1.

) Američka strategija za integriranje CEE sa Atlantskom zajednicom nakon hladnog

rata

SAD nakon što su pobijedili u Hladnom ratu i potvrdili svoju globalnu nadmoć na drugim
državama, naročito SSSR-om, odlučili su se usmjeriti ka očuvanju svog globalnog utjecaja.
Taj proces bi se ostvarivao putem širenja i dodatnog produbljenja tadašnjeg liberalnog
međunarodnog poretka, a potencijalnu nestabilnost ili ugrozu poretka bi se odmah
sprječavalo. Odluka je pala na prostor novonastalih država koje su potekle iz SSSR-a koje su
se našle u sigurnosnom vakuumu između interesa država zapadne Europe i Rusije. Glavni je
cilj bio stabilizirati brzo države srednje i istočne Europe, te osigurati vojnu prisutnost SAD-a
u Europi. SAD je imao ključnu ulogu u uspjehu reforme srednje i istočne Europe.
Konsolidacija tržišno orijentirane demokratske zone u središtu Europe, širenje zapadnih
vrijednosti i institucija na istog bile su od presudnog značaja za izgradnju stabilne i
prosperitetne post-hladnoratovske Europe. U sklopu te ideje 1993. godine donesen je
memorandum Američke politike prema središnjoj i istočnoj Europi. Cilj memoranduma je bio
razviti strategiju politike prema centralnoj i zapadnoj Europi. Ta strategija se sastojala od 4
strateška cilja američkog djelovanja, a to su: 1.) postizanja političkih i ekonomskih reformi
država CEE, 2.) zaustavljanje nacionalističkih i etničkih sukoba koji su ugrožavali američke
interese, 3.) popunjavanje političkog i sigurnosnog vakuuma nastalog krajem Hladnog rata i
4.) redefiniranje postojanja NATO saveza njegovim daljnjim širenjem na područje CEE koji
se našao u sigurnosnom vakuumu krajem Hladnog rata.

2.) Razlozi atlantističke orijentacije zemalja CEE

Krajem Hladnog rata i propadanjem SSSR-a nastale su nove države koje su se tada odlučile
orijentirati na prihvaćanje modela Zapadnih demokracija. Glavni razlog zašto se države CEE-
a okreću atlantizmu nalazi se u povijesnim okolnostima koje su one prošle kroz čitavu svoju
prošlost. One nikad nisu bile dio velikih sila koje su mogle odlučivati o situaciji u Europi i
vrlo teško su održavali svoju nezavisnost kad su je imali. Posljednji primjer takve situacije
imali smo u Drugom svjetskom ratu u kojem je prostor CEE-a bio okupiran od strane Rusije
ili Njemačke, to iskustvo dovelo je do toga da su države shvatile da nisu dovoljno snažne
kako bi same opstale i obranile se od vanjskih nadmoćnijih neprijatelja, te da se trebaju
okrenuti pouzdanim saveznicima. Unatoč nepovjerenju koje su zemlje CEE-a imale prema
državama zapadne Europe zbog povijesnih okolnosti njihova odnosa, kraj Hladnog rata je
omogućio da se uspostavi trajna sigurnost kroz integraciju u euroatlantske institucije- NATO i
Europska Unija. Države „Zapadnog svijeta“ prihvatile su promjenu smjera država CEE jer su
one učinile ono što su ih Zapadne države tražile rušenjem komunizma krajem 1980-ih. Zapad
je smatrao da je došao trenutak u kojem oni moraju uzvratiti uslugu te pomoći tranziciji
političkih sustava i ekonomije iz komunističke u suverenu post-komunističku državu. Države
Zapadnog svijeta nisu odmah početkom 1990-ih raširenih ruku prihvatile države CEE zbog
toga što nisu željeli narušavati odnose sa Rusijom, koja je unatoč tome što je bila daleko od
svojih najslavnijih/najmoćnijih dana i dalje bila nuklearna sila koja se nalazila u neposrednoj
blizini europskih saveznica.

3.) Razlozi rasta podjela starih i novih članica NATO-a i EU

Podjele između starih članica i novih članica CEE-a nastale su nakon događaja 11. rujna
2001. godine, do tada nije bilo prevelikih razlika između postizanja članstva u EU i NATO
savezu. Podjele su dodatno eskalirale tijekom administracije Georgea Busha u razdoblju 2002.
i 2003. godine, a nastali su oko potpore europskih država američkoj intervenciji u Irak.
Podjela se aktualizirala izjavom američkog ministara obrane Donalda Rumsfelda koji je
Francusku i Njemačku smjestio u tzv. „staru Europu“, te se referirao na niz novih članica i
daljnju perspektivu širenja NATO saveza na prostor CEE-a. Države CEE pasale su tadašnjoj
američkoj administraciji jer su podržavale SAD u njihovoj intervenciji na Bliskom Istoku. Taj
sukob pretvorio se u sukob atlantističke vanjske Europe protiv unutarnje Europe, odnosno
Njemačke i Francuske, kao sukob „stare“ zapadne i „nove“ istočne Europe. Dva glavna
faktora koje doprinose rastu podjela između članica je pitanje Rusije i njezinog stalnog
utjecaja na europsku sigurnost kojem su prvenstveno države „nove“ Europe izložene i stavovi
CEE-a prema političkoj i ekonomskoj integraciji unutar same Europske Unije. Kriza koja se
dogodila u Ukrajini 2014. godine i aneksija Krima Rusiji pokazala je državama CEE-a da je
EU nesposobna organizirati zajedničku politiku i strategiju prema Rusiji, te da nije sposobna
provesti takvu strategiju. Tri pitanja koja su još uvijek otvorena stvaraju dodatan jaz između
stare i nove Europe, a to su: pitanje strategije odnosa prema Rusiji, sudjelovanje u procesu
europske integracije i prirodni odnosi sa SAD-om kao jedinom supersilom. Rezultat tih
pitanja i faktora je dezintegracija EU koja nije u mogućnosti usuglasit bilo kakav oblik
zajedničke politike, osim prema Rusiji možemo za ovu tvrdnju navest primjer Korona krize u
koje je svaka država odlučivala zasebno, bez nekog šireg konsenzusa, ostaje nam vidjeti hoće
li nove potpore koje su nedavno predložene kako bi se suzbila ekonomska kriza nakon
pandemije postati novi primjer europske dezintegracije, ukoliko ih neke države stare Europe
odbiju, ili će biti novi smjer ka zbližavanju stare i nove Europe.

4.) Rast strateškog značaja Skandinavije nakon hladnog rata i američka politika prema
Švedskoj i Finskoj

Prostor Skandinavije bio je specifičan tijekom Hladnog rata, unatoč svojoj prirodnoj
izoliranosti od ostatka Europe i opasnosti direktne ugroze od strane SSSR-a, oni tijekom
Hladnog rata održavali političku neutralnosti. Obje vanjske sile (SAD i SSSR) prihvatile su
takvu politiku Skandinavije zbog sustava nordijske ravnoteže, kojem su sve zemlje održavale
vanjskopolitički i sigurnosni status quo prema njima. Kraj Hladnog rata označio je kraj takve
politike, glavni razlozi su bili opadanje moći Rusije i napuštanje njihovih vojnih snaga iz
baltičkih država, zatim ujedinjenje Njemačke što je dovelo do slabljenja njihove vojske, te
Maastrichtski sporazum kojim je ubrzan proces europske integracije i širenja NATO saveza.
SAD je prvo nakon Hladnog rata intenzivirao odnos i vježbe sa Švedskom i Finskom, a
kasnije su priključene Danska i Norveška. Ovaj prostor dobio je na dodatnom značaju 2014.
godine kad je Rusija nakon Krimske krize aneksirala poluotok. S obzirom da se tim činom
gotovo pa zatvorio jedan mogući pristup NATO savezu Rusiji, države Skandinavije su
poprimile na važnosti. Područje je označeno od strateškog značaja jer jedino koje može
NATO-u omogućiti djelovanje na Baltiku. Jedan od glavnih razloga koji bi mogli potaknuti
ovaj prostor ka približavanju, pa i ulasku u NATO savez je njihova vojna nemogućnost
branjenja od potencijalne Ruske agresije.

5.)Problem stabilnosti JIE nakon hladnog rata

Krajem Hladnog rata glavna prijetnja novonastalim državama CEE-a bilo je uspostaviti
sigurnost i ne podleći etničkim sukobima koji su imali dugu povijest na tom području. Glavni
razlog zašto do današnjeg dana nije u potpunosti završen proces integracije jugoistočne
Europe u EU i NATO su upravo takvi sukobi. U razdoblju kada je SAD bio fokusiran
problemima koji su nastali raspadom SSSR-a, na ovom području su eskalirali etnički sukobi
koji su se pretvorili u međudržavne sukobe. EU se pokazala nesposobnom za riješiti pitanje
etničkih sukoba, te je neuspjeh njezine politike imao direktan utjecaj na eskalaciju događaja u
tim sukobima. EU je uvjeravala Washington, koji je bio zaokupljen problemima nastalih
raspadom SSSR-a, da će samostalno riješiti probleme koji su nastali raspadom Jugoslavije,
smatrali su da diplomacijom mogu riješiti novonastale probleme, što će se kasnije pretvoriti u
potpuni neuspjeh. Taj neuspjeh omogućio je daljnju eskalacija sukoba na području već bivše
Jugoslavije, to je omogućilo otvorena vrata da se SAD uključi u sukob.

6.) Američko involviranje u BiH 1993.-1995. godine

Kada je rat izbio na području Jugoslavije, SAD se nije odmah postavio ka mirnom rješenje i
potencijalnom razlazu država, SAD je u početku nastojao održati Jugoslaviju kao jedinstvenu
državu, te im nije bilo u tom trenutku u strateškom cilju priznati neovisnost tih država.
Administracija George H. Busha nije glavni fokus imala na ovo područje Europe u kojem su
izbili nemiri, glavni razlog tome je bio Zaljevski rat i njihova intervencija u Kuvajtu na kojeg
je Irak izvršio agresiju, te raspad SSSR-a. Busheva administracija završila je Zaljevski rad u
njegovom mandatu, te dolaskom Billa Clintona na poziciju predsjednika 1992. godine SAD
će se početi više involvirati u rat na prostoru bivše Jugoslavije. Jedan od razloga zašto se SAD
nije prije uključio u sukob bila je uvjerenje EU Washingtonu da oni mogu samostalno riješiti
probleme koji su nastali raspadom Jugoslavije, nastojali su to činiti diplomatskim putem, što
se pokazalo kao totalan neuspjeh, te je otvorilo prostor američkoj intervenciji u sukob.
Clitonova administracija prvu godinu svojeg mandata nastojala je stvoriti pritisak na Srbiju
putem tri mjere: 1.) ukidanjem embarga na oružje koji je nametnut BIH, 2.) pooštravanje
sankcija protiv Srbije unutar mehanizama UN-a i 3.) uvođenje „lift and strike“ strategije
kojom su izvršeni zračni napadi na srpske snage u BIH. Glavni događaj koji je doprinio
promijeni politike SAD-a prema sukobu u BIH bilo je bombardiranje Sarajeva i tržnice
Markale, u veljači 1994.. godine u kojem je ubijeno velik broja civila. Američko direktno
uključivanje u rat imalo je rezultat u obliku Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994.
godine u kojem su bosanskohercegovački hrvati, kao predstavnici Republike Hrvatske i
bošnjaci kao predstavnici BIH, dogovorili primirje čime je završen bošnjačko-hrvatski sukob i
stvoren savez sa SAD protiv srpskih snaga. Operacijom Oluja 1995. godine završen je rat u
Hrvatskoj, te je to dovelo potpisivanja Daytonskog sporazuma kojim su izvršeni svi ciljevi
koje je SAD postavio.

6.) Razvoj američko-hrvatskih odnosa

SAD nije od početka izbijanja rata podupirao ideju samostalne Hrvatske, na početku sukoba
stajalište SAD-a i Busheve administracije je bila da Jugoslaviju treba održati kao jedinstvenu,
ali ne pod svaku cijenu. Cilj SAD je bio ostvariti stabilnost u Europi koja je prolazila kroz
propadanje komunističkog bloka i potencijalnog ulaska u šire etničke sukobe. Tek eskalacija
sukoba 1991. godine dovela je do promjene politike Washingtona, shvatili su da promijene
koje je tražio narod u Hrvatskoj nisu se dogodile. U kontekst tog vremena još je važno
napomenuti kako je SAD tek završio Zaljevski rat, te nisu imali preveliku želju ulaziti u nove
oružane sukobe, već su se odlučili za „čekaj i vidi“ politiku (wait and see). Nakon što je
Europska komisija u prosincu 1991. priznala Sloveniju i Hrvatsku, došlo je do promijene
politike Busheve administracije, te je SAD priznao Hrvatsku 7. travnja 1992. godine.
Dolaskom Billa Clintona na poziciju predsjednika SAD-a došli je do zaokreta u politici SAD-
a, odlučili su se više involvirati u rat, te njegova administracija je smatrala da potpora
Hrvatskom teritorijalnom integritetu od američkih interesa. SAD je pomogao Hrvatskoj da
putem privatnih kompanija poput MPRI zaobiđe UN-ov embargo oružja, te su pomogli pri
rekonstrukciji Hrvatskog ministarstva obrane. Također omogućili su razvijanje vojne
ekspertize i treninga unutar Hrvatskih obrambenih snaga putem edukacije hrvatskih vojnika u
SAD-u. Znanje koje je Hrvatska vojska stekla na toj edukaciji primijenjeno je u ljeto 1995.
godine, te je Hrvatska zadovoljila standarde ulaska u program partnerstva u miru koji je
dugotrajno omogućio Hrvatskoj razvijanje vojnih snaga, demokratizaciju snaga i
reorganizaciju koja je bila nužna da se vojska pretvori u profesionalnu vojsku. Daytonskim
sporazum percepcija SAD-a bila je da je postignuta stabilnost, te da treba podupirati proces
demokratizacije i ekonomske obnove, naročito u Hrvatskoj i Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora).
Hrvatska je svoju ulogu saveznice SAD-u dokazala tijekom krize na Kosovu 1999. godine
kada je omogućila NATO savezu korištenje Hrvatskog zračnog i morskog prostora, rezultat
toga je bio ukidanje embarga na prodaju američkog oružja Hrvatskoj. Dolaskom na vlast
SDP-a i Ivice Račana Hrvatska je krenula ka ubrzavanju u euroatlantsku integraciju.
Dolaskom Georgea Busha na vlast i događajima krajem 2001. godine Hrvatska se potvrdila
kao saveznica u tom razdoblju, a primjer tome se može vidjeti u zapljeni broda Boka Star
kojim je uz pomoć obavještajnih agencija SAD-a zapljeno velika količina eksploziva. Odnosi
između Hrvatske i SAD su zahladili u razdoblju od 2003. do 2006. godine, a glavni uzrok
tome je bilo inzistiranje na tome da nova američka administracija dodjeli imunitet američkim
građanima na hrvatskom teritoriju od izručenja Međunarodnom kaznenom sudu, ali također i
kritika predsjednika Mesića na američku invaziju Iraka. Period u razdoblju od 2006. godine
karakteriziran je rekonstrukcijom i snaženje strateškog partnerstva između država. Hrvatska je
u tome razdoblju se približila SAD-u, te je postala glavni politički partner SAD-a na području
Zapadnog Balkana, što je rezultiralo ulaskom u Hrvatske u NATO 2009. godine
7.) Kosovska kriza 1999. godine

Rat na Kosovu započeo je 1996. godine, kada se albansko stanovništvo Kosova pobunilo
tražeći neovisnost od Jugoslavije, 1998. godine Srbija je počela provoditi politiku etničkog
čišćenja na Kosovu. Pred SAD ponovo dolazi pitanje kako se postaviti prema ovom novom
sukobu, nastaviti politiku potpore narodima koje traže neovisnost ili vratiti se „see and wait“
politici iz prethodne administracije. EU nastojala je sankcijama natjerati Srbiju da se povuče,
NATO je za to vrijeme nastojao postići suglasnost oko pravnog temelja moguće intervencije.
Intervencija je uživala u velikoj potpori među građanima SAD-a, te je Clintonova
administracija nakon neuspjelih pregovora u ožujku 1999. godine započinje sa zračnom
kampanjom, kojom zračne snage NATO saveza udaraju na srpske snage na Kosovu.
Bombardiranje srpskih snaga i strateških ciljeva trajalo je 78 dana, te su gađani i ciljevi u
Beogradu i Crnoj Gori, pokazalo se da zračni napadi nisu bili dovoljni za poraziti
Miloševićeve snage te je pokrenuto pitanje kopnene intervencija. Početak tih razgovora
označili su kraj ruske potpore Srbiji, te suočeni sa potencijalnom kopnenom intervencijom od
koje se ne bi mogli obraniti, dolazi do Miloševićeve kapitulacije 3. lipnja 1999. Posljedice
intervencija SAD dovele su do očuvanja kredibiliteta i kohezije unutar NATO saveza, jačanja
unilateralnog djelovanja SAD-a, poticanja za pokret jačanja vojnih sposobnosti EU i rast
uvjerenja SAD-a da su humanitarne intervencije efikasno rješenje za širenje američkog
utjecaja i interesa.

8.) EU i stabilizacija Zapadnog Balkana

Krajem rata na području bivše Jugoslavije i dalje je bila primijenjena vojna sila kako bi se
spriječilo ponovno izbijanje sukoba, a vodeću ulogu su imali SAD i NATO. Početkom 21.
stoljeća dolazi do prelaska odgovornosti za sigurnost tog područja na EU, koja postaje glavni
akter stabilizacije u regiji. EU kroz proces širenja na nove članice, te se nastoji u integracijski
model uključiti i države sa područja Zapadnog Balkana. Ta mogućnost otvorila je EU dva
problema u tvoj regiji- prvi je bio neadekvatnost njihovog modela integracije i neizvjesna
perspektiva postizanja članstva na području Zapadnog Balkana. Države Zapadnog Balkana
pristupaju u pregovore o ulazu u EU, te počinju proces demokratizacije i liberalizacije. Taj
proces nije jednako trajao za sve jer nisu svi startali sa jednake pozicije, države su nastojale
iskoristiti pregovore oko ulaska u EU kako bi potvrdili svoju legitimnost u pogledu
međunarodne zajednice i nastavili proces stabilizacije i demokratizacije regije. Slovenija je
prva koja je sa tog područja ušla u EU 2004. godine, ona je bila najrazvijenija država na
području Zapadnog Balkana i za vrijeme Jugoslavije, te s obzirom na mala stradanja u ratu,
nije imala velike prepreke za ulazak u EU. Na Zagrebačkom summitu 2000. godine počeli su
pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, koji će bit donesen 2001. godine u
Bruxellesu, kojim je označen početak pregovora oko ulaska Hrvatske u EU. Hrvatska je
podnijela zahtjev za punopravnim članstvom 2003. godine, a pregovori su počeli 2005.
godine. Nakon 8 godina pregovora i niza problema koji su nastali i koji su bili ili riješeni ili
djelomice riješeni u tom trenutku (pitanje Piranskog zaljeva) Hrvatska je postala članicom EU
2013. godine. Time se nastavio proces širenja euroatlantskih institucija na Zapadni Balkan,
glavni problem tog područja je to što ne postoji snažno vodstvo, od prelaska odgovornosti sa
SAD na EU, koji se pokazala kao nesposobna pružiti dostojno vodstvo za to područje.

9.) Strategija Zapada prema Rusiji i post-sovjetskom prostoru nakon hladnog rata

Padom Sovjetskog saveza i komunističkog utjecaja otvorio se sloboda prostor za širenje

utjecaja SAD-a i ostatka Europe. Taj potencijal za širenjem omogućio je američko
zadržavanje u Europi, što je trebalo dovesti do stvaranja osnove za proširenje atlantizma na
područje istočne Europe, ali i na širi prostor Euroazije, u kojem je SSSR imao veliki utjecaj.
SAD i EU su smatrali da proces tranzicije SSSR-a u Rusiju bi trebala transformirati Rusiju u
liberalno demokratsku državu koja će moći biti član demokratskog kruga zapadnih zemalja,
ma kakvi god bili politički i ekonomski problemi koji nastaju prilikom te transformacije.
Rusija je trebala prihvatiti da će proces transformacije započeti i u drugim državama koje su
bile članice Sovjetskog Saveza, te da će to dovesti do gubitka ruskog utjecaja na njih koje su
imale za vrijeme SSSR-a. Kada bi se pitalo Zapad kako gledaju na transformaciju SSSR-a,
oni su smatrali da Rusija mora u potpunosti odbaciti svoje interese i ciljeve koji su imali za
vrijeme SSSR-a, ali i povijesne interese koji su nastali i prije stvaranja SSSR-a, te da moraju
prihvatiti novi model razvoja svoje ekonomskog, političkog i socijalnog sustava u kojem bi
bili podređeni drugim središtima moći.

10.) Američka strategija djelovanja

SAD je pobjedom u Hladnom ratu se nametnuo kao svjetski dominantna sila koja ima
dodatnih apetita širiti svoj utjecaj. Glavni cilj djelovanja SAD-a nakon Hladnog rata bilo je
spriječiti pojavljivanje nove velike sile na području Euroazije. Takav stav SAD-a stvorio je
dvije strategije njihovog postavljanja prema Rusiji, prva je bila pronalaženje na koji način
utjecati na razvoj ekonomije i političkog sustava Rusije, a drugi je širenje američkog utjecaja
na području država bivših članica SSSR-a i rubnih dijelova Rusije. Clintonova administracija
nije uspjela utjecati prvom strategijom utjecajem na razvoj ekonomije i političkog sustava.
Sljedeće dvije administracije prihvatile su drugu strategiju u kojoj su aktivno djelovali na
širenju američkog utjecaja na područje država bivše SSSR, Obamina administracija smanjila
je američki pritisak na to područje u nastojanju da se putem reseta odnosa uspostave bolji
odnosi. Dolaskom Donalda Trumpa i njegove administracije obje strategije su zamrle, te
trenutačno ne postoji strategija djelovanja prema Rusiji.

11) Ruski interesi na euroazijskom prostoru

Kao i svemu čemu politologija i analitičari pristupaju bitno je za razumijevanje određene

politike ili uvjerenja shvaćati povijesni kontekst koji je doveo do određene politike. Ruski
vanjska i sigurnosna politika u odnosu na prostor Euroazija je ovisna o geopolitičkom
položaju Rusije koji je nastajao kroz preko 700 godina duge povijesti, ta duga povijest kad bi
se išla skratiti na jednu jednostavnu rečenicu ili izjavu mogla bi se svesti na ekspanziju kako
bi se postigla sigurnost. Rusija je kroz povijest koristila ekspanzionizma kako bi neutralizirala
potencijalne prijetnje ili si omogućila resurse koji su joj bili potrebni, bilo to resursi koji su im
trebali iz ekonomskih ili vojnih razloga ili osvajanja koji bi im omogućili bolju poziciju u
obrani Rusije zbog geografskih karakteristika. Sve što su rusi željeli ostvariti kroz tu 700
godina dugu povijest, prvenstveno misleći na ekspanziju i sigurnost, ostvarilo se pobjedom u
Drugom svjetskom ratu 1945. godine. Kada gledamo u kontekstu višestoljetne želje za
takvom ekspanzijom, ona je trajala vrlo kratko, sve što su rusi nastojali postići raspalo se
1991. godine, s tim gubitkom se ruska elita i stanovništvo ni dan danas nije pomirilo. Zapadne
zemlje nadale su se da će Sovjetski Savez zamijeniti Rusija koja će se pretvoriti u liberalno
demokratsku državu koja će moći biti član demokratskog kruga zapadnih zemalja, ma kakvi
god bili politički i ekonomski problemi koji nastaju prilikom te transformacije. Rusija je
iznevjerila očekivanje Zapada, naročito ono o brzoj integraciji sa Zapadom, ključna
prekretnica tome je bila 1999. godina i dolazak Putina na vlast, koji će sve do današnjeg dana
ostati glavna osoba Rusije, bio on predsjednik ili premijer, osigurao je stabilizaciju Rusije.
Putin 2011. godine, nakon neuspješnih pokušaja približavanja Rusije i Zapada, počinje
zaokretati Rusiju od politike suradnje sa „Zapadnim svijetom“ i počinje se fokusirati na
prostor Euroazije. Počinje se javljati koncept euroazijanizmam, odnosno njegovoj novoj
inačici neo-euroazijanizma koji se može očitati u ruskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici i
zaokretu fokusa Rusije ka prodiranju na prostor Euroazije.
12.) Koncept ruskog euroazijanizma

Koncept ruskog euroazijanizma se temelji na ideji ruske povijesne i kulturološke razlike u

odnos na „Zapadni“ svijet, te da Rusija i njezina kultura ne pripadaju sferi Europe. Klasični
euroazijanizam nastao je u razdoblju između dva svjetska rata, 1920. godine kao pokret koji
podupire Boljševičku revoluciju, za kojeg su smatrali da je odgovor na modernizaciju ruskog
društva. Takav koncept je ubrzo zamro, te se tek krajem stoljeća javio u obliku neo-
euroazijanizma u posthladnoratovskoj Rusiji. Taj pokret nastao je u kontekstu propadanja
SSSR-a i perioda nakon same propasti, a glavna je ideja da je Rusija kulturološki puna bliža
Aziji nego zapadnoj Europi. Ideja neo-euroazijanizma razvila je tri dimenzije: prva se sastoji
od ideje da je euroazijanizam konzervativna nacionalistička ideologija, drugo je
euroazijanzam kao imperijalna ideologija, ove dvije ideje imaju sličan pogled koji na Rusiju
gleda kao silu koja bi stvorila Euroazijsko carstvo u kojem bi Rusija dominira, a takva
kulturološka zajednica bi mogla izazvati i pobijediti SAD i njezine euroatlantske saveznike,
što bi označilo početak novog poretka međunarodnih odnosa u kojem bi dominirao kulturni
ilibralizam. Posljednja je dimenzija euroazijanizam kao ideologija regionalne ekonomske
integracije.

13.) Nedostatak pristupa Zapada post-sovjetskom prostoru (primjer Ukrajine)

Krajem Hladnog rata otvorio se ogroman sigurnosno, ekonomski i politički vakuum koji je
bio slobodan za širenje europskog i američkog utjecaja. Atlantizam se pokazao uspješno
širenje na područje CEE-a, ali se postavlja pitanje zašto se nije u potpunosti uspio prodrijeti u
post-sovjetskom prostoru. Tri glavna problema zaustavili su njegov potencijal za širenje na
Euroaziju, unatoč prednostima od alternative- prvo je konstantno podcijenjivanje žestine
ruske reakcije na širenje euroatlantizma, neodgovarajući model integracije novih članica i
nepostojanje snažnog vodstva od strane euroatlantske zajednice. Primjer ova tri problema koji
muče euroatlantsku zajednicu je slučaj Ukrajine iz 2014. godine. Ukrajina kao država imala je
prije same krize dva problema, a to su bili nepostojanje jedinstvenog nacionalnog identiteta, te
nepostojanje političke i ekonomske infrastrukture u države. Na ta dva problema nadovezala su
se tri problema Zapada koje sam već naveo, inicijativa Zapada je bila omogućiti Ukrajini da
uđe u NATO savez bez da postoji jasan sustav integracije u taj sustav koji bi bio prilagođen
Ukrajini, nije postojalo jasno i snažno vodstvo od strane Zapada koji bi nametnuli svoje
ciljeve. Zapadne države podcijenile su rusku reakciju na događaje u Ukrajini, ruska reakcija
označilo je prvi put da netko nakon Hladnog rata otvoreno ustaje protiv ideje atlantizmam
njegove definicije svjetskog poretka i njezinog daljnjeg širenja.

14.) Što je kineski euroazijanizam

Nema jedino Rusija svoj oblik euroazijanizma, postoje još dvije varijante od kojih je jedan
kineski, koji nema ideoloških osnova, već se njegova osnova sastoji isključivo na ekonomiji.
Za razliku od Ruskog euroazijanizma koji ima svoj nacionalistički sadržaj i teritorijalno
pitanje, Kina je fokusirala na ekonomsku integraciju na euroazijkom području koju bi vodio
Peking. Trenutačno glavni cilj kineskog euroazijanizma je rješenje nejednakog ekonomskog
razvoja Kine, što predstavlja jedan od glavnih problema samoj Kini. Kineski euroazijanizam
sastoji se od tri cilja, a to su: naglašavanje razlika gledišta i poimanja na međunarodni
poredak Kine i SAD-am, širenje kineskog utjecaja kojim bi se smanjio američki na području
Azije i Pacifika, te integracije ekonomije Kine na euroazijski prostor kao demonstraciju
pragmatične kineske vanjske politike. Kako bi se suzbilo nejednaki rast svih dijelova Kine
pokrenuta je inicijativa Belt and Road 2013. godine koja je trebala omogućiti razvoj
unutarnjih dijelova Kine. Inicijativa je trebala razviti mehanizme koji bi poslužili za
rješavanje ekonomski i socijalnih problema, način na koji bi se to riješilo je tako da vi se
stvorila transportna infrastruktura koja bi bolje povezala Kinu sa ostatkom Euroazije i Afrike,
s posebnim naglaskom na kineski politički i ekonomski interes u zajedničkim projektima.
Ostvarivanje ove inicijative potaknulo bi ekonomski razvoj unutarnjih dijelova Kine čim bi se
poboljšali njihovi socijalni i ekonomski problemi.

15.) Promjena kineske strategije prema EU

Odnosi Kine i Europe idu još u daleko prošlost, a najviše na odnose tijekom 20. i 21. stoljeća
su utjecali događaji iz 19. stoljeća kada su mnoge europske zemlje upravljale Kinom. Prvi
službeni odnosi između EU i Kine utemeljeni su 1979. g kada je Europski parlament
uspostavio delegaciju za odnose sa Narodnom Republikom Kinom. Tijekom 1990-ih počelo
je intenziviranje ekonomskih odnosa između EU i Kine, te su njihovi trgovinski odnosi su bili
tri puta veći nego krajem 1980-ih, Kina je percipirala EU kao subjekta međunarodnih odnosa
čiji značaj raste. Promjena u gledištu desila se u razdoblju od 2008. do 2012. kao posljedica
globalne krize, Kina je počela umjesto ravnopravnog partnera na EU gledati kao podređenog
partnera sa kojima se može razvijati primarno ekonomski odnosi. Kina je smatrala da EU ne
djeluje globalno kao normativna sila, te da je njezina moć počela nestajati. Kina je
promijenila taktiku i umjesto direktnih pregovora sa institucijama Europske Unije, oni se
fokusiraju na određene regije Unije, naročito u području istočne i srednje Europe, što je
dovelo do toga da je danas ina u snažnijoj poziciji u odnosu na EU.

16.) Značenje BRI inicijative

BRI, odnosno Belt and Road, je inicijativa iz 2013. godine koja je trebala omogućiti razvoj
unutarnjih dijelova Kine. Inicijativa je trebala razviti mehanizme koji bi poslužili za
rješavanje ekonomski i socijalnih problema, način na koji bi se to riješilo je tako da vi se
stvorila transportna infrastruktura koja bi bolje povezala Kinu sa ostatkom Euroazije i Afrike,
s posebnim naglaskom na kineski politički i ekonomski interes u zajedničkim projektima.
Ostvarivanje ove inicijative potaknulo bi ekonomski razvoj unutarnjih dijelova Kine čim bi se
poboljšali njihovi socijalni i ekonomski problemi. Dva su činitelja dovela do promjene ove
strategije: rastući otpor infrastrukturnim projektima koji se izvodi prema kineskim pravilima
od strane kineskog vodstva i pitanje sposobnosti financiranja ogromnih infrastrukturalnih
projekata u budućnosti.

17.) Značaj jugoistočne Europe za Kinu i Hrvatska kao primjer kineskog djelovanja

Jugoistok Europe igra vrlo bitnu ulogu Kini, on zajednički povezuje središnju Europu i
Mediteransku Europu sa Euroazijom. Kina nastoji svojim djelovanjem na području
jugoistočne Europe i Zapadnog Balkana proširiti svoj utjecaj u Europu, ali također nastoji
potkopati utjecaj EU te se ponuditi kao moguća alternativa. Kina od kraja globalne
ekonomske krize koja je počela 2008. godine više ne gleda na EU kao ravnopravnog partnera,
već kao podređenu stranu u njihovim odnosima. Cilj Pekinga je širiti svoj utjecaj što više
može, naročito istok Europe, slučaj Hrvatske pokazuje nastojanje Kine da pojača svoj utjecaj
na zapadnom Balkanu, ali i Europskoj Uniji, pomoću modificirane BRI strategije koja je
prilagođena za države istočne Europe.

18.) Razvoj turskog euroazijanizma

Kineski i ruski euroazijantizam pokazuje dvije različita pola interesa, od ruske nacionalističke
vođene želje za širenjem svojeg utjecaja do kineske želje za ekonomskom nadmoći ili
pariranju SAD-u i Europi, turski euroazijanizam smjestio se između njih dvoje. Cilj turskog
euroazijanizma nije modernizirati Tursku prema zapadnom modelu političkog, ekonomskog i
socijalnog sustava već na temelju tradicionalnih turskih vrijednosti koje obilježavaju to
područje, sa jakim naglaskom na anti- europsku orijentaciju. Turski nastao je tijekom krize
kemalizam 1980-i, tijekom 1990-ih dobio je na popularnosti kada su sve institucije i
vrijednosti turskog društva dovedene u pitanje. Ključ turskog euroazijanizma je u stvaranju ne
zapadnog euroazijskog prostora što bi Turska ostvarila putem saveza sa svojim istočnim
susjedima, a to su Rusija, Iran, Pakistan, Indija, Kina - s kojima bi Turska bila ravnopravni
partner. Promjena je nastupila nakon 2002. godine i dolaska na vlast islamističke Stranke
Pravde i Razvoja (AKP). Dolazi do koncepta strateške dubine Ahmeta Davutoglua, odnosno
Turske kao snažne regionalne države koja predstavlja most između Afrike, Euroazije i
zapadne civilizacije temeljenu na neo-osmanizmu ili turskom euroazijanizmu. Ta strategija je
postala dominantna u Turskoj vanjskoj politici nakon dolaska AKP na vlast, strategija je
naročito dobila na važnost nakon dolaska na vlast predsjednika Erdogana koji u pogoršanim
odnosima sa Europskom Unijom i Zapadom koristi prilikom traženja novih saveznika na
području Euroazije.

19.) Koncept strateške dubine Ahmeta Davutoglua

Pogledaj 18. pitanje

20.) Geopolitički razlog slabljenja transatlantskih odnosa

Kraj Hladnog rata označio je kraj temelja na kojem je nastao NATO savez, odnosno kao
sustav kolektivne obrane od potencijalnog napada Sovjetskog Saveza, NATO je morao
preispitati svoju poziciju i krenuti u transformaciju samog saveza. NATO je iz saveza koji je
imao jasnu funkciju i način njezinog osiguravanja, prelazi u proces transformacije koji i dan
danas još traje. Proces transformacije donio je niz problema i izvore neslaganja između SAD-
a i europskih saveznika, a ključni izvori tom neslaganju nakon Hladnog rata su geopolitički.
Nestao je konsenzus političkih stranaka u SAD-u, nestala je globalna supersila čija prijetnja je
stvarala konsenzus unutarnjih i vanjskih politika SAD i europskih saveznika za vrijeme
Hladnog rata. Nestanak prave zajedničke prijetnje savezu doveo je divergencije interesa SAD
i europskih saveznika, smanjio se američki utjecaj u Europi, te je došlo do jačanja
samostalnog djelovanja europskih saveznika. Takav stav u kojem SAD i njegove europske
saveznice vode zasebne politike doveo je do tri posljedice, a to su: vojna nadmoć SAD ima
manji utjecaj na Europu u doba mira, fokus interesa SAD-a prelazi sa Europe na područje
Azije i Pacifika i propašću Sovjetskog Saveza i komunistički režima u Europi dolazi do
otvaranja vrata širenju i jačoj integraciji EU.

Može se ubaciti elementi 21. pitanja.

21.) Unutarnja politička scenu u SAD i američkim saveznicima – radikalizacija

Tijekom Clintonove administracije dolazi do erozije liberalnog internacionalizma, razlog

tome je nestanak suradnje između Republikanske stranke i Demokratske stranke na području
vanjske i sigurnosne politike SAD-a. Tijekom Clintonove administracije došlo je do
transformacije transatlantskih odnosa, koja još uvijek nije završila, postavlja se veliki izazov
europskoj integraciji jer se SAD percipira kao prijetnja. Dolazak Bush na mjesto predsjednika
i njegova administracija predstavit će prve naznake problema koji će se razviti u budućnosti.
Američko vanjskopolitičko djelovanje se počinje usmjeravati prema unilateralnom djelovanju
i većoj slobodi akcija SAD-a, takav pristup naišao je na snažnu kritiku od strane europskih
saveznika. Događaj koji je najviše obilježio 21. stoljeće i zaokret u politici država, događaji
11. rujna 2001. i kasnije okupiranje Iraka od strane SAD-a stvorit će prvi razdor među
europskim saveznicima. Dolazi do prekida transatlantskog jedinstva te se ključni saveznici
Njemačka i Francuska razilaze po pitanjima vođenja rata i mira, kraj Busheve administracije
je još dodatno obilježio početak globalne ekonomske krize 2008. godine koji će imati veliki
utjecaj na buduće transatlantske odnose. Dolazak Baracka Obame na mjesto predsjednika,
europski saveznici su gledali kao mogućnost revitalizacije transatlantskih odnosa. Obama se
po tom pitanju iz gledišta europskih saveznica pokazao neuspješnim, on je surađivao sa
svojim europskim saveznicima jedino kada je morao, te kada oni nisu bili potrebni je djelovao
samostalno. Pred kraj mandata Obama je pokazao nekakve naznake za oporavkom odnosa i
poboljšanju međunarodnih, krenuo je sklapati sporazume koji su trebali omogućiti njegovom
nasljedniku da nastavi proces razvoj transatlantskih odnosa (TTIP, Iran i Pariški sporazum).
Ono što Obama i većina SAD nije očekivala da će na mjesto predsjednika SAD doći osoba
poput Donalda Trumpa. Dolaskom Trumpa na vlast umjesto nastavka revitalizacije odnosa
dolazi do zaoštravanja prema europskim saveznicima. Trump je nastavio unilateralno
američko djelovanje koje je započeo George Bush, te je počeo potkopavati utjecaj SAD-a u
međunarodnim multilateralnim institucijama. Dolazi do ugroze liberalnog međunarodnog
poretka kojim dominira SAD, jer Trump vodi politiku „America First“ u kojem traži od
drugih država da povećaju svoju potrošnju na obranu, koji su zanemarivali jer im je SAD
jamčio sigurnost. Trump je pod pitanje stavio i samo postojanje NATO saveza, kada je u nizu
izjava za medije u kampanji i tijekom mandata izjavio da na potencijalnu ugrozu neke države
članice NATO saveza bi reagirao jedino ako ta država zadovoljava standarde 2% trošenja
BDP-a na vojsku. Trumpovu vanjsku politiku najviše je zasada obilježilo prekid sporazuma sa
Iranom, što je dovelo u pitanje ključni princip na temelju kojeg EU definira vanjskopolitičko
djelovanje.

22.) Razvoj vojnih sposobnosti EU od 1991. do 2014. godine

Krajem Hladnog rata postavlja se pitanje opstanka transatlantskih odnosa i potencijalnog

redefiniranje ka većoj integraciji europskih država na području europske sigurnosti. Kao
zamjena za Europsku političku suradnju (EPC) nastala je Zajednička vanjska i sigurnosna
politika (CFSP), ona je nastala kao drugi integracijski stup EU. Sporazum u Maastrichtu
označio je transformaciju i Zapdnoeuropske obrambene unije (WEU), obrambenog saveza
originalnom 7 država (države Beneluksa, Njemačka, Francuska, Italija i UK) koji se 1990-ih
proširio na Portugal, Španjolsku i Grčku. WEU se sporazumom transformirao u obrambenu
komponentu EU u okviru Atlantskog saveza, te je 1992. godine definirana njegova zadaća
Petersberškom deklaracijom, a to su humanitarni i zadaci spašavanja, održavanje mira u
Europi i zadaci borbenih snaga u upravljanju krizama u koje je uključeno i stvaranje mira.
Kako bi se omogućila izgradnja obrambenih sposobnosti WEU-a stvoren je mehanizam
Europskog sigurnosno-obrambenog identiteta (ESDI), taj mehanizam nikada nije uspio
ostvariti ulogu za koju je bio dizajniran, te je njegov neuspjeh uveden u rad NATO saveza,
kojeg se prije toga gledalo na isključivo organizaciju za kolektivnu obranu. Tim
inkorporiranjem mehanizama u NATO savez SAD je dobio mogućnost stalne kontrole nad
obrambenom politikom EU, nakon toga došlo je do suspendiranja pokušaja stvaranja neke
djelotvorne vojne organizacije iz WEU-a. To nije bio jedini neuspjeh EU, on se očitao i na
neuspjehu operacionalizacije Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (CFSP), političko
jedinstvo o načinu pristupanja problemima i provođenju samog koncepta pokazali su sve
nedostatke tog koncepta, što se najbolje vidi na primjeru neuspjeha sprječavanja sukoba na
području bivše Jugoslavije. EU nije mogla provoditi zadatke predviđene Petersberškom
zadaćom zbog nedostatka zajedničke vojne sposobnosti, uzrok toga su bili različiti nacionalni
interesi. Prvi korak ka izgradnji takvih sposobnosti je bio summit u Helsinkiju 1999. godine
prema kojem bi se budućnost trebala temeljiti na CFSP-u i Europskoj sigurnosno obrambenoj
politici (ESDP) kojom bi se stvorila snaga za brzu reakciju. Nastojalo se utvrditi i potrebe za
procedurama s NATO savezom oko konzultacija i kooperacije kada su bile u pitanju države
koje nisu bile članice EU, što je formalizirano u Berlinu 2003. godine, ali nikada do 2014.
godine nije zaživila. Dolaskom ekonomske krize 2008. godine došlo je do značajnog pada
aktivnosti CFSP-a te je on promijenjen Lisabonskim ugovorom 2009. godine, tako da je
ukinut sustav tri integracijska stupa, te je zamijenjen područjima koji dijele kompetencije.
ESDP postaje Zajednička sigurnosna i obrambena politika (CSDP) koji u sebe uključuje i
civilnu komponentu djelovanja, njegova operacije se intenziviraju 2012. godine, dolazi do
prve ideje osnivanja što će se kasnije pretvoriti u PESCO, te se ukida WEU. Odlukom Vijeća
EU sa kraja 2013. godine daje se primat razvoju europske obrambene industrije ispred vojnih
sposobnosti.

23.) Razvoj vojnih sposobnosti EU od 2014. do 2019. godine

Ukrajinska kriza 2014. godine stvorila je uzbunu u NATO savezu i Europskoj Uniji. Sastanak
vijeća EU 2015. godine zaključio je da nema napretka u odnosu na 2013. godinu, te da je
potrebno donijeti novu sigurnosnu strategiju Europske Unije, posljednja je bila donesena
2003. godine. U lipnju 2016. godine usvojena je nova Globalna strategija EU kojom se
fokusira na obranu Europe i pripremu izlaska UK iz EU što će našteti njezinim vojnim
sposobnostima, također odbacuju se ambiciozni ciljevi koji se nisu mogli ostvariti iz
prethodne strategije iz 2003. godine. Tom strategijom nastojalo se ojačati obrambena suradnja
unutar EU, ali glavni problem je stvaralo različiti pogledi članica kad su u pitanju sigurnosne
prijetnje, nastala je regionalizacija europske sigurnosti u kojem su se države članice podjelile
na tri skupine, a to su: atlantisti, kontinentalna Europa i bivše neutralne države. Jedan od
rezultata ove nove sigurnosne strategije je bilo osnivanje koncepta PESCO na razini EU
kojom gotovo sve države članice EU (osim Danske i Malte) sudjeluju u zajedničkom
ostvarivanju određenih manjih sigurnosnih ciljeva. U ovom razdoblju intenzivirala se suradnja
sa NATO savezom, koji su i dalje kočeni od strane institucionalizacije odnosa i problema na
strani EU. Dodatnu nemogućnost za nastavak razvijanja odnosa EU i NATO saveza bio je
dolazak Donalda Trumpa na poziciju predsjednika koji je žestoko kritizirao NATO, te doveo
u pitanje članak kojim se aktivira kolektivna obrana u slučaju ugroze neke članice NATO
saveza.

24.) Koncept PESCO-a

PESCO, odnosno stalna strukturirana suradnja (Permanent Structured Cooperation) je

strukturalna integracija koja se provodi između 25 od 27 nacionalnih oruža snaga država
članica EU. Sporazum o stvaranju potpisan je krajem 2017. godine, a svoj rad je započeo
početkom 2018. godine, prva ideja osnivanja takve suradnje javila se još 2009. godine u
Lisabonskom ugovoru kao trajna strukturirana suradnja za najzahtjevnije vojne operacije
unutar okvira EU. Dolazak Trumpa na poziciju predsjednika SAD-a i njegova kritika NATO
saveza, zajedno sa izlaskom jedne od dvije najjače vojne sile u EU, Ujedinjenog Kraljevstva,
aktualizirali su pitanje stvaranja takve suradnje. Prije same aktivacije došlo je do neslaganje
Njemačke i Francuske o prirodi PESCO-a, Francuska je željela malu grupu sa ozbiljnim
sposobnostima, dok je Njemačka željela sveobuhvatan pristup koji bi uključivao većinu ili sve
države članice EU, kako ne bi nastale nove podjele unutar EU. Odluka je pala da će PESCO
biti uključiv proces koje neće sve države članice bit obvezne sudjelovat, postepen razvoj
omogućio bi razvoj novih zajedničkih sposobnosti, te bi suradnja potaknula dodatan razvoj
vlastitih vojska država članica. U PESCO nisu ušle tri tadašnje članice EU: Danska koja je
trajno izdvojena iz zajedničke obrambene i sigurnosne politike, Malta koja je prema ustavu
vojno neutralna država i Ujedinjeno Kraljevstvo jer je tada bio izglasan Brexit i čekao se
izlazak UK iz EU. Planirano je 50 idejnih projekata, koji su postepeno smanjeni na nekoliko
manjih, glavni cilj je razvijanje vojnih sposobnosti država članica EU i fokus na manje
operacije.

25.) Razvoj obrambene suradnje sa NATO-om nakon hladnog rata

Pogledaj pod 22. pitanje.

26.) Čemu ovisi mogućnost revitalizacije atlantizma

Zajednica transatlantskih država oduvijek je bila zajednice koja se zasniva na određenim

vrijednostima, prvenstveno SAD-a i njezinih europskih partnera, sve dok u njima postoji
konsenzus oko zaštite vrijednosti i međunarodnog poretka izgrađenog na tim vrijednostima,
atlantizam će se održati. Najveća prijetnja transatlantskim odnosima je svođenje istih na
isključivo transakcionalne, ti odnosi će preživjeti jedino ukoliko će se postići kompromis oko
zaštite temeljnih dijeljenja vrijednosti i geopolitičkih pogleda. EU pokazala se nemoćnom za
samostalno djelovanje u međunarodnoj sigurnosti i odnosima, te pitanje revitalizacije
atlantizma najviše ovisi o američkom vodstvu i njihovoj želji za prilagodbom i nastavkom
odnosa. Postoji tri moguće strategije kako bi se SAD postavio prema budućnosti atlantizma, a
to su: obnova odnosa i sveobuhvatno angažiranje SAD-a u europske probleme, minimalan
angažman kojim bi EU morala sve probleme samostalno rješavati i iskorištavanje
kratkoročnih prednosti poticanja podjela unutar EU. Sjeverna Amerika i zapadna Europa su
svjesni da se njihov kombinirani utjecaj nad Atlantikom mijenja. Komentari poput
predsjednika Europske komisije Barrosa 2010. godine, da današnji globalni događaji nas
prisiljavaju da idemo preko granica tradicionalnog atlantizma, stvorili su temelj za tzv. novi
atlantizam koji je odraz načina na koji se sjeverne zemlje vide svoju buću ulogu kao države
koje garantiraju liberalni međunarodni poredak. Rezultat je koncept „šireg Atlantika“ koji
započinje naglašavanjem značajnog doprinosa koji politici i sigurnosti Atlantika daju Latinska
Amerika, Karibi i Zapadna Afrika. Niz je zajedničkih izazova za zemlje Latinske Amerike i
Afrike mogle pomoći intenziviranju suradnje sa sjeverom, a to su: zdravstvene ugroze, pitanje
političke stabilnosti i sigurnosti i odgovor na sigurnosne izazove terorizma, piratstva i
organiziranog kriminala. Atlantski odnosi najviše ovise o SAD-u i njihovoj želji da pruži
novo vodstvo, ukoliko SAD želi pružiti to vodstvo ima puno prostora na koji bi se mogao
širiti transatlantsko partnerstvo, prvenstveno se tu misli na Južnu Ameriku i dijelove Zapadne
Afrike u kojima raste kineski (Latinska Amerika i Afrika) i ruski utjecaj (Afrika)

27.) Mogući značaj šireg atlantskog područja za revitalizaciju atlantizma

Malo preoblikovat 26. pitanje +

Južna Amerika može u budućnosti igrati veliku sigurnosnu ulogu zbog potencijala
organizacija poput ZOPACAS-a (Južnoamerička organizacija za sigurnost i suradnju) koji
može pridonijeti preoblikovanju sigurnosti južnog Atlantika, posebno u transnacionalnim
izazovima poput trgovanja ljudima i slabog upravljanja. Iako tek u povojima, nije u pitanju da
će ta organizacija jednog dana pružiti veliki dio u traženju odgovora na mnoge geostrateške
izazove u Južnoj Americi. Južna Amerika imat će i veliki energetski potencijal u budućnosti
za transatlantske odnose i globalnog tržišta energijom, naročito Brazil. Nedavna otkrića novih
i opsežnih izvora fosilnih goriva natjerala su promatrače da ovu regiju označe kao novu luku
energije 21. stoljeća. Također se treba napomenuti i vidljivo kombinirano povlačenje
Atlantika od tradicionalnih dobavljača sa Bliskog Istoka, SAD i Kanada već sad koriste
alternativne izvore proizvodnje nafte poput Meksika i Venezuele. Južna Amerika spremna je
za rast kao i pouzdan izvor obnovljivih energija, primjer toga su Karibi koji više nisu ovisni o
Venezuelskoj nafti jer su se okrenuli energiji vjetra i sunca. Krajnji cilj toga bio bi izvoz ovog
proizvoda s niskim udjelom ugljika u Sjedinjene Države radi spajanja s fosilnim gorivima. I
nemojmo zaboraviti da bi naftne rezerve zapadne Afrike mogle također dati sve važiji
doprinos prosperitetu i energetskoj sigurnosti Južne Atlantike - ako se njime upravlja pošteno
i pravedno.