PATOLOGIJA

Patologija tumora
Sadržaj:

1. UVOD............................................................................................................................1
2. DEFINICIJE...................................................................................................................2
3. NAZIVI..........................................................................................................................3
3.2. Zloćudni tumori..................................................................................................................4
4. OBILJEŽLJA DOBROĆUDNIH I ZLOĆUDNIH NOVOTVORINA.........................5
5. BRZINA RASTA..........................................................................................................6
6. METASTAZIRANJE....................................................................................................7
7. UČESTALOST RAKA..................................................................................................8
8. NASLJEĐIVANJE.......................................................................................................10
9. EPIDEMIOLOGIJA.....................................................................................................11
9.1. Molekularna genetika metastaza.....................................................................................11
10. KEMIJSKI KARCINOGENI.....................................................................................12
10.1. Izravno djelujući agensi..................................................................................................13
10.2. Posredno djelujući agensi...............................................................................................13
10.3. Mehanizmi djelovanja kemijskih karcinogena................................................................15
11. KARCINOGENEZA ZRAČENJEM.........................................................................15
12. VIRUSNA ONKOGENEZA......................................................................................16
12.1. RNK onkogeni virusi........................................................................................................16
12.2. VIRUS T-STANIČNE LEUKEMIJE U ČOVJEKA-TIP 1...........................................................16
12.3. ODBRANA DOMAĆINA OD TUMORA: TUMORSKA IMUNOST.........................................16
13. PROTUTUMORSKI DJELATNI MEHANIZMI......................................................17
14. IMUNOLOŠKO LIJEČENJE TUMORA U ČOVJEKA...........................................17
15. STUPNJEVANJE I STADIJI RAKA........................................................................18
16. LABORATORIJSKO DIJAGNOSTICIRANJE TUMORA.....................................18
17. ZAKLJUČAK............................................................................................................20
18. LITERATURA...........................................................................................................21
1. UVOD

Tumori ili neoplazije označavaju masu izmjenjenih ćelija koje pokazuju nepravilan i
progresivan rast. Tumori su bolesti s ozbiljnom prognozom po život, te su tema o kojoj
se mnogo govori. Riječ "tumor" znači oteklina. Tumori nastaju uvećanjem tkiva ili
organa bujanjem ćelija ili otokom tkiva zbog zadržavanja tečnosti ili krvarenja unutar
tkiva. Ipak, danas se taj pojam udomaćio kao oznaka za naoplazije.

Tumori mogu biti maligni (zloćudni) i benigni (dobroćudni). Razlika između njih je u
agresivnosti rasta, te u tome što maligni daju metastaze i šire se u okolinu, infiltrirajući
se u okolno tkivo, dok benigni tumori ne daju metastaze na druge organe i ne infiltriraju
se u okolno zdravo tkivo, već ga potiskuju.

Rak (kancer, cancer) predstavlja zloćudni oblik novotvorine. Zloćudnost ili malignost
nekog tumora odnosi se na svojstvo tog tumora da invadira i razara okolno tkivo i da
stvara udaljene metastaze u organizmu, te kao posljedica nastupa smrt. Naravno,
dijagnoza zloćudnog tumora ne podrazumijeva smrt. Pravodobnom dijagnozom, i
dobrim odabirom terapije izlječenje je kod nekih malignih tumora moguće.

Uzrok najvećeg broja tumora nije poznat: Ipak za određene faktore se danas pouzdano
zna da su uzročnici stvaranja tumora, a to su, pušenje, UV zračenja, određeni virusi. Sam
proces nastanka tumora događa se već na molekulskoj razini, tj. poremećaji kontrolnih
bjelančevina imaju svoju podlogu u oštećenjima gena koji te proteine i stvaraju.
Oštećenje gena može nastati na dva načina:

1. kao posljedica vanjskih kancerogenih faktora (hemijski, fizikalni, mehanički, virusni

agensi)

2. kao posljedica spontanih mutacija u organizmu.

Nastanak tumora se ne događa u jednom tačno određenom trenutku ili u kratkom

vremenskom razdoblju. To je proces koji se sastoji od niza promjena na genotipskoj i na
fenotipskoj razini. Taj niz promjena koji vodi od zdravog stanja ćelije do pojave tumora
najčešće traje mjesecima i godinama.

1
2. DEFINICIJE

Novotvorina doslovno znači novi rast.Novotvorina je,kao što ju je definirao Willis

“abnormalna nakupina tkiva čiji rast nadmašuje i nije usklađen s rastom normalnih tkiva
i traje u tom prekomjernom rastu i nakon što su odstranjeni utjecaji koji su uzrokovali
promjenu“. Osnovno u nastanku svih novotvorina jest gubitak odgovora na kontrolne
mehanizme normalnog rasta. Za neoplastične se stanice kaže da su pretvorene: One se
nastavljaju razmnožavati očito zaboravljajući na regulatorne utjecaje koji upravljaju
rastom normalnih stanica. Novotvorine imaju još dva svojstva. Čini se da se ponašaju
kao nametnici i natječuju se s normalnim stanicama i tkivma u njihovim metaboličkih
potrebama. Tako se novotvorine mogu dobro razvijati u bolesnika koji su inače prilično
iscrpljeni. Novotvorine također uživaju određeni stepen samostalnosti i više-manje
neprestano se povećavaju bez obzira na svoju lokalnu okolicu i status ishranjenosti
domaćina. Tako je, do nekih granica, neoplazija nekontrolirani rast.Njihova
samostalnost, međutim, nikako nije potpuna.Nekim novotvorinama potrebna je
endokrina potpora, i zapravo takva se ovisnost katkada može upotrijebiti na štetu same
novotvorine. Štoviše, njihova opskrba krvlju i prehrana u potpunosti ovise o domaćinu.

U uobičajenoj medicinskoj upotrebi novotvorina se često naziva “tumor“, a proučavanje

tumora naziva se “onkologija“ (od oncos-tumor i logos-znanost). Doslovno govoreći,
tumor je oteklina koja može nastati, među ostalim, zbog edema ili krvarenja u tkivo.
Danas se naziv “ tumor “ primjenjuje gotovo isključivo za neoplastične mase koje mogu
uzrokovati otekline u tijelu; upotreba naziva za neoplastične promjene gotovo se
izgubila. U onkologiji je najvažnije novotvorine podijeliti u dobroćudne i zloćudne. Ova
se kategorizacija osniva na ocjeni mogućnosti kliničkog ponašanja novotvorine.

Za tumor se kaže da je “dobroćudan“ kada se njegova citološka i makroskopska

obilježja smatraju relativno nedužnima, što oključuje da mora ostati lokaliziran, ne širi
se na druga mjesta i, zbog toga, općenito dopušta lokalno kirurško odstranjenje i
bolesnikovo preživljenje. Treba, međutim istaknuti, da dobrođudni tumori mogu imati
veće značenje od lokalne čvoraste nakupine, i katkada odgovorni za ozbiljne bolesti, što
će biti istaknuto poslije.Zloćudni se tumori zajednički nazivaju rak (cancer), što potječe
od latinske riječi za rak – prijanja uz bilo koji dio u kojemu se razvija na tvrdokoran
način poput raka. Naziv “maligni“ (“zloćudni“), kako se primjenjuje na novotvorine,
obuhvata njihovu sposobnost da invadiraju i razore okolno tkivo i šire se na udaljena
mjesta (metastaziraju) dok ne uzrokuju smrt. Naravno, ne poprimaju svi tipovi raka tako

2
zloćudan tok. Neki se otkriju rano i mogu se uspješno liječiti, ali oznaka, “zloćudni“
predstavlja crvenu zastavu opasnosti.

3. NAZIVI

Svi tumori, dobroćudni i zloćudni, imaju dva osnovna dijela:

 parenhim građen od pretvorenih ili neoplastičnih stanica i

 potpornu stromu građenu od vezivnoga tkiva, krvnih žila i vjerovatno limfnih
žila.

Parenhim je onaj dio novotvorevin ekoji uglavnom određuje njezino biološko ponašanje
i dio je po kojemu tumor dobiva svoje ime. Stroma, međutim, nosi krvnu opskrbu i
osigurava potporu za rastuće parenhimne stanice i zbog toga presudna za rast
novotvrevine.

3.1. Dobroćudni tumori

Općenito, oni se označavaju dodatkom završetka “-oma“ na ime vrste stanica od kojih
potječu. Dobroćudni tumor koji potječe od vezivnoga (fibroznog) tkiva naziva se
fibroma, a benigni hrskavični tumor chondroma. Nazivi su dobroćudni epitelnih tumora
složeniji. Oni se katkada svrstavaju na osnovu njihove mikroskopske, a katkada na
temelju njihove makroskopske slike. Ostali su svrstani prema stanicama iz kojih potječu.
Evo nekih primjera:

Adenoma

Ovaj se naziv upotrebljava za dobroćudne epitelne novotvorine (neoplazme) koje

stvaraju žljezdanu sliku i za one koje potječu iz žlijezda, ali ne moraju obavezno
pokazivati žljezdanu sliku. Dobroćudna epitelna novotvorina koja izrasta iz stanica
bubrežnih kanalića i stvara žlijezdama slične tvorbe naziva se adenom, jednako kao i
nakupna dobroćudni epitelni stanica koje ne stvaraju žljezdane slike, a potječu iz kore
nadbubrežne žlijezde.

Papilloma

Papilomi su dobroćudne epitelne novotvorevine koje raste na bilo kojoj površini, a

stvaraju mikroskopske ili makroskopske resičaste tvorbe.

3
Polypus

“Polip“ je naziv za novotvorinu koja se izbočuje inad površine sluznice, kao u crijevu,
stvarajući makroskopski vidljivu masu. Premda se taj naziv obično upotrebljava za
dobroćudne tumore, neki zloćudni tumori mogu također izgledati poput polipa, ali je
njih bolje označiti kao polipoidne zloćudne tumore.
Cystadenoma
Cistadenomi su šuplje cistične tvorbe; tipično se vide u jajnicima.

3.2. Zloćudni tumori

Nazivi zloćudnih tumora u biti odgovaraju nazivima dobroćudnih tumora, uz neke

dodatke. Zloćudne novotvorine koje izrastaju iz mezenhimalnoga tkiva ili njihovih
derivata nazivaju se sarkomi (sarcoma). Rak podrijetla vezivnoga tkiva je fibrosarkom
(fibrosarcoma), a maligna neoplazma sastavljena od hondrocita je hondrosarkom
(chondrosarcoma). Na taj su način sarkomi nazvani prema svojoj histogenezi,
tj.staničnome tipu od kojeg su sastavljeni.

Maligne novotvorine podrijetla epitelnih stanica zovu se karcinomi (carcinoma). Mora

se imati na umu da su epitelna tkiva podrijetla iz svih triju zametnih listića; tako se
zloćudna novotvorina koja potječe iz epitela bubrežnoga tubula (mesoderm) naziva
karcinom, isto kao što karcinomi izrastaju i u koži (ectoderm) i obložnome crijevnom
epitelu (endoderm). Jasno je tada da iz mezoderma mogu izrasti epitelni karcinomi i
mezenhimni sarkomi. Karcinome možemo i pobližno označavati.

Karcinoma planocelulare označiti će karcinom u kojem tumorske stanice nalikuju na

višeslojni pličasti epite; a adenokarcinoma tumor u kojem neoplastične epitelne stanice
rastu stvarajući žljezdane tvorbe. Parenhimne stanice u novovorini, dobroćudnoj ili
zloćudnoj, više ili manje sliče jedna drugoj jer sve potječu od istog prethodnika.
Zapravo, čini se da je većina (ali ne sve) novotvorina monoklonalnoga porijekla, kao što
će to biti poslije potkrijepljeno dokazima. No, u nekim slučajevima matična stanica
može podleći različitoj diferencijaciji stvarajući takovane miješane tumore. Najbolji je
primjer miješani tumor porijekla žlijezde slinovnice. Ti tumori imaju jasan epitelni dio
raspršen u izrazito fibromiksoidnoj stromi, kadtad sa otočićima hrskavice ili kosti. Misli

4
da svi ovi različiti dijelovi potječu iz epitelni ili mioepitelni stanica, ili iz obiju vrsta, u
žlijezdi slinovnici, i zbog toga se kod ovih neoplazmi prednost daje nazivu adnoma
pleomorphae. Izmijenjeni oblici miješanog tumora ne smiju se zamijeniti teratomom,
koji je građen od prepoznatljivih zrelih ili nezrelih stanica ili tkiva koja potječu od više
nego jednog zametnog listica, a ponekad i svih triju. Teratomi imaju iz totipotentnih
stanica koje su normalo prisutne u ovariju i testisu, a ponekad se mogu naći u
odijeljenim embrijonalnim ostacima u središnjoj ravnini tijela. Takve stanice očito imaju
sposobnost diferencijacije u sve stanične tipove koji se mogu naći u zrelom tijelu, pa se
ne moramo čuditi da su osnova za razvoj novotvorina koje sadrže nepravilno razbacane
dijeliće nalik na komadić kosti, epitela, mišića, masnog tkiva, živčanog tkiva i ostalih.

Kada su svi sastavni dijelovi dobro diferencirani, radi se o benignom (zrelom) teratomu;
kada su slabije diferencirani, imaju snagu nezrelog tkiva ili očito malignog teratoma.

Postoje i drugi slučajevi zbunujućih naziva. Hamartom je poremećaj stvaranja kojim

nastaje neorganizirana nakupina tkiva koje je i inače pristuno u tom području. Tako se
mož vidjeti nakupina zrelih, ali neorganiziranih jetrenih stanica, krvnih žila, a možda i
žučnih kanalića u jetri ili može postojati hamartomatozni čvor u plućima koji sadrži
otočiće hrskavice, bronhe i krvne žile. Drugo pogrešno ime jeste naziv choristoma.

Ova prirođena razvojna mana bolje se može opisati kao hetereotopični ostatak stanica.
Ovaj hetereotropni ostatak može sadržavati Langerhansove otočiće isto kao i egzokrine
žlijezde. Naziv choristoma, koji označuje novotvorinu, daje ovom heterotropnom
ostatku težinu daleko preko njegovog uobičajnog značenja. Nažalost, ni životni tok ni
naivi tvorina nisu jednostavni, ali nazivi imaju važnost zbog toga jer su način na koji su
priroda i značenje tumora kategorizirani.

4. OBILJEŽLJA DOBROĆUDNIH I ZLOĆUDNIH NOVOTVORINA

Za bolesnika s tumorom ništa nije važnije nego da mu se kaže “dobroćudan je“ . U

većini slučajeva , takvo se predviđanje sa značajnom sigurnošću može učiniti temeljem
dugo uvriježenih kliničkih i anatomskih mjerila, ali neke novotvorine nije lako
kategorizirati. Pojedina obilježja mogu upućivati na dobroćudnost, a ostala na
zloćudnost. U nekim slučajevima nema potpune podudarnosti ponašanja. Ovi problemi
nisu pravilo i općenito postoje pouzdana mjerila prema kojima se dobroćudni i zloćudni
tumori mogu razlikovati.

4.1. DIFERENCIJACIJA I ANAPLAZIJA

5
Diferencijacija i anaplazija odnose se samo na parenhimne stanice koje čine
proliferirajuću masu većine novotvorina. Stroma koja osigurava opskrbu krvlju presudna
je za rast tumora, ali ne pomaže u razlikovanju dobroćudnih od onih zloćudnih. Količina
stromalnoga vezivnog tkiva određuje čvrstoću novotvorine. Neki tumori stvaraju čvrstu,
obilnu vezivnu stromu ( desmoplasia) koja ih čini tvrdim, sciroznim,
tumorima.Diferencijacija parenhimni stanica odnosi se na stepen sličnosti sa stanicama
iz kojih potječu, i u morfološkome i funkcionalnom smislu.

Dobroćudne su novotvorine sastavljene od dobro diferenciranih stanica koje su vrlo

slične njihovim prethodnicima. Tako je lipom građen od zrelih masnih stanica kojih je
citoplazma ispunjena lišidnim vakuolama, a hondrom od zrelih hrskavičnih stanica koje
sintetiziraju njihov uobičajni hrskavični matriks. U dobro diferenciranim dobroćudnim
tumorima mitoze su vrlo rijetke i normalna su izgleda.

Zloćudni su tumori obilježeni velikim rasponom diferencijacije paranhimnih stanica, od

onih koje su iznenađujuće dobro diferencirane do onih koje su potpuno nediferencirane.
Za zloćudne dobrodvorine koje su građene od nediferenciranih stanica kaže se da su
“anaplastične“. Zapravo, manjak diferencijacije ili anaplazija, smatra se zaštitnim
znakom zloćudnosti. Naziv anaplazija doslovno znači “unatražno pretvaranje“. Danas
smatramo da većina, ako ne i svi, zloćudni tumori nastaju iz matičnih stanica tkiva, pa je
manjak diferencijacije, prije nego dediferencijacije specijaliziranih stanica, razlog za
nastajanje nediferenciranih tumora.

Anaplastične stanice pokazuju naznačeni pleomorfizam, tj. znatne razlike u veličini i

obliku. Karakteristično je da su jezgre izrazito hiperhromatske. Odnos između jezgre i
citoplazme može približiti odnosu 1:1, umjesto normalno 1:4 ili 1:6. Mogu se stvarati
orijaške stanice koje su znatno veće od ostalih, a imaju jednu vrlo veliku ili nekoliko
jezgara.

5. BRZINA RASTA

Općenito je poznato da većina dobroćudnih tumora raste polagano, a da većina

zloćudnih tumora raste mnoge brže šireći se lokalno i u udaljena područja (metastazira) i
uzrokuje smrt. Međutim, postoji mnogo izuzetaka u ovom općem pravilu, i neki
dobroćudni tumori rastu mnogo brze od nekih zloćudnih. Npr.,brzina rasta leomioma
maternice pod utjecajem su estrogena u krvi. Tako se oni mogu brzo povećati za vrijeme
trudnoće i obrnuto, bitno smanjiti svoj rast ili čak atrofirati i postati pretežno fibrozirani i
kalcificirani nakon meno pauze. Ostali utjecaji kao odgovarajuća opskrba krvalju ili
mogući pritisak koji ometa razvoj također mogu utjecati na brzinu rasta benignih

6
tumora.

Brzina rasta zloćudnih tumora odgovara općenito stepenu njihove diferenciranosti.

Nravno da tu postoje velike razlike. Neki rastu spoto godinama i tada uđu u razdolje
brza rasta. Drugi rastu relativno sporo, i zapravo postoje izuzetni slučajevi kada rast
dođe gotovo u stanje mirovanja. Još rjeđe, zloćudni tumori spontano su nestali nakon što
su potpuno postali nekrotični, ostavljajući samo sekundarne metastatske implantate. Uz
izuzetak tih rijetkih slučajeva, većina se zloćudnih tumora s vremenom brzo povećava,
neki polaganije, neki brže ali se mora ima na umu da misao kako oni “nastaju od tuge“
nije tačna.Zloćudni tumori koji brzo rastu često u središnjim dijelovima sadrže područja
ishemične nekroze, jer opskrba tumora krvlju domaćina ne prati potrebe za kisikom
mase stanica koje se razmnožavaju.

6. METASTAZIRANJE

Naziv metastaziranje (metastasis) označuje razvoj sekundarnih implantanata koji nisu u

dodiru s tumorom, a nalaze se i u udaljenim tkivima. Sposobnost invazije, a još više
metastaziranja, jasnije određuje novotvorinu kao zloćudnu nego bilo koje drugo
neoplastično obilježje. Međutim, ne metastaziraju svi zloćudni tumori. Uočljivi su
izuzeci bazocelurarni karcinom kože i većine primarnih tumora središnjega živčanog
sistema. Premda su ove novotvorine izrazito invazivne u sovjim primarnim sjedištima,
malo kada metastaziraju. Očito je da su ova svojsta inzvazije i metastaziranja odvojena.

Prosječno 30% bolesnika s novodijagnosticiranim solidnim tumorima (isključujući rak

kože, osim melanoma) dolazi sa metastazama. Daljnjih 20% u vrijeme postavljanja
dijagnoze ima okultne metastaze.

Općenito, što je primarna neoplazma više anaplastična i veća, veća je vjerovatnost

metastatstkog rasipa. Međutim, postoji mnogo izuzetaka. Npr., poznato je da su
metastazirali i izvanredno mali karcinomi, i obrnuto, neki veliki tumori ružnog izgleda
mogu biti bez metastaza. Diseminacija bitno smanjuje ili čak onemogućuje mogućnost
liječenja ove bolesti, pa je jasno da, osim prevencije samoga primarnog tumora, nijedan
pristup neće imati veću korist za bolesnika nego metode koje sprečavaju metastaziranje.

Zloćudne se novotvorine šire na tri načina :

1. Usađivanjem unutar tjelesnih šupljina

2. Limfogeno

3.Hematogeno.

7
Premda se neposredna transplantacija tumorskih stanica ,kao npr , kiruškim
instrumentima ili na kirurgovim rukavicama, može teoretski dogoditi, na sreću , u
kliničkoj je praksi to izrazita rijetkost i u svakom slučaju, umjetni je način širenja.
Maligni se tumori mogu usađivati kada se novotvorine prošire u prirodne tjelesne
šupljine. Rak, maligni tumor, neoplazma i karcinom su sinonimi za bolest koju
karakteriše nekontrolisani, novi rast tkiva, koje neprestalno raste i razmnožava se
stvarajući sve veći tumorski izraštaj. Tumorski rast je praktično beskonačan i prekida ga
tek smrt nosioca tumora. Tumorsko bujanje je nesvrsishodno jer novostvorene tumorske
ćelije ne vrše nikakvu korisnu funkciju za organizam. Tumor se u organizmu ponaša kao
parazit. Tumorske ćelije su atipične jer se razlikuju od normalnih ćelija od kojih su
nastale. One infiltruju i razaraju normalno tkivo i rasejavaju se po organizmu. One su
biološki duboko izmjenjene, mutirane, i ne mogu se vratiti u prvobitno, normalno,
stanje. Tumorske ćelije nastavljaju da rastu i pošto je prestao da djeluje faktor koji ih je
stvorio. Rak i tumori se sreću ne samo kod čovjeka i sisara, već i kod drugih kičmenjaka
pa i kod beskičmenjaka, insekata i biljaka. Maligni tumor retko nastaje u potpuno
zdravom tkivu. Najčešće se javlja u tkivu koje je već duže vreme patološki izmjenjeno.
Taj preobražaj je duži proces, koji nekada traje godinama. Više je teorija o nastanku
tumora: hronični mehanički nadražaj, hronični toplotni nadražaj, hronično dejstvo
hladnoće, hronično zapaljenje, zatim teorije o bakterijama, gljivama i parazitima kao
uzročnicima, zatim jonizujuće zračenje, hemijske materije kao što su policiklični
ugljovodonici (katran), benzol, aromatski amini (anilinske boje), hlor, azo boje, uretan,
neki metali, azbest (povezan sa povećanim stvaranjem polipa na debelom crijevu),
pesticidi. Zatim su tu teorije o poremećaju ćelijskog metabolizma, virusi kao uzročnici,
teorije mutacije… A ono što nas najviše zanima i na šta najviše možemo da utičemo je
veća izloženost ljudi dejstvu kancerogenih agenasa koji su svuda oko nas; na putevima
(asfalt), zagađen vazduh u velikim gradovima, pušenje, hrana sa dodatkom različitih
štetnih aditiva. Smatra se da većina karcinoma nastaje pod uticajem našeg ponašanja i
pod uticajem sredine u kojoj živimo. Po nekim navodima maligne bolesti su samo u oko
10% slučajeva rezultat djelovanja genetskih faktora.

7. UČESTALOST RAKA

Rak, takođe poznat kao zloćudni tumor ili maligna neoplazma, predstavlja grupu bolesti
koja uključuje abnormalni rast ćelija sa potencijalnom mogućnošću da napadne ili se
proširi na ostale delove tela. Nisu svi tumori kancerozni; benigni tumori se ne šire na
ostale delove tela. Mogući znaci i simptomi uključuju: novi čvorić, abnormalno
krvarenje, produženi kašalj, neobjašnjivi gubitak težine, kao i promene u pražnjenju
creva između ostalog. Mada ovi simptomi mogu da ukazuju na rak, oni se takođe mogu

8
javiti i zbog nekih drugih problema. Poznato je više od 100 različitih vrsta raka od kojih
ljudi oboljevaju. Upotreba duvana je uzročnik kod oko 22% smrtnih slučajeva od raka.
Dodatnih 10% čini gojaznost, loša ishrana, nedostatak fizičke aktivnosti i konzumiranje
alkohola. Među ostalim faktorima se nalaze neke infekcije, izloženost jonizujućem
zračenju i zagađivači iz životne sredine. U zemljama u razvoju skoro 20% slučajeva raka
je posledica infekcija kao što su hepatitis B, hepatitis C i humani papiloma virus. Ovi
faktori delimično deluju tako što menjaju gene ćelije. Obično je potrebno da dođe do
većeg broja takvih genetskih promena pre nego što se razvije rak. Približno 5–10%
slučajeva raka je posledica genetskih defekata koje je neka osoba nasledila od svojih
roditelja. Rak se može otkriti na osnovu određenih znakova i simptoma ili skrining
testova. Nakon toga se obično vrše dalja ispitivanja putem medicinskog imidžinga i
potvrđuje biopsijom. Mnoge vrste raka se mogu sprečiti izbegavanjem pušenja,
održavanjem zdrave telesne težine, izbegavanjem prekomernog konzumiranja alkohola,
konzumiranjem mnoštva povrća, voća i integralnih žitarica, vakcinacijom protiv nekih
zaraznih bolesti, umerenom upotrebom crvenog mesa u ishrani, kao i izbegavanjem
preteranog izlaganja suncu. Rano otkrivanje putem skrininga je korisno u slučaju raka
grlića materice i kod kolorektalnog raka. Prednosti skrininga kod raka dojke su sporne.
Za lečenje raka se često koristi neka kombinacija radijacione terapije, hirurgije,
hemioterapije i ciljane terapije. Kontrola bola i simptoma je jedna od važnih stavki
tokom nege. Palijativna nega je posebno značajna kod onih sa uznapredovalom bolešću.
Šanse za preživljavanje zavise od tipa raka i stepena bolesti na početku lečenja. Kod
dece sa dijagnozom koja su mlađa od 15 godina, u razvijenom svetu prosečna
petogodišnja stopa preživljavanja iznosi 80%. U Sjedinjenim Državama prosečna
petogodišnja stopa preživljavanja kod raka iznosi 66%. U 2012. godini pojavilo se
približno 14,1 milion novih slučajeva raka na globalnom nivou. To je dovelo do oko 8,2
miliona smrtnih slučajeva ili 14,6% svih smrtnih slučajeva kod ljudi. Najuobičajeniji
tipovi raka kod muškaraca su rak pluća, rak prostate, kolorektalni rak i rak želuca, dok
se kod žena najčešće javljaju rak dojke, kolorektalni rak, rak pluća i rak grlića materice.
Rak kože, izuzev melanoma, nije uključen u ovu statistiku, a da jeste, činio bi najmanje
40% slučajeva. Kod dece se najčešće javljaju akutna limfoblastna leukemija i tumori
mozga, osim u Africi, gde se češće javlja non-Hočkin limfom .Najviše smrtnog ishoda je
bilo kod Aplastične Anemije od koje umire oko 91% obolelih i Dišenove mišićne
distrofije od koje umire preko 70% obolelih. U 2012. godini kod oko 165.000 dece
mlađe od 15 godina dijagnostikovan je rak. Rizik od raka značajno raste sa starošću, a
mnogi tipovi raka se mnogo češće javljaju u razvijenim zemljama. Stope se povećavaju
sa povećanjem broja ljudi koji živi do poznijih godina i sa promenama načina života u
zemljama u razvoju. Procenjuje se da finansijski troškovi raka iznose 1,16 milijardi
američkih dolara godišnje od 2010 godine.

9
8. NASLJEĐIVANJE

Budući da je za zloćudne tumore predviđeno da se pojavljuju u jednoj od četiri ili pet

osoba, gotovo u svim obiteljima imat ćemo najmanje jednog oboljelog rođaka.
Tumorska masa inače potječe od jedne jedine stanice. U njoj se godinama nagomilavale
razne mutacije gena odgovornih za reprodukciju i regulaciju rasta same stanice. Skupine
odgovornih gena za regulaciju rasta su

• onkogeni

• tumorski supresorski geni

• geni za provjeravanje i popravak DNK

Tumorska masa je dinamična i vrlo heterogena populacija stanica zbog neprestanog

dijeljenja, nestabilnosti genoma tumorskih stanica i selekciskog tlaka okoliša. Tokom
evolucije ćelija a u sklopu evolucije živih bića, kroz milione godina, u ćelijama je
sačuvan PRIMARNI GENETSKI PROGRAM (PGP) koji je u osnovi bio program koji
je kontrolisao morfologiju i funkciju prvobitnih jednoćelijskih bića. Između ostalog, taj
set gena je kontrolisao i anaerobni metabolizam u uslovima kada još nije bilo kiseonika
u atmosferi. Na temelju tog programa kasnije se nadogradio set novih gena koji je
omogućio novu fazu metabolizma živim bićima uz utrošak i korišćenje kiseonika ali
istovremeno je preko sistema regulatornih gena to prvobitno jednoćelijsko biće
inkorporirano u ćelije savremenih somatskih celija svih živih bića.Taj set nadograđenih
gena zovemo SEKUNDARNI VITALNI i SEKUNDARNI SPECIFIČNI GENETSKI
PROGRAM. U osnovi kancerogeneze jeste oštećenje ili mutacija gena iz seta
SEKUNDARNIH VITALNIH I SPECIFIČNIH GENA. Njihovim oštećenjem,
postepeno se od kontrole ili inhibicije oslobađaju geni PRIMARNOG GENETSKOG
PROGRAMA što u suštini znači da se normalna somatska celija pretvara u malignu
tumorsku, odnosno kancersku ćeliju. Zato možemo reći da je kancerogeneza u sustini
oslobađanje PRIMARNOG GENETSKOG PROGRAMA naseg jednoćelijskog
prapretka od kontrolnih genetskih mehanizama genetske i evolutivne nadgradnje. Ovu
teoriju razradio je i objavio jos 1997.godine Dr Radoslav Jović u teoriji koju je nazvao-
*Kancer-oslobođeni predak iz naših gena*(Cancer-released ancestor from our genes).
Ako uporedimo metabolizam tumorske ćelije sa metabolizmom primitivnih anaerobnih
bica jasno uočavamo tu sličnost koju je opisao još Oto Warburg. Na sajtu
www.newcancertheory.com možemo pročitati jednu od najubedljivijih teorija koja

10
demistifikuje kancerogenezu i uspostavlja logiku koja objašnjava i povezuje u cjelinu
niz do sada nelogičnih pojava vezanih za maligne tumore i njihovo ponašanje.

9. EPIDEMIOLOGIJA

Rizik od nastanka raka se vremenom promijenio. Neke jednom poznate vrste raka
postale su rijetke. Na primjer, 1930. godine rak želuca nađen je četiri puta češće u
Sjedinjenim Državama nego danas, vjerojatno zbog toga što ljudi danas jedu manje
dimljenu. ukiseljenu i pokvarenu hranu. S druge strane, pojava raka pluća u Sjedinjenim
Državama povećala se od 5 ljudi na 100.000 1930. godine na 114 ljudi na 100.000 1990.
godine, a stopa raka pluća u žena se strmoglavo povisila. Te su promjene gotovo sigurno
posljedica povećanog pušenja cigareta. Pušenje cigareta je dovelo i do povećanja raka
ustiju. Dob je važan čimbenik u razvitku raka. Neke vrste raka, kao što je Wilmsov
tumor, akutna limfocitna leukemija i Butkittov limfom gotovo se isključivo javljaju u
mladih ljudi. Zašto se te vrste raka javljaju u mladih nije dobro razjašnjeno, ali jedan od
čimbenika je genetska sklonost. Međutim, većina vrsti raka je češća u starijih ljudi.
Mnoge vrste raka, uključujući one prostate, želuca i debeloga crijeva, najvjerojatnije će
se pojaviti u ljudi nakon 60. godine. Preko 60% slučajeva raka u SAD u dijagnosticira se
u ljudi starijih od 65 godina. Sve u svemu, rizik od razvitka raka u ljudi nakon 25.
godine u Sjedinjenim Državama svakih se 5 godina podvostručava. Povećana stopa raka
je vjerojatno posljedica zajedničkog učinka povećane i produžene izloženosti
kancerogenima i oslabljenja tjelesnog imunološkog sustava, a k tomu je važno istaknuti
današnji dulji životni vijek.

9.1. Molekularna genetika metastaza

Metastaziranje je pojava „širenja“ tumora sa mesta nastanka na druga tkiva i organe.

Metastaziranje (metastatsko širenje bolesti) dešava se putem krvotoka ili limfnim putem,
a na drugim tkivima ili organima detektuje se u vidu ćelijskih skupina ili formiranih
novih tumora istog porekla. Preko 90% bolesnika sa malignim tumorom umire zbog
pojave metastaza. Prema najopštijoj podeli, maligni tumori dele se na osnovu vrste ćelija
ili tkiva od kojih su se razvili, i to na: epitelne tumore – karcinomi, mezenhimske tumore
ili tumore vezivnog tkiva (najpoznatiji sarkomi), tumore sačinjene od epitelnih i
mezenhimskih ćelija (npr. karcinom dojke), limfome i leukemije (maligni tumori krvi i

11
ćelija kostne srži), tumore nervnih ćelija i embrionalne tumore. Pored kardiovaskularnih
bolesti, maligne bolesti su vodeći uzročnik smrti u savremenom svetu. Svaki četvrti
muškarac i svaka peta žena umiru od neke maligne bolesti. Karcinom dojke je najčešća
maligna bolest žena, dok su karcinomi pluća i prostate najčešće maligne bolesti
muškaraca. Zbog toga se ove tri maligne bolesti definišu kao maligne bolesti sa
najvećom incidencijom. Kod karcinoma pluća, visoku incidenciju prati i visok
mortalitet. U razvijenim zemljama, i pored visoke incidencije, smrtnost od karcinoma
dojke i prostate je mala. Pored pušenja, veruje se da na razvoj malignih tumora negativni
efekat imaju i neke druge životne navike, kao što je alkoholizam, gojaznost, kalorična
ishrana, rana seksualna aktivnost, promiskuitet. Zagađenje radne i životne sredine,
zračenje, infektivni agensi, samo su neki od faktora spoljašnje sredine koji se takođe
dovode u vezu sa razvojem pojedinih vrsta malignih bolesti. Najčešće se maligne bolesti
dijagnostikuju putem biopsije. Biopsija je uzorak tkiva ili organa dobijen hirurškim ili
drugim putem radi mikroskopske analize od strane lekara patologa. Konvencionalno
lečenje malignih bolesti je hirurško, medikamentozno (hemioterapija antineoplastičnim
agensima, hormonska terapija, lečenje bola...) i zračenjem (radioterapija). Ukoliko se ne
leče, maligne bolesti imaju smrtni ishod. Maligne bolesti nastaju neoplastičnom
transformacijom ćelija i tkiva. Neoplastična transformacija je proces narušavanja tkivne
homeostaze u pravcu nekontrolisane proliferacije ćelija i inhibicije ćelijskog umiranja po
tipu apoptoze. Neoplastična transformacija je višestepeni proces. Svaki stepen
karakterišu genetičke i epigenetičke izmene koje dovode do transformacije neizmenjene
(„normalne“) ćelije u malignu. Poznato je da se, u toku procesa neoplastične
transformacije, u ćelijama gube različiti kontrolni mehanizmi, što dovodi do uvećanja
potencijala rasta, izmena na ćelijskim membranama, kariotipskih abnormalnosti,
morfoloških i biohemijskih izmena, i izmena drugih ćelijskih osobina. Kao posledica
svih tih promena dolazi do nekontrolisane deobe ćelija i formiranja malignog tumora.
Kancerogen je svaka supstanca ili agens koji indukuje razvoj maligne bolesti.
Kancerogeni su često, mada ne i obavezno, i mutageni i teratogeni. Uopšteno, slično
mutagenima, razlikujemo hemijske, fizičke i biološke kancerogene.

10. KEMIJSKI KARCINOGENI

Prošlo je oko 200 godina otkako je londonski kirurg Sir Percival Pott karcinom kože
skrotuma u dimnjačara ispravno pripisao dugotrajnoj izloženosti čađi. Nekoliko godina
poslije, na osnovu tih zapažanja dansko udrženje dimnjačara donijelo je propis da se
njihovi članovi moraju prati svakli dan. Nijedan druga mjera u javnom zdravstvu odtad

12
nije postigla toliko mnogo u kontroli stvaranja raka! Svejedno, ovi dramatski rezultati
ležali su zaboravljeni duže od stoljeća, sve dok yamagiwa i Ichikawa nisu 1915. ponovo
pobudili zanimanja za Pottova zapažanja izazvavši rak na uhu kunića opetovanim
mazanjem katranom. Nakon toga Kennaway i Cook u momentalnom su pothvatu
ekstrahirali 50 grama kemijski čistog karcinogena, 3,4-benzpirena iz 2 tone sirovog
katrana. Ova pionirska zapažanja dokazali su karcinogenost policikličkih aromatskim
ugljikovodika. Odtad je za stotine kemijskih spojeva utvrđeno da su karcinogeni za
životinje.

Slijedeća zanimljiva zapažanja pokazala su se prilikom proučavanja kemijskih

karcinogena:

1. Oni su izrazito različitih građa i uključuju i prirodne i sintetiče proizvode.

2. Neki reagiraju izravno i ne zahtijevaju kemijske pretvorbe za izazivanje

karcinogeneze, ali druga reagiraju posredno i postaju aktivni samo nakon što se
metabolički promijene. Takve su tvari opisane kao prokarcinogeni i njihovi aktivni
završni oblici nazivaju se kranji karcinogeni.

3. Svi su kemijski karcinogeni, izravno reagirajući i krajnji karcinogeni, visokoreaktivni

elektorfili (imaju atome s manjkom elektorna) koji reaguju s atomima bogatim
elektronima u RNK, staničnim bjelančevinama i, najvažnije, DNK.

4. Karcinogenost je nekih kemikalija pojačana tvarima koje same za sebe imaju malu,
ako uopće imaju neku karcinogenu sposobnost. Takve tvari koje pojačavaju aktivnost,
tradicionalno su bile nazvane promotori; no, mnogi karcinogeni ne trebaju promotore.

5. Nekoliko kemijskih karcinogena može djelovati zajedno ili s drugim oblicima

kracinogenih utjecaja ( npr. virusima ili zračenjima) i tako izazvati novotvorinu.

10.1. Izravno djelujući agensi

Ove tvari kao što je spomenuto, ne zahtijevaju metaboličku pretvorbu da postanu

karcinogeni. One su općenito slabi karcinogeni i ovisno o vremenu i i doziranju, ne
moraju uzrokovati tumore. Međutim, one su važne jer su neke od njih kemijski lijekovi
za zloćudne tumore ( npr. alkilirajući agensi) koji uspješno liječe, kontroliraju ili
odgađaju recidiv određenih tipova malignih tumora ( npr. leukemija, limfom,
Hodgkinova bolest, karcinom ovarija), samo poslije izazivaju sekundarni oblik
zloćudnog tumora, obično leukemiju. Ovo je još tragičnije kada njihova početna
upotreba bude za neneoplastične bolesti, kao što su reumatoidni artritis ili Wegenerova

13
granulomatoza. Opasnost je od ovako izazvanih zloćudnih tumora mala, ali činjenica da
postoji, nalaže potrebu za razumnom upotrebom takvih lijekova.

10.2. Posredno djelujući agensi

Ovaj naziv pokazuje da neki spojevi zahtijevaju metaboličku pretvorbu prije nego što
postanu aktivni. Neki od najsnažnijih posrednih kemijskih karcinogena- policiklički
ugljikovodici prisutni su u fosilnim gorivima. Benzantracen uzrokuje zloćudni tumor bez
obzira na to kako se primjenjuje – mazan na kožu izazvat će kožni karcinom, iniciran
subkutano izazvat će fibrosarkom. Policiklički se aganeski također proizvode izgaranjem
organskih tvari. Npr.,benzpiren i ostali karcinogeni stvaraju se pri sagorijevanju duhana
u visokim temperaturama prilikom pušenja cigareta. Ovi su proizvodi odgovorni za
uzrokovanje plićnog raka u pušača cigareta. Policiklički ugljikovodici mogu također biti
proizvod životinjskih masti prilikom pečenja mesa i ima ih u sušenom mesu i ribi. Glani
aktivni proizvodi kod mnogih ugljikovodika su epoksidi koji stvaraju kovalentne veze
( dodatni proizvodi) s molekulama u stanicama, uglavnom DNK, ali i također i s RNK
bjelančevinama. Druga skupina posrednih agenasa jesu aromatski amini i azo-boje.
Beta-naftilamin bio je odgovoran, prije nego je otkrivena njegova karcinogenost, za
pedeseterostruko povećanje učestalosti karcinoma mokraćnoga mjehura u radnika koji
su bili jako izloženi u indrustriji anilinskih boja i gume. Neke od azo-boja bile su
upotrebljivane za bojenje hrane, npr. maslačmo žutilo kojim se margarin učinio
privlačnijim, i skrletno crvenilo za liker od maraskino višanja. Koja cijena za izgled?
Većina aromatskih amina i azo-boja pretvaraju se u konačni karcinogen u jetri sustavom
citokrom P-450 oksigenaza, i zbog toga u pokusnih životinjs uzrokuje hepatocelularne
karcinome.

Nekoliko drugih agenasa zaslužuje kratak opis. Nitrozamini i amidi izazvali su veliku
pozornost zbog dokaza das e mogu stvoriti endogeno u kiselim stanjima, unutar želuca.
Različiti amini koji se dodaju hrani kao konzervansi ili potječu iz nitrata djelovanjem
bakterija. Optovano se postavlja pitanje jesu li nitrozo-sastojici odgovorni za povećanu
incindenciju želudčanih karcinoma u nekim populacijama. Nitorzo- sastojici također su
prisutni u duhanskom dimu i nakon apsorpcije mogu dovesti do razvoja zloćudnih
tumora u različitim organima. Aflatoksin B zanimljiv je jer se pojavljuje kao prirodni
proizvod nekih vrsta aspergilusa, plijesni koje rastu u neprikladno uskladištenim
žitaricama i orasima. Postoji izrazita korelacija između stupnja prehrane ovako
zagađenom hranom i incidencije hepatocelularnoga karcinoma u nekim dijelovima
Afrike i Dalekog istoka. Međutim, postoji još izrazitija korelacija između prevalencije
virusa hepatitisa B i hepatocelularnog karcinoma. Tako aflatoksn i virus hepatitisa B
mogu djelovati zajedno u uzrokovanje raka jetre. To je stajalište snažno poduprto

14
nedavnim proučavanjima koja su otkrila mutacijsko inaktiviranje gena prigušivača
tumora p53 u raku jetre koje se javlja u područjima svijeta gdje su HBV i izloženost
aflatoksinu endemični. Saharin i ciklamati bili su optuženi za karcinogenezu u pokusnih
životinja, ali budući da izazivanje karcinoma ovim umjetnim zaslađivačima zahtijeva
izuzetno velike doze, njihova uloga u karcinogenezi u ljudi ostaje dvojbena. Napokon,
pozornost treba skrenuti i na vinilklorid, arsen, nikal, krom, insekticide, fungicide i
poliklorinirane bifenile kao moguće karcinogene na radnom mjestu i oko kuće.

10.3. Mehanizmi djelovanja kemijskih karcinogena

Budući da je zloćudna pretvorba posljedica mutacija koje zahvaćaju onkogene i gene

prigušivače raka, nije iznenađujuće što je golema većina kemijskih karcinogena
mutagena. Premda bilo koji gen može biti meta kemijske kercinogeneze, mutacije ras
gena posebno su česte u nekoliko kemijski izazvanih vrsta raka u glodavaca. Npr. u raka
dojke uzrokovana nitrozometilureom u štakora, 87 % imalo je mutaciju gena ras.

11. KARCINOGENEZA ZRAČENJEM

Zračenje, bez obzira na izvor- sunčane ultraljubičaste zrake, rendgenske zrake, cijepanje
jergara, radionukleidi- nepobitno je dokazani karcinogen. Dokazi su toliko brojni da će
samo nekoliko primjera biti dovoljno. U mnogih istraživača rentgenskih zraka razvio se
rak kože. Među osobama svijetle kože postoji pravilan odnos između jačine izlaganja
sunčanu svjetlu i kožnih zloćudnih tumora- planocelularnoga karcinoma, bazocelularnog
karcinoma i melanoma. Rudari u rudnicima radioaktivnih elemenata obolijevali su deset
puta češće od karcinoma pluća. Praćenje preživjelih od atomskih bombi bačenih na
Hirošimu i Nagasaki otkrilo je znatno povećanje učestalosti leukemije- uglavnom akutne
i kronične mijelotične leukemije- nakon prosječno latentnog razdoblja od oko 7 godina.
Desetljeća poslije opasnost od leukemije u vrlo izloženih osoba još je uvijek iznad razine
u kontrolnoj populaciji, jednako kao i mortalitet od ostalih organa. Čak je i za terapijsko
zračenje dokazano da je karcinogeno. Snaga zračenja uzrokuje kromozomske lomove,
translokacije i točkaste mutacije. Kao i kemijski karcinogeni, poznato je da ionizirajuće
zračenje aktivira ras onkogene i inaktivira Rb gen prigušivač tumora. Tako osnovica
mutageneza-karciogeneza prevladava. Onkogeno djelovanje ultraljubičastih zraka
zaslužije posebnu pozornost jer objašnjava važnost DNK popravka u karcinogenezi.

15
Prirodno UV- zračenje može uzrokovati rak kože. U najvećoj su opasnosti ljudi svijetle
puti koji žive u područjima gdje ima mnogo sunčana svjetla.

12. VIRUSNA ONKOGENEZA

Za velik broj DNK i RNK-virusa je dokazano da su onkogeni za životinje, toliko različie

kao što su žabe i primati. Međutim, unatoč jakom i pomnom istraživanju, samo se
nekoliko virusa moglo povezati s rakom u čovjeka. Naša je rasprava ograničena većinom
na onkogene viruse u čovjeka.

12.1. RNK onkogeni virusi

Proučavanje onkogenih virusa u životinja osiguralo je izvanredan uvid u genetsku

osnovicu raka. Retrovirusi životinja pretvaraju stanice s pomoću dvaju mehanizama.

1. Jedini, nazvani akutno pretvarajući virusi, sadrže pretvarajuće virusne onkogene kao
što su src, abl ili myb. Možemo se podsjetiti das u v-onci zarobljeni čovjekovi
protoonkogeni.

2. Drugi, nazvani polagano pretvarajući virusi (npr. virus tumora dojke u miša) ne sadrže
v-onc, ali provirusna DNS uvijek je nađena usađena blizuprotooonkogena.

12.2. VIRUS T-STANIČNE LEUKEMIJE U ČOVJEKA-TIP 1.

Human T-cell leukaemia virus-1 (HTLV-1) zadružen je s oblikom T-stanične

leukemije/limfoma koji je endemičan u nekim dijelovima Japana i Karipskom području,
ali pojedinačni se slučajevi nađu bilo gdje, uključujući SAD. Kao i virus AIDS-a,
HTLV-1 ima sklonost za CD4' T stanice, i zbog toga je ta podvrsta T stanica glavna
meta za neoplastičnu pretvorbu. Zaraza u čovjeka odvija se prijenosom zaraženih stanica
T spolnim općenjem, prizvodima krvi ili majčinim mlijekom. Leukemija se razvije samo
u oko 1% zaraženih osoba nakon duga pritajenog razdoblja od 20 do 30 godina.

12.3. ODBRANA DOMAĆINA OD TUMORA: TUMORSKA IMUNOST

Zloćudna pretvorba, kao što smo već raspravljali, združena je sa složenim genetskim
promjenama, od kojih neke mogu kao posljedicu imati izražavanje bjelančevina koje naš

16
imuni sistem vidi kao ˝ne svoje˝. Misao da tumori nisu potpuno vlastiti potječe od
Ehrlicha, koji je pretpostavio da imuno posredovano prepoznavanje autolognih
tumorskih stanica može biti ˝pozitivni mehanizam˝ sposoban za odstranjenje pretvoreni
stanica. Poslije su Lewis Thomas i McFarlane Burnet dali čvrsti oblik tom mišljenju
stvorivši naziv ˝imuni nadzor˝, što znači prepoznavanje i razaranje tumorskih stanica
koje nisu ˝vlastite˝. Sama činjenica da se rak pojavljuje upućuje na to da imuni nadzor
nije savršen; međutim to što neki tumori izbjegne redu, ne isključuje mogućnost da drugi
mogu biti zaustavljeni u rastu. Zbog toga je potrebno istražiti neka pitanja o tumorskoj
imunosti.

13. PROTUTUMORSKI DJELATNI MEHANIZMI

Obje, i stanično posredovana i humoralna imunost, mogu imati protutumorsko

djelovanje. Stanični djelatni mehanizmi koji posreduju imunost su:

 Citotoksični limfociti T. Uloga specifično senzibiliranih citotoksičnih stanica T u

pokusno uzrokovanih tumora je dobro utemeljena. U ljudi čini se da imaju
zaštitnu ulogu, uglavnom protiv novotvorina združenih s virusima (npr. EBV-om
izazvan Burkittov limfom i HPV-om uzrokovani tumori).
 Stanice prirodni ubojice. Stanice prirodni ubojice (PU) limfociti su koji su
sposobni uništiti tumorske stanice bez prethodne senzibilizacije. Nakon
aktivacije s IL-2, stanice PU mogu otopiti (lizirati) tumore čovjeka u široku
rasponu, uključujući mnoge koji izgledaju kao da nisu imunogeni za stanice T.
Na taj način stanice PU mogu osigurati prvu crtu odbrane protiv raka.

14. IMUNOLOŠKO LIJEČENJE TUMORA U ČOVJEKA

Čak ako imuni nadzor i postoji, u bolesnika u kojih se razvio rak ovaj zaštitini
mehanizam očito zatajio. Može li se nešto učiniti da se odbrana podupre? Pretpostavka
je imunoterapije ili nadomijestiti prigušene dijelove imunog sustava ili potaknuti
endogene odgovore. Tri su općenita pristupa ispitana u ljudi.

Liječenje usvojenim stanicama. Budući da inkubacija limfocita iz periferne krvi s IL-2

stvara stanice ubojice aktivirane limfokinima sa snažnim protutumorskim djelovanjem in
vitro, takve su stanice bile upotrebljavane za usvojenu imunoterapiju. Limfociti iz

17
bolesnikove krvi bili su kultivirani s IL-2 in vitro i LAK stanice ( stvorene uglavnom
umnožavanjem stanica PU iz krvi) vraćene infuzijom bolesniku zajedno s dodatnom
količinom IL-2. Liječenje Lak postupkom u ljudi za sada je ograničeno na metastatski
uznapredovale tumore.

Liječenje citokinima. Budući da citokini mogu aktivirati specifične i nespecifične

(upalne), obrambene sustave domaćina, nekoliko citokina, pojedinačno ili povezanih s
drugim oblicima liječenja, bilo je ocjenjivano za protutumorsko liječenje. Upotreba IL-2
već je spomenuta. Uz to su također bili ispitani u bolesnika sa rakom i hematopoezni
čimbenici rasta.

Liječenje temeljno na protutijelima. Premda nije dokazano da su protutijela protiv

TAA sama za sebe djelotvorna protiv TAA sama za sebe djelotvorna, sadašnje
zanimanje leži u upotrebi protutijela kao glavnog agensa za isporuku staničnih otrova. U
jednoj vrsti pristupa monoklonalna protutijela protiv određenih B staničnih limfoma
vezana su s ricinom (moćan otrov) i tako se stvoreni ˝imunotoksin˝ infuzijom daje
bolesnicima. Djelotovrnost takvih ˝čarobnih metaka˝ u liječenju leukemija i limfoma još
se ispituje.

15. STUPNJEVANJE I STADIJI RAKA

Načini za mjerenje vjerojatne kliničke agresivnosti određene neoplazme i, dalje,

određivanje očite veličine i proširenosti u pojedinih su bolesnika potrebni da bi se mogli
uspoređivati konačni rezultati različitih načina liječenja.

Stupnjevanjem raka pokušava se uvesti određena procjena njegove agresivnosti ili razina
zloćudnosti temeljena na citološkom razlikovanju tumorskih stanica i broju mitoza u
tumoru. Rak može biti podijeljen u stupnjeve I,II,III i IV, sukladno povećanju
anaplazije.

Određivanje stadija raka osniva se na veličini primarnog tumora, opsegu širenja u

regionalne limfne čvorove i prisutnosti ili odsutnosti metastaza. Ta procjena se temelji
na kliničkom i rentgenskom ispitivanju, a u nekim slučajevima i kirurškim uvidom.
Danas su u upotrebi dvije metode određivanja stadija, TNM sistem ( T za primarni
tumor, N za zahvaćenost regionalnog limfnog čvora-nodusa i M za metastaze) i AJC
( American Joint Commitee) sistem.

18
16. LABORATORIJSKO DIJAGNOSTICIRANJE TUMORA

Histološke i citološke metode

Laboratorijska dijagnoza zloćudnih tumora, u većini slučajeva, nije teška. Laboratorijska

ocjena promjena može biti toliko dobra kaoliko je dobar uzorak dobiven za ispitivanje.
On mora biti odgovarajući, reprezentativan i ispravno fiksiran. Za pretragu se može
dobiti nekoliko vrsta materijala: ekscizija ili biopsija, aspiracija iglom i citološki razmaz.
Katkada je poželjna dijagnoza na brzo smrznutim rezovima, primjerice u određivanju
prirode tumora dojke ili u ocjenjivanju rubova ekscidiranog karcinoma radi utvrdjianja
je li čitava neoplazma odstranjena. Ova metoda omogućuje rezanje brzo smrznutih
uzoraka i dopušta histološku ocjenu u nekoliko minuta.

Aspiracija tumora tankom iglom još je jedan pristum kojemu popularnost raste. Taj se
postupak najčešće primjenjuje kad lako palpabilnih promjena u dojci, štitnjači, limfnim
čvorovima i žlijezdama slinovnicama. Moderne tehnike omogućuju da se metoda
primjeni i u dubljim organima kao što su jetra, gušterača i zdjelični limfni čvorovi.

Citološki razmazi su široko rasprostranjeni u otkrivanju karcinoma vrata maternice,

često kada je u stadiju in situ, ali jednako se tako upotrebljava pri sumnji u mnoge druge
zloćudne promjene, kao što su endometralni karcinom, bronhogeni karcinom, tumori
mokraćnog mjehura i prostate, te karcinom želudca. Citološko tumačenje zahtijeva
veliko iskustvo, ali kod cervikalnih razmaza može dovesti do 100% točne dijagoze.
Najbolje je sve pozitivne nalaze potvrditi biopsijom pa je histološka pretraga propisana
prije nego što se odredi liječenje. Negativan nalaz ne isključuje prisutnost malignog
tumora.

19
17. ZAKLJUČAK

Stanice raka se razvijaju iz normalnih stanica u složenom procesu koji se naziva

transformacija. Prvi korak tog procesu je inicijacija (poticanje, nastajanje), pri čemu
promjena u staničnom genskom materijalu upućuje stanicu da postane kancerogena.
Promjenu u staničnom genskom materijalu izaziva neka tvar zvana kancerogen―kao što
je kemikalija, virus, zračenje ili sunčevo svjetlo. Međutim, nisu sve stanice jednako
osjetljive na kancerogene. Genska mana u stanici ili druga tvar, zvana promotor, može je
učiniti osjetljivijom. Čak dugotrajni fizički podražaj može stanicu učiniti osjetljivijom da
postane kancerogena. U idućem koraku koji se zove promocija (razvijanje), stanica koja
je bila potaknuta postaje kancerogena. Promocija nema učinka na stanice koje nisu
prošle inicijaciju (poticanje). Stoga je za nastanak raka potrebno nekoliko čimbenika,
često kombinacija osjetljive stanice i kancerogena.

Proces kojim normalna stanica postaje kancerogena stanica na kraju dovodi do promjene
njene DNK. Promjene u staničnom genskom materijalu često je teško otkriti, ali katkada
promjena u veličini ili obliku jednog specifičnog kromosoma ukazuje na određenu vrstu
raka. Na primjer, nenormalni kromosom zvan Philadelphia kromosom nađen je u oko
80% ljudi s kroničnom mijelocitnom leukemijom. Genetske promjene otkrivene su i kod
tumora mozga i raka debelog crijeva, dojke, pluća i kosti.

20
18. LITERATURA

Vinay Kumar, Ramzi Cotran, Stanley Robbins, ˝Osnove patologije˝, Školska knjiga,
2000.

21
22
23
24
25