NASTAVNA P R I P R E M A

Nastavnik Senaid Haskić, prof.

Škola Medicinska škola Bihać
Razred Treći
Nastavni predmet Islamska vjeronauka
NASTAVNA
CJELINA
KUR'AN - POSLJEDNJA BOŽIJA OBJAVA
Nastavna jedinica Kur'an – Posljednja božija objava
Datum realizacije Novembar 2021.
Tip nastavnog sata Obrada novog gradiva
CILJEVI ČASA
 Analizira društveni kontekst objave Kur'ana
Obrazovni cilj
 Obrazlaže naučne dokaze koji potvrđuju savršenstvo Kur'ana
 Istražiti različite dimenzije nadnaravnosti Kur'ana radi razvijanja svijesti o
Funkcionalni cilj
njegovom savršenstvu
 Potaknuti učenika na bliskost, primjenjivost, žeđ za kur'anskom riječju na svom
Odgojni cilj
maternjem jeziku
Oblici rada Frontalni, individualni, rad u grupama
Metode rada a) razgovor b) usmeno izlaganje c) demonstracija d) rad na tekstu
Nastavna sredstva i
Nastavni film , udžbenik, priprema za čas, laptop i projektor, radni materijal...
pomagala

ARTIKULACIJA ČASA

Uvodni dio časa (10 minuta):

Razgovarati sa učenicima o Kur'anu. Utvrditi njihovo predzanje. Najaviti temu...

Glavni dio časa (30 minuta):

Kur'an u svjetlu povijesti

Premda se Kur’an kao vječna Božija riječ i Objava Gospodara svjetova ne može svesti u okvire jedne
definicije – jer ono što se definicijom definira, ustvari se ograničava po mjeri ljudskoga razuma. Imajući
na umu nepotpunost svake definicije, islamski učenjaci su ponudili uvjetnu definiciju Kur’ana, koju ćemo
ovdje navesti i ukratko prokomentirati.

Kur’an je Allahov govor, nadnaravan i objavljen Muhammedu, alejhi‘s-selam, zapisan u mushaf,

prenesen vjerodostojno, a samo njegovo učenje pobožno je djelo.

Ključne elemente ove definicije obrazložit ćemo u nastavku.

Allahov govor

Kur’an je Allahov govor, Božija Riječ (kelamulah). Taj Vječni govor, dakle, silazi, spušta se (tenzil) u
vrijeme i prostor. Vrijeme i prostor su odrednice koje se vežu za čovjeka, one ništa ne znače u odnosu na
vječni Božiji govor. Čest motiv u Kur’anu je prostor, dakako u odnosu na čovjeka, odnosno grad;
poslanici dolaze u gradove, čak ih i grade (npr. Davud, a.s., gradi Jerusalem). Silazak Allahovog govora u
vrijeme i prostor dokaz je da čovjek nije prepušten samom sebi.

Nadnaravan

Kur’an je nadnaravan, nenadmašan, nedostižan, jednom riječju – on je mu'džiza, jer je Božije svojstvo, i
zato ljudi nisu u stanju „donijeti nešto slično njemu“. Budući da je Kur’an, kako rekosmo, Božije
svojstvo, kada ga slušamo, zapravo slušamo uzvišenog Allaha! Kur’an je jedina Knjiga koja je ljude
izazvala da ga oponašaju, i taj izazov vrijedi do kraja ovoga svijeta. Nesagledivi su i neuhvatijivi aspekti
kur’anskog i’džaza. Kur’anski i’džaz, kako su to uočili još klasični autori(teti), ne iscrpljuje se samo u
njegovom nadnaravnom zadivljujućem ustrojstvu, već obuhvata i mnoge druge aspekte njegovog
diskursa, npr. zakonodavni, historijski, obavijesni, nagovještajni, znanstveni itd. I’džaz je u svim svojim
poznatim i nepoznatim dimenzijama ljudskome umu neprolazna i svevremena odlika Kur’ana, te vječiti
znak njegovog Božanskog porijekla i, također, nepobitni i uvijek aktualni dokaz istinitosti poslanstva
vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s. Za ljudski um on je stalni izazov i poziv na kontinuiran tragalački i
istraživački napor. Otuda se u svakom vremenu otkrivaju novi ili na nov način uočavaju aspekti
kur’ankoga i’džaza.

Objavljen

Kur’an je objavljen (munezzel). On nije vlasništvo meleka Džibrila niti Muhammeda, s.a.v.s., i nije samo
njima objavljen, već svim ljudima i džinima. Kur’an je poput Sunca, svima sija! Dakle, Kur’an je
objavljen čovjeku i čovjek je baštinik Objave. Kakvo priznanje čovjeku od njegova Gospodara! Zašto baš
čovjeku? Zato što on ima slobodu da vjeruje ili ne vjeruje. Prvi primatelj Objave (vahja) je Muhammed,
s.a.v.s. On je Kur’an primao ne onda kada je on htio, već kada je uzvišeni Allah to htio.

Nikada nije zabilježeno da je Muhammed, s.a.v.s., memorisao kur’anske sure. Objava

nije ilham (duhovno nadahnuće), nije kešf (duhovna vizija), nije poezija (ši’r), nije proricanje (kehane)!
„Vahj ili Objava je“, kako kaže veliki bošnjački alim Mehmed Handžić (u. 1945.), „jedna natprirodna
pojava i prema tome su riječi i pero nemoćni da do u tančine objasne suštinu vahja.“

Najčešći način objavljivanja

U tefsirskoj literaturi govori se o šest načina objave, među kojima se razlikuje kur’anska i nekur’anska
objava, a kur’anska se opet razlikuje na posrednu i neposrednu. Kur’an je najčešće objavljivan tako da
melek dostavi Objavu na način sličan glasu zvona (misle salsaleti’l-džeres), kao što je navedeno u
vjerodostojnom hadisu. U Musnedu imama Ahmeda (2:222) prenosi se od ‚Abdullaha b. Omera koji je
rekao: „Upitao sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., da li je osjećao Vahj pa je odgovorio: ‚Samo čujem neku
zvonjavu i zašutim. Kad god mi je Objava dolazila na ovaj način, pomislio sam da će me duša
napustiti.‘“

2
Hitabi veli: „Ovdje se misli na jasan/shvatijiv glas kojeg Poslanik čuje i razumije nakon što ga čuje. Neko
je rekao da je to glas koji nastaje od kloparanja/topota krila meleka. Mudrost je u tome što to kloparanje
prethodi Objavi kako bi Poslanik mogao čuti samo Objavu i ništa više. U jednom vjerodostojnom hadisu
kaže se da je ovo najteži način slanja Objave Poslaniku. Veli se da je Objava dolazila na ovaj način kada
bi se objavljivali ajeti u kojima se spominje prijetnja ili zastrašivanje.“ (Sujuti, Itkan,1:168)

Završni dio časa (5 minuta):

Ponoviti lekciju u osnovnim crtama i nagraditi aktivne učenike.