bilješka o piscu

Sofoklo, koji se obično smatra najdostupnijim iz središnjeg trokuta grčkih

tragičara (druga dvojica su Euripid i Eshil), vjerojatno je rođen u Kolonu, ili u
okolici njega, oko 496. godine prije Krista. Izvori nam govore kako je Sofoklo
tijekom života napisao 123 predstave od kojih znamo 118. Od ovog ogromnog
broja dramskih djela (Shakespeare je, za usporedbu, tijekom života napisao
negdje između 36-39 predstava) samo ih je sedam “preživjelo”: Antigona, Kralj
Edip, Edip na Kolonu, Ajant, Elektra, Trahinjanke, i Filoktet.
Sve što znamo o Sofoklovoj ličnosti potječe od Aristofana.
Njegov otac Sofil nije bio aristokrat, već bogati čovjek, što je značilo da je Sofoklo
dobio izvrsno obrazovanje.
Osvojio je ili osamnaest ili dvadeset i četiri prva mjesta na Gradskoj Dioziji, a
nikada se nije plasirao niže od drugog mjesta – i osvojio je nekoliko drugih nagrada
na Lenaji.
Sofoklo je nastavio pisati do osamdesetih godina. Umro je oko 406. pr. Kr. Pa
ipak, unatoč tome što nam je ostavio samo mali uzorak od sedam cjelovitih
predstava, Sofoklo je još uvijek ostavio nasljeđe dovoljno snažno da ga učini
jednim od očeva utemeljitelja zapadne drame.

doprinos Sofokla razvoju antičke drame

Sofoklo u tragediju uvodi trećeg glumca i pojačava dramsku radnju.

Povećava kor s 12 na 15 osoba, no smanjuje mu utjecaj. Njegov kor
ne utječe na radnju - on je samo pasivan promatrač koji sa
zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu ne uzdiže nad običnim
ljudima. Sofoklo je prvi tragičar koji je uveo junakinje u svoje tragedije.
Njegovi likovi nisu više bogovi i idealizirana bića kao kod
prijašnjih pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odlučuju o
svojoj sudbini.
Radnju pokreće slobodna ljudska volja. Sofoklovi su likovi psihološki
produbljeniji od likova njegova prethodnika Eshila.
Već su stari Grci sami odredili odnos između Sofokla i Euripida: "Sofoklovi
likovi onakvi su kakvi trebaju biti, a Euripidovi kakvi doista jesu."
drama kao dio trilogije o caru Edipu

Antigona je kći Edipa, najslavnije figure grčke drame. Edip je bio kralj koji se oženio vlastitom
majkom nakon što je ubio vlastitog oca – ne znajući da su to i njegovi roditelji.

U danima prije početka radnje Antigone, Tebu je rastrgao rat. Kad je Edip pao od milosti, njegovi
su sinovi Polinik i Eteoklo bili premladi da bi mogli vladati i kraljevstvo je bilo povjereno Kreontu

Braća ubrzo dosežu odgovarajuću dob te žele preuzeti vladavinu, ali nastavljaju povjeriti isto Kreontu,
znajući da prokletstvo slijedi njihovu obitelj. No, ubrzo se dogovore da će naizmjence vladati Tebom.
Nakon što taj čin ispadne neuspješan, počinju se boriti za prijestolje – Polinik, kao stariji brat, vjeruje da ima
rođeno pravo, ali Eteoklo ga istjeruje te ga šalje da traži utočište u Argu.

Polinik pristaje na bratov prijedlog da se međusobno sukobe jer je uzrok ipak njihova osobna svađa što
dovodi do njegove vlastite smrti i smrti Eteokla. Među vojnicima izbija rasprava o pobjedniku, a Tebanci
pripisuju pobjedu sebi jer je Eteoklo prvi zadao smrtni udarac, a Argivci su smatrali da oni trebaju odnijeti
pobjedu jer je Eteoklo prvi umro. Dolazi do sukoba u kojem pobjeđuju Tebanci.

odlike antičke drame koje su uočljive u ovoj drami

Drama je uvjetovana PROSTOROM = scenski prostor i VREMENOM = jedinstvena i pregledna radnja.

Zato drama nema epsku širinu ni lirske asocijacije.
U drami je najvidljivija čovjekova ovisnost o silama koje ga nadrastaju i s kojima dolazi u susret ili sukob.
Pretpostavlja se da se antička tragedija razvila iz ditiramba, korske pjesme u čast boga Dioniza.
1. RROLOG - dio koji prethodi ulasku kora u
orkestar
2. PAROD - pristupna pjesma kojom kor ulazi u
orkestar
3. EPIZODU - sve �to glumac govori ili čini
između dviju korskih pjesama
4. STASIM - stajaća pjesma kora
5. EKSOD - zavr�ni dio tragedije u kojemu kor ili
glumci napu�tjau orkestar
 tragična krivica glavne junakinje

Antigona je tragedija koja problematizira odnos pojedinca i vlasti, samu vlast i vladara te
ljubav i odnos prema bo�anskim zakonima odnosno vjeri.
Antigona pokopa svog brata Polinika usprkos vladarevoj naredbi da to ne
čini jer je Polinik bio protivnik domovine.

kompozicija drame

1. uvod: Eteoklo i Polinik umiru u dvoboju

2. zaplet: Kreont zabranjuje pokapanje, ali Antigona
ga ne sluša
3. kulminacija: Kreont osuđuje Antigonu na smrt
4. obrat: bogovi govore Kreontu da mora poštedjeti
Antigonu
5. rasplet: umire Antigona i Kreontova žena i sin

karakterizacija glavnih likova (Antigona, Kreont, Ismena...)