KŠC Sv.

Josip Sarajevo
Mehmed-paše Sokolovića 11, Sarajevo

Seminarski rad iz biologije

Genetska uslovljenost kancera-onkogeni
Radna verzija

Mentor: Zrinka Bevanda, prof. biol. Učenik: Timur Faruk Pašalić

1
SADRŽAJ:

1. UVOD
2. OPĆI POJMOVI
3. KARCINOGENEZA
3.1. KEMIJSKA KARCINOGENEZA
3.2. BIOLOŠKA KARCINOGENEZA
3.2.1. TUMORSKI RNA VIRUSI
3.2.2. TUMORSKI DNA VIRUSI
3.3 FOTOKARCINOGENEZA
3.4 RAZVIĆE KANCERA
4. TUMOR SUPRESORSKI GENI
5. ONKOGENI
6. ZAKLJUČAK
7. LITERATURA

2
 UVOD
Onkogeni su mutirani geni koji uzrokuju nekontrolirani rast i diobu stanica, koji
ima potencijal u izazivanju tumora.
Tumori(neoplazme) ili novotvorevine nakupine tkiva koje su nastale kao posljedica
prekomjernog umnažanja stanica i nisu pod kontrolom organizma.
Tumori mogu biti benigni ili maligni. Benigni ili dobroćudni tumori izrasline su
koje se ne mogu proširiti te uglavnom nisu smrtonosne, osim ako se ne nalaze na
lokaciji gdje se ne mogu odstraniti operacijom, poput nekih tumora mozga.
Maligni ili zloćudni tumori imaju sposobnost metastaziranja, odnosno širenja na
druga tkiva i organe.
Tumori su jedan od vodećih uzroka smrtnosti u svijetu. Prema podatcima WHO u
2020. u svijetu je ukupono dijagnosticirano preko 18 milijuna slučajeva malignih
tumora.
Najučestalije vrste zloćudnih tumora obuhvaćaju karcinome pluća i dojke, s oba
tipa premašujući broj od 2 milijuna slučajeva. Karcinom debelog crijeva bilježi
1,93 milijuna slučajeva, dok karcinom prostate iznosi 1,43 milijuna slučajeva, a
karcinom želuca 1,09 milijuna slučajeva (Svjetska zdravstvena organizacija,
2020.)
Većina tumora nastaje uslijed promjena u sekvenci DNA, što rezultira genetskim
modifikacijama na staničnoj razini. Karcinogeneza, proces razvoja tumora, nužno
uključuje genomske promjene, obuhvaćajući različite vrste mutacija poput
točkastih mutacija, delecija i translokacija.
Pokretanje procesa karcinogeneze može proizići iz izloženosti kemijskim
karcinogenima, zračenju i biološkim čimbenicima, uključujući onkogene viruse.

3
 OPĆI POJMOVI
Stanice kancera (neoplastične stanice - naziv potiče od gr. neoplasia, što znači novi
rast) se odlikuju time što se one i njihovo potomstvo razmnožavaju uprkos
normalnim mehanizmima koji to ograničavaju i sprečavaju. Nekontrolisanim
diobama nastaju milijarde stanica kancera. To im daje sposobnost da se prošire i
izvrše kolonizaciju teritorija koje inače pripadaju nekim drugim stanicama. U
kulturi stanica one postaju besmrtne i mogu se neograničeno dijeliti. U tome se
suštinski razlikuju od normalnih stanica koje se kroz određeno vreme zaustavljaju
u rastu i umiru.
Tumorske tvorevine mogu biti dvojake:
a) dobroćudne (beningne), koje rastu do određene veličine i grupisane su u
jedinstvenu masu koja se kirurškim putem može odkloniti;
b) zloćudne (maligne), koje karakteriše neograničen rast i širenje na okolna zdrava
tkiva, a preko krvi, limfe i likvora maligne stanice dospijevaju i u druge dijelove
organizma (metastaze).
Kancer je monoklonskog porijekla, potiče od jedne stanice koja se transformisala
(promijenila) čime je stekla niz novih osobina, od kojih su najupadljivije brzi rast i
nekontrolisana dioba. Malignim promjenama su najčešće zahvaćene stanice koje
nisu potpuno diferencirane (zrele) i koje su sposobne za diobu, kao što su stanice
kože, koštane srži, epitela crijeva i dr.
Normalne stanice prolaze kroz proces neoplastične transformacije kako bi postale
tumorske stanice.
Stanice u malignim tumori posjeduju specifične karakteristike. Te karakteristike
obuhvaćaju izbjegavanje imunološkog sustava, izbjegavanje smrti stanice,
angiogeneza, metastaziranje, nestabilnost genoma i mutiranje.

4
Citološke karakteristike malignih tumora su: promjena strukture jezgra stanice-
može biti povećana, nepravilna ili sadržavati više nukleola, povećani omjer jezgra
prema citoplazmi(pleomorfizam), anaplazija- gubitak stanične diferencijacije i

nepravilni raspored kromatina u jezgri. (Slika 1.)

Slika 1. Razlika normalnih i tumorskih stanica

Značajna karakteristika malignih tumora je tendencija širenja na okolna tkiva ili

udaljena mjesta na tijelu putem metastaziranja. Karcinomi obično metastaziraju
kroz limfne čvorove i krvotok.
Tumori se također mogu klasificirati ovisno o tipu tkiva koje ih izgrađuje.(Slika 2.)
Ako proizlazi iz epitelnog tkiva onda ga nazivamo karcinom. Karcinom je najčešći
tip tumora, razvija se iz epitelnih stanica koje pokrivaju unutrašnje i vanjske
površine tijela poput kože, pluća, dojke i crijeva. Karcinomi se mogu dodatno
podijeliti na karcinome pločastog epitela, prijelaznog epitela i adenokarcinome.
Ako su u pitanju mišićno, koštano ili vezivno tkivo, onda pričamo o sarkomima.
Dijele se na sarkome kostiju i mekih tkiva.

5
U limfnom sustavu se formiraju limfomi dva osnova tipa: Hodgkinov i ne-
Hodgkinov limfom, a razlikuju se po izgledu i tipu zahvaćenih stanica.
Leukemija se javlja kod nezrelih krvnih stanica razvijaju u koštanoj srži.Postoje
dva tipa, akutna i kronična. Kod glija stanica živčanog sustava, može se razviti
gliom (glioblastomi,astrocitome i oligodendrogliome).

Slika 2. Vrste karcinoma

Sve normalne stanice se ponašaju usaglašeno i usmjereno u korist organizma kao

cjeline. Svaka promjena u somatskoj stanici koja bi dovela do njenog ubrzanog
razmnožavanja na račun ostalih stanica ugrožava opstanak čitavog organizma što
je slučaj kod tumora.
Protoonkogeni

6
Suštinska razlika između zdravih i maligne stanice je u promjeni specifičnih veoma
starih gena nazvanih protoonkogeni. To su normalni geni prisutni u genomu svake
stanice. Oni upravljaju životnim procesima u stanici, ali mogu i da izazovu
malignu promjenu stanice.
Uticajem različitih faktora (kancerogena) ovi korisni geni mogu da se izmjene i
postanu onkogeni (geni sposobni da izvrše malignu transformaciju stanice). Ovi
geni su inače jako važni – upravljaju ćelijskom diobom, diferencijacijom i
programiranom staničnom smrću(apoptoza).
Mehanizmi kojima se normalan protoonkogen može da preobrati u onkogen, dijele
se na viralne (delovanje virusa) i neviralne (promjene u genetičkom materijalu,
odnosno, genske mutacije i hromozomske aberacije).

Tumor-supresorski geni
Tumor-supresorski geni zaustavljaju nekontrolisane diobe stanica i time
sprječavaju rast tumora . U stanicama tumora ti geni su mutirani. Mutacije se
ispoljavaju kao recesivne. To znači da obje kopije gena moraju da mutiraju,
odnosno, postanu neaktivne kako bi dejstvo ovih gena prestalo. Tada dolazi do
promjena zdravih stanica u stanice kancera.

Geni mutatori
Treća grupa gena, geni mutatori ne utiču direktno na preobražaj zdravih stanica u
maligne, već njihovim mutacijama dolazi do povećavanja spontanih mutacija
drugih gena. Slično tumor-supresorskim genima i njihove mutacije se ispoljavaju
kao recesivne, odnosno, obje kopije gena moraju da postanu neaktivne.

7
 KARCINOGENEZA

Karcinogeneza je proces stvaranja i razvoja raka koji uključuje niz genetičkih,

molekularnih i staničnih promjena. Većina uzročnika karcinoma su ujedno i
mutageni koji uzrokuju promjene(mutacije) na molekuli DNA.
Ove promjene mogu biti točkaste mutacije, na razini jedne baze, ili na razini
cijelog kromozoma. Neke od mutacije uključuju tranzicijske mutacije, gdje se
purinska baza zamijeni sa drugom purinskom bazom, ili pirimidinska sa
pirimidinskom. Kod transverzijske mutacije se purinska baza mijenja sa
pirimidinskom bazom i obrnuto. Insercija predstavlja dodavanje novog nukleotida
u sekvencu DNA, a delecija uklanjanje nukleotida iz sekvence DNA.
Kromosomska translokacija je premještanje DNA sa jednog mjesta na drugo
unutar istog kromosoma ili između različitih kromosoma.
Također mutacije mogu biti i spontane.
Nakupljanje tih mutacija je dio procesa karcinogeneze koji je karakteriziran
promjenama na razini stanice, gena i epigenoma te s pojavom nenormalnog
dijeljena stanica.
Tumori se formiraju postepeno kroz tri faze. Ove faze su poznate kao incijacija,
promocija i progresija.(Slika 3.)
Incijacija je ireverzibilan proces koji se odvija kada stanice budu izložene
karcinogenima kao sto su fizikalni, biološki ili kemijski agensi, koji mogu
promijeniti funkciju stanice i uzrokovati genetska oštećenja. A najčešća oštećenja
mogu biti vrlo jednostavna mutacije kao tranzicija. Vjeruje se da je incijacija vrlo
čest proces koji se lako može potaknuti, a nastaje i spontano.
U sljedećoj fazi stanice koje su prošle kroz incijacijsku fazu potiču se na
nekontroliran rast i odupiranje apoptozi. Tokom promocije se nastavalja narušavati
DNA sekvenca koja uzrokuje aktiviranje onkogena ili inaktiviranje supresorskih

8
gena. Promocija sama po sebi ne dovodi do formiranja tumora, već stvara povoljno
okruženje za stvaranje raka.
U fazi progresije stanice se pretvaraju u maligne tumore. Maligne stanice postaju
invazivnije i mogu se širiti na okolna tkiva. Osim toga mogu putovati kroz krvotok
i limfne žile, i formirati sekundarne tumore(metastaze). Tada dolazi do strukturne
nepravilnosti u staničnom kariotipu. Zdrave stanice održavaju stabilnost kariotipa,
ali promjenjene stanice su izgubile tu sposobnost i struktura im se mijenja iz diobe
u diobu. Kromosomske promjene postaje sve vidljivije i opsežnije, genom je sve
nestabilniji. Takve genetske promjene i mutacije čine tumore heterogenima,
otpornim na lijekove i djelovanje imunosnog sustava.

Slika 3. Faze nastajanja kolorektalnog karcinoma

9
 KEMIJSKA KARCINOGENEZA – KEMIJSKI MUTAGENI

Supstance koje izazivaju nastanak karcinoma nazivaju se karcinogeni. Međutim

dolazak u kontakt sa karcinogenom ne znači da će doći do razvića karcinoma, što
zavisi o vrsti karcinogena, trajanju izlaganja i količini karcinogena .
Svakodnevno smo izloženi raznim kemikalijama, kod kuće, na poslu, u školi, koje
potencijalno mogu imati karcinogeni učinak. Neke od poznatijih karcinogena su
benzen, berilij, azbest, arsen. Podjela kemijskih spojeva na mutageni i nemutagene
nije jednostavana, budući da nema jasnog kriterija. Mutagen je tvar koja djeluje na
molekulu DNA i dovodi do njene strukturne promjene koja se reflektira i na
strukturu kromozoma.
Sada ćemo nabrojati neke karcinogene.
N-nitrozamin je skupina kemijskih spojeva koje sadrže (NO2) skupinu. Pokazuju
veliki karcinogeni potencijal. Uglavnom se nalaze u hrani, pogotovo u
suhomesnatim proizvodima, cigarama i kozmetičkim i gumenim proizvodima.
Karbamati, jedna od važnih kemijskih skupina u poljoprivredi, također ima
karcinogenih spojeva kojima smo mi izloženi. Etilkarbamat je poznati mutagen
koji se može pronaći u alkoholnim pićima, duhanu itd., koji sam nema karcinogeni
učinak, ali kad se nađe u jetri njegov produkt(7-oksoetil-deoksigvanozin) ima
karcinogeni učinak.
Halogeni ugljikovodici također imaju karcinogeni učinak. Jedan od najistraženijih
halogenih ugljikovodika jeste viniklorid, koji tek nakon metaboličke aktivacije u
jetri ima karcinogeni(hepatokarcinogeni) učinak. Viniklorid se korisit za
proizvodnju plastičnih proizvoda tako postoji opasnost za opću populaciju.
Policiklični aromatski ugljikovodici su globalni zagađivaći koji nastaju
nepotpunim izgaranjem i u našem tijelu, djelovanjem enzima citokroma P-450,
formiraju se međuprodukti epoksidi koji imaju karcinogeni potencijal.

BIOLOŠKA KARCINOGENEZA
ONKOGENI VIRUSI

10
Pretpostavlja se da oko 12% karcinoma izazivaju virusi. Virusi su jednostavne
građe i sastoji se od: DNA ili RNA i proteinskog omotača. Virusni genom može
biti dvolančani ili jednolančani. Virusi funkcionišu tako što se pričvrste za
staničnu površinu na receptor, preko specifičnog proteina, poznatog kao
antireceptor. Razlčite vrste stanice imaju različite vrste receptora na svojoj
površini, što znači da svaki virus ne može inficirat sve vrste stanica.
Nakon vezivanja za staničnu membranu, virus prodire u stanicu na tri načina:
prijenosom virusne čestice kroz staničnu membranu, endocitozom- stanična
membrana formira mjehurić(vezikulu) koji unosi virus u stanicu i fuzijom virusne
ovojnice sa staničnom membranom.
Nakon ulaska virusnog genoma u stanicu, virus počinje korisiti stanicu za
proizvodnju novih virusa. Zatim dolazi do nagomilavanja virusa i na kraju
pucanjem stanice i otpuštanjem stotinu novih virusa.Ovu sposobnost imaju litički
virusi, a ako su stanice zaražene nelitičkim virusom, sposobne su stalno proizvodit
nove virusne čestice, ali bez propadanja stanice što mogućava nekim virusima da
infekcija duže traje.
TUMORSKI RNA VIRUSI
Tumorski RNA virusi su skupina virusa čiji genom je sastavljen od RNA, i
pripadaju porodici retrovirusa. Retrovirusni genom se sastoji od dvije jednolančane
molekule RNA te gena za sintezu strukturnih proteina. Nakon ulaska retrovirusa u
stanicu on svoj genom integrira u genom domaćina, to se naziva provirus, gdje
onda može aktivirati ili inaktivirati određene stanične gene. Retrovirusi mogu
sadržavati stanične onkogene u svom genomu koji uzrokuju tumore nakon kratkog
vremena ili uzrokuju tumore integriranjem svog genoma u genom domaćina.
Virusni onkogeni nisu bitni za virusnu replikaciju, ali su bitni za onkogogenu
transformaciju. Virusni onkogeni potiču iz staničnog genoma i nisu bitni za
staničnu replikaciju. Virusi mogu služiti kao prenositelj onkogena . Virusni
onkogeni se zovu v-onkogeni a stanični c-onkogeni ili protoonkogenima. Ljudski
virus T-stanične leukemije ili HTLV je prvi virus koji se uspio povezati sa
nastankom karcinoma. Taj virus uzrokuje tumor nakon dugotrajnog mirovanja u
organizmu. HTLV virus sadrži gene koji pojačavaju ekspresiju staničnih gena, i
tako u inficiranim T-limfocitima uzrokuje nekontrolirani rast i leukemiju.

11
 TUMORSKI DNA VIRUSI
Tumorski DNA virusi obuhvataju više različitih porodica virusa, gdje je svaka
porodica virusa povezana sa različitim vrstama tumora. Herpevirusi uzrokuju
limfome i karcinome, papilomavirusi uzrokuje papilome i karcinome itd.
Tumorski DNA virusi djeluju drugačije na stanice domaćina. Tumorski DNA
virusi sadrže onkogene u svom genom koji su veoma bitni u životnom ciklusu
virusa, za razliku od onkogena u tumorskim RNA virusima kojima nisu potrebni za
replikaciju. Također tumorski RNA virusi sadrže homologe u normalnim staničnim
genima, dok onkogeni DNA virusi ih ne sadrže.
Primjeri su: Humani papiloma virus (HPV), Epstein-Barr virus (EBV) i Merkelov
stanični poliomavirus (MCV) Humani papiloma virus, odgovoran je za gotovo
30% karcinoma uzrokovanih virusima. HPV uzrokuje rak vrata maternice, analne
karcinome, karcinome penisa, usta i grla. Također je povezan i s pojedinim
vrstama karcinoma prostate, pluća i dojke. Moguća je prevencija cijepljenjem
protiv visoko rizičnih tipova HPV-a.

FOTOKARCINOGENEZA – UV ZRAČENJE
Tumori kože spadaju među najučestalije tumore kod ljudi. Dijele se na melanome i
nemelanome, NMSCs (od engl. Nonmelanoma skin cancers). NMSCs uključuju
bazal i skvamokarcinome, BCC i SCC karcinome (od engl. Basal and squamous
cell carcinomas). NMSCs oblici kožnih tumora uglavnom su benigni za razliku od
melanoma. Eksperimentalno se dokazala veza između nastanka kožnih tumora i
UV zračenja. Karcinogeneza izazvana UV zračenjem uključuje tri uobičajene faze
u nastanku neoplazmi, inicijaciju, promociju i progresiju, ali postoji dugo latentno
razdoblje između prvog izlaganja karcinogenu i pojave primarnog tumora.

12
 Karcinogenezu uzrokovanu elektromagnetskim zračenjem UV spektra, vidljivog
spektra i infracrvenog spektra nazivamo fotokarcinogenezom. Fotokarcinogeneza
uključuje aktivaciju onkogena te inaktivaciju tumor supresorskih gena, a ovisi o
količini zračenja, vremenu izlaganja zračenju te valnoj duljini zračenja. Dijele se
na 3 tipa zračenja ovisno o valnoj duljini: UV-A, UV-B i UV-C zračenje.(Slika 4.)

Slika 4. Oštećenje tkiva uzrokovano UV-zračenjem

Uklanjanje oštećenja DNA uzrokovano UV zračenjem je najvažniji dio u zaštiti od
pojave tumora. Uočeno je da su stanice bolesnika, koji boluju od bolesti poput
Fanconijeve anemije te bolesti Xeroderma pigmentosum, u kojima nemaju enzime
za popravak DNA, vrlo osjetljive na UV zračenje. Analizom se kožnih
nemelanomskih i melanomskih tumora pomoću PCR-a ustanovila prisutnost
točkastih mutacija na svim trima članovima porodice ras–gena. Tumori nastali kao
posljedica izlaganja kože suncu sadrže aktivirani onkogen c-Ha-ras.

13
 RAZVIĆE KANCERA
Stanice raka predstavljaju za imunološki sistem organizma strano tijelo, jer sadrže
specifične antigene koje nemaju normalne stanice. U početnim stupnjevima, kada
se u organizmu pojavljuju pojedinačne stanice raka, imuni sistem reaguje
stvaranjem antitijela protiv antigena tih stanica. Antitijela sprečavaju rast tih
stanica. Do pojave raka ipak može doći, vjerovatno, na jedan od dva načina.
Prvi način je da se pojavljuju stanice raka koje sadrže antigene markere na koje
odbrambeni mehanizam organizma ne djeluje.
Druga mogućnost je da u organizmu postoje slična antitjela koja sprječavaju imuni
sistem da zaustavi rast tumora.
Maligna transformacija je multifaktorijalni proces, uzrokovan kombinovanim
djelovanjem mutagenih faktora spoljašnje sredine, somatskih mutacija, kao i
predispozicionih nasljednih faktora.
Geni koji uključeni u proces maligne transformacije su:
1. onkogeni
2. geni supresori
3. geni uključeni u reper mehanizme (mehanizmi popravke DNK-a)
Reper mehanizmi (mehanizmi popravke DNK) predstavljaju načine kojima stanica
ispravlja greške (mutacije) u svojoj DNK(Slika 5.). Za svaku stanicu je održavanje
neoštećene genetičke informacije preka potreba. Redosled nukleotida u DNK je
podložan mutacijama, koje mogu nastati bilo spontano bilo kao posljedica
neispravljenih grešaka u replikaciji ili djelovanjem mutagena. Da bi se zaštitile od
štetnih posljedica mutacija, stanice su razvile reper-mehanizme (reparacija=
popravka, ispravka) ili mehanizme popravke DNK. Tako, u prosjeku, samo jedna
ili manje od 1000 promjena u redosjledu nukleotida ostaje trajna. Ovi mehanizmi
su izuzetno značajni za održavanje života i stalnost vrste. Na njihov značaj ukazuju
dvije osnovne činjenice :
1. troše puno energije
2. većina mehanizama, na kojima se zasniva reparacija, zajednička je za sve
organizme bez obzira koliko su filogenetski udaljeni (pr. ista je za bakteriju kao i
za čovjeka).

14
Zajedničko za većinu reper-mehanizama jeste učešće čitavog niza enzima :
egzonukleaza, endonukleaza, DNK-polimeraza i ligaza. Ključni procesi pri
reparaciji su :
1. učešćem endo- i egzonukleaza isjeca se dio na lancu DNK koji sadrži grešku pri
čemu na tom lancu nastaje praznina; endonukleaza napravi prekid na lancu
nizvodno od greške (nizvodno znači ka 3' kraju); egzonukleaza otklanja jedan po
jedan nukleotid od mjesta prekida pa sve do mjesta zajedno sa greškom
2. prazninu popunjava DNK-polimeraza vezujući komplementarne nukleotide u 5'
– 3' pravcu;ligaza povezuje nadograđeni dio za ostatak lanca DNK tako što
uspostavi dvije veze kojima prikači novosintetisani dio za ostatak lanca

Slika 5. Reper mehanizam

15
 TUMOR SUPRESORSKI GENI
Tumor supresorski geni su geni koji reguliraju staničnu diobu i replikaciju. Bez
njih bi stanica rasla nekontrolisano, što bi rezultiralo u nastanku karcinoma.
Mutacije na supresorskim genima dovode do gubitka funkcije ili smanjenje
aktivnosti proteina koje kodiraju.(Slika 6.)
Tumor supresorske gene možemo grupirati u sljedeće kategorije: „caretaker“ geni,
gatekeeper geni, landscaper gene.
Caretaker geni su osiguravaju stabilnost genoma, pomoću mehanizma za
popravljanje DNA, a kad mutiraju, dopuštaju nakupljanje mutacija. Primjer tih
gena su BRCA1 BRCA2.
Gatekeeper geni kontroliraju stanični ciklus, obustavom staničnog ciklusa ili
poticanjem stanične smrti. Primjer tih gena su TP53 i Rb1.
Zadnja vrsta su landscaper geni, oni ne regulišu stanični ciklus ali kada su mutirani
stvaraju pogodnu okolinu za rast tumora i nekontrolirani staničnu proliferaciju.
Landscaper geni kodiraju proteine koji kontroliraju mikrookruženje u kojem
stanice rastu.
Tumori nastaju nakon što dođe do mutacije na supresorskim genima. Da bi se
mutacija ispoljila fenotipski, potrebno je da oba alela u većini tih gena mutiraju. To
znači da mutirani supresorski geni ponašaju kao recesivni geni, zahtijevajući
gubitak funkcije oba alela kako bi došlo do promjene u ponašanju stanica i razvoja
tumora. Ovaj koncept je poznat kao „hipoteza dva pogotka“ ili knudsonova
hipoteza, potrebne su nam dvije mutacije, gdje pojedinac može naslijediti jednu
mutaciju, a drugu mutacija se dešava tijekom našeg života.

16
Slika 6. Tumor supresorski geni i njihova lokacija i funkcija

TP53
Gen TP53 je jedan od najvažnijih supresorskih gena. TP53 se nalazi na 17
kromosomu, dugačak je 20kb, i proizvodi protein p53. Uloga proteina p53 su
višestruke, ovaj protein regulira izražavanje gena uključenih u stanični ciklus,
popravaku oštećene DNA, apoptozu (programiranu staničnu smrt) te druge
procese. Protein p53 aktivira proteine koji su odgovorni za popravak DNA, može
zaustaviti stanični ciklus u G1/S fazi, a može i inicirati apoptozu ukoliko se pokaže
da je oštećenje DNA preveliko. Protein p53 se aktivira kao posljedica staničnog
stresa, što uključuje oštećenu DNA, hipoksiju ili aktivaciju onkogena. Nakon
oštećenja DNA, p53 će aktivirati gene za zaustavljanje staničnog ciklusa te
popravak DNA ili gene koji vode do apoptoze. Istraživanja su otkrila da p53
direktno i indirektno utječe na ekspresiju do 1500 gena ovisno o kontekstu
aktivacije proteina p53.
Mutacije u TP53 genu često su povezane s razvojem različitih vrsta tumora.
Gubitak normalne funkcije p53 proteina može rezultirati nekontroliranom
staničnom proliferacijom i smanjenjem sposobnosti stanica da reagiraju na
oštećenja DNA. TP53 se često naziva "čuvarom genoma" zbog svoje ključne uloge
u očuvanju genomske stabilnosti.

RB
Rb gen je tumor supresorski gen koji kodira za protein pRB, prvi put identificiran
u retinoblastomu. Pronađeno je da je Rb gen mutiran i inaktiviran u nekoliko vrsta
tumora. Naslijeđeni inaktivirani oblik Rb gena višestruko pospješuje mogućnost
razvitka tumora. Protein Rb odgovoran je za G1 faza, odnosno sprječava prijelaz iz
G1 faze u S fazu. Protein pRB također ima jednu od glavnih uloga u diferencijaciji
stanica. Gubitak funkcije pRb proteina dovodi do deregulacije staničnog ciklusa.
Rb se proteini mogu inaktivirati fosforilacijom, mutacijama ili stupanjem u
komplekse s viralnim onkoproteinima

17
 ONKOGENI
Onkogeni su geni koji imaju potencijal izazvati tumore. U tumorskim stanicama ti
geni su često mutirani te izraženi u visokim koncentracijama. Aktivirani onkogeni
mogu pomoći stanicama da izbjegnu apoptozu te im tako omogućiti da prežive i
krenu u daljnju diobu.
Većina onkogena su aktivirani protonkogeni. Protonkogeni su normalni geni koji
su uključeni u kontrolu staničnog ciklusa. Aktivacija onkogena obično se događa
sa „gain of function“ mutacijom najčešće u regulatornoj regiji. Takve mutacije
uzrokuju da produkti dobiju novu, nenormalnu funkciju te imaju povećanu razinu
ekspresije i aktivnosti.
Protoonkogen se može aktivirati i kromoskomskom translokacijom. Translokacija
se može dogoditi tako da se protoonkogen relocira na lokaciju s većom
ekspresijom. Također, translokacijom se može dogoditi fuzija protoonkogena i

18
nekog drugog gena koji će kreirati hibridni protein, koji može imati izraženu
onkogenu aktivnost. Primjer je takve mutacije Philadelphijska translokacija koja
daje Philadelphijski kromosom. Ta se mutacija nalazi u stanicama oboljelih od
kronične mijeloične leukemije. To je bolest u kojoj stanica u koštanoj srži postane
kancerozna i proizvodi velik broj nenormalnih granulocita. Karakteristika je te
mutacije translokacija genetskog materijala između kromosoma 9 i kromosoma 22.
Onkogene dijelimo u nekoliko kategorija. Prva su kategorija onkogeni koji
kodiraju za faktore rasta, druga za onkogene koji kodiraju za receptorske tirozin
kinaze, treća za citoplazmatske tirozin kinaze, četvrta za citoplazmatske
serin/treonin kinaze i njihove regulatorne podjedinice te geni koji kodiraju za
GTPaze i transkripcijske faktore. Kombinacija nekoliko onkogena u suradnji s
inaktiviranim tumor supresorskim genima će dovesti do razvitka tumora

MYC

19
 MYC sudjeluje u nastanku mnogih ljudskih tumora. Protoonkogen MYC djeluje
kao transkripcijski faktor mnogih gena koji sudjeluju u staničnom ciklusu,
proliferaciji i apaptozi(Slika 7.). Otkriveno je da je MYC često translociran u
raznim mijelomima te da je jedan od često amplificiranih onkogena u raznim
vrstama karcinoma. Sam po sebi MYC ne može izazvati nastanak tumora, već to
čini u kombinaciji s drugim onkogenima i inaktiviranim tumor supresorskim

genima. Ubrzo je nakon otkrića MYC-a ustanovljeno da su ekspresija gena i razina

proteina u korelaciji s brzinom staničnog ciklusa. Pretjerana ekspresija inducira
progresiju staničnog ciklusa. U ljudskom se genomu, c-myc nalazi na kromosomu
8 i smatra se da regulira ekspresiju do 15% svih gena kroz svoju E-box (od engl.
Enchanter box). E-box je element DNA koji se nalazi u nekim eukariotima i služi
kao mjesto za vezanje proteina. To je specifična sekvenca DNA, CANNTG, gdje N
može biti bilo koji nukleotid. Proteini koji se vežu na E-box imaju veliku ulogu u
regulaciji transkripcijske aktivnosti.
Slike 7. Funkcije protoonkogena MYC

RAS
RAS su proteini GTPaze(Slika 8.) koje se često nalaze mutirane u stanicama
tumora. Supresija apoptoze od strane RAS proteina posljedica je narušenog odnosa
između signala za apoptozu i signala protiv apoptoze. RAS proteini su: HRAS,
NRAS, KRAS4A i KRAS4B. Stalno aktivni RAS omogućuje stanici proliferaciju.
20
Prevelika je ekspresija proteina HRAS dovoljna da bez ostalih faktora rasta
omogući stanici koja se nalazi u G0 fazi ulazak u stanični ciklus. Također,
aktivirani RAS proteini utječu i na regulaciju ekspresije receptora faktora rasta.
Utjecaj na sve te signale koji potiču proliferaciju stanice kulminira aktivacijom
nekoliko različitih transkripcijskih faktora koji pokreću ekspresiju ciklina
potrebnih za prolaz kroz G1 fazu staničnog ciklusa, poput ciklina D1. Onkogena se
aktivnost RAS proteina dakle bazira na njegovom utjecaju na ciklin D1. Pokazano
je da u miševima s deficijencijom ciklina D1 ne dolazi do razvitka tumora
povezanih s onkogenim djelovanjem HRAS proteina. Kako RAS proteini daju
stalni signal za staničnu proliferaciju, dolazi do replikativnog stresa, koji se očituje
u povećanom broju aktivnih ishodišta replikacije te u promjenama u replikacijskoj
viljuški. To sve dovodi do oštećenja DNA i aktivacije staničnog odgovora na
oštećenje DNA. U stanicama koje posjeduju potpuno funkcionalne kontrolne točke
dolazi do zaustavljanja staničnog 23 ciklusa koji se zove OIS (od engl. Oncogene-
induced sensscence). Iako zaustavljanje staničnog ciklusa sprječava diobu stanice,
ono također vrši selektivni pritisak koji favorizira diobu stanica u kojem su
izgubljeni neki elementi tumor supresorske aktivnosti, poput stanica u kojima je
mutiran p53. HRAS omogućava stanicama da brže prođu kroz G2/M kontrolnu
točku, inhibira aktivaciju provjere oštećenja DNA u G2 točki te inducira defekte u
kontrolnoj točki diobenog vretena. To sve uzrokuje genetsku nestabilnost.
Slika 8. Funkcije GTP proteina
RAS proteini djeluju i kao supresori apoptoze. RAS proteini utječu na staničnu
mikrookolinu i metabolizam. Kompleksnim putevima potiču stvaranje novih
krvnih žila te ubrzavaju metabolizam potreban za stvaranje preteča. Stanice s
mutiranim RAS proteinima uspješno izbjegavaju stanični imunosni odgovor..
MHC su proteini na staničnoj membrani koji pomažu imunosnom sustavu
prepoznavanje strane tvari. Smanjena ekspresija MHC-a opisana je u 40 – 90%
tumora.

21
 ZAKLJUČAK
Zdrave stanice se pretvaraju u tumorske stanice procesom neoplastične preobrazbe.
Maligni tumori su sastavljeni od stanica koje pokazuju određene atipične
karakteristike.
Karakteristike tumorskih stanica: izbjegavanje imunosnog sustava, ostvarivanje
replikacijske besmrtnosti, širenje, induciranje angiogeneze, izbjegavanje smrti
stanice, deregulacija staničnog metabolizma, konstantna proliferacija, izbjegavanje
supresora rasta, genomska nestabilnost i mutiranje

22
Karakteristike malignih tumora su smanjena diferencijacija stanica, tendencija
širenja u okolna tkiva i mogućnost metastaziranja u druga tkiva.
Citološke karakteristike malignih tumora su: povećana jezgra s povećanim N/C
(od engl. nuclear/cytoplasmic ratio) omjerom, pleomorfizam, odnosno pojava
varijacije u veličini jezgre ili stanice, anaplazija, odnosno gubitak stanične
diferencijacije te nepravilni raspored kromatina u jezgri.
Nastanak je karcinoma kompleksan proces u kojem sudjeluju razni stanični
mehanizmi i stanične komponente. Daljnjim istraživanjima procesa i uzroka
karcinogeneze , identificiranjem mutacija te signalnih puteva u stanici, možemo
potencijalno otkriti načine sprječavanja nastajanja karcinoma, odnosno razvijanje
metoda liječenja koje su specifične za određenu vrstu karcinoma na način da
direktnim prenosom gena u tumorske stanice utiču na ograničavanje veličine
tumora što predstavlja gensku terapiju.

23
24