William Ockham: Politička teorija

Tijekom boravka u Avignonu, Ockham se sastao Michaelom Cesenom, generalnim ministrom

Franjevačkog reda, koji je bio tamo u znak prosvjeda zbog Papinih izjava o franjevačkom zavjetu na
siromaštvo. Michael je pitao Ockhama da prouči ove izjave, nakon čega se Ockham pridružio
prosvjedu, a uskoro je postao nepovratno upleten u politički zaplet. Dok Ockhamu nije dopušteno
objavljivati svoju političku raspravu, one su kružile u podzemlju te su neizravno utjecale na glavna
zbivanja u političkom smislu.

Prava

Tko bi rekao da je u korijenu tih zbivanja leži franjevački zavjet siromaštva? U Mateju 19, Isus kaže
čovjeku: "Ako želiš biti savršen, idi, prodaj sve što imaš, daj svoj novac za siromašne, i dolazi, i slijedi
me." Čovjek koji će tek postati Franjo Asiški primio je osobno ove upute te je nakon toga napustio
imućnu obitelj iz koje je potekao, odustao je od svjetovnog života i osnovao franjevački red. On
zahtijeva od svih svojih članova zavjet na siromaštvo.

Michael Cesena promovira "radikalno" tumačenje, prema kojemu franjevci ne trebaju samo živjeti
jednostavno, nego ne smiju imati vlasništvo nad ničime, čak ni haljine na leđima. Papa Nikola III. je
sankcionirao ovo tumačenje uređenjem za to da papinstvo službeno posjeduje sve što su franjevci
posjedovali i koristili, uključujući i samu hranu koju su jeli. Život u apsolutnom siromaštvu omogućio
je franjevcima da propovijedaju uvjerljivo protiv škrtosti, i da na štetu pape Ivana XXII, podižu pitanja
o rastućoj papinskoj palači u Avignonu.

Ivan je odlučio skupiti veliko bogatstvo za Crkvu i franjevački zavjet siromaštva mu je u tome bio na
putu.

S obzirom da su franjevci uživali ekskluzivnu uporabu donacija koje su primili, oni su de facto vlasnici
toga što su zaprimili. Papinsko "vlasništvo" franjevačke imovine je vlasništvo samo po imenu.

Ockham želi pokazati da se namjera da se nešto koristi razlikuje od namjere posjedovati to nešto.

Ockham potiče svoju definiciju vlasništva iz metafizičkog libertarijanizma. Vlasništvo nije samo
konvencionalni odnos uspostavljen kroz socijalni sporazum. To je prirodni odnos koji nastaje kroz čin
čineći nešto svojom slobodnom voljom. Posjedovati nešto znači raditi što hoćete s tim što
posjedujete.

Franjevci ne rade ono što hoće s donacijama koje su im dane nego, prema Ockhamu, kako vlasnik
želi. Oni naprosto te donacije samo koriste, ali ih ne posjeduju. Kada bi to bilo odobreno, u normalnoj
praksi, ova razlika može biti u potpunosti neprepoznata jer volja vlasnika odgovara onom korisnika.
No, ako bi sukob volje nastao, razlika će postati očigledna. Pretpostavimo da je netko donirao neku
tkaninu u Redu s namjerom da se koristi za haljine. Braća (franjevci) tu tkaninu moraju koristiti za
haljine, čak i ako bi je oni radije ga koristili za nešto drugo. A ako donator želi tkaninu natrag, čak i
nakon što su se haljine već napravile, braća neće imati osnovu za odbijanje tog zahtjeva i ne postoji
pravni regres. Ockham stavlja ključnu točku u smislu presude: vlasnik zadržava pravo (ius) na ono što
on posjeduje.
Odvajanje od Crkve i države

Ockham proširuje svoju predanost siromaštvu izvan samo franjevačkog reda, uvjeren da je bogatstvo
neprimjeren izvor snage za Katoličku crkvu u cjelini.

Po Ockhamovom mišljenju, Katolička crkva ima duhovnu snagu koja se razlikuje od sekularnog
(necrkvenog, svjetovnog) svijeta. To uvjerenje dovodi Ockhama da predloži nauk koji je postao
temeljni Ustav Sjedinjenih Američkih Država: odvajanje crkve i države.

Tijekom srednjeg vijeka, pape i carevi borili su se za prevlast u Europi. Politički zamah je podijeljen u
dva smjera te uopće nije jasno na koji način će stvari ići. Jedna strana zauzimala se za teokraciju, gdje
Papa, kao najviši autoritet, imenuje cara. Druga strana zauzimala se za imperijalizam, gdje je car, kao
najviši autoritet, imenuje papu. Činilo se da neće doći kraj bolesnoj volji i krvoproliću.

Ockham hrabro predlaže treću alternativu: papa i car trebali biti odvojeni, ali jednaki, svaki vrhovni u
svojoj domeni. To je bio nevjerojatan prijedlog, dobrodošao na obje strane.

U Edenskom vrtu, Bog je dao zemlju ljudima da se koristi za njihovu zajedničku korist. Dokle god smo
bili spremni podijeliti nije bilo potrebe za imovinu među nama. Nakon pada, međutim, ljudska bića
postala su sebična i izrabljivačka. Zakoni su postali nužni za ograničenje neumjerene želje za
svjetovnim ili "vremenitim" dobrima te za spriječiti zanemarivanja njihovog upravljanja. Budući da su
zakoni beskorisni bez sposobnosti da ih se provede, došli smo do potrebe za svjetovnom vlasti.
Funkcija svjetovne vlasti je kazniti one koji krše zakon i općenito prisiliti sve ljude na poštivanje
zakona.

Odričući se imovine, franjevci su nastojali živjeti kao što je Bog izvorno namijenjeno. U savršenom
svijetu, ne bi bilo potrebe za nekretninama i prisilnom vlasti. Svi kršćani trebaju težiti tom
anarhističnoj utopiji, iako oni možda to nikada neće u potpunosti ostvariti. U međuvremenu, oni bi
trebali izbjegavati miješanje duhovnog i svjetovnog što je više moguće. Iz tog razloga papa ne može
nekoga kazniti svjetovnim (sekularnim, necrkvenim) kaznama, nego ga samo može kazniti duhovno.

Za Ockhama, odvajanje crkve i države je odvajanje idealnog i stvarnog.

Ockham tvrdi da je monarhija najbolji oblik svjetovne vlasti. On smatra reprezentacijske oblike vlasti
neprihvatljivima iz razloga što ne postoji takva stvar kao zajednička volja. Ockham ne podržava ideju
nadljudskog vođe. Naprotiv, čini se da on misli da prilično običan, dobar čovjek može biti pristojan
kralj. Možda Ockham je zadovoljan monarhijom, jer, po njegovom mišljenju, svjetovni (necrkveni)
svijet će uvijek biti intrinzično pogrešan. Umjesto toga, on postavlja svoje nade na duhovni svijet.

Sloboda govora

Iako Ockham nikada nije kritizirao instituciju samog papinstva, on je optužio papu za krivovjerje i
pozvao na njihovo protjerivanje. Ironično, Ockhamova opsežna analiza pojma hereze pretvara se u
obranu slobode govora.

U skladu sa svojim naukom o odvojenosti crkve i države, Ockham tvrdi da papa, i samo papa, ima
pravo na razinu duhovne kazne, i samo duhovne kazne, protiv nekoga tko je svjesno izjavio teološke
laži i odbija biti ispravljen. Čovjek bi nesvjesno mogao tvrditi teološku laž tisuću puta, međutim. Dokle
god je spreman na to da se ispravi, on ne bi trebao biti proglašen heretikom, pogotovo od strane
pape.
U Mateju 28:20 Isus je obećao svojim učenicima: "Ja ću biti s vama u sve dane do svršetka svijeta."
Ovaj tekst tradicionalno daje opravdanje za nauk papinoj nepogrešivosti prema kojoj papa ne može
biti u krivu kada govorimo o pitanjima službene crkve. Ockham odbacuje ovu doktrinu, međutim,
tvrdi da je minimalna potreba da Isus zadrži svoje obećanje to da jedan čovjek ostane vjeran u bilo
kojem trenutku, a to bi mogao biti bilo tko, čak i jedno kršteno dojenče. To podrazumijeva da je cijela
institucija crkve mogla postati potpuno korumpirana. Kao rezultat toga, bez obzira na to koliko je
drevna ili univerzalno prihvaćena, uvijek otvorena za spor.

Još je zanimljiviji, međutim, Ockham pogled na ne-teološki govor. On piše da

čisto filozofske tvrdnje koje se ne odnose na teologiju ne trebaju biti svečano osuđene ili
zabranjene od strane bilo koga, jer vezi s takvim tvrdnjama svatko bi trebao biti
slobodan reći ono što želi.