog kamenja” – kako je Lelji Dobronić rekao župnik M.
Pavlaković (1984b:128).
146
IVANOVCI
Doista je šteta što uz crkvu nisu vršena nikakva arheološka

istraživanja pa sva razmišljanja ostaju na razini pretpostavaka. Još
je veća šteta što su u nedavnoj temeljitoj obnovi neki srednjovjekovni
elementi bili uništeni. Vladimir Goss se čak boji da su među njima
bile i vrlo vrijedne, rijetke i rane zidne slikarije u svetištu (2006:
53).
Treća pretpostavka: na mjestu utvrđenoga kaštela Božjako

Već smo pri pokušaju ubiciranja templarske kuće spomenuli
pretpostavke pojedinih autora da se ona nalazila na mjestu kasnijeg
kaštela zvanog u izvorima Božjako. Buturac, na primjer, govori da
nije sigurno je li se templarska kuća nalazila uz crkvu sv. Martina
na Prozorju ili u Božjakovini, tamo gdje je kasnije izgrađen kaštel
(1981:16). Mnogo je određeniji Adamček: “Ivanovci su preuzeli
i templarski samostan na tom vlastelinstvu (domus de Sancto
Martino)” (Adamček 1981:107). Za taj domus Adamček navodi da se
“nalazio pokraj rijeke Zeline (prope Zelnam)” (prema CD IX:195–
196, dok. 156) te dodaje: “Uz njega je kasnije sagrađen kaštel. […] U
XV. stoljeću nastalo je uz bivši ivanovački samostan gradsko naselje
koje se također prozvalo Božjakovina” (Adamček 1981:110–111).
Engel navodi da je sredinom 15. stoljeća ivanovačka kuća
zamijenjena kaštelom (no ne kaže na kojem su se mjestu ti objekti
nalazili) te da ga je kralj Matija dao Vladislavu Hercegoviću, hercegu
od Sv. Save (Hercegovina), u zamjenu za njegov kaštel u Livnu, ali
da ga je 1467. uzeo nazad i ponovno pripojio prioratu (Mađarski
nacionalni arhiv, fotokopije srednjovjekovnih zapisa, Df. 233461,
prema Engel 2001:295).
Adamček još navodi kako je ban Matija Gereb (1483. – 1489.) uz
tvrđavu Božjako (castrum Bosyaco) “sagradio više gospodarskih
zgrada” te kako je “grad s tvrđavom” (naselje i kaštel) “ogradio
palisadama sa četiri bastiona, a iznad dvojih ulaznih vrata dao
je sagraditi obrambene tornjeve” (Mađarski državni arhiv u
Budimpešti, Dl 26. 235, prema Adamček 1981:107,111). Iz navedenoga
je zaključio da se templarsko-ivanovačka kuća (koju netočno
naziva samostanom) nalazila na mjestu kasnije sagrađena kaštela
Božjakovina (Bosyako) i istoimenoga naselja, trgovišta (oppidum),
kako se ono kroz 16. stoljeće naziva. Godine 1490. Božjakovinu je
privremeno držao hrvatski ban Ladislav od Egervara (Mađarski
nacionalni arhiv, fotokopije srednjovjekovnih zapisa, Df. 255904,
147
IVANOVCI
prema Engel 2001:295). Godine 1591. Turci su uništili i kaštel i

trgovište Božjakovinu, a i mnoga su sela opustjela. Kaštel je dugo
stajao spaljen, a oko 1610. godine je obnovljen, baš kao i trgovište uz
njega. U opisu kaštela iz 1672. godine spominje se da je bio drven, sa
sedam prostorija (usp. Adamček 1981:117–119).
Što je navelo Adamčeka na pretpostavku, ako smo pravilno

razumjeli njegove riječi, o kontinuitetu kuće na mjestu kasnijega
kaštela Božjaka? Čini se da je za to ključna bila oznaka mjesta
ivanovačke kuće 1324. godine prope Zelnam, što je on shvatio kao
“pokraj rijeke Zeline”. Doista, prilog prope može se prevesti s
“pokraj”, a rijeka Zelina doista teče pokraj Božjakovine. No prope se
može prevesti i kao “blizu”, “nadomak”, “kod”, “kraj”. Prope Zelnam
bi, dakle, moglo značiti “nedaleko od rijeke Zeline”, što glede
udaljenosti koja od crkve sv. Martina do staroga toka Zeline iznosi
oko 6,5 km ne djeluje nimalo pretjerano. Ovu pretpostavku sjajno
potvrđuje ranije navedeni mađarski naziv za Prozorje (odnosno
Martin-Breg) u obliku Zelinaszentmárton (“Zelinski Sveti Martin”,
Engel 2001:295–296). Riječ je, jednostavno, o mađarskom načinu
identifikacije naselja učestalih imena prema rijeci blizu koje leže.
No, još je važnije naglasiti da se u listini ne govori o poziciji kuće,
kako to navodi Adamček, već o položaju preceptorata. U listini
se, naime, spominje preceptor de sancto Martino prope Zelnam,
“preceptor od [Zemlje] sv. Martina nedaleko od [rijeke] Zeline” (CD
IX:196, dok. 156).
U drugoj ispravi (koju Adamček ne navodi), također izdanoj

već u vrijeme ivanovaca godine 1340. prigodom uređenja pitanja
desetine između ivanovaca i zagrebačkog kaptola, ova se kuća
pobliže označava, ali opet na zbunjujući način. U njoj se, uz
druge ugledne ivanovce, navodi ac fratris Dionisii castellani de Bela
ac preceptoris domorum sancti Martini de Zelna et Glogonica (“i brata
Dionizija, kaštelana Bele kao i preceptora kućâ svetoga Martina od
Zeline i Glogovnice”) (CD X:556, dok. 390). Brat Dionizije obnašao je,
dakle, funkciju preceptora dvaju preceptorata – jedan “sv. Martina
od Zeline”, a drugi Glogovnice. Dok preceptorat Glogovnica nije
pobliže označen, ovaj sv. Martina jest. Pretpostavljam da je to
učinjeno da bi se razlikovao od nekoga drugog preceptorata istoga
imena, na primjer našičkoga (domus nostra Sancti Martini de Nassica,
CD XIII:153, dok. 103 iz 1323. godine). Za Glogovnicu to nije bilo
potrebno.
148
IVANOVCI
L. Dobronić je smatrala da takav izraz označava susjedstvo u

odnosu na Zelinu koja se danas naziva Donja Zelina (1979:104;
1984b:29), ali čini se da bi jednako tako moglo označavati smještaj
uz rijeku Zelinu, pogotovo zato što se često u ranijim vremenima
šire prostore uz rijeku ili potok nazivalo istim imenom kao i sama
rijeka ili potok. Da je riječ o nazivu rijeke, smatrao je i Adamček
(1981:110). L. Dobronić je također pretpostavila da ovaj veliki posjed
tada još nije imao ustaljeno ime. To se čini manje vjerojatnim jer su
viteški redovi ovdje gospodari već dulje od 130 godina.
Drugi razlog koji je mogao navesti Adamčeka na iznesenu

pretpostavku vjerojatno je novo ime koje se počelo pojavljivati za
ovu templarsko-ivanovačku Zemlju. Adamček piše: “Čini se da se
svetomartinski posjed i njihov kaštel tek u XV stoljeću počinje u
pisanim dokumentima […] nazivati Božjak i Božjakovina” (ibid.
107). Ovaj se posjed, doduše, već u 14. stoljeću počeo nazivati
Božjako (Bosyako, Bosiako). Prvi puta je to bilo, izgleda, 1367. godine,
a ne tek u 15. stoljeću, kako je naveo Adamček. Oblik Božjakovina
(Bosyakowyna) prvi se puta javlja 1570. godine za kaštel (Adamček–
Kampuš 1976:228; Adamček 1981:107; Dobronić 1984b:30).
U jednoj listini iz 1367. godine stoji (prema Dobronić 1980:193)

monasterii homines ad bona dicti ordinis Bosiako spectantes (“samostanski
ljudi pripadajući dobru zvanu Božjako”). No meni je poznat samo
njezin razmjerno novi regest u Elenchus litt. instrum. fam. Oršić (Arhiv
HAZU, 449). Objavljen je u CD XIV:106,64, a uza nj je dopisano:
“regesti su nepouzdani”.
No nameće se još jedna mogućnost koju bi trebalo dodatno istražiti.

Je li moguće da su, bilo templari – bilo ivanovci, izgradili novu kuću,
ovaj puta ne više na Prozorju (ukoliko je stara kuća doista tamo
stajala), ali ni kod crkve sv. Brcka, već na nekome drugome mjestu,
bliže rijeci Zelini, na mjestu gdje će kasnije biti izgrađen kaštel
Božjak i gdje će se razviti istoimeno trgovište? Razlog je mogao biti
u mogućem neodgovarajućem stanju postojeće kuće ili u njezinu
nezadovoljavajućem strateškom položaju. Naime, približavanjem
Turaka došlo je do promjene ratne taktike, odnosno do pojave
artiljerije koja je lako rušila zidane utvrde, pa se u tursko doba
utvrde spuštaju u nizinu kako bi se opasale zemljanim bedemima
koji bolje apsorbiraju topovsku paljbu.
Uza sve navedene mogućnosti, valja podsjetiti i na onu da se kuća

oduvijek nalazila na Martin-Bregu i nigdje drugdje.
149
IVANOVCI
A što se zna o gradu/utvrdi Božjaku/Božjakovini? Prema Buturcu,

utvrđeni grad Božjako javlja se već u ispravi iz 1358. godine: “U
gospoštijskom dvoru Božjakovini 1358. nalazila se kapela sv.
Grgura” (CD XII:448, dok. 343, prema Buturac 1984:66). No u
navedenom dokumentu, ispravi kralja Ljudevita izdanoj u Zadru,
riječ je o zamjeni zemalja – tada je brat Boudon ivanovački posjed
zvan Zdelja (Zdelya) dao Stjepanu, sinu pokojnoga bana Mikca, u
zamjenu za neku zemlju (Kapela/Kapolna) blizu Glogovnice. Kod
opisa Zdelje, a ne Božjakovine, navodi se: in cuius etiam facie capella
sub honore sancti Gregorii esset fabricata… (“u čijem je također pročelju
kapela u čast sv. Grgura napravljena…”). Buturca je, naime, zaveo
kasniji tekst, ispisan drugom rukom i drugom tintom na poleđini
listine: Sancti Gregorii in Bosyako et eius inhabitator(ia) pro decimis,
“Sveti Grgur u Božjakovini i njegovi stanovnici po desetinama”. U
samome se dokumentu iz 1358. Božjako(vina) ne spominje.
Prema L. Dobronić, utvrda se u pisanom izvoru prvi puta javlja
1510. godine kao castrum Bosyako. U izvoru stoji da je vranski prior
Bartol Grabarski dao selo Kozinščak s pet selišta Tomi Hirjaku,
provizoru (skrbniku) utvrđenoga grada Božjaka, istovremeno ga
uzdižući u predijalca reda ivanovaca (Dobronić 1984b:30). Nije
navedeno gdje se taj kastrum nalazio. U ranije je vrijeme imenom
Božjako, kako smo vidjeli, ponekad označavan čitav svetomartinski
posjed, a ponekad samo jedan njegov dio.
Utvrda se u izvorima ponovno javlja 1525. godine (kada je njezin
kaštelan bio Juraj Chery), ovaj puta kao castellum Bosyako (Dobronić
1984b:30). U obliku Božjakovina (Bosyakowyna) kaštel se prvi puta
javlja u poreznom popisu iz 1570. godine (Adamček–Kampuš
1976:228).
A. Horvat piše da su u Božjakovini ivanovci imali mali kaštel te
da se on 1527. godine “na saboru u Križevcima spominje […] kao
cestelum (sic!) Bosiako priorata vranskog. Bijaše popravljen 1585.
(kao obrana Zagreba) na trošak zemlje, ali već g. 1591.19 spalile su
ga turske čete. Obnovljenog držali su ga u 16. i 17. st. Ivan Tahi, Ivan
Karlović Krbavski, zatim porodica Zrinski, pa Oršić, Jankovići i od
1685. Ivan Drašković…” (Horvat, A. 1981:69). No to je već mnogo
kasnije vrijeme pa se na njega nećemo osvrtati.
Budući da znamo, na primjer, čak i za odluku Hrvatskog sabora od
7. 12. 1572. da kmetovi božjakovinskog vlastelinstva moraju raditi
na utvrđivanju kaštela (Šišić 1916/III:6–7), doista zvuči nevjerojatno
da nam danas nije poznat položaj ovoga kaštela. Nepoznavanje
150 19
U tekstu je zabunom otisnuto 1911.
IVANOVCI
položaja nekadašnjega kaštela Božjakovina (Bosyako) najbolja je

ilustracija s kojim se sve poteškoćama susrećemo kada pokušavamo
ubicirati objekte iz prošlosti. Kaštelu danas nema traga, a ne postoje
ni predaje o mjestu gdje je nekoć stajao ovaj objekt koji su Turci,
zajedno s naseljem, uništili krajem 16. stoljeća, da bi ponovno
bio obnovljen početkom 17. st. Nepostojanje predaja vjerojatno je
posljedica temeljite smjene pučanstva za vrijeme i nakon turskih
provala, koja je izbrisala kontinuitet u kolektivnom sjećanju.
Ima li ipak nekakvih dokumenata, doduše ne pisanih, ali utisnutih

u prostor? Podsjetimo se onoga što je bilo rečeno o svetome trokutu
poganskih Slavena. Pleme koje se naselilo na novozaposjednutoj
zemlji odredilo je tri svete točke u prostoru i posvetilo ih vrhovnim
božanstvima – gromovniku Perunu, njegovoj ženi Mokoš i bogu
“s one strane vode”, tj. svijeta mrtvih (Velesu). Te su točke tvorile
trokut ustrojen prema formuli 1:√[1+1] / 22°30’. Crkva sv. Martina,
crkva u Veleševcu i raskrižje u Trebovcu predstavljaju tri takve
točke. Toponimi Veleševec i Trebovec nose trag poganske starine. No
od Sv. Martina se može konstruirati i kut okrenut prema istoku.
Već je gotovo egzaktno pokazano da je točka kod današnje crkve sv.
Martina, vrh visine 204,4 m, bila poganska sveta točka. Druga takva
točka mogla bi biti uzvisina visine 166,7 m s druge strane rijeke,
na kojoj je crkva sv. Brcka, sveca usko povezana sa sv. Martinom, s
romaničkim elementima. Od prve je udaljena 1950 m prema istoku-
sjeveroistoku. Ove dvije točke mogle bi se, oprezno, povezati s
Perunom (Sv. Martin) i Velesom (Sv. Brcko).
Ako sada kod Sv. Martina konstruiramo kut od 23 stupnja i

nacrtamo desni krak kuta prema istoku, dobit ćemo liniju koja
ide preko Božjakovine. Na tome kraku trebala bi biti treća točka,
posvećena poganskoj velikoj božici Mokoš. Stranica od Peruna do
Velesa trebala bi se odnositi prema stranici od Peruna do Mokoš kao
√2:1, što bi iznosilo 3.514 m. Ako unesemo tu udaljenost na kartu,
ne bismo li provjerili da smo na pravome tragu, dobit ćemo točku
na desnoj obali (na Perunovoj strani!) Stare Zeline (sl. 64). Dobili
smo trokut s idealnim omjerima, a treća točka kao da je uzeta iz
nekakva nenapisanoga poganskog priručnika za ustrojavanje
svetih trokuta.
151
IVANOVCI
64 Karta manjeg trokuta
Ovo je podudaranje zapanjujuće, ali s nedovoljno provjerenih

podataka. Na temelju ove rekonstrukcije (zapravo još uvijek samo
“konstrukcije”) možemo tek nagađati jesu li i crkva sv. Brcka i
mjesto na obali stare Zeline doista bile poganske svete točke. Prava
istraživanja tek nam predstoje. Tvrditi još ne možemo ništa, ali ipak
smijemo postaviti pitanje nije li treća sveta točka ostala u memoriji i
nakon pokrštavanja te je kasnije prenamijenjena u mjesto na kojem je
izgrađen prvi kaštel zvan Božjako. I neki toponimi kao da podržavaju
ovu smjelu pretpostavku. U rekonstruiranim sakralnim tekstovima
drevnih Slavena bogovi su živjeli u “dvorima”, a pretpostavljenoj
Mokošinoj točki najbliže je selo Dvorišće. Sjeverno od Brckovljana
je pak Banje Selo koje nas može podsjetiti na toponime u današnjoj
austrijskoj Koruškoj i Štajerskoj, Pfannsdorf / Banja vas, Faning,
Fohnsdorf, koji ukazuju na ulogu bana pri političkom organiziranju
slavenskih teritorija (župa) u istočnim Alpama i na analogne
Knezgrad (kod Mošćenica), Knjeza draga (Pag), Kneže rovan (Brač) uz
našu obalu. Uostalom, i ime Božjako(vina) iz istoga je korijena kao
“bog”, “božji” i ne mora biti nužno povezano s nazivom “božjaci”
za križnike, to više što se srodni toponimi javljaju i uz sigurno
utvrđene trokute (na primjer na Pagu Božanić).
152
IVANOVCI
U tom pravcu vodi nas i ime livade Babečica blizu Banjeg Sela koje
možda potječe od toponima Babi gora (babina, babja…), navedeno
kao orijentir prigodom opisa granica godine 1209.: …exinde
progreditur iuxta terram Herctonis ad Babi gora, ubi meta facta est de terra,
“…odavle nastavlja pokraj Herktonove zemlje do Babje gore gdje
je granična oznaka načinjena od zemlje…”. Baba je, naime, jedan
od dobro potvrđenih nadimaka vrhovne božice drevnih Slavena
– božice Mokoš.
Svojedobno se nametnula pomisao da je na posjedu Božjakovina

mogao postojati još jedan kaštel. Naime, kralj Matija Korvin htio je
1484. godine darovati kaštel Majkovec (castellum Maykowcz) kiparu
Ivanu Duknoviću iz Trogira (Prijatelj 1957:26), ali se prior vranski
pobunio protiv toga. Danas tom objektu više nema traga (Dobronić
1984a:160; 1984b:30). Majkovec je danas selo između Brckovljana i
Sv. Helene. Adamček izražava stanovitu sumnju da se navedeni
podatak odnosi na ovaj Majkovec, ali je ne obrazlaže (1981:114, bilj.
57; možda je pomišljao na Majkovac kraj Virovitice, 1986:123). Prema
Buturcu (1984:58), ivanovci su posjedovali jedan Majkovac i pokraj
Pakraca. Prema redoslijedu nabrajanja u poreznim popisima, Engel
je zaključio da se ivanovački kaštel Majkovec nalazio nedaleko od
Pakraca (Engel 2001:294–295).
Tijekom 2002. godine rekognoscirao sam nalazište u Božjakovini,

odnosno kanal rijeke Zeline iza k. br. 13. Stjepana Makara, na
koje je upozorio arheolog amater Božidar Lovrenčević (†2003.)
(2001:103–104). Tom su prigodom na obali potoka Zeline uočeni
gusto postavljeni piloti – zašiljene hrastove grede dužine oko 2 m,
a na pojedinim su mjestima bile i grede u vodoravnom položaju. U
profilu kanala može se uočiti tanji sloj crvenkastije zemlje s obiljem
kasnosrednjovjekovne keramike (vjerojatno iz razdoblja oko 15. st.) i
ponekom opekom. Dio sam materijala donio u Institut za arheologiju.
Uz desnu obalu se, u zaleđu, prostire livada trokutastog oblika koja
je za koji metar viša od okolnog terena, no na njoj površinskim
pregledom nisu uočeni nikakvi nalazi. Nalazište je djelomično
oštećeno produbljivanjem korita kanala, a djelomično je prekriveno
manjim dodanim uzdužnim nasipom. O namjeni hrastovih pilota
i karakteru sloja s keramikom moglo bi se više reći nakon manjih
sondažnih iskopavanja.
153
IVANOVCI
Most gubavaca i Leprovica

Kada je riječ o ivanovcima koji su i utemeljeni radi brige o
bolesnicima (hospitalci!), nije naodmet spomenuti još neke lokalitete
koji su mogli biti u vezi s njima. L. Dobronić pretpostavila je da su
ivanovci vodili brigu o oboljelima od lepre (gube) izoliranima kod
“broda gubavih” na Savi (1984b:28). Iako je lepra bolest poznata još
iz ranijih doba, u vrijeme križarskih ratova (11. – 13. st.) poprimila je
pandemijski karakter te su se leprozoriji otvarali kako širom Europe
tako i kod nas (primjerice, u Dubrovniku, Čazmi, Zadru, Splitu,
Zagrebu…). Leprozoriji nisu imali ulogu bolnica, već su isključivo
služili za izolaciju zaraženih.
Sačuvana je isprava o posjedu Prevlaci iz godine 1347. u kojoj
se spominje brod koji se prije zvao “prijelaz gubavaca” (transitus
leprosorum) (CD XI:352, dok. 268). Selo Prevlaka danas se nalazi kod
Oborova, na lijevoj obali Save, preko puta Veleševca, ali autorica je,
prema opisu granica iz 1347. godine, pretpostavila da se taj prijelaz
nalazio oko današnjega sela Rugvica, gdje se i danas Savu prelazi
pomoću skele (1984b:28). U području Rugvice nalazilo se pristanište
i u rimsko doba (Horvat, A. 1981:68). Promatrajući geografsku kartu
ovoga područja, može se vidjeti da tuda ide logična, najkraća veza
između Zemlje svetoga Martina i Čičana. Valja to istaknuti zato
što su ova dva preceptorata bila prostorno bliska, barem od oko
godine 1314., kada su ivanovci došli u posjed nekada templarskoga
svetomartinskog posjeda, pa do godine 1328., kada su napustili
čičansko područje.
N. Klaić smješta na karti prijelaz gubavaca kraj Šćitarjeva (1976,
prilog XII i XIII), na jedan od najvažnijih cestovnih pravaca, između
Ivanje Reke (Sesveta, Kašine) i Šćitarjeva. I ova je prometnica
postojala već u rimsko doba (Horvat, A. 1981:68).
Čini se malo vjerojatnim da bi se zaraženi nalazili na tako
prometnom području. Slično piše i Ćuk navodeći da se brod gubavih
nalazio blizu Šćitarjeva jer su zaraženi gubom živjeli odijeljeno na
jednom savskom otoku (1942:90). On spominje istu godinu, ali drugi
dokument – piše da se brod spominje i 1347. godine (CD XI:268,
dok. 352) od Šćitarjeva prema selu Filipovac. No tu više nije bilo
gubavaca, već se samo navodi da se nekada zvao “brod gubavih”.
Tamo su sada bili mlinovi (Ćuk 1942:144). Bez arhivskog istraživanja
ne može se reći radi li se o istom prijelazu gubavaca, koji razni autori
različito ubiciraju, ili ih je bilo više na tom području. Osobito bi bilo
važno temeljito istražiti srednjovjekovne putove ovoga kraja.
L. Dobronić smatra da se unutar granica preceptorata nalazilo i
današnje selo Leprovica te da možda i to ime upućuje na prisutnost
oboljelih od lepre na području ivanovačkoga preceptorata
(1984b:28). No nije nemoguće da je to Weprowycza, zabilježena u
kasnosrednjovjekovnim ispravama (Adamček 1981:112).
154
IVANOVCI
TURSKA OPASNOST I PITANJE ODLASKA

IVANOVACA
Neobično je da nam povijest vrlo teško daje odgovor na pitanje do

kada su ivanovci bili u Hrvatskoj. Za templare je bilo lako odrediti
gornju granicu jer je red bio jednostavno ukinut datiranim dekretom.
Za ivanovce to nije tako jednostavno jer se s formalnopravnoga
gledišta pojam ivanovačke provincije u Ugarskoj i Hrvatskoj
(ponekad zvane vranskim prioratom) rastegnuo daleko dulje kroz
povijest nego što je on u značenjskom smislu doista postojao pa je
naslov vranski prior postala titula koja se podjeljivala pojedinim
zaslužnim plemićima (čak s kancelarijom koja je funkcionirala i
ubirala neke daće) još dugo nakon što su ivanovci zauvijek napustili
hrvatske prostore (Belaj, J. 2005a:12). Stoga nam nisu sasvim jasne
okolnosti odlaska ivanovaca s njihovih posjeda u Hrvatskoj. Kao
da su vitezovi redovnici iz hrvatske odlazili postupno, prepuštajući
upravu nad imovinom uglednim svjetovnim upraviteljima. No
pitanje o odlasku ivanovaca važno je za ovu knjigu, u nekim
momentima čak ključno, jer o odgovoru na nj ovisi koji se nalazi na
Martin-Bregu mogu pripisati razdoblju njihova boravka.
Promatrajući prostor čitave Hrvatske, možemo reći da se proces
“nestajanja” ivanovaca poklapa s nadolaženjem velike “nevjerničke”
sile – turske vojske. No uzroke treba tražiti i u velikim previranjima
u samome vrhu Katoličke crkve. Čini se da je proces počeo već
sedamdesetih godina 14. stoljeća kada Ugarska i Hrvatska službeno
nemaju priora. Od osamdesetih godina toga stoljeća više nema
sačuvanih spomena o preceptorima na našem području, a od sredine
(Belaj, J. 2001:8) ili od kraja 15. stoljeća (Dobronić 2002) izgleda da u
Hrvatskoj više nema vitezova ivanovaca. O tome se procjene znatno
razlikuju.
Teoretski, naglašava Engel, priorat je bio i dalje dio ivanovačkoga
reda, no u praksi se osamostalio od centrale reda na Rodu (tj. od
velikoga magistra). Već oko 1380., na početku velike papinske shizme,
kralj je povjerio upravu priorata Ivanu od Paližne i od tada sve je
priore postavljao kralj. Ne postoje dokazi da su od tada iz ovoga
priorata uplaćivani doprinosi centrali reda na Rodu. Čini se da je
tako nastao samostalan red koji više nije imao mnogo zajedničkoga
s ostatkom ivanovačkoga reda (Engel 2001:291).
Vranski priori u 15. st. bili su ugarski plemići, birani doživotno.
Nisu birani iz redova ivanovaca, već iz redova svjetovnjaka, iako
155
IVANOVCI
se od njih očekivalo da žive u čistoći te da pristupe redu (ibid.).

Ivanovci su bili i svjetovni i crkveni velikodostojnici.
Engel opisuje zbivanja te donosi popis posjeda koji su pripadali
vranskome prioratu u vrijeme kada je prior bio Bartol (Berislavić)
od Graberja (krajem 15. i početkom 16. stoljeća). Arhiv priorata
(kao i slični arhivi s područja Slavonije) nestao je u vrijeme turske
okupacije pa je Engel listu sastavio prema poreznim popisima i
spomenima posjeda u drugim dokumentima. Velika ih se većina
nalazila u Slavoniji. To su, prema Engelu, bili: Pakrac, Čaklovac,
Račeša (Rasošja), Trnava, Starča, Majkovci i Tršćan (kraj Pakraca),
Glogovnica (Ivanec, Sv. Ivan Vojakovački), Gorbonok (Podravske
Sesvete, stečevina Bartola Grabarskoga), Božjakovina, Gora,
Dubica, Karaševo (nedaleko od Petrijevaca), Szentannus (potpadao
pod Karaševo, južno od Drave, ali nepoznate lokacije), Sv. Martin –
Našice, Szentlőrinc (kod Pečuha u Mađarskoj), Gradčac i Mihaljovci
(u sjevernoj Bosni). Do kraja 15. stoljeća izgubljeni su raniji prioratski
posjedi: Novi Dvori, Bela, Bzenice (kod Požege) te Székesfehérvár,
Esztergom, Győr i Sopron u Mađarskoj. Autor pokušava procijeniti
njihovu veličinu, odnosno vrijednost, prema broju dimova, odnosno
seoskih domaćinstava (poreznih jedinica). Došao je do brojke od
blizu 3000 seoskih domaćinstava. Naglašava da su tada svjetovni
gospodari s 1000 dimova smatrani barunima, a pečujski je biskup,
kao jedan od najbogatijih prelata u kraljevstvu, u to vrijeme imao
oko 4500 dimova (ibid. 292–299).
Što se svetomartinskoga posjeda tiče, Adamček je smatrao da

križnički “samostan” u 15. stoljeću više nije postojao jer se više
ne spominju preceptori kao upravitelji, već posebni upravitelji –
provizori. Očito je mislio na domus kao instituciju, a ne na građevinu
i njezinu funkciju.
L. Dobronić je pak, zbog navođenja svjetovnoga župnika u Sv.

Martinu godine 1493., pretpostavila da su ivanovci napustili ovaj
posjed krajem 15. stoljeća (1984b:30).
Prema sačuvanoj ispravi priora Bartula Grabarca iz 1510., kojom

daruje selo Kozinščak Tomi Hyryaku, svome vjernom upravitelju
kaštela u Božjakovini, te ga imenuje predijalcem ivanovačke kuće
(Buturac 1981:23), moglo bi se pomišljati da je kuća još u funkciji.
Ali Buturac također decidirano piše da se početkom 16. stoljeća
156
IVANOVCI
u Božjakovini “ne spominju vitezovi redovnici, odnosno križari

ivanovci, ali postoje posjedi koji pripadaju Vranskom prioratu” (ibid.
22–23). Nije, dakle, riječ o ivanovačkome domusu, nego o svjetovnoj
instituciji koja je baštinila taj naziv.
Buturac navodi podatak da je u popisu župa 1501. godine u objema

župama na ovome posjedu zabilježen župnik Petar te smatra da je
njegova matična župa bila Sv. Martin, a da je upravljao i Sv. Brckom.
Kasnije se za svaku župu navodi zaseban župnik: u poreznom popisu
1507. (kada je župnik Sv. Brcka s 12 dimova prihoda bio bogatiji od
župnika Sv. Martina koji je imao samo pet dimova prihoda), zatim u
popisima župa iz 1510. i 1515. godine. U kasnijim se popisima (1556.,
1568., 1573. i 1600. godine) opet spominje samo župa sv. Martina u
Prozorju (Buturac 1981:49–50).
Koliko je nejasan odnos prema ivanovcima u ovom, za njih

prijelomnom razdoblju, svjedoči i isprava iz 1523. godine. Tada se,
naime, u jednoj ispravi bana Ivana Karlovića upućenoj čazmanskome
kaptolu za Božjakovinu kaže da je imanje Matije Barača, vranskoga
priora (Arhiv nadb. zagr. Juridica, vol. V., br. 169, prema Kukuljević
1886b:41). Matija Barač (ili Baračka) doista se spominje kao vranski
prior još 1520., 1522. i 1524. godine. L. Dobronić za njega govori da je
bio posljednji prior (2002:193). Nakon njega se, 1517. godine, javlja Ivan
Tahi kao upravitelj priorata (gubernator prioratus Auranae, ibid. 220).
No svjetovnjaci kao upravitelji priorata javljaju se i mnogo ranije.
Sam Tahi ima tu funkciju već 1509. godine (v. popis ivanovačkih
priora u Dobronić 1984a:150).
157
MARTINBREŠKA CRKVA NAKON ODLASKA KRIŽNIKA
Martinbreška crkva nakon

odlaska križnika
G
otovo je nemoguće arheološki istraživati srednjovjekovnu
sakralnu arhitekturu a da se pritom prvo ne naiđe na
materijalom bogat novovjekovni horizont. Nalazi u tom
65 Arhivska fotografija horizontu, ponajviše u grobovima, znaju biti vrlo zanimljivi, no
crkve (izvor: Ministarstvo kao da uglavnom izmiču pozornosti javnosti usredotočene na
kulture – Uprava za
potragu za najstarijim srednjovjekovnim (ili još starijim) slojevima,
kulturni razvitak i
kulturnu politiku – Odjel za najdubljim korijenom neke građevine. Ali bilo bi neoprostivo
INDOK kulturne baštine) zanemariti novije nalaze jer bi se time izbrisao dio povijesti.
158
Osim toga, baš u tom novijem sloju leže preci mnogih današnjih
Dugoselaca pa valja očekivati da će ih zanimati što se sve našlo u
njihovoj crkvi na brijegu i oko nje. Stoga ćemo se barem u najkraćim
crtama osvrnuti i na mlađe, novovjekovne nalaze otkrivene na tome
lokalitetu (o tome više u Belaj, J. 2006a).
I arheološke nalaze iz novoga vijeka možemo podijeliti na

nepokretne ostatke arhitekture i pokretne nalaze. Tijekom
istraživanja uočeno je više novovjekovnih građevinskih intervencija
na objektu. Uglavnom je riječ o dogradnjama uz samu crkvu.
U razumijevanju ovoga novovjekovnog sloja martinbreške crkve

od velike su pomoći kanonske vizitacije i župna spomenica. Vrijedan
je rad Rudolfa Horvata (1931) koji je izdvojio važne podatke iz opisa
sadržanih u vizitacijama i spomenicama i pregledno ih prikazao.
U vizitacijama je, općenito, težište izvješćivanja na opremljenosti
crkve obrednim predmetima koji omogućuju župniku obavljanje
svih obreda, na njihovu čuvanju te na upravljanju dobrima kojima
župa raspolaže. Iz spomenutih se zapisnika može zaključiti kako je
dohodovna imovina (zovu je bona, dobra) župe sv. Martina biskupa
i priznavatelja (to je puni svečev naziv, ponegdje ga baš tako citiraju)
bila relativno skromna pa su svi popravci i preinake tekli veoma
usporeno.
Iz vizitacija nerijetko možemo doznati kada je koji objekt u novome

vijeku bio građen ili preuređivan. Tako je 1622. godine zabilježeno
da je stara crkva sv. Martina temeljena (fundata) u Božjakovini te
da je građevinski u dobrom stanju, ali unutrašnjost nije uščuvana20.
Vizitacije iz 1630. i 1634. govore o potresu 1630. godine zbog kojega
su popucali zidovi i svod nad svetištem. Nakon tog su potresa crkvu
morali poduprijeti drvenim stupovima da se ne sruši, što je podatak
koji nam može pomoći pri interpretaciji pojedinih pronađenih jama.
Kao konačno obnovljena spominje se tek 1688. godine.
Dana 23. ožujka 1669. godine vizitator kaže za crkvu sv. Martina
da je temeljena u Božjakovini zajedno sa svojim predvorjem,
pretprostorom (consistorium), i izdignuta/povišena. U njegovo
je vrijeme ondje stajala zidana crkva s dobro presvođenim i
obnovljenim svetištem. I sakristija ima svod i nova vrata (1669.,
protokol 45/I, 170). Ujesen (7. listopada) 1680. godine uz crkvu sv.
Martina (Scti Martini Eppi et Confessoris in Bosiakovina) dogotovljena
20
Horvat, R. 1931:294 kaže “slabo čista”, a latinski tekst približno: “minima ...
servatam” (1622., protokol 1/I,73). 159
je na uređenom groblju i grobna kapela Sv. triju kraljeva (kasnije se,

1746. godine, kaže kako je ona prislonjena uz crkvu te da se u nju
ulazi iz groblja) (1680., protokol 47/IIIa, 1).
Vizitator godine 1688. potvrđuje da je temelj obnovljene crkve star,
a novosti koje donosi jesu podaci o tornju koji se gradi sa zapadne
strane crkve, dok je na sjevernoj strani uz pomoć donatora (bio je
to Joannes Ivachich) od opeke sazidana i nadsvođena nova kapela
sv. Barbare (1688., protokol 49/V, 97). Vizitacija obavljena u siječnju
1690. g. donosi podatak da je toranj izgrađen u punoj visini i zaštićen
limenim krovom (1690., protokol 49/V, 227).
Iz 1695. godine sačuvano je lijepo i podrobno vizitacijsko izvješće
(1695., protokol 51/VII,501). Njegov je dosta vjeran prijevod objavio
Rudolf Horvat u spomenutu radu iz godine 1931. Spominje se kako
crkva ima dvoja vrata. Manja su vrata okrenuta prema jugu, a ispred
njih se nalazi zidano predvorje koje pod svodom ima zidani oltar.
I ova vizitacija spominje zidanu, prostranu i nadsvođenu sakristiju
južno od svetišta.
Toliko zasad o bitnim podacima iz zapisnika o vizitacijama. Iz
župne spomenice pak doznajemo da je godine 1826. sakristija
premještena s južne na sjevernu stranu (prema Horvat, R. 1931:303).
Iz toga su nam vremena vjerojatno preostala i urušenja južne
sakristije s gotičkim profilacijama, pronađena tijekom arheoloških
istraživanja uz njezine temelje.
Istraživanjima su otkriveni pojedini dječji grobovi uza zid crkve za
koje se čini vrlo vjerojatnim da su ukopani i nakon rušenja sakristije
(i izgradnje sjeverne sakristije, 1826. godine) (Belaj, J. 2005b:21). Slična
ukapanja male djece na napuštenim crkvenim grobljima uočena su
i drugdje u Hrvatskoj.21
Za dataciju istraživanih grobova pomoć nam može pružiti i matična
knjiga umrlih župe sv. Martina u Prozorju. Ona počinje riječima:
Incipit Liber Mortuorum Parochiae S. Martini E. et C. in Prozorje supra
Bozjachovinam in Dioecese Zagrabiensi, Comitatuque ejusdem Nominis
sita ab Anno 1775. Mensis November… (“Počinje Knjiga mrtvih župe
sv. Martina biskupa i priznavatelja u Prozorju nad Božjakovinom u
biskupiji zagrebačkoj, u županiji istoga imena smještena, od godine
1775.”).
Prvi upisi uneseni su u studenome 1775. godine.22 Prva je upisana
osoba osam dana stara Katarina Presnecz, ukopana 13. studenoga
21
Usp. Sekelj Ivančan i Tkalčec (2003:28) i tamo iznesenu tezu.
22
U svojoj vizitaciji od 19. svibnja 1746. arhiđakon katedralni Adam Antun Čegetek hvali žu-
pnika Tomu Botičkog, između ostaloga i zato što “u redu drži knjigu za upis krštenih, vjenčanih
i umrlih osoba” (prema Horvat, R. 1931:301), što znači da je postojala i barem jedna starija
160 knjiga.
s oskudnom oznakom in Parochiali (“u župnoj”, “u župnome”). Pet

dana kasnije, 18. studenoga, pokopan je Jacobus Gijurak (80 g.) in
Parochiali Ecclesia, dakle “u župnoj crkvi”. Za sljedeću dvojicu piše
samo da su ukopani, bez pobliže oznake lokacije, a nakon toga
koriste se manje-više skraćene formule za in Coemeterio Parochialis
Ecclesiae, “na groblju župne crkve”, primjerice, kao In Coemet. Paroch.,
ili jednostavno Coem. Paali, pa čak i samo Coe. To i ne treba čuditi
jer je u prva dva mjeseca ondje (i u grobljima područnih kapela)
pokopano gotovo dvjesto pokojnika, očito zbog neke pošasti.
11. srpnja 1784. Josephus Fran. Bukovec upisao je u matičnu knjigu
umrlih, većim i ukrašenijim slovima, da je toga dana utvrđeno
kako je groblje kraj starinske župne crkve sv. Martina biskupa i
priznavatelja iznad Božjakovine prilagođeno prema najuzvišenijoj
carsko-kraljevskoj uredbi; groblje je povišeno (Coemeterium sublatum
est), obzid je nov (Cinctura mortuorum nova esse), a grobovi počinju
dobivati bolji izgled (fol. 39).
ODABRANI NOVOVJEKOVNI NALAZI
Poneki se grobovi ističu bogatstvom i zanimljivošću svojih nalaza,

a slični su nalazi pronalaženi i u drugim, izmiješanim slojevima
na lokalitetu. Pogledajmo sada kratak izbor nalaza iz grobova i
slojeva.
Osim prije navedenih starijih novaca, pronađeno je više primjeraka

novovjekovnog novca. Spomenimo pfenige iz 1522. (sl. 66a) i 1563.
godine (sl. 66b) te srebrne denare kralja Ferdinanda I. (1526. – 1564.)
iz 1554. godine (sl. 66c), kralja Maksimilijana (1564. – 1576.) iz 1566.
godine (sl. 66d) i kralja Rudolfa (1576. – 1608.) iz 1581. godine (sl.
66e). Pronađeni su još i srebrni denari kovani za kralja Matije II.
(godine 1608. – 1619.), i to jedan primjerak iz 1610. godine (sl. 66f) te
dva na kojima godina nije vidljiva (sl. 66g,h). Zanimljiv je i relativno
rijedak primjerak dobro očuvanoga srebrnog novca od dva pfeniga
kralja Ferdinanda II. (1619. – 1637.), iskovanoga 1624. godine (sl. 66i),
a tu je i srebrni denar kovan za istoga kralja, 1636. godine (sl. 66j).
Pronađen je i dosta istrošen brončani primjerak talira kralja Karla
VI. (1711. – 1740.) (sl. 66k).
161
66 Pfenig iz 1522. (a);

pfenig iz 1563. godine (b);
srebrni denar Ferdinanda
I. iz 1554. (c); srebrni denar
Maksimilijana iz 1566.
(d); srebrni denar Rudolfa
iz 1581. (e); srebrni denar
Matije II. iz 1610. (f);
srebrni denari Matije II.,
nedatirani (g,h); srebrni
novac od dva pfeniga
Ferdinanda II. iz 1624.
godine (i); srebrni denar
Ferdinanda II. iz 1636. (j);
brončani talir Karla VI. (k)
(foto: Janko Belaj)
Nadalje, na lokalitetu je do sada pronađeno nekoliko svetačkih

medaljica, od toga dvije u grobovima. Izrađene su od tankoga
brončanoga ili bakrenog lima. Među njima su posebno zanimljive
tzv. Benediktove medaljice (sl. 67). Na aversu (licu) prikazana im je
cijela figura sv. Benedikta u habitu kako u desnoj ruci drži biskupski
štap, a u lijevoj vrč sa zmijom iznad njega. Iza glave mu se šire
sunčeve zrake. Oko svečeva prikaza, s unutarnje strane astragala
počevši dolje lijevo, teče djelomično čitak natpis koji je vjerojatno
glasio: S.[ANCTE] BENEDICTE ORA PRO NOBIS (“sveti Benedikte,
moli za nas”). Na reversu (naličju) jedne od njih nalazi se tzv.
Benediktov križ s upisanim natpisom koji se sastoji od inicijala:
- okomito na križu piše: C.S.S.M.L. (što znači CRUX SACRA SIT
MIHI LUX, “sveti križ nek mi bude svjetlo”);
162
- vodoravno na križu: N.D.S.M.D. (NON DRACO SIT MIHI DUX,

“nek mi sotona ne bude vođa”);
- slova između krakova križa: C.S.P.B. (CRUX SANCTI PATRIS

BENEDICTI, “križ svetoga oca Benedikta”);
- natpis oko križa: V.R.S.N.S.M.V.S.M.Q.L.I.V.B. (VADE RETRO

SATANA, NUNQUAM SUADE MIHI VANA, SUNT MALA QUAE
LIBAS, IPSE VENENA BIBAS, “odlazi, sotono, nikad mi ne savjetuj
što je isprazno, zlo je što mi pružaš, sam pij svoj otrov”) (Belaj J.
2006a:274–275).
Jedna druga pronađena medaljica, slična ovoj, na licu ima natpis:

CR[U]X. S.[ANCTI] P.[ATRIS] BENEDICTI (“križ svetoga oca
Benedikta”).
Ovakve i slične medaljice sv. Benedikta javljaju se na crkvenim

grobljima srednje Europe već u 15. st., no češće su od sredine 17.
stoljeća, vremena kuge. Jedan zapis iz godine 1861. svjedoči da
takva medaljica “odbija sve čarolije, oslobađa životinje od epidemija,
uništava otrov, liječi od kuge, kamenaca, probadanja, padavice,
bacanja krvi, štiti od ognja i munje, pomaže ženama za lakši
porod i potire svako vragovo djelovanje”. Sudeći prema njihovim
značajkama, naši su primjerci najvjerojatnije izrađeni početkom 18. 67 Benediktove medaljice
st. (Belaj J. 2006a:275). (foto: Janko Belaj)
163
U dosadašnjim istraživanjima na Martin-Bregu je pronađeno devet

križića, no samo tri u grobovima. Četiri svojim oblikom pripadaju
istome tipu. Riječ je o tzv. Caravaca-križu (sl. 68), nazvanom prema
mjestu Caravaca de la Cruz u španjolskoj provinciji Murcia, zvanom
još i loretski ili Benediktov križ. Oblik toga križa tumači se predajom
prema kojoj je bizantska carica Jelena (“Križarica”) dijelove križeva
drva koje je našla u Jeruzalemu, složila u obliku križa s dvjema
prečkama. No vjerojatnije je da je gornja prečka nastala iz ploče s
natpisom INRI. Već je rano jeruzalemski patrijarh imao kao svoj
znak križ s dvjema prečkama, a za njime su se poveli i drugi istočni
biskupi.
68 Caravaca-križevi
(foto: Janko Belaj)
Jedan od martinbreških Caravaca-križeva je otprilike upola

manjih dimenzija, što ne treba čuditi ako znamo njegovu funkciju
– bio je obješen o krunicu (sl. 71).
Treba spomenuti i reljefni križić koji je bio pričvršćen na tanku
limenu ovalnu pločicu (sl. 69a). Pronađen je u ruci pokojnika. Čini
se da je križić bio naknadno zalemljen na pločicu te da je na taj
način oponašao medaljicu – možda u to doba moderniji odnosno
cjenjeniji i poželjniji predmet.
Još su dva međusobno slična križića privjeska pronađena na
Martin-Bregu (sl. 69b,c). Ovakvi se primjerci datiraju u 17. – 18.
stoljeće (Pavičić 1994:79, kat. br. 63), odnosno u 18. stoljeće (Fundort
Kloster 2000:300–301, kat. br. 28.27, sa slikom).
164
Pronađen je još jedan zanimljiv križić privjesak (sl. 69d). Križić je

debeo, željezan, kvalitetan i relativno dobro očuvan. Na prednjoj
je strani prikazan raspeti Krist sa zrakama oko glave, pločicom
“INRI” i “Adamovom lubanjom” s dvjema prekriženim kostima
pod nogama, što je simbol raspeća na Golgoti.23 Na drugoj su strani
prikazani simboli Kristove muke (arma Christi): trnova kruna,
različiti bičevi, koplje i motka s nataknutom spužvom.
Križići su u kužnim godinama imali i zaštitnu ulogu pa su se,
osobito u razdobljima kasnoga srednjeg vijeka te u 17. i na početku 18.
stoljeća. više izrađivali. Pritom su neki tipološki oblici bili cjenjeniji
pa su se duže i održavali, među kojima je i spomenuti Benediktov
zaštitni križ. U tu skupinu zaštitnih ili kruničnih križića idu i naši
nalazi.
69 Križići privjesci
(foto: Janko Belaj)
U nekim su grobovima pronađena zrna od krunica (sl. 70).

Zanimljivo je da se broj zrna nijednom ne ponavlja, a neobična je
i njihova različitost. Čini se da upadljiva raznolikost zrna, često i u
istoj krunici, odnosno raznolikost krunica u cjelini, svjedoči o više
toga. Kao prvo, krunice su vjerojatno donosili pojedinci sa svojih
putovanja ili čak hodočašća, pa i iz udaljenijih krajeva. Najbolji dokaz
za to je usporedba s medaljicama i križićima. Navedena raznolikost
svjedoči i o različitim radionicama iz različitih hodočasničkih
centara, ali i obrtničkih središta.
23
Golgota u prijevodu znači “lubanja”. Prema legendi, Isusov je križ bio zaboden nad Adamo-
vim grobom, što simbolizira pobjedu vječnoga života nad prvom smrti čovjeka. 165
70 Zrna od krunica
(foto: Janko Belaj)
Drugi razlog raznolikosti može biti kombiniranje zrna s različitih

starijih (čak i naslijeđenih) krunica. Budući da nisu ustanovljeni
tragovi metalnih lančića, valja pretpostaviti da su zrna krunice bila
nizana na niti od organskoga materijala, sklone pucanju. Uzme li se
u obzir i lomljivost zrna i njihovu relativnu skupoću, lako se može
zamisliti kako je došlo do eventualnog smanjenja broja zrna pojedine
krunice, pa i do sekundarne uporabe starijih zrna za formiranje
novih krunica (očito je da su bile višekratno preslagivane).
Treće, i možda najvažnije je da krunice nisu oduvijek izgledale

kao današnje. Nisu uvijek imale oblik vijenca (krune) niti su nužno
imale isti broj zrna.
Iz prikaza na portretima, skulpturama, nadgrobnicima i sl.

razvidno je također da je krunica tijekom srednjega i u ranome novom
vijeku mogla biti zatvorena u krug (krunu), poput današnjih, ili je
mogla izgledati poput otvorena niza zrna na vrpci, te da je mogla
imati različit broj zrna, obično svrstanih u desetine. No, ne treba
zaboraviti da takvi prikazi ipak donose one najreprezentativnije
krunice. Tako možemo vidjeti krunice od četiri desetine velikih
crnih zrna s kraja 17., od šest desetina iz prve polovice 16. st., te od
sedam desetina iz 17. st.
166
Kombiniranje koštanih zrna s onima izrađenima od stakla / staklene

paste uočljivo je i na luksuznim, ranijim krunicama. Na primjer,
na portretu nadvojvode Žigmunda iz 1480. godine vidi se kako
ovaj u rukama drži krunicu kombiniranu od po četiri tamna zrna,
vjerojatno izrađenih od staklene paste, i jednoga tordiranog zrna,
izrađenog od drva ili kosti (Gotik in Österreich 1967:121–122, kat.
br. 40, sl. 4.). U pretpostavku da je većina naših krunica nastala
kombiniranjem zrna starijih krunica uklapa se i različitost broja
zrna pojedinih krunica, kao i nepodudarnost odnosa broja velikih
i malih zrna (ili čak nepostojanje razlike u veličini) kod svake
pojedine krunice (izuzetak je ona najmlađa) te nedostatak privjesaka
odnosno križića uz pojedine krunice.
Najmlađa krunica pronađena na našem lokalitetu i svojim je
izgledom nekako najbliža današnjima. Ipak, za razliku od njih,
sastoji se od 14 desetina.
Jedan od najzanimljivijih nalaza svakako je krunica na kojoj su
se svojedobno nalazili i mali metalni privjesci. Riječ je o modelima
oruđa – simbolima Kristove muke (arma Christi). Možemo prepoznati
trnovu krunu, kliješta, snop čavala, stisnutu šaku (izgrednikovu
ruku), spužvu na koplju i samo koplje, čekić i mač, ljestve i haljinu,
križ, kocke i kesu zlatnika te stup za bičevanje (sl. 71). Duljina im,
iako približno uravnotežena, varira od 8 do 15 mm, s iznimkom
koplja koje je dugo 20 mm. Uz ostatke ove krunice pronađen je i
ranije spomenuti dvostruki križić tzv. tipa Caravaca kakvi su
nerijetko bili pridodavani krunicama. Rijedak je to i zanimljiv
nalaz. Češći od ovoga je sličan oblik krunice s “pet Kristovih rana”,
s dvije ruke, dvije noge i sa srcem. Simboli Kristove muke inače
su čest motiv u umjetnosti srednjega i novog vijeka, stoga ne čudi
njihovo apliciranje na krunice.
71 Simboli Kristove
muke i mali Caravaca-
križ s krunice
(foto: Janko Belaj)
167
Prikazi krunica s privjescima arma Christi mogu se naći u

njemačkoj literaturi. Tako se, na primjer, u dijecezanskoj zbirci u
Freisingu nalazi kutijica s krunicom što ju je darovao skupljač
Hans Otto Münsterer. Kutija je južnonjemački rad iz oko 1700.
godine, a i krunica će biti otprilike iz istoga vremena (sl. 72, prema
Steiner 1984:182). Kako su se zrnca krunica nasljeđivala i nanovo
upotrebljavala, tako je to zasigurno vrijedilo i za ovakve privjeske.
Stoga nije čudno da će ih se povremeno pronalaziti kako zasebno
vise, poput amuleta, na mlađim krunicama.
Samo po sebi je razumljivo da su pronađene i kopče, gumbi i
slični dodaci što su bili prišiveni na odjeću u kojoj su pokojnici bili
pokopani. Tako su, na primjer, u nekim grobovima, ali i u slojevima,
pronađeni gumbi slični praporcima (sl. 73a).
To je oblik gumba koji jako dugo traje te ih je kronološki nemoguće
odrediti. Može se tek utvrditi njihovu pripadnost ovome horizontu
i rekonstruirati način kopčanja – jednoredno s mogućnošću nošenja
još po jednoga gumba u visini lakta – te njihovu kombinaciju s
“kalotastim” gumbima (sl. 73b) na što ukazuje nalaz u jednome
grobu.
72 Kutijica s krunicom
iz dijecezanske zbirke u
Freisingu (izvor: Steiner
1984:182)
168
73. Gumbi slični

praporcima (a); “kalotasti”
gumbi (b); “ušice” i
“kukice” (c); mjedene
pločice s alkicama (d)
(foto: Janko Belaj)
Osim gumba, u promatrano su se vrijeme za zakapčanje odjeće

koristile i brončane kopčice, tzv. “ušice” i “kukice”. U više su grobova
pronađene tri vrste kopčica. Sve su izrađene savijanjem 1 – 1,5 mm
debele žice različite kvalitete (sl. 73c).
Valja spomenuti i nalaz najluksuznijih i, očito, nesvakidašnjih

kopčica iz groba br. 60 – mjedenih pločica s alkicama. Pronađeno ih
je 12 pari u dvama razmaknutim okomitim nizovima lijevo i desno
od prsnoga koša. Ukrasne su pločice bile prišivene za tkaninu od
metalnih niti čiji su ostaci sačuvani na poleđini mnogih pločica.
Dobro uglačane, imale su zlatan sjaj mjedenih pločica s alkicama
(sl. 73d).
169
EPILOG
Epilog
D
uga je povijest promišljanja što učiniti s ostacima nekadašnje
župne crkve na Prozorju. Možemo reći da se još od čuvena
potresa koji je pogodio šire zagrebačko područje 1880.
godine neprestano važe bi li crkvu trebalo popraviti i vratiti joj
prvotnu namjenu, bi li njezine ruševine trebalo jednostavno dokraja
porušiti ili se pak traže neka rješenja između ovih krajnosti.
Godine 1898. građevinska komisija zagrebačke županije odlučila
je da crkvu treba napustiti jer je zaključeno da se njezin popravak ne
isplati. Dvije godine kasnije sagrađena je nova crkva u Dugom Selu,
a stara, na brijegu, od tada je zapuštena. Godine 1970. žestoka ju je
oluja pretvorila u ruševinu.
Iako samo naoko jednostavan, problem obnove crkve nije samo
financijske prirode, već je mnogo složeniji, višeslojniji. Spomenimo
barem neke aspekte. S jedne je strane kulturno-povijesna vrijednost
građevine – o čemu su se mišljenja nerijetko razilazila. S druge
strane velik je problem statika objekta, odnosno činjenica da teren
na samome brijegu “klizi”. Potonje je “mučilo” crkvu i u vrijeme
spomenutog potresa (što je dobro dokumentirano i u našim
arheološkim istraživanjima). Također, čini se da je krajem 19. stoljeća
– kada se uslijed svekolikoga razvoja stanovništvo sve više selilo u
nizinu, u “Sela” – i župniku bilo praktičnije sagraditi novu, današnju
crkvu sv. Martina, negoli održavati staru i od vjernika sve udaljeniju
crkvu. U novije je vrijeme, pak, martinbreški kraj ponovno sve
atraktivniji za stanovanje, klijeti postupno ustupaju svoje parcele
sve većim i raskošnijim “vilama”, a broj stalno naseljenih postupno
raste. Budući da je nova župna crkva u Dugome Selu postala premala
za povećan broj vjernika, koji raste s ubrzanom urbanizacijom,
nedavno se počelo razmišljati o oživljavanju crkve sv. Martina na
Prozorju.
170
POPIS SLIKOVNIH PRILOGA
Popis slikovnih
priloga
Sl. 1: Položaj razmatranog područja

Sl. 2: Kanonske vizitacije (foto: Juraj Belaj)
Sl. 3, 4, 5 i 6: Arheološka istraživanja (foto 4: Andreja Kudelić; foto 3,
5, 6: Juraj Belaj)
Sl. 7: Karta martinbreškog trokuta
Sl. 8: Sveti Martin (izvor: http://www.3delavnica.com/@images/
zgodovina/manierizem/el_greco/sv_martin.jpg, 28. 6. 2007.)
Sl. 9: Listina kralja Andrije II. iz 1209. godine
Sl. 10. Templarski vitez oko 1290. godine (ilustracija Waynea
Reynoldsa u Nicholson 2004:40)
Sl. 11: Karta Zemlje svetoga Martina
Sl. 12. Crkva sv. Helene (foto: Juraj Belaj)
Sl. 13. Crkva sv. Martina (foto: Juraj Belaj)
Sl. 14. Pogled s tornja crkve sv. Martina (foto: Juraj Belaj)
Sl. 15. Zračna fotografija crkve sv. Martina (izvor: Državna
geodetska uprava – Odjel za fotogrametriju, daljinsko pronicanje i
topografiju)
Sl. 16. Današnje stanje ruševina crkve sv. Martina (foto: Juraj Belaj)
Sl. 17. Tlocrt crkve sv. Martina s naznačenim dijelovima arhitekture
Sl. 18. Tlocrt crkve sv. Martina s označenim položajem sondi
Sl. 19: Sonda (sektor) I (foto: Juraj Belaj)
Sl. 20: Kapelica Svetih triju kraljeva / južno predvorje
Sl. 21: Južna sakristija (foto: Filomena Sirovica)
Sl. 22: Sonda (sektor) III (foto: Filomena Sirovica)
Sl. 23: Sjeverna sakristija (foto: Marin Mađerić)
171
Sl. 24: Kapela sv. Barbare (foto: Juraj Belaj)

Sl. 25: Sonda (sektor) IV (foto: Filomena Sirovica)
Sl. 26: Sonda V (foto: Juraj Belaj)
Sl. 27: Sonda VI (foto: Juraj Belaj)
Sl. 28: Sonda IX (foto: Juraj Belaj)
Sl. 29: Pribadače (a); tragovi tkanine od metalnih niti (b); potkovasto
pojačanje za čizme (c); lokot (d); nož (e) (foto: Janko Belaj)
Sl. 30: Veliki kameni blokovi (foto: Juraj Belaj)
Sl. 31: Sjeverni dio temelja vjerojatno romaničke apside
Sl. 32: Južni dio temelja vjerojatno romaničke apside (foto: Juraj
Belaj)
Sl. 33: Zid zidan opekom romaničkoga formata (foto: Juraj Belaj)
Sl. 34: Pločasti kameni materijal (foto: Juraj Belaj)
Sl. 35: Ulomak mramornoga oltara (foto: Juraj Belaj)
Sl. 36: Nagorjela lubanja iz groba 4 (foto: Petra Bakić, Odsjek za
arheologiju HAZU, 2007.)
Sl. 37: Ozljede nanesene oružjem s oštrim sječivom (foto: Petra
Bakić, Odsjek za arheologiju HAZU, 2007.)
Sl. 38: Nadgrobna ploča (foto: Juraj Belaj)
Sl. 39: Grob 2 (foto: Siniša Krznar)
Sl. 40: Medaljica iz groba 2 (foto: Janko Belaj)
Sl. 41: Grobnica 31 (foto: Filomena Sirovica)
Sl. 42: Snimka istraživanih područja 1 – 4. Tragovi kamenih
struktura i urušenja na odabranim dubinama (izradio Branko Mušič,
“Gearh d. o. o.”, Ljubljana, 2007.)
Sl. 43 i 44: Nalazi georadarskih istraživanja na području sjeverne
sakristije i kapelice sv. Barbare (trodimenzionalni i tlocrtno-profilni
prikaz) (izradio Branko Mušič, “Gearh d. o. o.”, Ljubljana, 2007.)
Sl. 45: Katastarska karta
Sl. 46: S-karičica (foto: Janko Belaj)
Sl. 47: Konzola iz crkve sv. Brcka (foto: Juraj Belaj)
Sl. 48: Kapitel iz crkve sv. Brcka (foto: Juraj Belaj)
Sl. 49: Zaglavni kamen iz crkve sv. Brcka (foto: Juraj Belaj)
Sl. 50: Crkva sv. Jurja u Planini (foto: Juraj Belaj)
Sl. 51: Spaljivanje templara (izvor: http://altreligion.about.com/
library/graphics/bl_knightstemplar13.htm, 28. 6. 2007.)
172
Sl. 52: Gotički profilirano kamenje starije templarske crkve,

pronađeno u zidovima crkve sv. Ivana na Novoj Vesi u Zagrebu
(foto: Juraj Belaj)
Sl. 53: Ivanovački vitez (ilustracija Christe Hook u Nicolle
2001:34)
Sl. 54: Ruševine ivanovačke utvrde Bele na obroncima Ivanščice
(foto: Juraj Belaj)
Sl. 55: Banovac (foto: Janko Belaj)
Sl. 56: Temelj starijeg polustupa (foto: Juraj Belaj)
Sl. 57. Temelj sjeveroistočnoga gotičkog potpornjaka (foto: Juraj
Belaj)
Sl. 58. Temelj jugoistočnoga gotičkog potpornjaka (foto: Juraj Belaj)
Sl. 59: Kamena struktura trokutastog tlocrta (foto: Juraj Belaj)
Sl. 60: Baza za oltar u sjevernoj sakristiji (foto: Marin Mađerić)
Sl. 61: Pfenig s glavom redovnika (a); “crni pfenizi” (b) (foto: Janko
Belaj)
Sl. 62: Novci kralja Žigmunda (foto: Janko Belaj)
Sl. 63: Vršak strelice (foto: Janko Belaj)
Sl. 64: Karta manjeg trokuta
Sl. 65: Arhivska fotografija crkve (izvor: Ministarstvo kulture – Uprava
za kulturni razvitak i kulturnu politiku – Odjel INDOK kulturne baštine)
Sl. 66: Pfenig iz 1522. (a); pfenig iz 1563. godine (b); srebrni denar
Ferdinanda I. iz 1554. (c); srebrni denar Maksimilijana iz 1566. (d);
srebrni denar Rudolfa iz 1581. (e); srebrni denar Matije II. iz 1610.
(f); srebrni denari Matije II., nedatirani (g,h); srebrni novac od dva
pfeniga Ferdinanda II. iz 1624. godine (i); srebrni denar Ferdinanda
II. iz 1636. (j); brončani talir Karla VI. (k) (foto: Janko Belaj)
Sl. 67: Benediktove medaljice (foto: Janko Belaj)
Sl. 68: Caravaca-križevi (foto: Janko Belaj)
Sl. 69. Križići privjesci (foto: Janko Belaj)
Sl. 70. Zrna od krunica (foto: Janko Belaj)
Sl. 71. Simboli Kristove muke i mali Caravaca-križ s krunice (foto:
Janko Belaj)
Sl. 72. Kutijica s krunicom iz dijecezanske zbirke u Freisingu (izvor:
Steiner 1984:182)
Sl. 73. Gumbi slični praporcima (a); “kalotasti” gumbi (b); “ušice” i
“kukice” (c); mjedene pločice s alkicama (d) (foto: Janko Belaj)
173
LITERATURA
Literatura
ADAMČEK, Josip (1981): Povijest vlastelinstva Božjakovine i

okolice. Kaj, god. XIII, br. IV:105–134, Zagreb.
ADAMČEK, Josip (1986): Virovitica i Virovitička županija u

srednjem vijeku. U: Virovitički zbornik: 1234. – 1984. Zbornik radova sa
Znanstvenog skupa Virovitica u prošlosti i sadašnjosti, Virovitica: JAZU,
113–125.
ADAMČEK, Josip i Ivan KAMPUŠ (1976): Popisi i obračuni poreza u

Hrvatskoj u XV. i XVI. stoljeću. Zagreb: Arhiv Hrvatske.
AZINOVIĆ BEBEK, Ana i Tajana PLEŠE (2004): Gora, župna crkva

Uznesenja Blažene Djevice Marije. Obavijesti, god. XXXVI, br. 1:146–
155, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo.
BARLOW, Claude W., ur. (1950): Martini Episcopi Bracarensis

Opera Omnia. Papers and Monographs of the American Academy in
Rome XII, New Haven: Yale University Press.
BEDEKOVIĆ, Josip (1752): Natale solum magni Ecclesiae Doctoris sancti

Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum, probatorum nihilominus
historicorum et geographicorum opinionibus, ac Brevis illyricanae
chronologiae adjumento erutum, atque cum vita ejusdem purpurati
Dalmatae. Neostadii Austriae, ex typographeo Mülleriano.
BELAJ, Juraj (2001): Arheološko naslijeđe viteških redova na

sjeverozapadnom prostoru središnje Hrvatske. Magistarski rad, Filozofski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu (neobjavljeno).
BELAJ, Juraj (2002): Izvješće o arheološko-konzervatorskim istraživanjima

crkve Sv. Martina u Prozorju kraj Dugog Sela. Elaborat, Institut za
arheologiju u Zagrebu.
174
LITERATURA
BELAJ, Juraj (2003a): Ecclesia sancti Johannis apud Cruciferos in

Bynna. Problem nazočnosti ivanovaca u Ludbregu. Prilozi Instituta
za arheologiju u Zagrebu, vol. 20:151–155, Institut za arheologiju u
Zagrebu.
BELAJ, Juraj (2003b): Izvješće o arheološko-konzervatorskim
istraživanjima crkve Sv. Martina u Prozorju kraj Dugog Sela tijekom 2003.
godine. Elaborat, Institut za arheologiju u Zagrebu.
BELAJ, Juraj (2005a): Arheološka provjera nazočnosti templara i
ivanovaca oko Ivanščice. Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu
(neobjavljeno).
BELAJ, Juraj (2005c): Utvrda Gradišče kod Margečana – Rezultati
pokusnih arheoloških istraživanja. Annales Instituti Archaeologici,
I:56–60, Institut za arheologiju u Zagrebu.
BELAJ, Juraj (2006a): Interpretiranje novovjekovnih nalaza iz
grobova crkve Sv. Martina na Prozorju. Prilozi Instituta za arheologiju
u Zagrebu, vol. 23:257–294, Institut za arheologiju u Zagrebu.
BELAJ, Juraj (2006c): Sažeti prikaz arheoloških istraživanja crkve
Sv. Martina u Prozorju do 2005. Annales Instituti Archaeologici, II:79–
84, Institut za arheologiju u Zagrebu.
BELAJ, Juraj (2006d): Novi prilozi povijesti Ivanca. Ivanečka
škrinjica, god. II, br. 2:23–30, Ivanec: Ivanečki klub kolekcionara.
BELAJ, Juraj (2007a): Arheološka istraživanja crkve Sv. Martina
u Prozorju 2006. godine. Annales Instituti Archaeologici, III:60–65,
Institut za arheologiju u Zagrebu.
BELAJ, Juraj (2007b): Jesu li postojale župe na području
ivanovačkoga belskog preceptorata 1334. godine? Prilozi Instituta za
arheologiju u Zagrebu, vol. 24, Institut za arheologiju u Zagrebu (u
tisku).
BELAJ, Juraj i Vitomir BELAJ (2007): Ivanečki se „trokut”
produbljuje i širi. Nove spoznaje o svjetonazoru drevnih Hrvata.
Ivanečka škrinjica, god. III, br. 3, Ivanec: Ivanečki klub kolekcionara
(u tisku).
175
LITERATURA
BELAJ, Marijana (2006): Sveci zaštitnici u hrvatskoj pučkoj pobožnosti.

Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu (neobjavljeno).
BELAJ, Vitomir (1998): Hod kroz godinu. Mitska pozadina hrvatskih
narodnih običaja i vjerovanja. Zagreb: Golden marketing.
BÓNA, István (1978): Arpadenzeitliche Kirche und Kirchhof im
südlichen Stadtgebiet von Donaújváros. Alba Regia, XVI:99–158,
Stolni Biograd.
BUDAK, Neven (2001): John of Palisna, The Jospitaller Prior of
Vrana. U (Zs. Hunyadi i J. Laszlovszky, ur.): The Crusades and the
Military Orders. Expanding the Frontiers of Medieval Latin Christianity,
Budapest: CEU, 283–290.
BUTURAC, Josip (1944): Popis župa Zagrebačke biskupije od god.
1334. Kulturno poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije u spomen
850. godišnjice osnutka, I:409–454, Zagreb: Hrvatski izdavalački
bibliografski zavod.
BUTURAC, Josip (1981): Božjakovina – Brckovljani 1209–1980. Iz
povijesti župe, uprave i gospoštije. Brckovljani.
BUTURAC, Josip (1984): Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i
1501. godine. Starine LIX:43–108, Zagreb: JAZU.
ĆUK, Juraj (1942): Zagrebačka županija oko XIII. stoljeća, Zagreb.
DOBRONIĆ, Lelja (1951): Topografija zemljišnih posjeda
zagrebačkih biskupa prema ispravi kralja Emerika iz god. 1201.
Rad JAZU, knjiga 283, Odjel za filozofiju i društvene nauke, knjiga
II:245–318, Zagreb.
DOBRONIĆ, Lelja (1952): Topografija zemljišnih posjeda
zagrebačkog kaptola prema izvorima XIII. i XIV. stoljeća. Rad JAZU,
knjiga 286, Odjel za filozofiju i društvene nauke, knjiga III:171–256,
Zagreb.
DOBRONIĆ, Lelja (1979): Po starom Moravču. Povijesni muzej
Hrvatske, Zagreb.
DOBRONIĆ, Lelja (1980): Posjedi srednjovjekovnih viteških redova
u okolici Zagreba. Gunjačin zbornik, Zagreb, 189–208.
DOBRONIĆ, Lelja (1984a): Viteški redovi. Templari i ivanovci u
Hrvatskoj. Biblioteka Analecta Croatica Christiana, sv. XVIII.,
Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
176
LITERATURA
DOBRONIĆ, Lelja (1984b): Posjedi i sjedišta templara, ivanovaca i

sepulkralaca u Hrvatskoj. Rad JAZU, knjiga 406, Razred za likovne
umjetnosti, knjiga XI., Zagreb.
DOBRONIĆ, Lelja (1984c): Regularni kanonici sv. Groba Jeruzalemskog
u Hrvatskoj. Croatica Christiana Periodica, god. VIII., br.14:1–35,
Zagreb.
DOBRONIĆ, Lelja (2002): Templari i ivanovci u Hrvatskoj. Zagreb:
Dom i svijet.
ENGEL, Pál (2001): The Estates of the Hospitaller Priory of Vrana.
U (Zs. Hunyadi i J. Laszlovszky, ur.): The Crusades and the Military
Orders. Expanding the Frontiers of Medieval Latin Christianity, Budapest:
CEU, 291–302.
FILIPEC, Krešimir (2006): Lobor – Majka Božja Gorska. Hrvatski
arheološki godišnjak, 2/2005:139–141, Zagreb: Ministarstvo kulture,
Uprava za zaštitu kulturne baštine.
FUNDORT KLOSTER. Archäologie im Klösterreich (2000): Katalog
izložbe, Altenburg.
GOLDSTEIN, Ivo (2003): Hrvatska povijest. Zagreb: Novi liber.
GOSS, Vladimir Peter (2006): Military Orders between Sava and
Drava Rivers – Sculpture. Radovi Instituta za povijest umjetnosti
30:51–65.
GOTIK IN ÖSTERREICH (1967): Katalog izložbe, Krems an der
Donau.
GRGIN, Borislav (1992): Odjeci križarskih ratova u Hrvatskoj.
Historijski zbornik, god. XLV (1):139–154, Zagreb.
HOLL, Imre (1966): Mittelalteriche Funde aus einem Brunnen von
Buda. Studia Arheologica, IV:7–70, Budapest.
HORVAT, Anđela (1956): Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u
Međimurju. Zagreb: Izdanja Konzervatorskog zavoda.
HORVAT, Anđela (1979): Pregled spomenika kulture s područja
općine Klanjec. Kaj, god. XI., III:15-70, Zagreb.
HORVAT, Anđela (1981): Pregled spomenika kulture s područja
općine Dugo Selo. Kaj, god. XIII., br. IV:63–102, Zagreb.
HORVAT, Rudolf (1931): Crkva sv. Martina u Prozorju, 1209–1900.
Croatia sacra I:293–308, Zagreb.
177
UVOD
HORVAT, Zorislav (1969/70): Profilacije gotičkih svodnih rebara.

Peristil, 12–13:41–52, Zagreb.
HORVAT, Zorislav (1972a): Crkva sv. Martina na Prozorju. Vijesti

konzervatora i muzealaca Hrvatske, br. 3:3–11, Zagreb.
HORVAT, Zorislav (1972b): Opeka u arhitekturi Srednjeg vijeka

kontinentalne Hrvatske. Arhitektura, br. 113–114, god XXVI:11–16,
Zagreb.
HORVAT, Zorislav (1992): Katalog gotičkih profilacija. Zagreb:

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske.
HORVAT, Zorislav (1996): Heraldički štitovi gotičke arhitekture

kontinentalne Hrvatske. Knjiga LVIII, Zagreb: Društvo povjesničara
umjetnosti Hrvatske.
HRG, Metod (1977): Ubikacija nekih župa zagrebačke biskupije iz

14. stoljeća. Croatica Christiana Periodica I, br. 1:47–62, Zagreb.
JAKOVLJEVIĆ, Goran (1998): Rača i župna crkva Uznesenja

Blažene Djevice Marije u Novoj Rači u svjetlu povijesnih i i arheoloških
istraživanja. Magistarski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u
Zagrebu (neobjavljeno).
JURIĆ, Radomir (2004): Arheološka istraživanja u Udbini (1996–

2003). Riječki teološki časopis 23: 19–34.
KARAČ, Vanda (1991): Istraživanje romaničke crkve sv. Martina

u Đakovačkim Selcima. Obavijesti, br.1. god XXIII:37–40, Zagreb:
Hrvatsko arheološko društvo.
KARBIĆ, Marija (2005): Posjedi plemićkog roda Borića bana do

sredine XIV. stoljeća. Scrinia Slavonica 5:48–61.
KATALOG RADOVA RESTAURATORSKOG ZAVODA HRVATSKE

OD 1966. DO 1986. GODINE. Godišnjak ZSKH, br. 12, Zagreb.
KLAIĆ, Nada (1976): Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku.

Zagreb: Školska knjiga.
KLAIĆ, Nada (1989): Srednjovjekovna Bosna: politički položaj

bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g.. Zagreb: Grafički
zavod Hrvatske.
KLAIĆ, Vjekoslav (1883): Opis zemalja u kojih obitavaju Hrvati.

III, Zagreb: Društvo sv. Jeronima.
178
UVOD
KLAIĆ, Vjekoslav (1909): Krapinski gradovi i predaje o njima.

Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, N. s. sv. X., (1908/9):1–32,
Zagreb.
KNIEWALD, Dragutin (1941): Das Sanctorale des ältesten
ungarischen Sakramentars. Jahrbuch für Liturgiewissenschaft. Münster
in Westfalen, 1–12.
KOS, Lucijan (1971): Pašmanski kanal – njegova uloga i značaj za
Vranu. Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 18:477–501, Zadar.
KRČELIĆ, Baltazar (1770/1994): Historiarum chatedralis ecclesiae
Zagrebiensis. Partis 1, Tom 1, Zagreb, reprint; 1994: Povijest stolne
crkve zagrebačke. Zagreb: Institut za suvremenu povijest.
KRUHEK, Milan (1994): Fortifikacijsko graditeljstvo i obrana
hrvatskih zemalja tijekom stoljeća. Gazophylacium, 3–4:173–194,
Zagreb.
KRUHEK, Milan (1995): Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva
tijekom 16. stoljeća. Zagreb: Institut za suvremenu povijest.
KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Ivan (1863): Borba Hrvatah s Mongoli i
Tatari. Zagreb.
KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Ivan (1886a): Priorat vranski sa vitezi
templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj. Rad JAZU, knjiga LXXXI.,
Razredi filologičko-historički i filosofičko-juridički, knjiga XIV:1–80,
Zagreb.
KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Ivan (1886b): Priorat vranski sa
vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj. Rad JAZU, knjiga
LXXXII:1–68, Razredi filologičko-historički i filosofičko-juridički,
knjiga XV., Zagreb.
KUNCZE, Leo Ferdinand (1885): Systematik der Weihmünzen. Eine
ergänzende Studie für alle Freunde der Numismatik. Raab.
LASZLOVSKY, József i Zoltán SOÓS (2001): Historical Monuments
of the Teutonic Order in Transylvania. U (Zs. Hunyadi i J. Laszlovszky,
ur.): The Crusades and the Military Orders. Expanding the Frontiers of
Medieval Latin Christianity, Budapest: CEU, 319–336.
LASZOWSKI, Emilij (1901): Povjestna crtica o Božjakovini. Narodne
novine, 28. lipnja 1901., br. 147, Zagreb.
LASZOWSKI, Emilij (1903/1904): Povjesne crtice o gradu Beli u

županiji varaždinskoj. Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, N. s. sv.
VII., knj. 2:1–12, Zagreb.
179
LITERATURA
LASZOWSKI, Emilij (1942): Natuknica “Božjakovina”. Hrvatska

enciklopedija, sv. III. Zagreb: Naklada hrvatskog izdavačkog
bibliografskog zavoda.
LOVRENČEVIĆ, Božidar (2001): U blizini Božjakovine otkriveni

ostaci mosta i srednjovjekovna keramika. Obavijesti, god. XXXIII, br.
2:103–104, Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo.
LUKINOVIĆ, Andrija (1998): Župa Margečan. Margečan.
MAALOUF, Amin (2002): Kršćanski barbari u Svetoj zemlji. Križarski

ratovi očima Arapa. Zagreb: Izvori.
MARASOVIĆ, Tomislav (1999–2000): O orijentaciji

ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji. Opuscula archaeologica,
23–24:251–271.
MILETIĆ, Drago (1999): Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice

Marije u Gori. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 22–23
(1996–1997):127–151, Zagreb.
MUŠIČ, Branko i Jurij SOKLIČ (2007): Poročilo o georadarski raziskavi

– Prozorje, cerkev Sv. Martina. Ljubljana: Gearh d.o.o.
NICHOLSON, Helen (2004): Knight Templar 1120 – 1312. Oxford:

Osprey Publishing.
NICOLLE, David (2001): Knight Hospitaller (2) 1306 – 1565. Oxford:

Osprey Publishing.
NICOLLE, David (2005): Knight Hospitaller (1) 1100 – 1306. Oxford:

Osprey Publishing.
PAVIČIĆ, Snježana (1994): Križevi iz fundusa Hrvatskoga povijesnog

muzeja. Katalog izložbe, Zagreb: Hrvatski povijesni muzej.
PAVIČIĆ, Stjepan (1942): Natuknica “Čičanski preceptorat”.

Hrvatska enciklopedija, sv. IV., Zagreb: Naklada hrvatskog izdavačkog
bibliografskog zavoda.
PERNOUD, Régine (2005): Templari. Prava istina o tajnovitom

viteškom redu. Split: Verbum.
PILAR, Ivo (1931): O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu

podrijetlu i značenju. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena,
sv. 28:1–86, Zagreb: JAZU.
180
LITERATURA
PLETERSKI, Andrej (1966): Mitska stvarnost koroških knežjih

kamnov. Zgodovinski časopis 50:481–534, Ljubljana: Filozofska
fakulteta, Oddelek za zgodovino.
PRIJATELJ, Kruno (1957): Ivan Duknović. Zagreb: Društvo
historičara umjetnosti.
PRISTER, Lada (1998): Susedgrad ili nedovršena priča o jednom gradu.
Katalog izložbe, Zagreb: Hrvatski povijesni muzej.
RAČKI, Franjo (1872): Popis župa Zagrebačke
biskupije 1334. i 1501. godine. Starine JAZU,
knj. 4, Zagreb.
RUTTKAY, Alexander (1993): Die Ritter- und Spitalsorden in der
Slowakei (Archäologie und Geschichte). U: Actes du XIIe Congrès
International des Sciences Préhistoriques et Protohistoriques, 1.-7-
Septembre 1991, Bratislava, 146–161.
SEKELJ IVANČAN, Tajana i Tatjana TKALČEC (2003): Arheološko
nalazište Torčec – Cirkvišće. Podravina, vol. 2, br. 4:5–36, Koprivnica:
Meridijani.
SOLDO, Josip Ante (1969): Provala Tatara u Hrvatsku. Historijski
zbornik, sv. 21–22:371–388, Zagreb.
STAŇA, Čeněk (1996): Archäologische Erforschung mährischer
Höhenburgwälle. U (Č. Staňa i L. Poláček, ur.): III. Internationale
Tagungen in Mikulčice. Frühmittelalterliche Machtzentren in Mitteleuropa
– Mährjährige Grabungen und Ihre Auswertung, Brno, 267–281.
STEINER, Peter B. (1984): Diözesanmuseum Freising. Christliche Kunst
aus Salzburg, Bayern und Tirol. 12. bis 18. Jahrhundert. Freising.
STOŠIĆ, Josip (1994): Srednjovjekovna umjetnička svjedočanstva
o zagrebačkoj biskupiji. U: Sveti trag. Devetsto godina umjetnosti
zagrebačke nadbiskupije 1094–1994, katalog izložbe, Zagreb, 101–130.
SZABO, Gjuro (1909): Lijesnica. Vjesnik Hrvatskog arheološkog
društva, N. s. sv. X. (1908/9):40–46, Zagreb.
SZABO, Gjuro (1911): Prilozi za povjesnu topografiju požeške
županije. Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, N. s. sv. XI. (1910/11):1–
21, Zagreb.
SZABO, Gjuro (1912): Izvještaj o radu zemaljskog povjerenstva
za očuvanje umjetničkih i historičkih spomenika u g. 1911. Vjesnik
Hrvatskog arheološkog društva, N. s. sv. XII:201–259, Zagreb.
181
LITERATURA
SZABO, Gjuro (1913–1914a): Orahovičke gradine. Vjesnik Hrvatskoga

arheološkoga društva, N. s. sv. XIII:94–102, Zagreb.
SZABO, Gjuro (1913–1914b): Spomenici kotara Krapina i Zlatar.
Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, N. s. sv. XIII:103–203, Zagreb.
SZABO, Gjuro (1939): Kroz Hrvatsko Zagorje. Zagreb: Knjižara
Vasić.
ŠANJEK, Franjo (1974): Redovništvo u Hrvatskoj. Zagreb.
ŠENOA, August (1983): Mladi gospodin. Zagreb: Globus. (Prvi puta
objavljeno u nastavcima u: Vijenac 1875/7-26.)
ŠIŠIĆ, Ferdo (1916/III): Hrvatski saborski spisi III. (= Monumenta
spectantia historiam Slavorum Meridionalium 33, 36, 39). Zagreb:
JAZU.
ŠLAUS, Mario (2002): The Bioarchaeology of Continental Croatia.
Archaeopress: Oxford.
ŠLAUS, Mario (2006): Bioarheologija: demografija, zdravlje, traume i
prehrana starohrvatskih populacija. Udžbenici Sveučilišta u Zagrebu,
Zagreb: Školska knjiga.
ŠLAUS, Mario (2007): Rezultati antropološke analize ljudskog
osteološkog materijala s nalazišta Martin Breg. Stručni izvještaj EP
– 122 – 03/07, Zagreb: Odsjek za arheologiju HAZU.
ŠLAUS, Mario i Mario NOVAK (2006): Analiza trauma u
srednjovjekovnim uzorcima iz Kliškovca i Crkvara. Prilozi Instituta
za arheologiju u Zagrebu, vol. 23:213–228, Institut za arheologiju u
Zagrebu.
ŠLAUS, Mario, Mario NOVAK, Željka BEDIĆ i Vlasta VYROUBAL
(2007): Antropološka analiza kasnosrednjovjekovnog groblja kraj
crkve Sv. Franje na Opatovini u Zagrebu. Arheološki radovi i rasprave
15: 211–247.
TEŽAK, Spomenka (1999): Politički i upravni razvoj Županije
varaždinske. U: Županija varaždinska u srednjem vijeku, Katalog
izložbe, Varaždin: Gradski muzej Varaždin, 5–12.
TKALČIĆ, Ivan Krstitelj (1874): Povjestni spomenici zagrebačke
nadbiskupije / Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis II. Zagreb.
182
LITERATURA
TOMIČIĆ, Željko (1996a): Fortifications of Orders of Knights in

Medieval Croatia. Castrum Bene „Castle and Church”, vol. 5:201–218,
Gdańsk.
TOMIČIĆ, Željko (1996b): Auf der Spur der Reconquista Iustiniana:
spätantike Befestigungsanlagen an der Nordküste Kroatiens. Prilozi
Instituta za arheologiju u Zagrebu, vol. 10 (1993):103–116, Institut za
TOMIČIĆ, Željko (1998): Im Jahrhundertealten Grenzgebiet
Zwischen dem Westen und dem Osten Europas – Festungen der
Ritterorden im Mittelalterlichen Kroatien. Hortus artium medievalium
4:169–178, Zagreb–Motovun.
TOMIČIĆ, Željko (1999): Ranosrednjovjekovno groblje u Sv. Jurju
u Trnju u Međimurju – prinos datiranju nalazišta. Prilozi Instituta
za arheologiju u Zagrebu, vol. 15–16 (1998–1999): 41–60, Institut za
TOMIČIĆ, Željko (2002): Slike iz arheološkoga naslijeđa okolice
Pregrade. Hrvatsko zagorje: časopis za kulturu, god. 8, br. 1:7–21.
VLAŠIĆAK, Ivanko (1923): Miholjanci (Zdelja) -- Povijesne crtice.
Zagreb: Nadbiskupska tiskara.
VYROUBAL, Vlasta (2007): Forenzično antropološka analiza
perimortalnih trauma na kasnosrednjovjekovnom nalazištu Udbina
– Sveti Jakov. Diplomski rad. Katedra za antropologiju Filozofskoga
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (neobjavljeno).
183
IZVORI
Izvori
BEDA VENERABILIS, Presbyter (1896): Historiam ecclesiasticam

gentis Anglorum. U (Charles Plummer, ur.): Bede’s Ecclesiastical
History of the English People. Oxford. (Dostupno i na: http://www.
thelatinlibrary.com/bede.html).
CD = SMIČIKLAS, Tade (1904–1976): Codex diplomaticus Regni
Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Zagreb
MATIČNA KNJIGA UMRLIH župe Prozorje – Dugo Selo (1775.
– 1784.). Hrvatski državni arhiv, zbirka matičnih knjiga.
MEZ = TKALČIĆ, Ivan Krstitelj (1872–1874): Monumenta
Episcopatus Zagrabiensis, I–II, Zagreb.
ŽUPNA SPOMENICA župe svetoga Martina biskupa u Dugom
Selu.
184
KAZALO OSOBNIH IMENA
Kazalo
osobnih imena
185
186
187
UVOD
The Knights Templar and the

Knights of St John
on Saint Martin’s Land
The area of Dugo Selo was first mentioned in documents in 1209,

when Andrew II, King of Hungary and Croatia, donated Saint
Martin’s Land (terra sancti Martini), a property stretching along the
river Zelina, east of Zagreb, to the Knights Templar. The name of
the property, St Martin’s Land, serves as evidence that a church of
St Martin existed there even before the Knights Templar arrived to
the area.
The church was most probably built in the 9th century, when
Franciscan missionaries were spreading Christianity in the region.
The specific position of the church and its spatial relation to other
important toponyms have caused us to assume that, during the
Christianization of the area, St Martin replaced an older Slavic
pagan deity worshipped in the area: Perun, the god of thunder.
Documents show that the Knights Templar (and, subsequently,
the Knights of St John) had their house (domus), the seat of their
organisational unit, St Martin’s Preceptory, on this vast property (St
Martin’s Land). Unfortunately, written sources do not tell us where
the house was. The most logical assumption is that the house was
located next to St Martin’s Church at Prozorje (Martin Breg), north
of Dugo Selo.
The Order of the Temple most probably came into being in 1119, in
Jerusalem. The primary task of its members was to guard the roads
to Jerusalem and defend the pilgrims. Very soon, the Order gained
a good reputation and grew rapidly, both in terms of new members
and numerous new properties donated mostly by rulers from all
over Europe. They grew particularly strong after St Bernard of
Clairvaux drew up their Rules in 1128, and Pope Innocent II placed
them under his protection a year later.
They soon came to Croatia, where earliest known references date
back to 1163.
188
UVOD
Using historical documents and their literary interpretations, the

book discusses the presence of the Knights Templar in the area
of Dugo Selo, focusing predominantly on the remains/ruins of St
Martin’s Church at Martin Breg where systematic archaeological
research has been going on for the past several years. It has been
established that the nucleus of today’s church was built in the second
half of the 15th century, in the Late Gothic style, and that it has often
been altered and expanded. The foundations of the more ancient
phases of the church have also been defined. Standing out among
these are the foundations of chancel buttressing belonging to an
older Gothic church and the foundation of a, probably, Romanesque
apse. Some Romanesque brick walls are also described.
Even though archaeological findings from the Modern Age prevail
- which is not surprising if one bears in mind that burials were
conducted in and around the church until recent times - there has
recently been an increase in the number of findings dating back to
the times when medieval military orders governed the area. Among
the important ones is a fragment of an S-loop which may have come
from a destroyed pre-Templar grave and, in particular, a Slavonian
Banovac (silver denarius minted between 1310 and 1316) and
headstones engraved with shields and swords the characteristics of
which indicate that they were made in the late 13th or early 14th century
- the very period when the Knights of St John succeeded the Knights
Templar as owners of the Land. The book also provides summaries
of anthropological analyses of human bone material found in the
graves, with special emphasis on numerous fatal wounds inflicted
by cold steel blades. Also provided are the basic results obtained by
partial GPR mapping of the architectural remains.
One of the specific tasks was to define the location of the onetime
house (domus) of the Knights Templar and, subsequently, the
Knights of St John. Special attention was therefore devoted to St
Brice’s Church in the nearby Brckovljani and the still unidentified
position of the later citadel of Božjako.
The beginning of the end of the Templar Order probably came in
1304, when false rumours started spreading of blasphemous acts
allegedly committed by the Knights. In 1307, warrants were issued
for their arrests, followed by torture and trials. The Order was
finally disbanded in 1312. The last Templar documents in Croatia
deal with St Martin’s Preceptory. The disbanding of the Templar
Order in Croatia progressed slowly, without dramatic incidents,
and their assets were turned over to the Knights of St John by papal
decree.
The Knights of St John, who in many ways resembled the Knights
Templar, arrived to the territory of Croatia almost at the same time.
189
UVOD
They also received large properties from rulers and other gentry
and organised them in preceptories, organisational units governed
by preceptors, whose main task was to manage the properties in
order to earn as much income as possible to meet the needs of the
Knights of St John in the Holy Land. The already large number of
their properties increased even further once they took over the
properties of the Knights Templar.
In 1364 the term Priory of Vrana started appearing in documents,
encompassing all preceptories within the Kingdom of Hungary and
Croatia. The departure of the Knights of St John from Croatia and,
consequently, from the Preceptory, is quite a complex issue because,
from the formal legal aspect, the term Priory of Vrana continued to
exist long after the Knights of St John had left the Croatian territories
for ever. It seems that the King had been appointing priors already
around 1380, at the beginning of the great papal schism, which
slowly led to the creation of an independent order which had little
in common with the remains of the Order of the Knights of St John
whose seat was on the island of Rhodes.
One of the preceptories of the Knights of St John was St Martin,
once the property of the Templars, with its seat in the House of
St Martin. Many unknowns surround the location of their house
because many authors believe that after a while, perhaps dissatisfied
with the state or position of the old Templar House, the Knights of St
John built a new one. During their time, St Martin’s Church started
appearing in historical documents, referred to as ecclesia beatissimi
Martini in possessione cruciferorum (Church of Blessed St Martin in
the possession of the Knights of the Cross).
The book presents the architectural remains of a Gothic church,
with buttressing at the end of the chancel, built partially on the
foundations of a Romanesque edifice, and individual items dating
back to the time of the Knights of St John, which were found at the
location. In addition to the Gothic architectural fragments found
among the ruins, also worth mentioning are the coins minted at the
time of King Sigismund (1387 - 1437) and mid-15th century pfennigs,
found between the base of the altar and the northern sacristy wall.
At the end, the book pays due attention to the more recent, Modern
Age, findings discovered in the area of St Martin’s church. These
are primarily coins, saints’ medallions, pendant crosses, remains of
rosaries, buttons, loops and similar items sawn onto the clothes in
which the dead were buried.
Archaeological research is ongoing.
Translated by: Janja Ružić
190
UVOD
Les Templiers et les Cheva-

liers de St-Jean sur la Terre
de Saint Martin
La première mention du territoire de la ville de Dugo Selo dans

les documents écrits date de l’an 1209 quand le roi croato-hongrois,
André II octroya aux Templiers la Terre de Saint Martin (terra Sancti
Martini). Cette terre s’étendait le long de la rivière Zelina à l’est de
Zagreb. Son nom témoigne de l’existence de l’église de St-Martin
avant l’arrivée des Templiers d’où le nom du domaine - la Terre de
Saint Martin.
L’église a été construite probablement au IXe siècle à l’époque où

les missionnaires francs propageaient le christianisme dans ces
régions. A cause da sa position particulière et ses relations spatiales
par rapport aux autres endroits portants de toponymes significatifs
il peut être supposé que dans le processus de conversion St-Martin
a superposé l’ancienne divinité slave Pérun, dieu de la foudre.
Les documents témoignent que les Templiers (comme les Chevaliers

de l’Hôpital de St-Jean de Jérusalem après eux) possédaient dans
cette vaste propriété (la Terre de St- Martin) leur maison (domus) qui
en même temps servait du siège de leur unité organisationnelle – le
préceptorat de St-Martin. Malheureusement, les sources écrites ne
révèlent pas la localité de la maison. L’hypothèse la plus logique qui
s’impose localise la maison près de l’église de St-Martin à Prozorje
(Martin Breg c.a.d. la Colline de St-Martin) au nord de Dugo Selo.
L’Ordre du Temple commença à exister le plus probablement

depuis 1119 à Jérusalem ayant eu pour tâche au début la protection
des routes menant à Jérusalem et la défense des pèlerins. Très vite
l’Ordre acquiert de la réputation et voit une croissance rapide du
point de vue de ses membres ainsi que de nombreuses propriétés
données en cadeau pour la plupart par les souverains européens.
Son développement devint encore plus fort après la rédaction de la
191
UVOD
Règle par St-Bernard de Clairvaux en 1129 et la protection que lui

accorda le pape Innocent II l’année suivante.
Sous peu les Templiers arrivent aussi en Croatie. D’après nos

connaissances leur existence en Croatie est mentionnée pour la
première fois en 1163.
Le livre est consacré à la discussion sur la présence des Templiers

aux alentours de Dugo Selo sur base de documents historiques
et leurs interprétations dans la littérature respective. L’attention
particulière est portée aux ruines de l’église de St-Martin à Martin
Breg. Les recherches archéologiques y sont réalisées pendant
plusieurs années. Il est établi que le noyau de l’église d’aujourd’hui
date de la deuxième moitié du XVe siècle dans le style gotique tardif
alors que l’église a subit de nombreuses reconstructions et annexes
postérieurs. Les fondements appartenant aux phases plus anciennes
sont découverts également ; il en vaut souligner particulièrement le
fondement d’un pilier d’appui dans le sanctuaire d’une église gotique
antérieure et le fondement d’une apside probablement romane. De
même, il y a les descriptions de certains murs construits en briques
du format roman.
Quoi que la majorité de trouvailles archéologique datent du Nouvel

Age - ce qui n’est point étonnant étant donné que jusqu’à récemment
il y a eu des enterrements dans et autour de l’église - on trouve de
plus en plus d’artefacts dont l’origine vient de l’époque où les ordres
de chevalerie régnaient dans la région. L’un des plus importantes
trouvailles est le fragment d’un S-maillon provenant peut-être d’une
tombe pré- templière détruite et, plus particulièrement, la découverte
de la monnaie slavonski banovac (denier d’argent frappé entre 1310 et
1316), puis les pierres tombales décorées de bouclier et d’épée taillés
dont les caractéristiques indiquent la provenance du XIIIe ou XIVe
siècle, le temps où les Chevaliers de l’Hôpital de St-Jean succédèrent
aux Templiers sur le domaine de la Terre. Le livre contient également
les sommaires d’analyses anthropologiques d’ossatures humaines
trouvés dans les tombeaux dont il faut distinguer de nombreuses
blessures mortelles causées par les lames d’armes blanches. Il s’y
trouve encore les résultats de base de la recherche géo-radiologique
d’une partie de l’architecture.
L’un des devoirs particuliers était de déterminer la localité de la

maison (domus) appartenant au début aux Templiers et plus tard
aux Chevaliers de St-Jean. A ce propos l’attention spéciale est prêtée
192
UVOD
à l’église de St-Brice à Brckovljani et au fort Božjako, édifié plus tard,

dont la localité n’est pas encore découverte.
La fin de l’Ordre du Temple commença en 1304 par le bruit,

probablement faux, des sacrilèges supposément commis par
les Templiers. En 1307 ils furent arrêtés, puis torturés et jugés.
Finalement, l’Ordre fut aboli en 1312. Les derniers documents
sut les Templiers en Croatie concernent justement le préceptorat
de St-Martin. L’abolition de l’Ordre du Temple en Croatie se fit
graduellement et sans événements dramatiques tandis que leurs
propriétés passèrent dans les mains de l’Ordre de l’Hôpital de St-
Jean par l’ordonnance papale.
Les Hospitaliers, largement pareils aux Templiers, vinrent aux

pays croates presque simultanément que les Templiers. Eux aussi,
ils recevaient de grandes propriétés par des souverains et d’autres
noblesses et en organisaient les préceptorats. Une telle unité fut
gérée par le précepteur dont la tâche principale fut l’administration
des domaines afin de procurer autant revenu que possible pour
les Chevaliers de St-Jean en Terre Sainte. Un bon nombre de leurs
propriétés encore grandirent quand ils entrèrent en possession des
domaines de Templiers.
Depuis 1364 les documents commencent à citer le nom de Vranski

priorat désignant l’ensemble de tous les préceptorats dans le royaume
croato-hongrois. La question du départ de l’Ordre des Chevaliers de
l’Hôpital de St-Jean de la Croatie, y inclus le préceptorat observé,
est quand même beaucoup plus complexe parce que du côté formel
et juridique la notion du Vranski priorat se conservait encore loin
après que les Chevaliers de St-Jean avaient quittés ces pays. Il paraît
que déjà autour 1380, au début du grand schisme, le roi institue les
prieurs créant ainsi peu à peu un ordre indépendant qui avait peu
en commun avec le reste des Chevaliers de l’Hôpital de St-Jean dont
le siège était sur l’île de Rhodes.
L’un des préceptorats des Hospitaliers fut l’ancien St-Martin,

autrefois ayant appartenu aux Templiers, dont le siège se trouva à
la maison de St-Martin. La localisation de cette maison fait surgir
encore plus d’inconnus parce que plusieurs auteurs considèrent que
les Chevaliers de l’Hôpital de St-Jean ont construit une nouvelle
maison, peut-être par l’insatisfaction de l’état ou de la position de
l’ancienne maison des Templiers. De leur époque datent les premières
mentions de l’église de St-Martin dans les documents historiques
193
UVOD
sous nom d’ « ecclesia beatissimi Martini in possesione cruciferoroum »

(l’église de St-Martin en possession des croisés).
Cet ouvrage présente aussi les restes architecturaux de l’église

gotique qui a été construite sur les fondements d’un édifice roman
avec les arcs-boutants au bout du sanctuaire. De même, il contient
la présentation de certains artefacts mobiliers qui y sont demeurés
depuis le temps des Chevaliers de St-Jean et qui ont été trouvés
sur la localité examinée. A côté des fragments d’architecture
gotique découverts dans les effondrements on doit signaler aussi la
monnaie frappée pendant le règne du roi Sigismund (1387-1437) et
les pfennigs de la moitié du XVe siècle qui ont été découverts entre
la base de l’autel et le mur de la sacristie nord.
A la fin de cet ouvrage l’attention est portée aux artefacts plus

récents qui datent du Nouvel Age et qui ont été découverts sur
le territoire de l’église de St-Martin. Il s’agit en premier lieu des
monnaies, des médailles des saints, des petits pendentifs en forme
de croix, des restes de chapelets et des boutons, des boucles et
d’autres accessoires pareils qui ont été cousus sur les vêtements
d’enterrement des défunts.
Les recherches archéologiques se poursuivent.
Traduction: Sandra Tvrtković
194
UVOD
Templari e Ospedalieri sulla

Terra di San Martino
Il territorio della città di Dugo Selo è ricordato nei documenti

scritti per la prima volta nel 1209, quando il re croato-ungherese
Andrea II ha regalato ai Templari La terra di San Martino (terra sancti
Martini). Questa terra si estendeva accanto al fiume Zelina ad oriente
di Zagabria. Il suo nome testimonia che anche prima dell’arrivo dei
Templari qui esisteva la chiesa di San Martino, secondo la quale il
possedimento ha ottenuto il suo nome La Terra di San Martino.
La chiesa è costruita probabilmente nel IX sec, nel periodo della

diffusione del cristianesimo dai missionari franchi da queste parti.
Per la specialità della sua ubicazione e per i suoi rapporti spaziali
con i altri luoghi con i toponimi significativi, si può supporre che
San Martino durante il processo del battezzamento in questo sito
ha sovrapposizionato una divinità più antica pagana, Perun il
tonante.
Dai documenti è evidente che i Templari (e dopo anche gli

Ospedalieri) su questo possedimento largo (La Terra di San Martino)
abbiano posto la loro casa (domus) che era la sede della loro unità
organizzativa - la precettoria di San Martino. Purtroppo, i documenti
scritti non fanno sapere dove si trovava questa casa. S’impone la
presunzione più logica che la casa si trovava accanto alla chiesa di
San Martino a Prozorje (Martin Breg) a nord di Dugo Selo.
L’Ordine Templare è formato a Gerusalemme probabilmente nel

1119. Il suo primo compito era custodire le strade per Gerusalemme
e la difesa dei pellegrini. Molto presto, l’ordine è diventato celebre
ed ha cresciuto precipitosamente, contando i membri e la quantità
dei possedimenti regalati principalmente dai sovrani per tutta
195
UVOD
l’Europa. Cresceva vigorosamente specialmente dopo San Bernardo

di Clairvaux ha composto Le regole nel 1128 e il Papa Innocente II li
ha messo sotto la sua protezione l’anno prossimo.
Presto sono venuti in Croazia. Il loro ricordo più vecchio in Croazia

è di 1163.
In base ai documenti storici e la loro interpretazione nella

letteratura, nel libro si discute della presenza dei Templari nel
territorio di Dugo Selo. L’attenzione più grande è sui rimanenti/
rovine della chiesa di San Martino a Martin Breg. In questa località,
da alcuni anni si svolgono gli scavi archeologici sistematici. È
accertato che il nucleo della chiesa d’oggi è stato creato nella seconda
metà del XV sec nello stile tardo gotico, e la chiesa più tardi ha visto
molte ricostruzioni ed annessi. Sono accertati anche i fondi delle fasi
più vecchi della chiesa, tra i quali spiccano i fondi dei contrafforti
del santuario della chiesa gotica più vecchia e il fondo dell’abside
probabilmente romanica. Si parla anche d’alcune mura costruite in
mattoni a forma romanica.
Benché prevalgano i reperti archeologici dell’Evo moderno, il

fatto non strano siccome si seppelliva dentro e attorno alla chiesa
fino a recentemente, ci sono molti reperti che appartengono al
tempo della cura degli ordini cavallereschi. È importante il reperto
del frammento dell’anello a maglia in forma di S che forse proviene
da qualche tomba distrutta, da un’epoca precedente ai Templari, e
specialmente i reperti di Banovac di Slavonia (una moneta d’argento
coniata tra 1310-1316) e la lapide con lo scudo inciso che con le sue
caratteristiche parla della sua creazione alla fine del XIII o all’inizio
del XIV sec, il tempo proprio quando gli Ospedalieri ereditano
dai Templari il possedimento di queste Terre. Ci sono anche
presentazioni abbreviate delle analisi antropologiche del materiale
scheletro umano dalle tombe dalle quali bisogna accennare molte
ferite create da lami dalle arme bianche. Sono presentati i risultati
principali ottenuti con georadar sull’architettura.
Uno dei compiti speciali era ubicare il luogo dove una volta è stata
situata la casa (domus) Templare e poi degli Ospedalieri. Parlando
di ciò, attenzione speciale attira la chiesa di San Brcko a Brckovljani
vicina e il luogo non ubicato del castello dall’epoca più tarda
Božjako.
196
UVOD
La fine dell’Ordine templare ha cominciato probabilmente nel 1304,

grazie a voce vaga dei sacrilegi fatti si dice da Templari. Nel 1307
sono ordinati gli arresti di loro e hanno seguito tormenti e tribunali.
L’Ordine è soppresso finalmente nel 1312. Ultimi documenti dei
Templari in Croazia toccano proprio precettoria di San Martino. La
soppressione dell’Ordine Templare in Croazia andava piano e non è
successo niente drammatico, i loro possedimenti sono passati nelle
mani degli Ospedalieri dopo l’ordine di Papa.
Gli Ospedalieri, molto simili ai Templari, in paese croato sono

venuti quasi contemporaneamente. Gli Ospedalieri anche ottenevano
i possedimenti grandi dai sovrani e dai nobili e gli organizzavano
in precettorie. Di un’unità precettorale governava il precettore il cui
compito principale era governare i possedimenti per acquisto del
profitto il meglio possibile per le necessità degli Ospidalieri in Terra
Santa. Tanto grande il numero dei loro possedimenti è cresciuto
dopo aver preso in consegna i possedimenti Templari.
Dal 1364, nei documenti comincia d’apparire il nome di Vranski

priorat/Priorato di Vrana per insieme di tutte le precettorie nel regno
croato-ungherese. Il problema della partenza degli Ospedalieri da
Croazia e la precettoria osservata è più complicato perché dal punto
di vista formale e giuridica il concetto del priorato di Vrana dura
più lungo, anche dopo gli Ospedalieri hanno lasciato la regione
Croata. Sembra che già attorno al 1380 all’inizio del grande scisma
papale, il re abbia nominato i priori, e cosi poco a poco nasceva
l’Ordine indipendente che non aveva molto in comune con il resto
dell’Ordine Ospedaliero con la sede in isola di Rodi.
Una delle precettorie degli Ospedalieri era la vecchia precettoria

Templare di San Martino, la cui sede era in casa di San Martino.
Ubicando la loro casa appariscono altri fatti sconosciuti perché molti
autori tengono che Ospedalieri con tempo abbiano costruito la casa
nuova, forse insoddisfatti con la condizione o con la posizione della
casa vecchia Templare. La chiesa di San Martino, nei loro tempi,
comincia di apparire nei documenti storici come ecclesia beatissimi
Martini in possessione cruciferorum (‘la chiesa di Martino beato nel
possedimento dei crociati’).
In questo libro sono presentati i rimanenti architettonici della

chiesa gotica con i contrafforti nella sommità del santuario,
197
UVOD
costruita parzialmente sui fondi di un edificio romanico, ed alcuni

reperti rimasti dal periodo dell’Ordine Ospedaliero, trovati sul
sito scavato. Accanto ai frammenti dell’architettura gotica trovati
nei crolli, bisogna ricordare i soldi piccoli coniati nel tempo del re
Sigismondo (1387 – 1437) e pfennig dalla metà del XV sec trovati tra
la base dell’altare e il muro nella sacrestia settentrionale.
Alla fine del libro si presta attenzione meritata ai reperti recenti

d’Evo moderno trovati sul territorio della chiesa di San Martino. Si
tratta specialmente delle monete, medaglie dei santi, croci-pendenti,
rimanenti dei rosari, bottoni, fermaglini e accessori simili cuciti
sulle vesti nelle quali i defunti erano seppelliti.
Gli scavi archeologici continuano.
Traduzione: Kristina Jelinčić
198
UVOD
Tempelherren und Johanniter

im Lande des
Heiligen Martin
Das Gebiet der heutigen Stadt Dugo Selo wurde in den Dokumenten
erstmals im Jahre 1209. erwähnt. Damals schenkte der ungarisch-
kroatische König Andreas II. den Rittern des Tempelordens die terra
sancti Martini, das Land des Hl. Martin in Slawonien. Dieser Besitz
lag am Flusse Zelina, östlich von Zagreb. Schon der Name «Land
des Hl. Martin» weist darauf hin, dass noch vor den Kreuzrittern
hier eine dem Hl. Martin geweihte Kirche gestanden haben muss.
Errichtet wurde sie wahrscheinlich im 9. Jahrhundert, in einer
Zeit als fränkische Missionare hier das Christentum verbreiteten.
Aufgrund ihrer charakteristischen Lage und der räumlichen
Verhältnisse zu anderen Punkten mit Namen welche an das
Heidentum erinnern (Veleševec, Trebovec) darf man annehmen, dass
diese Kirche hier eine ältere vorchristliche Kultstätte überschichtete,
wohl dem Donnergott Perun geweiht.
Aus den Dokumenten ist ersichtlich, dass die Tempelherren
(Templer), und nach ihnen auch die Johanniter, auf diesem
geräumigen Besitz ein «Haus» (domus) gehabt haben mussten,
welches der Sitz ihrer Verwaltungseinheit, des Präzeptorats des
Hl. Martin war. Leider geben die Dokumente über die Lage dieses
Hauses überhaupt keine Anhaltspunkte. Logisch scheint es jedoch,
dass es sich nahe der Kirche des Hl. Martin befand, welche heute
noch in der Ortschaft Prozorje, auch Martinbreg genannt (nördlich
von Dugo Selo) auf einem Hügel steht.
Der Tempelorden wurde wohl 1119 in Jerusalem errichtet. Seine

erste Aufgabe war, die Strassen nach Jerusalem zu bewachen und
Pilger zu betreuen und schützen. Der Orden kam schnell zum grossen
Ansehen und wuchs an, sowohl nach der Zahl der Mitglieder, wie
auch der Güter welche er von europäischen Herrschern geschenkt
199
UVOD
bekam, um seiner Aufgabe gerecht folgen zu können. Besonderen

Aufschwung erlebte er nachdem 1128 Hl. Bernhand von Clairvaux
die Regeln für sie schrieb, und Papst Innozenz II. sie 1123 unter
seinen Schutz stellte.
In Kroatien wurden die Tempelherren erstmals 1163. erwähnt.

Im vorliegenden Buch wird, aufgrund geschichtlicher Dokumente
und ihrer bisherigen Deutung sowie der Resultate durchgeführter
archäologischer Ausgrabungen die Anwesenheit dieser Kreuzritter
im Raum von Dugo Selo dargestellt.
Die grösste Aufmerksamkeit wurde den Ruinen der Martinskirche

am Martinbreg gewidmet. Hier werden seit einigen Jahren
systematische archäologische Grabungen durchgeführt. Es konnte
festgestellt werden, dass unter dem Kern der heutigen, in Ruinen
stehenden Kirche Grundmauern einer älteren, ebenfalls gotischen
Kirche liegen, sowie das Fundament einer wahrscheinlich noch
romanischen Apsis. In einigen Mauern wurden auch romanische
Ziegelsteine festgestellt. Die Reste der Kirche der Tempelherren
kamen damit zu Vorschein.
Es ist nicht verwunderlich, dass an der Grabungsstelle neuzeitliche

Funde überwiegen. Der Raum um die Kirche wurde nämlich noch
bis unlängst als Friedhof verwendet. Es mehren sich jedoch auch
Funde aus der Zeit der Kreuzritter. Wichtig ist das Fragment eines
S-Ringes, welches vielleicht sogar aus einem vernichteten Grab aus
der Zeit noch vor den Tempelrittern stammt. Beachtenswert ist auch
eine steinerne Grabplatte mit eingemeisseltem Schild und Schwert.
Ihre Merkmale deuten auf die Zeit um 1300 hin, als Johanniter die
Tempelherren im Besitz der terra sancti Martini abgelöst haben.
Eines der Ziele der Forschung war, herauszufinden wo der

Domus der Tempelherren, und nach ihnen der Johanniter stand.
Dabei wird die Aufmerksamkeit auf die ebenso alte Kirche des
Hl. Brixius im Dorf Brckovljani, sowie die möglichen Standorte
der verschwundenen Festung Božjako (wohl in der Nähe von
Božjakovina) gerichtet.
Das Ende des Tempelordens begann um 1304 mit falschen Berichten
über angebliche Sakrilege welche die Tempelherren getan haben
sollten. Im Jahre 1307 wurden sie in ganz Europa verhaftet, gefoltert
und einige auch hingerichtet. Manche gingen zu den Johannitern
über. Offiziell wurde der Orden 1312 aufgelöst und ihre Güter meist
200
UVOD
den Johannitern übergeben. Die Auflösung der «Häuser» ging in

Kroatien nur langsam voran und es geschah nichts Dramatisches.
Die Johanniter waren in mancher Hinsicht ein den Tempelherren
sehr ähnlicher Kreuzritterorden. Sie kamen nach Kroatien fast zur
selben Zeit wie die Tempelherren. Auch sie bekamen grosse Besitze
vom König und anderen Grundherren. Auch sie organisierten ihre
Besitze als Präzeptorate. Einem Präzeptorat stand der Präzeptor vor.
Seine Hauptaufgabe war, das ihm anvertraute Gut so zu verwalten,
dass mit seinen Einkünften ihre Anwesenheit im Heiligen Land
gewährleistet wurde. Die schon vorher zahlreichen Güter wurden
wesentlich vermehrt nachdem sie die Besitze der Tempelritter
übernahmen. Seit 1364 erscheint als Gesamtbezeichnung für alle
ihre Präzeptorate im ungarisch-kroatischen Königreich der Name
Priorat von Vrana auf (so genannt nach einem grossen Gut in
Dalmatien).
Ein johannitisches Präzeptorat war auch das alte Präzeptorat
des Hl. Martin der Tempelritter, mit dem Sitz im Domus des Hl.
Martin. Die alte Martinskirche, oft als ecclesia beatissimi Martini in
possessione cruciferorum erwähnt, wurde in der zweiten Hälfte des
XV. Jahrhunderts im spätgotischen Stil fast von Grund auf neu
gebaut. Während die Kirche ihren Standort nicht wechselte, meinen
manche Forscher, dass sich die Johanniter ein neues «Haus» an einer
anderen Stelle bauten.
In diesem Buch wird auch das weitere Schicksal der
Martinskirche dargestellt. Sie erlebte auch später zahlreiche
Umbauten und Änderungen. Ausser einigen bemerkenswerten
Architekturfragmenten welche im Schutt gefunden wurden,
sollen auch slawonische Silberdenare, geprägt zwischen 1310 und
1316, sowie Münzen aus der Zeit König Sigismunds (1387 – 1437)
und Pfennige aus der Mitte des 15. Jahrhunderts, gefunden in der
nördlichen Sakristei in einer Spalte zwischen dem Seitenaltar und
der Wand.
Auch Resultate anthropologischer Analysen werden
zusammenfassend dargestellt. An menschlichen Skeletten
wurden zahlreiche todbringende Wunden von Schwert- und
Messerschneiden festgestellt.
Man kann schwer sagen, wann die Johanniter Kroatien verlassen
haben. Es scheint, dass zur Zeit des grossen päpstlichen Schisma
um 1380 die Johanniter in Kroatien und Ungarn ihre Wichtigkeit
201
UVOD
und Stärke eingebüsst haben. Nun ernannte der König selbst die
Priore, oft aus den Reihen des weltlichen Adels. Auch die Güter
wurden den weltlichen Adeligen als Lehen vergeben. Der Begriff
des Priorats von Vrana blieb jedoch im Gebrauch auch nachdem die
Johanniter schon längst das Königreich verlassen haben.
Zum Schluss wurde die nötige Aufmerksamkeit auch neuzeitlichen
Funden geschenkt. Es handelt sich um Gräberfunde wie Münzen,
Rosenkränze, Knöpfe, erhaltene Teile der Bekleidung, sowie
verschiedene Anhängsel (Kreuze, Amulette, Heiligenmedaillen).
Archäologische Forschungen werden fortgesetzt.
Übersetzung: Vitomir Belaj
202
UVOD
203
UVOD
204
UVOD
205
UVOD
206
UVOD
207
UVOD
208
UVOD
209
UVOD
210
UVOD
211
UVOD
212
UVOD
213
UVOD
214
UVOD
215
UVOD
216
UVOD
217
UVOD
218
UVOD
219
UVOD
220
UVOD
221
UVOD
222
UVOD
223
UVOD
224
UVOD
225
UVOD
226
UVOD
227
UVOD
228
UVOD
229
UVOD
230
UVOD
231
UVOD
232
UVOD
233
UVOD
234
UVOD
235
UVOD
236
UVOD
237
UVOD
238
UVOD
239
UVOD
240
UVOD
241

Juraj Belaj - Templari I Ivanovci Na Zemlji Svetoga Martina

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Juraj Belaj - Templari I Ivanovci Na Zemlji Svetoga Martina

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

TEMPLARI I

zemljama, koje su nakon desetljećâ politikom nametnute odvojenosti

Nedostatak arheološki istraživanih lokaliteta viteških redova

Na odabir teme, još u vrijeme kada sam započinjao svoju

Zbog škrtosti povijesnih izvora i arheološkoga materijala

Na samome početku predstavit ću viteške redove – kako su, gdje

Kada je riječ o povijesnim radovima o Martin-Bregu, valja istaknuti

pisac nije zanemario ni druge dijelove domovine pa tako donosi

Tijekom gotovo stotinu godina pojavilo se dosta usputnih

proučio je utjecaj svjetske povijesti i njezin odraz u pojavi horizonta

Adamček se usredotočio osobito na gospodarski i društveni razvoj

neshvatljivog četničkog miniranja crkve sv. Marije u Gori na vidjelo

Tijekom tih zbivanja nastale su, pod izravnim ili neizravnim

Viteški su redovi osebujna pojava koja spaja dva do tada nespojiva

Posebna značajka nekih redova bila je njihova ovisnost neposredno

VITEŠKI REDOVI U HRVATSKOJ

Počeci templara i ivanovaca u nas izgubljeni su s dokumentima.

dokumentima imali su posjede u Podravini (G. Miholjac, Novaki,

ARHEOLOGIJA I NJEZINE METODE

Mnogi su Martinbrežani pomno promatrali rad arheologa, stoga

istraživanja (foto 4: Andreja

Nakon što se utvrdi zadatak i područje iskapanja, određuju

dospjeli iz starijih, prekopanih slojeva. Poneki je (na primjer novac)

Zemlja svetoga Martina

Iz spomenute darovnice kralja Andrije II. saznajemo da je Zemlja

No, postoje i drugi, nepisani izvori, na koje se moramo u ovakvim

Toponimija može pružiti veliku pomoć pri interpretiranju gradiva,

njihovih članova: “Mjesni nazivi nastali od ličnih imena pokazuju

… Alamannus, Saxo, Toringus,

Biskup Bracare Auguste je, kao što možemo vidjeti, među

Time smo neočekivano otvorili novo, a važno pitanje: kako je

Martin spominje se u vezi s donošenjem kršćanstva Hrvatima.

To što je navedeno dovoljno je da sv. Martina ozbiljno promotrimo

Ako je postojalo neko pogansko svetište na Prozorju, onda ga je sv.

Za lakše razumijevanje toga konteksta navest ću jedan odlomak iz

Mitski interpretirani krajobrazi sadrže, dakle, u pravilu najmanje

Potražimo li prema iznesenoj formuli treću točku krajobraza

obuhvaćao jednu ranu prostorno organiziranu slavensku zajednicu,

Takvi su se postupci primjenjivali po cijeloj poganskoj Europi pa

je tumačenja i obrede za slučaj dugotrajne suše, za izbjegavanje

Tu je bilješku, očito, napisao neki domaći sin (piše: “u nas”) koji

Slavorum (nastalom oko 1170., a 1556. tiskanom), u poglavljima I. 6 i

No, vratimo se svetome Martinu. Njegov izbor za zaštitnika

Širenje kulta sv. Martina doživjelo je pravu eksploziju u zemljama

bilo tek devetorica), pripadnici visokoga francuskoga plemstva, koji

Njezinim se istraživanjima u svojim radovima često koristila i Lelja

njihovo bogatstvo i ogromna financijska moć stvorili su im brojne

Templari su na Zapadu prve važnije nadarbine počeli dobivati

problem pričinjava uobičajeno upotrebljavanje izraza cruciferi za

nazočnosti na našem tlu. U tom slučaju karte potvrđenih sjedišta

Bosanski ban Borić (1154. – 1163.) bio je vazal Arpadovića te im je

samostalnost pred hrvatsko-ugarskim vladarima (Goldstein

nije proslavio (usp. Klaić, N. 1976:308). Prisjetimo se da je ovaj kralj

DOLAZAK TEMPLARA NA ZEMLJU

9 Listina kralja Andrije II.

Emil Laszowski (1942) napisao je da je Zemlju svetoga Martina

prije istaknutih članova plemstva, templarski poglavari navode

10. Templarski vitez oko

1290. godine (ilustracija

bilo zabranjeno nositi ikakva krzna osim janjećeg i ovčjeg. Na više

REKONSTRUKCIJA OPSEGA ZEMLJE

zemlje južne Kašine koju je zagrebačkom kaptolu potvrdio kralj

11 Karta Zemlje svetoga