Osvrt na predavanje R.

Rajovića
Tijekom ovog predavanja često sam razmišljala o vlastitom djetinjstvu i uspoređivala svoje
iskustvo s onime što je dr. Rajović govorio. U početku je spominjao zagonetke koje nitko u
publici nije znao riješiti i tvrdio da su to zadaci za osnovnu i srednju školu u drugim
europskim državama i strogo se držao mišljenja da je naš sistem školovanja i način odgajanja
„zaglupljujući“. Školovanje je loše jer se u školu kreće nakon što je period gdje najviše učimo
već završio. Način odgajanja također je loš jer ne dopuštamo djetetu da se samo razvija i da
radi pogreške poput padanja ili prolijevanja soka.

U mom slučaju to nije bilo tako; roditelji su me uvijek ohrabrivali kada bih se vrtjela oko sebe
i majka bi me uvijek puštala da hodam po rubovima i stijenama u Rapcu. Često smo odlazile
u Rabac i zajedno trčale po plažama, bacale kamenčiće, vozile se na biciklima i koturaljkama.
Tamo sam naučila voziti bicikl i prva stvar koju sam napravila s novostečenim znanjem bilo
je zabijanje u veliko drvo okruženo grubim oštrim kamenjima raznih veličina. Plakala sam i
odbijala ponovno se vratiti na bicikl, no otac mi je rekao da je sve u redu i da moram nastaviti
voziti ili ću zauvijek imati taj strah. Bio je u pravu. Ako djetetu zabranimo da skakuće i hoda
po rubovima, cijeli život će se bojati da ne padne i ozlijedi se.

U svojoj generaciji nisam primijetila način odgoja o kojem je dr. Rajović govorio, ali u
mlađim generacijama jesam. Još od malih nogu primijetila sam da neki roditelji mlađe djece
svojoj djeci zabranjuju igru sa starijom djecom i umjesto toga im u ruke daju svoj mobitel da
se mogu zabavljati. Roditelji su sve češće smatrali da probleme mogu rješavati davanjem
tableta ili mobitela djetetu. Primjerice, kada bi dijete trebalo biti mirno za stolom punim ljudi,
a vikalo bi, roditelj bi samo stavio mobitel u djetetove ruke i „riješio“ problem. Tehnologija
uvelike usporava pa čak i u nekim slučajevima zaustavlja razvoj djeteta. U današnjem svijetu
tehnologija sve više negativno utječe i na tinejdžera i odrasle. Koncentracija je sve manja, što
i sama primjećujem jer mi bude teško fokusirati se na stvari i učiti jer se ne mogu odvojiti od
mobitela. Ako ovo može zadati takve probleme odrasloj osobi, možete zamisliti koliko tek
negativno može utjecati na dijete u razvoju. Usprkos tome što sam prvi mobitel dobila s 12
godina, od četrnaeste mi „život ovisi o njemu“. Mislim da tehnologija loše utječe na sve
uzraste, ali kako je dr. Rajović rekao, najgore utječe na djecu predškolske dobi.

Ovo predavanje potvrdilo je moja mišljenja i stavove, ali također mi je dalo pogled u
statistiku i istinitost mojih vjerovanja. U školi bi ovo znanje mogla primijeniti tako da djeci
dajem više slobode kretanja, provodim više vremena vani s njima, izmišljajući nove igre,
dopuštajući im da padnu, da se zaprljaju, naprave nered, i počiste za sobom. Na satu likovnog
mogla bi svima dati jednokratnu kabanicu i boje koje bi prskali po platnu i jedni po drugima.
Sigurno bi im to iskustvo bilo zanimljivo i puno bi se više mogli povezati s vršnjacima, a
razvijala bi im se kreativnost.